Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Konstantin Arsenović

Konstantin Arsenović

Partija ujedinjenih penzionera, poljoprivrednika i proletera Srbije – Solidarnost i pravda

Govori

Gospođo predsednice, moram da izrazim svoje nezadovoljstvo rečima koje je gospodin Nikolić ovde za govornicom uputio poslanicima PUPS-a u vidu pretnje da mi nemamo pravo da govorimo, ja sam ga bar tako shvatio. Molim vas, to nije ni fer, ni pošteno i molim predsedavajućeg da ubuduće na takva izlaganja reaguje. To je jedno.
Drugo, gospodo, vi ste doneli ovaj zakon o penzionom sistemu, koji je nazvan genocidnim. Kada se donese jedan takav zakon nema nijedne snage koja preko noći može to poboljšati. Vi znate za onu poslovicu, da vam je ne ponavljam, da očekujete sada odjedanput da se za šest meseci napravi preokret i da se razreše svi problemi koje ste vi jednim zakonom izazvali, koji je nazvan genocidnim. Toliko.
Izašao sam da se predstavim, da sam Arsenović, a ne Moma Čolaković, koji je bio moj prethodni govornik. Razumem da kolege ne mogu upamtiti imena svih, ali preporučujem, ako se već ne prepoznajemo, onda da se i ne prozivamo, nego da se pozovemo na govornika koji je prethodno govorio. Nisam s tim uvređen i ne opovrgavam ono što je moj kolega Moma Čolaković govorio. Naprotiv, podržavam ga.
Kada sam već izašao, želim da kažem samo par reči. Mi ovde izgleda čujemo ono što želimo da čujemo i govorimo o onome što želimo nekome da kažemo, ne uvažavajući istinu ili ono što je i kako je rečeno. Hoću da kažem da smo mi tačno u predizbornoj kampanji obećali povećanje penzija za 10% i izmenu zakona kao preduslov da se penzije usklađuju sa 70% od prosečne zarade. Znači, uslov je zakon.
Toliko možemo upamtiti i dajmo onda da tako i diskutujemo. Kada bude zakon usvojen, tada ćemo stvoriti uslove da penzija bude usklađivana. Kritikujte nas ako ne bude zakonom tako regulisano. To je jedna stvar.
(Dragan Šormaz, sa mesta: Kada će biti usvojen?)
Polako, sačekajte.
(Predsednik: Gospodine Šormaz, nemojte ometati govornika, nemojte se javljati sa mesta.)
Nadam se da će u ovoj godini da bude usvojen. Zakon je pripremljen. Prema tome, stvar je procedure koja treba da protekne.
Isto tako, što se tiče brige o penzionerima, gospodo, moram još jedanput da kažem, ta briga kakva je bila jeste razlog i uzrok zašto je formiran PUPS. Neću da kažem da ste svi jednako imali odnos prema penzionerima, bio je kritičan, ukazivano je na probleme i zahvaljujem se, ali moramo priznati da su rezultati, što se tiče penzionera, bili katastrofalni.
Sve ovo što se sada čini ne može se preko noći ispraviti. Za to treba vreme i nadam se da ćemo mi i te kako poboljšati standard penzionera, uvažavajući sve probleme koji ovo društvo prate, posebno ekonomska situacija. Hvala.
Poštovano predsedništvo, poštovani narodni poslanici, podržavam stav Vlade u vezi ovog amandmana koji nije podržala.
Međutim, ovde želim da istaknem nekoliko problema kada je reč o javnom dugu, pre svega mislim da nije dobro što se ovaj dug odlaže i on se na taj način samo uvećava.
Mislim da bi bilo dobro da je bar deo javnog duga prema penzionerima rešen u ovoj godini, ako već takva ekonomska situacija uslovljava da se on ne može u celosti rešiti.
Međutim, ovde postavljam drugo pitanje, a vezano je za dug prema Fondu Sovo.
Prema Zakonu o vojsci Jugoslavije, a koji je stupio na snagu 1. januara 2008. godine, u članu 193. stoji: "Vlada Republike Srbije u roku od 90 dana od dana stupanja na snagu ovog zakona doneće akt kojim će odrediti način, postupak i dinamiku izmirenja dospelih i neizmirenih obaveza prema korisnicima vojnih penzija koje su nastale po propisima iz PIO vojnih osiguranika do stupanja na snagu ovog zakona". Prošla je cela godina, tri meseca su tri puta prevaziđena i taj dug još uvek Vlada nije definisala, niti ga je uvrstila kao dug prema ovim korisnicima.
Postavljam pitanje: ko je odgovoran za neizvršavanje obaveza u odnosu na važeće zakone? Mislim da nikome nije u interesu ovako nedefinisano stanje kada se radi o mogućnostima da ovaj dug može da se definiše u roku dva-tri sata i osoba koja raspolaže znanjem sa četiri osnovne računske operacije.
Zaključujem da nekome nije bilo u interesu da taj dug definiše i da ga kao takvog iskaže, a ono čime raspolažem, sa podacima, radi se o dugu koji nije baš tako ni mali. On iznosi, kao osnovna glavnica, oko četiri milijarde i 500 miliona dinara plus kamate i plus sudske takse i obaveze koje proizilaze iz sporova koje pojedinci vode pred opštinskim sudovima širom Srbije. Postavljam pitanje ko je odgovoran što se ovo pitanje nije definisalo i učinilo jasnim?
Sledeće pitanje jeste problem koji sam već nekoliko puta postavljao, ali moram, imam moralnu obavezu prema ljudima, bez obzira koliko to nekome bilo možda i smešno i dosadno, a mislim da nije, jer se radi o porodicama koje su lišene prava na osnovnu životnu egzistenciju zbog toga što ne primaju penziju ni u Crnoj Gori, ni u Srbiji.
Naime, već nekoliko puta sam govorio da je Crna Gora negde oko 65-70 penzionera izbrisala iz ovog spiska i godinu i po dana taj problem ne može da se reši. Ono što znam, radi se o greškama naše Vlade, Ministarstva za rad i socijalnu politiku, koje nije razrešilo to pitanje na adekvatan način.
Smatram da nemamo pravo da kršimo elementarna ljudska prava. Ne tvrdim da među tim ljudima nije bilo pokušaja zloupotrebe. Na kraju krajeva, pravo je svakog čoveka da bira da živi tamo gde smatra da mu je bolje.
Prema tome, ako je bilo zloupotrebe, pitam se da li je bilo prijava protiv takvih ljudi, da li su pokrenuti postupci za kršenje zakonskih elementarnih normi? Ako nije, ko onda ima pravo da osporava i da to ne rešava.
Ono što znam, to više sada govorim zbog ovih ljudi koji su dovedeni u takvu situaciju, ima izuzetno teških situacija, ljudi zbog stresnog stanja su dobili moždani udar, nalaze se u kriznoj životnoj opasnosti, a ne mogu da preduzmu odgovarajuće mere. Ponoviću, dobra je okolnost što smo im rešili bar zdravstveno zbrinjavanje.
Najnovija informacija jeste da se navodno sa Republikom Crnom Gorom dogovorilo da ovaj problem, negde oko 50 tih ljudi, mora da reši Srbija. Zbog toga insistiram i tražim odgovor do kog roka će ovo pitanje biti rešeno? Mislim da je to pre svega u nadležnosti Ministarstva za rad i socijalnu politiku i Ministarstva odbrane. Molim da se ovo pitanje reši hitno.
Sledeće kao pitanje jeste problem penzionera iz Slovenije. Otkada se Slovenija osamostalila, 18 godina, mi još uvek nismo rešili pitanje penzionera, građana Srbije koji su svoju penziju zaslužili u Sloveniji. Slovenija to na jedan fin način odbija. To njoj ide u prilog. Međutim, naši građani su lišeni tog prava.
Samo mogu da zaključim da Vlada Srbije nije adekvatno reagovala radi rešavanja ovog problema. Nažalost, ne znam da li je to tačno, ali moram ovo da kažem, da imam informaciju da je gospodin Svilanović, koji je bio u ono vreme ministar spoljnih poslova, odložio rešavanje ovog problema radi zapošljavanja svoje supruge u Merkatoru.
Mislim da imamo toliko mnogo argumenata i načina da prisilimo Vladu Slovenije da ovaj problem, i te kako značajan za određeni broj naših ljudi, da se taj problem razreši i u tom smislu apelujem na Vladu da preduzme mere da se rešavaju ovakva i druga pitanja koja su u interesu, pre svega, naših ljudi. Razumem, državni interesi jesu ispred svega, ali ne smemo da zanemarimo i interese svakog našeg građanina kao pojedinca. Zahvaljujem.
Gospodine predsedniče Vlade, poštovani ministri, uvaženo predsedništvo, gospođe i gospodo narodni poslanici, PUPS i ja lično podržavamo Vladu. Ubeđeni smo da će uvažavati interese svih penzionera i socijalno ugroženih građana, odnosno da će voditi socijalno odgovornu politiku. Sve dok je tako imaće našu podršku.
Moram da podržim izlaganje gospodina Palme i da iz ove dalje diskusije izuzmem poslanike iz opozicije koji su u opoziciji od 2000. godine. Mi kao da je juče nastupio 5. oktobar i kao da su svi problemi nastali od formiranja ove Vlade. Nije Kosovo od juče. Nije privatizacija od juče. Nije Hag od juče. Nisu svi drugi problemi od juče. Oni su nastali mnogo ranije, onda kada ste i vi bili u Vladi i kada ste vodili politiku ove zemlje.
Otuda, mislim da bi bilo najmanje korektno da kažu - za ovakvo stanje snosimo i mi delimičnu odgovornost, a ne samo jednostavno prebaciti vruć krompir sadašnjoj poziciji i sadašnjoj Vladi i tražiti od njih da imaju čarobni štapić za rešavanje svih problema. To je nemoguće. Amnestirati se ne može niko od odgovornosti.
Mnogi problemi su stvoreni u ranijem periodu i sa aspekta moje partije neću ulaziti u dublje probleme, ali ću napomenuti. U ovom periodu, preko 35 raznih mafija je stvoreno, od stečajnih, putnih, gde je jedan ministar rekao, očekivao je da će ljudi kraduckati, a ne da će krasti itd. Sve to treba, gospodo, rešiti i naći rešenje za takve stvari.
Kada je reč o problemima penzionera, takođe, želim da vas podsetim da su zakoni o penzionom sistemu usvojeni i doneti u vreme kada je deo opozicije bio na vlasti, kada su te zakone mnogi proglasili genocidnim. Sada kada se nalazimo u fazi rešavanja problema penzionera, podizanja njihovog standarda, opet se nalazi opravdanje i kritika kako ništa nije urađeno, kako mi i dalje ne radimo ništa itd.
Istina je sasvim drugačija, da vas podsetim, ona obećanja koja smo postavili sebi pri ulasku u ovu koaliciju uglavnom su realizovana. Jasno ne može se očekivati ni od naše partije da se samo slepo držimo svojih obećanja, ne uvažavajući ovo što je rekao predsednik Vlade, za mnoge stvari nismo znali kako će teći, a naročito kada je reč o nastupajućoj ekonomskoj krizi.
Na određenim primerima, a molim predsednika Vlade i ministre, želim dva-tri pitanja da potenciram koja su, moram naglasiti, takođe, prouzrokovana u prethodnoj Vladi.
Prvi problem, radi se o 65 vojnih penzionera, koji su od momenta odvajanja Crne Gore od Srbije, a zahvaljujući uredbama i ponašanju Vlade Crne Gore, zbog toga što nisu imali stalni boravak u Crnoj Gori, ostali bez penzija, skinuli su ih sa evidencije. Srbija ih nije prihvatila, tako da su oni praktično osuđeni na tiho umiranje, možda je to i blaga reč, jer nemaju sredstava za život. Juče je bio pokušaj pregovora sa Vladom Crne Gore da se ovaj problem reši. On nije rešen. Nažalost, Crna Gora je odbila.
Prema tome, molim predsednika Vlade i sve ministre, radi se o našim građanima, državljanima, koji nisu samo svoj radni vek proveli u Crnoj Gori nego širom bivše Jugoslavije, da se nađe rešenje za njih. Ima jedna povoljna okolnost što je Republički fond za zdravstvo prihvatio ove ljude na zdravstveno zbrinjavanje, tako da je bar taj problem rešen. S te strane, odajem priznanje na razumevanju toga problema, pa smo bar delimično rešili jedan problem, tako da ljudi bar imaju sigurnu zdravstvenu zaštitu; radi se o starim bolesnim ljudima.
Sledeći problem koji je, takođe, rezultat prethodnih vlada, radi se o dugu prema vojnim penzionerima. Da podsetim mnoge, uredbom Ministarstva odbrane od 1. avgusta i oktobra 2004. godine došlo je do promene određenih koeficijenata kada se obračunavaju penzije.
Međutim, došlo je do osporavanja, tako da je taj dug sada narastao na 4,5 milijarde. Da je tada u 2004. godini taj problem odmah razrešen i prihvaćen, tih 4,5 milijarde ne bi sada bilo duga. Nije samo problem tih 4,5 milijarde, nego su u međuvremenu narasle kamate. Ima oko 20 hiljada tužbi, nastali su sudski troškovi. Tako da ukupni dug prevazilazi 6,5 milijardi. To je sada u ovoj ekonomskoj situaciji za ovu Vladu, pretpostavljam, veliki problem.
Molim Vladu, Ministarstvo i ministre da ovaj problem ozbiljno razmotre. Znam da je formirana radna grupa, da je predložila to rešenje, da se predlog nalazi u Ministarstvu za finansije, međutim, nemamo još konačan stav u vezi sa tim.
Ova stavka nije ušla u budžet za narednu godinu ni u pogledu duga, ni u pogledu rešavanja. Mislim da o njemu mora da se zauzme stav i da budemo jasni kako će se taj dug razrešiti. U tom smislu, molim vas da se to razmotri, da se taj problem definiše i na taj način učini jasnim.
Mislim da smo mogli da izbegnemo troškove suđenja samo da su odgovarajući organi definisali i rekli kako će se to rešavati. Međutim, to je ostalo nejasno i taj dug, koji je za te četiri godine nastao, i dalje raste, ali ne zaboravite da rastu i kamate na dug i on će se samo uvećavati, a ne smanjivati.
Podsetio bih, znate da Ministarstvo odbrane ima oko 20.000 nerešenih stambenih problema. Hoću da naglasim da se među tih 20.000 stambeno nerešenih problema nalazi oko 5.000 penzionera, da je oko dve i po hiljade penzionera izbeglih iz otcepljenih republika i da oni praktično žive u kolektivnim smeštajima, sa neizvesnom budućnošću, a oni se kao takvi ne tretiraju.
Poseban problem na kojem ovde insistiram kao obavezi Vlade jeste pitanje penzija iz otcepljenih republika, imovine u otcepljenim republikama, za ljude koji su izbegli iz tih republika.
Ne mogu, a da se ne osvrnem na neke diskusije kolega iz opozicije, a koji su nekada bili na vlasti, a naročito kolega iz DSS koji sada rešenja, kada je reč o penzijama, kritikuje na sve moguće načine.
Hoću da ih podsetim da u pregovorima stvaranja koalicije, a to je gospodin Ilić jasno jednom prilikom rekao, njih nisu interesovali penzioneri i nisu hteli da prihvate nikakve uslove u pogledu poboljšavanja statusa penzionera u Srbiji. S kojim pravom očekuju i imaju pravo da kritikuju bilo koja rešenja koja je ova koalicija i ova vlada preduzela u pogledu rešavanja statusa svih penzionera i socijalno ugroženih građana.
Ova Vlada je realizovala prvo da je zaustavljen genocid nad penzionerima. Ispunili smo obećanje povećanja 10%. U Beogradu oko 70.000 socijalno ugroženih građana čija su primanja ispod 13.000 primaće socijalnu naknadu, primaju pomoć od 4.000 kvartalno, a to je velika stvar, i ne samo u Beogradu nego i u drugim mestima pretpostavljam da ćemo na sličan način rešavati, kao i sve druge probleme kada je reč o smeštaju za stare, za iznemogle, za invalide itd.
Sigurno da je to nemoguće rešiti preko noći. To je jedan proces na kojem moramo istrajavati i zbog toga, ako to Vlada podržava, ako to prihvata, logično je da i mi nju podržimo. Zahvaljujem.
Poštovano predsedništvo, poštovani poslanici, reklamiram povredu Poslovnika, član 104. Želim da kažem da se neću služiti rečnikom gospodina Aligrudića. Neću vređati, iako bih, možda, po godinama imao pravo da vređam vas mlađe, ali neću se tim služiti. Hoću nešto drugo da kažem.
Prethodna vlada, čiji je predsednik bio iz vaše partije, nije poštovala ni osnovne zakonske odredbe koje su se odnosile na penzionere i druge kategorije socijalno ugroženih građana. Niste poštovali ni Zakon o penzionom sistemu, niste poštovali ni zakone koji su se odnosili na penzije i plate u Vojsci, niste poštovali ni sopstvene uredbe koje ste donosili, niste isplaćivali ni prinadležnosti koje je trebalo i sada se vi čudite zbog čega se penzioneri zalažu i bore za svoja prava.
Vi ste sada tačno potvrdili ovu činjenicu da vas penzioneri ne interesuju. Pitam vas, ako je takav vaš stav, onda, ovde, jasno i glasno recite šta vi želite od penzionera. Šta sa njima treba uraditi? Neću to da komentarišem, mislim da je sasvim dovoljan nagoveštaj.
Vi želite da ceo teret tranzicije premostite preko leđa penzionera, ne vodeći računa o mogućim posledicama po tu kategoriju građana. Hvala. (Aplauz.)
Reklamiram član 104. Poštovana predsedavajuća, poštovani poslanici, pre svega se obraćam penzionerima i želim da im potvrdim istinitost pojedinih izjava poslanika koji su izjavili da u propagandnoj kampanji penzioneri nisu bili predmet njihovog interesovanja.
Tačno je da Demokratska stranka Srbije nikada nije tretirala problem penzionera. Zato je donela zakone o penzijskom sistemu za koje su mnogi rekli da su genocidni, pa je otuda sada problem i povećanje penzija od 10%.
Da li je sada problem to što partija koja je u svom promovisanju nešto obećala i izvršava svoje obećanje? Nisam vam replicirao, slušam vas sve vreme, dozvolite da i ja u ova tri meseca progovorim tri minuta.
Mene raduje što ova koalicija, koja ima socijalno odgovornu vlast, izvršava obećanja postepeno; ne mogu ona sva biti odjedanput realizovana, ali budite sigurni da ćemo učiniti sve da se do kraja ispoštuju sva ona obećanja koja smo dali našim penzionerima.
Sledeće, ovde je prisutan jedan atak na penzionere, u smislu da su penzioneri moralno odgovorni za buduće stanje ekonomije ove države, da će ovih 10% i buduća izmena Zakona uništiti ekonomiju.
Vi nemate strpljenja da saslušate ništa što se kaže, nećete da čujete istinu, vama je istina samo ono što vi pričate.
(Predsednik: Molim vas da omogućite gospodinu Arsenoviću da se obrati.)
Poručujem penzionerima da nikakvu moralnu odgovornost nemaju za buduće stanje u državi. Oni su svojim radom sve što imamo danas, materijalno, kulturno bogatstvo i sve, zaslužili i nemaju nikakvu moralnu odgovornost da snose moralnu krivicu za buduće stanje. Pa, krivite ih vi ovde.
Hoću sada i ovo da kažem, meni je drago što ima poslanika opozicije koji podržavaju stav da je potrebno da se stanje penzionera poboljša. To će nama samo olakšati da dato obećanje ispunimo u narednom periodu.
Poštovano predsedništvo, poštovane kolege, ja sam i u jučerašnjoj raspravi delimično obrazložio ovaj amandman predlažući da socijalno osiguranje i zaštita vojnih osiguranika iz Ministarstva za rad i socijalnu zaštitu pređe u nadležnost Ministarstva odbrane.
Ne bih ponavljao ono što sam juče rekao, samo ću napomenuti da sam vas informisao o brojnim problemima korisnika vojnih penzija koji su zbog ovakvog rešenja proistekli: od kršenja zakona i propisa, nepoštovanja uredbi, do nerešenih statusnih pitanja i, ako se sećate, problema onih 65 vojnih penzionera koji već više od godinu dana ne primaju penziju zato što su građani Srbije a penzionisani su u Crnoj Gori.
Ono što mene malo zabrinjava jeste da je Odbor za pravosuđe i upravu, zbog toga sam se u stvari i javio, skoro jednoglasno predložio da se ovaj amandman ne usvoji, jedino je član SPS-a bio za, što navodi na zaključak da ili ja nisam bio dovoljno jasan ili se oni nisu upuštali u istinski problem pa su predložili da se ovaj amandman ne prihvati.
Želim ponovo da ukažem na to da je ovakvo stanje, gde se određena kategorija ljudi, bolje rečeno vojnih osiguranika, stavlja u nadležnost dva ministarstva, u suprotnosti sa čl. 190. i 191. Zakona o vojsci, i iz toga proizilaze mnogi problemi. Razumem želju da se neke stvari reše objedinjavanjem penzionog sistema, ali pre toga moraju se stvoriti pretpostavke na osnovu kojih će jedan sistem preći u drugi ali tako da to bude uređen sistem. Ovo mi liči na jedno haotično stanje ili želju da se stvori problem i da se on ne reši.
Zbog toga apelujem na narodne poslanike da prihvate ovaj moj amandman. Tražim tumačenje Odbora za pravosuđe i upravu, ako sve ostane ovako kako jeste (inače, samo da napomenem da je ova odredba o Ministarstvu za rad i socijalnu politiku ušla u prethodnom usvajanju u Zakon o ministarstvima), ko je stvarno nadležan za vojne osiguranike ubuduće.
Moram da izrazim, takođe, svoje nezadovoljstvo u pogledu ovog zakona o ministarstvima. Moram priznati da imam osećaj da ipak u ovom zakonu o ministarstvima mnogo toga nedostaje, naročito u pogledu njegove uređenosti. Preplitanje nadležnosti... Ja sam radio u jednom sistemu gde se tačno znalo ko je za šta nadležan i nikada se nije dozvoljavalo da se zadaci i poslovi dupliraju i prenose u nadležnost više organa. Kada se to dozvoli onda se dolazi do haotičnog sistema.
Smatram da ni ovi amandmani koje smo predlagali ovih dana, taman da se svi prihvate, neće ovo bitno poboljšati. Ja ću danas da izreknem jednu glupost, mada kažu da nema glupih pitanja, ima glupih odgovora. Mislim da je bilo mnogo pametnije da usvojimo ovaj zakon bez ikakvih amandmana a da zadužimo nadležne da urede ovaj zakon tako da on stvarno valja, da važi bar deset godina i da se nadležnosti, funkcije i zadaci smeste tamo gde oni po prirodi stvari treba da stoje. Imam osećaj da su se neka ministarstva javila za neke dužnosti, nadležnosti itd. radi jačanja svog ugleda, ali mislim da to nije svrha. Vlada mora, po meni, da bude jedinstvena, jedinstveno da deluje, kao jedan organ, a ne "svaka vaška obaška". Samo jedan uređen sistem može dati rezultat i onda će i narod biti zadovoljan. Bez obzira na to što znamo da ne možemo brzo stvoriti uslove za kvalitetan život, ako se vidi da se čine pomaci, da je to osmišljeno, narod će biti mnogo zadovoljniji. Hvala vam.
Poštovana gospođo ili gospođice, voleo bih da me ne terate da razmišljam onako kako neka grupa razmišlja. Imam pravo na svoje mišljenje i tako ću se i ubuduće ponašati. Neću se prikloniti u nekim situacijama zbog rešavanja određenih problema i neću biti kočnica zbog toga da ova skupština rešava ono zbog čega je postavljena. Dozvolite mi da slobodno razmišljam kao čovek. Ja nemam nekog iskustva, ja sam ovde prvi put i nemojte me terati da se ukalupljujem u neke šeme i sisteme.
Poštovano predsedništvo, poštovane kolege, poslanik sam PUPS i dao sam amandman na član 4. Predloga zakona.

Pre nego što pređem na obrazlaganje ovog amandmana, želim da iskažem svoje nezadovoljstvo ponašanjem pojedinih kolega ovih dana u odnosu na PUPS. Prvo su pale neke teške uvrede, nedolično ponašanje, da je PUPS put u propast Srbije. Postavljam pitanje - šta to treba da urade penzioneri da obrnu tu situaciju i da ne budu put u propast Srbije? Voleo bih da to čujem od onih koji su to ponovili više puta.

S druge strane, takođe, imali smo priliku da čujemo jednog visokog funkcionera, koji kaže da su penzioneri problem Krkobabića, a ne Srbije. Sada vas opet pitam, drage kolege, da li je moguće da to bude tako. Da li penzioneri moraju biti problem lidera jedne partije ili treba da budu problem ove države?

Umesto pohvale što smo našli snage da pokušamo da zaštitimo ovu kategoriju naših građana koja ide u sunovrat, mi dobijamo kritike. Jasno mi je i zašto. Zato što smo do sada služili samo kao glasačka mašina i niko se za nas istinski nije borio. Ne tvrdim da ćemo se mi izboriti za sva naša prava, ali poručujem našim penzionerima da ćemo učiniti sve da se stanje penzionera poboljša. U kojoj meri – verujem da će to zavisiti i od pozicije i od opozicije.

Uveravam vas da nijedan zakon, bar što se tiče PUPS-a, nećemo podržati ukoliko ne bude bar mali pomak ka boljem, bez obzira da li se to odnosi na penzionere ili na bilo kog građanina Srbije koji je socijalno ugrožen.

Dozvolite mi još samo nekoliko reči da kažem o amandmanu. Moj je predlog bio da se socijalno osiguranje i zaštita vojnih penzionera vrati iz Ministarstva rada i socijalne politike u Ministarstvo odbrane. Zašto sam to predložio? Uporište sam našao u Zakonu o Vojsci Jugoslavije.

Član 190. Zakona o Vojsci Srbije glasi: ''Vojni osiguranici koji su do dana stupanja na snagu ovog zakona'', a govorim o zakonu koji je stupio na snagu 1. januara 2008. godine, ''ostvarili prava iz socijalnog osiguranja nastavljaju da koriste ta prava prema zakonu po kojem su ih ostvarili''.

U članu 197. stav 2. glasi: ''Do donošenja propisa o vojnoj obavezi, socijalnom, zdravstvenom i penzijskom i invalidskom osiguranju profesionalnih vojnih lica ostaju na snazi sledeće odredbe Zakona o Vojsci Jugoslavije: ...poglavlje XV - ''Zdravstveno osiguranje'' (čl. 211. do 239), poglavlje XVI - ''Penzijsko i invalidsko osiguranje'' (čl. 240. do 260. i od 262. do 278)...''

Nama je jasno zbog čega je pokušano da se na ovakav način vojni penzioneri dovedu u pat poziciju, da o njima više niko ne vodi računa. Ako suočim ova dva zakona, Zakon o Vojsci i Zakon o radu, želeo bih da mi Zakonodavni odbor odgovori na pitanje – ko je nadležan za vojne osiguranike i korisnike vojnih penzija?

Praksa je za ovih godinu dana već pokazala da su oni ničiji. Praktično, i jedni i drugi se oglašavaju nenadležnim kada je u pitanju sticanje prava vojnih penzionera. A kada treba određene političke poene dobiti, e tada pokušavaju rešavati određene probleme, počevši od povećanja penzija itd.

Moram da navedem i član 193. Zakona o Vojsci Srbije kojim je Vlada obavezana da u roku od tri meseca reši dug vojnih penzionera, koji iznosi negde oko tri i po milijarde dinara, a danas je on narastao, sa kamatama i sudskim troškovima, na oko osam milijardi dinara.

Da li treba ova država, zato što ne poštuje svoje sopstvene uredbe i zakone, nepotrebno sebi da nameće troškove? Bilo bi normalno da svoju obavezu prema građanima ispuni prema važećim propisima i da im da ono što im sleduje.

Hoću na još nekoliko stvari da skrenem pažnju. Danas ima oko 20.000 tužbi koje su podneli vojni penzioneri. Sudovi to uglavnom ne rešavaju, to se gomila i ne znamo kada će se to rešiti.

U decembru je ministar odbrane naredio Vojnom penzionom fondu da se donesu nova rešenja za vojne penzionere po osnovu prava koja su stekli iz Uredbe o platama i penzijama iz 2004. i 2005. godine. Do sada ima oko devet hiljada prigovora zato što ta rešenja nisu doneta valjano. Od tih devet hiljada rešenja verovatno će polovina morati ići na sud.

Ako sve ovo imamo u vidu, onda postavljam pitanje: da li je korektno da se Ministarstvo odbrane reši vojnih penzionera i sve probleme vojnih penzionera ''utrapi'' Ministarstvu za rad i socijalnu politiku koje nije ni pilo ni jelo?

I inače se penzioneri nalaze u teškoj situaciji, svi ste vi to govorili u toku promocija, ali moram da navedem jedan izuzetan primer, za koji ja nažalost nemam reči, a verujem da će se svi složiti.

Dobio sam pismo od grupe od 65 vojnih penzionera koji od septembra 2007. godine ne primaju ni penziju niti imaju pravo na zdravstvenu zaštitu. Radi se o penzionerima koji su državljani ove države, koji žive u Srbiji ali su penzionisani u Crnoj Gori.

Braća Crnogorci su Srbe isterali i ne daju im penzije, a ova država neće svoje građane da primi i da im da ono što im po zakonu pripada. Ova grupa građana se obraćala ministru odbrane, Narodnoj kancelariji, Komisiji za predstavke i žalbe, predsedniku Vlade, Zaštitniku građana, ministru za rad i socijalnu politiku, potpredsedniku Vlade, predsedniku Republike i do sada nema rešenja.

Samo ću jedan primer iz ovoga da navedem, da ne bih sve čitao. Među ovim penzionerima nalazi se i pukovnik u penziji Đorđe Milutinović koji živi u Novom Sadu, ima ovde i broj telefona i adresu, teško je bolestan, ima rak prostate, leukemiju i još niz teških oboljenja, a nema zdravstvenu zaštitu niti novac da plaća lečenje. Čovek je bio vojni ataše 1971. godine u Belgiji, završio vojnu školu u SAD - i šta je dočekao? - da tiho umire u svom stanu.

Želim da uputim apel Udruženju vojnih penzionera Srbije da otvore žiro-račun i da svi penzioneri uplaćuju dobrovoljni prilog kako bi obezbedili normalan život ovih 65 penzionera.

Da zaključim. Pošto je amandman koji sam podneo pravno moguć, a s obzirom na problematiku koju sam istakao, predlažem da se on prihvati i da bude u nadležnosti Ministarstva odbrane. Onog momenta kad se donese novi zakon o penzionom sistemu i kada se razreši sistem u celini, tada će on biti smešten tamo gde i treba da bude smešten i gde se donese odluka da bude. Hvala lepo i prijatno.
Ako nisam bio jasan, da pojasnim. Nisam želeo nikome da osporim pravo, naprotiv, drago mi je da će i pozicija i opozicija učiniti sve i boriti se za prava penzionera. Jedino sam protiv uvredljivih sadržaja umesto da se izrazi zahvalnost što smo i u ovim godinama smogli snage da se organizujemo i pokušamo da zaštitimo sunovrat penzionera.

Što se tiče pitanja odakle sredstva, znamo mi, nismo toliko glupi i blesavi, da pare ne rađaju na granama. Zato i postoji Vlada, nadamo se – socijalno odgovorna Vlada, i da će naći rešenje. Ubeđeni smo da ima para, i te kako, samo neka se eliminišu bar stečajne mafije, a da ne govorim o ostalim stvarima.

Uveravam vas da, bez obzira na koaliciju, što se tiče Partije ujedinjenih penzionera, neće niko imati blanko podršku. Toliko ćemo se boriti. Svaki zakon mora imati bar mali pomak u pravcu boljitka, a ne kao što su do sada donošeni zakoni, koji su išli samo na štetu naših građana, posebno penzionera, ali bogami i drugih građana, pa čak nisu ni poštovani postojeći zakoni koji su bili na snazi.

Otuda, ja se nadam i verujem u to, no vreme će pokazati, da ćemo se mi stvarno izboriti i doći do željenog rezultata.