Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Borisav Kovačević

Borisav Kovačević

Partija ujedinjenih penzionera, poljoprivrednika i proletera Srbije – Solidarnost i pravda

Govori

Evo, i ovo pokazuje šta smo mi dozvolili kako Skupština da nam radi. Mi imamo non-stop situaciju da se poslanici dok drugi govore i rade, ili neko govori od poslanika ili predsedavajući govori, da se dovikujemo preko sale celi i to je nama normalno. A predsedavajući je tu po Poslovniku između ostalog i da bude odgovoran za red u sali.

Drugo, poslovnički mi smo dužni da slušamo čoveka koji govori. Ali, to nije ono zbog čega sam se ja javio. Ne želim ovako da diskutujem, to nije moj običaj, vi tako sa drugima. Javite se lepo, pa govorite.

Molim vas, nije član, ja se nisam javio po Poslovniku.
Molim vas, ovo danas je moralo izbiti.

Podsetiću vas, ako ne verujete ili niste obratili pažnju ali mi smo obraćali pažnju na to, na nekoliko poslednjih sednica se nama dešavalo, ne znam da li je prošla ili pretprošla ili koja je, da je cela popodnevna diskusija vođena, po spisku su se ljudi javljali, i niko, bukvalno niko, nije dotakao temu o kojoj se razgovaralo i sve je to predsedavajući tolerisao. Iz tog razloga, baš me briga da li je Arsić ili Šarović ili kako se ko zove, principijelno, ja pozdravljam ovo što je učinio predsedavajući u liku Arsića, a to je da je pokušao prema Poslovniku konačno da se dovedemo u red i da svaki predsedavajući treba da prekine u diskusiji, odnosno opomene bilo koga od poslanika koji nije u temi.

Molim vas, mi gubimo, ja vam to tvrdim, ako me naterate, to ću i da uradim, statistički, uzeću stenograme pa ću proveriti to, mi gubimo sate u toku dana na potpuno, na stvari koje nemaju baš nikakve veze sa dnevnim redom. Pretvorite to u novac koliko košta radni dan Skupštine pa saberite to na nivou godine dana pa ćete videti koliko potrošimo novca uzalud i bez potrebe. Ja sam se i onomad javio, neću sad to da ponavljam, upravo zbog toga što slušamo nekoliko dana iste stvari itd. i na to ne reagujemo i bio sam dočekan na nož.

Ljudi, moramo jednom, ja sam predsednici, samo jednom prilikom sam bio u kabinetu pre jedno mesec-dva dana, nije mogla predsednica naše poslaničke grupe da bude pa sam bio ja i pre nego što je počeo sastanak sam joj rekao i predložio da bi trebalo da na jednoj zatvorenoj sednici kao Skupština razgovaramo o tome kako radimo i o tome kakav nam je odnos prema Poslovniku u smislu poštovanja istog. Evo, predlažem i sad i mislim da bi dobro bilo. Ne bismo imali ovakve, ja ne znam kako ste vi to doživeli, ali za mene je ovo danas neprijatna situacija. Takva ne bi trebalo da bude atmosfera i da se tako prepucavamo i jedan drugog dočekujemo na sednici Skupštine. Nije dostojno našeg ni mesta, ni onoga što smo preuzeli kao izabrani ljudi od građana.

To sam hteo da kažem, da ovo iskoristimo sada kao najjači mogući podsetnik na to da treba da se okrenemo Poslovniku, odnosno radu do kraja prema Poslovniku, jer nismo ga poštovali, pre svega, postala je navika predsedavajućih da puštaju da se govori mnogo duže nego što Poslovnik propisuje, da se govori o svim mogućim temama, samo ne o dnevnom redu itd. Nemojte da to radimo, nije u redu. Hvala.
Evo, sada će 12 časova i 30 minuta.

(Vojislav Šešelj: Koliko je sad? Ne valja ti sat, Kovačeviću.)

Sad će 12 časova i 30 minuta za dva-tri minuta.

(Vojislav Šešelj: Ne valja ti sat.)

To vi mislite tako.

Ako se ne varam, pitanja smo završili negde oko 15 minuta do 11. Gospodine predsedavajući, vama se obraćam. Na dnevnom redu je Zakon o opštoj bezbednosti proizvoda, u pojedinostima. Nadam se da vam je jasno i vama i svima ostalima šta hoću da kažem.
Hvala, gospodine predsedavajući.

Gospodine ministre, uvažene kolege i koleginice poslanici, iskreno nisam mislio da govorim i neću objašnjavati zašto, ali mislim da su diskusije koje su usledile pokazale dosta jednostranog prilaza problemu penzija i penzionera uopšte, jednostranu u smislu što povećanje koje sledi, što pomoć od 5.000 dinara koja sledi, posmatramo više sa aspekta znaka i simbolike pokazatelja da je država ekonomski ojačala i da može da čini sada i prema penzionerima u materijalnom smislu to što čini. I tu nema pogovora. To je jasno i to je tačno.

Ali, imamo jedan drugi problem koji se proteže dosta godina unazad. Vi se sećate kada je najavljivana privatizacija, ona široka koju smo kasnije nazvali pljačkaškom, opravdano, a pljačkaškom i pre svega u odnosu na penzionere, jer je bilo mada stidljivo najavljivano, a ništa od toga nije ostvareno da bi u procesu privatizacije morali da učestvuju upravo penzioneri kao stvaraoci i graditelji tih državnih i svakih drugih dobara koja su bila predviđena i trebalo da se privatizuju.

Kao što znate, ništa od toga nije bilo, niti je iko tako nešto pomenuo, ni u toku privatizacije, ni dosta godina posle nje kada se sve i svašta kritikovalo oko takve privatizacije, nikada se nisu pominjali penzioneri kao oštećeni u toj situaciji.

Ovde je danas neko od kolega u diskusiji bio blizu tog pitanja i ja sam očekivao da će to načeti. Ne, nije. Šta to govori? Govori da sa, jedne strane, imamo državu koja poboljšavajući ekonomsku situaciju razmišlja i o penzionerima, nije važno kako i na koji način, da li je sasvim dobro ili može i bolje itd, i imamo mnogo ljudi, pa i ovde u Skupštini, koji ne posmatraju problem milion i 740 hiljada penzionera, što je, ako se ne varam, trećina glasačkog tela, ako ništa drugo, ne posmatraju u kompleksnom ili sveobuhvatnom smislu.

Pokušaću da nabacim neke stvari o kojima treba da razmišljamo. Prvo, pomenuću 2014. godinu, znate zašto, zbog smanjenja i plata i penzija. U toj akciji, u tom programu, ne govorim ništa novo, to su i sam predsednik države i predsednik Vlade 100 puta rekli javno, sasvim opravdano, hvala im na tome, u tom procesu najviše su upravo na svojim leđima izneli penzioneri.

Ovde ću reći usputno još jednu stvar. Želim to da kažem da bih podsetio one koji o tome uopšte ne razmišljaju. Mi smo ovde svi poslanici, predstavnici određenih partija i stranaka. Nisam malo puta razmišljao i razgovarao sa svojim kolegama koliko bi skupštinskih stranaka ili partija da su bile u toj situaciji stale kao rukovodstvo partijsko i kao partija iza tako nečega ili njihovo kompletno članstvo i glasači na koje računaju, stale u tom trenutku iza tako jedne teške odluke da se penzionerima smanje penzije i to tvrdim nepravedno u komparaciji sa smanjenjem plata.

Kako? Reći ću i podsetiti da su plate smanjene 10%, a više od trećine penzionera je doživelo smanjenje penzija i od 22%, pa do 25%, i vi znate da je to prošlo i da nije bilo, druge strukture bi izašle na ulicu ili ne znam šta radile. To je jedna stvar.

Vratili smo se i došli, hvala Bogu, dobrim planom i programom razvoja i inicijativom predsednika države, došli smo do mogućnosti da povećavamo plate i evo sada smo pred takvom jednom odlukom. I šta imate u situaciji? Da neko kome je uzeto od penzije 22% do 25%, kao što rekoh, on će sada dobiti povećanje od 5% i nešto, a onima kojima je uzeto samo 10%, oni će dobiti od 9% do 15%.

Zašto ovo govorim? Molim vas, 2005. godine, kada smo mi formirali partiju i to tvrdim, to je jedina partija koja je nastala iz puke nužde da spasava golu egzistenciju i živote ljudi, penzionera. Zašto? Jer smo 2005. godine imali situaciju da su penzije došle na 42%, prosečna penzija u odnosu na prosečnu platu i da smo imali širom Srbije sahranjivanje penzionera u najlon vrećama, jer nije bilo novca.

Mi smo sada u ovom trenutku u odnosu prosečne penzije prema prosečnoj plati od 49,1% pre ovog predviđenog povećanja. Ako ostvarimo povećanje ovako kako smo predvideli, mi ćemo imati spuštanje razlike između prosečne penzije i prosečne plate, verovatno do 45%, još ćemo spustiti. Približavamo se i strah me hvata od toga hoćemo li se na taj način ako tako nastavimo, približiti situaciji iz 2005. godine koju sam pomenuo, a i ako se ne približimo ako budemo na 45% od prosečne penzije.

To je ključni problem. Hajde da razmotrimo šta smo to uradili u dugom procesu unapređivanja ekonomije i nastojanja da dalje to radimo. Ovde su neki pomenuli s dobrom namerom da se položaj penzionera popravi. Šta ćemo to uraditi i kakav je to odnos onda dve kategorije društva, prve kategorije u društvu i druge, građana drugog reda, odnosno penzionera, te će onaj imati prosečno više nego duplo od ovog drugorazrednog.

Hajde da razmislimo oko toga i o socijalnom efektu i o pravdi u društvu i o jednakom položaju koji državu treba da pruži u svakom pogledu svim građanima svoje zemlje i o mnogim drugim stvarima. Mislim da dosta jednostrano razmatramo tu stvar, a mislim i da je zbog svega toga i mnogo drugoga, zrela situacija da sednemo na kvalifikovanom nivou i kvalifikovanom društvenom forumu da pokrenemo pitanje ukupnog i materijalno-finansijskog i sveukupnog položaja penzionera u ovom društvu i da o tome konačno kažemo kakva perspektiva i sudbina čeka one koji će za četiri, pet, deset ili petnaest godina, konačno i oni koji se zapošljavaju, koji se mogu nadati samo da je pred njima 40 godina radnog staža, pa će se valjda za 40 godina nešto promeniti. Ali ovi koji idu za nekoliko godina, teško da će moći doći u drugi položaj od onoga u kome smo mi.

Postoje države u svetu, mi smo to i izučili u dobroj meri još 2010. godine, kada smo imali nameru da pokrenemo asocijaciju evropskih penzionerskih organizacija i tada smo došli do podataka da imate, da pomenem samo Austriju, ona nam je najbliža, države čije vlade pored svih drugih svojih saveta, imaju i penzionerski savet i nijedno pitanje koje se posredno ili direktno ne tiče penzionera, ne razmatra nijedna vlada bez tog saveta i pre nego što savet to uradi.

Ali, ne čudim se što to kod nas nije tako, jer mi nismo država kao što imamo neke u svetu, Japan i druge, pa da poštujemo penzionera kada ode u penziju. Za nas je najveći kreativac u jednoj oblasti poznat široko celoj zemlji, danas cenjen kao takav, sutra je potpisao rešenje za penziju, od prekosutra ga niko ne zna, ne poznaje, niti postoji u društvu. Kod Japanaca, da uzmem njih za primer, čovek odlazi u penziju, dobija rešenje o penziji i dobija rešenje po kome može da nastavi rad u procentu toliko i tolikom, u odnosu na ukupni kapacitet radnika u najboljoj snazi.

Dve stvari koje jedna zemlja ne bi trebala da ispusti, a oni to pametno rade. Jedna je što obezbeđujete ljudima da ne postanu ljudi drugog reda u društvu, čiju kreativnost priznajete, a druga je što oni, ako dalje nastavljaju rad sa 50% ili 30% kapaciteta, svejedno je kada uzmete ogroman broj penzionera, doprinose zdravom i kreativnom razvoju zemlje, a mi se tako olako odreknemo. Srećete ljude pa vam kažu da je penzioner, pa mu kažete gde ti penzioner, kako izgledaš itd. a on ništa ne radi, ne zna šta će od sebe.

Dakle, ovim sam proširio stvar hoteći da potvrdim ono što sam predložio potrebu da se oko toga pitanja veoma važnog i veoma značajnog za društvo, ukupno sistema penzionisanja, načina itd, da se sedne i u društvu to dobro izanalizira i stvari postavimo na nove osnove. Hvala vam lepo. Imao bih još mnogo toga, ali da ne oduzimam vreme.
Hvala, gospodine predsedavajući.

Kraj je, ali sam hteo samo da podsetim kratko na neke stvari o kojima bar ja, iako sam pomno pratio, nisam čuo da smo govorili.

Naime, kad se radi o Zakonu o informacionoj bezbednosti, kroz njega je sve ono što je trebalo zakonski urediti tretirano uglavnom ono što može biti zaštita i bezbednost komunikacionog sistema, kroz mere i sistem komunikacionih tehnologija.

Međutim, čini mi se da nismo dovoljno naznačili u Predlogu ovoga zakona onu drugu stranu koja mora pripadati službama bezbednosno-obaveštajnog sistema. Jer, ovde u bezbednosti informacionog sistema mora postojati i ta strana mera obezbeđivanja, ne samo ova koja se tiče informacionih tehnologija.

Zato mislim da bi, ja sam to pominjao i čudi me i dalje da nije, ja sam negde u julu ili avgustu mesecu, kad je Vlada ovde bila i kroz ona pitanja koja su postavljana poslednjeg četvrtka, obraćao sam se tim povodom i našoj premijerki i Vladi, po pitanju konačnog donošenja nove strategije nacionalne bezbednosti i od tad ništa nema dalje da se radi na tome.

A zašto ovo sad pominjem? Zbog toga što mislim da ovo što sam prethodno rekao, što se odnosi na informacionu bezbednost koja je od suštinskog, strateškog značaja za bezbednost ove zemlje, što se ta oblast mora uvesti u strategiju nacionalne bezbednosti i u njoj govoriti upravo i o ovome o čemu sam govorio, kakva je uloga i kakvi su zadaci službi bezbednosti, odnosno sistema bezbednosno-obaveštajnog u okviru nacionalne bezbednosti. I mislim, ne znam šta se tu predviđa, ništa nije rečeno tokom ove naše rasprave na tu temu - šta će se raditi da bi se inkorporirale i službe bezbednosti u obezbeđivanje informacionog sistema ove zemlje, a sve ćemo više kao zemlja zavisiti od bezbednosti toga sistema. Zato mislim da bi na tome trebalo poraditi i to bez oklevanja. Hvala vam lepo.
Hvala gospodine potpredsedniče.

Gospodine ministre i vaše saradnice, koleginice i kolege narodni poslanici, retko nam se dešava ovo što nam se danas na ovoj sednici dešava kada su sednice Skupštine u pitanju, pogotovo kada su u pitanju sednice na kojima razmatramo budžet u bilo kom vidu, godišnji budžet ili kao danas rebalans budžeta.

To dobro što nam se desilo donela je, da tako kažem, nova vlast, te smo mi danas u jednoj divnoj situaciji da idemo na rebalansiranje budžeta zato što možemo, da kažem to jednim prostim jezikom, da dodamo još finansijskih sredstava za ostvarenje onoga što smo politikom zacrtali, a ne kao ranije da radimo rebalans da bi išli na restrikcije. To je ono što pruža posebno zadovoljstvo i mislim da treba svako u ovoj sali i svi građani da zbog toga budu zadovoljni. To mi je bilo jako važno da kažem na početku.

Mislim da ovoga puta, sva dokumenta i budžetski sistem i Zakon o budžetu i svi drugi, je inovirana tehnika izrade i pristup izradi tih dokumenata, sasvim drugačije, inovativnije, bolje nego što smo to do sada imali.

Jedino na čemu bi zamerio, jedna stvarno, možda da tako kažem, banalna stvar, ja jesam stariji čovek, ali i mlađi mnogi nemaju dobar vid, ovo su užasno sitna slova. Moram da priznam da ova najsitnija slova, taj deo nisam ceo ni mogao da pročitam. Pa bih molio, ako može Vlada, da obezbedimo u buduće, da ne idemo stvarno, jesu to uštede na papiru, ali nisu tolike da se mučimo. Žao mi je zbog toga, jer smo prvi put dobili blagovremeno ova dokumenta i mogli smo sjajno i imali smo vremena da ih proradimo, prodiskutujemo itd. Mislim da bi smo još dobili na kvalitetu.

Ono što je meni upadljivo kao poslaniku ove Skupštine, a pošto se radi o Skupštini, to je da je ovim Predlogom budžeta i ovim dokumentima, upadljivo drugačiji pristup i dat novi kvalitet realizaciji budžeta, to je da se u velikom broju rešavanja određenih pitanja i u velikom broju su nadležnosti Skupštine prenesene na nadležni Odbor Skupštine, odnosno Odbor za finansije, republički budžet i kontrolu javnih sredstava. Mislim da je to dobro, jer se ovom procedurom, sada kako je propisana, ovde u materijalima, na taj način mogu donositi kvalitetnija dokumenta i mislim da to treba zadržati i pozdraviti.

Progovorio bih ovde o nekim stvarima jer mnogo materijala ima da bi o svemu čovek govorio. Pošto govorim kao poslanik PUPS, ono što meni jeste prva tema to je pitanje gradnje i održavanja statusa penzionera ovim putem, odnosno kroz budžetiranje.

Mi smo ovde rekli i to je onaj član 27. u kome je sve to razrađeno kada su u pitanju primanja svih kategorija društva i penzionera. Mi smo tu, rekao je i ministar, predvideli jednokratnu pomoć za sve penzionere u visini od 5.000 dinara. To je jedna stvar. Druga, predviđa se početkom naredne godine povećanje penzija, kako je ministar rekao u iznosu od 5,1 do 5,5, ako sam dobro zapamtio.

Hteo bih bez ikakve želje da ističem kategoriju ovog društva veliku, odnosno penzionere od preko 1.700.000 da podsetim na ono što je i predsednik države u više navrata govorio i predstavnici Vlade itd, da je to kategorija koja je, da tako kažem, najviše potegla kada se krenulo u izvlačenje iz finansijskog kolapsa u kome je ova država bila. I to je ono što je logično i logično je bilo da mi najstariji koji smo gradili ovu zemlju i kao najstariji da prvi mi shvatimo da treba da se žrtvujemo za boljitak ove zemlje. I to smo učinili, kao što znate, bez velikog roptanja iako smo i tada stavljeni u neravnopravan položaj, jedan veliki deo penzionera, kada su plate smanjene za 10%, nama su smanjivane za 20 i 25% određenim kategorijama.

Zašto ovo govorim? Govorim zbog toga što smo sada na neki način dovedeni opet u inferiornu situaciju. Kada uzmete član 27. u kome je razrađeno koliko koja kategorija će dobiti povećanje itd, to je od 8 do 15%, koliko sam zapamtio, a penzionerima se predviđa 5%. Ja ovo govorim iz potrebe da podsetim, mi smo poslanici Partije ujedinjenih penzionera, to je partija koja je nastala iz puke potrebe da spasava finansijski i svaki drugi položaj ogromne mase ljudi od preko 1.700.000 jer smo imali situaciju u tom trenutku da su nam po Srbiji penzioneri sahranjivani u najlonskim vrećama. I mi smo tada rekli da smo došli kao struktura u situaciju koja se može nazvati socijalnim genocidom.

Mi smo tada bili na poziciji da je prosečna penzija bila oko 50, odnosno ispod 50% u odnosu na prosečnu platu. Bojim se da bi morali malo više pažnje da obraćamo kada su ova povećanja u pitanju, kao što sada predviđamo jer ćemo doći u situaciju i sada sa ovim povećanjem još ćemo ići niže u prosečnoj penziji u odnosu na prosečnu platu, a i sada nismo, da ne ulazim sada u to šire, nismo u sjajnoj situaciji, nego u vrlo lošoj, kada je u pitanju taj odnos. Dogovorili smo se davno da se status i materijalni i svaki drugi penzionera može čuvati samo kroz taj odnos zarade i penzije.

Ja ovo govorim, ne zato da treba sada da učinimo i sada da ne prihvatimo ova dokumenta zbog toga. Mi ćemo kao poslanička grupa prihvatiti ova dokumenta, ali upozoravam i ministra i Vladu da o ovome vodimo računa unapred u nastupajućim godinama da nam prosto kao pesak kroz prste ne prođe ta situacija da penzionere dovedemo u situaciju u kojoj su nekada bili, ponovo. Zato molim da me u najboljoj nameri u ovome razumete. Ja mislim da će nešto o tome govoriti i moj kolega Momo Čolaković, da ja ne širim priču.

Druga stvar o kojoj bih hteo da kažem i koja je, čini mi se, vrlo značajna za ovu zemlju, to je što se Vlada kod donošenja ovog Predloga rebalansa budžeta vrlo pažljivo odmerila u odnosu na sve nivoe vlasti, ne samo na nivou državnom i republičkom i u odnosu na sve opštine i gradove kada su u pitanju transferi sredstava.

Ja to pozdravljam jer su transferi ostalim nivoima vlasti povećani za 3,4%, odnosno za skoro tri milijarde, a da su transferi opštinama i gradovima povećani za skoro milijardu, odnosno 2,7%.

Mislim da je to dobro opredeljenje jer da samo na taj način, ako govorimo o decentralizaciji u društvu, bez ovakvog pogleda na stvari i bez ovakvih predviđanja stvari ne možemo ostvarivati ni decentralizaciju, niti možemo dalje unapređivati društvo i sve strukture u njemu.

Kada je u pitanju ta tema, njoj se može priključiti i sledeća oblast u ovom Predlogu za rebalans, a to je oblast socijalne zaštite. Mislim da se tome posvetilo dosta truda kod pravljenja ovog predloga i mislim da to jeste jedna od najznačajnijih stvari ako hoćemo pomoći građanima, ako hoćemo ravnopravnost svih građana u svakom pogledu, pa i u ovom, dići na jedan viši nivo i društvo u celini unaprediti.

Zato pozdravljam povećanje u ovom predlogu za socijalnu zaštitu u procentu od skoro šest, odnosno 5,9%, što je značajna suma, odnosno 119 miliona, 120 miliona, okruglo.

Mislim da su ovo važne stvari koje uređuju na najbolji način u ovom društvu ono što je neophodno da se unapredi, a može i pomoću finansijskih sredstava da se uradi. Zato to jeste jedan politički apsolutno zreo pristup i taj pristup Vlade mora da se pozdravi.

Uz ovo, kad se tiče razvoja pojedinih segmenata u društvu, ja bih hteo da podvučem još jednu stvar. Mi imamo od prošle, kad smo formirali prošlu Vladu, pored postojećih ministarstava, imamo i tri ministra bez portfelja. Jednog od ministara bez portfelja imamo za ravnomerni regionalni razvoj. U okviru toga se za ovih poslednjih par godina iskristalisalo, svestrano razmatrajući radeći na tome, znači, posao u koji je uključena i nauka, kao što znate, a to je Odbor Akademije nauka za selo. U tom segmentu regionalnog razvoja predviđeno je i započeto dosta stvari na planu revitalizacije sela, odnosno ruralnog razvoja.

Ja mislim, pretpostavljam da je Vlada u to ulazila i razmatrala to, ali ja mislim i moj stav je, i tako osećam, da je razvoj sela jedno od strateški najznačajnijih stvari za dalji razvoj i napredak ovoga društva, i kad je u pitanju poljoprivreda, i kad je u pitanju natalitet u ovom društvu, što nam jako preti, da ne pričam o tome, i predsednik države u poslednje vreme dosta govori o tome, i mnoge druge stvari.

Ja sam ovde video da je za taj posao ravnomernog regionalnog razvoja predviđeno 714 miliona i nešto i mislim da bi bilo dobro da je moglo još više sredstava da se na to nabaci, ali predlažem Vladi da to ima jako prisutno kada budemo donosili novi budžet. Toliko u ovom intervalu. Hvala.
Gospodine potpredsedniče, žao mi je što je potpredsednik Marinković otišao, jer bih voleo da čuje ovo što ću reći. Mi smo danas, uostalom i juče utrošili jako mnogo vremena govoreći o stvarima koje nisu bile na dnevnom redu. Danas smo ponovili iste stvari.

Ja bih želeo da me niko, a pre svega gospodin Atlagić ne razume pogrešno. Stojim iza onoga što je gospodin Atlagić kritikovao danas već treći dan, ali ne možemo raditi kao Skupština na ovakav način, pri tome govoreći bar ovda, onda, ako ne stalno, kako Skupština radi efikasno i tako dalje.

Moram da kažem, juče sam bio umoran popodne i ja sam juče napustio sednicu kada je gospodin Atlagić govorio. Danas sam izdržao. Ne juče, prekjuče. Danas sam izdržao, jer smo na početku radnog dana.

Razumem sve ono što treba da kažemo i sve ono što treba da kritikujemo u javnosti i sve ono što treba da znači kritiku određene kategorije u društvu, ali tri dana ponavljati istu stvar, maltene od reči do reči, a da pri tome predsedavajući koji je i prekjuče bio, i danas, gospodin Marinković, na to uopšte ne reaguje ili predsedavajući bilo koji da je, da se ne oglasi i opomene govornika, bilo koga od nas, da mora govoriti o temi.

Druga stvar, ne možemo iako se obraćamo i javnosti, ne možemo tri dana ponavljati istu stvar po trideset i nešto minuta, a da se niko oko toga ne osvrne. Ja sam danas mislio da li da se javim po Poslovniku da bih odmah dobio reč, pa sam odlučio ipak da na ovakav način kažem, izvinjavajući se što sam morao da ukažem na ovo drugima, ali mi jako smeta. Smeta kao klip u točkovima rada Skupštine i što sam uzeo vreme, a da takođe nisam na temi.

Molio bih da ubuduće stvarno, molim pre svega vas predsedavajuće da o tome vodite računa i da stvarno ne dozvoljavamo takve stvari, jer gubimo i na ugledu i kao visoka ustanova i kao predstavnici naroda i tako dalje, kada tri dana istu stvar ponavljamo. Hvala lepo.
Hvala, gospodine predsedavajući.

Ne svojom krivicom, mislim, izazvao sam nešto što uopšte nije proizilazilo iz onoga što sam ja rekao, niti sam imao nameru. Naročito je teško otrpeti posle toga kada vam neko lepi etikete da ste u vladajućoj koaliciji, a ne stojite uz nju.

Mislio sam da je dovoljno i jednom rečenicom na početku mog malopređašnjeg izlaganja reći ono što sam rekao, da sve što je gospodin Atlagić iznosio u suprotstavljanju onima koji rade prema ovoj zemlji sve ono, da ne ponavljam što je gospodin Martinović govorio, i druga stvar, da meni nije potrebno, da bi svakog kolegu cenio, pogotovo onoga koji nosi i ima zvanje profesora u bilo kojoj nauci. Nisu mi potrebni detalji oko toga da bi stvarno taj čovek imao ugled preda mnom i da bih ga cenio i da bih cenio ono što on govori.

Prema tome, gospodina Atlagića, pogotovo kad sam čuo danas sve one detalje, izuzetno cenim. Samo postavljam pitanje i slažem se, ovo što je rekao gospodin Martinović, da se, naravno, treba svim sredstvima boriti protiv takvih i sličnih koji su, u ovom slučaju, hajde da kažem, prekjuče ili kad bili, udarili direktno i grupno na profesora Atlagića. Ali, samo sam rekao ono što lično mislim, da ne treba da gubimo, nije gubljene vremena, koliko se god govorilo o takvim pojavama, ali da ne ponavljamo to svaki dan, i to uzastopno. Ako svi mislite da treba, evo, i ja prihvatam, neka gospodin Atlagić o ovoj temi govori od sada i sve do 1. oktobra, prihvatam. Ali mislim da ako ponavljamo stalno te iste stvari, dva efekta mogu biti, da se to onda prima više, ali može biti i da se izazove kontraefekat i da ljudi kažu – pa dokle ovaj o istom, dosadiše sa jednim te istim.

Dakle, govorim samo o meri, ali bi bilo mnogo bolje, tu ubrajam i sebe, i efikasnije da nije Marko Atlagić govorio nekoliko dana uzastopno sam o tome, nego da je govorio i prvi dan rekao šta je mislio, a da smo mi ostali iz Skupštine ustali, pridružili mu se i podržali ga do kraja. Upućujem i sam sebi kritiku zbog toga, o tome govorim. Ne bih želeo da se pogrešno shvati ni moje istupanje ni ponašanje, ni ponašanje poslaničke grupe PUPS, niti PUPS u celini. Hvala lepo.
Hvala, gospodine Arsiću.

Poštovane koleginice i kolege poslanici, pretpostavljam i verujem da svi koji sedimo u ovoj sali, bar iz većinskog dela vladajućeg i oni koji nisu u sali, da smo jedinstveni u osudi ovakve jedne gnusne stvari.

Verujem da su sve kolege, koje su dosad govorile, u pravu kada su u pitanju institucije kojima je u nadležnosti borba protiv ovakvih stvari, apostrofiraju u MUP. Jako mi je drago i mislim da smo u tome složni, da je u borbi protiv ovakve, rekao bih pošasti, jako bitno da mi svi, odnosno javnost celokupna osudi i pokrene se protiv ovakve pojave i trenda, koji je narastajući.

Ali, ja bih hteo da ukažem na nešto što ovde nije pomenuto kada su ovakve stvari, i to ću početi podsećanjem svih vas na incidentne dve situacije koje smo imali pre četiri, pet godina, ne znam tačno kad je, ali u to vreme je predsednik države bio gospodin Tomislav Nikolić, a predsednik Vlade je tada bio gospodin Aleksandar Vučić.

Imali smo situaciju da je prvi put, prvo gospodin predsednik tadašnji, obavestio javnost da je tajno prisluškivan, a nakon nekoliko meseci to isto je javnost čula i od tadašnjeg predsednika Vlade, gospodina Aleksandra Vučića. Tada je kompletna javnost, pogotovo mediji su urlali par nedelja na to ko je to uradio.

Ključno pitanje nije bilo ko je to uradio, ključno pitanje je bilo kao i danas što je to, i ja ću o tome nešto malo reći, ključno pitanje je kako je to moglo i smelo da se desi? A znate zašto? Mi pominjemo ovde danas i apostrofiramo u ovoj stvari ulogu MUP-a, i ono ima ulogu u tome, makar kao neko, kao institucija koja treba takve stvari da tera bez obzira da li je u pitanju napad na porodicu, građanina ili predsednika države.

Ali, mi imamo instituciju, Ustavom postavljenu u državni sistem, a to je kontraobaveštajna zaštita funkcionera i institucija. Prema tome, postoji kontraobaveštajna služba, koja je konstantno prvi zadatak ima i najznačajniji da štiti predsednika države, a kad štiti predsednika države ili bilo kog funkcionera, podrazumeva se i zaštita porodice.

Mi nismo, posle četiri, pet godina, dobili nikakav odgovor ni sa jedne strane, da li je tada pronađen akter i otkriven način kako su uspeli da prisluškuju predsednika države i predsednika Vlade, i u ovom slučaju me ne interesuje ko je. Ali, mi nismo obavešteni ni u Skupštini, ni kao građani da je to služba završila i uradila. Zato imamo dalju eskalaciju i imaćemo je u takvoj situaciji i nadalje, to vam sad potpisujem, bez obzira koliko se mi i javnost protiv toga borila, i to ima svoj značaj i ulogu, ali struka, služba koja se tim bavi, mora da se bavi i da zaštiti predsednika.

To sam hteo da kažem i reći ću vam na kraju nešto. Vi znate otkad sam u Skupštini, da ja uvek govorim sedeći, jer mislim inače, usput da kažem, da bi svi poslanici trebalo da govore sedeći zato što ova tehnika nije napravljena za govor stojeći, jer se gubi i često ne čujemo ljude.

Ali, bez obzira što uvek sedim, ja ću iz poštovanja ustati i u ime grupe poslanika PUPS-a zamoliti predsednika države gospodina Vučića, da ne bude više tako tolerantan u smislu - ja ću da trpim sve i da sa time izlazi u javnost. Nema pravo zbog nas koji mu dajemo, koji stojimo, ogromne većine, iza njega, da miri sa tim i da dozvoljava da trpi takve stvari. Time što neće iskazivati, ja znam da on to iz najpozitivnijih namera radi, iskazivati tolerantnost, on će pomoći nama svima u borbi protiv toga, jer neće takvim nastupanjem kao što je do sada, ohrabrivati ovakve lopuže, gadove, monstrume, ne znam kako da ih nazovem, vi ste ih dosta izdevali imena.

Toliko od nas. Poslanička grupa PUPS-a, da to kažem i decidno, apsolutno na najoštriji način, jedinstveno osuđuje sve ovo o čemu ste vi govorili, da ne ponavljam. Hvala vam lepo.
Hvala, gospodine predsedavajući.

Gospođo ministar i vaši saradnici, poštovane koleginice i kolege poslanici, mi u Skupštini, čini mi se, retko imamo priliku da raspravljamo i izjašnjavamo se o donošenju leks specijalisa i to je uvek samo po sebi interesantno. Kad govorim o leks specijalisu mislim, da ne budem neprecizan, upravo na Zakon o posebnim uslovima za realizaciju Projekta izgradnje stanova za pripadnike snaga bezbednosti.

Leks specijalis ima svoje specifike samim tim što odudara, ne samo od uobičajenog načina donošenja, nego što tretira i uređuje stvari koje nisu uobičajene. Iz tog razloga je vrlo bitno da se takvim zakonom reguliše jedan, da tako kažem, splet organizacijskih, dakle, organi koji donose i realizuju te zakone.

Sa tog aspekta gledano, ja mislim da je ovaj nama ponuđeni predlog zakona apsolutno dobro urađen. Ja ću ilustrovati sa nekoliko stvari.

Znači, formirana je Vladina komisija za pripremu predloga programa izgradnje stanova za pripadnike snaga bezbednosti. Znači, nešto što je ključna, fundamentalna stvar za donošenje zakona. Ona je formira, ta komisija, po predlogu Saveta za nacionalnu bezbednost i to govori samo po sebi šta znači i koliki je značaj brige za pripadnike organa bezbednosti, snaga bezbednosti i kakav to povratni značaj ima za ukupan sistem nacionalne bezbednosti. Taj predlog saveta je donet 16. novembra 2011. godine, a onda je usledio i zaključak Vlade koji je to potvrdio, jedino mi tu nije jasno, pa bih molio, gospođu ministarku ako može kasnije da samo pojasni, jer mi nije jasno zašto je razmak od pet godina celih između predloga Saveta za nacionalnu bezbednost i zaključka Vlade po tom predlogu?

Zatim, je formirana Komisija za koordinaciju aktivnosti u izgradnji stanova za pripadnike službi bezbednosti, što takođe pokazuje jedan krajnje konstruktivan pristup, jer stvarno bez ovakvog jednog organa ne bi moglo da se uđe u tako široku akciju koju pretpostavlja ovaj zakon.

Ta Komisija za koordinaciju je formirana 4. oktobra 2018. godine, znači, negde godinu dana nakon Zaključka Vlade o donošenju zakona. Ceo ovaj projekat, to je i rečeno u materijalima koje smo dobili, ne sećam se tačno da li u onom obrazloženju ili u kom delu, konstatovano je, i to je jedna definicija koja stoji kao noseći stub ili ugaoni temeljac, da je ceo ovaj projekat od značaja za nacionalnu bezbednost Srbije. To je ono što sam i ja malo pre pomenuo.

Na prvi pogled ja i kad sam prvo pročitao izgledalo mi je malo pretenciozno, međutim kad pogledate ceo zakon, kad dobro izanalizirate stvari onda vidite da to nije, nego da je krajnje realistično definisano.

Ovde kod ovog celog projekta je jako značajno i to ste vi negde tamo u onim pratećem materijalima nama dostavljenim i rekli, da se kod ovoga nije odstupilo od ustavnog načela o zaštiti imovine, to je onaj član 58. Ustava.

Jako je bitno, ovde je došla ocena, doduše nemamo, i to je moja zamerka, nemamo pojašnjenja. Više su u obrazloženju date definicije nekih stvari, kao što je, recimo da realizacija projekta utiče na rast BDP u oblasti građevinarstva. Pretpostavljam da to jeste tako, ali nemamo nigde pojašnjenja u čemu se to i kako sadrži i kako se ostvaruje.

Zatim, rečeno je da ovaj zakon i projekat donose rast zaposlenosti, jer se zakonom, i ministarka je malo pre u replici to i rekla, jer se zakonom određuje obaveznost angažovanja domaćih firmi u realizaciji projekta. To je jako važna stvar. Onda je logično da se realno očekuje rast zaposlenosti, što je za ovu zemlju jako važno i značajno, jer ovaj projekat neće teći do kraja ove godine ili do kraja sledeće, nego će se sukcesivno ostvarivati.

Ima jedna stvar koja meni, koliko god sam čitao nije jasna i nisam mogao naći pojašnjenje za to. Kaže se da za sprovođenje zakona nisu potrebna dodatna finansijska sredstva iz budžeta, a to se nigde u materijalima ne objašnjava, na koji će se način to postići i meni izgleda malo neverovatno. Projekat nije ni jednostavan, ni kratkotrajan, ni beznačajan da bi ja poverovao da ne može biti nikakvog zahvatanja, baš nikakvog, kako je ovde rečeno, iz budžeta, pa bih molio, ako može, pojašnjenje i oko toga.

Uz to, bilo bi jako značajno, a nemamo nigde u materijalima, i ako je rečeno da neće biti zahvatanja iz budžeta, istovremeno nigde u materijalima nema ni krajnje aproksimacije o potrebnim sredstvima na godišnjem nivou ili ukupno, itd.

Mislim da ste bili nepotrebno štedljivi u obrazloženju zakona. U tom obrazloženju je, evo, već sam nabrojao dosta stvari, ima i drugih, trebalo biti tih objašnjenja i pojašnjenja.

Jako je važno što je zakon dobro regulisao, uredio, odredbe su jasno definisane, itd, kad se tiče izgradnje stanova za koje kategorije ljudi, za pripadnike kojih organa, pa je rečeno Ministarstvo odbrane, Vojska Srbije, MUP, BIA, Ministarstvo pravde, Uprava za izvršenje sankcija, itd, što je jako važno, jer precizira da nema proširivanja na društvene kategorije koje faktički i doslovce ne pripadaju organima bezbednosti.

Jako je važno, i to ste rekli vi u uvodnom izlaganju, jako je važno što smo ovim zakonom u pravima na stanove izjednačili aktuelne pripadnike, aktivne pripadnike organa bezbednosti i one koji su penzionisani, znači ranije one, jer bi bilo pogrešno, ova zemlja ne bi mogla da opravdava neke osnovne, odnosno kardinalne strateške pravce i vođenje politike ove države, ako ne bi izjednačila one koji sada stoje na braniku bezbednosti ove zemlje i oni koji su i u mnogo težim situacijama od ove u kojoj se sad nalazimo, i u redovnim, dali svoj veliki doprinos bezbednosti zemlje, a među njima ima, nažalost, jako veliki broj koji nisu obezbedili sebe ni svoje porodice stambeno.

Zato mislim da ovo zaslužuje, što kažu, gromoglasan aplauz.

Ovde su, takođe, precizno i jasno definisani određenim članom, 3, čini mi se, koje su to kategorije naših građana od onih koji nisu aktivni, a imaju pravo na ovakav benefitni dolazak do stanova.

Rečeno je da se donošenjem zakona obezbeđuje sveukupni razvoj Srbije, odnosno da taj razvoj obezbeđuje ova velika investicija u stanogradnju i to je velika istina i mislim da se ona ovim zakonom može u potpunosti ostvariti i realizovati.

Mislim da je jako bitno to što je ovim zakonom kupovina stana pod povoljnim uslovima dobro i precizno definisana i razrađena, mislim da je to član 5. i još neki, jer je učinjeno nešto što je veoma značajno. Da ovaj zakon ne sadrži neke odredbe vrlo značajne mi bismo mogli očekivati da se njegovom primenom dovede do zloupotrebe pri realizaciji ovog projekta. Ovako je većim brojem odredaba ovog zakona konkretno precizirano onemogućena zloupotreba ovog benefita povoljnije kupovine i to je jako važno kod opredeljenja mog i poslaničke grupe naše da glasamo za ovaj zakon.

Još jedna stvar koja je jako značajna u ovom zakonu, obzirom na ogromna sredstva finansijska, na inkorporiranost u realizaciji zakona mnogih organa i ministarstava itd, jako je važno što je zakonom preciziran, definisan nadzor nad primenama odredaba ovog zakona. Mislim da je dobro postavljen. Tu je rečeno da je ministarstvo nadležno za poslove građevinarstva, jedino meni nije jasno, pa molim i tu objašnjenje, da li je za sveukupan nadzor na realizaciji ovog projekata dovoljno samo ministarstvo nadležno za poslove građevinarstva, obzirom da se u realizaciji celog projekta radi i o značajnim prodajno-kupovnim ili kupovno-prodajnim transakcijama, finansijama i tako dalje, za šta nije faktički nadležno Ministarstvo građevine? Zato mislim da bi bilo dobro da se ovde zakonom, da tako kažem, dopiše neko ko bi za tu stranu realizacije projekta, odnosno nadzora nad realizacijom projekta bio zadužen. Hvala vam lepo.
Hvala.

Poštovane koleginice i kolege poslanici, u jučerašnjoj i današnjoj raspravi u pojedinostima, kada je ovaj član predloženog zakona u pitanju, znači, član 18, imamo situaciju da su od poslanika do poslanika intervenisali ljudi na svih devet tačaka stava 1. U tim predlozima svih devet tačaka ovog 1. stava člana 18. se predlaže brisanje. To znači da član 18. ne postoji, a radi se o članu koji govori i reguliše ovlašćenja komunalne milicije.

Ja pitam - da li može i jedna institucija ovog profila i sličnog da bude bez ovlašćenja? Može li zakon koji reguliše njihov rad da ostane bez odredbe o njihovim ovlašćenjima? Mislim da ne može.

Stvar koja je bitna kod ovoga svega, zaboravljamo, kolege su diskutujući, braneći svoje predloge, govorile, zaboravljajući na jednu stvar. Naime, govorilo se o tome da ne mogu imati komunalni milicajci ovlašćenja slična policiji, a zaboravljamo da u tom članu 18. prva rečenica glasi ovako - u obavljanju poslova komunalne milicije, komunalni milicionar ima ta i ta ovlašćenja. A poslovi komunalne milicije su nabrojani, kao što ste videli, u članu 10.

Dakle, sva ta njihova ovlašćenja su ograničena na poslove komunalne delatnosti. Ja sam rekao u raspravi kad sam govorio, u načelnoj raspravi, da su ovo poslovi koji po svojoj prirodi spadaju u unutrašnje poslove ove zemlje. Prema tome, svi unutrašnji poslovi koji se obavljaju, odnosno oni koji ih obavljaju, moraju imati ovakva ovlašćenja. To zaboravljaju svi. Ja sam zbog toga i u načelnoj raspravi rekao da zbog prirode tih poslova i zbog toga što su oni sastavni deo unutrašnjih poslova, da bi prirodnije bilo da budu inkorporirani u Ministarstvo unutrašnjih poslova i ako bude bilo kad rasprave o tome, a ja sam ubeđen da će biti, i to ne u daleko vreme, da zbog toga oni moraju biti u okviru MUP koja bi imala, kao što ima sadašnju policiju, žandarmeriju i komunalnu miliciju. I onda ne bi bilo nesporazuma.

Međutim, ja sam to rekao i u načelnoj raspravi. Čekamo primenu ovoga zakona, čija će primena pokazati, to je nov zakon, da moramo ići ka tome.

Ministar je u obrazlaganju rekao neke stvari, ali nije rekao decidno sledeće, i mene, gospodine ministre, interesuje, pa ako možete naknadno, sad u raspravi, da kažete - da li je prilikom rasprave o započinjanju rada i u toku rada na ovom zakonu bilo rasprave o tom kardinalnom pitanju da li nam komunalna policija treba da bude izdvojena i treba da bude isključivo servis lokalnih jedinica, ili treba ovo što sam rekao napred, da bude inkorporirana u poslove koji su zajednički i koji su celina, a to znači zajedno sa policijskim poslovima u okviru MUP. To je jedna stvar o kojoj sam hteo da govorim.

Dozvolite mi ako mogu samo da se osvrnem na jučerašnju raspravu posle pauze.

Jučerašnja rasprava posle pauze je faktički bila van teme. Ali, prvi put, ja sam i od sinoć kad sam razmišljao, mislim da je bila vrlo korisna. Zašto? Zato što smo ušli u jednu problematiku koja se tiče ukupne bezbednosti ove zemlje.

Ono što je govorio gospodin Martinović na kraju, u poslednjem svom javljanju, i sve ono što je izneo i ilustrovao, naslovnim stranama itd, kad se sakupi, i to malo kad se sakupi na gomilu, govori o jednoj, rekao bih, nemojte mi zameriti na možda preoštroj reči, o stravičnoj situaciji u kojoj mi jesmo ili ulazimo, kad je bezbednosna komponenta ove zemlje u pitanju.

Ovo pokazuje, to o čemu je on govorio i navodio činjenice, koliko su nam se ugradile strane obaveštajne službe u situaciju i koliko deluju na polju bezbednosti, unutrašnje bezbednosti ove zemlje.

Šta je tu sada značajno? Značajno je to da li smo seli i razmatrali, a ja sam to u nekoliko mahova govorio, i prošli put u načelnoj raspravi, i kad je bila Vlada, kad sam postavljao pitanja, koliko smo ozbiljno pristupili? Mi kasnimo sa Strategijom nacionalne bezbednosti, u ovoj situaciji koja ne trpi kašnjenje i mi moramo tu situaciju, o kojoj je juče govorio gospodin Martinović, najviše i najdubioznije, da sagledamo i ona je jedan od elemenata koji su se promenili od pre 10 godina donete, sadašnje, važeće Strategije nacionalne bezbednosti i koja zahteva promenu te strategije i prilagođavanje te situacije. Situacija nije izmenjena samo na unutrašnjem planu, ovo što sam dotakao, nego i na spoljnom planu.

Odnos Međunarodne zajednice, ino-faktora se bitno, kardinalno promenio prema Srbiji i Srbija je u apsolutno drugačijoj situaciji i u okviru međunarodnih odnosa i unutar zemlje od one od pre deset godina, koja je obuhvaćena sada važećom strategijom nacionalne bezbednosti.

Zato mislim da bi trebalo što pre pristupiti donošenju strategije nacionalne bezbednosti, koja bi podrazumevala kompletnu dubioznu analizu strukturnog i organizacionog postavljenog celog sistema nacionalne bezbednosti i u okviru njega posebnog sistema bezbednosno-obaveštajnog. To moramo da izmenimo.

Juče smo govorili ovde o nekim stvarima koje su nam se događale. Pitam se da li su nam službe kontraobaveštajne, obaveštajne itd. znale unapred za te stvari. Pominjanje N1 televizije, pa da li su to naše službe znale, a morale su znati šta se događa i da će se to raditi. Nije to radio ni pojedinac, ni privatnik, niko, nego ni manje ni više, čovek koji je vodio CIA, američku obaveštajnu službu, on je iza tog projekta. To znači da je projekat namenjen isključivo narušavanju unutrašnje bezbednosti zemlje.

Zašto se ide tako sada kardinalno oštro, sve dinamičnije protiv i Vučića, predsednika države, i Vlade i svega drugog? Pa upravo zato što je ova zemlja počela da se konsoliduje uopšte. To smeta. Da smo ostali onakvi kakvi smo bili, nikakvi, niko nas ne bi ni dirao, ali smo mala zemlja kojoj ne dozvoljavaju da se kočoperi.

Morate biti ponizni, morate biti neko ko će tražiti pomoć, a ne država za koju potpuno opravdano naš predsednik svakog svog istupanja nismo zemlja koja će dozvoliti nekom da spolja upravlja i određuje šta ćemo raditi u svojoj zemlji. To se ne trpi. Tu se angažuje sve obaveštajne službe, zato mislim i predlažem da se odavde pokrene i traži od Vlade da što pre donesemo strategiju nacionalne bezbednosti i da konsolidujemo svoje redove iz te oblasti. Hvala lepo.

(Sreto Perić: Replika.)
Hvala gospodine predsedavajući.

Uvaženi ministre i vaši državni sekretari, poštovane i uvažene koleginice i kolege narodni poslanici, mi danas pod ovom tačkom razgovaramo, po meni, o jednom vrlo, vrlo značajnom segmentu unutrašnjih poslova države Srbije. Ja na ovaj zakon, pre svega, gledam iz tog ugla.

Mislim da je ovaj predlog zakona dobio na kvalitetu koji je proistekao iz desetogodišnjeg iskustva primene komunalne, ma kako je zvali, poslova u komunalnoj nadležnosti, svejedno da li je to policija ili milicija. Data su, uz Predlog zakona, značajna obrazloženja i analiza efekata i ciljeva ovog zakona, ali ono što je osnovna rečenica i konstatacija, prva rečenica u obrazloženju, jeste da je osnovni razlog za donošenje i inoviranje ili donošenje novog zakona kako hoćemo, osnovni razlog je potreba da se komunalna milicija obrazuje i u opštinama. Citiram, to je doslovce tako rečeno.

Mislim da je kod pravljenja predloga zakona, to se oseća, u svakom članu ovo upravo se imalo u vidu. Hoću kod toga da kažem i da skrenem pažnju na jedan drugi segment, da se poslovi od značaja za komunalnu delatnost mogu obavljati na lokalu ako se strukturno organizaciono izvršioci integrišu i sada će ovo možda biti za nekoga strašno, integrišu u okviru Ministarstva unutrašnjih poslova, svejedno da li kao komunalna policija ili komunalna milicija.

Da bi utemeljio ovo moje mišljenje, reći ću, ako analizirate Predlog zakona o komunalnoj miliciji, više od 20 članova eksplicitno su vezani odnosno u njih je obrađen policijski rad, a posebno u više od polovične članova ovoga predloga. Mislim da je to dobro i da je to verovatno ono što je ministar govorio malopre, da je verovatno ipak to rezultiralo iz desetogodišnjeg iskustva bavljenja ovim poslovima u vidu organa koji se zvao policija komunalna.

Kada već govorim o zakonu, potreba za međusobnom saradnjom komunalne milicije i MUP-a odnosno policije, veoma je izražena. Zato bi bilo bolje da su zajedno u okviru MUP-a i da deluju jedinstveno, a ne od opštine do opštine, s tim što apsolutno stojim iza opredelenja kada je ovaj predlog pravljen, da treba da bude svaka opština, svaka lokalna samoupravna jedinica do kraja i maksimalno involvirana u te poslove, uz metodologiju i način ostvarivanja tih zadataka koji se zovu policijskim načinom izvršenja zadataka.

Poslove često vrše po ovom Predlogu zakona na način propisan Zakonom o unutrašnjim poslovima i propisima o policijskim ovlašćenjima i obavljanju policijskih poslova. Jedan od primera, jedan od članova je recimo član 28. u tom smislu, a ima ih mnogo više.

Najdelikatnije aktivnosti komunalne milicije kao upotreba sredstava prinude i kontrola te prinude ne obavlja se stručno bez MUP-a, odnosno policije i njene unutrašnje kontrole. To je naročito dobro predstavljeno u članovima 30, 31 i 32, pa i u drugima. Isto tako kod zasnivanja radnog odnosa opet se značajne stvari dešavaju preko MUP-a, posebno kada je u pitanju psiho-fizička sposobnost kandidata i kad se utvrđuje ta priprema psiho-fizička i utvrđivanje i ocena te psiho-fizičke sposobnosti. To radi MUP po članu 35.

Bezbednosna provera takođe, da tako kažem je u rukama MUP-a. Program i provera stručnog osposobljavanja i ocena stručne osposobljenosti opet je u domenu rada MUP-a i da ne nabrajam dalje.

Da ne nabrajam dalje, ali ovo pokazuje da ono što sam prvo rekao i potvrđuje, da po svojoj prirodi poslovi komunalne milicije spadaju u unutrašnje poslove, nepobitno i sigurno. Zbog svega toga ja i dalje zastupam tezu da treba u buduće naći način da oni budu inkorporirani i integrisani i pri Ministarstvu unutrašnjih poslova.

Druga stvar, koja je vrlo značajna, sem toga što ovi poslovi pripadaju unutrašnjim poslovima, komunalna milicija, ovde sada govorim dalje o Predlogu, obavlja poslove od opšteg bezbednosnog značaja, što se mora imati u vidu svakog momenta.

Komunalna milicija i njeni poslovi jesu elemenat, odnosno nosioci su poslova u sistemu nacionalne bezbednosti. Kao takvi, moraju imati mesto i u strategiji nacionalne bezbednosti. Ako smo u strategiji nacionalne bezbednosti kao nosioce uključili i medije, u najširem smislu, pa bilo bi nelogično da jedan od nosilaca strategije nacionalne bezbednosti, ne bude i komunalna milicija.

Ovaj Predlog zakona predviđa, i ministar je to dobro i detaljno obrazložio, da će komunalne poslove u buduće obavljati lokalne jedince, odnosno opštine i gradovi. Međutim, ja dobijam utisak na osnovu predloženog zakona, da nam se može desiti prevelika, nepoželjna, stepen nepoželjne dezintegrisanosti ukupnih tih poslova na nivou države, jer ćemo bojim se imati, zbog različitih interesa, od opštine do opštine, od grada do grada, različit i pristup organizovanja te službe. U toj službi je vrlo bitna, ovim predlogom zakonom, predviđena unutrašnja kontrola, ali sa druge strane, zakonom je predviđeno da jedna opština može organizovati komunalnu miliciju

i samo sa tri čoveka, a isto tako kaže da bi trebalo svi da imaju unutrašnju kontrolu.

Ja vas pitam, kakva će i kakva može biti unutrašnja kontrola rada komunalne policije, u tim uslovima? A, imamo dokazano kvalitetnu unutrašnju kontrolu danas, u okviru Ministarstva unutrašnjih poslova, koja bi mogla u integrisanosti komunalne milicije u okvire MUP-a, da obavlja te poslove.

Naravno da bi u toj situaciji, kada bi bili u okviru ministarstva, moralo da se vodi računa i morala bi se dati apsolutna sloboda i pravo i poštovati učešća svake lokalne jedince, odnosno svake opštine i grada i njihova radna svakodnevna saradnja sa MUP-om, ali na nivou lokalne jedinice. Ne vidim koja bi smetnja bila da imamo čvršće, po vertikali, organizovanu komunalnu miliciju, koja bi bila iz jednog centra vođena u suštini, ne vidim šta bi to smetalo boljem radu. Ja mislim da ćemo u budućnosti, u relativno kratkom vremenu, da će se u praksi, u primeni ovog predloga zakona pokazati neke ili sve od ovih stvari o kojima sam ja govorio i da će ovaj zakon, naravno biti dograđen, inoviran. On i inače, kao svaki drugi zakon u prvom svom izlasku i u prvoj svojoj primeni, nikada ne može biti do kraja dobar, jer praksa treba da pokaže i iznedri neke stvari, tako mislim da će i ovaj zakon biti izložen mogućnosti da nam pokaže šta to treba dograđivati.

Iz tog razloga poslanička grupa PUPS-a, bez obzira što iznosimo ova viđenja, ne iznosimo ih zato da ne bismo usvojili ovakav predlog zakona, dokaz je i to da mi nismo išli ni sa kakvim ni amandmanima na to, nego upozoravamo na nešto što bi trebalo kroz primenu ovoga zakona, koji će ova poslanička grupa prihvatiti ovaj predlog, da će kroz primenu njegovu vodimo računa o ovome o čemu sam govorio, da bi za relativno kratko vreme još usavršili ovaj zakon i uspešnije obavljali poslove na nivou zemlje. Hvala vam lepo.
Hvala, gospođo predsednice.

Ja bih o jednoj stvari koja ovde nije pominjana do sada. Počeo bih sa time da je prethodna Vlada i ova Vlada pogotovo prepoznala prvi put potrebu da u svom sastavu ima makar na nivou samo ministra bez portfelja potrebu da posebno vodi računa o regionalnom razvoju. Na to mesto je došao gospodin Krkobabić, koji je u okviru ukupne problematike regionalnog razvoja pokrenuo posebno pitanje razvoja sela i uopšte ruralnih krajeva naše zemlje.

Ono što je bitno, Vlada je, prateći to što ministar radi, pokrenula neke stvari, a posebno je gospodin ministar zadužen za ta pitanja prvi put, čini mi se, ne znam ranije da jeste bilo, uključio najkompetentnije naučne krugove u pitanje razvoja sela, dakle Akademiju nauka kroz njen Odbor za selo.

Stvari su se razvijale možda ne onoliko koliko se moglo očekivati, ali mislim u dovoljno dobroj meri da je predsednik države, gospodin Vučić, kao što ste svedoci, pre nekoliko dana kada je formiran Nacionalni savet za razvoj sela, u svojoj izjavi jasno ukupnoj javnosti stavio do znanja da država punim kapacitetom stoji iza programa razvoja sela. Mislim da je to nešto što nedovoljno ističemo kao jednu od probitačnih stvari u radu i programu ove Vlade. Mislim da je razvoj sela jedno od kardinalnih strateških državnih pitanja.

Koliko se Vlada u ovom trenutku opredelila, recimo, za ono što ja mislim da je zrelo za to, dve stvari, a to je da se priđe pravljenju strategije razvoja sela i ruralnog dela i druga stvar …
Nažalost, tu nisu ni ministar za unutrašnje poslove, ni za odbranu, a tiče se toga, gospođo premijerko onda evo obraćam se u ovom slučaju vama i naravno Vladi.

Radi se o sledećem, međunarodna situacija i bezbednosna situacija naša u kojoj se nalazi Srbija nameću potrebu za inoviranjem, odnosno donošenjem nove strategije nacionalne bezbednosti.

Mi smo u Odboru za odbranu i unutrašnje poslove, još u oktobru prošle godine, obavešteni da je Komisija, koja je formirana da napravi predlog, završila posao. Iznenađuje me da do sada nije išlo dalje, bar mi ne znamo ništa o tome, pa pitam Vladu – kada ćemo pristupiti definitivno donošenju te strategije i predviđa li se, u okviru donošenja strategije, razmatranje i dogradnja strukturno-organizacione strane ukupnog sistema bezbednosti koja je, mislim, jako važna i potrebna, obzirom na potpuno izmenjene bezbednosne okolnosti i međunarodne odnose u odnosu na nekih pre 10 godina kada je važeća doneta?