Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Tatjana Jovanović

Tatjana Jovanović

Socijalistička partija Srbije

Obaveštenja i objašnjenja

Hvala.

Poštovani građani Srbije, uvaženi predsedavajući, koleginice i kolege narodni poslanici, nalazimo se u osmoj nedelji zasedanja Narodne skupštine Republike Srbije, najpre sazvane u redovnom, a potom i vanrednom zasedanju, čiji su povod dva masovna ubistva koja su se desila početkom maja ove godine.

U proteklim nedeljama imali smo priliku da od strane mnogih govornika čujemo različite interpretacije vezane za razloge generisanja nasilja i uzroke i okolnosti koji su prethodili masakrima u „Ribnikaru“ i selima u okolini Mladenovca i Smedereva.

Često, uz svo uvažavanje narodnih poslanika, sa tolikom ubeđenošću pojedinih govornika, da su upravo njihova razmišljanja i zaključci najispravniji i najbliži istini, a da pri tom njihova primerna profesionalna vokacija nije ni izdaleka blizu strukama i profesijama koje trebaju da se ovom kompleksnom problematikom bave na profesionalan, odgovoran i objektivan način kako pravila struke nalažu.

U skladu sa temom kojom se trebamo baviti studiozno i sa puno pažnje, postaviću pitanje koje se upravo tiče unapređenja procedure za dobijanje uverenja o zdravstvenoj sposobnosti lica koja podnose zahtev za nošenje oružja.

Poznato je da se u ovoj proceduri pre pomenutih dešavanja koja su nas duboko, iskreno potresla u očiglednoj manjkavosti i pre ovih tragičnih događaja kada je rodno zasnovano nasilje dospelo u fokus javnosti, najavljivane su izmene koje sada obuhvataju osim opšteg lekarskog pregleda i laboratorijske analize testiranje na psihoaktivne supstance ukoliko indikacija za to postavi specijaliste medicine rada ili psihijatar, ispitivanje čula vida i sluha i vestibularnog aparata.

Posebno mesto pripada psihologu koji upotrebom psihološkom insturmentarijom vrši procenu posebno kognitivnog i emocionalnog dela ličnosti ispitanika, odnosno načina na koji razmišlja i donosi zaključke kao i emocionalnu stabilnost.

Sve ovo regulisano je pPravilnikom o utvrđivanju zdravstvene sposobnosti fizičkih lica za držanje i nošenje oružja iz 2016. godine. Međutim, ovim Pravilnikom se ne predviđa uključivanje ORL specijaliste u tim koji vrši procenu, posebno kada se govori o funkcionalnosti vestibularnog aparata i sluha.

Takođe je poznato da je specijalizacija iz neuropsihijatrije ukinuta još pre dvadesetak godina, a ovom oblašću se sada bave psihijatar i neurolog koji nije deo ekspertskog tima koji daje svoje mišljenje o sposobnosti za nošenje oružja, a u samom Pravilniku pobrojane su i neurološke bolesti koje su apsolutno kontraindikacija za dobijanje pozitivne ocene.

Prvo pitanje koje postavljam Ministarstvu zdravlja i uvaženoj ministarki, profesorki Danici Grujičić, da li se planira skorija revizija Pravilnika o utvrđivanju zdravstvene sposobnosti fizičkih lica za držanje i nošenje oružja koje podnose zahtev za iste proširenjem ekspertskog tima koji će donositi odluke o zdravstvenoj sposobnosti ispitanika?

Međutim, izmenom same procedure, ne umanjujemo mogućnost da pozitivan odgovor o zdravstvenoj sposobnosti dobiju lica koja zdravstveno nisu podobna za nošenje oružja. Naime, decenijama unazad građani Srbije koriste zdravstvene usluge kako javnog, tako i privatnog zdravstvenog sektora. Nepostojanje jedinstvenog zdravstvenog kartona koji će integrisati zdravstvene informacije svakog od nas, prepoznati od strane NALED-a kao jedan od ključnih administrativnih problema u svoj kompleksnosti i važnosti zdravstvenog sektora.

Digitalizacijom zdravstva koje u svom Ekspozeu uvažena premijerka, gospođa Ana Brnabić navela s pravom kao prioritetni zadatak podrazumeva i formiranje elektronskog kartona za svakog konzumenta zdravstvenih usluga, koje će uredno biti evidentirane sa svim pruženim zdravstvenim uslugama od dijagnostičkih do terapijskih procedura i na svim nivoima zdravstvene zaštite – primarnom, sekundarnom i tercijalnom.

Međutim, činjenica je da zdravstvene usluge dobijene u privatnom zdravstvenom sektoru neće biti vidljive u elektronskom kartonu. To praktično znači da podaci o psihijatrijskom lečenju, lečenju zavisnosti od alkohola i ostalih psihoaktivnih supstanci, poseta neurologu, oftamologu, oralspecijalisti i psihologu neće biti vidljive onima koji odlučuju o zdravstvenoj podobnosti lica za posedovanje oružja, jer nemaju kompletan uvid u zdravstveni bilten ispitanika.

Moje drugo pitanje takođe se odnosi na Ministarstvo zdravlja, da li se u kontekstu preduzimanja mera nakon masovnih ubistava u Srbiji početkom maja meseca ove godine planira i kompletiranje elektronskog kartona i zdravstvenim podacima iz privatnog zdravstvenog sektora? Zahvaljujem.
Poštovani građani Srbije, poštovani predsedniče Skupštine, poštovane koleginice i kolege narodni poslanici, izražavam najdublje saučešće porodicama nastradalih u nezapamćenim masakrima koji su se dogodili početkom maja meseca u Beogradu i okolini Mladenovca i Smedereva.

Nažalost u danima koji su za nama na najteži način uvideli smo koliki je značaj mentalnog zdravlja, kako pojedinaca, tako i društva u celini. Tragedije koje su se desile teško su traumatizovale one koji su ih neposredno doživeli, ali intenzitet i karakter samih događaja imao je teške reperkusije na gotovo sve građane Srbije, proizvevši kolektivnu psihotraumu.

Činjenica je da je najhitnije reagovalo Udruženje psihologa Srbije, Instituta za mentalno zdrave u Beogradu, stavivši na raspolaganje državi sve svoje resurse. Kredibilitet eksperata ovih institucija se nipošto ne može osporiti, obzirom da se radi o stručnjacima, priznatim i cenjenim i van granica naše zemlje.

Pokušaj jednog od lidera opozicije da ospori kredibilitet direktorke Instituta za mentalno zdravlje prof. dr Milice Pejović Milovančević je bez ikakvog utemeljenja. Radna grupa za podršku mentalnom zdravlju i sigurnosti mladih formirana odlukom Vlade reagovala je vrlo brzo nakon masakra sa ciljem koordinisanja kriznog odgovora na potrebe traumatizovanih lica na bazi iskustava zemalja koje su doživele slične tragedije.

Pored usvojenih procedura desilo se da je jedna od lekarki odstupila od istih, sprovodeći nepriznate i neadekvatne forme psihološkog delovanja nepodobne situaciji i primeni kroz neposredno traumatizovanih sa simptomima posttraumatskog stresnog poremećaja sa visokim rizikom retromautizacije dece izložene ovom tretmanu, o čemu se mora voditi računa u budućem radu.

U dugoročnim merama koje moraju uslediti podsećam da je zaštita mentalnog zdravlja u zajednici prepoznata kao strateški cilj još 2007. godine, potom i 2013. godine kada je Ministarstvo zdravlja Republike Srbije, na čijem je čelu bila uvažena profesorka dr Slavica Đukić Dejanović, vodeći ekspert psihijatrijske struke, donelo Pravilnik o vrsti i bližim uslovima za obrazovanje organizacionih jedinica i obavljanje poslova zaštite mentalnog zdravlja u zajednici, a programom o zaštiti mentalnog zdravlja za period od 2019. do 2026. godine ponovo je prepoznat značaj deinstitucionalizacije kao koncepta pružanja podrške mentalnom zdravlju građana van psihijatrijskih ustanova, što bi omogućilo i njihovu destigmatizaciju.

Benefiti ovakvog koncepta osim podizanja kvaliteta zdravstvenih usluga i ekonomske isplativosti jesu i u širokom dijapazonu zdravstvenih usluga pruženih od strane multidisciplinarnih tima u saradnji sa lokalnom zajednicom i njenim institucijama radeći i na promociji, edukaciji i različitim oblicima psiho-socijalne podrške kako pojedincima tako i grupama i pored adekvatnog zakonskog okvira centri za mentalno zdravlje u zajednici formirani su u svega par lokalnih sredina.

U vezi sa ovim, želim da postavim pitanje uvaženom ministru finansija Siniši Malom i uvaženoj ministarki zdravlja, profesorki Danici Grujičić - da li je moguće hitno izdvojiti dodatna sredstva rebalansom budžeta ili iz budžetskih rezervi za tekuću godinu za formiranje centara za mentalno zdravlje u zajednici i planirati sredstva za ovu namenu u narednim godinama, jer smatramo da bi implantacija ovog modela značila dostupnije i kvalitetnije usluge građanima i podizanje nivoa svesti o značaju mentalnog zdravlja.

I na kraju, ponovo bih apelovala, kao i tokom svog prvog obraćanja u ovom Domu, na kolege narodne poslanike da u stanju dubokog bola i tuge u kome se nalazimo i kao pojedinci i kao nacija, svojim ponašanjem u Skupštini, parlamentarnim govorom pokažemo građanima Srbije da smo dorasli ovoj situaciji i javnoj funkciji koju obavljamo. Na to nas obavezuje i kodeks ponašanja i zakletva koju smo položili u ovom Domu pred građanima Srbije. Hvala,
Poštovani građani Srbije, uvaženi predsedavajući, poštovane kolege narodni poslanici, u svom diskursu koji se ne može svesti na poslaničko pitanje koje bi eventualno uputila Ministarstvu pravosuđa i resornom ministru Maji Popović, osvrnuću se na izazove za institucije pravosuđa, eksperte centara za socijalni rad, ali i nas forenzičare, psihijatrijske i psihološke struke ukazujući na raskorake koji se uočavaju između propisanih pravno-zakonskih okvira i onoga što se dešava u praksi.

Podsetiću da je Ministarstvo pravosuđa učinilo, kao i Republika Srbija značajne iskorake da pravosuđe učini efikasnijim i da stvori uslove za njegov povoljniji rad na način da je 2022. godine referendumom izglasano da se oforme reforme u pravosuđu, odnosno da se započne. Iza toga usvojen je set pravosudnih zakona za koje je Venecijanska komisija dala pozitivnu ocenu i između ostalog u sklopu Ministarstva pravosuđa formirana je i radna grupa koja će se baviti i izmenama Zakona o krivičnog postupku.

U prethodnim godinama takođe značajna materijalna sredstva su usmerena na rekonstrukciju i izgradnju kako sudova tako i centara za socijalni rad.

U širokom spektru krivičnih dela koje nazivamo seksualnim deliktima posebno kada se tiču žrtava koje su maloletna lica, ali i onih mlađih od 25 godina, obzirom da se psihijatrijska i psihološka struka slažu da to jeste gornja granica za ulazak u neko zrelo doba, kao i ostalih punoletnih žrtava, posebno kada su izvršioci seksualni delikata, što se najčešće dešava, članovi porodica, blisko socijalno okruženje, kada u predelitnom periodu postoji izvesna povezanost žrtvi i počinioca, čini se da se zakonske odredbe interpretiraju shodno subjektivnom senzibilitetu onih koji pokreću krivični postupak.

U ovom smislu isto se odnosi i za dela poput nasilja u porodici, kao i obljube nad maloletnim i nemoćnim licima.

Podsetiću da ovu problematiku reguliše nekoliko zakona, a to je Zakon o krivičnom postupku i to članovi 103. i 104. Članom 103. dodeliti status posebno osetljivog svedoka može onaj koji pokreće krivični postupak. Međutim, ovo nije imperativno, ovo je samo mogućnost s obzirom da u ovom članu zakona stoji reč – može dodeliti status posebno osetljivog svedoka, a kriterijumi za dobijanje ovog statusa su pre svega uzrast, životno iskustvo, način života, zdravstveno stanje, način i posledice izvršenja ovih teških krivičnih dela.

Dodela ovog statusa automatski znači i poštovanje propisanih normi o ispitivanju posebno osetljivih svedoka koja je regulisana članom 104.

Nažalost, u krivičnoj i pravosudnoj praksi mi smo imali samo jedan primer dobre pravne prakse koji je sproveden u Nišu i koji je organizovan u Centru za socijalni rad „Sveti Sava“, kada su ispoštovani zakonski kriterijumi i kada je kako to zakon u pravosudnom sistemu zapadnih zemalja, ove institucije je objedinio u tzv. forenzički intervju.

Forenzički intervju, znači pretpostavlja dve pretpostavke, to je svakako, ispitivanje, ne samo uz pomoć onih koji pokreću krivični postupak i to na posebno osetljiv način, što moramo priznati, nije od strane pravosuđa organizovano, to čine ljudi koji su posebno osetljivi za ova krivična dela i prošli su posebne edukacije, ali isto tako može se ispitivati uz pomoć stručnih lica, što se po pravili ne dešava. Naravno, ova poslednja mogućnost nikada do sada nije realizovana osim u pomenutom slučaju.

Ovaj član zakona takođe omogućava, ali imperativno, ne nalaže im ispitivanje u posebnim uslovima. Čak i u ovim okolnostima zakon propisuje da na zahtev okrivljenog može doći do suočavanja okrivljenog sa žrtvom, ukoliko to pokretač krivičnog postupka proceni neophodnim. Kada se radi o saslušanju maloletnih svedoka, član 150. Zakona o maloletnim učiniocima krivičnih dela i krivično pravnoj zaštiti maloletnih lica, koji se nalazi u odeljku posebnih odredbi o zaštiti maloletnih lica, kao oštećenih u krivičnom postupku, nalaže da se maloletnik može ispitivati samo dva puta, što se u praksi ne dešava, iz razloga jer, pored izjave o kritičnom događaju u centru za socijalni rad izjava se daje i pre socijalnim radnicima i veštacima.

Još jedna rečenica, čiji cilj da se ovi zakoni usaglase i da se stvore pomenuti uslovi, da se pod istim uslovima na teritoriji cele Srbije ispituju ove žrtve nasilja, treba da kreira novi ambijent, a svakako višestruko i veći potencijali i kompetencije stručnih lica koja moraju biti u okviru radnog tela Ministarstva pravosuđa uključena u donošenju novih zakona.
Poštovani predsedniče Skupštine, poštovane kolege poslanici, poštovani građani Srbije, zadovoljstvo mi je što ste mi dali priliku da postavim dva vrlo konkretna pitanja ministarki zdravlja, uvaženoj profesorki Danici Grujičić.

Ovih dana bili smo u prilici da slušamo raznorazne verbalne sadržaje i da gledamo brojne ponašajne manifestacije sa svih strane, pri čemu je, složićete se, većina od nas bila prilično uznemirena, a da ne govorim o građanima Srbije koji su zaista bili mentalno kontaminirani. Obzirom da u svakom lošem postoji nešto dobro, ovo su svakako situacije koje pomažu da povećamo senzibilitet i shvatimo sa kolikim se zdravstvenim izazovima suočavaju u svo profesionalnom radu oni zdravstveni radnici koji se bave tretmanom osoba sa mentalnim poremećajima.

Što se tiče plata uposlenika koji su zaposleni u javnom sektoru, Zakonom o sistemu plata u javnom sektoru regulisane su i plate zdravstvenim radnika. Ovaj zakon stupio je na snagu u svojoj poslednjoj verziji 2019. godine, a Uredbom o koeficijentima i obračunu plata koja je prvi put ovom zakonu pridodata 2001. godine, a poslednja verzija ove Uredbe se tiče 2019. godine, uredila je i tzv. kolokvijalno nazvan psihijatrijski dodatak koji podrazumeva da zdravstveni radnici, koji se bave problemima mentalnog zdravlja, imaju pravo na tzv. psihijatrijski dodatak zbog uslova rada u kojima rade i zbog neposrednog kontakta sa osobama koje su sa simptomima mentalnih bolesti.

Šta nije u redu sa ovom Uredbom i na šta već dvadesetak godina ukazuju psihijatri iz opštih bolnica, sa psihijatrijskih odeljenja i oni koji svoj posao obavljaju u domovima zdrava?

Naime, ova Uredba se nije već 20 godina menjala, a obuhvatom ove Uredbe praktično su pravo na ovu naknadu dobili samo oni zdravstveni radnici psihijatrijske struke koji rade u okviru osam zdravstvenih ustanova na nivou Srbije, odnosno oni koji uglavnom rade u tercijalnoj zdravstvenoj zaštiti.

Ostali zdravstveni radnici koji se u svom profesionalnom radu bave psihijatrijskom patologijom s pravom se osećaju diskriminisanim, obzirom da se ovaj koeficijent, odnosno ova naknada objašnjava time da ovi psihijatri i medicinske sestre i tehničari koji su obuhvaćeni uredbom jesu medicinski kadar koji je u neposrednom kontaktu sa mentalno obolelim osobama. Međutim, to znači da svi oni koji su zaposleni van ovih ustanova, računajući psihijatre, medicinske sestre i tehničare nemaju kontakt sa mentalno obolelima, što zapravo nije tačno. Naime, u opštim bolnicama, službama i domovima zdravlja ovi zdravstveni radnici suočavaju se sa svim izazovima koji stoje i pred zdravstvenim radnicima koji su u ovom slučaju u privilegovanom položaju.

Znači, oni su u situaciji da leče i tretiraju različite psihijatrijske poremećaje poput akutnih reakcija na stres, kriznih situacija do određenih vrlo teških duševnih promena.

Pored toga, oni slede zakon i normative koji su propisani za lečenje ovih pacijenata i vrlo su česte neželjene reakcije i neželjeni događaji koji se uredno beleže i koji, nažalost, nikada ne mogu da dobiju jedan epilog u smislu krivično-pravne zaštite obzirom da kao i ostali zdravstveni radnici psihijatri i srednje medicinski kadar imaju status lica koja se bave javnim poslom, pa samim tim njihova krivično-pravna zaštita nije obezbeđena.

Osim toga, u službi za psihijatriju se takođe primenjuju i vrlo nepopularne metode, kao što je prisilna hospitalizacija koja zahteva i određene pravničke procedure, odnosno obaveštavanje sudije vanparničara da se ova procedura dogodila, kao i fizičke fiksacije bolesnika, a sve u skladu sa Zakonom o zaštiti prava mentalno obolelih osoba.
Konkretno pitanje je da li će se u okviru rekonstrukcije obaviti i rekonstrukcija Službe za psihijatriju Opšte bolnice Leskovac, koja je poslednji put rekonstruisana 2007. godine i nije uslovna za lečenje ovih pacijenata?