Gospodine Šešelj, sve što su oni radili uglavnom je bilo kada su u pitanju krivica, već je bilo pred relativnim rokom zastarelosti.
(Vojislav Šešelj: Još nije apsolutni, rok je 20 godina.)
Ako nisu pokrenuli na vreme, relativan rok je važeći, vi to znate isto tako dobro kao i ja.
Mišković je osuđen za ono što jeste bio osumnjičen, a to je utaja poreza. Znate i sami da su mnogo veći kriminalci od Miškovića padali baš na utaji poreza, jer tu su nekako naj, toliko vole da kradu da im je malo što su ukrali pet miliona ili 50 miliona evra, pa na to treba da plate porez od 500.000. Ne, oni će gledati da plate 5.000. Takvi su, takva im je narav, tako su naučeni, megalomani.
Sećam se ja tog istog Miškovića kad je on pretio Mirku Cvetkoviću da će da zatvori svoje kompanije ako bude morao da plati porez na dodatu vrednost. To je bilo 2008. godine. Ali se sećam i kad je Narodna skupština donosila ovde zakone koji su amnestirali sve njih za sva krivična dela koja su pravili.
Znači bilo je krivično delo iznošenje deviza i falsifikovanje dokumentacije i pravljenje fiktivnih ugovora, mi menjamo Zakon o izmenama i dopunama Zakona o deviznom poslovanju i kažemo – možete da radite šta hoćete zato što je to pravilo Svetske trgovinske organizacije.
(Vojislav Šešelj: Evo, još nije kasno da osudite Mlađana Dinkića što je upao sa automatskim puškama.)
Ali ja još uvek ne dobijam jedan odgovor. Osim tog modela, oni koji su navikli da špekulišu, da kradu, znači, sami ste spomenuli u jednom trenutku da Srbija mora da izvozi. Da li će da izvozi na istok, na zapad, bilo gde, u bilo koji deo sveta, recite mi, od tih mangupa, ko je od njih sposoban da započne ozbiljan posao koji može ozbiljno da doprinese oporavku Republike Srbije i poveća izvoz Republike Srbije? Evo, ja vam tvrdim – ni jedan.