| 24.09.2024. | Predlog zakona o zastupanju i zaštiti državnih interesa Republike Srbije na Kosovu i Metohiji |
u proceduri
|
| 16.07.2024. | Predlog Deklaracije o Srebrenici |
u proceduri
|
Hvala.
Kada neko hoće da sazna koliko je zadužena država Srbija on već unapred zna da će naići na veću cifru od one koja mu je eventualno od ranije poznata, jer Srbija se mnogo više zadužuje nego što se razdužuje.
Ovde u Skupštini Srbije iz zasedanja u zasedanje donose se novi zakoni o zaduženju, zakoni o davanja garanciji Republike Srbije u korist stranih i domaćih banaka po zaduženju, odnosno za izmirivanje obaveza javnih preduzeća i akcionarskih društava – zakoni o potvrđivanju ugovora o zajmu Republike Srbije, zakoni o potvrđivanju sporazuma o zajmu, zakoni o potvrđivanju ugovora o garancijama, zakoni o potvrđivanju ugovora o kreditnim aranžmani i posle ovog skupštinskog zasedanja Srbija će biti još zaduženija za gotovo pola milijarde evra.
Nije sporno da ima situacija kada je potrebno da se država zaduži, naročito u nekim vanredno teškim situacijama i kada je to neophodno za razvoj zemlje, ukoliko je to uslov koji omogućava da se stvara prihod iz kojeg će se vraćati krediti i podsticati dalji razvoj, ali sporno jeste to što nema dovoljno transparentnosti u trošenju državnog novca, pa i novca iz kredita, kao i to što se kod nas ukorenila praksa da se zadužujemo za sve i svašta.
Svaki razuman čovek koji želi da bude objektivno informisan mogao se uveriti kako se kod nas veliki poslovi koji se plaćaju državnim novcem ugovaraju po jednoj ceni, a onda nakon što se zaključi glavni ugovor cena se aneksima drastično menja, toliko da nekada bude i više nego duplo veća od početne cene ugovorene glavnim ugovorom. To, nažalost, postaje kod nas uobičajena praksa.
Da je takvo probijanje inicijalno ugovorene cene, posebno na velikim infrastrukturnim projektima, česta pojava u Srbiji ukazuje i Fiskalni savet koji je za svoj rad odgovoran ovom domu, Narodnoj skupštini Republike Srbije.
Po predlogu zakona o potvrđivanju finansijskog ugovora železnička pruga Niš – Dimitrovgrad B između Republike Srbije i Evropske investicione banke koji je ovde pred nama vidi se kako se enormno uvećava početna cena na nekom državnom poslu, u ovom slučaju bar ukratko je obrazloženo zašto je došlo do velikog povećanja početne cene.
Ukupan trošak za Projekat rekonstrukcije i modernizacije postojeće jednokolosečne pruge prosek Sićevo – Dimitrovgrad, izgradnje jednokolosečne obilaznice severno od grada Niša od Evropske investicione banke prvobitno je procenjen na iznos od 268.280.000 evra, a onda, kako se navodi u finansijskom ugovoru, nekoliko globalnih događaja koji su uticali na napredak realizacije projekta, kašnjenja u pripremi projekta, zajedno sa odlukom Ministarstva građevinarstva, saobraćaja i infrastrukture da dodatno poboljša nivoe bezbednosti i sigurnosti za celu osnovnu železničku mrežu u Srbiji rezultirali su značajnim povećanjem troškova projekta na 502 miliona evra. Država je od Evropske investicione banke za ove namene zatražila kredit u iznosu od 234 miliona evra. Banka je već stavila na raspolaganje deo kredita u iznosu od 134 miliona evra, a navedenim ugovorom sada se odobrava još 100 miliona evra kredita.
Radi javnosti podsećam, pred nama na ovom zasedanju još su Predlog zakona o potvrđivanju Ugovora o zajmu između Republike Srbije i Evropske banke za obnovu i razvoj po Projektu unapređenje kvaliteta vazduha u Srbiji u iznosu od 50 miliona evra; Predlog zakona o potvrđivanju Sporazuma o zajmu između Republike Srbije i Međunarodne banke za obnovu i razvoj u svrhu dodatnog finansiranja projekta modernizacije poreske administracije u iznosu od 27.250.000 evra; Predlog zakona o potvrđivanju Posebnog sporazuma o Drugoj kreditnoj liniji br. CRS 1025 02E za finansiranje Programske operacije za razvoj politiku zelenog rasta u Srbiji između Republike Srbije i Francuske agencije za razvoj u iznosu od 135 miliona evra; Predlog zakona o potvrđivanju Sporazuma o zajmu između Nemačke razvojne banke u Frankfurtu na Majni i Republike Srbije za zajam politike „Reforma sektora energetike i životne sredine u Republici Srbiji 2“ takođe u iznosu od 135 miliona evra; Predlog zakona o potvrđivanju Ugovora o garanciji plaćanja između Republike Srbije i Francuske agencije za razvoj kojim država garantuje plaćanje obaveza po Ugovoru o kreditnom aranžmanu koji je zaključilo AD „Elektromreža Srbije“ u iznosu od 12 miliona evra.
Ne sporim da su potrebne sve ove aktivnosti, ali je pitanje da li je za to potrebno zaduživati se. Lako je kada se novac uzima, kad se zadužujete, teško je kad se dug vraća, naravno sa kamatom.
Zabludeli jugo nostalgičari obmanjuju naš narod kako se nekad u jugoslovenskoj komunističkoj državi tobože dobro živeli. Neki su zaista komotno živeli u tuđim otetim kućama i vilama, po državnim privilegijama ukoliko su bili ideološki poslušni, a država je najviše obitavala na nasleđu svojih prethodnica, bivših država i na veresiji, na novcu od zaduživanja. Mi i danas otplaćujemo dug iz tog doba, iz vremena komunističke Jugoslavije. Prema zvaničnim podacima NBS na dan 30. septembar 2025. godine prema stranim poveriocima ima da vratimo dug bivše SFRJ još u iznosu od 815.860.000 evra.
Iz vremena Titove Jugoslavije Republika Srbija nasledila je javni dug od oko 8,82 milijarde evra, od čega je dug prema Parsikom klubu poverioca 4,19 milijardi evra, prema Londonskom klubu poverioca 2,58 milijardi, Svetskoj banci 1,81 milijarda i Evropskoj banci 223 miliona evra, koliko su iznosile obaveze prema EIB-u. Preostali dug otplaćivaćemo sve do 2041. godine.
Prema podacima Narodne banke Srbije, spoljni dug Srbije prema dužnicima i kreditorima na dan 30. jun 2025. godine iznosi 48.644.200.000 evra. Shodno takvom zaduživanju ispada da mi danas trošimo i da se kitimo lovorikama za ono što će račun plaćati naša deca i naši unuci.
Uveren sam da bismo mogli bez toliko zaduživanja. Mogli bismo i mnogo više, neuporedivo više kada se ne bi toliko od države kralo, kada bi se suzbila korupcija. Napredovala bi Srbija ne samo u materijalnom pogledu, nego i duhovno, moralno. Napredovala bi u svakom pogledu. Bila bi to kroz percepciju i svoga i drugih naroda prosperitetna zemlja, gde čovek želi da radi i stvara, da gradi svoju budućnost.
Danas, prema izveštaju Evropske komisije o vladavini prava u Srbiji za 2025. godinu, ukazuje se na izuzetno zabrinjavajuće stanje u oblasti korupcije u zemlji. Čak oko 84% ispitanika u Srbiji smatra da je korupcija rasprostranjena, što je značajno iznad proseka EU, gde je prosek 63%.
Na veliku korupciju ukazuje i ENAT, organizacija koja se bavi borbom protiv organizovanog kriminala, a kojoj podršku daju EU i SAD. Prema njenom istraživanju, Srbija zauzima treće mesto u Evropi po indeksu organizovanog kriminala, od 6,22%, dok je evropski prosek organizovanog kriminala 4,74. Pritom, indeks otpornosti prema organizovanom kriminalu u Srbiji je 4,96%, daleko ispod evropskog proseka od 6,27 i po tome je ona na 36. mestu u Evropi.
Savet za borbu protiv korupcije Vlade Republike Srbije u svom izveštaju od 25. juna 2024. godine, ističe da su problemi sistemske korupcije u Republici Srbiji složeni i da oni zahtevaju sistemske i koordinisane napore svih institucija.
Posebno se ukazuje da su javna preduzeća, kao što su „Elektroprivreda Srbije“ i „Železnice Srbije“, podložni korupciji, s obzirom na velike iznose subvencija iz budžeta i nedostatke transparentnosti u radu. Dakle, mnogo je činjenica koje ukazuju da se olako i ne transparentno troše državna sredstva.
Sve to utiče ne samo na snagu države, nego i na standard građana. Po podacima Eurostata Srbija je 2023. godine postigla tek oko 45% prosečne kupovne moći u EU.
Kada je reč o državnoj imovini, to se tiče svakog njenog građanina. Sveti vladika Nikolaj 1936. godine piše tekst pod naslovom „Ne kradi državu“, koji započinje rečima - ne kradi državu, jer je skupo plaćena, braća tvoja izginula su u ratovima braneći državu, oni su položili živote svoje za državu, kako se ti usuđuješ krasti i potkradati tu preskupu tvrorevinu. Završava rečima - ko ukrade jedan dinar od privatnog čoveka, odgovoran je za jednu krađu, jer je pokrao jednog čoveka, ko ukrade jedan dinar od države, recimo od Jugoslavije, taj je pokrao 15 milina duša te države, taj je odgovoran za 15 miliona krađa. Jugoslavija je tada imala 15 miliona stanovnika.
Da je krađa od države, u stvari, krađa od svakog građanina ove zemlje, to potvrđuju ove reči, a kada tako budu razmišljali svi nosioci državne vlasti, pogotovo oni koji raspolažu državnim novcem, ali i svi drugi građani, tek tada će se ova zemlja uspraviti i tek tada se može reći da je ona prosperitetna i da napreduje.
Briga za državu podrazumeva odgovoran odnos i po tome šta se gradi, u šta se narodni novac ulaže. Razuman čovek kada se kući, najpre kupuje ono što mu je neophodno za život i pri tom ulaže u ono što mu prihod donosi, pa tek kada stekne dovoljno, on počinje da ulaže i u ono što ne donosi prihod. Zamislite koliko bi ova zemlja bila bogatija i razvijenija da nije korupcije i da se ulagalo u njen razvoj, umesto što se davalo tamo gde nikakve koristi nema.
Davali smo čak i neprijateljima našim, onima koji su bombardovali i rušili ovu zemlju i što smo novac davali kojekakvim tobožnjim stranim investitorima, koji su u ovu zemlju dolazili zbog datih im privilegija i velikih subvencija iz državne kase, a zadržavali se samo dok su imali šta odavde iz ove zemlje šta da iznesu, umesto da smo to davali našim privrednicima, koji bi taj novac zadržali ovde u Srbiji.
U redu je da se grade putevi i druga infrastruktura po tržišnim uslovima, a ne po cenama koje unose sumnju u korupciju, ali da se novac daje za ono što prihod neće donositi, već samo nove troškove stvarati, to je najblaže rečeno nedomaćinski odnos prema zemlji svojoj i dodatni teret na leđima naše dece. Takav je smisao gradnje nacionalnog stadiona po ceni od čak milijardu evra. On neće moći ni sam sebe da izdržava, a kamoli kakvu dobit da donosi. Ne kažem da ne trebaju i takvi objekti, ali nije neophodno u ovom vremenu.
Poseban problem jeste i to što se i veliki i mali državni poslovi poveravaju stranim preduzećima i kompanijama. Time se prividno gradi, a u temelju se urušava domaća privreda. Kada novac date stranoj firmi, taj novac ode iz zemlje, a kada ga date domaćoj firmi, radnici te firme trošiće ga ovde u svojoj zemlji, a i sama firma svoj status u Srbiji gradi.
Još nešto, stranac novac iz Srbije izvlači kroz transferne cene, tako što sve ono što uveze za rad u Srbiji, on prikazuje po znatno višim od stvarnih cena i na taj način izbegava plaćanje poreza na dobit koju ostvaruje u Srbiji. Ako bi se angažovalo domaće preduzeće, sve bi se ovde u Srbiji prikazivalo kao dobit i oporezivalo. To bi dalo podsticaj da razvijamo svoje stručne kapacitete, svoju nauku, svoju privredu. Kroz takav angažman naša preduzeća bi sticala konkurentsku sposobnost da nastupaju i na stranim tržištima.
Ova zemlja zaista ima perspektivu ako se ne potkrada i ako se domaćinski vodi. Kad tako bude, onda neće biti potrebe za stranim kreditima. Hvala na pažnji.
Hvala.
Imam jedno poslaničko pitanje koje se tiče ispravljanja istorijske nepravde.
Naš narod svih vera grob smatra svetinjom. Tako je i u mnogim drugim kulturama i religijama. Ali, za srpske komuniste nije tako. Oni svoje političke protivnike ne samo da su surovo, bez suda i suđenja, ubijali, nego su išli na to da im zatru svaki trag u postojanju. Krišom su punili, zatrpavali i maskirali masovne grobnice, a tela istaknutih narodnih vođa koje su pobili na tajna mesta zakopavali, da se nikad ne bi otkrilo gde počivaju njihovi posmrtni ostaci.
Tako je postupljeno sa telom Dragoljuba Draže Mihailovića, a tako je postupljeno i sa telom mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija Lipovca. Duhovni poglavar Crne Gore sa, kako se računa, 70-ak sveštenika i sa hiljadama slobodoljubivih ljudi iz Crne Gore koji nisu želeli da sačekaju dolazak komunističke vlasti u zemlji jer su slutili do čega će komunistički režim dovesti, krenuli su u emigraciju. Partizani su ih presreli u Sloveniji, došlo je do masovnog ubijanja. Mitropolita Joanikija su zarobili i sa nekoliko sveštenika stražarno sproveli u Beograd. Kasnije su odvedeni u Aranđelovac i negde podno Bukulje ubijen je.
Nekada bivši visoki komunistički funkcioner, jedan od retkih koji je imao časti i hrabrosti da se bar u nekim situacijama distancira od nečasnih dela režima kojem je pripadao, Dušan Čkrebić, u svojoj knjizi "Ljudi i događaji", piše da je mitropolit Joanikije streljan 1945. godine u Aranđelovcu i da mu se grob ni do danas ne zna. A potom dodaje: "Još jedna besmislena odluka euforičnog pobednika koji ne razmišlja o tome da će kad-tad doći vreme kada će se postaviti pitanje - zašto i da li je moralo sve tako da bude?"
Dušan Čkrebić i od mene je zatražio da se lično angažujem oko otkrivanja groba mitropolita Joanikija. Rekao mi je da naše službe bezbednosti sigurno znaju, da imaju zapis o tome gde je telo mitropolitovo zakopano.
Zato ovom prilikom Bezbednosno-informativnoj agenciji i Ministarstvu unutrašnjih poslova Srbije upućujem pitanje - šta se sve čini da se otkrije grob Dragoljuba Mihailovića i grob mitropolita Joanikija Lipovca i kakva sve svedočenja i pisana akta država o tome ima?
U rimskoj državi, u robovlasničkom sistemu, rob je pripadao svom gospodaru. On je mogao da ga kažnjava, da proda, da koristi njegov rad. Rob je bio objekt a ne subjekt prava. Ali, kada rob umre, njegov grob postaje stvar vanpravnog prometa, "res regulosa", kao i grob slobodnog čoveka. Grobnica i spomenik mogu biti predmet kupoprodaje, ali od kad se u grob unese telo umrlog i ako se postavi spomenik, oni postaju "res extra commercium". Otuda naš čuveni profesor rimskog prava Obrad Stanojević zapisuje da tako rob živi kao stvar, oruđe koje govori, ali postaje čovek kad umre. I grob gospodara i grob roba tretiraju se kao svetinja.
Eto, tako je bilo još pre mnogo vekova, a danas se skrivaju i zatiru grobovi čak i onih veliki ljudi koji su delom svojim ostavili trag na zemlji. To nije zločin samo prema ljudima sa kojima se tako postupa, nego i zločin prema tvorevini i prema civilizaciji kojoj pripadamo. Zato insistiram za odgovor na postavljeno pitanje. Hvala vam na pažnji.
Hvala.
Poslanička grupa MI – GLAS IZ NARODA podnela je malopre jedan akt na pisarnicu, ali nalazimo za shodno da i ovde kažemo šta smo napisali. Taj akt su potpisali svi poslanici poslaničke grupe MI – GLAS IZ NARODA, ovde koji su prisutni. Radi se o jednoj ispravci.
Prilikom glasanja za dopunu dnevnog reda danas po predlogu grupe od šest narodnih poslanika koji su podneli predlog rezolucije o genocidu u Srebrenici, došlo je do greške u glasanju pojedinih narodnih poslanika poslaničke grupe MI – GLAS IZ NARODA.
Usled buke u sali nije se dovoljno dobro čulo o kakvom predlogu reč, pošto su narodni poslanici poslaničke grupe MI – GLAS IZ NARODA podneli predlog rezolucije o genocidu u Jasenovcu, mislili smo da se glasa po tom predlogu. Tako je došlo do pogrešnog glasanja po predlogu nekih drugih narodnih poslanika, o predlogu rezolucije koji mi ne podržavamo.
Napominjemo da nijedan narodni poslanik poslaničke grupe MI – GLAS IZ NARODA ne podržava podneti predlog rezolucije o Srebrenici. Iz tog razloga hteli smo da se obznani i da uđe u zapisnik sa ovog zasedanja. Hvala vam.
Hvala.
Imam jedno poslaničko pitanje koje se tiče ispravljanja istorijske nepravde.
Naš narod svih vera grob smatra svetinjom. Tako je i u mnogim drugim kulturama i religijama. Ali, za srpske komuniste nije tako. Oni svoje političke protivnike ne samo da su surovo, bez suda i suđenja, ubijali, nego su išli na to da im zatru svaki trag u postojanju. Krišom su punili, zatrpavali i maskirali masovne grobnice, a tela istaknutih narodnih vođa koje su pobili na tajna mesta zakopavali, da se nikad ne bi otkrilo gde počivaju njihovi posmrtni ostaci.
Tako je postupljeno sa telom Dragoljuba Draže Mihailovića, a tako je postupljeno i sa telom mitropolita crnogorsko-primorskog Joanikija Lipovca. Duhovni poglavar Crne Gore sa, kako se računa, 70-ak sveštenika i sa hiljadama slobodoljubivih ljudi iz Crne Gore koji nisu želeli da sačekaju dolazak komunističke vlasti u zemlji jer su slutili do čega će komunistički režim dovesti, krenuli su u emigraciju. Partizani su ih presreli u Sloveniji, došlo je do masovnog ubijanja. Mitropolita Joanikija su zarobili i sa nekoliko sveštenika stražarno sproveli u Beograd. Kasnije su odvedeni u Aranđelovac i negde podno Bukulje ubijen je.
Nekada bivši visoki komunistički funkcioner, jedan od retkih koji je imao časti i hrabrosti da se bar u nekim situacijama distancira od nečasnih dela režima kojem je pripadao, Dušan Čkrebić, u svojoj knjizi "Ljudi i događaji", piše da je mitropolit Joanikije streljan 1945. godine u Aranđelovcu i da mu se grob ni do danas ne zna. A potom dodaje: "Još jedna besmislena odluka euforičnog pobednika koji ne razmišlja o tome da će kad-tad doći vreme kada će se postaviti pitanje - zašto i da li je moralo sve tako da bude?"
Dušan Čkrebić i od mene je zatražio da se lično angažujem oko otkrivanja groba mitropolita Joanikija. Rekao mi je da naše službe bezbednosti sigurno znaju, da imaju zapis o tome gde je telo mitropolitovo zakopano.
Zato ovom prilikom Bezbednosno-informativnoj agenciji i Ministarstvu unutrašnjih poslova Srbije upućujem pitanje - šta se sve čini da se otkrije grob Dragoljuba Mihailovića i grob mitropolita Joanikija Lipovca i kakva sve svedočenja i pisana akta država o tome ima?
U rimskoj državi, u robovlasničkom sistemu, rob je pripadao svom gospodaru. On je mogao da ga kažnjava, da proda, da koristi njegov rad. Rob je bio objekt a ne subjekt prava. Ali, kada rob umre, njegov grob postaje stvar vanpravnog prometa, "res regulosa", kao i grob slobodnog čoveka. Grobnica i spomenik mogu biti predmet kupoprodaje, ali od kad se u grob unese telo umrlog i ako se postavi spomenik, oni postaju "res extra commercium". Otuda naš čuveni profesor rimskog prava Obrad Stanojević zapisuje da tako rob živi kao stvar, oruđe koje govori, ali postaje čovek kad umre. I grob gospodara i grob roba tretiraju se kao svetinja.
Eto, tako je bilo još pre mnogo vekova, a danas se skrivaju i zatiru grobovi čak i onih veliki ljudi koji su delom svojim ostavili trag na zemlji. To nije zločin samo prema ljudima sa kojima se tako postupa, nego i zločin prema tvorevini i prema civilizaciji kojoj pripadamo. Zato insistiram za odgovor na postavljeno pitanje. Hvala vam na pažnji.
Prvo pitanje upućujem MUP, nakon dva masovna zločina u maju 2023. godine, Vlada Srbije krenula je u razoružavanje građana, ona tada donosi zaključak kojim protivustavno i protivzakonito menja zakon koji se može menjati samo po predviđenoj proceduri ovde u Skupštini Srbije. Otpočela je kampanja oduzimanja oružja, ne samo od onih koji ga nelegalno poseduju, nego i od legalnih vlasnika.
Kampanja i preduzete mere imale su za cilj da se ljudi primoraju da u trajno vlasništvo države predaju oružje koje legalno poseduju.
Realnog osnova za to nije bilo, jer činjenice ukazuju da se 91% svih krivičnih dela izvrši nelegalnim oružjem, 8% službenim oružjem, a samo 1% oružjem koje je u legalnom posedu građana. Preduzete mere pogodile su najviše savesne građane, oni koji su legalno posedovali oružje, koji ga nisu krili, a na drugoj strani oni pak koji su krili da imaju oružje i nisu hteli da prijave da ga poseduju, nisu bili pod direktnim pritiskom, da ga predaju. Inače razoružanjem savesnih lojalnih građana, legalnih vlasnika oružja, slavi se i odbrambena moć zemlje. Srbija je jedna od retkih zemalja u svetu, a možda i jedina država koja naplaćuje porez na oružje. U međuvremenu nakon te preduzete akcije, razoružanja, desilo se nešto paradoksalno.
Mnogim bivšim posednicima legalnog oružja, stigla je opomena pod pretnjom prinudne naplate da se plati porez na oružje koje više ne poseduju, koje su bez nadoknade predali državi. Do toga je najverovatnije došlo iz razloga što MUP, nije dostavilo Poreskoj upravi imena ljudi koji su državi predali oružja i zbog toga su mnogi građani prinuđeni da odlaze u poresku upravu, da gube vreme čekajući u dugom redu i da se pravdaju za neosnovani dug.
Zato pitanje MUP, šta će se preduzeti da se zaustavi maltretiranje nedužnih građana, zbog njihovog propusta?
Drugo pitanje upućujem Vladi Republike Srbije - Poslanička grupa MI - Glas iz naroda, tri puta je postavljala poslaničko pitanje Vladi zašto se država Srbija pod obrazloženjem sinhronizacije spoljne politike sa EU priključila sankcijama koje je ona uvela nama prijateljskoj, jednoj od najbliskijih zemalja, Republici Belorusiji? Ni na jedno pitanje odgovor nismo dobili.
Saglašavajući se sa sankcijama EU onemogućen je i vazdušni saobraćaj između Srbije i Belorusije, zbog čega ispaštaju mnogi građani i Srbije i Belorusije, ali i građani drugih zemalja koji bi putovali na ovoj relaciji.
Vazdušni saobraćaj između Beograda i Minska uspostavljen je 2012. godine i u početku se odvijao preko Budimpešte, a onda posle godinu i po dana uspostavljena je direktna linija između Beograda i Minska tri puta nedeljno, na kojoj će potom početi da se leti i šest puta nedeljno.
Srpsko prisustvo u Belorusiji, ali i belorusko u Srbiji je sve očiglednije. Danas razvoj Belorusije, ali i promociji Srbije u Belorusiji i drugim zemljama bivšeg sovjetskog prostora značajno doprinosi srpska kompanija "Braća Karić". Kompanija holding "BK grupe - Braća Karić" samo na jednom mestu na 460 hektara bivšeg aerodroma u Minsku gradi multifunkcionalni kompleks "Minsk-MIR" po principu "grad u gradu", sa četiri miliona kvadratnih metara stambenog prostora, što je negde oko 50 hiljada stanova. U drugom delu grada je stambeno-poslovni kompleks "Majka Minska" - "Majaka Minska", od milion kvadrata, u sklopu kojeg je i trgovinski centar "Dana mol" od 200 hiljada kvadratnih metara, koji dnevno poseti u proseku 80 hiljada ljudi, a gradi se i stambeno poslovno privredni i sportski kompleks "Severni Berg", takođe po principu "grad u gradu", od osam miliona kvadratnih metara.
Na gradilištima kompanije "Braća Karić" u Belorusiji dnevno radi 13 hiljada ljudi, a zajedno sa gradilištima u Rusiji i Kazahstanu oko 30 hiljada ljudi. Naši ljudi radno angažovani u Belorusiji mole da naša država omogući da se obnovi vazdušni saobraćaj između Beograda i Minska. Zato moje pitanje Vladi Republike Srbije glasi - kada će omogućiti ponovno uspostavljanje vazdušnog saobraćaja između Srbije i Belorusije? Hvala na pažnji.
Hvala.
Ovih dana sa još trojicom poslanika ovog Doma učestvovao sam na Kongresu slobode u Minsku. Uprkos toplom bratskom prijemu na svakom mestu, pa i u Palati predstavnika i u Savetu Republike, osećao sam nelagodu što se moja država Srbija, pod obrazloženjem sinhronizacije spoljne politike sa EU, priključila sankcijama koje je ona uvela ovoj nama jednoj od najbliskijih zemalja na svetu.
Došli smo u paradoksalnu situaciju, dok većina zemalja zapada, među kojima posebno zemlje EU, osim njih pet, rade protiv interesa Srbije, ugrožavajući njen teritorijalni integritet i onemogućavajući njen suverenitet na celoj njenoj teritoriji, da se Srbija saglašava sa politikom tih zemalja prema zemlji koja štiti interese Srbije prema bratskoj Belorusiji. Belorusija, ne samo da se nikada nije ogrešila o Srbiju, nego je uvek, kada je bila u prilici, činila dobro našem narodu i našoj zemlji. U međunarodnim organizacija redovno podržava Srbiju, nije priznala lažnu državu Kosovo, kao što su to učinile države EU sa čijom neprijateljskom politikom prema Belorusiji Srbija se saglašava.
Nedavno u Generalnoj skupštini UN Belorusija je glasala protiv nametnute rezolucije kojom se Srbi žigošu kao tobože genocidan narod samo kako bi se nekako skinula ili barem ublažila istorijska hipoteka sa onih koji su činili genocid.
U jeku NATO agresije na našu zemlju, 14. aprila 1999. godine, predsednik Belorusije Aleksandar Lukašenko iz bratske solidarnosti doleteo je u Srbiju. Bezbednost leta NATO nije garantovao, već je u susret njegovom avionu poslao svoje borbene avione. Ni pored toga, predsednik Lukašenko nije odustao od svoje namere. Vazdušni napadi nastavljeni su i tokom Lukašenkovog boravka u Beogradu.
U međuvremenu, nakon NATO rata za otimanje Kosova i Metohije od Srbije, NATO zemlje naoružavaju albanske teroriste i secesioniste, a Srbiji prijateljska nam Belorusija šalje četiri aviona tipa MIG-29 jednoseda, a država Srbija i dalje sledi sankcije NATO zemalja prema Belorusiji. Ko može reći da je to moralni čin s naše strane učinjen od svih nas?
Pitanje Vladi Srbije – zašto država Srbija i dalje sledi sankcije koje je EU uvela prema nama prijateljskoj Belorusiji?
Pridružila se Srbija i deklaraciji povodom odluke Saveta EU o uvođenju restriktivnih mera prema avio-kompanijama iz Belorusije, pa je tako nemoguć vazdušni saobraćaj između Srbije i Belorusije zbog čega ispaštaju mnogi naši ljudi koji rade u Belorusiji, ljudi iz Belorusije koji rade u Srbiji, kao i mnogi drugi koji bi ovu vazdušnu liniji koristili za tranzit. Sasvim sigurni veliki ekonomski interesi podređeni su politički instruisanoj volji koja samo štetu proizvodi. Zašto? Mnogo ljudi i sa jedne i sa druge strane zamolilo nas je da se zauzmemo za uspostavljanje direktne vazdušne linije između Beograda i Minska. Neka Vlada Srbije objasni zašto se to ne preduzima. Hvala na pažnji.