Poštovani građani Republike Srbije, ovaj zakon, koji je danas pred nama, zakon o Generalštabu, trebalo bi da se zove malo drugačije. Trebalo bi da ga nazovemo zakonom o spasavanju ministra Nikole Selakovića sigurne robije ili makar zakonom koji služi za lično bogaćenje premijera u senci gospodina Siniše Malog.
Zašto vam ovo kažem? Ovo kažem zato što Generalštab ima status kulturnog dobra. Da bi se skinuo status kulturnog dobra, mora postojati elaborat i zahtev Zavoda za zaštitu spomenika kulture, koji ne postoji, gospodo. Vi ste tadašnjeg direktora Zavoda Gorana Vasića naterali da falsifikuje dokumente, da pošalje u Ministarstvo kulture, gde je spreman čekao ministar Selaković, koji je na falsifikovan dokument stavio svoj potpis i stavio saglasnost Ministarstva.
Sada zbog toga imamo u toku jedan krivični postupak istražni, koji vodi Tužilaštvo za organizovani kriminal. Ja vam sada pitam, da li je taj postupak razlog zašto ovde dva dana nema ministra Selakovića, da se busa u grudi srpske, da nam objasni kako je to teklo? Da li je to razlog zašto je Ninoslav Cmolić sa mesta načelnika UKP-a pobegao u penziju, da ne mora da hapsi ministre, da ne mora da se bavi Vesićem, Dejanom Đurđevićem? Da li je taj postupak razlog zašto sada menjamo ove zakone, jer vi ste ih do sada menjali da biste krali po zakonu, a sada ih menjate da ne biste ni odgovarali po zakonu.
Sada ste potpisali memorandum sa Kušnerom, zetom američkog predsednika Trampa, o saradnji i da njemu namenite, da poklonite ovu lokaciju. Ali ste se toliko upleli u svoje laži da ste i Trampa doveli u problem. Ja ne znam da li znate, ali u uređenim sistemima upletenost u korupciju je razlog za razrešenje. Ne znam da li znate, ali postoje sistemi u kojima nije normalno da korupcija ubija. U takvim sistemima se za to ide u zatvor, gospodo, a to i vas čeka.
Za sve ove godine uzurpacije vlasti, usavršili ste jedno, to moram da vam priznam, usavršili ste vređanje žrtava i ponovno ubijanje istih, jer te 1999. godine, u noći između 29. i 30. aprila, u srcu Beograda, pogodio nas je oganj. Zidovi Generalštaba su možda ćutali, ali je gorelo nebo nad Beogradom. Bombardovani su Savezni MUP, Republički MUP, gospodine Rističeviću, i bombardovana je zgrada Generalštaba.
I znate li, gospodine Rističeviću, šta svedoči Ratko Bulatović, koji je to preživeo? Jel znate? Svedoči: „Na semaforu, na raskrsnici, zatekli smo dva mrtva mladića u automobilu. Generalštab je goreo. Nije bilo vremena da se sklonimo. Potom je usledio blesak, a onda mrak. Mislio sam da sam mrtav, ali lekari su mi spasili život i morali su da mi odseku obe noge, visoko iznad kolena. A pored mene je na odeljenju jecajući umirala 23-godišnja devojka Sofija Jovanović, ranjena te noći“.
Može li, gospodine Rističeviću, na mestu stradanja da se gradi profit? Jel može? Može li na mestu gde se neko gušio od vatre i dima da se otvara šampanjac, da se spere gorak ukus iz usta? Da li može? Pa očigledno u glavi jednog ludaka iz „ćacilenda“ može i očigledno je za njega to nešto što je normalno, jer je taj čovek, dok su ljudi ginuli u bombardovanju RTS-a birao zavese za novi stan koji je dobio od države u tom momentu. I sada nam govorite, gospodin Jovanov je govorio – pa biće tu memorijalni deo. Šta to znači deo? Koliko je to kvadrata prostora? Koliko je kvadrata prostora, gospodine Jovanov, dovoljno da simbolizuje jedan ljudski život? Koliko kvadrata je dovoljno za obe odsečene noge i za ovu devojku od 23 godine? U koliko kvadrata može da se tuguje i da se kasnije ode u spa centar ili da se popije šampanjac?
Zgradu srušenog Saveznog MUP-a tadašnji gradonačelnik Beograda Siniša Mali poklonio je, odnosno dao, Izraelcima da naprave oblakoder Skajlajn, a sada bi da pokloni Generalštab, da ponovo Siniša uzme milione, a da građanima nudimo nelegalne šatore u srcu Beograda. Jer gospodo, Savezni MUP i Generalštab niti su zgrade, niti su lokacije, to su simboli suvereniteta jedne države, a te simbole danas poklanjate, a nacionalnom bezbednošću se bavi, ko? Kriminalci u „ćacilendu“. Nesoj koji ženi koja je izgubila sina peva „Srpkinja je mene majka rodila“. To je vaš odnos prema Srbiji. I zbog toga pamćenje mora biti naš stražar i istina se ne može i ne sme prodavati. Ali vama se izgleda krv i so sa rana sopstvenog naroda najlakše lepe za jezik, ako je vlažan od šampanjca. Baš kao što vam se prljavi dolari najlakše lepe za prste, kada su vam ruke krvave. Hvala.