Sve vredno pomena u državi Srbiji, ali bukvalno sve, izgradio je taj srpski seljak u opancima. I slobodu nam je vratio u prva dva balkanska rata, i u Prvom svetskom, a kako smo mu se mi kao narod odužili, možemo videti na primeru toga kako srpsko selo danas funkcioniše. Od 1944. godine i Broza pa naovamo, srpsko selo je sistemski uništavano i od nekoga ko je imao jednu od prvih agrarnih reformi u Evropi za vreme kneza Miloša, dospeli smo do toga da nam je danas svako četvrto selo pusto, da je preko 200 hiljada kuća praznih i to je jedna poražavajuća činjenica.
Mi danas pričamo da li treba da uvodimo internet u selo. Ne kažem, to u načelu jeste dobro, ali prvo moramo da znamo koja je struktura srpskog stanovništva na selu, odnosno stanovništva koje živi na selu, a to su bake i deke, nažalost. Većina srpskih sela je pred umiranjem, pa je pitanje koliki je njima internet danas prioritet.
Ono što mislim da je Ministarstvo za poljoprivredu prvo trebalo da uradi, jeste da uvede minimalnu cenu otkupa, koja postoji u svim uređenim zemljama u svetu, da srpski seljak kad poseje, konkretno, na primer, malinu, zna koja je to minimalna cena za koju može da proda svoj proizvod, a ne da se moli bogu da ga proda uopšte. Znamo jednu vrlo bitnu stvar, da postoje hladnjače od prošle godine sa malinama koje i dan-danas nisu prodate. Priča se o ceni od 150 dinara. Dakle, ako se tako igramo sa srpskim seljakom, da je cena maline jedne godine 500-600 dinara, pa onda sledeće godine padne na 150, onda mi ne možemo očekivati ništa ozbiljno.
Dakle, ponavljam, sve vredno pomena u državi Srbiji izgradio je srpski seljak i to je stub ove države. Ako srpsko selo ne sačuvamo, a bojim se da nam umiru i manji gradovi, pitanje je kakvu mi perspektivu kao narod imamo. Hvala.