Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Šaip Kamberi

Šaip Kamberi

Partija za demokratsko delovanje

Obaveštenja i objašnjenja

Hvala, gospodine predsedniče.

Dame i gospodo narodni poslanici, moje današnje pitanje je za ministra pravde Republike Srbije i Visokog saveta sudstva.

Visoki savet sudstva je na sednici održanoj dana 14. oktobra 2021. godine po oglasu objavljenom u "Službenom glasniku broj 38/21" od aprila ove godine, doneo je odluku o predlogu kandidata koji se prvi put biraju na sudijsku funkciju za Prekršajni sudu Preševu.

Na osnovu ove odluke, za sudiju tog suda je predložen kandidat Igor Nikolić, samostalni saradnik Službe za Katastar nepokretnosti iz Vranja.

Ništa ne bi bilo neobično u predlogu ovog lica da među kandidatima za mesto sudije u Prekršajni sud u Preševu nije bilo nekoliko lica albanske nacionalnosti iz Preševa i Bujanovca sa završenom Pravosudnom akademijom ili položenim ispitom i da se ne radi o Prekršajnom sudu u opštini u kojoj Albanci čine preko 90% stanovništva.

Podsećanja radi, Ustav Republike Srbije u članu 77. stav 2. predviđa pravo pripadnika nacionalnih manjina da prilikom zapošljavanja u državnim organima i javnim službama imaju odgovarajuću zastupljenost.

Prvo, opšte načelo preporuka iz Lunda visokog komesara nacionalnih manjina primećuje da delotvorno učešće nacionalnih manjina u javnom životu predstavlja suštinski deo miroljubivog i demokratskog društva.

Iskustva iz Evrope i šire pokazala su da je u cilju unapređivanja ovog učešća često potrebno da vlade ustanove posebna rešenja za nacionalne manjine. Ove preporuke nastoje da olakšaju uključivanje manjina u državne okvire i omoguće manjinama da održe svoj sopstveni identitet i karakteristike unapređujući na taj način dobro upravljanje.

Ljubljanske smernice, sa druge strane, u integrisanju raznolikih društava se ne zadržavaju na pukoj podršci i priznanju manjinske kulture, identiteta i političkih interesa, već dodatno preporučuju državama da obezbede uspostavljanje komunikacije i interakcije koje će nadilaziti etničke podele.

Ove smernice sugerišu da nacionalne manjine ne samo da treba da ostvaruju svoje zakonsko pravo na delotvorno učešće u opštem upravljanju državom, već i da budu podstaknute da to učine, kaže Knut Volebek, bivši visoki komesar nacionalnih manjina.

Ovakva politika zapošljavanja u pravosudnim institucijama kojom se negira pravo albanskih kadrova da se zapošljavaju nije u duhu pomenute ustavne odredbe, niti preporuka koje daje institucija visokog komesara. Kredibilitet institucija zavisi od poverenja koje građani imaju u njih, a poverenje građana u institucije u sredinama nastanjenim pripadnicima nacionalnih manjina isključivo zavisi od participacije pripadnika nacionalnih manjina u te institucije.

Zato, moje pitanje za ministra pravde i Visoki savet sudstva jeste – kada će se u Prekršajnom sudu u Preševu, odnosno Osnovnom sudu u Bujanovcu i Osnovnom tužilaštvu u Vranju, koje pokriva i područje Osnovnog suda u Bujanovcu, zaposliti kandidati albanske nacionalnosti za položenim ispitom ili završenom Pravosudnom akademijom, a sve u cilju poštovanja odredbi iz člana 77. stav 2. Ustava Republike Srbije? Hvala.
Gospodine predsedniče, dame i gospodo narodni poslanici, "merdita" - dobar dan.

Moje današnje pitanje je za predsednika Vlade Republike Srbije, a ono glasi - kada će se stvoriti uslovi za slobodnu, javnu i službenu upotrebu nacionalnih simbola Albanaca?

Prošlo je godinu dana od mog govora o potrebi nacionalnih manjina da slobodno, javno i službeno koriste svoje nacionalne simbole, a Republika Srbija nastavlja da bude jedina zemlja u regionu koja zakonom onemogućava nacionalne manjine da slobodno i službeno koriste svoje simbole, ukoliko su identični sa simbolima drugih zemalja.

Koliki je u Srbiji danas stepen netrpeljivosti prema albanskom nacionalnom simbolu pokazalo nam je i ponašanje huligana koji su skinuli albansku zastavu sa mnogih mesta u Beogradu, gde je ona postavljena kao deo državnog protokola prilikom posete premijera Albanije, gospodina Edija Rame. Huligani su možda direktni počinioci ovog vandalskog akta, ali mora se istaći da su oni produkt diskursa koji podržava i hrani antialbanske stereotipe, neprijateljstvo i mržnju prema njima. Ovakav diskurs autor dela "Imaginarni Albanac" Aleksandar Pavlović naziva albanizmom, oslanjajući se na koncept balkanizma Marije Todorove koja upisuje diskurs koji stvara stereotipe o Balkanu i politiku organsku povezanu sa tim diskursom.

Zaključak je da u ovoj atmosferi netrpeljivosti, otvorene mržnje i predrasuda prema svemu što se vezuje sa Albancima, diskriminaciju u fundamentalnim pravima, život Albanaca preševske doline, pa i onih koji žive u unutrašnjosti Republike Srbije, težak. U stvorenoj atmosferi negiranja ratnih zločina, glorifikacije ratnih zločinaca, u kojoj se policijom čuvaju njihovi murali, činjenica je da i prema izveštajima međunarodnih organizacija Srbija ozbiljno nazaduje u demokratiji i možda se ne trebamo čuditi zašto pred ovakvim vandalizmom država ne preduzima zakonske mere. Vlasti ponosno o ovome ćute. Lepo je to osećanje ponosa - rekao bi Meša Selimović - brani nas od kajanja.

Za mnoge se sada postavlja otvorena dilema - da li je ova netrpeljivost prema zastavi Albanije deo projekta "Open Balkansa" ili deo Vulinovog srpskog sveta?

Poštovane kolege, ja ovde mogu samo da pomenem vandalizam nad albanskom državnom zastavom, ali je moja prevashodna dužnost u ovom domu da postavim pitanje zašto albanci preševske doline i oni koji žive u Srbiji ne mogu da slobodno, javno i službeno koriste svoje nacionalne simbole, koji predstavljaju suštinski deo njihovog identiteta?

Svi mi, nadam se, težimo EU. Upravo je ta Evropa kojoj težimo poznata po sposobnosti integracije, neuništavanja i ukidanja različitosti. Kao zemlja koja teži da bude deo EU, mada danas se sa pravom može postaviti pitanje da li Republika Srbija to stvarno i želi, ova zemlja bi trebala da ukine diskriminatorske zakone. Ljudi su duševno vezani za svoje simbole identiteta. Ljudi su često tokom istorije ginuli za simbole.

Zato, bez obzira na sadašnje zakonsko i političko negativno stanje koje negira naše simbole, ja mogu da kažem da se mi nećemo odreći naših identitetskih simbola. Mi ćemo se strpljivo boriti i čekati kada će se naše identitetsko pravo o slobodnoj, javnoj i službenoj upotrebi nacionalnih simbola i ostvariti. Verujemo u takvo rešenje i zato što je ovo pitanje u zemljama u okruženju već rešeno u dijalogu sa manjinama. Do tada, mi se nećemo ni pokoriti, ni predati. Na kraju krajeva, na neprestanu borbu za naš identitet i simbole koji to izražavaju, nas obavezuju i stihovi naše himne o zastavi - (poslanik govori na albanskom jeziku).

Hvala.
Gospodine predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici, inicijativa za otvaranje malograničnog prelaza Miratovac – Lojane jedan je od starijih zahteva predstavnika Albanaca Preševske doline upućen vlastima u Beogradu koji potiče još od vremena početka realizacije plana i programa za rešavanje krize u opštinama Preševo, Bujanovac i Medveđa iz 2001. godine.

Ovaj zahtev je intenziviran još više kada je 8. januara 2005. godine, od strane pripadnika Vojske Srbije i Crne Gore, ubijen šesnaestogodišnji tinejdžer Dašnim Hajrulahu koji se vraćao iz posete rodbini sa druge strane granice. Nakon tog incidenta sa smrtnim posledicama bilo je rečeno da će se procedura otvaranja tog malograničnog prelaza ubrzati kako bi se ljudima omogućilo nesmetano kretanje u održavanju rodbinskih veza i lakšeg korišćenja njihovih imanja koja se nalaze uz granicu.

Iako je više puta najavljivano da će se to brzo dogoditi, čak je i licitirano datumima kada će se prelaz otvoriti i pustiti u rad, nažalost ni ubistvo Dašni Hajrulahua nije donelo ispunjenje obećanja za otvaranje prelaza.

U decembru 2019. godine tadašnji ministar unutrašnjih poslova Nebojša Stefanović potpisao je u Skoplju sa ministrom unutrašnjih poslova Republike Severne Makedonije Oliverom Spasovskim Sporazumom o uspostavljanju zajedničkog graničnog prelaza Miratovac – Lojane, kao i Sporazum o saradnji u oblasti borbe protiv trgovine ljudima i krijumčarenja migranata.

Govoreći o Sporazumu o uspostavljanju graničnog prelaza Miratovac – Lojane, Stefanović je tada istakao da će se njegovim otvaranjem ubrzati transport robe. Ovaj prelaz je važan za regionalnu trgovinu. Već smo razgovarali o carinskim olakšicama i ono što je bila ideja i projekat predsednika Srbije Aleksandra Vučića jeste da zajednički radimo na tome da građanima sve bude jeftinije, da budu manje carine i da imamo brži protok ljudi i robe, objasnio je tada ministar Stefanović. Međutim, ni nakon ovog potpisanog sporazuma nije došlo do otvaranja ovog malograničnog prelaza.

Sada kada je potpisana nova inicijativa „Open Balkans“ koja bi trebalo da predstavlja ekonomsku zonu između Albanije, Severne Makedonije i Srbije valjda se konačno stvaraju uslovi da se otvori i ovaj malogranični prelaz. Zato moje pitanje za predsednicu Vlade Republike Srbije - kada će i da li će se otvoriti malogranični prelaz Miratovac – Lojane? Hvala.
Gospodine predsedniče, dame i gospodo narodni poslanici, moje prvo pitanje je za ministra zdravlja, a odnosi se na smenu direktora Doma zdravlja u Preševu i imenovanje novog v.d. direktora.

Svojim rešenjem od 9. marta ove godine, pre isteka mandata razrešio je dužnosti direktora Doma zdravlja u Preševu, jer je, kako se u rešenju navodi, nad domovima zdravlja osnivačka prava preuzela Republika Srbija. Nijednom rečenicom nije navedeno da li je prethodni direktor pogrešno vodio ili je napravio propust u vođenju doma zdravlja. Utisak koji ostavlja rešenje o razrešenju jeste da je direktor neopravdano razrešen, zbog etničke ili političke pripadnosti.

Međutim, ovo nije jedini propust u postupku koji je ministar vodio. Posebnim rešenjem od 9. marta, takođe, a rešenja su realizovana krajem aprila, ministar je za novog v.d. direktora imenovao doktora Bobana Spasića. Ne sumnjajući u stručnost doktora Spasića, pitanje koje se nameće jeste na osnovu kojih parametra je u Domu zdravlja u Preševu, u opštini sa preko 90% Albanaca, u zdravstvene institucije sa 55 lekara od kojih je 50 Albanaca i pet Srba izabrano baš lice srpske nacionalnosti da je vodi? Da li je na to uticala nacionalna ili partijska podobnost izabranog v.d. direktora?

Uz moju konstataciju da je ministar povredio član 77. stav 2. Ustava Republike Srbije, moje pitanje – da li je ta poruka koju šalje država da su Albanci nepodobni za vršenje državnih funkcija u institucijama i kao takvi se smatraju nepoželjnima?

Moje drugo pitanje je za predsednicu Vlade Republike Srbije, a odnosi se na karakter ceremonije obeležavanja 9. maja Dana pobede u Drugom svetskom ratu, kojem se ponižavaju žrtve fašizma i partizani.

Na svečanoj akademiji ove godine u Beogradu, u kojoj su prisustvovali predsednik Srbije i ministri izvedena je koračnica koja je u toku Drugog svetskog rata koristila Srpska fašistička organizacija „Zbor“ koju je vodio Dimitrije Ljotić, a danas se izvodi u obradi ultra desničarskih grupa. Evo, već dve godine Dan pobede nad fašizmom i nacizmom, proslavlja se uz šetnju besmrtnih pukova po raznim gradovima.

U Nišu se, na primer, na čelu besmrtnog puka našao general Vladimir Lazarević, ratni zločinac osuđen na 14 godine robije za zlodela počinjena na Kosovu.

Pevanje Ljotićevih koračnica na Dan pobede nad fašizmom predstavlja skandalozan i ciničan čin nepoštovanja nad milionima žrtava nacizma, ali i na čin streljanja đaka i civila u Kragujevcu 1941. godine, gde su ih na gubilište, kako nas je istorija barem do sad učila otpremili upravo vojnici Marisava Petrovića, komandanta drugog puka Ljotićevog srpskog dobrovoljačkog korpusa.

Kao što se primećuje u reakcijama antifašističke organizacije u Srbiji, da uklonjene strofe iz pesama u kojima se jasno pominju Ljotić i „Zbor“, pokazuje da se ne radi o nenamernoj grešci, već se o nameni da se sistematski izvrši revizija antifašističke borbe u Srbiji tokom Drugog svetskog rata.

Srbija je na vlast, što formalno, što neformalno, godinama rehabilitacijom i glorifikacijom osuđenih ratnih zločina negiraju ratne zločine na drugim narodima, pa i genocidu u Srebrenici, ali ovaj akt ceremonije obeležavanja Dana pobede nad fašizmom uz Ljotićeve koračnice predstavlja ideju rehabilitacije nacističkih saradnika i pokušaja revizije istorije. Ovaj akt predstavlja svojevrstan skandal i zločin i nad sopstvenim narodom.

Što reče neko – Srbija nije više u stanju čak ni da se maskira antifašizmom, a da to ne izgleda kao karikatura. Ovom prilikom možda vredi citirati reči aktuelnog predsednika Narodne skupštine, koji je navodno rekao da je Hitler Srbin i njega bi rehabilitovali.

Ne znam da li je gospodin Dačić baš to rekao, ali zvuči verovatno da bi sigurno tako i bilo, da je Hitler bio Srbin. Postavlja se pitanje ko to radi? Zato moje predsednici Vlade Republike Srbije jeste da li će zbog skandala na svečanosti obeležavanja Dana pobede nad fazizmom tražiti odgovornost onih koji su se bavili organizacijom ceremonijala? Hvala.
Gospodine predsedniče, dame i gospodo narodni poslanici, mirdita, dobar dan, poslanička grupa kojoj pripadam kao jedina poslanička grupa opoziciona od prve sednice ovog saziva pokušava da argumentovano govori o problemima sa kojima se prvenstveno suočavaju albanska i bošnjačka zajednica, ali i o onim problemima sa kojima se suočavaju svi građani Republike Srbije.

Govorili smo o potrebi pomirenja među narodima, o važnosti učestvovanja pripadnika nacionalnih manjina u javnom i političkom životu u Srbiji, o integraciji, o slobodi medija, o vladavini prava, o jeziku mržnje državnih zvaničnika. Govorili smo o nerazjašnjenim ubistvima, o potrebi suočavanja sa prošlošću, o štetnosti glorifikacije ratnih zločinaca i negaciji ratnih zločina i mnogim drugim pitanjima, a sve u cilju kako bismo raščistili sa prošlošću i krenuli ka boljoj budućnosti. Ali vi, umesto da pokažete strpljenje i da pažljivo slušate izabrali ste metod dobacivanja. Umesto da razumete, birali ste da napadate. Možda se od vlasti i ne može očekivati drugačiji odnos jer, kako kaže Meša Selimović, niko na vlasti nije trpeljiv jer svi mrze promenu i niko pametan, jer i pametni brzo gube razbor.

Jedini reakcija na govor o diskriminaciji Albanaca i Bošnjaka u nedostatku političke volje za integraciju su vaši odgovori da je eto Srbija demokratska država jer narodni poslanik može slobodno da govori. Zamislite zemlju u kojoj je merilo demokratije sloboda narodnog poslanika da govori u parlamentu, kao da je demokratija milostinja u kojoj je eto skupštinska većina odlučila da pokloni jednom narodnom poslaniku, koji barem u formalno pravnom smislu, u načinu izbora jednak sa svim ostalim poslanicima.

Ćutalo se kada je ministar Vulin koristio uvredljivi pežurativni rasistički termin – šiptari. Ćutalo se i kada je viši sud legalizovao na neki način upotrebu jezika mržnje oslobodivši, odnosno proglasivši nevinim ministra Vulina.

Na sve primedbe koje smo ovde izneli ispostavilo se da vam je jedino bilo važno znati ko piše naše govore. Upravo takvim odnosom prema poštovanju ljudskih prava, vladavini zakona, poštovanju demokratskih principa i evropskih standarda došli smo do situacije u kojoj za samo poslednja tri meseca imamo tri izveštaja relevantnih međunarodnih institucija koje daju ozbiljne primedbe na sva ova pitanja koja smo u ovom domu pokrenuli. U izveštaju o progresu, rezoluciji Evropskog parlamenta i izveštaju Stejt departmenta o stanju ljudskih prava u Srbiji između ostalog se govori o nazadovanju demokratije u Srbiji. Ovo je ozbiljan problem. Ako je rezolucija Evropskog parlamenta primljena arogantno uz upućivanje i uvrede na račun evro poslanika izveštaj Stejt departmenta se ne bi smeo tako tretirati. Naprotiv, najozbiljnije razmotriti i uzeti u obzir.

Ono što je važno, je da poslednjem izveštaju Stejt departmenta SAD se govori o tome da su pripadnici albanske i bošnjačke manjine izloženi diskriminaciji i poteškoćama kada je u pitanju njihovo zapošljavanje, ali se eksplicitno govori o tome kako državni zvaničnici koriste jezik mržnje prema albanskoj zajednici u Srbiji.

Ove primedbe i sugestije iznesene u pomenutim izveštajima nije napisala opozicija, ni ona parlamentarna, ni vanparlamentarna, već eksperti koji su na osnovu svojih analiza došli do ovakvih zaključaka.

Obzirom da se radi o veoma relevantnim institucijama EU i SAD, čije ne uvažavanje može imati posledice po budućnost evropskog puta ove zemlje, moje pitanje za predsednicu Vlade Republike Srbije, glasi - da li Vlada ima strategiju rešavanja svih ovih pitanja koja su se kao problematične našle u izveštaju o ostvarivanju ljudskih prava u Srbiji, odnosno o napretku Srbije na njenom evropskom putu? Hvala.
Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, Poglavlje 35. u slučaju pregovora EU sa Srbijom je specifično i sadrži mehanizme za praćenje sprovođenja postignutih dogovora u okviru dijaloga Beograda i Prištine. To je utvrđeno pregovaračkih okvirom EU za vođenje pristupnih pregovora sa Srbijom koji kaže da će se pitanje normalizacije odnosa između Srbije i Kosova razmatrati u okviru Poglavlja 35 – ostala pitanja, kao posebna stavka kojom se treba baviti u ranoj fazi pregovora, kao i tokom celog procesa pregovaranja, a posebno u opravdanim slučajevima i u okviru drugih relevantnih poglavlja.
Normalizacija odnosa sa Kosovom trebalo bi da podrazumeva pokretanje procesa pomirenja u okviru kojeg je suočavanje sa prošlošću, kao i traženje oprosta za ono što je učinjeno. Svakako, procesu normalizacije i pomirenja bi doprinelo i potpuno razjašnjenje pitanja nestalih lica, ali i svih onih slučajeva gde su žrtve civili. Jedan takav slučaj jeste i onaj koji se desio u kafiću „Panda“ u Peći 1998. godine. Dana 14. decembra 1998. godine petoro učenika gimnazije Ivan (14), Zoran (18), Svetislav, Dragan i Vukosav (17) i studen Ivan (25) sedeli su u kafiću „Panda“ koji se nalazi preko puta škole. U kafić su upala dvojica maskiranih naoružanih muškaraca i rafalima izrešetali mladiće, a zatim pobegli. Bilo je to vreme kada je Slobodan Milošević hteo da oružjem reši albansko pitanje na Kosovu.
Zločin koji je počinjen u kafiću „Panda“ u Peći koji je odmah pripisan, kako je rečeno albanskim teroristima, doveo je do masovnog hapšenja. Najmanje 150 Albanaca iz naselja Kapišnica 17. decembra 1998. godine je privedeno u supu u Peći. U pretresima albanskih kuća i batinanju Albanaca učestvovalo je 200 pripadnika policije i vojske, izveštavali su kasnije mediji. Četiri ili pet Albanaca je uhapšeno i posle nekoliko meseci pritvora provedenih u Leskovcu su oslobođeni, jer nije bilo dokaza da su učestvovali u zločinu.
U međuvremenu jedan sveštenik iz Pećke Patrijaršije, Ranko Jović je izjavio za list „Kurir“ da se počinioci znaju, ali da se njihova imena kriju, posebno nacionalnost.
Do 2013. godine porodice ubijenih su bile uverene da su taj zločin počinili Albanci, ali je onda u svojstvu šefa Biroa za koordinaciju službi bezbednosti 28. decembra 2013. godine predsednik Aleksandar Vučić izjavio u emisiji „Teška reč“ da zločin u „Pandi“ nisu počinili Albanci, kako smo do sada verovali, i da će javnost biti zgrožena kada se bude otkrila istina.
Predsednik Srbije, Aleksandar Vučić je kasnije izjavio takođe da ima informacije i saznanja o ubistvu šestorice mladih Srba 1998. godine u Peći, za šta još niko nije odgovarao. Imam informacije i saznanja, citiram - ali naši nadležni organi tragaju za potpunim dokazima da bi taj strašan zločin mogao da se rasvetli.
Što se tiče Srbije i mene lično, roditelji stradalih mogu da budu apsolutno uvereni da istinu nećemo kriti bez obzira na to ko je u tom strašnom i teškom zločinu učestvovao, bilo da je reč o Albancima ili Srbima, što bi pretpostavljam mnoge iznenadilo, kazao je predsednik Vučić u intervjuu za TV Prva.
Predsednik Vučić je takođe rekao da je prvi koji je skupio hrabrost da o tome govori i da ga ne brine rizik koji je preuzeo.
Bivši tužilac, takođe za ratne zločine, Vladimir Vukčević je za list „Danas“ povodom godišnjice masakra rekao da informacije do kojih je Tužilaštvo svojevremeno došlo govore u prilog tome da u samoj blizini kafića „Panda“, kao i u okolini nije bilo Albanaca, već isključivo srpskih vojnih i policijskih snaga. Istraga o ovom slučaju je pokrenuta 2016. godine, a koliko je meni poznato do sada je ispitano 36 svedoka.
Sada, 23 godine nakon zločina u kafiću „Panda“ u Peći i više godina posle izjave predsednika Aleksandra Vučića da je gotovo siguran ko je odgovoran za ovaj strašan zločin, javnost i dalje očekuje istinu o tome ko je i zbog čega 14. decembra 1998. godine ubio šestoricu, a ranio 15 mladića.
Mislim da je država dužna da celokupnoj javnosti, a posebno porodicama ubijenih mladića izrekne istinu ovom gnusnom zločinu. Stoga, moje pitanje za ministra policije i ministra pravde je, da li su identifikovani počinioci tog zločina i da li će i kada biti podignuta optužnica? Zašto je opasno da čak i predsednik države govori o ovom zločinu? Hvala.
Gospodine predsedniče, dame i gospodo narodni poslanici, poštovani građani, danas je 10. decembar, Međunarodni dan ljudskih prava, dan kada su UN 1948. godine usvojile Univerzalnu deklaraciju o ljudskim pravima, čime je po prvi put u istoriji priznato pravo svih ljudi za život, slobodu i sigurnost, bez ikakvih razlika, dan koji svet obeležava kao podsetnik kako se sva ljudska bića rađaju slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima.

Kao i svake godine, ovaj dan je prilika da se osvrnemo i na situaciju u vlastitoj zemlji.

Nažalost, Srbija se ne može pohvaliti rezultatima koji bi bili u skladu sa očekivanjima svih njenih građana.

Danas vlast karakteriše, između ostalog i urušavanje ostvarenih prava, odsustvo javnog dijaloga, tolerancije, slobode izražava i prihvatanja kritičkog mišljenja. Dok nam je država partija partikularna, univerzalnost nam je zajednička. Kao ljudi, imamo čoveka sa njegovim slobodama i pravima.

Poštovanje ljudskih prava se nikada nije nalazilo visoko na lestvici prioriteta države i zbog toga što se ljudska prava percipiraju kao imperijalni koncept zapada na kojem insistiraju nevladine organizacije zbog novca koji dobijaju.

Srbija nakon raspada Jugoslavije stvara etnonacionalnu homogenu državu, što isključuje kompromis sa manjinama. Balans sa manjinama je neophodan, kako bi se podržali kulturna i etnička različitost.

Politički i ekonomski pritisak, cenzura, doveli su gotovo do potpune deprofesionalizacije medija. Veliki broj njih je sveden na propagandno sredstvo vlasti. Pritisak, cenzura, širenje neistina i poluistina, kreiranje paralelne stvarnosti, izmišljanje i vređanje stvarnih i navodnih protivnika režima staljinističkim metodama, vulgarizaciji, javno napisane i izgovorene reči, negiranje ratnih zločina i diskriminacija ranjivih grupa su svakodnevnost današnje Srbije.

Izveštaj Komisije iz Saveta Evrope konstatuje da je uključenost građana i civilnog društva u procesu donošenja odluka u Srbiji veoma nizak, što predstavlja još jedan veliki problem i prepreku za punu primenu standarda ljudskih prava na domaćem nivou.

Neshvatljivo odsustvo napretka u oblasti vladavine prava, borbe protiv korupcije i slobode medija čine 2020. godinu kao godinu bez ijednog otvorenog poglavlja u pregovorima sa EU.

Posebno su na udaru oni koji se kritički izjašnjavaju o Vladi, kao i oni koji se bave suočavanjem sa prošlošću i korupcijom. Na udaru je i mali broj kritički orijentisanih medija. Odsustvo vladavine prava onemogućava se, uprkos pritiscima iz društva, funkcionisanje institucija, posebno sudstva.

Urušavanje ideje profesionalizacije institucija traje i dalje, poprimajući pogubne dimenzije. Voluntarizam i partizacija pretvorili su državne institucije u bastion naprednjaka. Kampanje protiv onog dela civilnog sektora koji zastupa evropske vrednosti kao što su vladavina prava, tržište, ljudska prava, nekažnjivost, traju u kontinuitetu i po sadržaju ne predstavljaju novost.

Tokom ove godine, Vlada Republike Srbije nije preduzela gotovo ništa da poboljša ljudska i manjinska prava. Na adekvatno predstavljanje manjina u javnom sektoru zakonom zabranjena i javno korišćenje nacionalnih simbola, posebno za Albance, nepriznavanje diploma sa Kosova u Srbiji, pored obaveze koje je predsednik Vučić preuzeo Vašingtonskim sporazumom, neustavna izmena etničke strukture stanovništva u Preševu, Bujanovcu i Medveđi, koje se vrši u ime zakona na osnovu pasivizacije adresa, predstavljaju samo neke od konkretnih slučajeva kršenja ljudskih i manjinskih prava.

Poštovani građani, 30 godina od pada jednopartijskog sistema i 20 godina od 5. oktobra Srbija je daleko od izgradnje moderne, građanske i demokratske Republike. Daleko od toga da je ona Republika ravnopravnih građana. Daleko od toga da bude Republika koja se bori protiv diskriminacije drugog, bez obzira što taj drugi može biti žena, opozicionar, Albanac, Rom, Musliman, agnostik i drugo. Daleko je od Republike koja uspostavlja jednak tretman prema radniku, nezaposlenom, siromašnom, neobrazovanom, bolesnom, penzioneru, kao što ga ima prema svemogućem bogatašu.

Na kraju, ekstremni nacionalizam koji je dominirao tokom devedesetih godina prošlog veka u suštini je promenio samo formu. Nacionalistički koncept države ne podrazumeva uspostavljanje stabilne i efikasne države, niti modernog društva.

Zato je Srbija nedovršena država, jer još uvek nije razrešeno pitanje njene budućnosti. Zbog teritorijalnih aspiracija koje su još uvek jake, Srbija nije u stanju da izvrši unutrašnju integraciju.

Danas, drugačije od vlasti, mi politički opozicionari i građani u ovom danu kada treba da se podsetimo reči Nelsona Mendele: „Biti slobodan ne podrazumeva samo skidanje lanaca. Biti slobodan podrazumeva, pre svega, i način mišljenja kojim se poštuje i uveličava sloboda drugih“. Za ovo nije potrebna samo drugačija vlast, već i drugačija republika.

Zbog svih ovih pojava koje stoje na putu napretka zemlje prema članstvu EU, moje pitanje za Vladu Republike Srbije je koje će mere preduzeti u otklanjanju svih ovih prepreka koje sprečavaju dalji i brži progres prema punopravnom članstvu u EU? Hvala.
Gospodine predsedniče, dame i gospodo narodni poslanici, moje prvo pitanje je za ministra unutrašnjih poslova. Radi se o procesu pasivizacije prebivališta građana u opštini Medveđa.

Kao što je već nekoliko puta rečeno, u ovoj opštini se vrši masovan proces pasivizacije prebivališta građana zbog kojih oni gube svoja građanska prava, a između ostalog i pravo glasa. Na ovaj način su zadnji izbori održani u ovoj opštini 2018. godine pokazali da se ovaj proces najdrastičnije odvijao prema građanima albanske nacionalnosti, te je imalo direktan uticaj u predstavničku snagu albanske zajednice u ovoj opštini.

Od osam odborničkih mandata, koliko su pre 2018. godine imale albanske stranke u ovoj opštini, na izborima 2018. godine su uspele da dobiju samo tri mandata zbog brisanja iz evidencije velikog broja birača. Dakle, ovo je, po meni, jedan nedemokratski, antiustavni proces koji se odvija i koji direktno utiče na promenu etničke strukture stanovništva ove opštine.

Moje pitanje za ministra unutrašnjih poslova glasi – koliko je građana pasiviziralo prebivalište u ovoj opštini tokom 2017, 2018, 2019. i 2020. godine u sledećim naseljenim mestima: Medveđa administrativni centar, Sijarinska banja, Tupale, Svirce, Grbavce, Rama banja, Stara banja, Sijarina, Đulekare, Lapaštica i Kapit?

Moje drugo pitanje za predsednicu Vlade i predsednika vladine Komisije za nestala lica, gospodine Odalovića. Naime, kako su nas mediji već obaveštavali, dana 16. novembra na lokaciji kamenoloma Kiževak u blizini Raške pronađeni su posmrtni ostaci 15 do 17 n.n. lica za koje se sumnja da bi mogli da budu tela Albanaca sa Kosova.

Kao što je za RTS rekao gospodin Odalović, predsednik vladine Komisije za nestala lica, ovo je jedna od lokacija koja se pretražuje po informacijama dobijenim iz Prištine.

Moje pitanje za predsednicu Vlade, odnosno gospodina Odalovića jeste da li su izvršne potrebne DNK analize koje bi utvrdile identitet osoba iz te masovne grobnice i koje su druge lokacije u pitanju koje bi trebalo pretražiti? Ukoliko u ovom trenutku nije urađena konačna analiza, molim vas da, kada je budete dobile, obavestite ovu Skupštinu i mene kao podnosioca pitanja. Hvala.