PRVA SEDNICA, PRVOG REDOVNOG ZASEDANJA, 11.04.2002.

8. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

PRVA SEDNICA, PRVOG REDOVNOG ZASEDANJA

8. dan rada

11.04.2002

Sednicu je otvorila: Nataša Mićić

Sednica je trajala od 11:05 do 17:55

OBRAĆANJA

...
Građanski savez Srbije

Nataša Mićić

| Predsedava
Gospodine Stanimiroviću, upozoravam vas da ste prekoračili vreme, a vidim da ste prijavljeni i  za raspravu u načelu.

Bora Stanimirović

Nastaviću kasnije. Hvala lepo.
...
Građanski savez Srbije

Nataša Mićić

| Predsedava
Zahvaljujem vam se.
Da li narodni poslanici Pal Šandor i Dragiša Đoković koji su izdvojili mišljenje žele reč? (Ne.)
Prelazimo na raspravu predsednika poslaničkih grupa.
Reč ima predsednik poslaničke grupe DOS - DSS, narodni poslanik Dejan Mihajlov, izvolite.

Dejan Mihajlov

Poštovani predsedavajući, dame i gospodo uvaženi poslanici, poštovani gospodine ministre, pre nego što krenemo u raspravu o Zakonu o univerzitetu, u iznošenje stavova i primedbi i, naravno, onoga što je dobro u ovom zakonu, treba analizirati kakvo je stanje bilo pre ovog zakona, kao  i razloge zbog kojih je, iz godine u godinu, dolazilo do stezanja obruča oko univerziteta, koji je sve vreme  poslednjih 10 godina bio zamajac svih protesta koji su nastajali i širili se po Srbiji. Upravo to nezadovoljstvo koje su mladi najpre i najviše osećali svih ovih godina, a koje je bilo artikulisano kroz razne proteste poslednjih 10 godina prošlog veka, bilo je zamajac za sve ostale proteste i  u velikoj meri je doprinelo promenama koje su usledile 2000. godine.
S druge strane, tadašnji režim je iz godine u godinu stezao obruč oko univerziteta. Kruna tog obruča je bio Zakon iz 1998. godine. On je potpuno potčinio Beogradski univerzitet Vladi, državi i od Beogradskog univerziteta napravio je preduzeće. Tu je potpuno izbrisana svaka autonomija univerziteta, univerzitet je sveden na nivo preduzeća kojim gazduje predsednik Vlade ili neko drugi, a u ovom slučaju to je bila i Mira Marković; tako je Beogradski univerzitet postao sve samo ne univerzitet i od njegove autonomije nije ostalo ni "a".
To su bile osnove od kojih je pošla demokratska vlast kada je došla na ove pozicije gde je došla. Bez obzira što je bilo raznih razmimoilaženja povodom Zakona o univerzitetu, mi kao DSS smatramo da je ovaj zakon pre svega tranzicioni i prelazni i kao takvog ga doživljavamo. Ne doživljavamo ga kao neko konačno rešenje koje treba da obezbedi punu autentičnu autonomiju univerziteta kao jednu civilizacijsku tekovinu, već ga smatramo prelaznim rešenjem od Zakona iz 1998. godine ka jednom takvom zakonu. Zato ćemo mi iz DSS-a podržati ovaj predlog zakona kao takav.
Jednostavno, nije bilo dovoljno uslova da se krene sa donošenjem jednog novog zakona. Pre svega, nije došlo do temeljne reforme celog obrazovnog sistema i nisu utvrđeni ciljevi školstva, a na osnovu kojih treba da se donosi novi zakon o univerzitetu. Smatramo da ovaj zakon može da omogući da se u ovom tranzicionom periodu izvrše promene koje su neophodne i koje su u duhu sa promenama koje su nastupile nakon smene prethodnog režima.
Ovaj zakon se na jedan čudan način poziva na zakon iz 1992. godine, koji je manje imao logiku autonomie fakulteta, a više jednu samoupravnu logiku. To je možda logika tog zakona, naravno zato što je taj zakon bio Miloševićev zakon i što je nastao posle jednog samoupravnog perioda. Smatramo da je ako se već vraćamo na zakone koji su važili, možda je bilo bolje da se vratimo na zakon Kraljevine Jugoslavije o univerzitetu iz 1930. godine, koji je bio tada jedan moderan, demokratski zakon i koji je, u skladu sa onim kako su to radile i druge demokratske države, garantovao punu autonomiju univerziteta.
Ako se ima u vidu da je u Jugoslaviji i u Srbiji tek 1945. godine država prvi put uzela učešće u upravljanju univerzitetom, onda možemo da vidimo da je to počelo sa dolaskom komunista na vlast. Do 1945. godine univerzitet je bio u pogledu upravljanja apsolutno samostalan, a finansiranje je bilo - naravno, pored legata i svega onoga što je ostalo univerzitetu - na jaslama države. Tako je država, ona pre 1945. godine, imala svesti i želela da univerzitet upravo bude autentična intelektualna baza koja treba da pomogne upravo toj državi. Negovanje autonomije univerziteta je tada bilo strateški cilj države, kao jedna od mogućnosti i jedan od uslova za brži razvoj države i za uključivanje i približavanje države tada modernim, demokratskim i razvijenim zemljama.
Smatramo da je jedan takav zakon, koji bi doneo punu autonomiju univerziteta - koji će uslediti, naravno, nakon ovog prelaznog ili tranzicionog zakona - nešto što je krajnji cilj svih promena kad je pitanju univerzitet u Srbiji. Moram da kažem da je u izradi ovog zakona postojala saradnja DSS-a i poslaničkog kluba sa Ministarstvom, te su neke primedbe i amandmani koji su od strane DSS-a bili podnošeni i u tim raspravama iznošeni već inkorporirani u sam tekst zakona. Smatramo da je u tom delu ovaj tekst zakona i poboljšan. DSS ima još amandmana; očekujemo da neki od njih budu i prihvaćeni.
Ono što nas iz DSS-a posebno zanima, to je da li odredbe koje se odnose na zabranu verskog delovanja, odnosno organizovanja na univerzitetu, predstavljaju zabranu vraćanja Bogoslovskog fakulteta u okvire Univerziteta u Beogradu ili ne predstavljaju. Znači, to treba razrešiti, jer imamo jednu inicijativu za ukidanje rešenja kojim je Bogoslovski fakultet Univerziteta u Beogradu izbačen iz sastava Beogradskog univerziteta. Na ovoj sednici će se raspravljati o tome. Znači, hoćemo da znamo da li je to onemogućavanje uključivanja u okvire Beogradskog univerziteta Bogoslovskog fakulteta u Beogradu ili nije.
Nejasnoće koje ovim zakonom nastaju nakon ovih odredaba koje se tiču studentskog parlamenta ministar je u svojoj uvodnoj reči donekle razvejao, zato što se studentski parlament neće odnositi na političku organizaciju koja se zove studentski parlament, već će biti za studente neka vrsta parlamenta kakav mi imamo ovde. To je nejasno uneto u zakon i smatramo da treba nekim posebnim aktom, a verovatno će se to doneti, organizovati studentski parlament koji će imati svoja posebna pravila i, verovatno, punu autonomiju u okviru Beogradskog univerziteta.
Apsolutno ne postoji nikakva mogućnost uticaja profesora ili bilo kog drugog, ili samih državnih organa, na funkcionisanje i organizovanje studentskog parlamenta. To je onda nešto što će omogućiti pravo učešće studenata u upravljanju Beogradskim univerzitetom. Mi kao DSS se potpuno zalažemo za to.
Isto tako, najgore je jednu nepravdu, a zakon iz 1998. je bio nepravda, pre svega prema profesorima, studentima i svim ostalim građanima Srbije, ispravljati drugom nepravdom. Poništavanje, odnosno revizija nekih profesorskih titula koje su dobijane od 1998. godine jeste prihvatljivo, ali to ne treba da ima oblike revanšizma i ne treba te nepravde ispravljati tako što će se nanositi druge nepravde. Mi ćemo insistirati da sve to bude pod posebnom pažnjom i pod lupom i javnosti i stručnih tela, kako bi se stvarno oni koji ne zaslužuju titulu lišili te titule, a oni koji je zaslužuju, naravno, i dobili tu titulu. Nesumnjivo je da ima onih koji su i prema tom zakonu zasluženo dobili svoje titule. Jednostavno, toga se moramo držati.
Mi u DSS-u ćemo insistirati da konačan sud o kvalitetu ovog zakona daju upravo profesori i studenti, jer oni su ti koji treba da ga sprovode i na njih se najviše odnosi ovaj zakon. Kao što sam ranije rekao, za ovaj zakon ćemo glasati zato što ga doživljavamo, kao što je rečeno, kao tranziciono i prelazno rešenje, ne kao konačno rešenje - koje će uslediti nakon reformi koje naša prosveta i naš obrazovni sistem moraju da dožive, da bi se jasno utvrdili ciljevi obrazovanja i načini kako će on uopšte funkcionisati. Smatramo da Srbiji treba novi zakon o univerzitetu koji će obezbediti punu, autentičnu, civilizacijski određenu autonomiju univerziteta, kako bismo se možda tek tada vratili na neke osnove koje je Srbija imala još 1930. godine, u Zakonu o univerzitetu Kraljevine Jugoslavije.
...
Građanski savez Srbije

Nataša Mićić

| Predsedava
Za reč se javio narodni poslanik Zeldžo Hurić, ovlašćeni predstavnik poslaničke grupe Reformisti Vojvodine i Sandžačka demokratska partija.

Zeldžo Hurić

Uvažena gospođo predsedniče, dame i gospodo potpredsednici, uvaženi gospodine ministre i ostali članovi Vlade, poštovani kolege poslanici, dragi gosti, poštovani i uvaženi građani, pred nama je zakon o univerzitetu koji, zajedno sa zakonima o osnovnoj i srednjoj školi, čini pravnu legislativu obrazovnog sistema naše države. Ako uzmemo da oko 1,5 milion stanovnika Srbije učestvuje u formalnom obrazovnom sistemu, a od toga su oko 80.000 učitelji, nastavnici, profesori, i kao takvi predstavljaju najobrazovniji deo populacije, onda zaključujemo da je to i najznačajniji nacionalni resurs. Blizu četiri miliona građana ima direktne potrebe za obrazovanjem, među kojima je ogromna većina mladih učenika, đaka i studenata. Tako važnom, rekao bih najvažnijem resursu, u prethodnih 10-12 godina skoro da nije poklonjena nikakva pažnja.
Istina, zemlja je krenula u proces tranzicije, ali bez ikakvih promena u tome šta i kako se uči u obrazovnim institucijama. Sve ono što nam se dešavalo, a posebno na polju građanskih prava, bitno je uticala na institucije obrazovanja koje, svakako, nisu bile modeli demokratskog procesa niti afirmacije mira i tolerancije. Kao što znamo, štrajkovalo se vrlo često, a izdaci za obrazovanje su bili na najnižem nivou. Istina, bila je proklamovana dostupnost i ravnopravnost u obrazovanju, no one u potpunosti nisu bile ostvarene. Posebno je bilo evidentno odsustvo razvijanja tolerancije prema različitostima, eliminacija ksenofobije, razvijanje sistema vrednosti, upoznavanje i poštovanje ljudskih prava.
Jedina, kao što smo čuli, zakonska promena u prethodnom periodu, koja se desila na univerzitetu, bila je donošenje novog Zakona o univerzitetu 1998. godine, koji je skoro u potpunosti ukinuo autonomiju univerziteta i koji je pogazio i neka prava autonomnih pokrajina. U mnogim svojim odredbama bio je u suprotnosti sa međunarodnim dokumentima koje je potpisala i ratifikovala Jugoslavija i tako stvorio prostor za razne diskriminacije po osnovu svojstva ličnosti, a što se u praksi vrlo često i dešavalo. Bili su evidentni razni oblici nasilja, masovno prisustvo oružanih lica, masovno otpuštanje profesora i studenata, nekontrolisan upis studenata, samovolja oktroisanih dekana, skoro legalizovani mito i korupcija i mnogo toga o čemu ovom prilikom zaista ne želim eksplicitnije da govorim.
Što se tiče predloženog zakona o univerzitetu, on predstalja skroman pokušaj da se ove i još mnoge druge mane isprave. Naravno da je predlagač u tom svom pokušaju bio limitiran mnogo čime, a ponajviše nasleđenim stanjem na univerzitetima. Stoga ovaj zakon jeste i mora biti za sada tranzicijskog i privremenog karaktera.
Bitne novine, o čemu je već bilo govora, ovog predloženog teksta su prvenstveno u pojačanoj autonomiji univerziteta. Neke dosadašnje nadležnosti države, odnosno ministarstva, prenete su na republički savet za razvoj univerzitetskog obrazovanja. Uvode se ponovo neki ukinuti članovi univerziteta, kao što su instituti i univerzitetska biblioteka.
Univerziteti, odnosno fakulteti, mogu osnivati preduzeća, takozvane inkubatore, koji se nakon postavljanja temelja osamostaljuju i kao takvi imaju veću šansu za uspešno poslovanje. U organima upravljanja ovim zakonom je obezbeđena dominacija predstavnika fakulteta i instituta u odnosu na predstavnike osnivača.
Veliki deo pravne materije ostavljen je da se uredi statutima univerziteta i fakulteta. Univerziteti i fakulteti mogu nastavu organizotovati u trimestrima, što je takođe jedna od bitnih novina. Studentski parlament, koji bira studenta prodekana i studenta prorektora, ovim je zakonom institucionalizovan, čime je potvrđena njegova značajna demokratska uloga.
Istina, lično nisam zadovoljan predviđenim učešćem studentskih predstavnika u funkcionisanju univerziteta, odnosno fakulteta. Mislim da je trebalo pojačati ulogu studenata, naročito prilikom donošenja odluka o njihovim prigovorima i zloupotrebi položaja od strane zaposlenih, posebno nastavnika.
U nadi da će ovaj visoki dom prihvatiti moj amandman koji otklanja taj nedostatak, mogu da izrazim zadovoljstvo predloženim tekstom. Sve u svemu, kao što sam već najavio, za Sandžačku demokratsku partiju i Reformiste Vojvodine ovaj predloženi tekst zakona o univerzitetu je prihvatljiv i mi ćemo ga svojim glasovima podržati; u načelu, razume se.
...
Građanski savez Srbije

Nataša Mićić

| Predsedava
Reč ima narodni poslanik Čedomir Jovanović, predsednik poslaničke grupe DOS.
...
Demokratska stranka

Čedomir Jovanović

Gospođo Mićić, poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, mislim da smo u prethodnih godinu dana imali puno važnih zakona pred nama, da smo razgovarali o veoma ozbiljnim temama, tragajući za rešenjima. Ali ne verujem da se mogu pronaći argumenti kojima bi se ova današnja rasprava mogla ostaviti u nekom drugom planu, niti se mogu pronaći argumenti kojima bi se zakonu o univerzitetu i zakonima koji će uslediti posle njega, tu mislim na osnovno i srednje obrazovanje, mogao oduzeti titular najvažnije tačke dnevnog reda o kojoj smo mi kao poslanici razgovarali i odlučivali.
Mislim da bi bilo dobro da u toj raspravi bude što manje fraza, da bude mnogo više činjenica, konkretnih predloga, pažljivih analiza, spremnosti da se prihvate greške za ono što je učinjeno i spremnosti da se preuzme odgovornost za ono što danas, usvajanjem ovog zakona, verujem da će do toga doći, činimo.
Čuli smo jednu opasku da je univerzitet u periodu od 1998. do 2000. godine tretiran kao preduzeće. To je ispravna ocena, s tim što bih dodao da je to preduzeće zapravo bilo partijska ćelija i da je, ukoliko analiziramo period posrtanja našeg univerziteta, taj period mnogo duži nego što se to do sada predstavljalo i da se ne može zanemariti način na koji je ova vlast suočena sa posledicama decenijskog ruiniranja Beogradskog i svih drugih univerziteta.
Podsetiću vas da je period propadanja našeg univerziteta zapravo započet sa promenom društva u našoj zemlji. Godine 1945. nove vlasti su ušle sa bajonetima na univerzitet i na beogradske fakultete. Ni danas ne znamo sudbinu profesora koji su do 1945. godine radili na Beogradskom i svim drugim univerzitetima.
Ni danas ne znamo sudbinu saradnika, a iz recimo memoara gospodina Mihiza možemo se upoznati sa sudbinom studenata koji su u to vreme pohađali naše univerzitete. Ima praktično razlike između sudbine studenata univerziteta u periodu koji je usledio odmah posle rata i sudbine studenata univerziteta u Srbiji u poslednjoj deceniji, ali u svojoj suštini ta razlika je minimalna. U jednom i drugom slučaju studenti, profesori i asistenti univerziteta bili su žrtva političkog obračuna; obračuna sa najzdravijom snagom našeg društva; obračuna, s obzirom na takvu konstituciju, koji je bio više nego brutalan.
Mislim da zato moramo ovde pažljivo pronaći odgovore na pitanja kakav nam je danas univerzitet, zašto je on takav, da ne bismo ponovili iste greške, potom videti postoji li konsenzus u Parlamentu i u društvu o viziji budućeg univerziteta i onda proceniti da li je ovaj zakon jedna prelazna regulativa do onoga što mi želimo zajednički da stvorimo.
Kada govorimo o univerzitetima u Srbiji, mi zapravo govorimo o nečemu što je mnogo dublje od pitanja profesora ili pojedine generacije koja studira, mi govorimo o nečemu što je oblikovanje naše budućnosti. Zato je veoma važno da u ovom trenutku pokušamo da utvrdimo kakve su činjenice kojima se opisuje stanje na našim univerzitetima. Univerzitet je praktično od 5. oktobra 2000. godine univerzitet koji funkcioniše uz karikiranje i minimalno poštovanje zakona, koje smo veoma kritikovali i koji ostavljaju duboke posledice za sobom. Duboke posledice pre svega zbog toga što je jedina intencija tog zakona bila politički obračun, a ne unapređenje univerziteta. Oni koji pokušaju drugačije da opravdaju ono što je učinjeno 1998. godine suočiće se sa neoborivim činjenicama.
Univerzitet je za sobom, nakon perioda vlasti prethodnog režima, ostavio dugove od 130 miliona maraka. Univerzitet je za sobom ostavio listu od 200 profesora i asistenata koji su samo u periodu od dve godine izbačeni sa univerziteta. Univerzitet je konačno za sobom ostavio čitav niz nestručnih osoba koje su po političkoj protekciji stekle svoje zvanje i titule.
Najkonkretniji je primer Medicinskog fakulteta. Od 28. maja 1998. godine do 5. oktobra 2000. godine na Medicinskom fakultetu titulu profesora i asistenta steklo je 513 osoba, a uz poštovanje zakona svega 250. Sada vas pitam - ko su ljudi koji su odlučivali o tim zvanjima i ko su ljudi koji se danas mogu suočiti sa problemima Medicinskog fakulteta, koji više nema prostora za izbor novog profesora i novog asistenta, ukoliko jednom Milovanu Bojiću ne oduzme tu titulu, s obzirom da ju je nezakonito stekao, i on i mnogi drugi.
Ne bi bilo dobro personalizovati tu vrstu odgovornosti za haos koji vlada na našem univerzitetu, ali je zato veoma važno da kažemo ono što jeste naša suštinska namera. Univerzitet vraćamo ovom društvu, razvlašćujemo političke strukture našeg društva, spremni da preuzmemo onu vrstu odgovornosti koju država mora da preuzima. Mi ćemo biti odgovorni za neki novi dug koji nastane na univerzitetu, ali mi više nikada nećemo biti vlast koja će biti odgovorna za nepoštovanje zakona ili političku protekciju, kojom se služi student ili asistent, političku protekciju kojom se univerzitet gura u ambis, kao što je to bio slučaj u poslednjoj deceniji.
Dakle, neke kritike su izrečene već u početnim nastupima poslanika, a tiču se distinkcije u odnosu na zakon iz 1998. godine, odnosno 1992. godine. Ovo je prelazni zakon. U oblasti obrazovanja ne možemo se ponašati onako kako se ponašamo, recimo, u oblasti privrede. Fabrika sme da propadne, a univerzitet ne sme. Fabrika sme da se privatizuje, ali univerzitet ne može da se privatizuje ako se u tom procesu ne poštuju ona pravila i standardi koji su uobičajeni za svet. Jer, kada pravite cipele možete praviti te cipele sa idejom da se one prodaju samo u Srbiji, ali kada učite studente i dajete im diplome u ruke, te diplome su bezvredne ukoliko razmišljate o ideji da se one mogu koristiti samo u ataru Beogradskog univerziteta ili nekadašnje Kumrovačke škole. Ta praksa praksa koja se prekida primenom ovog zakona, koji verujem da će dobiti podršku poslanika.
Mislim da je veoma važno reći da se država, Vlada, mi kao parlament, odričemo upravljačke funkcije na fakultetu. Afirmiše se republički savet za unapređenje univerzitetskog obrazovanja. Vraćaju se ingerencije katedrama, nastavno-naučnim većima i minimalizuje se uloga predstavnika vlasti u organima koji upravljaju univerzitetima u Srbiji. Najprostije, citiraću neke članove zakona, odnosno parafraziraću: broj predstavnika Vlade, dakle ne članova Vlade, ravan je broju predstavnika studenata, a u velikoj manjini u odnosu na broj predstavnika zaposlenih na univerzitetima.
Republički savet za unapređenje univerzitetskog obrazovanja, predstavnici univerziteta, odnosno rektori i prorektori, četiri univerziteta puta tri predstavnika je 12, a sa druge strane predstavnici Vlade u manjini, dakle u obavezi da servisiraju univerzitet, a nikako da nameću svoja rešenja. To je najkonkretniji doprinos koji ne može biti minimalizovan nekom vrstom kritike ili karikiranja onoga što je suštinski napor koji smo preduzeli u ovoj oblasti.
Teza da je ovaj zakon mogao biti donet ranije može biti opravdana ukoliko razmišljamo o posledicama primene prethodnog zakona i zbog toga smo mi u prvim periodima dolaska na vlast zapravo minimalizovali svaku vrstu štete koja je pratila primenu postojećeg Zakona o univerzitetu. Mogli smo da biramo između stava da se stanje na univerzitetu reguliše bez zakona ili stava koji je bio preovlađujući, koji je dobio podršku univerziteta, da se uz dogovor novih vlasti i predstavnika univerziteta stanje menja kroz evoluciju. Zbog toga je proteklo godinu dana od izbora Republičke vlade, od dolaska novih ljudi u Ministarstvo prosvete, do ove rasprave.
Možete pročitati u propratnim materijalima da je u ovoj raspravi konsultovan univerzitet, stručna javnost; dakle, možete videti sve ono što nije bila dominantna karakteristika u zakonima koji su obeležili prethodnu deceniju u ovoj oblasti o kojoj danas razgovaramo. Mislim da je zato potrebno usredsrediti se na one bitne tačke koje će zapravo predstavljati suštinsku razliku u odnosu na sve ono što je do sada bilo prisutno. To je minimalna uloga države, to je afirmisanje uloge studenata i to je vraćanje poverenja profesorima, kroz ideju da oni sprovode ne samo upravljanje na svom univerzitetu, već da sami odlučuju o svemu što je bitno za funkcionisanje univerziteta, u okvirima i na nivoima koji su presudno njihovi.
Uloga države će se pre svega procenjivati na osnovu onoga što je država spremna da učini za taj univerzitet, a to nije samo zakon o univerzitetu, to je stvaranje klime u kojoj će univerzitet biti poštovan, stvaranje klime u kojoj će univerzitet biti prioritet. Kroz tretiranje činjenice da smo kao država prema univerzitetu ostali dužni 130 miliona maraka ili oko 65 miliona eura, nisam želeo da ostavim u drugom planu sve one ljude koji su primenom zakona iz 1998. godine ostali bez posla.
Tada se samo univerzitetu desilo nešto što je predstavljalo presedan i nešto što nema primera u modernoj praksi uređivanja ove oblasti bilo gde u svetu. Profesori koji su se bavili tim poslom po 20 godina morali su sklapati novi ugovor sa svojim poslodavcem, Republičkom vladom, novi ugovor sa predstavnicima partija, koje su pokušavale 10 godina da unište taj univerzitet.
Kada pogledate sastav Upravnog odbora Beogradskog univerziteta, onda ćete se suočiti sa neoborivim dokazima za tvrdnju da je univerzitet tada bio partijska ćelija i bio bi partijska ćelija da nije bilo onih koji su pružili otpor takvoj vrsti odnosa prema univerzitetu. Oni su najzaslužniji što mi danas razgovaramo o ovome, jer da se o univerzitetu starao Goran Matić, Ivan Marković, da je o univerzitetu brinuo Vojislav Šešelj, da je o univerzitetu brinuo isključivo Branislav Ivković, Mirko Marjanović, to su članovi upravnog odbora univerziteta, danas bi taj univerzitet delio sudbinu Srbije, sa kojom smo se mi suočili 5. oktobra 2000. godine. Moramo biti zahvalni tim ljudima sa univerziteta, koji su imali snage da se suprotstave tome i snage da iznesu onaj teret, koji nije bio samo njihov.
Zašto je univerzitet bio bastion političke slobode - isključivo zbog toga što tamo sede normalni, razumni ljudi, ljudi koji razmišljaju o svojoj sutrašnjici. Ne zbog toga što je neka partija manipulisala univerzitetom, mada je tačno da je univerzitet postao kolevka demokratske Srbije u kojoj mi danas živimo.
Mislim da je istovremeno veoma važno da se osvrnemo na one segmente ovog zakona koji zapravo sankcionišu sve štetne posledice zakona koji je do sada primenjivan. Tu ne mislim samo na retroaktivnost i preispitivanje titula koje su dodeljene u prethodnom periodu. Ta retroaktivnost je obavezujuća i ona ne prestaje 5. oktobra. Ona će biti obavezujuća do dana usvajanja ovog zakona.
Verujem da će do toga doći u narednoj nedelji i ona će obuhvatiti sve. Oni koji su profesionalci, nemaju razloga da strahuju, ali oni koji su na osnovu partijske knjižice dobili indeks ili zvanje na univerzitetu, imaju puno razloga za brigu, jer smo mi spremni gvozdenom metlom tako nešto da počistimo. Nikada se više neće desiti na Beogradskom univerzitetu praksa, koja se dešavala u prethodnom periodu.
Republički savet za unapređenje univerzitetskog obrazovanja ima veliki zadatak. On, praktično, mora da trasira put razvoja univerziteta, a ne mi kao parlament. Mi moramo studentima obezbediti posao pošto završe fakultet, moramo biti iskreni i reći da ova država može da ima onoliko studenata koliko može da obezbedi kvalitetnog obrazovanja. Ne možemo od univerziteta praviti socijalne ustanove, jer se u ovom trenutku samo na Beogradskom univerzitetu nalazi oko 80.000 ljudi. Ne postoji primer takvog univerziteta u svetu. Nađite jedan. To su poražavajuća saznanja.
Drugi nivo koji je veoma važan jeste afirmacija katedre, nastavno-naučnog veća, afrimacija saveta univerziteta, kao i isticanje nove uloge rektora univerziteta, odnosno dekana fakulteta. To više nije partijski činovnik, to nije osoba koja odgovara isključivo Vladi. To je osoba koja odgovara svojim kolegama i svojim studentima. To je osoba koja zavisi od odluka svojih kolega i svojih studenata, mnogo više nego od odluka nekog ministra ili nekog predsednika Vlade.
To je prednost koju ovaj zakon daje i to je nešto što ne sme ostati po strani. Mislim da istovremeno nema straha od one vrste funkcije studentskog parlamenta, koja bi mogla proizvesti neke nove političke tenzije na univerzitetu. S obzirom da je u pripremi zakon o studentskom organizovanju, veoma jasno će biti precizirana uloga studentskog parlamenta, ali imam veliko iskustvo u tom smislu i mislim da je potrebno studentima omogućiti, bez obzira na političke pozicije, jer mislim da svako svesno biće ima određene političke stavove, da zajednički odlučuju o pitanjima koja su bitna za fakultet.
Takva vrsta civilizacijskog pomaka doprineće razvoju ovog društva, jer stabilna Srbija ne može biti stabilna bez znanja, a znanje je hromo ukoliko potiče sa univerziteta koji je partijska ćelija ili sa univerziteta koji više nije partijska ćelija, ali nije više briga nikoga drugoga.
Zato pozdravljam ovaj predlog. Mislim da su dobri amandmani koji su predloženi i da ćemo veliki broj tih amandmana podržati. Ne možemo da podržimo rušenje člana 141, jer bi time zapravo potvrdili nepravdu, a mi na tako nešto nemamo pravo.
Ne bi bilo dobro da se ovo pretvori u raspravu o pojedinačnim odgovornostima, jer mislim da se oni koji se na takav način postave moraju suočiti sa poražavajućim činjenicama i nisam siguran da su na tako nešto spremni.
...
Građanski savez Srbije

Nataša Mićić

| Predsedava
Zahvaljujem.
Ima reč narodni poslanik Aleksandar Vučić (replika).

Aleksandar Vučić

| predsednik Republike Srbije
Dame i gospodo narodni poslanici, javio sam se za repliku, iznenađen izlaganjem malopređašnjeg govornika. Naime, on je odavde, sa ove govornice, verovali ili ne, počeo da govori o ljudima koji su jednim delom, čak neki u samo dve godine, brinuli o univerzitetu, a to je činio na onako ciničan način, i kaže - eto, zamislite, pa između ostalih je pomenuo i ime prof. dr Vojislava Šešelja.
Znate, Vojislav Šešelj je bio najmlađi doktor pravnih nauka u bivšoj Jugoslaviji, sa 25 godina je doktorirao. Doktorirao je na temu "Politička suština militarizma i fašizma". Činio je ono što je mogao, na način i u uslovima koji su bili izuzetno teški; za to što je činio i kako je činio u Upravnom odboru Univerziteta u Beogradu i Pravnog fakulteta u Beogradu nije dobio nijedan jedini dinar, kao i nijedan drugi predstavnik SRS; i niko ga nije protežirao da na određeno mesto dođe, osim u jednom kratkom periodu. Mislim da SRS na Beogradskom univerzitetu nije imala nijednog dekana.
Ali, ko ste vi, gospodine Jovanoviću, da o tome govorite, ko ste vi da solite pamet i da držite predavanje doktorima pravnih ili bilo kojih nauka, ko ste vi da njih pominjete, da ih uzimate u usta? Odakle vam obraz da o njima govorite?
Stariji sam možda godinu dana od vas ili smo isto godište, ni ne znam, pre 10 godina sam to završio, sa najboljim uspehom i najvišim ocenama. Hoćete možda da oduzimate nekome diplome fakulteta koje su završavali zato što vam se ne sviđaju?
Pomenuli ste 1945 - tačno je, 2000. je ista kao 1945. Ne znam šta ste sa bajonetima radili, znam šta je bilo sa automatskim puškama. E, tako je i Gašo Knežević upadao prvo na svoj fakultet, a prethodno je otišao i tražio da bude odbačen, kako bi mogao da radi u tzv. AOM-u, je li se tako zove, u AOM-u koji je bio finansiran spolja, gde su imali neuporedivo veća primanja, nego što su imali naši profesori na Univerzitetu u Beogradu.
Nemojte da pričate nama koji smo studije završavali na korektan način - koje smo u roku završavali, ne mogu da kažem da je to nešto naročito brzo, nisam bio od onih koji su to pre rokova završavali, koji su bili u tom smislu uspešniji - i koji znaju šta se na fakultetima dešavalo. Ako vi zaista mislite da vam je danas stanje na univerzitetu bolje nego pre tri godine ili pre 10 godina, nije. Nije nimalo.
Pre 10 godina ste imali profesore poput gospodina Kneževića i ostalih, koji su pravili oglase na tablama Pravnog fakulteta i kačili ih, da se osudi agresija Srba na Sarajevo, da se osudi agresija Srba na Vukovar. Time su se bavili. Nisu se bavili isključivo predavanjem na fakultetima. To rade i danas. Nažalost, to smo imali i pre tri, i pre četiri, i pre pet godina, i tu se ništa nije promenilo, osim što je nešto pokušano u tom periodu da se učini.
Dakle, pozivam vas da takve stvari ne govorite, zato što bi trebalo znati šta se na našem univerzitetu dešava, a ovo su činjenice, svidele se one nekome ili ne.
U svakom slučaju, smatram da bi bilo mnogo bolje i pametnije da mi govorimo ovde o Predlogu zakona, nego da neki od sebe prave junake, zato što su bili studenti ili profesori u, tobože, diktatorsko vreme. A danas oni odlučuju o sudbinama, izbacuju i proteruju koga god hoće sa fakulteta, ko god im se politički ne dopada, ko god drugačije misli. Pitajte me ko može danas na Pravnom fakultetu u Beogradu da postane asistent, kojih političkih opredeljenja, a ko ne sme i ni za koju cenu ne može da postane.