Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika <a href="https://otvoreniparlament.rs/poslanik/8554">Zoran Krasić</a>

Zoran Krasić

Srpska radikalna stranka

Govori

 Kao što je gospodin Kragović objasnio ovaj amandman, pored smanjivanja iznosa i raspona u kome mogu da se odrede ove novčane kazne, mi smatramo da je milion dinara strahovito velika novčana kazna, barem za nas. To su ogromna sredstva. Nama šeststo i nešto hiljada mesečno iz budžeta dolazi po osnovu broja poslanika i stranka poprilično zavisi od tih sredstava. Jednom da se kazni tako velika stranka, sa 337.000 članova, bitno ima da se oseti. Naravno, ove manje sa puno imovine, koje su Alisa u zemlji čuda u politici, to neće ni da osete.
Što se tiče ovog drugog dela amandmana, tražimo da se briše tačka 2), a to je - ako ne otvori račun u skladu sa članom 12. ovog zakona. Radi se o računima posebno otvorenim kada su u pitanju izborne kampanje. Sve što stranka radi jeste promocija jedne političke ideje, promovisanje ljudi koji tu političku ideju mogu da ostvare. Sve što radi jedna stranka jeste lobiranje, prikupljanje simpatija, simpatizera, potencijalnih birača, želja da se poveća broj članova i sve drugo, da se postigne što bolji rezultat na izborima kako bi stranka došla u poziciju da primenjuje svoj program. To je politička stranka. Ona to u materijalno-finansijskom pogledu uvek radi preko svog redovnog računa.
Verovatno da postoji potreba da se posebno evidentiraju sredstva koja su utrošena u toku izborne kampanje. Posebno evidentiranje je moguće, ali otvaranje novog računa na kome bi se samo to evidentiralno, verujte, biće nemoguće za sve stranke u Srbiji. Ova ideja koja se promoviše ovim zakonom, da jedna stranka koja namerava da učestvuje u izborima 15 dana pred izbore, pošto je proglašena lista, otvara račun na kraju izborne kampanje i preko toga se prikazuju svi prihodi i rashodi i opštinskih odbora, koji možda čak nisu u mogućnosti da telefoniraju centrali gde je račun, da joj prebaci sredstva, ovo je tehnički neizvodljivo.
Tehnički je neizvodljivo ako ostane u zakonu. Tačka 2) kaže - kazniće se stranka od 200.000 do 1.000.000 dinara, a opštinski odbor nije ni bio u prilici da telefonira da iskoristi ta sredstva, makar da obezbedi binu. Interesantna stvar, zbog 20.000 neko treba da plati tako drakonsku kaznu. Zbog toga je potrebno da se ovaj amandman usvoji.
Ovaj amandman je logična posledica naših prethodnih amandmana kojima smo tražili da se brišu pojedine odredbe Predloga zakona, te shodno tome ide ovaj predlog da se briše član 20. Stvarno ovo ništa ne znači. Ako se priča o tome ko je prekoračio dozvoljeni nivo sredstava za izbornu kampanju, ja shvatam jedno opredeljenje, da se u materijalno-finansijskom pogledu izjednače i učine što ravnopravnijim (da ne budu baš ravnopravni, ali što ravnopravniji) uslovi za političko delovanje stranaka kada se raspišu izbori.
Moram da vam kažem da to u Srbiji još nije moguće. Kako obezbediti ravnopravnost kada postoje zatvoreni mediji, zatvoren medijski prostor za političke stranke? Onda je ovo onda potpuno besmisleno i onda ćemo doći u situaciju da neke stranke koje su na vlasti, bez obzira na veličinu, bez obzira na imovinu, ali koje imaju prohodnost kod Bojane Lekić, kod Željka Mitrovića, na B-92, na BK, gostuju stalno u tim emisijama, posećuju lokalne medije, a čuli smo da se formiraju sada lokalni državni mediji, iako je neka intencija da sve to ide u privatizaciju. Završavaju posao i nema potrebe da to iskazuju u izveštajima o materijalno-finansijskom poslovanju, niti imaju potrebe da to prikažu kao deo izbornih aktivnosti, jer, pobogu, pozvan je kao državni funkcioner da iznese stav Skupštine grada, da iznese stav Vlade ili ministarstva.
Nema nadzornog organa koji bi tokom izborne kampanje kontrolisao da li ima zloupotreba, a opoziciona stranka, sputana sredstvima, a i ovim odredbama da ako potroši pet dinara više nego što je neko tamo zamislio kada je stavio prst na čelo, dolazi u situaciju da joj bude naplaćena kazna od milion dinara, a za neke opozicione stranke to znači i zatvaranje političke stranke. O tome se radi.
Ako neko tumači da mi tražimo brisanje ove odredbe zbog toga što onemogućava neku koristoljubivost, pa nema koristoljubivosti, budite sigurni. Onaj ko se bavi političkim radom, a pogotovo ako je stranka u opoziciji, tu se kuburi sa sredstvima. Srpsku radikalnu stranku niko ne finansira do članova Srpske radikalne stranke, članova njihovih porodica i poneki građani koji je voljan da kupi neku našu knjigu i publikaciju i da na taj način pomogne Srpskoj radikalnoj stranci, tako da ovo tumačimo kao još jedno sredstvo za zaplašivanje.
Član 22. stvarno ne treba da postoji. Prvo, sve stranke su u obavezi da podnesu završni račun, a sastoji se iz bilansa stanja i bilansa uspeha, a  u  bilansu stanja iskazuju svoju imovinu. Sve to postoji. Zašto bi sada posebno obaveštavali radno telo Skupštine Republike Srbije i ne znam zašto bi političke stranke posebno to objavljivale u "Službenom glasniku Republike Srbije". Ako je u materijalno-finansijskom poslovanju politička stranka izjednačena sa ostalim pravnim licima, onda dajte da i sva preduzeća, ustanove, institucije objavljuju izveštaje o svojoj imovini u "Službenom glasniku Republiku Srbije", jer ne vidim razliku i ne vidim razlog zašto bi to radilo samo jedno pravno lice, a kada govorimo o materijalno- finansijskom poslovanju političke stranke, mi govorimo o njoj kao o pravnom licu.
Zašto bi se to pravno lice razlikovalo od drugog pravnog lica koje se bavi nekom drugom delatnošću? Nema razlike. Pravna lica su izjednačena u pravnom prometu i u pogledu materijalno-finansijskog poslovanja su iste obaveze svih pravnih lica prema državi i inspekcijskim organima. Znači, stanje imovine nalazi se u bilansu stanja i dostupno je svakom inspekcijskom organu, stavlja se na uvid javnosti i ne samo državni organi, nego svako zainteresovan može da se obrati i dobiće te podatke. Ako se ti podaci objavljuju o političkoj stranci kao o pravnom licu, onda dajte da se to objavljuje i o drugim pravnim licima, osiguravajućim društvima, bankama itd.
Tako se konstituiše neravnopravnost, pre svega u pogledu materijalno-finansijskog poslovanja. Zato je član 22. ovog predloga zakona nepotreban, jer je u suprotnosti sa ostalim propisima koje regulišu materijalno-finansijsko poslovanje. Nema nijednog opravdanog razloga, ne samo za ovaj hitan postupak, nego za posebno naglašavanje da kada su u pitanju političke stranke i njihova imovina to bude objavljeno.
Diskutujem vrlo principijelno, jer ako pogledate imovinu SRS, to su kompjuteri, to je pravo zakupa, mada to nije imovina, ali se vodi kao neko pravo; i šta bi bilo još osim te političke ideje i oštrog jezika, kao oružja, drugo ne postoji. Postoje dva-tri automobila i to je kraj priče. Za razliku od toga, imamo stranke koje su samo registrovane, a raspolažu velikom imovinom. Ako ste ovo pisali zbog ovih drugih političkih stranaka koje su povukle amandmane, jer su se ujele za jezik, onda imate našu podršku, jer želite da raščistite unutar svojih redova imovinsko stanje. Kada raščišćavate, onda idite i na imovinsko stanje fizičkih lica.
Ovim amandmanom tražimo da praktično ministar radi svoj posao, ali da ne propisuje neke beznačajne obrasce, a pogotovo obrasce koji idu prema Odboru za finansije, jer to praktično nema nikakvog značaja. Ovim amandmanom sledimo neke prethodno podnete amandmane. Kako bi se shvatio politički život u Srbiji - znate, sve je isto a njega nema.  Mi smo svedoci dogradnje da je sve moguće. Evo vidite, mi radimo ovde sa 40 ljudi, nema ni 40. To već više nije stvar ni Poslovnika ni Ustava. Nije stvar više ni dobre volje, ni vaspitanja, ni tolerancije. To je pitanje kada se priznaje nemoć.
Nemoć se priznaje jer je javnost udaljena, a produženo vanredno stanje, možemo da pričamo, ne dobijamo kazne, niko ne čuje, to je druga stvar. Vi malo trpite ovo što čujete, malo više razmišljate, malo se kladimo koliko će ostavki u međuvremenu da padne, ko neće da se vrati iz inostranstva i, vidite, već je to krenulo na taj način. Stvarno je ova skupština izgubila bilo kakav smisao i u smislu člana 82 ...
Da, i u smislu člana 82. pozivam vas da proverimo da li postoji kvorum da radimo, jer nema smisla raditi pred praznom salom.
Praktično ne postoji nijedan zakonski razlog zbog čega bi se održala na snazi dva člana zakona koji prestaje da važi. Ali, taj zakon, koji je donet krajem 2000. godine, osim toga što je interesantan jer jednu imovinu proglašava državnom, ima jedan drugi deo gde se kaže da pola te imovine treba da se da na korišćenje strankama. Verovatno je tu najmanje učinjeno. U nekim mestima jeste, gde nije bilo sporova, u nekim su sporovi zaustavili taj proces.
Moram da kažem kako to u praksi izgleda. Vidite, kada je SRS osvojila lokalnu vlast u Zemunu, krajem 1996. godine, sve stranke koje su imale odbornike u Skupštini opštine Zemun, u roku od 15-tak dana dobile su poslovni prostor za korišćenje, i GSS, sve redom političke stranke su dobile. Dobile su i neograničeno pravo korišćenja velike sale u Kosovskoj ulici za promotivne skupove, sa vrlo kratkom procedurom, samo da se na vreme najavi, da sala nije zauzeta. Te stranke su mogle da računaju na sredstva iz budžeta, koliko je bilo moguće da se prema broju odbornika finansiraju, i svaka stranka je imala svoj podlistak u Zemunskim novinama. Možda to nije bio odraz neke demokratije, možda je na sve to mogla da se stavi neka zamerka.
Ali, 2000. godine, kada su sprovedeni oni lokalni izbori, desilo se da SRS više nije mogla da koristi nijednu salu, desilo se da je Opštinski odbor SRS u Beloj Crkvi brutalno izbačen, u Inđiji opštinska vlast dođe i zameni bravu i kaže - vi više ne koristite ovo. Ima li sudskog naloga - nema, ima neko rešenje - nema, ko je to - potpredsednik i predsednik Izvršnog odbora nogom razbili i završili posao. Naravno, krivični postupci idu svojim tokom i to nije problem i ne tražim da to Skupština reši i ne treba Skupština to da rešava, ali ukazujem na ono što nam se spočitava ovde, a tiče se tolerancije i podobnosti da se shvati višestranački sistem. Ako smo politički neistomišljenici, ne znači da treba da se uništavamo. Neko političke neistomišljenike uništava nekim zakonima.
(Predsedavajuća: Tri minuta.)
Samo još jednu rečenicu. Vi možete da spočitavate ljudima iz SPS-a koji vuku poreklo iz 1945, ali niko od vas ne može meni da spočitava neke stvari, niti progon, pa čak ni oni koji su dolazili da me mole da ih podržim dok štrajkuju. Oni koji su hvatali priključak 2000. godine po nečijem nalogu, bolje bi bilo malo da se pokriju.
Ova primedba koja se iznosi u amandmanu mogla bi da se odnosi i na neke druge zakone koji su ovde usvajani i koji su u proceduri. Ako predlažete hitni postupak i onda navedete da taj zakon stupa na snagu osmog dana od dana objavljivanja, onda je normalno da se sa danom stupanja na snagu tog zakona on i primenjuje. Samo izuzetno, za pojedine sistemske zakone, krupne zakone koji traže tektonske promene, moguće je rešenje da se on jednog dana usvaja, stupa na snagu u roku od osam dana, a počinje da se primenjuje nakon isteka šest meseci, bilo je slučajeva i godinu dana, i to u zavisnosti od količine i potrebe poslova koji su neophodni da se obave da bi zakon mogao da se primenjuje.
Ovo što ste vi napisali jednostavno deluje kontradiktorno. Želimo da se zakon po hitnom postupku usvoji, da stupi na snagu odmah, a primenjivaće se videćemo kada. To je neozbiljno. Doduše, predlažete odluku o razrešenju, pa ne glasate za svoju odluku.
Što se tiče one sablje, sablja nije mogla nikako da izađe bez odobrenja nadležnog državnog organa. Zamislite, odobrenje je morao da napiše Mlađan Dinkić. Verovali ili ne, tako je u našim propisima, pošto se radi o umetničkoj vrednosti, izuzetnoj. Morao je Dinkić da napiše odobrenje i stvarno je otišlo to, ali ne kao hladno oružje, nego kao poklon. Radi se o staroj srpskoj vojnoj sablji.
Zašto?
O tome je bilo govora malopre.
Ja se nadam da ćemo usvajanjem ovog amandmana sprečiti situaciju da nećemo da saznamo podatke ko je preko Liberije izvozio, ko je bio član Upravnog odbora "Jugoimporta". Tamo je 60 hiljada dinara bila pretplata.
Pogledajte član 25, šta tu stoji i pogledajte kako se finansiraju političke stranke i kažite ko je bio član Upravnog odbora. Ako ne znate, članovi Upravnog odbora su bili Zoran Živković i Dušan Mihajlović. Izvozio je u Liberiju Čume zajedno sa ovim što se rehabilituje na VMA, vašim generalom Pavkovićem. Molim vas, ja zbog toga tražim da ovaj zakon što pre stupi na snagu, kao i da se usvoji i onaj stav 2. da što pre vratite one pare, onih 400 miliona koje ste dobili.
Bilo bi dobro da ovoj sednici prisustvuje makar neko iz Vlade, jer se radi stvarno o ozbiljnoj temi, a da je Zakon o Narodnoj banci Srbije ozbiljna tema neka vam posluže samo, recimo, sledeće informacije. Taj zakon je donet u Saveznoj skupštini 1994. godine, a tome je prethodila rasprava od maltene šest meseci. Od poslanika iz tog saziva ovde su Branislav Blažić, Radojko Petrić i Zoran Ćirković i poznato nam je u kakvoj je proceduri i sa koliko muka donet onaj zakon. Taj zakon je podržao Miroljub Labus, da znate odmah. To je onaj zakon koji je predviđao savet, zamenika guvernera i za taj zakon su socijalisti i DPS u to vreme obezbedili saglasnost Međunarodnog monetarnog fonda.
Ovo ne pričam kao neki negativan razlog već samo pravim komparaciju, pošto smo čuli da je na ovu verziju zakona o Narodnoj banci takođe taj Međunarodni monetarni fond dao saglasnost. Ono što mora da se shvati u ovoj Narodnoj skupštini, to je da nije dovoljno da se pogledaju neke knjige, da se uporede neki podaci i da se demonstrira jednostavno neko informatičko znanje da bi se kompetentno pričalo o jednom zakonu.
Potrebno je da se monetarna oblast razume, da se shvati država, obaveze, poslovi i funkcije državnih organa, a onda da se pristupi izradi jednog akta poput ovog zakona, koji treba da uredi monetarnu oblast. Ovako smo mi od predstavnika predlagača čuli neke podatke. Dobro je što čovek demonstrira poznavanje podataka, ali između tih podataka fali vezivno tkivo. Fali vezivno tkivo na osnovu kojeg bi on mogao da nas ubedi da je ovo dobar predlog zakona. Na bazi ovog predloga zakona nepogrešivo se stiče sledeći utisak - da predlagač zakona ne zna ni mesto, ni ulogu, ni status centralne monetarne ustanove.
Vidite, u sistemu podele vlasti centralna banka je u istoj ravni sa Vladom; Narodna banka takođe ima izvršnu funkciju, ali ta izvršna funkcija je vezana za monetarnu oblast, a ne za ove druge oblasti koje pripadaju Vladi Republike Srbije kao izvršnom organu. To znači da kako je Vlada odgovorna Narodnoj skupštini, tako je i Narodna banka Srbije odgovorna Narodnoj skupštini. Šta to dalje znači? Svi kontakti, sve relacije, svi odnosi, pa i status Narodne banke rešavaju se na približno isti način kao i status Vlade Republike Srbije. Između njih mora da postoji saradnja, ali ona mora da bude ne samo kontrolisana nego do određenog nivoa i po tačno određenim pitanjima.
Kako bi se napravio taj neophodni balans da Vlada izvršava svoje obaveze i bude garant ostvarivanja ekonomske politike, čitavim sistemom odredbi pravi se jedan dozvoljeni konflikt između Vlade i Narodne banke, da Narodna banka na taj način može delimično biti samostalna i nezavisna, ali sasvim onoliko koliko treba da se obezbedi stabilnost domaće valute i finansijska disciplina i oni drugi poslovi koji su u nadležnosti Narodne banke Srbije, a da joj Vlada u tim poslovima ne smeta, kao i da Narodna banka svojom politikom ne dovodi u pitanje ostvarivanje ekonomske politike. Taj balans ne postoji u ovom predlogu zakona.
Ove priče o ciljevima, o nezavisnosti, pa još kao primer za to navođenje organa Narodne banke Srbije, poslova, kontrola itd, nisu dovoljne da nam ukažu da postoji onaj dozvoljeni konflikt između ta dva državna organa.
Sledeća velika zabluda koja je bila prisutna kod predlagača sastoji se u tome što nas je pogrešno informisao o odluci Saveznog ustavnog suda. Ranije je Narodna banka Jugoslavije imala savet i zamenika guvernera, pa kada je došlo do uplitanja nečega van zakona, Savezni ustavni sud je odlučio da da težište onoj odredbi člana 124. Saveznog ustava koja kaže - Narodna banka ima guvernera koji rukovodi, i iz toga je izvukla čitav stav, da ne treba ni savet i da je on samostalan, hajde da usvojim ovu terminologiju od malopre, inokosni poslovodni organ. U tim uslovima je došlo do te odluke.
Iz toga se izvlači pogrešan zaključak da u Ustavu Republike Srbije stoji nešto što ne stoji. Ustav Republike Srbije iz 1990. godine, zapamtite, u vreme raspada bivše SFRJ, zadržao je odredbu o Narodnoj banci i ima dva stava. Prvi stav je da postoji Narodna banka Srbije i drugi stav da se zakonom uređuje njen status, organizacija i poslovanje. Tu nema nikakve smetnje da se zakonom uredi upravo ta oblast, status, organizacija i poslovanje Narodne banke Srbije.
U kontinuitetu se pravi nova greška, pa se navodno ovde nama priča kako je tvorac Ustava iz 1990. godine, Slobodan Vučetić, protumačio odredbu Ustava Republike Srbije da predsednik Republike Srbije može da predlaže izbor onih funkcionera, i to samo onih za koje je navedeno u Ustavu. Ako se zna kakav je paralelni odnos između Narodne banke i Vlade iz tog njihovog paralelnog odnosa na istoj ravni vlasti neminovno se izvlači zaključak da jedini koji može da predloži guvernera Narodne banke jeste prva ličnost izvršne vlasti, a to je predsednik Republike. Svođenje na Odbor za finansije tako da on vodi kadrovsku politiku u delu izvršne vlasti je neprihvatljivo. To što postoji u Hrvatskoj, što postoji u nekim drugim zemljama, pogledajte njihove ustave, pa ćete videti zbog čega oni pribegavaju nekim drugim oblicima regulisanja ovih stvari i ovih pitanja.
Druga stvar na koju SRS želi posebno da ukaže jeste stabilnost i zdravlje nacionalne valute. To je prvi zadatak koji treba da ispuni Narodna banka Srbije. Stabilnost cena i usluga, to je drugi zadatak koji mora da ispuni Narodna banka Srbije. Usaglašeno vrednovanje na finansijskom tržištu, a to je politika kamatnih stopa - mora da se pita Narodna banka Srbije i da interveniše u toj oblasti kada je potrebno, kada politika kamatnih stopa ugrožava ne samo ekonomsku politiku, nego i stabilnost nacionalne valute. Dalje, devizno poslovanje, dobrim delom je u nadležnosti Narodne banke Srbije; rast domaće tražnje mora da bude prilagođen rastu društvenog proizvoda, Narodna banka Srbije mora sve da učini da se ne obezvredi naš rad, plata i zarada. Po definiciji, sve je jasno, to ne ispunjava ovaj predloženi zakon. SRS ne može da glasa za ovaj zakon.
Što se tiče ove podele na za i protiv, Dinkić, i jedan i drugi su potpuno u pravu kada kažu jedan o drugom sve. Mi ne želimo da ulazimo u tu raspravu, želimo da pričamo o Narodnoj banci Srbije i kako da se obezbedi stabilnost naše valute.
Na kraju smo rasprave i možemo da konstatujemo da još nije povučen predlog, mada su svi razlozi ispunjeni da se ovaj predlog ne nađe na dnevnom redu. Pošto je takva situacija, onda da konstatujemo i da damo jedno završno izlaganje šta Srpska radikalna stranka smatra povodom ovog predloga odluke o izboru članova komisije za lustraciju.
Opšti zaključak jeste da je neko zaključio da treba da se formira ta komisija i to baš sada, da se ne bi propustio neki rok određen zakonom i da članovi te komisije treba da budu provereni borci za revolucionarnu pravdu, za buldožer, petooktobarsku istinu, ljudi koji će na tom zadatku da istrajavaju i da se eliminiše politička konkurencija. Ne čak ni politički protivnici, nego politički neistomišljenici.
Mi smo i prilikom donošenja zakona pokušali da vas ubedimo da je, činjenicom ulaska u proceduru, predlagač dokazao da nije podoban za višestranački sistem. Nije spreman da prihvati drugačije mišljenje, već je spreman da sledi samo svoju ideologiju. Na tom putu sve uništava, pomera, ne samo da proganja nego pokušava da eliminiše, da ne postoji kao smetnja.
Naravno, predlagači i oni koji su glasali za ovakav zakon, hvale se kako u nazivima svojih stranaka imaju reč "demokratska", računaju da je to jedini dokaz opredeljenosti za demokratiju i tako nam praktično nameću jedan novi dosmanlijski standard. To je opšta konstatacija gotovo svih diskusija.
Šta možemo još da zaključimo? Možemo da zaključimo da Vida Petrović-Škero želi da malo poradi na svojoj savesti, očigledno da je stiže ono što se desilo dok je bila predsednik okružnog suda, a verovatno se sećate da je ona posle tog događaja sa kidnapovanjem čak izašla na ulicu sa zaposlenima u sudu i upravi, protestovala i tražila povećanje njihovih plata. Ona je shvatila da ne sme da se čovek olako igra sa ovim stvarima, jer savest uvek radi, nekad sa zakašnjenjem, ali uvek radi.
Šta možemo drugo da zaključimo? Možemo da zaključimo da imamo na delu ponovljeno ponašanje klanova, u toku ove epohalne operacije "Sablja" uredno smo obavešteni da su pripadnici nekih klanova imali svoje sudije, svoje tužioce i tako praktično bili u prilici da odluče ko će njima da sudi. Tako su nas barem obavestili.
Slično je i sa ovim predlogom. Predlagač sada praktično odlučuje ko će njemu da sudi. Između dosmanlijskog klana i ovog zemunskog, barem na ovom primeru, gotovo da nema nikakve razlike, nema principijelne razlike. Lustracija je nešto opasno i nešto što pripada građanima Republike Srbije, oni to rade svaki put posle četiri godine, kada se pitaju ko će da predstavlja i ko će da zastupa njihovu volju u ovoj skupštini.
Zar je moguće da Narodna skupština i poslanici koji vrše suverenost u ime građana Republike Srbije dolaze u situaciju da neko ko nije sud vrši kontrolu da li je nekada neko kršio imaginarna ljudska prava. Narodna skupština nema ovlašćenje građana da na ovaj način omogućava političku eliminaciju, uklanjanje iz političkog života.
Verujte, svi oni koji su glasali za zakon i koji budu glasali i učestvovali u ovoj farsi, jer mi nemamo 18 predloženih kandidata, već imamo 14 ili 15, gotovo da niko od njih nije konsultovan niti je dao pristanak, već je saznao iz novina da ga je neko predložio, a taj neko koji ga je predložio nije se konsultovao sa poslaničkim grupama. Tako nešto ne predviđa ni ovaj zakon, koji je doduše i neustavan. Ustavni sud bi napokon morao da se oglasi, a i Slobodan Vučetić, kako smo sinoć čuli od ministra Đelića, mora da zaštiti svoj ustav. Pisao čovek ustav, valjda ne dozvoljava da mu gaze ustav, ko kako stigne.
Šta možemo dalje da zaključimo? Razlozi za razrešenje ovih ljudi su oni isti koji važe za sudije, ali sad imamo situaciju da dva narodna poslanika, koja su predložena sa izborne liste DOS-a, to je pravno nemoguć predlog u smislu ovog zakona, ne ispunjavaju uslove da budu sudije. Kako može neko da obavlja parasudijsku dužnost a ne ispunjava uslove da bude sudija? Niti je izabran u proceduri koja važi za izbor sudija.
Da ne idemo dalje, da je prisutna i nespojivost funkcija sudije Vrhovnog suda sa obavljanjem nekih drugih funkcija, pa jedna od tih je i ova, biti član komisije za lustraciju. Verovatno ćemo se deliti opet ovde - ko je za i ko je protiv, ali sam apsolutno siguran da svi kada napuste ovu salu neće znati zašto su glasali, jer ovaj zakon o lustraciji važi sledećih deset godina.
Sa svim batinama je potrebno da se postupa oprezno, jer batina ima dva kraja. Niko ko dođe posle dosmanlija na vlast nema pravo najmanje godinu dana da menja vaše zakone, već ima obavezu da ih sprovodi upravo onako kako su napisani. To smo se naučili. Zakoni se donose da bi se primenjivali i biće primenjeni.
Budite sigurni da će veliki broj članova komisije za lustraciju u međuvremenu da napusti tu komisiju, jer ne želi da učestvuje u ovoj farsi i ne želi da u istoriji bude zapisan kao čovek koji je uništavao srpski parlamentarizam. Mi ćemo ga sigurno upisati u istoriju srpskog radikalizma, pravimo dopunjena izdanja, mi želimo da očuvamo parlamentarizam u Srbiji i svi oni koji narušavaju parlamentarizam i politički život, naći će se u toj knjizi.
U startu znajte da svi članovi komisije za lustraciju već imaju svoje poglavlje. Istražićemo sve, i ko ih je predložio, i zašto ih je predložio, i kako je to neko postao stručnjak aprila meseca 2003. godine i kako se došlo do ovog predloga, a verujte, do ovog predloga je moglo da se dođe tako što je pored, recimo, gospođe Vodinelić, predsednik Narodne skupštine mogao da predloži i Kostu Čavoškog i Ratka Markovića i advokata Filu je mogao da predloži, to su ipak izuzetni pravni stručnjaci, i da ih ne pita, da tretira ovde da je predlog uredan, da može da se glasa pro forme, da bi se izabrali oni koji moraju da se izaberu.
Budite sigurni, septembra meseca i to posle 11. septembra, poslanička grupa DOS - Reforma sa ove govornice ima da kritikuje predsednika Narodne skupštine što je prekršio proceduru, kao što je prekršena procedura kod izbora članova Radiodifuznog saveta. Vodite računa, onaj ko uništava parlamentarizam snosi veliku odgovornost i nemojte da sprovodite postupak lustracije prema ljudima samo zato što su se suprostavili NATO-u, šiptarskim teroristima, mudžahedinima i onima koji su proterivali i vaše rođake i vaše prijatelje.
Onaj ko vas je naučio da ovo radite, pogrešno vas je naučio. Denacifikacija u Nemačkoj 1945. i ovo što vi pokušavate u Srbiji 2003. godine nije isto. Razmislite, pronađite tu razliku da biste sačuvali svoju savest.
Vanredno stanje je nastavljeno, sablja je izvučena ali nije vraćena i, za divno čudo, u proceduri imamo dva zakona koja se tiču političkih stranaka. Prvi je zakon o političkim strankama koji nije ugledao svetlost dana, ali je očigledno prioritetan ovaj zakon o finansiranju političkih stranaka. Tu kreću prvi problemi sa ovim predlogom zakona, jer praktično ni predlagač ne zna koga obavezuje ovaj zakon, na koga se ovaj zakon odnosi.
Potrebno je da se reguliše finansiranje političkih stranaka, ali sa gledišta ostvarivanja Ustavom garantovane slobode političkog organizovanja i delovanja, a ne sa ciljem da se finansijski, materijalno i na drugi način ugase političke stranke i da im se toliko oteža mogućnost političkog delovanja da se praktično dovodi u pitanje da li postoji sloboda organizovanja i političkog delovanja.
I ovaj predlog zakona je u prilog svemu ovome što je rađeno od 18. marta do današnjeg dana, to je jedan kontinuitet, preslikan, da se u parlamentu ugasi javna reč, ali i da se bitno oteža, pa čak na neki način i onemoguće političke stranke koje nisu po volji vlasti da politički deluju.
Nemoguće je pričati o politici, o slobodi političkog delovanja, ukoliko su mediji zatvoreni za samo neke političke stranke. Nemoguće je pričati o slobodi političkog delovanja ako nema direktnog prenosa iz ove sale, da građani vide ko kako zastupa one koji su ga birali, i građani nemaju ona elementarna i osnovna saznanja o alternativama postojećem političkom establišmentu, zvanom dosmanlije.
Dakle, ovaj zakon ne bi smeo da se donese pre nego što na dnevnom redu bude zakon o političkim strankama. Onaj predlog zakona koji je u proceduri je loš zakon, jer omogućava da kao političke stranke egzistiraju i nedefinisane grupe građana, odnosno udruženi građani koji očigledno nemaju niti motiv, niti želju da se bave politikom, već da hvataju priključak sa postojećim strankama na vlasti, a to se uklapa u ono što je jedan od poslanika DOS-a pokušao da provuče kroz jedan amandman na jedan član koji praktično omogućava segedinske seminare i subverzivno dejstvo pojedinih političkih stranaka.
Mi na političkoj sceni imamo nešto što se zovu političke stranke, koje raspolažu ogromnim bogatstvom, poput Nove demokratije, a sad su se nazvali Liberalima, a znate i sami, pre desetak godina oni su zgrabili pola imovine Saveza socijalističke omladine, sada rentiraju tu imovinu, izdaju u zakup. Marginalna stranka se uvek, kao parazit, uhvati za vlast, ali vidite i sami, oni nemaju problem finansiranja, mada nemaju neko bogzna članstvo, niti neko uporište u političkom životu.
Mi smo na ovaj predlog zakona podneli 20 amandmana, pre svega sa ciljem da ga unormalimo u onoj meri da ne sputava slobodu političkog delovanja. Ima tu nekih rešenja koja su prihvatljiva, i oko finansiranja političkih stranaka iz budžeta i oko učešća u raspodeli sredstava namenjenih izbornim kampanjama, ali brojna ograničenja u sticanju, korišćenju i raspolaganju sredstvima, posebno neke besmislene evidencije, i pored postojećih inspekcijskih organa uvođenje jednog novog inspekcijskog organa koji se zove Odbor za finansije Narodne skupštine, potpuno su neprihvatljivi, jer radno telo Narodne skupštine ne može biti organ koji odlučuje i rešava o pravima i interesima bilo koje stranke, bilo da je u pitanju fizičko ili pravno lice.
Tu je možda i najveća suprotnost ovog zakona sa odredbama Ustava, i ovog i budite sigurni budućeg, jer se političko delovanje dovodi u zavisnost od obezbeđenja sredstava, da stranka mora da bude podobna, prihvatljiva za vladajuću većinu, ako želi da opstane na političkoj sceni.
Brojna ograničenja imaju pre svega tu funkciju da se pripremi teren za buduće parlamentarne izbore, a verovatno bi trebalo da budu i predsednički izbori i ko zna koji sve drugi izbori, možda čak na svim nivoima, jer je očigledno da postojeća DOS-manlijska politička garnitura nije u mogućnosti, niti je sposobna da razreši goruće ekonomske, socijalne, nacionalne, pa i ljudske probleme koji svakodnevno sve više eskaliraju.
Srpska radikalna stranka naravno neće da glasa za ovaj predlog zakona, niti u načelu. Amandmanima pokušavamo da ovo na nešto liči, ali opet moram da iskoristim priliku da upozorim one stranke koje su formalno-pravno još u DOS-u da Srpska radikalna stranka ima da preživi i ovu torturu i ovaj nasrtaj. Mi smo na vreme očišćeni i pripremljeni za ono što nam se sprema, a da vam ne pričam o tome kako se pokušava i danas da se Srpska radikalna stranka izbaci iz Magistrata, zgrade koja je uzeta u zakup i za koju je plaćen zakup 30 godina unapred, a pri tome se ona zgrada u Krunskoj koristi, pa neka razmisle predlagači da li je identična situacija i na kojoj strani je pravo, pravda i istina.
Moram da ukažem na još jednu situaciju, da pojedine poreske uprave skidaju sredstva Srpskoj radikalnoj stranci, i to po osnovu običnog pisma koje upute javna preduzeća za gazdovanje poslovnim prostorom, tako da se zakupnina naplaćuje od nas kao da je u pitanju neki javni prihod. Zakupnina je nešto ugovorno, neka klasična obligacija, ali to ne vredi. To je pogotovo prisutno na Vračaru, a vidim da poprima dimenzije, jer se širi i na drugim mestima.
Dakle, vodite računa opet kada donosite zakon, pa bez obzira da li će biti 128 ili 129, kako će da se nakrpi ta većina, vodite računa. Pišete novi standard, pišete nešto što mora da se primeni, pa da li ovako, da li onako, a Srpskoj radikalnoj stranci, verujte, ništa nećete moći da uradite ovim zakonom. Mi smo naviknuti. Svakodnevno se vrte te neke inspekcije, kontrole našeg poslovanja, od članarine preko naše izdavačke delatnosti. Ako, neka državni organi kontrolišu, i treba da rade svoj posao, ali obratite pažnju, pa makar sredite onu dokumentaciju koja se tiče materijalno-finansijskog poslovanja stranaka koje sada čine DOS. Verujte, kada pukne tikva onda kreće međusobno optuživanje, prozivanje, a videćete posle pada ove vlasti koliko će prljavštine, pa čak i otvorenih priznanja o sprezi sa organizovanim kriminalom da izađe, a ona "sablja" verovatno će da zalebdi ponovo, pa onaj koji je potegao neka poprilično razmišlja, jer unutar DOS-a postoji nekoliko stranaka koje su bogate, a niti imaju članstvo, niti imaju ideologiju, već predstavljaju interes određenih lobija.
Poslanička grupa SRS smatra da nisu ispunjeni uslovi za održavanje ove sednice. Ukazao bih na neke detalje. Naime, mi smo u petak praktično dobili saziv za ovu sednicu i predsednik Narodne skupštine nije iskoristio svoje ovlašćenje, odnosno dužnost koju ima u smislu člana 133. stav 2. Poslovnika. Pročitaću taj član: "Ako predlog zakona nije pripremljen u skladu sa ovim poslovnikom, predsednik Narodne skupštine zatražiće od predlagača da predlog zakona uskladi sa odredbama ovog poslovnika, pri čemu će precizno navesti u čemu se sastoje te neusklađenosti".

To je analogna primedba na osnovu člana 156. našeg Poslovnika, odnosi se i na ostale akte, a ne samo na predlog zakona.

Naime, mi smo dobili kao tačku dnevnog reda tri predloga, odnosno tri odluke o razrešenju članova radiodifuznog Saveta sa samo jednim potpisom. Naime, svaka odluka je morala da ima potpise predlagača.

Drugo, kod potpisa predlagača ne vidi se datum. Kao treće, u sazivu, odnosno u predlogu za zakazivanje vanredne sednice vidi se da su fotokopirani isti potpisi. Dalje bih ukazao da su predlagači odredili dnevni red, ali ako se pogledaju pečati iz pisarnice, onda se vidi da je predlog za drugu tačku dnevnog reda došao, praktično, posle saziva ove vanredne sednice.

To su proceduralne stvari koje onemogućavaju da mi danas radimo, jer ti nedostaci stoje, ne mogu da se otklone. Pogledajte zavodne štambilje, pa ćete videti da je od 9. jula 2003. godine predlog za održavanje vanredne sednice, primljen 10. jula, broj 1954, a vidite kako je zaveden predlog za drugu tačku dnevnog reda, pod 9. julom i brojem 1958. To je ta očigledna neusklađenost, da u vreme podnošenja zahteva za održavanje vanredne sednice praktično druga tačka dnevnog reda nije ni postojala kao predlog.

Zatim bih ukazao na član 135. stav 5. Mi pre početka rasprave treba da imamo i izveštaje, odnosno mišljenja nadležnih odbora. Mi to nemamo, već se na silu održava ova sednica, čuli smo za saziv u petak posle podne, u subotu je došao materijal za sledeću sednicu, poslanici nisu dobili. Znači, poslanici treba da gledaju televiziju, da prate sredstva javnog informisanja, da bi znali kada će da dobiju dnevni red, šta će biti i kada će biti sednica Narodne skupštine.

Osim toga, izražavam i nezadovoljstvo u ime većine poslanika prisutnih u Narodnoj skupštini što se zloupotrebljava ovaj period vanrednog zasedanja. Sve i svašta se stavlja na dnevni red, ljudi ne mogu ni da organizuju svoje elementarne životne obaveze vezane za ovaj period. Naprosto, poništen je duh ovog poslovnika, jer sa narodnim poslanicima se postupa kao sa tasterom - neko svirne, oni moraju da se okupe ovde da izglasaju ...