Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Mirjana Dragaš

Mirjana Dragaš

Socijalistička partija Srbije

Obaveštenja i objašnjenja

Hvala.

Poštovana predsednice, poštovane kolege poslanici, iskoristila bih danas mogućnost za postavljanje poslaničkog pitanja koje se odnosi na rad centara za socijalni rad. Pitanje se, naravno, odnosi na Ministarstvo za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja, koje je u nadležnosti ministra Đorđevića, i u tom smislu njima postavljam pitanje.

Smatram da je ovo vrlo razuđeno ministarstvo, sa raznim oblicima rada socijalne zaštite i mera koje moraju da se sprovode u smislu pomoći porodici i najosetljivijim kategorijama stanovništva. To je najistureniji organ na terenu i oni moraju da odgovore, takoreći dnevno, na mnoga osetljiva pitanja i probleme koji se u životu događaju. Svesni smo, naravno, složenosti problema u društvu, kao i niza mera i zakona koji su u međuvremenu usvajani, takođe, u cilju unapređenja rada ovih institucija i to je svakako dobro. Međutim, i pored toga, s vremena na vreme, eskalira neki problem koji skrene pažnju na njihov rad i zahtev da se ova služba posebno osavremeni i njen rad unapredi.

Ovom prilikom posebno bih se osvrnula na, nažalost, nešto što se skoro desilo sa Centrom za socijalni rad npr. u Alibunaru, koji nije na vreme uočio problem dece koja su ostala potpuno sama i bez roditeljskog staranja.

Naravno, pozdravljam brzu reakciju Ministarstva u ovom slučaju, ali bih vođena ovim slučajem želela da skrenem pažnju na rad centara, koji imaju ulogu organa starateljstva kada su u pitanju deca, nemoćni i stari i bez porodica, lica koja su korisnici tuđe nege, ali isto tako na pitanja zaštita žena i dece u celini. Ne samo u ovom slučaju koji je uzburkao javnost, već i u brojnim drugim situacijama kada je izostao dovoljan stručni nadzor i nepristrasan rad centara koji imaju zadatak da zaštite decu i porodicu, pokazalo se da je neophodan još organizovaniji i bolji rad ovih institucija, niz preventivnih mera koje bi oni primenjivali, akcija koje bi preduzimali, ali isto tako oštriji i redovniji nadzor nad njihovim radom, što je uostalom i najavilo ovo ministarstvo.

U nekoliko proteklih godina poznato nam je više slučajeva kada centri nisu u postupcima npr. poveravanja dece ili nekim drugim merama koje su preduzimali, nisu dovoljno zaštitili korisnika. To može biti posledica nestručnosti, nedostatka timskog rada, zanemarivanje zakonskih obaveza, a možda i prevaziđenog koncepta rada centara za socijalni rad.

Zato postavljam pitanje, da li Ministarstvo, polazeći od uočenih propusta u radu centara za socijalni rad koji su, eto, nažalost, u poslednje vreme često predmet javnih kritika, planira izmene zakona u kojima bi se povećala odgovornost, obezbedila stručna, bolja kadrovska opremljenost i na taj način reafirmisala uloga ovih ustanova kojima je država poverila veliki broj značajnih ovlašćenja u pogledu brige o porodici i deci, kako bi oni uživali veći ugled i poverenje građana?

Zadatak ovih službi nije da reaguju samo na problem, već i u oblasti preventive, odnosno uočavanja problema i rada na njihovom otklanjanju. Oni su nam važni, jer su institucija zaštite poverenja, ali i kvalitetne i brze akcije. Zato mislim da ovim službama u narednom periodu treba posvetiti veću pažnju i primeniti novu modernu strategiju razvoja, koja je materijalno-tehnički, a posebno kadrovski osposobljena za bolji i kvalitetniji rad, u smislu celovite zaštite najosetljivijih kategorija. Hvala.
Poštovani predsedavajući, poštovani narodni poslanici, želim danas u okviru prava za postavljanje poslaničkih pitanja da postavim pitanje Ministarstvu prosvete, nauke i tehnološkog razvoja.

Naime, pitam da li je ovo ministarstvo preduzelo potrebne mere za izdavanje jedinstvenog bukvara za svu decu srpskog porekla koja uče srpski jezik bilo gde da žive?

Ovo pitam upravo zbog toga što je više puta na sednicama Odbora za dijasporu Narodne skupštine ovo pitanje bilo prisutno uvek kada su tu bili predstavnici našeg naroda koji žive u drugim državama. Sa ovim je, inače, ovo ministarstvo upoznato.

Uvek je bilo prisutno ponavljanje da delovi srpskog naroda koji žive u drugim državama teško žive, da nemaju pravo na svoj jezik, na pismo i da njihova deca u školi nemaju mogućnosti da uče srpski jezik i da nauče ćirilicu, te se smatra da bi bilo veoma važno da upravo u državi Srbiji se napravi jedinstveni srpski bukvar, koji bi bio validan i dostupan svima bez obzira gde deca žive i da li je to Amerika, Australija, zemlje Evrope, a posebno u državama u okruženju.

Ovde vidimo da je, u svakom slučaju, veliki broj pripadnika srpskog naroda koji žive u drugim državama, novonastalim posle raspada zajedničke države, a nemaju elementarna demokratska prava kao što su jezik, pismo, a sada vidimo čak i vera.

Podsećam da je o ovom pitanju govorio i predsednik Aleksandar Vučić, na primer, polovinom prošle godine, nakon razgovora sa vladikama o Kosovu i Metohiji, kada je rekao da je važno da poštujemo jedni druge, da dobro poštujemo i razumemo naše različitosti, da radimo u najboljem interesu naroda o potrebi jedinstvenog bukvara za ceo etnički prostor, ali isto tako, poštujući druge.

Isto tako predsednik Vučić je nedavno u poseti Mrkonjić Gradu i Drvaru u Federaciji BiH, gde su gradovi sa većinskim srpskim stanovništvom, a bez prava da na tome prostoru čuvaju svoj identitet, da se zaposle i rade, rekao – svuda pomažemo. To do sada nikada nije bio slučaj, što je velika, naravno, istina i to je važno podvući. Isto tako je rekao – iako živimo u različitim državama, znamo da pripadamo istom narodu. Mislim upravo na tom fonu da mora da bude i izdavanje, odnosno postojanje ovakvog jednog jedinstvenog srpskog bukvara. Zato se rekao je on – moramo zajedno boriti za očuvanje sopstvenog identiteta, zajedništva, svog jezika, pisma i vere.

Jedinstvena nacionalna politika predsednika Vučića i predsednika Dačića stvorili su danas stabilno ekonomski i diplomatski jaču Srbiju koja je, od raspada zajedničke države, prvi put u situaciji da se bori za očuvanje života, identiteta celog srpskog naroda.

Pri svemu tome ističemo da taj novi bukvar u svakom slučaju treba da je digitalizovan. Naime, da se štampa i izdaje u elektronskoj formi, jer je na takav način dostupan svima, lako dostupan, naravno, da je interaktivan, što je za današnju mladu generaciju od posebnog značaja, fleksibilan i lako dopunjiv, da se ne štampa na tonama papira koje ostaju nepodeljene, gde knjige ostaju zabranjene. Istaći ću da je, na žalost, ulasku srpske knjige na KiM već davno uspostavljena zabrana na granici, da nema monopola i interesa izdavača.

Smatramo da je to jedan jedinstveni nacionalni projekat i veliki poduhvat u koji treba da budu direktno uključeni i Srpska akademija nauka i Matica srpska i sve druge relevantne institucije koje upravo rade na čistoći i pravilnoj upotrebi srpskog jezika i pisma i njihovih pravila.

Zato smatram da je, pre svega, Ministarstvo prosvete, nauke i tehnološkog razvoja odgovorno da što pre pristupi ovom poslu i da obezbedi postojanje jedinstvenog srpskog bukvara, jer na taj način ostvarujemo, kroz rad ovog Ministarstva, politiku koju vodi najviši vrh države i predsednik Vučić i predsednik Dačić. Ta vrsta politike u svakom slučaju treba i dalje da ima u tom smislu punu našu podršku. Hvala.
Poštovani predsedavajući, poštovani poslanici, dan za postavljanje pitanja iskoristila bih za upućivanje pitanja ministru poljoprivrede, a vezano je za našu saradnju sa inostranstvom i sve većoj mogućnosti poljoprivrednog razvoja, odnosno stvaranja novih proizvoda koji bi bili namenjeni izvozu.

Naime, konkretno me interesuje kakvu strategiju i konkretne mere ili konkretne programe razvoja poljoprivrede za naredni period priprema ministarstvo i kakvi su budžetski planovi, s obzirom na sve veće izraženo interesovanje drugih država za naše poljoprivredne proizvode.

Ja bih svakako istakla u okviru ovoga velike napore Vlade da ojača u ekonomskom smislu Srbiju, da je stabilizuje i da je pozicionira kao poželjnog i uglednog partnera i zemlju u koju treba ulagati i razvijati u preduzeća. Vlada je u tome postigla značajne uspehe i svedoci smo toga svakodnevno. U tom smislu smo nedavno i usvajali rebalans budžeta, kreditni rejting je poboljšan, a ocene Svetske i Evropske banke o uspesima reforme u Srbiji su jasni.

Jedno od važnih mesta za ozdravljenje Srbije svakako je poljoprivreda, imajući u vidu potencijale koje Srbija ima. U poslednje vreme potpisani su sporazumi za izvoz naših poljoprivrednih proizvoda u Kinu, Rusiju, Tursku, Liban, zemlje Evroazijske unije. Sada je i predsednica Vlade u Japanu, a odakle nam stiže vest o interesovanju ove visoko razvijene industrijske zemlje za naše poljoprivredne proizvode.

Sve je to izuzetno važno, jer se radi o ogromnom prostoru sa velikim brojem stanovnika koji traže visoki kvalitet proizvoda, zdravu hranu, redovnu i preciznu isporuku. Ove mogućnosti moraju biti iskorišćene i što pre moraju se preduzimati složene mere i duboke reforme u poljoprivrednoj proizvodnji i odnosu prema selu. Srpsko selo i danas posle svega što je preživelo u prethodnim godinama, ekonomski, a i u svakom drugom pogledu, sve zavisnije je još uvek od države, a ne obrnuto, kao što je to nekada bilo i u međuvremenu je ono takođe socijalno devastirano.

Modernom selu, kakvo nam treba, danas treba omogućiti pravno-tehničko uređeno zemljište, obrazovanu radnu snagu, veći stočni fond, jeftiniji kapital, bolje puteve, orjentacija u celini na zdravu hranu i redovnost isporuke. U tom smislu smatram da su neophodne sinhronizovane i temeljne sistematske reforme na svim nivoima, od vrha države do sela i obrnuto, što nije moguće, naravno, ostvariti u kratkom vremenskom periodu i segmentirano. Upravo zato je i ovo pitanje Ministarstvu poljoprivrede, može se reći i celoj Vladi, u kom smislu treba da pozicionira i pravi li planove za to gde i kako treba da bude mesto poljoprivredne proizvodnje u Srbiji, kako za domaće potrebe tako i za inostrano tržište koje nam je otvoreno?

Sigurno da prirodni potencijali Srbije su veliki. Kod nas ima ekološki čistih područja i to se mora sačuvati, ali i iskoristiti, u kojima se može proizvoditi organska hrana za sve zahtevnije potrebe.

Danas još uvek nedovoljno razvijena infrastruktura Srbije, putevi, ne obnovljeni ili ih nema, selo bez interneta, bez mladih i bez sredstava nije selo koje može da odgovori na ovakve zahteve kakvi se od nas očekuju. Zato mislim da moramo biti upravo svesni gde smo sada, donositi bez straha nove odluke, pozicionirati selo u središte pažnje, povezati nauku i struku, selo i seljaka i on mora biti pravi, moderni, poljoprivredni proizvođač, menadžer i biznismen u poljoprivredi.

Da li Ministarstvo poljoprivrede planira da u narednom periodu preduzme upravo ovakve mere, odnosno da na ovakav način priđe svim segmentima poljoprivredne proizvodnje i da u skorom vremenskom periodu, uz pomoć države, banaka i stranih fondova, upravo obezbedi ovakvo razvijanje sela? U tom slučaju, sigurno da ne moramo da brinemo onda za razvoj ovih naših krajeva, za njihov sve veći odlazak iz njih i istovremeno će doći do obnavljanja demografske strukture u njima do ukrupnjivanja poseda, stvaranja zadruga, udruživanja kapitala i znanja.

Smatram da upravo ovakav pristup može u mnogome da doprinese razvoju Srbije i njenom modernom povezivanju na svetskom i evropskom tržištu na novim razvojnim osnovama. Hvala.
Hvala predsedavajući.

Poštovani gospodo poslanici, danas u okviru mogućnosti da postavim poslaničko pitanje, podsetila bih na jedan važan jučerašnji datum.

Naime, 15. maj je proglašen svetskim danom porodice, a porodica je najvažnija ćelija svakog društva i uslov opstanka jednog naroda.

Za moju poslaničku grupu, odnosno za SPS, ovo je izuzetno važno pitanje koje može jedino da se rešava uz prvu organizovanu i vrlo uređenu pomoć države.

Socijalistička partija Srbije, još od svog osnivanja, usvojila je Deklaraciju o populacionoj politici i obnavljanju stanovništva i to neprekidno ponavlja na svakom svom kongresu i u svojim partijskim dokumentima.

Još tada su se definisani problemi, a to je da se stanovništvo smanjuje, mladi se teže odlučuju na brak i decu, prirodni priraštaj je negativan, da smo sve stariji i da je prosečna starost stanovništva u Srbiji 43 godine, da je 15% stanovništva mlađe od 15 godina, a 20% starije od 65, da je migracija postala velika. Osnovno pitanje jeste, u stvari - kako usmeriti rešavanje ovog problema?

Prvi put je Vlada formirana 2014. godine usvojila poseban resor, koji nema posebno ministarstvo, ali je odredila da ovim pitanjem populacionom politikom i problemima obnavljanja stanovništva se bavi prof. dr Slavica Đukić Dejanović, koja se i kao stručnjak i kao čovek mnogo angažovala na ovom pitanju okupljajući struku, nauku, mnoge druge institucije i usvajajući niz dokumenata, počev od Deklaracije UN, EU, da bi stvorili osnov kojim će se na organizovan način ovo pitanje uvesti u agendu aktivnih pitanja Vlade Republike Srbije.

U okviru toga sada bih postavila pitanje – koje od usvojenih mera, po njihovoj oceni, su do sada dale najbolje rezultate, koje se sve mere realizuju u 2019. godini, kakva je saradnja sa lokalnim zajednicama? Na primer, poznato je da su u prvoj godini rada ovog resora bila obezbeđena sredstva za pomoć u 15 opština i određeno je 130 miliona dinara.

Godine 2018, obezbeđeno je 500 miliona i pomoć je upućena u 61 lokalnu samoupravu, dok je sledeće godine već 150 miliona više usmereno za ove svrhe. Naravno, ovaj trend treba nastaviti i dalje, rast je očigledan, ali još uvek nedovoljan u odnosu na veličinu problema, to smatramo svi, mada se pravi efekti novouvedenih mera dugoročno moraju čekati i vide se tek za nekoliko godina unapred.

Uz sklopu mera koje su uvedene, naravno odmah i struka i ministarka i javnost i poslanici, uočeni su da su potrebne nove mere i poboljšanja, te koliko znamo predložene su izmene i dopune zakona, između ostalog, o finansijskoj podršci porodici sa decom, koje će nadamo se uskoro biti pred poslanicima. Zato javnost interesuje kada možemo očekivati ovaj zakon, kakve mere i poboljšanja su predloženi, i da ne budu samo kozmetičke prirode?

Pri tome, i dalje se mora jako voditi računa o tome šta su socijalne mere, mere socijalne politike, mada neosporno i ove jesu te vrste, ali šta su prevashodno one mere koje su usmerene na rešavanje populacionih problema, a ti ciljevi su ipak i različiti.

Naravno, uvek se o takvim stvarima mora voditi računa da bude u okviru mogućnosti države. Šta je važno primetiti? Sadašnji zakon je uveo nove mere. One su poboljšane, ali ipak javnost je odmah okrenula na onaj negativni segment koji nije pokazao dovoljan finansijski ishod, zato smatramo da treba podvući značaj zakona, značaj uvedenih mera, nameru, cilj i organizovanost u rešavanju ovih problema i ovih pitanja, uviđavanje, težinu problema i dugoročnost ovih zadataka.

U tom smislu smatram da ono što se u resoru profesorke Slavice Đukić Dejanović događa treba potpuno oceniti u pozitivnom smislu da su napori ministarke nauke, struke koje su u ovo uključene, cele Vlade, predsednika države i predsednika naše partije, usmereni svi zajedno da se promene dogode, da ta dinamika bude živa i da ona bude svake godine sve veća i bolja. Ovakva interakcija svih faktora, u stvari, daje najbolje rezultate i u tome ima našu podršku.

Najzad, hoću da kažem, da ovo donosi pravo rešenje i prave mere koje će sigurno biti postignute.
Poštovani predsedavajući, zahvaljujem.

Danas u danu kada je moguće postavljanje pitanja Vladi iskoristila bih priliku da postavim pitanje predsedniku Vlade i ministru rada, zapošljavanja i boračka pitanja, možda vojske i policije dodatno, koja se odnose na posledice razaranja u toku NATO bombardovanja.

Naime, ovih dana prisećamo se stravičnih dana iz 1999. godine i bespravnog, neosnovanog mučkog bombardovanja Savezne Republike Jugoslavije, naših gradova, sela, puteva, mostova, fabrika, bolnica, škola, televizije, pijaca, vozova, putnika, pešaka, običnih građana i dece koji ni za šta nisu bili krivi.

I danas, posle 20 godina, NATO smatra da je primena sile u Jugoslaviji, bez odobrenja Saveta bezbednosti UN, bila neophodna i legitimna akcija. Oni kažu i danas da je bombardovanje učinjeno kako bi se zaustavila humanitarna katastrofa. Oni kažu – cilj je postignut, nasilje je prekinuto, izbeglice su mogle da se vrate kući i žive slobodno.

Ovo zversko bombardovanje oni i danas zovu vazdušna kampanja. A mi danas moramo da pitamo da li je država, Vlada, stvorila uslove da dokumentujemo sve ono što se u 78 dana bombardovanja u Srbiji događalo? Da li znamo tačan broj poginulih i ranjenih? Koji je obim i cena privrednog razaranja? Koje su dugotrajne posledice po zdravlje stanovništva i životnu sredinu?

Dobro je što je ova komisija koja ocenjuje posledice po zdravlje stanovništva formirana. Sve ono što se radi treba da bude naučno dokazano i dokumentovano, ali isto tako to treba da se odnosi i na sve druge oblasti i na sve druge posledice. Nije kasno da se to uradi do kraja.

Mi postavljamo pitanje - da li je to što ostatak srpskog stanovništva danas živi na Kosovu i Metohiji u stravičnim uslovima demokratija, sloboda, povratak kući ili je život u getu sa ubijanjem, pljačkanjem i sa stalnim strahom kako će biti sutra? Bio je to klasični oblik agresije i to sve više država zna, u kojoj je 17 država NATO snaga bilo protiv jedne male zemlje koja nije pristajala na otvorenu okupaciju, kapitulaciju i poniženje.

Baš zbog tog i takvog odnosa, NATO snaga i danas, naša je još veća obaveza i odgovornost da samo egzaktnim podacima, tačnim činjenicama, preciznim imenima zabeležimo sve ono što je urađeno, koje su žrtve bile da narod ne ostane kolateralna šteta, ni pred licem naših budućih generacija, a ni pred licem pravde. Kad-tad odnosi snaga se menjaju.

Ako imamo egzaktne podatke o tim posledicama, one će postati relevantne i za sutrašnje međunarodne sudove pravde. U svakom slučaju, smatram da je veoma dobro što se Vlada konačno odlučila, ova Vlada uvela da se posledica NATO bombardovanja sećamo, da ne zaboravimo heroje odbrane, kao što je to uradila Vlada posle 5. oktobra, stideći se svojih branitelja, stideći se da kaže da je to bila odbrana zemlje.

Utoliko je naš dug i naše sećanje samo u egzaktnim podacima i tačnim brojkama. Mi imamo ovih dana, ovog proleća da će se obaviti probni popis stanovništva. Instrumenti koji se koriste u probnom popisu mogu da budu na odgovarajući način dopunjeni i da 2021. godine budu osposobljeni da upravo na ova pitanja odgovore, da na ovaj način kada prikupimo te tačne podatke i da onda možemo tačne odgovore da damo.

To najzad može ne samo za posledice NATO bombardovanja da se uradi, nego i na sva prethodna razaranja i žrtve srpskog naroda u celini i da u skladu sa tim konačno imamo memorijale i memorijalne centre koji će imati jasna svedočanstva o danima stradanja srpskog naroda i nepravdi nanetih u celom 20. veku. Hvala.
Poštovani predsedavajući, hvala vam.

Koristeći prava iz člana 287. Poslovnika Narodne skupštine, želim da postavim pitanje, odnosno zatražim obaveštenje od ministra kulture, gospodina Vladana Vukosavljevića.

Naime, u ovoj 2019. godini obeležava se nekoliko veoma značajnih jubileja i godišnjica vezanih za utemeljivače naše države i crkve Stefana Nemanju i Svetog Savu.

Preciziraću, ove godine navršava se osam stotina godina od kada je Sveti Sava ostvario samostalnost, odnosno SPC dobila svoju autokefalnost. Osam stotina godina je od kada je Sveti Sava napisao zakonopravilo, odnosno Novokanon, pravni akt, koji se smatra prvim Ustavom srpskog naroda. Osamsto dvadeset je godina od kada je Sveti Sava napisao Karejski tipik, najstariji originalno sačuvani dokument na srpskom jeziku, a isto tako ove godine je osamsto dvadeset godina od smrti Stefana Nemanje. Takođe, u ovoj godini se navršava i četiristo dvadeset pet godina od spaljivanja moštiju Svetog Save.

Svi znamo koliki je značaj Stefana Nemanje i čitave Dinastije Nemanjića za razvoj i prosperitet Srednjovekovne srpske države i koliko su za našu istoriju i kulturu važna dela Stefana Nemanje i njegovog sina Rastka Nemanjića, odnosno Svetog Save koji bio prvi srpski prosvetitelj, pravnik, književnik i diplomata.

Obojica su bili i državnici i duhovnici. Veliki zadužbinari, koji su ne samo u tadašnjoj Srbiji, već i širom pravoslavnog sveta ostavljali svoje zadužbine.

Najveća među njima i najpoznatija je Hilandar, koja je predstavljala, a i danas predstavlja ne samo sveto mesto hodočašća, već i mesto na kojem se čuva naše vredno pokretno i nepokretno kulturno blago od neprocenjive vrednosti. To su trajni istorijski spomenici o postojanju značajne države i velikih istorijskih ličnosti.

U kontekstu naše istorijske obaveze, ali i obaveze prema budućim generacijama da sačuvamo korene i temelje naše države i državnosti smatram da i u ovoj godini i kao država treba da promovišemo ulogu i delo Nemanje i Rastka i da obeležimo sve značajne datume i jubileje koji se navršavaju u ovoj 2019. godini.

U tom smislu, želim da pitam ministra kulture - da li će i na koji način država Srbija u ovoj 2019. godini obeležiti ove godišnjice i jubileje posvećene Stefanu Nemanji, Svetom Savi? Da li se na primer planira i neka centralna manifestacija poput one 2013. godine kada smo tokom cele godine obeležavali 1700 godina od Milanskog edikta značajnog za celi hrišćanski svet, ali i za pravoslavlje, naravno?

Za istoriju, kulturu i budućnost Srbije, dela i zadužbine Svetog Save i Stefana Nemanje su svakako neprocenjive, vredne stvari i one imaju neprolaznu vrednost. Nemamo pravo da to ikada zaboravimo, a ova godina, godina jubileja je takve vrste da bi se sa njom ponosile i mnogo značajnije, veće i moćnije zemlje.

Mislim da te jubileje treba obeležiti, treba se prisećati, negovati ono što je vredno i što je deo našeg identiteta, a bez njega, odnosno bez njega prosto je nemoguće živeti, a iz njega sve proizilazi. Zato mislim da ove jubileje treba obeležiti na značajan način i posebnim manifestacijama. Hvala.
Hvala gospodine potpredsedniče.

Poštovani poslanici, želim u okviru ovoga da postavim dva pitanja koja bi mogla da se kažu da su na relaciji selo, žrtve, obnavljanje države i njeno jačanje.

Naime, prvo pitanje koje želim da postavim odnosi se na Ministarstvo poljoprivrede i na pitanje koliko je moguće ostvariti veću proizvodnu osposobljenost naše poljoprivredne proizvodnje, ne samo za domaće tržište i domaće potrebe, već i za izvoz. Kada ovo kažem, pre svega mislim na izvoz na rusko tržište. Naime, zašto nije u većoj meri iskorišćena mogućnost otvorenosti ruskog tržišta za srpske poljoprivredne proizvode posle uvođenja sankcija zapada prema ovoj nama prijateljskoj državi?

Mi imamo zemlju, imamo vodu, imamo klimu, ali nemam izgleda kapacitete. Nismo do sada, čini mi se, u dovoljnoj meri iskoristili mogućnosti koje nam se nude. Imali smo čak, kao što znamo, zloupotrebe od neodgovornih proizvođača koje uvek imaju značajne i velike posledice.

Postoji li mogućnosti da se postavljeni ciljevi u Ministarstvu poljoprivrede unaprede, da se poveća proizvodnja, da se podstaknu veliki proizvođači, ali i privatnici, kao i da se osnuju zadruge koje bi obezbedile da se po visokim kvalitetima ostvari veća poljoprivredna proizvodnja koja bi zadovoljila, ne samo potrebe naše države, nego i obezbedila kvalitetan plasman na rusko tržište?

Može li Srbija bar u delu koji je iskoristila Belorusija, na primer, da uposli svoje kapacitete u narednom periodu i da ostvari značajne prinose u ovoj oblasti? Takođe, moje pitanje je, da li smo opet uspeli da propustimo priliku? Mislim da još uvek kasno.

Podsetiću da, na primer, Rusi su za ovo vreme u značajnoj meri ojačali svoju poljoprivrednu proizvodnju. Oni su se usmerili na sadnju novih sadnica, na primer voća ili jabuka, uspeli su da ostvare sa svojim poljoprivrednim institutima stvaranje novih vrsta poljoprivrednih proizvoda i uposlili svoju nauku. Mislim da sve te kapacitete imamo i mi, treba ih više usmeriti i više podstaći da u tom smislu ostvare nove vrednosti i nove proizvode.

U celini, milim kada se borimo za jačanje države Srbije, što je neosporno veliki uspeh ove Vlade, mislim kada se borimo za otvaranje novih fabrika, novih preduzeća za otvaranje novih radnih mesta, to uopšte nije sporno, ne dovodi se u pitanje i to je jako dobro. Ali, naša razvojna politika mora da bude jednako usmerena ka razvoju i jačanju poljoprivrede i jačanju sela.

U tom smislu, mi imamo i možemo davati značajne podsticaje za zapošljavanje na selu, a čini mi se da ćemo time u stvari pomoći i onim ciljevima koji su postavljeni oko značajne i fundamentalne teme, a to je obnavljanje stanovništva države Srbije. Naša usmerenja za jačanje Srbije, dakle, ne sme da idu samo u jednom pravcu, ali ću ovog puta pomenuti jednu sinergiju ciljeva, snage i interesa koje u ovom smislu mogu da je ojačaju u narednom periodu.

U sklopu svega toga, naravno treba pozdraviti i podvući, da je jačanje Srbije na međunarodnom planu nešto što svemu ovome doprinosi u velikoj meri, pa ću podsetiti na to da je ministar inostranih poslova, gospodin Ivica Dačić, pre izvesnog vremena, boreći se za snažnu Srbiju na međunarodnom planu, obećao da će manje od sto zemalja biti one države koje priznaju tzv. državu Kosovo, a da će se taj trend nastaviti i dalje.

Mi smo prisutni takvom jednom procesu. Naravno, sve ovo što se događa kao hajka na državu Srbiju u ovom vremenu, u stvari pokazuje združeni interes nekih koji smatraju da je Srbija kriva samo onda kada se brani. Treba zaštiti, u tom smislu, državu Srbiju i srpski narod i istovremeno u tom sklopu, u cilju odbrane onog što je lice srpskog naroda i srpskog čoveka.

Mislim da je značajno drugo pitanje koje želim da uputim Ministarstvu za rad i boračka pitanja u smislu, da li je u konkretnom planu ovog ministarstva obeležavanje svih stratišta na kojima je stradalo srpsko stanovništvu u svojoj borbi za slobodu?
Poštovani predsedavajući, poštovani poslanici, iskoristila bih danas mogućnost za postavljanje pitanja predsednici Vlade, gospođi Brnabić, ali i ministru za državnu upravu i lokalnu samoupravu, pre svega, a pitanje se u stvari odnosi na inspekcijski nadzor, odnosno sprovođenje Zakona o inspekcijskom nadzoru, koji je Skupština usvojila 2015. godine. Menjali smo ga u ovoj godini.

Naime, donoseći zakone u ovoj Skupštini, vrlo često smo ocenjivali i u stvari svaki put ocenjivali njihov visoki kvalitet, značaj za reformu odnosa u društvu, značaj za reforme u oblasti bilo na koje se odnosi, zdravstva, privrede, poljoprivrede, itd. Zakoni jesu u velikoj meri i kvalitetni.

Kada se uoči neki problem, Skupština je tu uvek spremna da izvrši izmene i dopune zakona. Međutim, u životu često se srećemo sa tim da se zakon nedovoljno sprovodi ili neadekvatno ili da ima neke druge probleme koji se često odnose i na sam inspekcijski nadzor.

Reformom inspekcijskog nadzora, Ministarstvo državne uprave i lokalne samouprave, kao i mi, postavili smo sistem tako da on ima sistem inspekcijskih službi, uređen na savremen način, onako kako je to uređeno u zemljama EU i drugim zemljama savremenog sveta.

Uveden je subjekt, uveden je novi termin „subjekt od poverenja“, a ukupno savremeni inspekcijski sistemi se baziraju u stvari time na proceni rizika, za razliku od onog prethodnog pristupa, tzv. stopostotne ili totalne kontrole. Ovaj pristup, novi naravno, mi smo podržali, odnosno odobravamo ga.

Međutim, s obzirom da se naše društvo nalazi, mogu reći u tranziciji, odnosno mnoge oblasti doživljavaju potpuno nove reforme, novi pristup u poslovanju, itd, neophodno je da postoji i klasičan inspekcijski nadzor.

To smo videli kod rasprave, na primer, Zakonu iz oblasti životne sredine, zatim sanitarne inspekcije, inspekcije rada, građevinske, zdravstvene, poljoprivredne itd, gotovo da nema životne oblasti u kojoj ova tema na određen način nije prisutna.

Neadekvatnim, odnosno nedovoljnim brojem inspektora koji su na terenu, a nedovoljnim primenjivanjem ovog prethodnog novouvedenog sistema, mi u stvari imamo nedovoljno pokriveno ovo područje nadzora i samim tim nedovoljno ili neadekvatno sprovođenje zakona.

Zato je u stvari moje pitanje – Kako obezbediti bolju i veću efikasnost u sprovođenju zakona, bolju efikasnost, bolju i veću efikasnost nadzora, odnosno same inspekcijske kontrole, a time i veći kvalitet, funkcionalnost u sprovođenju zakona.

Istovremeno, može se postaviti kod ove oblasti i pitanje – Može li se, na primer, u narednom planiranju budžeta, razmatrati i doneti odluka da se nezavisno od ograničenja broja zaposlenih u državnih organima, na odgovarajući način i u većem broju poveća broj inspektora u naročito osetljivim oblastima i kategorijama rada, kao što su na primer baš zdravlje stanovništva, poljoprivreda, ekologija, itd.

Kada je reč o budžetu, može se postaviti i pitanje, da li je u pojedinim oblastima, u svakom od ovih zakona, ne samo u ovom ministarstvu ili ne samo odlukom Vlade, predsednice Vlade, odnosno svako ministarstvo pojedinačno, razmotriti tu mogućnost pojačavanja nadzora i rada inspekcijskih službi.

Time bi u stvari obezbedili da upravo funkcionalnost zakona bude u većoj meri sprovedena i veća efikasnost i kvalitet života i zdravlja stanovništva, a time bi obezbedili ne samo onu represivnu meru u sprovođenju zakona, nego i onu jednu edukativnu, jer bi u sprezi i jednog i drugog sistema obezbedili u stvari veću odgovornost svih privrednih subjekata u sprovođenju zakona i njihov kvalitet poslovanja. Hvala.
Zahvaljujem.

Danas bih postavila pitanje ministru za rad, zapošljavanje, socijalnu i boračku zaštitu i ministru obrazovanja.

Naime, Strategijom obrazovanja do 2020. godine, usvojenom 2012. godine, kada je ministar obrazovanja bio prof. dr Žarko Obradović, utvrđen je jedan od najvažnijih obrazovnih ciljeva, a to je povećanje obuhvata mladih visokim obrazovanjem i dostizanjem procenta visokoobrazovanih od 20% kadrova. Ka tom cilju se i ide. Procenat, međutim, koji je do sada postignut je 11%. To je dobro, ali svakako nedovoljno za jedno napredno društvo, kojem inače težimo.

S druge strane, priroda Bolonjskog obrazovnog modela kod nas otvara drugo pitanje, a to je pitanje stečenih akademskih zvanja koja se dobijaju po završetku studija na akreditovanim programima i obrazovnim profilima na našim visokoškolskim ustanovama, a nema ih u registru zanimanja.

Problemi nastaju upravo kada mladi sa fakultetskom diplomom treba da se prijave Službi za zapošljavanje, jer se veoma često dešava da veliki deo zanimanja sa akreditovanim visokoškolskih programa nisu evidentirani u registru zanimanja koji vodi Nacionalna služba zapošljavanja, niti statistika prepoznaje ova zanimanja. To se dalje komplikuje kod zapošljavanja, odnosno formulisanja konkursnih zahteva poslodavaca.

Posebno su u problemu nova tzv. „zelena zanimanja“ npr. inženjer zaštite životne sredine. Kako je u toku izrada kataloga zanimanja potrebnih javnom sektoru, smatram da je neophodno da se to usklađivanje izvrši saradnjom Ministarstva obrazovanja u čijoj su nadležnosti studijski programi i zvanja, koja se po tom osnovu dobijaju, i ministra rada u čijoj nadležnosti je područje zapošljavanja.

U vezi sa tim bih pitala oba ministra – da li se radi na usklađivanju nomenklature i statistike zanimanja koja se vode kod Nacionalne službe za zapošljavanje i stečajnih zvanja na našim fakultetima, diploma koje dobijaju mladi, jer bi se mnogi administrativni problemi i prepreke rešile upravo uvrštavanjem ovih zanimanja u registar Nacionalne službe, i to što pre. Ovaj problem je usko vezan za zapošljavanje mladih i obrazovanih ljudi koji često ne mogu biti uvedeni u evidenciju nezaposlenih, jer se njihovo zanimanje ne nalazi u registru zanimanja Nacionalne službe zapošljavanja.

Ukazujem na ovaj problem zbog činjenica da jedan broj mladih i obrazovanih ne uspe da dođe do posla, a diplomu imaju.

Drugi problem koji je povezan sa prvim jeste još uvek prisutan odlazak mladih i obrazovanih ljudi u inostranstvo i taj broj, kao što znamo, nije mali. Ceneći sve napore Vlade da se trend odlaska mladih zaustavi, imala bih pitanje i predlog istovremeno ministru rada.

U vezi sa volontiranjem mladih u organima državne uprave, lokalne samouprave, u sudovima, zdravstvenim ustanovama, obrazovnim institucijama itd, veliki broj mladih se odlučuje da volontira kako bi dobio šansu za zapošljavanje. Znam npr. jedan broj mladih lekara koji godinama volontiraju u našim zdravstvenim ustanovama, pravnike koji su u sudovima ili organima uprave. Volontiranje je prilika da praktično primene stečena znanja i pod mentorstvom stručnih ljudi nauče kako da rade.

Po Zakonu o volontiranju ovi mladi, a nezaposleni ljudi, imaju pravo na naknadu ugovorenih troškova prema članu 21. Zakona o volontiranju. To su pre svega topli obrok i putni troškovi. Dakle, minimum. Međutim, zakon omogućava da se ti troškovi ne ugovore prilikom sklapanja ugovora o volontiranju, tako da oni sami snose troškove redovnog dolaska na posao i troškove ishrane u toku rada.

Pored toga, volontiranje ne ulazi u radni staž, jer se volonteri ne prijavljuju kao zaposleni i ne plaćaju se doprinosi. Ako uzmemo u obzir da su to nezaposlena lica, onda je jasno da je njihovo volontiranje u stvari još veće opterećenje nacionalnog budžeta.

U tom smislu, pitam ministra za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja - da li se i koje mere mogu preduzeti da se volonterima obezbedi obavezna naknada troškova dolaska na posao i troškova toplog obroka? Da li se razmišlja i o mogućnosti promene statusa volontera prijavljivanjem i obezbeđivanjem makar minimalne osnovice osiguranja volontera, što bi značajno poboljšalo njihov položaj i motivisalo i druge da se kroz volontiranje približe šansi za dobijanje stalnog posla? Time bi se svakako smanjio i odliv mladih kadrova u inostranstvo. Pitam – da li se u tom smislu može izmeniti Zakon o volontiranju, kako bi se uvela zakonska obaveza, a ne prepušteno samo poslodavcu da odluči treba li ili ne da volonteru obezbedi… (Isključen mikrofon.)
Poštovani predsedavajući, danas bih pravo na postavljanje pitanja iskoristila da postavim jedno pitanje koje se odnosi na problem populacione politike.

Naime, to pitanje je odavno kod nas evidentirano i ukazano je na veliki problem koji traje već nekoliko decenija. Međutim, Vlada se po prvi put sistematski počela baviti ovim pitanjem i borbom protiv bele kuge, što se u svakom slučaju mora pohvaliti, ali je to dalje pitanje koje interesuje mnoge naše građane u kom smislu će se ono dalje razvijati i koje će mere Vlada preduzimati u ovom smislu u narednom periodu.

Naime, upoznati smo sa sistemskim rešenjima koja, kada je u pitanju populaciona politika, to svakako treba da pohvalimo. Sve konkretne mere za podsticanje populacione politike od zakona o finansijskoj podršci porodicama sa decom, preko drugih mera, kao što su nagrade socijalno odgovornim kompanijama, uvođenje servisa e-beba, do onih mera koje su u stvari usmerene ka davanju ekonomskih olakšica za podizanje deteta, imaju za cilj zaustavljanje pada nataliteta, kao i podsticanje rađanja, što je ključno za opstanak nacije i države.

U 2017. godini, na primer u 15 opština bilo je nekoliko projekata koje je kabinet ministra bez portfelja, zadužen za demografiju i populacionu politiku, realizovao i koji je dao značajne rezultate kroz primenu različitih stimulativnih pronatalitetnih mera.

Konkretno, projekti koji su realizovani u iznosu od 130 miliona dinara rezultirali su da se, primera radi, u Sečnju otvori odeljenje jaslenog uzrasta. U nekoliko opština postignuto je usklađivanje radnog vremena vrtića sa potrebama zaposlenih roditelja. Podignut je nivo znanja o reproduktivnom zdravlju među mladima. Ali, ono što je možda i najznačajniji doprinos ovakvih projekata u tim opštinama je nekoliko parova trenutno u postupku vantelesne oplodnje.

S tim u vezi, postavila bih pitanje ministarki Slavici Đukić Dejanović, s obzirom da ovakvi projekti pored ostalih mera za podsticanje rađanja daju značajne rezultate, koliko sredstava je obezbeđeno u budžetu kabineta ministra bez portfelja zaduženog za demografiju i populacionu politiku za 2018. godinu za realizaciju projekata pronatalitetne politike jedinicama lokalne samouprave?

Da li postoje projekcije da se taj iznos u narednom periodu povećava, kako bi se proširio broj opština i porodica obuhvaćenih ovim merama, kao i da li se u saradnji sa stručnjacima predviđaju nove mere? U skladu sa tim, svakako bih još jednom pohvalila sve mere koje su do sada preduzete. Saradnju ovog kabineta ministra bez portfelja sa jedinicama lokalne samouprave, ali i svako drugo preduzimanje mera u daljem pravcu u cilju podizanja nataliteta, razvijanja svesti o potrebi očuvanja i izgradnja porodice i stvaranja porodica sa većim brojem dece.

U tom smislu, i samom ovom kabinetu, kao i merama Vlade koje je u ovom smislu do sad preduzela, dajemo podršku, ali želimo da se u narednom periodu taj obim i obuhvat u svakom smislu i dalje povećava. Hvala.
Hvala, poštovani predsedavajući.

Želim danas da iskoristim svoje pravo na postavljanje poslaničkog pitanja i to ministru Đorđeviću, ministru za rad zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja, a vezano je za položaj porodica koje imaju decu sa posebnim potrebama.

Naime, prema nekim podacima do kojih sam došla, otprilike 23 hiljade dece ili porodica, koji se nalaze u ovoj poziciji, i Zakon o socijalnoj zaštiti koji je donet 2011. godine, je na određen način regulisao njihova prava u oblasti njihove zaštite i socijalne sigurnosti.

Poslanička grupa SPS, u vreme donošenja tog zakona, nastojala je da posebno utiče na regulisanje onog člana, koji se odnosi baš na položaj porodica i roditelja koji sami brinu o svojoj deci, na visinu njihove socijalne zaštite ili mera koje se u tom pravcu preduzimaju, a posebno zaštiti samohranih roditelja koji brinu sami o svojoj deci.

Napominjem da u to vreme, inicijativa SPS nije našla adekvatnu primenu u zakonu, već su te mere na znatno nižem nivou tada usvojene i postale su deo zakonske regulative.

Danas, u stvari u poslednje vreme, vidimo da Vlada više brine o merama populacione politike. Uvedene su mnoge nove mere koje do sada nisu postojale i zahvaljujući radu i inicijativi ministarke Slavice Đukić Dejanović, i drugih resornih ministara, s obzirom da se o ovim pitanjima mora raditi interresorno, mi smo došli u situaciju da se više pokazuje briga države o položaju dece, položaju porodica i njihovoj zaštiti.

Mislimo da je upravo to razlog i ukazujemo da je možda i vreme da se o ovim merama i u pogledu socijalne zaštite i socijalne sigurnosti porodica koje same brinu o deci sa posebnim potrebama, može više obratiti pažnja, može se više brinuti i u tom smislu se povećati mera njihove zaštite.

Cilj je, kod upravo društvenog opredeljenja, kada je reč o ovim stvarima, da se obezbedi da deca sa posebnim potrebama više borave u porodici, da imaju tu zaštitu, ljubav i svaku vrstu socijalizacije koja je u tom smislu mnogo bolja, nego da svoj život provedu u socijalnim ustanovama koje su za to posebno obezbeđene. Na taj način je država takođe stavljena u jednu vrlo aktivnu poziciju, gde sredstva i za život i za socijalizaciju sama kroz rad tih ustanova mora da obezbedi.

Moje pitanje je ustvari direktno. Ima li mogućnosti u budžetu da se poveća ova mera socijalne zaštite za decu sa posebnim potrebama? Da li je u planu takva mera za naredni budžetski period i da li je prisutna povećana pažnja u ovom pravcu, kao i da li se možda razmišlja o tome da se u narednom periodu pristupi izmenama Zakona o socijalnoj zaštiti, naročito u ovom odeljku koji se odnosi na decu sa posebnim potrebama?

Obrazloženje za ovakvu vrstu pitanja i ovakvu vrstu interesovanja, zapravo proizilaze, u stvari iz potrebe da se odgovori na pitanje ko brine o deci kada roditelj radi, ko brine o deci kada je reč o samohranim roditeljima koji se nalaze u ovim uslovima socijalne potrebe, a svesni smo pri tome činjenice da roditelji u takvoj situaciji imaju često problem sa poslodavcima, a vrlo često imaju i situaciju i obavezu da brinu o svojoj deci, ali zbog toga moraju da napuste posao.

Znamo da je socijalna nadoknada po zakonu, koji je donet 2011. godine, izmenjen 2012. godine, u stvari 12 hiljada dinara, ali sigurno da to nije dovoljno za socijalnu sigurnost.

Zato smatramo da naša poslanička grupa treba da se pridruži svim nevladinim organizacijama i inicijativama koje idu u pravcu donošenja zakona koji bi regulisao položaj roditelja kao negovatelja i time ih stavio u jednu posebnu brigu, jedan poseban fokus koji bi se pokazao da ima visok stepen društvene i socijalne zaštite.

Mislim da, kada bi ovo postala obavezna socijalna kategorija, da bi u svakom slučaju opravdali i zahteve i inicijative koje je SPS imala 2011. godine, a i u skladu je sa politikom koja vlada vezano za populacionu politiku i zaštitu porodice iskazuje. Hvala.