| 24.09.2024. | Predlog zakona o zastupanju i zaštiti državnih interesa Republike Srbije na Kosovu i Metohiji |
u proceduri
|
| 16.07.2024. | Predlog Deklaracije o Srebrenici |
u proceduri
|
Izvinjavam se što kasnim.
Plašim se da će neke druge važne tačke u dnevnom redu ovde ostati zaobiđene, odnosno ispod radara, baveći se svakako i ovim važnim pitanjima kojima smo se dosad bavili.
Želim da se osvrnem na tačku 6. dnevnog reda povodom Izveštaja Evropske komisije u Republici Srbiji.
Ima ljudi koji beže od odgovornosti, pa kažu – politika me ne zanima. Kako može biti da te ne zanima nešto što se tebe i tvog naroda tiče? Još je Aristotel rekao da je čovek zon-politikon, definisao ga je kao političko biće, odnosno kao društveno biće.
Evo, pred nama je jedan dokument koji se tiče svih nas, Izveštaj Evropske komisije za Srbiju za 2025. godinu. Napisan je na 129 stranica i iz njega se saznaje ne samo kako nas Evropa vidi, nego i šta se o nas očekuje i traži.
Nastoji se da se Srbija u podobi tuđim pogledima na savremeni svet i na buduća dešavanja, pa kako onda da se time ne pozabavimo?
Evropska komisija, kada govori o Srbiji, ona govori o Srbiji bez Kosova. Kosovo je za nju posebna država. Samim tim, njih se ne tiče stradanje Srba i uništavanje srpske imovine i srpskog nasleđa na Kosovu i Metohiji, stvaranog i u vekovima kada tamo Albanaca uopšte nije bilo, ali se tiče da se Kosovo učvrsti kao država, a da Srbija to ne ometa i da se time ona složi.
10/2 GD/JG
Napominje se da su dobrosusedski odnosi i regionalna saradnja predstavljaju ključni deo procesa evropskih integracija Srbije, a za EU Srbija i Kosovo su susedi.
Naglašava se da normalizacija odnosa i sprovođenje obaveza iz dijaloga ostaju suštinski uslovi na evropskom putu obeju strana, a obe strane rizikuju da izgube važne prilike ako napredak izostane.
Srbiji se, pored ostalog, zamera što je više puta sprovodila aktivnost i suprotne svojim obavezama prema sporazumu o putu ka normalizaciji, tako što je lobirala protiv članstva Kosova u međunarodnim organizacijama.
Sa takvom formulacijom jasno se stavlja do znanja da Evropa radi na utemeljenju državnosti Kosova i njenom instaliranju međunarodne organizacije, a od Srbije se traži da se tome ne suprotstavlja.
Da se stvori privid tobože ujednačenog stava države Srbije i njenog otimajućeg dela teritorije, suvoparno se konstatuje da je i Kosovo više puta sprovodilo aktivnosti suprotne svojim obavezama iz dijaloga, uključujući policijske operacije protiv struktura i službi na severu koje podržava Srbija. Ni na koji način se ne dočarava stradanje srpskog naroda pod terorom privremenih albanskih vlasti.
Na dva mesta u izveštaju se s prekorom konstatuje da su uspostavljena samo dva od šest stalnih zajedničkih prelaza. Srbiji se zamera što ona nije uspostavila stajne zajedničke prelaze sa otetim delom svoje teritorije.
U izveštaju Evropske komisije primetno je nastojanje da se evropske vrednosti preslikaju i od Srbije i tu se navodi šta je to što bi Srbija trebalo da učini i da prilagodi svoj pravni sistem, pre svega, po pitanju rodne ravnopravnosti, odnosa prema LGBT populaciji, ali istovremeno ono što mi je posebno zasmetalo, da se tobože Srbija ima i neadekvatan odnos prema manjinama koje žive u Srbiji, pa se između ostalog kaže da ima neadekvatan odnos i prema Romima, što se ničim ne može dokazati.
Evropa bi Srbiji ne samo da diktira kako da živi u svojoj kući, nego i kako da se odnosi prema drugim zemljama. Naravno, prva na tapetu je Rusija. Tim povodom se piše da Srbija se nije usaglasila sa restriktivnim merama EU prema Rusiji, niti sa nizom drugih izjava i restriktivnih mera EU u vezi sa Rusijom, Kinom, Belorusijom, Iranom, Demokratskom Narodnom Republikom Korejom i destabilizacijom Republike Moldavije. Ona nastavlja da obavlja letove sa Rusijom sa povećanom učestalošću itd.
Srbiji se zamera što je na Generalnoj skupštini UN glasala za uspostavljanje međunarodnog dana protiv jednostranih prinudnih mera, glasajući suprotno stavu EU. Zamera se i što je 14. marta ove godine bila među 41 zemljom koje su podržale zajedničku izjavu koju je u njihovo ime predstavila Ruska Federacija, kako se to kaže, u Savetu UN za ljudska prava povodom obeležavanja 80. godišnjice pobede nad nacizmom 9. maja.
Zamera se i što je Srbija održavala učestale kontakte na visokom nivou sa Kinom i učestvovala u zajedničkoj vojnoj vežbi sa Kinom u julu 2025. godine i što je predsednik države Srbije prisustvovao obeležavanju 80. godišnjice od završetka Drugog svetskog rata.
Pošto nemam mnogo vremena, skratio bih. Srbija se kroz ovaj izveštaj i ucenjuje. Na kraju izveštaja se kaže – Srbija bi mogla ostvariti koristi od okvirno dodeljenih sredstava u iznosu od 1,586 milijardi evra koji će biti kanalisana kroz reformsku agendu, naravno, ukoliko pristanu na ono što se od njih traži, tzv. normalizaciju odnosa sa Kosovom, a to znači da se od Srbije traži da se odrekne Kosova, pa ćemo mi to da platimo onoliko koliko oni procene, iako to nije za plaćanja.
10/3 GD/JG
Posle svega iznetog u izveštaju, nama se ovde i predlaže zaključak povodom tog izveštaja u kojem se kaže da Narodna skupština konstatuje i podržava iznete preporuke Evropske komisije, pa i to da je potrebno unapređenje javnog narativa o EU.
Nije naše da ubeđujemo narod da se priklanja EU, nego da omogućimo da narod shvati šta mu se iz ovakve Evrope nudi i šta se od njega traži.
Hvala vam na pažnji.
Hvala.
Reč ima narodna poslanici i predsednica Odbora za kulturu i informisanje, Nevena Đurić.
Hvala vam.
Sada ima reč predstavnik predlagača Nataša Jovanović.
Hvala.
Imam jedno poslaničko pitanje koje se tiče ispravljanja istorijske nepravde.
Naš narod svih vera grob smatra svetinjom. Tako je i u mnogim drugim kulturama i religijama. Ali, za srpske komuniste nije tako. Oni svoje političke protivnike ne samo da su surovo, bez suda i suđenja, ubijali, nego su išli na to da im zatru svaki trag u postojanju. Krišom su punili, zatrpavali i maskirali masovne grobnice, a tela istaknutih narodnih vođa koje su pobili na tajna mesta zakopavali, da se nikad ne bi otkrilo gde počivaju njihovi posmrtni ostaci.
Tako je postupljeno sa telom Dragoljuba Draže Mihailovića, a tako je postupljeno i sa telom mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija Lipovca. Duhovni poglavar Crne Gore sa, kako se računa, 70-ak sveštenika i sa hiljadama slobodoljubivih ljudi iz Crne Gore koji nisu želeli da sačekaju dolazak komunističke vlasti u zemlji jer su slutili do čega će komunistički režim dovesti, krenuli su u emigraciju. Partizani su ih presreli u Sloveniji, došlo je do masovnog ubijanja. Mitropolita Joanikija su zarobili i sa nekoliko sveštenika stražarno sproveli u Beograd. Kasnije su odvedeni u Aranđelovac i negde podno Bukulje ubijen je.
Nekada bivši visoki komunistički funkcioner, jedan od retkih koji je imao časti i hrabrosti da se bar u nekim situacijama distancira od nečasnih dela režima kojem je pripadao, Dušan Čkrebić, u svojoj knjizi "Ljudi i događaji", piše da je mitropolit Joanikije streljan 1945. godine u Aranđelovcu i da mu se grob ni do danas ne zna. A potom dodaje: "Još jedna besmislena odluka euforičnog pobednika koji ne razmišlja o tome da će kad-tad doći vreme kada će se postaviti pitanje - zašto i da li je moralo sve tako da bude?"
Dušan Čkrebić i od mene je zatražio da se lično angažujem oko otkrivanja groba mitropolita Joanikija. Rekao mi je da naše službe bezbednosti sigurno znaju, da imaju zapis o tome gde je telo mitropolitovo zakopano.
Zato ovom prilikom Bezbednosno-informativnoj agenciji i Ministarstvu unutrašnjih poslova Srbije upućujem pitanje - šta se sve čini da se otkrije grob Dragoljuba Mihailovića i grob mitropolita Joanikija Lipovca i kakva sve svedočenja i pisana akta država o tome ima?
U rimskoj državi, u robovlasničkom sistemu, rob je pripadao svom gospodaru. On je mogao da ga kažnjava, da proda, da koristi njegov rad. Rob je bio objekt a ne subjekt prava. Ali, kada rob umre, njegov grob postaje stvar vanpravnog prometa, "res regulosa", kao i grob slobodnog čoveka. Grobnica i spomenik mogu biti predmet kupoprodaje, ali od kad se u grob unese telo umrlog i ako se postavi spomenik, oni postaju "res extra commercium". Otuda naš čuveni profesor rimskog prava Obrad Stanojević zapisuje da tako rob živi kao stvar, oruđe koje govori, ali postaje čovek kad umre. I grob gospodara i grob roba tretiraju se kao svetinja.
Eto, tako je bilo još pre mnogo vekova, a danas se skrivaju i zatiru grobovi čak i onih veliki ljudi koji su delom svojim ostavili trag na zemlji. To nije zločin samo prema ljudima sa kojima se tako postupa, nego i zločin prema tvorevini i prema civilizaciji kojoj pripadamo. Zato insistiram za odgovor na postavljeno pitanje. Hvala vam na pažnji.
Prvo pitanje upućujem MUP, nakon dva masovna zločina u maju 2023. godine, Vlada Srbije krenula je u razoružavanje građana, ona tada donosi zaključak kojim protivustavno i protivzakonito menja zakon koji se može menjati samo po predviđenoj proceduri ovde u Skupštini Srbije. Otpočela je kampanja oduzimanja oružja, ne samo od onih koji ga nelegalno poseduju, nego i od legalnih vlasnika.
Kampanja i preduzete mere imale su za cilj da se ljudi primoraju da u trajno vlasništvo države predaju oružje koje legalno poseduju.
Realnog osnova za to nije bilo, jer činjenice ukazuju da se 91% svih krivičnih dela izvrši nelegalnim oružjem, 8% službenim oružjem, a samo 1% oružjem koje je u legalnom posedu građana. Preduzete mere pogodile su najviše savesne građane, oni koji su legalno posedovali oružje, koji ga nisu krili, a na drugoj strani oni pak koji su krili da imaju oružje i nisu hteli da prijave da ga poseduju, nisu bili pod direktnim pritiskom, da ga predaju. Inače razoružanjem savesnih lojalnih građana, legalnih vlasnika oružja, slavi se i odbrambena moć zemlje. Srbija je jedna od retkih zemalja u svetu, a možda i jedina država koja naplaćuje porez na oružje. U međuvremenu nakon te preduzete akcije, razoružanja, desilo se nešto paradoksalno.
Mnogim bivšim posednicima legalnog oružja, stigla je opomena pod pretnjom prinudne naplate da se plati porez na oružje koje više ne poseduju, koje su bez nadoknade predali državi. Do toga je najverovatnije došlo iz razloga što MUP, nije dostavilo Poreskoj upravi imena ljudi koji su državi predali oružja i zbog toga su mnogi građani prinuđeni da odlaze u poresku upravu, da gube vreme čekajući u dugom redu i da se pravdaju za neosnovani dug.
Zato pitanje MUP, šta će se preduzeti da se zaustavi maltretiranje nedužnih građana, zbog njihovog propusta?
Drugo pitanje upućujem Vladi Republike Srbije - Poslanička grupa MI - Glas iz naroda, tri puta je postavljala poslaničko pitanje Vladi zašto se država Srbija pod obrazloženjem sinhronizacije spoljne politike sa EU priključila sankcijama koje je ona uvela nama prijateljskoj, jednoj od najbliskijih zemalja, Republici Belorusiji? Ni na jedno pitanje odgovor nismo dobili.
Saglašavajući se sa sankcijama EU onemogućen je i vazdušni saobraćaj između Srbije i Belorusije, zbog čega ispaštaju mnogi građani i Srbije i Belorusije, ali i građani drugih zemalja koji bi putovali na ovoj relaciji.
Vazdušni saobraćaj između Beograda i Minska uspostavljen je 2012. godine i u početku se odvijao preko Budimpešte, a onda posle godinu i po dana uspostavljena je direktna linija između Beograda i Minska tri puta nedeljno, na kojoj će potom početi da se leti i šest puta nedeljno.
Srpsko prisustvo u Belorusiji, ali i belorusko u Srbiji je sve očiglednije. Danas razvoj Belorusije, ali i promociji Srbije u Belorusiji i drugim zemljama bivšeg sovjetskog prostora značajno doprinosi srpska kompanija "Braća Karić". Kompanija holding "BK grupe - Braća Karić" samo na jednom mestu na 460 hektara bivšeg aerodroma u Minsku gradi multifunkcionalni kompleks "Minsk-MIR" po principu "grad u gradu", sa četiri miliona kvadratnih metara stambenog prostora, što je negde oko 50 hiljada stanova. U drugom delu grada je stambeno-poslovni kompleks "Majka Minska" - "Majaka Minska", od milion kvadrata, u sklopu kojeg je i trgovinski centar "Dana mol" od 200 hiljada kvadratnih metara, koji dnevno poseti u proseku 80 hiljada ljudi, a gradi se i stambeno poslovno privredni i sportski kompleks "Severni Berg", takođe po principu "grad u gradu", od osam miliona kvadratnih metara.
Na gradilištima kompanije "Braća Karić" u Belorusiji dnevno radi 13 hiljada ljudi, a zajedno sa gradilištima u Rusiji i Kazahstanu oko 30 hiljada ljudi. Naši ljudi radno angažovani u Belorusiji mole da naša država omogući da se obnovi vazdušni saobraćaj između Beograda i Minska. Zato moje pitanje Vladi Republike Srbije glasi - kada će omogućiti ponovno uspostavljanje vazdušnog saobraćaja između Srbije i Belorusije? Hvala na pažnji.
Hvala.
Ovih dana sa još trojicom poslanika ovog Doma učestvovao sam na Kongresu slobode u Minsku. Uprkos toplom bratskom prijemu na svakom mestu, pa i u Palati predstavnika i u Savetu Republike, osećao sam nelagodu što se moja država Srbija, pod obrazloženjem sinhronizacije spoljne politike sa EU, priključila sankcijama koje je ona uvela ovoj nama jednoj od najbliskijih zemalja na svetu.
Došli smo u paradoksalnu situaciju, dok većina zemalja zapada, među kojima posebno zemlje EU, osim njih pet, rade protiv interesa Srbije, ugrožavajući njen teritorijalni integritet i onemogućavajući njen suverenitet na celoj njenoj teritoriji, da se Srbija saglašava sa politikom tih zemalja prema zemlji koja štiti interese Srbije prema bratskoj Belorusiji. Belorusija, ne samo da se nikada nije ogrešila o Srbiju, nego je uvek, kada je bila u prilici, činila dobro našem narodu i našoj zemlji. U međunarodnim organizacija redovno podržava Srbiju, nije priznala lažnu državu Kosovo, kao što su to učinile države EU sa čijom neprijateljskom politikom prema Belorusiji Srbija se saglašava.
Nedavno u Generalnoj skupštini UN Belorusija je glasala protiv nametnute rezolucije kojom se Srbi žigošu kao tobože genocidan narod samo kako bi se nekako skinula ili barem ublažila istorijska hipoteka sa onih koji su činili genocid.
U jeku NATO agresije na našu zemlju, 14. aprila 1999. godine, predsednik Belorusije Aleksandar Lukašenko iz bratske solidarnosti doleteo je u Srbiju. Bezbednost leta NATO nije garantovao, već je u susret njegovom avionu poslao svoje borbene avione. Ni pored toga, predsednik Lukašenko nije odustao od svoje namere. Vazdušni napadi nastavljeni su i tokom Lukašenkovog boravka u Beogradu.
U međuvremenu, nakon NATO rata za otimanje Kosova i Metohije od Srbije, NATO zemlje naoružavaju albanske teroriste i secesioniste, a Srbiji prijateljska nam Belorusija šalje četiri aviona tipa MIG-29 jednoseda, a država Srbija i dalje sledi sankcije NATO zemalja prema Belorusiji. Ko može reći da je to moralni čin s naše strane učinjen od svih nas?
Pitanje Vladi Srbije – zašto država Srbija i dalje sledi sankcije koje je EU uvela prema nama prijateljskoj Belorusiji?
Pridružila se Srbija i deklaraciji povodom odluke Saveta EU o uvođenju restriktivnih mera prema avio-kompanijama iz Belorusije, pa je tako nemoguć vazdušni saobraćaj između Srbije i Belorusije zbog čega ispaštaju mnogi naši ljudi koji rade u Belorusiji, ljudi iz Belorusije koji rade u Srbiji, kao i mnogi drugi koji bi ovu vazdušnu liniji koristili za tranzit. Sasvim sigurni veliki ekonomski interesi podređeni su politički instruisanoj volji koja samo štetu proizvodi. Zašto? Mnogo ljudi i sa jedne i sa druge strane zamolilo nas je da se zauzmemo za uspostavljanje direktne vazdušne linije između Beograda i Minska. Neka Vlada Srbije objasni zašto se to ne preduzima. Hvala na pažnji.