Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Bojan Torbica

Bojan Torbica

Pokret socijalista

Govori

Hvala predsednice.

Na početku bih mogao i da se saglasim sa Miroslavom Aleksićem i da uputim kritiku i prethodnoj Vladi i možda i vama da vas upozorim, jer istina je da borba protiv kriminala nije bila u potpunosti uspešna, jer da je bila uspešna, Miroslav Aleksić bi bio u zatvoru, Borislav Novaković bi bio u zatvoru, Dragan Đilas bi bio u zatvoru, ne bi danas sedeli na slobodi posle pljačkanja Srbije, ne bi danas ovde pričali, već bi odgovarali za svoja zlodela. Odgovarali bi za ono što su radili građanima Srbije.

Ne bi se Bora Novaković, koga zovu „Bora lopov,“ svima ovde smejao u lice, već bi sedeo u zatvoru zbog Bulevara koji je pokrao u Novom Sadu. Ne bi Miroslav Aleksić i evo ga zapisnik sa Skupštine fonda, njegove organizacije Fonda za unapređenje građana iz 2011. godine, gde je predsedavajući njegov tast Ljubiša Knežević, on član, a njegova supruga Marija Knežević takođe član, doneli odluku i imenovali članove upravnog odbora, Juliju Jovanović, koju su spakovali u zatvor, Ljubišu Kneževića i Miroslava Aleksića.

Taj fond je sa Nacionalnom službom za zapošljavanje po datumima 17. aprila sklopio ugovor u iznosu od 4.277.000 dinara, 12. aprila 2012. godine od 11.876.000 dinara, 28. februara 2012. godine sklopio ugovor u iznosu od 4.537.000 dinara, 4. maja 2011. godine sklopio ugovor u iznosu od 2.060.000 dinara, 29. aprila 2011. godine 3.900.000…
Pare koje su proneverili, koje nisu iskoristili za ono što su im dodeljene.
Zahvaljujem, predsednice.

Kao što to malopre reče bivši predsednik DS, njihov likvidacioni upravnik Dragan Đilas, samo neko ko nikad nije bio član DS ima pravo da priča o sindikatima i radnicima, jer nije donosio najsramniji Zakon o radu 2005. godine, posle kog je radnik zrenjaninskog preduzeća "Šinvoz" Radiša Stojanov, 16. januara 2008. godine, preminuo u sali beogradskog Doma sindikata, dok je štrajkovao.

Posle njega, Zoran Bulatović, predsednik Udruženja tekstilnih radnika u Novom Pazaru, 23. marta 2009. godine, sebi je nožem odsekao mali prst na ruci, par dana posle stupanja u štrajk radnika glađu. Kriminalci DS su tog istog čoveka pretukli 7. juna 2010. godine.

Posle tog zakona, Mladen Vasiljević iz sela Vrbice, bivši radnik firme "Knjaz Miloš", odsekao je sebi, 29. septembra 2009. godine, prst sa svoje leve ruke. Zatim, 9. jula 2010. godine, radnik preduzeća "Iskra metal" Halko Društinac zakucao je sebi eksere u ruku. Zatim, 1. februara 2011. godine, taj isti čovek je po drugi put morao sebi da zakuca ekser u ruku.

Da li o takvim radničkim pravima, da li o takvoj sindikalnoj borbi govorite vi iz DS, koji ste rasprodali sve fabrike u Srbiji, koji ste 700.000 radnika isterali iz kuće? O kakvom radu, o kakvim radnicima, o kakvim sindikatima u Srbiji vi imate obraza da pričate iz DS? Hvala vam.
Zahvaljujem.

Cenjeni gospodine Vučeviću, poštovani kandidati za buduću Vladu Republike Srbije, dame i gospodo, drugarice i drugovi, na početku, želim da iskoristim priliku da svima koji žive od svog rada čestitam Prvi maj.

Istoriju ljudskog društva je više od svega obeležila borba obespravljenih i potlačenih, kroz koju su se ideje slobode, socijalne pravde i društva jednakih šansi dokazale kao univerzalne vrednosti i stožer okupljanja progresivnih političkih snaga.

U skladu s tim i moja prva poruka budućoj vladi će biti da mora da nastavi da uređuje i poboljšava položaj zaposlenih u našoj zemlji, da vodi brigu o konstantnom unapređivanju uslova rada, kao i poštovanju i očuvanju svih prava koja zaposlenim proističu iz radnog odnosa.

Predložena Vlada će imati punu Pokreta socijalista ukoliko bude Vlada kontinuiteta i ukoliko bude dosledno sprovodila politički program „Skok u budućnost – Srbija 2027“ koji, kao što vidim, gospodine Vučeviću, je i osnova vašeg ekpozea, program za koji je predsednik Aleksandar Vučić dobio našu punu podršku, pošto obuhvata 323 projekta u ulaganju od skoro 18 milijardi evra, što je više nego čvrst garant da će Srbija nastaviti putem napretka, da će biti sve jača ekonomski, privredno i finansijski, a samim tim politički stabilnija i socijalno odgovornija.

Kada govorim o Milošu Vučeviću, sa ponosom mogu da kažem da sam imao čast da, kao pomoćnik gradonačelnika, budem deo tima koji mu je pomagao tokom većeg dela prvog mandata gradonačelnika Novog Sada i da se uverim u njegovo znanje, sposobnost, neiscrpnu energiju i ogromnu želju da radi i da stvara. Pored toga, želim i da mu se zahvalim i na poverenju koje je ukazao našem osnivaču i lideru Aleksandru Vulinu, ponudivši mu mesto potpredsednika Vlade, ali i da mu se zahvalim što je luksemburško tajkunske medije, kao i gomilu stranih agenata i lobista, naterao da shvate da Vladu Srbije i dalje ne mogu da sastavljaju zapadne ambasade.

Zaista ne znam šta će reći ambasador Hil na to što će Aleksandar Vulin ponovo imati priliku da nastavi započetu političku borbu za dobrobit Srbije. Znam, taj Stejt department je razočaran, što znači i da ambasador Hil neće biti oduševljen, pošto je i sam svestan da Aleksandar Vulin pristaje da služi jedino svojoj državi i svom narodu, čak i po cenu sankcija, ali će očigledno kao i mnogi drugi ambasadori morati da prihvati realnost da se o budućnosti Srbije trenutno pitaju isključivo njeni građani, a da su oni svoje poverenje poklonili jednom od poslednjih slobodnih državnika - Aleksandru Vučiću koji ne želi da sluša diktate stranih vlada, a još manje njihovih ambasadora.

Hvala i vama, gospodine Vučeviću, što se po tome uopšte ne razlikuje od predsednika Aleksandra Vučića.

(Aleksandar Jovanović: Vidiš kako ne želi.)

Poštovana predsednice, ja bih samo molio, samo jedan predlog u međuvremenu, ukoliko može, pored zabrane točenja alkohola u Skupštini, da se zabrani točenje alkohola i u okolini Skupštine, stvarno negativno utiče na pojedine poslanike.

Ukoliko mogu da nastavim…

(Aleksandar Jovanović: Evo kako ne želi.)

Kolega, da li mogu da nastavim?

U skladu sa rečenim, od budućih ministara očekujem da se za razliku od nekih prethodnih, da za razliku od njih ne ćute i ne kriju se kada posle izbora vlade upadnu u užasnu kampanju koju strani agenti iz nevladinog sektora, NATO, opozicija i njihovi nalogodavci sa zapada vode protiv Srbije zarad priznanja takozvane nezavisnosti Kosova i poništavanja Republike Srpske, kada ti isti počnu da im prete, pozivaju na linč, ulično nasilje, na ubistvo predsednika Vučića i njegove porodice.

Gospodine Vučeviću, ako oni tada budu ćutali i krili se od javnosti, moraćemo mi da progovorimo i od vas tražimo njihovu smenu, jer državni interes je iznad svih ličnih, a oni su izabrani da se bore za Srbiju i oko toga ne može biti nikakvog kalkulisanja i kompromisa.

Svestan sam ja da je u tim situacijama sigurnije sakriti se iza leđa Aleksandra Vučića i Miloša Vučevića, sigurnije jeste, ali nije ljudski i nije pošteno. Samo ukoliko vi u Vladi i mi ovde u parlamentu damo sve od sebe Srbija može postati ekonomski moćna, privredno snažna, politički stabilna i vojno jaka, a samo takva Srbija može biti garant boljeg i dostojanstvenijeg života njenih građana, kao i garant bezbednosti i opstanka srpskog naroda, samo takva Srbija može biti garant da ćemo živeti u suverenoj, samostalnoj i celovitoj Srbiji, samo takva Srbija može sačuvati KiM u okviru svojih državnih granica, samo takva, jaka i stabilna, Srbija može biti garant očuvanja Republike Srpske, garant odbrane političke volje srpskog naroda i garant da zapad neće uspeti da pogazi Dejtonski sporazum, kao što je to uspeo sa Rezolucijom 1244. Samo takva, jaka i stabilna Srbija, može biti nosilac političkog okupljanja i ujedinjenja srpskog naroda, što je uovom trenutku od istorijske važnosti. Samo politički jedinstven narod, okupljen oko jedinstvene političke ideje, može odgovoriti na nikad veće i teže izazove koji su pred nama. Političko jedinstveno srpskog naroda je ujedno i prvi korak ka našem konačnom cilju – državnom ujedinjenju.

Napokon, imamo istorijsku priliku da posle više vekova borbe i puno propuštenih prilika objedinemo i ujedinimo srpski narod i tu šansu ne smemo propustiti. Pre svega, zbog onih koji dolaze posle nas. Mi u Pokretu socijalista tu ideju zovemo – idejom srpskog sveta, ali je nebitno ko je kako zove, bitno je da napokon budemo složni, jedinstveni, nepodeljeni, da imamo isti cilj – objedinjavanje srpskog naroda.

Po pitanju ekspozea mogu vam čestitati i reći da se skoro u potpunosti slažem sa svim što je izneto i zato ćete imati punu našu podršku, izuzev dela o tzv. evropskim integracijama, ali vam ne sporim pravo na optimizam, jer mi u Pokretu socijalista stvarno nemamo po tom pitanju, pošto je EU svesno taj proces dovela u ćorsokak, kao što je i sve iza čega je navodno stajala i sve što nam je garantovala bacila pod noge i besramno pogazila. Svesni smo da tamo nema ni jednakosti, ni pravde, ni slobode, ni budućnosti za Srbiju i srpski narod, ako je ikada i bilo.

Nedostatak dijaloga, licemerje, prazna obećanja i besomučne laži briselske administracije, stalne političke ucene, bezobzirni zahtev za odricanjem suvereniteta i dela državne teritorije, otvorena podrška šiptarskom terorizmu, progonu i zlostavljanju srpskog stanovništva dovela je do toga da građani Srbije shvate kako smo od prvog dana bili žrtva dobro smišljene manipulacije i da nas u toj EU nikada nisu ni želeli kao ravnopravne članove.

Naravno, mi ne očekujemo da bilo ko u Srbiji u ovom izuzetno složenom geopolitičkom i bezbednosnom trenutku preko noći okrene integrativne procese za 180 stepeni, ali očekujemo da osluškuje i prati u kom smeru se kreće svet, bar onaj većinski, slobodarski deo sveta, što znači da mstramo da bi Vlada trebala da uspostavi zvanične kontakte sa BRIKS-om, kao trenutno najaktuelnijim globalnim integrativnim procesom i da iz prve ruke saznamo istinu o uslovima saradnje, kao i benefitima eventualnog članstva. U skladu sa tim predlažemo da i u narednom periodu, primera radi, studiju izvodljivosti pridruživanja BRIKS-u, pa da npr. do kraja ove ili početkom sledeće godine saopštimo građanima rezultate. Građani Srbije imaju pravo da znaju da li je pridruživanje BRIKS-u izvodljivo i opravdano, pre svega, ekonomski, finansijski i privredno, da znaju da li je po svim parametrima realnije i opravdanije članstvo Srbije u BRIKS-u ili u EU, što nam je kao državi i šta nam u suštini kao državi može doneti veće političke, privredne, ekonomske i bezbednosne benefite.

Nešto čega nema u vašem ekspozeu, a čemu bi u narednom periodu morali ozbiljno da posvetimo pažnju jeste poražavajuća činjenica da u Srbiji postoje i nesmetano deluju nevladine organizacije koje otvoreno rade protiv državnih i nacionalnih interesa Srbije. Doživeli smo da u svom okruženju imamo pojedince koji su spremni da za 30 srebrnjaka prodaju državne i nacionalne interese, da daju podršku najvećem svetskom ološu u pokušaju da srpski narod proglasi genocidnim, da nas rasparčaju i otmu nam deo državne teritorije. Sumnjam da bi i jedna ozbiljna država tolerisala takvo antidržavno i izdajničko delovanje.

Svima je jasno da je njihov primarni cilj temeljna i potpuna destabilizacija države kako bi Srbija bila naterana da prizna tzv. "nezavisnost Kosova", pristane na gašenje Republike Srpske i pridruži se kolektivnom ludilu globalnog Zapada uvodeći sankcije Rusiji i promeni prijateljski odnos prema Kini, ali i brojnim drugim slobodnim državama i narodnima.

U cilju daljeg sprečavanja ovakvog delovanja mi u Pokretu socijalista smatramo da nam je bez odlaganja temeljna izmena zakonske regulative finansiranja nevladinog sektora. Izdaja sopstvene zemlje i narodna ne može više da bude visoko profitabilna delatnost.

Te izmene moraju da idu u dva pravca. Prvi pravac, da se zakonski zabrani državno finansiranje svih nevladinih organizacija koje se otvoreno bave lobiranjem protiv državnih i nacionalnih interesa. Država Srbija, njena ministarstva, pokrajinska Vlada, lokalne samouprave ne mogu finansirati nevladine organizacije koje ne poštuju Ustav i zakone, a naročito ne one nevladine organizacije koje se bave promocijom tzv. "nezavisnog Kosova" koji Srbe proglašavaju genocidnim narodom, koje osporavaju pravni osnov postojanja Republike Srpske, koje rade protiv državnih i nacionalnih interesa.

Drugi pravac je uvođenje transparentnosti u rad nevladinog sektora poput onog koji je uveo poznati FARA Zakon u Sjedinjenim Američkim Državama 1938. godine. Tako sve nevladine organizacije koje se finansiraju iz inostranstva, a svojim aktivnostima pokušavaju da utiču na donošenje odluka od strane državnih organa morale bi da se registruju kao strani agenti i lobisti, da prijave svoja novčana sredstva koja su dobijena iz inostranstva, aktivnosti koje su finansirane tim sredstvima i da na kraju svake godine podnesu detaljan izveštaj u utrošku dobijenih sredstava.

Vreme je da naši građani saznaju ko iz inostranstva i koliko plaća razne nevladine organizacije po čijim programima i direktivama one rade i ono što je najvažnije, kojim stranim vladama i organizacijama polažu račune.

Gospodine Vučeviću ovo su teme koje sam izneo ne da bismo vi i ja danas ovde o njima diskutovali, već da bih znajući da ste osoba spremna za jedan otvoren i konstruktivan dijalog kandidovao da budu predmet temeljne analize i razmatranja u nekoj skorijoj budućnosti.

Na kraju, još jednom da ponovim, Pokret socijalista poslanička grupa koju činimo zajedno sa Narodnom seljačkom strankom, Ujedinjenom seljačkom strankom i Ruskom strankom će sa zadovoljstvom podržati vaš izbor za premijera kao i izbor predložene Vlade Republike Srbije. Hvala.
Zahvaljujem.

Poštovana predsedavajuća, smatram da je ovaj Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o finansijskoj podršci porodici sa decom, kao i predloženi amandman, apsolutno potrebno podržati.

Od 2000. do 2012. godine smo bili svedoci kada je dosovska vlast razarala, pustošila i pljačkala Srbiju, kada je sprovodila pljačkašku privatizaciju, kada su građani Srbije bili dovedeni na ivicu siromaštva i želeo bih samo da podsetim kako su tada porodice, kako su tada ljudi, kako su tada radnici u Srbiji živeli dok je DS i njeni koalicioni partneri upravljala Srbijom.

Da se podsetimo. Radnik zrenjaninskog preduzeća „Šinvoz“ Radiša Stojanov, koji je sa kolegama zbog štrajka te firme došao u Beograd, preminuo je 16. januara 2008. godine posle pregovora sa predstavnicima Vlade u sali beogradskog Doma sindikata. Zoran Bulatović, predsednik Udruženja tekstilnih radnika u Novom Pazaru, 23. marta 2009. godine je sebi nožem odsekao mali prst na ruci par dana posle stupanja radnika u štrajk glađu. Tek pošto je Bulatović odsekao sebi prst, Tekstilni kombinat „Raška“ nije otišao u stečaj, radnicima su isplaćeni zaostali doprinosi i zarade. Dosovski kriminalci su Zorana Bulatovića pretukli godinu dana kasnije, 7. juna 2010. godine u njegovom preduzeću Tekstilni kombinat „Raška“, odakle je potom prebačen u hitnu službu zdravstvenog centra Raška.

Mladen Vasiljević iz sela Vrbice, radnik firme „Knjaz Miloš“, odsekao je 29. septembra 2009. godine prst sa svoje leve ruke u sudnici opštinskog suda u Aranđelovcu. On je u momentu kada je sudija zatražila da potpiše zapisnik sa rasprave iz kese izvadio vinogradarske makaze i sebi odsekao prst. Devetog jula 2010. godine radnik preduzeća „Iskra metal“ Halko Društinac zakucao je sebi ekser u ruku kako bi skrenuo pažnju na invalide rada iz tog preduzeća koji su tada štrajkovali punih 115 dana. Prvog februara 2011. godine Halko Društinac je morao i drugi put da zakuca sebi ekser u ruku tokom svoje dosledne sindikalne borbe.

Prvog avgusta 2011. godine nekoliko stotina malinara iz ariljskog kraja krenuli su dugom kolonom traktora iz Arilja ka Beogradu. Neposredno na izlasku iz Arilja malinari su uspeli da probiju jedan kordon policije, ali ih je 10-ak dalje čekao drugi. Prvu blokadu malinari su probili tako što je jedan policijski kombi odguran u reku Rzav. Bilo je teško povređenih sa obe strane.

Prvog na 2. jun 2011. godine u Južnobanatskoj opštini Opovo tokom noći došlo je do sukoba između nezadovoljnih poljoprivrednika i policije, a prema saznanjima bilo je i teže povređenih. Nezadovoljni poljoprivrednici pokušali su traktorima da probiju policijski obruč.

Kada sve ovo saslušamo, kada sve ovo čujemo, onda slušamo danas ceo dan kako kolege iz DS brinu za građane, brinu za porodice, brinu za decu. Gospodo, trebali ste brinuti kada ste bili vlast. Sada je suviše kasno. Izgubili ste poverenje i građana i Srbije i svojih kolega i svojih članova koji su vas odavno napustili. Hvala.
Zahvaljujem, predsedavajuća.

Mi smo takođe predložili amandman kojim bi se ovo uskladilo i izbeglo da zakon stupi retroaktivno, jer smatramo da je stvarno izuzetno bitan zakon, izuzetno važan i da je finansijska pomoć porodicama sa decom neophodna u ovom trenutku. Pre svega neophodna, jer mora podsetiti da je posle 2000. godine 400.000 ljudi u Srbiji isterano na ulicu, da su hiljade fabrika prodate u bescenje, da su šećerane prodavane za jednu marku, da je cela srpska poljoprivreda ukinuta, da ne kažem ugašena preko noći.

Onda možemo da slušamo ovde reči ljudi koji pričaju o nekom sistemu koji je bio, o nekim partijama koje su bile pre njih na vlasti, ljudima iz DS koji pričaju o sistemu i partijama koje su tom 90-tih vladale, a neće da kažu kada su im 2008. godine zapadni ambasadori i domaći tajkuni zavrnuli uši, odveli ih u Klub privrednika i rekli sa njima ćete da napravite Vladu, da su potpisali, ušli u Vladu sa tim istim koji su te rezultate napravili.

Gospodo, tog dana kada sate vi potpisivali Vladu, ja sam tu partiju napustio i rekao – sa žutim ološem ne idem u koaliciju, idem na ulicu ako treba, ali sa ovim lopovima nikada u koaliciju. Hvala vam i doviđenja.
Zahvaljujem, gospodine predsedavajući.

Pozivam se na član 108.

Učinili ste povredu Poslovnika, pre svega, što ste dozvolili poslaniku Enisu Imamoviću da povišenim tonom se obraća svima nama ovde, da se poziva na stvari koje nisu istinite.

Niko ne stoji iza toga da dve devojke nisu napravile nepromišljeni potez i dale nepromišljen komentar, ali, budimo iskreni, koliko pretnji i kakve su dobile pre tog komentara. Prećeno im je ubistvom, prećeno im je sakaćenjem.

Da da li su trebali da završe u kazanima iznad Sarajeva? Da li bi to bila pravda zato što su okačili sliku sa tri prsta? Da li je uvreda za bilo koga okačiti sliku sa tri prsta i onda dobiti pretnje smrću, pretnje ubistvima, pretnje progonom?

Srbija je zaštitila svoje dve devojke. Srbija je zaštitila svoja dva studenta i dovešće ih ovde zato što im je bio ugrožen život, zato što im je prećeno ubistvom i smrću.

Niko ne kaže da su pole tih pretnji pametno i ispravno postupile kada su napisale što su napisale, ali, budimo iskreni, pomirenju neće dovesti, pomirenju neće doprineti ako optužujemo jednu stranu.

Jeste, bile su nepromišljene, ali, jeste, prećeno im je. U stotinama poruka je prećeno njihovom telu, njihovoj bezbednosti i njihovim životima.

Budimo spremni da priznamo šta smo učinili i jedni i drugi, inače pomirenja nikada neće biti.
Poštovani gospodine predsedniče, pozivam se na član 107.

Molim vas da poštujemo red i molim vas da vidite da se promeni Poslovnik.

Poslanici Demokratske stranke nisu u mogućnosti da glasaju ako nema glasanja sa mora. Može biti iz Bodruma, može biti iz Egipta, može biti iz bilo kog grada iz Turske, ali oni jednostavno neće glasati i nisu u mogućnosti da glasaju… ili bar sa Gazele, ako može.

Pojedinci su već tri meseca na Gazeli. Da im se obezbedi Poslovnikom glasanje bar sa Gazele ako ne može sa mora da bi mogli da glasaju.

Zahvaljujem.

Ne tražim da se Skupština izjasni o povredi.
Zahvaljujem, predsedavajući.

Kolege poslanici, poštovani predstavnici Vlade, svaki put kada u ovom domu govorimo o Zakonu o posebnim uslovima za realizaciju projekata izgradnje stanova za pripadnike snaga bezbednosti, samo pitanje koje rešavamo pomenutim zakonom mora se posmatrati u jednom širem kontekstu. Zakon se ne samo obezbeđuje krov nad glavom pripadnicima snaga bezbednosti koji nemaju rešeno stambeno pitanje, već i rešavanje ovog pitanja je od velike važnosti za jačanje celokupnog sistema nacionalne bezbednosti.

Istini za volju, i stari DOS-ovski režim je pomalo brinuo o stambenom pitanju, pre svega, najviših oficira Vojske Srbije i MUP-a, tako što ih je lovio kao zveri po Srbiji i isporučio ih Haškom tribunalu i tamo im rešavao stambeno pitanje u ćelijama dva puta dva metra.

Mi smo 2012. godine stvarno mislili da je ovo završeno, da je gotovo, međutim, poslednjih dana doživljavamo novi udar. Ponovo je počeo udar na državu Srbiju, ponovo je počeo pritisak koji je pre tri meseca krenuo sa pritiskom na SPC, a potom na MUP i BIA. Zašto? Zato što ne želimo da priznamo nezavisnost nepostojeće Republike Kosova i Metohije, zato što ne želimo da pristanemo na rasturanje Republike Srpske, što ne želimo da pristanemo da Srbi postanu manjina koja se ni za šta ne pita u Crnoj Gori, što želimo da pomažemo našim sunarodnicima kako u Republici Srbiji, tako i u regionu.

Uvek je isti scenario. Uvek. Prvo izađu nevladine organizacije, opozicija, pa posle njih ambasade i administracije zapadnih država. Od srednjeg veka uvek isto u Srbiji. Prvo ide bašibozuk i plaćenici, a potom regularne snage. Tako poslanički klub, kako koleginica Tepić juče reče, pravac ambasada, mislim, jel tako reče, da, pravac ambasada, odu lepo kod portira u ambasadu, dobiju zahteve, skupe ljude, počnu protesti i iz ambasade primete kako i to ne ide, kako su jednostavno nesposobni, kako ne mogu ni to što su dobili u zadatak da smene ministra unutrašnjih poslova, da smene direktora BIA, da urade i, šta će, moraju sami.

I naravno, dočekamo da američka ambasada, kad je videla koliko je ova opozicija nesposobna, krene sama u akciju i uvede sankcije protiv direktora BIA, sankcije sa optužbama za koje nije iznet ni jedan jedini dokaz. Znate kako, valjda Amerika smatra da svaka sumnja u njihovu tvrdnju jeste opstrukcija nesumnjive istine.

Naravno, ne trebaju oni da obrazlažu, ne moraju oni ništa da rade, oni imaju svoje podobne medije, imaju svoje opozicione političare u Srbiji, imaju svoje aktiviste koji to rade umesto njih.

Znate šta je još veći problem? Kada počnu da obrazlažu, pa i oni sami kažu da Aleksandar Vulin smeta zato što je za Srbiju, Aleksandar Vulin smeta zato što je protiv uvođenja sankcija Rusiji i onda ti isti prozapadni tajkunski mediji moraju sami da kažu - jeste, ali u toj optužnici, u tim sankcijama piše da je Aleksandar Vulin trgovao drogom, da je Aleksandar Vulin pomagao prilikom trgovine oružja. Moraju da sami dokazuju ono što ni Amerikanci u svojim izjavama ne tvrde.

Pošto su videli da ni to ne vredi, morao je sam ambasador Hil da izađe i da kaže da Amerika ne želi Vulina u SAD i da ne želi kontakte sa njim.

Meni je jako žao, stvarno, dečački san Aleksandra Vulina je bio da ide u Ameriku i sada neće moći da ode, da vidi tu veliku svetsku demokratiju, demokratiju koja je nastala na genocidu na Indijancima, demokratiju koja je nastala na radu robova, demokratiju koja je pobila milione ljudi širom sveta, demokratiju koja je pobila u Saveznoj Republici Jugoslaviji preko dve i po hiljade ljudi. I eto, sada Aleksandar Vulin stvarno neće moći da ode u Ameriku i neće moći da vidi tu demokratiju.

Kaže ambasador Hil - Srbija i Srbi žele na zapad. Nemojte, ambasadore, da proveravate, nemojte da pitate građane Srbije, iznenadiće vas rezultati. Iznenadiće vas rezultati i u odnosu prema zapadu koji građani imaju i u odnosu prema EU, a pogotovo u odnosu prema NATO paktu. Nemojte da pričate!

Znamo mi da Aleksandar Vulin nije poželjan u Americi, zato što uvek govori istinu, ali nemojte da budete ubeđeni da ste vi poželjni u Srbiji i oni koji vam kažu da jeste, lažu vas. Pamti Srbija iz 90-ih godina šta ste pričali o srpskom narodu, pamti Srbija kako ste tražili intervenciju NATO pakta, pamti Srbija da još uvek niste otišli na grob Milice Rakić, pamti Srbija da se niste izvinili ni vi, ni vaša država, ni za jedan zločin. Pamti Srbija mnogo toga.

Znate šta, mogu da vam kažu ovi koje plaćate da ste dobro došli i da vas vole, ali voleće vas do vašeg poslednjeg dolara i ništa dalje od toga.

Ja imam obavezu da priznam i da kažem da jeste Aleksandar Vulin imao kontakte sa organizovanim međunarodnim kriminalnim grupama, izvršiocima najtežih krivičnih dela i ubistava, pljački i zlostavljanja. Svaki put kada je kao ministar odbrane seo da razgovara sa oficirima NATO-a, imao je kontakte sa takvim osobama. Svaki put kada je kao direktor Kancelarije za Kosovo seo da pregovara u interesu Srbije sa šiptarskim teroristima, imao je kontakte sa takvim osobama. Jeste, to su jedini njegovi kontakti bili sa takvim osobama, ali verujte, uvek je to bilo u interesu Srbije.

Kada kažu da je Aleksandar Vulin kriv, mogu i da se složim. Kriv je što je od prvog dana branio srpske nacionalne interese. Kriv je što je radio na jedinstvu Srba na KiM. Kriv je što je podizao standard, opremao i naoružavao srpsku vojsku i policiju. Kriv je jer je tražio istinu o zločinima nad srpskim stanovništvom. Kriv je jer je tražio istinu na Šaranovom jamom, na jamom Kazani, u Skelanima, u Kravici, u Bratuncu, u Starom Gradskom, jer je tražio istinu na zločinima u Klečkoj, u Prebilovcima.

Kriv je što je tražio kažnjavanje zločinaca a izvinjenje i kajanje od njihovih naredbodavaca. Kriv je što je govorio da je Srbija garant opstanka i bezbednosti Republike Srpske, što jeste i što će biti. Kriv je što je bio spreman da stane u zaštitu svakog srpskog heroja koji je bio nevino optužen u Haškom kazamatu. Kriv je.

Ako je za to kriv, i treba da dobije sankcije. Ako je u tome njegova krivica, neka dobije sankcije, a verujem da je njegova krivica jer je i hapsio, jer je uhapsio i klan i jer je kao ministar unutrašnjih poslova bio na čelu policije koja je uhapsila klan Belivuk-Miljković, koja je hapsila Kavčane, Škaljarce, koja je uhapsila Darka Eleza, koja je uhapsila Darka Šarića, koja je pripremala hapšenje vračarskog klana.

Ali recite mi, pogotovo bih voleo da mi kaže američki ambasador, ko je izvukao Nikolu Vušovića Džonija, koja služba je izvukla njega, jednog od vođe vračarskog klana iz zatvora u Dominikanskoj Republici? Čiji je on saradnik bio i koja država i koja služba može vođu jednog narko klana da izvuče iz zatvora u Dominikanskoj Republici?

Na kraju, vidite kolika je krivica Aleksandra Vulina, vidite po podršci koju ima, vidite po peticijama koje se potpisuju, po pismima podrške, po bilbordima, po svemu ovome što se širom, kako bi mi rekli, srpskog sveta dešava. Republika Srpska, Crna Gora, Vojvodina, Beograd, Kosova i Metohija, građani su ustali i građani su rekli. Evo, samo u subotu je bila panika u Novom Sadu što je duplo više potpisnika peticije bilo u Novom Sadu nego demonstranata, šetača i protestanata, ceo tajkunski medijski lobi se upregao da moli, da kumi građane Novog Sada da idu na izlet, da ne budu u Novom Sadu i da ne potpisuju peticiju podrške Aleksandru Vulinu.

Sve ovo što sam rekao je samo još jedan dokaz da Srbi mogu da se ujedine, da postanu jedinstveni politički narod, dokaz da srpski svet postoji, dokaz da smo ujedinjeni politički, dokaz da je ujedinjenje počelo i da ga niko neće zaustaviti. Hvala vam.
Poštovani predsedavajući, reklamiram povredu člana 107. govornik na sednici Skupštine je dužan da poštuje dostojanstvo Narodne skupštine.

Prethodni govornik ne samo da nije poštovao dostojanstvo, već je dozvolio sebi da kao pola čovek i političar koji je poznat po tome što zastupa stavove da su Srbi genocidan narod i da su izvršili genocid u Srebrenici, što podržava nezavisno Kosovo, počeo je da progoni i pripadnike srpskog naroda u regionu da javno poziva i optužuje na neko veličanje ratnih zločina dve studentkinje srpske nacionalnosti iz Sarajeva, ne komentarišući šta su doživele na tim istim društvenim mrežama samo zato što su se uslikale sa tri prsta.

Koje uvrede su one doživele, ja ne kažem da je svaka njihova reakcija bila ispravna ali koje uvrede su te dve studentkinje, devojke doživele od ljudi koji su komentarisali i slali im to ne zna da kaže, ali zna da optuži i upravo ono što jeste ova država Srbija i treba da radi, treba da misli o svakom svom građaninu, svakom pripadniku srpskog naroda i svakom pripadniku srpskog naroda čiji je život i bezbednost ugrožen u regionu, upravo Srbija mora biti i biće garant i bezbednosti i njihove sigurnosti i te dve devojke treba da nastave školovanje u Beogradu, pre svega zato što zbog dve fotografije na kojima su podigle tri prsta i ne vidim šta je tu strašno, je ugrožen njihov život i opstanak u BiH. Hvala.

Ne tražim da se izjasnimo.
Poštovani predsedniče, cenjene kolege, pred nama je izuzetno važan Zakon o elektronskim komunikacijama, pogotovo onaj deo koji se odnosi na širokopojasni internet koji je bitan za povezivanje svih građana na jedan brzi i kvalitetan internet i da, pogotovo u ruralnim sredinama građani imaju mogućnost pristupa, što pohvaljujem i što u poslednje vreme izuzetno dobro rađeno. Zbog čega?

Evo, svedoci smo samo danas, koliko su neistina i laži kolege iz tzv. patriotske opozicije iznele. Najlakše je ući i proveriti, najlakše je ući i ukucati ko je pustio Aljbina Kurtija. Izađe pregled na internetu i kaže nam Vojislav Koštunica i DSS. Ko je pustio hiljade kosovskih, šiptarskih terorista, pa DSS i DPS, ko je pustio najveće zlikovce, pa DOS i DSS, pa ko je isporučio legitimno izabranog predsednika Srbije i Jugoslavije Slobodana Miloševića, DOS i DSS, pa ko je to uradio? Oni koji se danas kunu u patriotizam.

Ponovo možemo da ukucamo na taj internet da pitamo ko je prodavao srpske generale, ko je prodao generala Lazarevića, ko je prodao generala Mladića, Tolimira. Pa, DOS i DSS i nazovi patriotska opozicija. E, zato treba internet mladim generacijama koje se ne sećaju tog perioda. Zato treba da ih ovako ne lažu.

Inače, bilo smo danas svedoci i pokušaja Boška Obradovića, koji se u ovom parlamentu pokušao predstaviti kao veliki opozicioni lider, koji ima neviđenu podršku glasača, koji se počeo hvaliti njegovim fenomenalnim rezultatima prilikom samostalnog izlaska na izbore. I, eto otvorimo internet, ukucamo i vidimo da su Dveri jedini put na izbore samostalno izašli 2012. godine i naravno nisu prešli cenzus, ostale su ispod cenzusa. Svaki put su izašli u koaliciji.

Onda ukucate da proverite kako to Dveri mogu da uđu, odnosno da pređu cenzus i dobijete odgovor tako što prebijaju članove RIK i tako što im cenzus obezbedi ambasador Skot. To izbaci internete koji za razliku od Boška Obradovića ne ume da laže, jednostavno kaže onako kako to jeste.

Znate kako? Za mene je mnogo čestitije, kako kaže Boško Obradović, preći cenzus uz pomoć Aleksandra Vučića i SNS i ja se kao član Pokreta socijalista ponosim što sam bio na toj listi već tri puta i što smo zajedno prešli cenzus, za razliku od Boška Obradovića i Dveri koji se nada da su ponosni što ih je u parlament zajedno sa DSS 2016. godine uveo ambasador Skot, koji su nadam se ponosni na saradnju sa Sašom Radulovićem, sa Draganom Đilasom.

Znate kako, onda probam da nađem, a šta to Dveri imaju od rezultata na lokalu? Naravno, vidim 2020. zabranjeni izlaz od strane zapadnih ambasadora i Dragana Đilasa ne izbore, morali su da bojkotuju. Dođem u 2016. godinu, pa ponovo Dveri nema samostalnog izlaska, ali ima ih u francusko-srpskoj koaliciji, naravno sa DSS-om. Onda, hajde da kažem rezultate. Na lokalu u Bačkoj Palanci ta velika koalicija Dveri-DSS osvoji zajedno 2,41%, a samostalno Pokret socijalista, ta mala partijca kako kaže Boško Obradović, osvoji 17,6%. Osam puta više od koalicije Dveri-DSS. U Baču na lokalnim izborima Pokret socijalista osvoji 6,84%, a koalicija Dveri-DSS 3,09%, dva puta više smo osvojili. U Irigu, Pokret socijalista osvoji 5,90% samostalno, a koalicija Dveri-DSS 1,50%, četiri puta manje od nas. U Krupnju, Pokret socijalista osvoji 6,53%, koalicija Dveri-DSS 1,50%, u Sremskim Karlovcima, hajde da ne bude da smo vas non-stop pobeđivali, od pet do deset puta više glasova, u Sremskim Karlovcima, samostalno Pokret socijalista 7,59%, koalicija Dveri-DSS 6,90%, svaka čast.

Onda vidite na tim izborima 2016. godine ste dobijali dva, tri, jedan i po, onda sa pet posto uđete u parlament. Pa, kako? Pa, naravno preko ambasadora Skota. Hoćete da pričam i o 2020. godini? Pa, možemo i tamo, ali ste bojkotovali izbore. Pa, šta bi tek bilo da ste se pojavili u Bačkoj Palanci gde je Pokret socijalista samostalno osvojio 25% ili u Titelu gde smo uzeli 10%.

Zato vam poručujem, nemojte više pričati o izborima, nemojte pričati o samostalnim izlazima, pa ovi rezultati su za novi DSS i za Dveri naučna fantastika, a još i Miloš Jovanović i Boško Obradović deset puta da se rode, neće za Srbiju čini onoliko koliko su za ovih deset godina učinili Aleksandar Vulin i Aleksandar Vučić. Živela Srbija.
Poštovane kolege narodni poslanici, dame i gospodo, drugarice i drugovi, pozivam vas da podržite naš predlog da se u dnevni red današnjeg zasedanja uvrsti donošenje odluke o obrazovanju komisije za istragu i utvrđenje broja žrtava agresije NATO pakta 1999. godine, jer ako mi ne uradimo ono što je naš posao, kako možemo da se ljutimo kada neko drugi ponizi naše žrtve?

Kako možemo da se ljutimo kada, istini za volju, manji deo stanovnika Sarajeva srpske nacionalnosti pobijenih u jami Kazani na padinama Trebevića posle nepune tri decenije dobije spomen-ploču, ali ne na svom jeziku i ne na svom pismu i ne svi pobijeni već otprilike svaki deseti stradali?

Pretpostavljam da je gradonačelnica Sarajeva Benjamina Karić, podižući to nazovi spomen-obeležje bila svesna da posle progona sarajevskih Srba i zločina počinjenog nad tim ljudima više u Sarajevu i nema gotovo niko ko bi umeo da pročita spomen-ploču napisanu na ćirilici, pa čemu se onda mučiti da imena i prezimena nevinih žrtava na tom strašnom stratištu budu ispisana na njihovom maternjem jeziku? Ma, tako je, dajte da ih ponizimo čak i mrtve, kao da za života nisu dovoljno patili.

Jadni su i bedni, pa i više od toga, svi oni koji decenijama kopaju po stratištima i oplakuju nad kostima samo žrtava svog naroda, omalovažavajući tuđe žrtve, kao što ih omalovažava i sam Haški tribunal, o čemu nam govori činjenica da kada bi sabrali sve izrečene kazne, dobili bi rezultat da su Srbi osuđeni na oko 1.200 godina zatvora i šest kazni doživotnog zatvora, dok su Hrvati, Bošnjaci i jedan Albanac osuđeni na oko 360 godina zatvora, pri tom su Hrvati i Bošnjaci osuđivani za međusobno ubijanje, pošto za zločine nad Srbima naravno, takoreći, niko nikad nije kažnjen. Sada neko očekuje da bilo ko normalan poveruje u ispravnost presuda suda za koje ubistvo, zlostavljanje, silovanje i progon pripadnika srpskog naroda nije zločin ili bar nije zločin koji zaslužuje kaznu.

Ali, da vidimo ko zaslužuje kaznu.

Svima u svetu je jasno, počevši od predsednice sudskog veća, sudije Nijambe, da Ratko Mladić nije lično odgovoran ni za jedno direktno ubistvo, niti je lično počinio ni jedno ubistvo, za razliku od Nasera Orića, koji za zločine nad Srbima nikada nije osuđen, kao što je svima jasno da je Ratko Mladić zločinac pre svega zato što je Srbin i zato što je branio srpski narod. Jer, da kojim slučajem nije Srbin i da je ubijao Srbe kao što je to činio Aćif efendija, bio bi heroj i zaslužio bi spomen-ploču.

Nama lepo objasni naš kolega narodni poslanik prošli put, koji nadam se ovaj put neće hvaliti navodna herojstva 13. SS brdske divizije Handžar nad golorukim srpskim narodom koja su počinjena u tolikom obimu da je tokom, pretpostavljam, odbrambenih zadataka Handžar divizije samo u periodu od šest meseci, tokom 1944. godine, na području Brčkog, Bjeljine, Zvornika, Ugljevika, Šekovića, Vlasenice, Bosanskog Šamca, Tuzle, Lukavca i Kladnja pobijeno preko 2.000 nedužnih civila, s tim da je na području Šida, Sremske Rače i Vinkovaca od strane iste formacije stradalo oko 1.000 civila, da li je potrebno naglasiti - nedužnih? Oni su jednako nedužni kao i žrtve Nasera Orića i Aćif efendije. Zahvaljujem.
Zahvaljujem.

Drugarice i drugovi, dame i gospodo, poštovane kolege narodni poslanici, ponovo vam se obraćam sa molbom da podržite da se u dnevni red današnjeg zasedanja uvrsti Predlog odluke o obrazovanju komisije za istragu i utvrđenje broja žrtava agresije NATO pakta 1999. godine, a razloga za to ima zaista mnogo.

Tokom 20. veka srpski narod je u borbi za slobodu vodio šest ratova, braneći svoju slobodu i suverenost i nijednom u tih šest ratova srpski vojnik nije bio agresor i nije pokušao da osvoji ni pedalj tuđe teritorije, već je svaki put branio svoju domovinu, svoju kuću i svoje ognjište.

Ne postoji način na koji se država Srbija niti mi u ovom parlamentu možemo ikada odužiti hiljadama heroja koji su tokom tih ratova položili svoje živote na oltar slobode.

Ne postoji način, ne postoji orden, ne postoji priznanje koje može biti pravična naknada za njihovu žrtvu, za njihove izgubljene živote, njihovu mladost provedenu u rovovima na braniku otadžbine.

Isto tako, ne postoji reč utehe porodicama koje su tokom tih ratova ostajale bez svojih najmilijih, koji su kao nevine žrtve plaćale cenu naše slobode. Još manje postoji reč opravdanja, pre svega nas u ovom parlamentu, što još uvek nismo utvrdili potpun i konačan spisak poginulih i ranjenih i nevino stradalih tokom bilo kog od ovih ratova.

Koliko god smo znali da budemo ponosni na svoje heroje, na njihova dela, toliko smo sa druge strane znali i znamo da olako prelazimo preko nedužnih žrtava koje je kroz istoriju dao srpski narod.

Znali smo često da se ljutimo na druge što ne poštuju nevine žrtve našeg naroda, iako i sami nismo bili u stanju da ih u potpunosti bar evidentiramo i dokumentujemo, kako njihovo postojanje, tako i njihovu tragičnu smrt.

Zato ne treba da nas čudi zašto nas pojedini ponižavaju umanjujući broj žrtava, izrugujući se njihovim tragičnim sudbinama, izjednačavajući žrtvu i dželata. I zato ne treba da nas čudi zašto ubistvo oko 2.500 Srba iz Bratunca, Srebrenice i Srednjeg Podrinja nije ni zločin vredan ni jedne jedine suze i jedne jedine reči izvinjenja bar jednog bošnjačkog lidera, ubistvo oko 3.500 Bošnjaka sa iste teritorije, masakr, genocid i kako ga sve ti isti ne nazivaju.

Zato ne treba da nas čudi što je zbog našeg nemara Sarajevo bez sumnje čak i dan danas, posle više od 25 godina od završetka sukoba na prostoru BiH, još uvek jedno od najvećih dobro prikrivenih i javnosti dobro čuvanih srpskih stratišta. Zato ne treba da nas čudi zašto javnost nije upoznata sa sudbinom sarajevskih Srba i sa sudbinom i svakodnevnim ubistvima, hapšenjima, pljačkama, zatvorima i logorima koji su bili surova stvarnost meštana srpske nacionalnosti.

Spiskovi i publikacije sa imenima žrtava za sada sadrže podatke od preko 5.700 pokojnika i oko 900 lica čija je sudbina neizvesna, znači, ukupno čak preko 6.600 Sarajlija srpske nacionalnosti koji su tragično okončali tokom ratnih sukoba. Međutim, ti spiskovi, kao i svi ostali spiskovi žrtava srpske nacionalnosti, nisu i konačni, još se javljaju porodice pokojnika koji nisu uneti u spiskove. Konačan bilans srpskih žrtava ovog grada teško da će ikada biti sačinjen.

Teško da će ikada javnost saznati imena Srba ubijenih u 126 državnih i privatnih koncentracionih i zarobljeničkih logora u ovom gradu, logora u kojima su jedini zatočenici bili Srbi. Zato ne treba da čudi da su samo tokom prve godine rata za osam meseci, od aprila do decembra 1992. godine, u Sarajevu bili ubijeni više Srba nego tokom celog Drugog svetskog rata i vladavine Pavelićeve NDH.

Ni danas, kao ni tada mnogi grobovi…

(Predsednik: Bojane, isteklo vam je tri minuta.)

… nisu obeleženi i opojani. Zahvaljujem.
Poštovani predsedavajući, cenjeni ministre sa saradnicima, kolege narodni poslanici, dame i gospodo, i ja pošto nisam bivši socijalista, naravno, i drugovi i drugarice, pred nama se danas na dnevnom redu nalaze predlozi zakona o potvrđivanju dva izuzetno značajna međunarodna sporazuma, Sporazum o uzajamnom priznavanju i zameni vozačkih dozvola između Vlade Republike Srbije i Vlade Narodne Republike Kine, o kom su moji prethodnici tako reći sve izneli. U značajnoj meri proširuje, produbljuje saradnju, ali pre svega ojačava iskrenu i veliku, kako to volimo da kažemo, čelično prijateljstvo između Republike Srbije i Narodne Republike Kine.

Ne znam da li je potrebno napominjati da je Kina naš treći spoljnotrgovinski partner, kao i da ta saradnja raste munjevitom brzinom, tako da su Srbija i Kina u poslednjih pet godina utrostručile trgovinsku razmenu. Srpski narod nikada neće zaboraviti pomoć koju su, kako na početku ove kovid pošasti, kineska država i narod uputili Srbiji i njenim građanima, ali ni sve ono što je u prošlosti Kina učinila za Srbiju sa posebnim pijetetom prema činjenici da su kineska država i narod bili iskreno uz nas, čak i u najtežim trenucima, tokom zločinačke NATO agresije, da su za to platili visoku cenu, bombardovanja svoje ambasade u Beogradu, kojom prilikom su ubijena tri kineska državljanina, a preko 20 ih je ranjeno, ali apsolutnoj podršci teritorijalnom integritetu Srbije istoj onakvoj kakvu Srbija poslednjih godina pruža politici jedne Kine.

Kada jedna država i njen narod imaju takvog prijatelja, kao što ga mi imamo u Kini, ali i Kina u nama, svaki korak koji će unaprediti našu saradnju i prijateljstvo je uvek više nego dobrodošao.

Kada govorimo o Sporazumu o saradnji i zaštiti od katastrofa na zapadnom Balkanu, moramo napomenuti da on u suštini predstavlja deo inicijative predsednika Republike Srbije predsednika Aleksandra Vučića, pod nazivom Otvoreni Balkan, koji ima za cilj saradnju sa zemljama regiona u svim aspektima, privrednom, ekonomskom, pa naravno, i bezbednosnom. Tako ovaj Sporazum predstavlja zajednički interes Srbije, Albanije i Severne Makedonije, da unaprede saradnju u sprečavanju i ublažavanju posledica od katastrofa i uvećanju pripremljenosti država potpisnica za reagovanje u slučaju eventualnih katastrofa.

Samo tokom poslednjih desetak godina bili smo svedoci više zemljotresa, katastrofalnih poplava, i velikih požara koji su zahvatili kako našu zemlju, tako i zemlje regiona, što opravdava postojanje jedne ovakve regionalne saradnje, za koju je pre desetak dana i Crna Gora pokazala zainteresovanost. Ima li šta lepše nego kada posle raznih neosnovanih napada koji u prethodnom periodu od jednog broja političara iz regiona doživela naša država i naš predsednik Aleksandar Vučić, ministar unutrašnjih poslova Severne Makedonije, gospodin Oliver Spasovski, javno zahvali Srbiji, predsedniku Vučiću, kao i vama ministre Vulin, na iskrenoj pomoći u gašenju požara. Ima li šta lepše nego kada posle svega kroz šta je naš region prošao tokom prethodne tri decenije, iz usta visokog funkcionera jedne susedne države čujemo kako su zahvalni što država tokom tih teških trenutaka nisu bili prepušteni sami sebi, jer su tu bili njihovi prijatelji iz Srbije. Ima li šta lepše nego kada se na stalno ispruženu ruku prijateljstva koju Srbija i njen predsednik i građani pružaju svim zemljama i narodima, kako u regionu, tako i van njega, nađu razumne glave koje su spremne da tu ruku prihvate.

Upravo ovakvi kati su potvrda ispravnosti politike koju vodi država Srbije i njen predsednik Vučić poslednjih godina vode na međunarodnom planu. Politike koja je od Srbije države koja je pre samo desetak godina jedva preživljavala uz tuđu pomoć postala država koja je spremna i što je najvažnije, sposobna da pomogne svima kojima je ta pomoć potrebna. Da je ovo istina govori nam i nedavno održana vežba „Sistem 2021“ koja je izvedena u istom trenutku na 50 lokacija u 24 grada i 26 opština, uz učešće preko osam hiljada ljudi pripadnika Sektora za vanredne situacije, Civilne zaštite, Gorske službe spašavanja, Crvenog krsta, Vojske Srbije. Tokom vežbe prikazano spasavanje usled poplava, nakon zemljotresa, pucanje brane, curenja gasa i tehničko-tehnoloških nesreća, a ono što je najbitnije jeste činjenica da je vežba ocenjena kao izuzetno uspešno izvedena, kao i da Srbija može da bude mirna i sigurna jer ima ko da brine o njoj, čak i u trenucima najvećih katastrofa, i ne samo Srbija već i sve druge zemlje kojima naša pomoć bude potrebna. Zato ministre, svaka čast kako lično vama, tako i svim učesnicima ove sjajne vežbe.

Cenjeni ministre, ne mogu a da ne iskoristim vaše današnje prisustvo kako bi vam čestitao na svim rezultatima MUP-a u borbi protiv kriminala, naročito onog najgoreg, organizovanog koji je ujedno i najopasniji po samu državu i građane. Javnost Srbiji tako reći je nepodeljena u mišljenju da su pripadnici MUP-a u proteklih godinu dana više nego ikada do sada pokazali izuzetnu profesionalnost hrabrost, upornost, doslednost, kako u borbi protiv kriminala, tako i u čišćenju svojih redova od pojedinaca koji su obrukali kako sami sebe, tako i svoju profesiju, sarađujući sa onim najgorima, sa onima sa kojima su upravo i trebali da se beskompromisno bore.

Naravno da je naša policija uvek imala časne i čestite pripadnike kojima moramo priznati, u prošlosti nije uvek dozvoljavano da rade svoj posao, ali čvrstim i odlučnim stavom predsednika Aleksandra Vučića i ništa manje čvrstim i odlučnim vašim angažovanjem ministre, koje posle povratka ugleda Vojske Srbije sada vraća ugled i srpskoj policiji, omogućavajući da pre svega slobodno i profesionalno radi svoj posao, a što naravno ima i posledicu za ovako dobre rezultate.

Kao jedan od poslednjih dokaza te profesionalnosti u radi, jesu i događaji od pre nekoliko dana kada je policija u više navrata postupala više nego odgovorno i profesionalno i u potpunosti zaštitila javni red i mir na ulicama Beograda. Napokon su Srbija i Beograd dočekali da imaju tako obučenu i opremljenu policiju koja je omogućila da se nakon niza nemilih scena u prošlosti napokon i kod nas dogodi da kada se na jednom mestu sretnu pristalice totalno suprotstavljenih, slobodno možemo reći ekstremnih političkih organizacija, pravovremenom i profesionalnom reakcijom policije spreče se sve neželjene posledice jednog takvog događaja.

Pre svega zaslugom ljudi iz vašeg ministarstva sprečeni su pojedinci u nameri da izmanipulišu kako domaću, tako i svetsku javnost i da Srbiju predstave kao autokratsku i fašističku državu, a srpski narod kao genocidan. Srbiju koja je prva u porobljenoj Evropi davne 1941. godine povela organizovani ustanak protiv fašizma. Srbiju koja je prva u Evropi tokom te 1941. godine imala svoje slobodne teritorije. Srbiju u kojoj je kao nigde u svetu streljano 100 nedužnih građana za jednog ubijenog fašistu, 100 za jednog kao nikada i nigde, ni pre, ni kasnije.

Ja ne bih sada ulazio u konkretnu problematiku dešavanja vezanih za mural posvećenom generalu Ratku Mladiću, jer mural sam po sebi jeste komunalni problem i pokušaj jeftinog performansa Soroševih aktivista, ali kada već spomenuh kako generala, tako i neuspeo pokušaj poturanja fašizma Srbiji i srpskom narodu, ne mogu a da sa ovog mesta ne kažem istinu koja je jedna i koju nikada niko neće moći da promeni, koliko god se pojedinci trudili to da učine. Istinu koja glasi – srpski narod nikada nije bio na pogrešnoj strani istorije i srpski narod nikada nije bio osvajač i zavojevač,

kao što nikada u svojoj istoriji nije bio genocidan. Srpski narod jeste naročito tokom 20. veka u više navrata bio žrtva genocida i samo su za srpsku, jevrejsku i romsku decu postojali specijalizovani logori smrti.

Očigledno smo često u prošlosti bili u zabludi kada smo ginuli za slobodu onih koje smo smatrali braćom, a koji su se posle pretvarali u naše dželate i koji su nam to posle vraćali kamom i jamom, a mi smo takav narod, slobodoljubiv narod koji je spreman da se žrtvuje kako za svoju slobodu, tako i za slobodu svih onih koje smatra bliskim, slabim i nezaštićenim.

Istina, ima i ovaj narod, kao i svi drugi narodi, svoje izrode, izdajnike, ima, nažalost, i zločince koji nisu prezali da okrvave svoje ruke, kako krvlju svojih sunarodnika, tako i onih koji to nisu, najčešće kako bi se dodvorili svojim stranim gospodarima. Ti izrodi, izdajnici i zločinci ne zaslužuju ni da im se imena danas pomenu, ali u red tih izroda i zločinaca ni u kom slučaju ne spadaju časni i čestiti srpski oficiri koji su branili srpsku nejač i njihova vekovna ognjišta od Dinare preko Romanije, pa do Prokletija tokom tragičnih sukoba devedesetih godina.

Ne treba srpskom narodu nikakva presuda bilo kakvog suda, doneta bez ikakvih dokaza i osnova, pa da bude svestan da su njegovi generali i pukovnici i ostali vojni i policijski komandiri pretvoreni u haške sužnjeve samo zato što su Srbi i zato što su bili odlučni da se suprotstave nepravdi, da ostanu verni svojoj vojničkoj zakletvi i brane svoju državu i narod, bez obzira koliko je bilo veliko zlo koje se nad nas nadvilo, a bilo je najveće i najjače koje se ikada u svetskoj istoriji obrušilo nad jedan slobodan i suveren narod.

Jako dobro zna srpski narod da kao što su ti isti heroji koji su često bili čak i bez ikakvog čina obični vojnici, rezervisti iz istog rata izašli ponosni i nepobeđeni, isto tako izašli čistog i svetlog obraza kao što su to činili i njihovi preci kroz, nažalost, bogatu ratnu istoriju našeg naroda.

Mogu razni tzv. aktivisti soroševskog ili NVO sektora prekrečiti i uništiti sve murale posvećene generalima Mladiću, Lazareviću, Pavkoviću, Tolimiru, pukovniku Šljivančaninu i mnogim drugim herojima, mogu izbrisati iz svih udžbenika herojstva sa Košara, Paštrika, sa Vozuća ili sa proboja Koridora, ali ne mogu prekrečiti, izbrisati i uništiti naše pamćenje, našu večnu zahvalnost za njihovu žrtvu, herojstvo i iskazanu vojničku čast, našu zahvalnost što su srpski narod sačuvali od novih kama i jama koje su mu bile namenjene. Hvala.
Zahvaljujem.

Srpski narod je u ratovima samo tokom prošlog veka, 20. veka pretrpeo stradanja koje se graniče sa genocidom, ali ozbiljan popis žrtava još uvek nije urađen, naročito popis žrtava koje je srpski narod podneo u Drugom svetskom ratu, kao što nije sačinjen ni potpuni popis poginulih tokom sukoba devedesetih godina prošlog veka.

Odlukom tadašnjeg najvišeg državnog rukovodstva ubrzo po okončanju Drugog svetskog rata prekinut je rad Državne komisije za ispitivanje ratnih zločina i zazidane su jame u koje su ustaše bacale svoje žrtve, a iskopavanja u logoru smrti Jasenovcu zaustavljena su, maltene čim su i započela. Desetine hiljada žrtava raznih crnih legija i Handžar divizija donedavno nisu smeli ni da se pomenu.

Istini za volju, čak i hrvatski istoričari su u SFR Jugoslaviji izračunali i priznali da je tokom Drugog svetskog rata ukupno poginulo preko 500.000 građana srpske nacionalnosti, dok u najnovijim relevantnim istraživanjima, istina nehrvatskih istoričara, taj broj daleko prevazilazi milionitu žrtvu srpskog naroda. Kada se na tu brojku doda oko 100.000 žrtava iz balkanskih ratova, pa preko 1.250.000 iz Velikog rata i par desetina hiljada žrtava ratova vođenih tokom devedesetih godina prošlog veka, od Slovenije, preko Hrvatske i Bosne, pa do Kosova i Metohije, dolazimo do približnih brojki od oko 2,5 miliona žrtava koje je Srbija samo u 20. veku položila na oltar slobode.

Vekovima su na ove naše prostore osvajači dolazili i odlazili, a srpski narod je stoički odolevao svakom njihovom naletu žrtvujući svoje najbolje i najhrabrije sinove i kćeri.

Ne možemo ni zamisliti koliko je velikana, budućih naučnika, pronalazača, umetnika, lekara srpski narod morao da žrtvuje kako bi sačuvao slobodu i opstao na svom ognjištu.

Slobodno možemo reći da u poslednja dva veka nema generacije koja nije morala da se lati oružja kako bi odbranila svoju slobodu i nema generacije koja nije platila previsoku cenu te slobode.

Šezdesetak godina posle prve zabrane utvrđivanje tačnog broja žrtava koje je podneo srpski narod doživeli smo i drugu. Nedugo posle petooktobarskog puča odlukom dosovskog režima obustavljen je rad na utvrđivanju tačnog broja, pre svega poginulih i nevino stradalih građana Srbije tokom zločinačke NATO agresije.

Izgleda da je dosovcima i njihovim političkim satrapima bilo bitnije i važnije da iz zatvora oslobađaju šiptarske teroriste i zločince i da na njihova mesta zatvaraju časne srpske generale, a ne da utvrde tačan broj žrtava svog naroda.

Tako dolazimo do jedne od retkih stvari koje naš narod tokom poslednjih stotinak godina može, ili, da budem iskren, mora da se postidi, a to je činjenica da nikada do kraja nismo insistirali da se utvrdi tačan broj ranjenih, poginulih, a pre svega nevinih žrtava tokom bilo kog od minulih ratnih sukoba, kao da smo uglavnom ćutali kada su nam to vlastodršci zabranjivali, kada su nam branili da utvrdimo tačan spisak sa pojedinačnim imenom i prezimenom svake žrtve, a kamoli da utvrdimo tačne činjenice o okolnostima njihovog stradanja, tačno mesto njihovog strada, kao i status svake žrtve, a po mogućnosti i svakog zločinca.

Na kraju, poštovane kolege narodni poslanici, pozivam vas da podržite naš predlog i glasate za formiranje komisije koja bi jednom za uvek utvrdila tačan broj poginulih i ranjenih državljana Republike Srbije tokom zločinačke NATO agresije, kako bi smo napokon stavili tačku na ovo pitanje i sagledali u potpunosti veličinu zločina koju su NATO snage u sadejstvu sa šiptarskim teroristima izvršile nad našim građanima i onemogućile bilo kakvu njegovu relativizaciju i reviziju u budućnosti.

Zahvaljujem.