Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Sanda Rašković Ivić

Sanda Rašković Ivić

Narodna stranka

Obaveštenja i objašnjenja

Hvala, gospodine predsedniče.

Ja ću postaviti pitanje predsedniku Srbije, gospodinu Aleksandru Vučiću.

Naime, predsednik Srbije je nedavno izjavio da će povodom maltretiranja srpskog naroda na Kosovu i Metohiji tražiti hitno sazivanje sednice Saveta bezbednosti UN.

Koliko znam on to do danas nije uradio iako je tu izjavu dao pre nekoliko nedelja i ja ga pitam zašto to nije učinio, zašto nije tražio hitno sazivanje sednice Saveta bezbednosti UN onako kako je rekao?

Ako je razlog tome da ove apstinencije od nesazivanja sednice, odnosno njegovog traženja da se to učini to što je Albanija predsedavajuća sada Savetom bezbednosti UN, ja bih samo podsetila ovaj visoki dom i našu javnost da je upravo glas Srbije bio taj koji je Albaniju plasirao u mesto te velike petnaestorice u Savet bezbednosti UN, a da Srbija nije istakla ni svoju kandidaturu za to.

Predsednik Srbije Aleksandar Vučić je čovek koji je 30 godina u politici. On je čovek koji je više od jedne i po decenije na vlasti. On bi kao takav trebalo da zna i da shvata značaj izgovorene reči i da ta izgovorena reč, pogotovo kada dolazi iz usta šefa države obavezuje.

Moje sledeće pitanje ide ka ministru informisanja, gospodinu Mihajlu Jovanoviću i takođe ka predsedniku Srbije, Aleksandru Vučiću.

Naime, na Pinku je počeo novi rijaliti sa jednim, da nije tragično, bilo bi smešno, nazivom „Elita“ i on je, tu učestvuju isti oni učesnici koji su tu bili i ranije, bez obzira što je predsednik Vučić od Željka Mitrovića tražio da on ukine emitovanje rijalitija i ovaj mu je to izrikom obećao.

Ja pitam obojicu i ministra informisanja i predsednika Vučića da li su oni svesni da se Željko Mitrović poigrava i ruga sa autoritetom predsednika države?

To predstavlja ustvari jedno strašno zbunjivanje za sve one ljude koji veruju da je predsednikova reč svetinja.

Postavljam pitanje, da li to oni priznaju da je Željko Mitrović veći katolik od Pape, da li je on u stvari predsednik države i da pogotovo sada, kada se uortačio sa ambasadorom Hilom, može da radi što hoće.

Moje treće pitanje ide ka premijerki, ka gospođi Brnabić i novoj ministarki prosvete, profesorki Slavici Đukić Dejanović.

Naime, kada smo razgovarali na sednici posle tragedije koja se desila u školi „Ribnikar“ i Mladenovcu, tada sam ja u ime moje poslaničke grupe Narodne stranke, iznela jedan predlog o tome da bi svaka škola morala da ima barem po jednog pedagoga, psihologa, ali i defektologa.

Gospodin Milija Miletić je govorio o tome koliko su defektolozi u stvari potrebni u školama. Evo danas je 5. septembar, imalo se vremena, nekoliko meseci, koliko znam, još uvek postoje škole koje nemaju psihologe, a o defektolozima nema ni reči.

Pitam se, s obzirom da je taj predlog usvojen i označen kao dobar, kada će se sa tim početi? Hvala.
Hvala, gospođo predsednice.

Moje prvo pitanje ide na adresu kabineta predsednika Republike, gospodina Aleksandra Vučića. Zanima me odakle je potekla netačna informacija da će predsednik Vučić dobiti visoko odlikovanje od Ruskog predsednika Vladimira Putina? Naime, ta vest vrtela se u medijima koji su vrlo bliski samom Aleksandru Vučiću i režimu i na kraju je ispalo loše i po predsednika Vučića i po Srbiju. I, zanima me da li će zbog ove, ipak, lažne i krivotvorene vesti neko biti odgovoran?

Moje drugo pitanje ide ka Višem javnom tužilaštvu i glasi – zašto Više javno tužilaštvo nije reagovalo i pokrenulo istragu, kako na osnovu podataka lista „Danas“, tako i na osnovu traženja u maju Saveza za Srbiju u gradskoj Skupštini grada Beograda, tako i u septembru od strane Transparentnosti „Srbija“. Naime, činjenica stoji da je 208,5 miliona dinara jednokratne socijalne pomoći beogradski Centar za socijalni rad raspodelio korisnicima. Međutim, raspodeljeno je po 15.000 na 13.900 osoba iz opština Obrenovac, Barajevo, Vračar, Grocka, Sopot i Lazarevac, a da oni pritom nisu korisnici usluga Centra za socijalni rad. Bez obzira na postojanje ili ne postojanje krivične prijave, Tužilaštvo je dužno da reaguje po službenoj dužnosti upravo zbog zloupotrebe službenog položaja, a pošto se mi približavamo EU, otvoreno je Poglavlje 23, onda bi to bilo jako važno.

Treće pitanje ide ministru odbrane, gospodinu Aleksandru Vulinu, a vezano je za uvođenje konjice. Da li je gospodin Vulin uvodeći konjicu u Vojsku Srbije, da li je on uopšte se savetovao i konsultovao sa nadležnom upravom u Generalštabu i u Ministarstvu odbrane? Zanima me kolika sredstva i koja sredstva treba izdvojiti i koja je svrha uvođenja konjice u 21. veku?

Ovo pitam i zbog toga što postavljam i sledeće pitanje – Da li je istina da su prošle nedelje sve operacije, ceo jedan dan na VMA, bile otkazane zato što nije bilo anestetika? Zašto ima za arapske konje, a nema za spasavanje građana Srbije? Hvala na pažnji.
Hvala.

Moje prvo pitanje ide ka predsedniku Srbije, gospodinu Aleksandru Vučiću i ono glasi, kada će nam predsednik Srbije, Aleksandar Vučić reći koja je njegova politika u vezi sa KiM?

Naime, on je pre nekoliko nedelja na glavnom odboru rekao da narod ne želi ono što on nudi i da je njegova politika poražena. Moram da kažem da nije do kraja ostalo jasno šta je on to nudio, niti na osnovu čega je video da to narod neće. Marko Đurić je pre neki dan na Beogradskom bezbednosnom forumu pomenuo, citiram – otvorena pitanja statusa i teritorije, govoreći o KiM i predložio je razmenu teritorije.

Moje pitanje zašto se istovremeno vršilo biranje da se povuku priznanja nezavisnosti Kosova, a u isto vreme se govori i plasira ideja o razmeni teritorije kada znamo da razmena teritorije podrazumeva državnost, jer granica i teritorija su svojstvene državama. Moje dalje pitanje je, da li je predsednik Vučić instruirao šefa Kancelarije za KiM, Marka Đurića da sa tako visokog mesta plasira, odnosno kao probni balon baci ovu temu razmene teritorije.

Moje drugo pitanje, ide za ministra MUP, gospodina Stefanovića, a ono je vezano za bezbednost kako u Beogradu tako i u Srbiji. Moje pitanje je što ministar unutrašnjih poslova i MUP uopšte planira da preduzme kako bi se povećala bezbednost. Evo, i sinoć je došlo do pucnjave i to mediji javljaju da je ta pucnjava bila u blizini dečije igraonice. Mi smo svedoci da ovde u našem gradu lete u vazduh automobili sa ljudima, da se vrše mafijaške likvidacije i moram da kažem da premlaćivanja ovako običnih prolaznika postaju svakodnevna pojava. Znači, šta gospodin ministar i MUP uopšte misle da preduzmu da se poboljša bezbednost u Beogradu i u Srbiji?

Treće pitanje ide ka premijerki Brnabić i ministru privrede i ono se tiče tekstilne industrije, da li je moguće da u zemlji koja je imala besprekornu tekstilnu industriju kao što je imala Srbija, danas vlast mora da dovodi turske investitore da bi zapošljavali žene i muškarce da samo šiju za njih. Naglašavam to šiju, jer tu nema ni kreiranja ni odabira materijala, ni odabira modela, a mi sa druge strane imamo jako mnogo preduzetnika koji su spremni i koji su mali i srednji preduzetnici i bave se tekstilnom industrijom i tekstilom. Ti ljudi nemaju nikakva podsticajna sredstva za razliku od turskih investitora, a Turska je velesila u tekstilu i ispada kao da je Turska dovedena ovde da pogasi i potpuno uguši tekstilnu industriju Srbije. Moje pitanje je, zašto se to u Srbiji radi i zašto se ona sredstva podsticajna koja se daju stranim investitorima u tekstilu ne daju domaćim preduzetnicima? Hvala vam.
Hvala, gospodine predsedavajući.

Imam najpre pitanje za predsednika Republike Srbije gospodina Aleksandra Vučića. Naime, ono se tiče posete Moskvi i moje je pitanje – koji je stvarno bio sadržaj te posete i šta se tamo desilo? Naime, ta poseta je na velika zvona najavljivana, ona je bila odlično propraćena. Predsednik je rekao – dobili smo sve ono što smo tražili, ali javnost ipak nije saznala ni šta je to Srbija tražila, ni šta smo to mi dobili.

Postoji jedna diskrepanca u medijskom izveštavanju. Naime, domaći mediji, a tu, naravno, vode tabloidi koji su pod kontrolom vlasti, odnosno režima, govore o tome da, eto, maltene Rusija dolazi ovde sa vojskom da pomogne Srbiji da oslobodi svoju južnu pokrajinu. S druge strane, ruski mediji, ja ću citirati list „Komersant“, kažu da je Putin odbio Vučićevu molbu da Rusija stavi veto na stolicu Kosova u UN, a za uzvrat Srbija neće ući u NATO. Šta je od ovoga istina? Da li je istina da je zaista Vučić to tražio i bio odbijen ili „Komersant“ laže? Neko tu laže. Znači, lažu ili ruski mediji ili naši mediji.

Moje drugo pitanje je pitanje koje se odnosi na REM, upućeno je REM-u i ministru kulture gospodinu Vladanu Vukosavljeviću. Naime, pitanje je sledeće – šta će REM i šta će ministar kulture uraditi da „Pinku“ bude oduzeta nacionalna frekvencija koja je, da citiram ono što u Ustavu piše, „javno dobro od opšteg interesa“ i koje, prema članu 87. stav 2. Ustava Republike Srbije, predstavlja državnu imovinu?

Dakle, pre dva dana srpska javnost je bila svedok da se ova kuća narugala, kroz usta jednog učesnika rijalitija „Zadruge“, maloj Milici Rakić, ispričavši jedan užasan vic o tom nesrećnom detetu koje je poginulo mučeničkom smrću u NATO bombardovanju 1999. godine. Znam ja, kao i svi ostali, da je taj diskvalifikovan iz „Zadruge“, ali reč je krenula, uvreda je krenula. Uvređena je i ponižena ne samo mala Milica Rakić, nego i sva naša deca koja su poginula u NATO bombardovanju i izvrgnuta su ruglu, izvrgnuta su ismevanju, izvrgnuta su, da izvinete na izrazu, teškoj sprdnji i omalovažavanju. Tako da, ja zaista ne znam šta još treba da se desi, a da ova medijska kuća trpi određene sankcije?

Ovo je urađeno sa državne imovine. Znači, nije to urađeno ni sa nekog „Tvitera“, ni sa nekog „Fejsbuka“, nego je urađeno sa državne imovine. Ovo nije verbalni delikt, ovo je delikt časti. Ovakvo omalovažavanje dece koja su poginula mučeničkom smrću nikada nije bilo, ovo se nikada nije do sada videlo u Srbiji i to treba da prestane. Zato je moje pitanje ministru kulture i REM-u – šta ćete uraditi da „Pink“ izgubi nacionalnu frekvenciju?
Hvala, gospodine predsedavajući.

Moje prvo pitanje ide za ministra Ružića, ministra za državnu upravu i lokalnu samoupravu.

Naime, šta je Ministarstvo za državnu upravu i lokalnu samoupravu preduzelo do sada povodom inicijative za osnivanje opštine Nova Pazova? Predlog inicijative za osnivanje ove opštine predat je još 8. jula 2011. godine. Predlogu je prethodila jednoglasna odluka saveta mesne zajednice Nova Pazova o prihvatanju elaborata za osnivanje opštine Nova Pazova i pored toga bio je održan i zbog građana i potpisana je inicijativa u skladu sa zakonom, gde je sakupljeno šest hiljada potpisa. Liste potpisnika narodne inicijative za osnivanje opštine Nova Pazova, predate su takođe, zajedno sa ovim predlogom i traži se izdvajanje opštine Nova Pazova iz katastarske opštine Stara Pazova.

Napravljen je elaborat kojim se jasno utvrđuje zbog čega bi to bilo dobro. Interesuje nas koja ministarstva su do sada dala mišljenje opravdanosti inicijative za stvaranje opštine Nova Pazova, da bi se utvrdila zakonitost i opravdanost predloženih promena i koji redosled poteza predlaže ministarstvo. Ako smem da dodam još samo jednu stvar, ako se nekom čini da je 6.500 potpisa malo i da bi ta opština bila mala, želim da kažem da je Kraljevina Srbija 1878. godine, imala čak 2000 opština.

Drugo pitanje ide za predsednika Srbije. Naime, na osnovu kojih stavova, odnosno na osnovu kojeg pregovaračkog okvira predsednik Srbije obavlja razgovore i pregovore po svetu? Ko je predsednika ovlastio da te razgovore i pregovore vodi i na osnovu koje platforme on to radi?

Naime, Skupština Srbije, koliko se ja sećam, nije dala nikakvo odobrenje ni platformu za vođenje pregovora, možda je to učinila Vlada, možda je Vlada dala neki pregovarački okvir predsedniku Srbije za KiM.

Mi iz medija slušao i čitamo o najrazličitijim predlozima, o podeli Kosova, o razmeni teritorije, jug Srbije za sever Kosova, o stolici u UN, o mestu posmatrača za Kosovo u UN.

Mi znamo da pored okvira koji daje Skupština ili Vlada, takođe Ustav predstavlja jednu vrlo čvrstog ustavno okvira koji bilo kakvu improvizaciju može da spreči. Međutim, nijedan od ovih predloga koji se vrte po medijima, koje čak i predsednik države sam pominje, ne spada u ustavna rešenja.

Znači, moje pitanje je – na osnovu koje i od koga odobrene pregovaračke platforme šef države vodi razgovore i pregovore o KiM? Hvala.
Hvala.

Moje prvo pitanje ide premijerki Brnabić i ministarki pravde gospođi Kuburović.

Naime, da li će eventualna podrška Srpske liste ratifikaciji Sporazuma o državnoj granici između Kosova i Crne Gore, da li bi to značilo kršenje Ustava i da li će ti članovi Srpske liste imati…

Molim vas, predsedavajući, ne mogu da govorim. Ovde poslanici dobacuju.

Znači, da ponovim, da li će eventualna podrška Srpske liste ratifikaciji Sporazuma…
Hvala predsedavajući. Moje pitanje je za ministra zdravlja, ministra Lončara.

Ono glasi – šta ministar i Ministarstvo nameravaju da rade sa Klinikom za infektivne bolesti u Beogradu?

Ja lično pozdravljam bilo kakva ulaganja u zdravstvo i to da će se u Nišu otvoriti sada novi klinički centar. Smatram da se u zdravstvo premalo ulaže, ali Infektivna klinika u Beogradu jeste referentna ustanova koja leči pacijente iz cele Srbiji i iz Republike Srpske, iz Crne Gore. Ona je građena 1926. godine i danas se nalazi u potpuno dekrepidnom stanju, zgrada puca, ona je paviljonskog tipa i naprosto nije moguće popraviti, niti može ona da odgovori danas na one potrebe, nove patologije infektivnih bolesti koje se javljaju, ne samo u Srbiji, nego i u svetu.

Ono što je bitno reći jeste da je 1926. godine kada je klinika građena, na svakom spratu bilo po jedno kupatilo, što je tada naravno bio hit, jer većina ljudi to nije imala u svojim kućama.

Međutim, danas nema niti adekvatnih soba za izolaciju, niti ima adekvatnih odeljenja, niti adekvatnog načina rada.

Danas kada je Srbija na migrantskoj ruti, Infektivna klinika dobija još veće značenje, ne samo za Srbiju, nego za ceo region, pa ako hoćete i za Evropu.

Kada bude primljen neki od migranata na Infektivnu kliniku, koji ima visoku temperaturu, onda lekari obično mole boga da je to „obična influenca“, a ne neka hemoragijska groznica ili nešto što bi moglo da dovede do epidemije, slične onoj koju smo imali sa variolom verom, 1972. godine, a mi koji smo malo stariji, toga se jako dobro sećamo.

Rukovodstvo klinike je u nekoliko navrata pisalo i tražilo izgradnju nove adekvatne zgrade koja bi, čija bi cena bila prilično skromna, a govori se o sedam do osam miliona evra, ugrubo, obraćalo se i KCS i Ministarstvu zdravlja i Institutu za javno zdravlje i svi su bili bog zna kako „za“, međutim nije bilo odgovora.

Verujem da danas u vreme kada raste broj infektivnih bolest, kada raste broj bolesti koje prenose zglavkari i insekti, upravo zbog globalnog zagrevanja, kada imamo transplantacije, pa zbog imunosupresije, infektivna klinika igra veliku ulogu rezistencija na antibiotik je potom gerijatrijske razne bolesti koje zahtevaju takođe intervenciju na infektivnoj klinici, da se radi naprosto o tome ne razume dovoljno značaj te klinike.

Međutim, ostaje gorak ukus u ustima, jer ta klinika je uknjižena na dva hektara i 64 ara i strah postoji opravdan, ne samo moj, nego i kolega koje tamo rade, a i građana i Beograda i Srbije, pošto se taj teren nalazi preko puta Hrama Svetog Save, ovamo prema reci Savi i Kliničkom centru da to nije nekom zapelo za oko. Nadamo se da nije, pa bi želeli da čujemo šta o tome ima da nam kaže ministar Lončar i Ministarstvo.

Drugo pitanje, takođe, ide na adresu ministra Lončara, a radi se o inovativnim lekovima za Hepatitis C. Naime, svuda u okruženju imamo nove lekove čak i u Bosni i Hercegovini i u Albaniji, o Hrvatskoj i Sloveniji nećemo ni da govorimo. Samo se kod nas ljudi leče sa interferonom i ribavirom koji su svuda u Evropi napušteni još 2014. godine.

Postoje i lekovi u Indiji i u Egiptu, ali oni ne mogu da se izvezu zbog licence. Tako da, evo pitam gospodina ministra – kada će ovi lekovi za lečenje Hepatitisa C biti stavljeni na pozitivnu listu?
Hvala, gospođo predsednice.

Moja pitanju idu ka ministru Šarčeviću i ka REM-u kao instituciji. Naime, ona su vezana za nemile događaje vršnjačkog nasilja koji malo, malo, pa šokiraju Srbiju, a ovo sada što se desilo u Aranđelovcu, pogotovo što su vinovnici bili devojčice od 16 godina i što su stvari procurele u javnost preko društvenih mreža, putem snimaka preko mobilnog telefona, bio je dodatni šok.

Znači, prvo pitanje REM-u, s obzirom da su devojčice rekle da su svoju inspiraciju našle u rijalitijima i da su imitirale rijalitije, moje pitanje – koliko će još dece morati da strada, da bude pretučeno, poniženo, da ne daj Bože napravi samoubistvo ili da smrtno strada i da ostane invalid da bi se REM setio da rijalitije treba, ako ne ukinuti, a onda ih bar prebaciti u onaj prostor koji se emituje posle pola noći kada bi deca trebala da budu u krevetu i da spavaju?

Što se tiče ministra Šarčevića, koji je ministar prosvete, ja imam nekoliko pitanja. S obzirom na ove nemile događaje, a i na to da je on rekao pravdajući sve ovo što se dogodilo, neopravdavajući, nego pravdajući da je jako smanjen broj zbog mera štednje pedagoga i psihologa, jer je MMF tražio da se smanje sredstva za te profile u školama, da li je poučen ovim primerom u želji da prevenira dalje nemile događaje obezbedio da u nacrtu budžeta predvidi povećanje novca, povećanje finansijskih sredstava za angažovanje pedagoga i psihologa koji bi trebali da budu sastavni deo svake škole i da se bave prevencijom koja je suštinska?

Želela bih takođe da saznam u ime srpske javnosti koje su mere preduzete, šta je to preduzelo Ministarstvo i šta je preduzeo ministar lično? Ta priča o formiranju neke radne grupe u kojoj bi bili ministri, odnosno predstavnici nekoliko ministarstava ne rešava ništa. Ja ću se ovde referisati na Vinstona Čerčila koji je rekao – ako hoćeš neku stvar da odložiš ili da ne uradiš ništa, onda formiraj radnu grupu. Formiranje radne grupe ovde neće pomoći. Ovde treba u ovom slučaju raditi i na prevenciji, na uključivanju škola, direktora, roditelja, dece i celokupnog društva, a naravno i medija.

Ono što jako boli jeste da smo mi imali nesreću malog Alekse koji je digao ruku na sebe, jer nije mogao da trpi više poniženje i vršnjačko nasilje, još 2011. godine. Šta se u međuvremenu desilo? U međuvremenu, iako se njegova majka borila da se usvoji Aleksin zakon, koji govori upravo o prevenciji vršnjačkog nasilja, taj zakon nije usvojen. Zamislite, ceo slučaj je zastareo, a u međuvremenu direktorka te škole, koja je po svemu sudeći znala za sve ono što se dešava tom detetu, kažnjena je sa 50 hiljada dinara kazne.

Dakle, ono što želim da kažem jeste da su te kaznene mere, što bi narod rekao, posle smrti čorba, ali one su zaista ponižavajuće. Ono na čemu treba raditi, ponavljam, jeste prevencija, jeste uključivanje i centara za socijalni rad i celokupnog obrazovnog sistema i svakako snošenje odgovornosti, pre svega, ministra, ministarstava, razrednog starešine, roditelja i na kraju dece.
Hvala.

Dame i gospodo narodni poslanici, ja ću postaviti isto pitanje koje sam postavila 5. oktobra, ali sada na drugu adresu.

Naime, moje pitanje danas ide gospodinu Stefanoviću, ministru unutrašnjih poslova, a tiče se statusa Rusko-srpskog humanitarnog centra. Naime, 5. oktobra ja sam to pitanje postavila ministru spoljnih poslova Ivici Dačiću, koji je početkom ove godine rekao, najavio da će razgovarati na prvoj sledećoj sednici Vlade sa tadašnjim predsednikom Vlade gospodinom Vučićem o statusu humanitarnog centra, rekavši, citiram, da humanitarni centar treba konačno rešiti ili ga treba ukinuti ili mu treba dati status.

Pre neki dan sam dobila od gospodina Dačića, koji je vrlo često i u kampanji i inače pominjao Rusko-srpski humanitarni centar u Nišu i on je doneo i dosta glasova i dosta se promovisalo sve na račun tog centra. Rečeno mi je u pismu i lepo napisano da Ministarstvo spoljnih poslova nije nadležno za status Rusko-srpskog humanitarnog centra, nego da je za to nadležan MUP. Zato, ja ponavljam, upućujem moje pitanje gospodinu Stefanoviću i MUP-u Srbije – kako će se rešiti status Rusko-srpskog humanitarnog centra u Nišu? Mislim da je to dosta hitno, s obzirom da se stvari ubrzavaju i s obzirom da smo videli američkog činovnika gospodina Brajana Hojta Jia, koji je ovde došao da postrojava, pa bi bilo vreme da se nešto i pokaže.

Moje drugo pitanje ide ka predsednici Vlade gospođi Brnabić i ka ministru privrede. Naime, našla sam podatak u časopisu „Mon diplomatik“, u kome stoji da preko 700 milijardi dinara poreza duguju državi Srbiji firme koje su inostrane, znači, koje su strane investicije. Znači, zanima me da li je taj podatak tačan?

Zanima me, takođe, koliko se izdvaja za raznu pomoć koja se daje tim firmama i podsticajna sredstva, a s druge strane imam i treće podpitanje ovog velikog ekonomskog pitanja. Mi smo svaki dan svedoci da se na televiziji gledamo, otvaraju se raznorazne firme, preduzeća, zapošljavaju se radnici, a sa druge strane imamo informacije da su i neke firme, odnosno da mnoge firme kupe svoje krpice i da odlaze iz Srbije.

Tako, recimo, dve vrlo velike transportne firme „Braća Crnomarković“ i „Jeličići“ iz Požege su otišli, a to su transportne firme koje su sa sobom odnele u Sloveniju i Austriju hiljade kamiona i poveli hiljadu kvalifikovanih vozača, a znamo da vozač kamiona ne može baš da se spremi za tri nedelje, nego da je to posao koji mora da se neguje. Znate, kao što objavljujemo rođenja i objavljujemo i smrti, trebalo bi u jednom civilizovanom društvu i da se zna i da se objavi koliko je firmi u poslednje tri godine napustilo Srbiju. To bi bila moja pitanja. Hvala.
Hvala gospodine predsedavajući.

Moje pitanje je za predsednicu Vlade, gospođu Anu Brnabić.

Naime, ukoliko u narednih nekoliko dana ne stigne poštom još koja ponuda, tenderska komisija za prodaju „Galenike“ će se opredeljivati između dve kompanije između švajcarskog „Amikusa“ i brazilskog „Ensa“.

Moje pitanje predsednici Vlade jeste - zašto se „Galenika“ prodaje? „Galenika“ je najveći nacionalni proizvođač lekova. To je domaća fabrika koja je svojevremeno proizvodila najširu paletu lekova, izvozila u afričke zemlje, izvozila u zemlje bivšeg Sovjetskog Saveza.

Zašto Vlada prodaje najvećeg domaćeg proizvođača lekova? Prodajom „Galenike“ mi ćemo ostati bez ijednog domaćeg proizvođača lekova. Postaćemo zavisni od uvoza, a znamo kako to izgleda. Postaćemo konzumenti, a ne proizvođači koji mogu da proizvode one lekove koji su potrebni srpskom tržištu, na koje je srpsko tržište naviklo i setimo se samo „Torlaka“, jer da je „Torlak“ ostao, danas se ne bi vodile diskusije da li decu treba vakcinisati ili ne treba. Nešto slično će nam se desiti ako i „Galenika“ postane privatna firma, bilo da se radi o Švajcarcima, Brazilcima ili nekom trećem.

Istina, fabrika ima negativni kapital od 152 miliona evra i ona se prodaje za samo jedan evro, uz uslov da se bankarima kojima se duguje 75 miliona evra da im se taj dug otkupi za 25 miliona evra. Novi vlasnik će dovesti svoj menadžment i od „Galenike“ će napraviti uspešnu firmu koja će lako vratiti 25 miliona evra bankarima. Međutim, profit koji će ta firma uzimati, neće ići u Srbiju. Profit će ići ili Švajcarcima ili Brazilcima ili nekoj trećoj firmi. Mi imamo menadžere, menadžere koji su se odlično pokazali, kao npr. gospodin Babić iz „Hemofarma“, ne favorizujem ga, navodim ga samo kao primer, ima i drugih koji su, sigurna sam, kadri da „Galeniku“ postave na noge kako bismo mogli sačuvati našeg jedinog i najvećeg proizvođača lekova.

Dakle, moja pitanja su sledeća, prvo – zašto prodajete „Galeniku“? Da li ste svesni da će Srbija potpuno ostati bez domaće farmaceutske industrije? Da li ste svesni da nas time gurate u totalnu farmaceutsku zavisnost od stranaca i stavljate nas u poziciju konzumenta koji ni o čemu ne odlučuju, ni o onome šta Srbiji treba od paleta lekova, niti o cenama lekova, jer kada imate domaću proizvodnju onda se možete preko ministarstava i preko javnosti nekome obraćati, a u ovom slučaju ne možete da se obraćate nikome? Da li ste svesni da će još više zacariti uvoznički lobi koji će bez domaće konkurencije sada onako mirno i nekritično uvoziti lekove sumnjivog kvaliteta, jer njihov cilj nije lečenje stanovništva, nego je njihov cilj brza zarada?

Drugo pitanje se odnosi na ministra inostranih poslova, gospodina Dačića i predsednika Srbije, gospodina Vučića, a tiče se statusa Humanitarnog centra u Nišu. Početkom godine ministar inostranih poslova Dačić je na jednoj sednici rekao da se pitanje Humanitarnog centra mora rešiti, bilo da se centar zatvori ili da mu se da poseban diplomatski status i rekao je da će na prvoj narednoj sednici pitati tadašnjeg premijera Vučića šta će sa tim biti. Od toga je prošlo sedam, možda čak i osam meseci, a ništa se nije desilo.

Vidim, stigla su i dva miga, doduše nisu remontovana, ali su stigla, međutim o Humanitarnom centru nema ni reči. Moje pitanje je za ministra Dačića i predsednika Vučića – šta se odlučili da uradite sa Humanitarnim centrom i kada ste odlučili da uradite to što ste odlučili da uradite?