PRVA SEDNICA, PRVOG REDOVNOG ZASEDANJA, 11.04.2002.

8. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

PRVA SEDNICA, PRVOG REDOVNOG ZASEDANJA

8. dan rada

11.04.2002

Sednicu je otvorila: Nataša Mićić

Sednica je trajala od 11:05 do 17:55

OBRAĆANJA

...
Građanski savez Srbije

Nataša Mićić

| Predsedava
Zahvaljujem. Reč ima narodni poslanik Ljubiša Maravić, a posle njega prof. dr Nenad Lemajić.

Ljubiša Maravić

Poštovano predsedništvo, kolege poslanici, gospodine ministre, ne samo na ovim prostorima već i širom Zemljine kugle imati univerzitet kao instituciju znači biti cenjen u ljudskoj civilizaciji. Toga smo svesni mi, toga su bili svesni naši preci, pa su odmah posle početnih pobeda u Prvom srpskom ustanku ozbiljno pristupili stvaranju obrazovnog sistema obnovljene srpske države. Dovoljno je samo reći da je upravo Dositej Obradović zbog toga došao u Srbiju iz tadašnje Austrougarske carevine.
Opšte je poznato da su diplome naših fakulteta veoma cenjene u razvijenim zemljama Zapada, jer naši svršeni studenti u proseku imaju neuporedivo šira i dublja znanja nego što je to slučaj sa mnogim njihovim kolegama koje poseduju slične diplome. Međutim, manje je poznato na ovim prostorima da pojedine visokorazvijene zemlje imaju veliki broj univerziteta, od kojih neke trocifren broj, i da su oni rangirani po stepenu kvaliteta diploma koje daju; na taj način, diploma sa nekog od deset vodećih univerziteta u praksi više vredi nego doktorat sa nekog univerziteta koji se nalazi na dnu te liste.
Drage kolege poslanici, u takvoj konkurenciji bi diplome mnogih naših fakulteta tamo više vredele od njihovih domaćih, i izuzetno su visoko rangirane.
S obzirom da je ovo prelazni zakon, strahujem da će zbog tranzicionih promena naše visokokvalitetno i cenjeno obrazovanje biti generalno svedeno na nivo modela univerziteta Zapada, koji izjednačava pojedine stepene obrazovanja, i zato naša država ne treba u narednom periodu da amputira jedan od osnovnih aduta kojima raspolaže u ovako teškoj situaciji, a to su visokoobrazovani kadrovi.
Svedoci smo u poslednje vreme da se na račun naših svetski priznatih fakulteta prednost daje novoosnovanim školama, seminarskog tipa, koje niču kao pečurke, a čije diplome ne uvažavaju ni njihovi finansijeri iz inostranstva. Ne znači li ovo vraćanje na sistem diploma koje su važile samo za Balkan, koji je bio široko raširen u praksi između Prvog i Drugog svetskog rata?
Kao Srbin sa Kosova i Metohije, želim da vas podsetim na period formiranja Univerziteta u Prištini i na sve probleme kroz koje je on prošao, s obzirom da će se ovaj zakon primenjivati na isti. Sedamdesetih godina prošlog veka, u vreme osnivanja Univerziteta u Prištini, ideja je bila da se stvore pretpostavke za emancipaciju građana, bez obzira na nacionalnu, versku, ideološku i drugu pripadnost, kao i da se omogući dinamičan obrazovno-naučno-kulturni razvoj.
Ta početna premisa pokazala se za kratko vreme veoma iluzornom. Ekstremno nastrojena albanska politička elita Univerzitet je videla kao poligon za uvežbavanje protagonista velikoalbanskog secesionističkog projekta i intenzivno ga koristila za široko plasiranje svojih neprijateljskih ideja i akcija. Na Univerzitetu u Prištini samo je ogromnim naporima i borbom velikog broja univerzitetskih poslenika, studenata, hrabrih, inteligentnih, patriotski opredeljenih kadrova, uspešno očuvana nastava na srpskom jeziku.
Nove dramatične udare Univerzitet u Prištini doživljava posebno posle NATO agresije, a aktivnost se odvija u veoma otežanim i redukovanim uslovima; ali je, uprkos brojnim teškoćama, od dana svog izgnanstva iz Prištine, na Univerzitetu u Prištini diplomiralo preko 2.000 studenata, 37 kandidata doktoriralo, a 52 magistriralo.
Retke su situacije u istoriji da jedan univerzitet bude izložen takvim nedaćama kakve su snašle Univerzitet u Prištini. Isto onako kao što je Beogradski univerzitet kolevka moderne srpske učenosti i statusni simbol srpskog naroda, ma gde on bivstvovao, tako je i Prištinski univerzitet "vječna zublja" za sve nas Srbe koji smo rešeni da ostanemo na Kosovu i Metohiji do sudnjega dana.
Zbog toga apelujem na sve državne organe ove države, kako god da se ta naša država zove i kako god da će se ubuduće zvati, da ne zaborave na naš Univerzitet u Prištini i da nam pomognu da ga održimo kao državni univerzitet ove države, jer će on onda, kao takav, održati nadu u naše postojanje na ovim svetim srpskim prostorima.
Na kraju apelujem na sve poslanike skupštinske većine da odustanu od onih rešenja koja svojom retroaktivnošću otvaraju put ka stvaranju zle krvi na našim univerzitetima i predlažem da se usvajanjem amandmana SPS-a na član 141. predloženog zakona stavi tačka na sve to, kako bi se sprečile eventualne malverzacije i zloupotrebe u budućnosti, eventualni revanšizam i otvaranje mnogih drugih pitanja vezanih za polaganje ispita studenata i drugo.
Iz tih razloga još jednom vas pozivam da prihvatite predloženi amandman SPS-a. Hvala.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

| Ministarka za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Nenad Lemajić, a posle njega narodni poslanik Srboljub Živanović.

Nenad Lemajić

Poštovana predsedavajuća, poštovani narodni poslanici, poštovani gospodine ministre, pred nama se danas nalazi zakon koji treba da reguliše odnose na univerzitetu, svakako jednoj od najznačajnijih institucija u oblasti obrazovanja i nauke, čija delatnost, takođe, bitno utiče i na celokupno naše društvo.
U tom smislu moramo pristupiti usvajanju ovog zakona sa naročitom pažnjom, svesni svih posrednih, pa i neposrednih posledica koje ovaj zakon, odnosno oblast koju zakon reguliše, može izazvati na čitavo društvo. Sveukupni napredak jedne zemlje, kako u tehnološkom pogledu tako i na područjima vezanim za razvoj društva, za razvoj nacionalne ekonomije, svakako ima svog odraza vezano za sam univerzitet.
Nacionalni univerzitet je nešto iza čega moramo stati sa izuzetnom pažnjom i stoga ova delatnost mora biti pod posebnom brigom države. To nam potvrđuje niz primera u svetu. Ako pogledamo iskustva svih razvijenijih zemalja, svih ozbiljnijih zemalja, one svojim univerzitetima prilaze sa izuzetnom pažnjom; a naravno, ako pogledamo i iskustva Srbije sa početka prošlog veka - u jednom važnom momentu država je našla snage da pokrene univerzitet i da ga relativno brzo dovede na nivo evropskih univerziteta. Izuzetni napori koji su tada uloženi dali su rezultate, pa smo u periodu pred Drugi svetski rat imali univerzitet kojim smo se zaista mogli ponositi.
Kasnije, univerzitet je guran u stranu, izgubivši mnoge strateške funkcije, a dobijajući nove koje su toj instituciji na mnogo načina bile neprimerene i koje su po prirodi stvari morale rešavati druge ustanove.
Očekujući od ovog predloga zakona mnogo, na neki način dobili smo prilično malo. Čitava univerzitetska javnost dugo je bila u raspravi, vezano za zakon, očekivali smo da će se zaista puno uraditi, da će se doneti jedan izuzetan reformski zakon, a evo sada kada je stigao gotov predlog vidimo da se nije mnogo odmaklo od onih početnih principa.
Navešću obrazloženje Vlade gde se kaže - neophodno je staviti van snage Zakon o univerzitetu iz 1998. godine. Zaista je to neophodno i to je ovim zakonom i učinjeno, međutim, u daljem obrazloženju stoji - Predlog zakona o univerzitetu ima za svoj osnov zakon o univerzitetu iz 1992. godine, ali je u odnosu na taj tekst bitno reformisan. S tim se zaista ne bih složio. Donekle jeste reformisan, ali nije bitno reformisan. Uglavnom stojimo na tom nivou iz 1992. godine.
Ne smemo zaboraviti da u Srbiji ima šest državnih univerziteta, sa više od 80 fakulteta i da je to ključni obrazovni i naučni potencijal Srbije. U ovom momentu na tim fakultetima studira oko 140.000 ljudi, kojima predaje gotovo 10.000 nastavnika i saradnika. Čini mi se da su predlagači ovim zakonom morali pravno normirati tri ključna problema, sa kojima se naš univerzitet, odnosno univerziteti suočavaju tokom proteklih decenija.
Prvi je vezan za regulisanje odnosa države i univerziteta kao specifične državne ustanove. Univerzitet je, naravno, državna ustanova u kojoj bi po pravilu trebalo da budu koncentrisani najznačjniji i najumniji ljudski potencijali naše zemlje. Zato je prirodno da ovoj ustanovi, upravo zbog ljudi koji u njoj rade, ostavimo dosta široku autonomiju koja ujedno predstavlja poverenje države u intelektualnu elitu zemlje i u te naše intelektualne potencijale koje na univerzitetu imamo. To je tradicija koja je veoma duga i poštovana je prećutno i u vremenima kada je u ovoj zemlji bilo mnogo manje demokratskih prava, izuzimajući period posle 1998. godine.
Drugi, čini mi se veoma važan, problem vezan je za kvalitetnije organizovanje nastave na univerzitetu. To treba prilagoditi potrebama sadašnjosti, ali i perspektivama budućeg razvoja i društvenih kretanja.
Treći problem vezan je za činjenicu da su univerziteti ne samo nastavne nego i prvorazredne naučne ustanove i stoga je neophodno na optimalan način urediti vezu između nastavnog i naučnog dela univerzitetskih aktivnosti.
Iz Predloga zakona jasno se vidi da su autori među ova tri problema - stepen autonomije univerziteta, kvalitet nastave i odnos nastave i nauke - suštinski pažnju posvetili i našli dobra rešenja samo za ovaj prvi.
Što se autonomije univerziteta tiče, Predlog zakona i nije loš, što ne znači da se ta problematika amandmanima ne bi mogla još preciznije i kvalitetnije definisati.
U tom smislu je poslanička grupa Demokratske stranke Srbije i dala nekoliko amandmana koji teže da dodatno poprave pojedine članove zakona. Ovde je na neki način prihvaćena praksa nastala na univerzitetu posle 5. oktobra, kada je država odustala od mogućnosti da koristi restriktivne odrednice važećeg zakona, a sam univerzitet je to iskoristio da povrati, do tada najvećim delom izgubljenu, autonomiju.
Međutim, univerzitet ne postoji samo zbog sebe. Univerzitet ne postoji isključivo zbog autonomije univerziteta. Jeste da je u prethodnom periodu univerzitet bio izuzetno politizovan. Činjenica je da su upravo iz prostora univerziteta pošle ključne akcije za rušenje jednog režima koji nas je doveo tu gde nas je doveo, ali mi ne možemo večito da živimo u tom istorijskom okviru izuzetne politizacije univerziteta i da se bavimo samo tim aspektom.
Ona dva preostala važna elementa koja je u ovom zakonu trebalo uraditi bolje, čini mi se da nisu dovoljno inovirana ovim zakonom, a ono malo inovacija daje nam ponegde čak i lošija rešenja nego što je u važećem zakonu iz 1998. godine. Da je nastava na fakultetu i na univerzitetima loša, ispod potrebnih standarda, nije potrebno ni obrazlagati, jer je to više - manje opštepoznata stvar. Kao posledica takve nastave, više od polovine upisanih studenata nikada ne završi fakultet.
Predlozi članova zakona vezani za problematiku nastave su čak i lošiji od prethodnih zakonskih rešenja. Oni samo naizgled idu na ruku studentima i kvalitetnijem studiranju. Naprotiv, rekao bih da su pojedini članovi okrenuti lošim studentima, omogućujući im da prenose brojne ispite u naredne godine, da izgubljene godine ne plaćaju, pa čak da i apsolviraju sa svega nekoliko položenih ispita na pojedinim fakultetima, što zavisi od nastavnog programa.
Neverovatno kakav je napor učinjen da se pomogne lošim studentima. Njima je posvećeno šest članova zakona, za razliku od uspešnih studenata, kojima je posvećen samo jedan član zakona. Ne znam da li je to cilj zakona - po svaku cenu na studijama zadržati one koji nisu za studije, a naše najtalentovanije studente prepustiti da se sami snalaze kako znaju i umeju, obično do prvog poziva u inostranstvo. Ako je to bila namera predlagača, onda je Predlog zakona u ovom delu uspešan.
Pretpostavljam da to nije bila namera. Želi li se i dalje održati neka vrsta đavoljeg trougla na univerzitetu, između države, profesora i studenata, u kome se svi prave nevešti, a krajnji rezultat je ruiniranje neke solidne visokoškolske nastave? Država ne plaća kako treba ogromnu i predimenzioniranu zajednicu univerziteta, profesori koji su slabo plaćeni traže izvore prihoda van univerziteta, prepuštajući često nastavu asistentima, a studenti, kada već nemaju kvalitetnu nastavu, mogu do mile volje obnavljati godine, prenositi ispite - na kraju, posledica svega toga je upropašćen univerzitet.
To smo imali u prethodnom periodu. Lično sam očekivao da će ovaj zakon napraviti pomak unapred, da će univerzitet zaista početi mnogo bolje da radi.
Da vas podsetim, prosečno vreme studiranja je oko osam godina. Ima fakulteta gde je prosek studija deset i po godina, a svega 12% studenata upisanih na univerzitet završi studije na vreme.
Pitanje je, zašto predlagači jednu lošu praksu, nastalu tokom, rekao bih, protekle dve decenije, dalje podstiču i dodatno pravno normiraju. Da li će i u narednoj deceniji osnovni zadatak univerziteta biti da zabavi, zaposli mlade ljude i skloni ih sa ulice kada već ne mogu dobiti posao.
Zato, ako želimo da univerzitet više ne bude socijalna ustanova, što je nažalost postao, treba napraviti korenitiji raskid sa dosadašnjom praksom. Dok se u onim sredinama koje imaju mnogo dužu univerzitetsku tradiciju od naše, a i dužu demokratsku tradiciju, odavno pristupilo jednom mnogo mobilnijem sistemu studiranja, koji kod studenata razvija kreativnost, i već u fazi studiranja omogućuje specijalizovanje za pojedine oblasti naš, prilično okoštali univerzitetski sistem, ne samo što često daje znanja koja su studentima nepotrebna već onog momenta kada polože ispit, nego i objektivno podstiče nerad i studenta pretvara u pasivnog posmatrača nastave, umesto da mu omogući da uči kontinuirano i aktivnim pristupom nastavi već na kraju semestra položi ispite. U zemlji gde se svake godine upisuje oko 33.000 studenata, a završava oko 12.000 studenata, Vlada bi morala mnogo ozbiljnije da se zamisli nad ovom činjenicom.
Pitanje nauke na univerzitetu, uz nastavu, trebalo bi da predstavlja drugo strateško opredeljenje države. Pored toga što je ovom pitanju, po mom mišljenju, posvećen premali broj članova, oni ga naznačavaju samo u konturama, bez preciznijeg i jasnijeg definisanja ove oblasti. Ogromni naučni potencijali univerziteta često nisu iskorišćeni na najbolji mogući način, jer nije precizno normiran odnos nastavnog i naučnog dela radnih obaveza zaposlenih na univerzitetu, kako u ovom trenutku još važećem, tako i u ovom predlogu zakona o univerzitetu o kome raspravljamo.
Nije jasan ni odnos sa čisto naučnim ustanovama koje su u praksi dobijale važne podsticaje za svoj rad upravo tesnom vezom sa naučnim radnicima sa univerziteta. Nešto od toga može se naravno popraviti raznim podzakonskim aktima i treba da se popravi raznim podzakonskim aktima, pre svega statutima univerziteta itd. Ovako, neću reći loš, ali mlak zakonski okvir za suštinske reforme otežaće kvalitetno regulisanje materije.
Da rezimiram na kraju - ovaj zakon je jedan u nizu nedorečenih zakonskih predloga Vlade. DSS može ovaj predlog da podrži, jer je nešto bolji od prethodnog zakona, a pogotovo je dobar što se tiče regulisanja autonomije univerziteta. Moramo postaviti pitanje autorima i Ministarstvu obrazovanja - kako smo od sjajnih ideja u početnoj fazi izrade zakona došli do jednog nedorečenog i, rekao bih, anahronog predloga. Plašim se da će i posle usvajanja ovog zakona univerzitet nastaviti da obavlja dve delatnosti, koje je u praksi radio u prethodnom periodu.
Prva je bila i jeste zbrinjavanje svršenih srednjoškolaca bez posla i njihovo uklanjanje sa ulice, što je bila praksa nekih u prethodnom periodu. Druga je besprofitni izvoz naših najtalentovanijih mladih ljudi koji sa ovakvim univerzitetom ostaju bez mogućnosti da ovde kod nas zaista iskažu sve svoje kreativne potencijale.
Lično verujem da će ocena univerzitetske javnosti biti jedna vrlo slaba šestica i uveren sam, da će se predlagačima zakona široko progledati kroz prste, a to je samo ako prihvatimo da je ovo zaista jedno prelazno rešenje sa kojim treba što pre da raskrstimo i ako prihvatimo da ćemo veoma brzo doći u priliku da ovaj zakon, ako ne ponovo pišemo, a ono u značajnom delu inoviramo. Zahvaljujem.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

| Ministarka za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Miodrag Stamenković. Po Poslovniku ili replika? Narodni poslanik želi repliku, a osnova je diskusija narodnog poslanika Nenada Lemajića? Nije pomenuta stranka, nije pomenuto ime. (Iz sale: Jeste.)
Izvolite. Reč ima narodni poslanik Bora Stanimirović, predstavnik poslaničke grupe SPS.

Bora Stanimirović

Nema kvoruma, ali replika će moći da ide. Kolega je govorio o politizovanom univerzitetu i da je od jula 1998. praktično do 5. oktobra maltene sve na univerzitetu uništeno. Malopre sam govorio da je praktično posle 5. oktobra do danas više urađeno u onome o čemu je kolega govorio, nego što je to urađeno do 5. oktobra. Zašto je tako? Postoji  mnogo razloga.
Prvo, kada je taj zakon 1998. godine usvojen, njegova primena je počela negde jula meseca 1998. godine, bez ikakve retroaktivnosti, bez revanšizma, sem onog dela koji je obavezivao profesore da potpišu ugovor o radu. Sada Zakon o radu nalaže svim ostalima to isto. Prema tome, to se može prihvatiti.
Drugo, kolega nije govorio ništa o kriznim štabovima koji su odmah upali na univerzitete i fakultete, koji su vršili masovnu smenu nastavnika, a to smo čuli malopre. Ministar prosvete je praktično bez ikakve odluke nastavno - naučnog veća, primenjujući taj član odnosno Zakon od 1998. godine, mogao da postavlja direktore, dekane, nastavnike itd.
Treće, veliki broj profesora je ostao bez posla. Niko ovde nije naveo koji su to razlozi: da li zbog toga što nisu hteli da potpišu; ili je veliki broj među njima bio u inostranstvu; i po nekoliko meseci nisu držali nastavu, izvodili su studente na ulice. Prema tome, kako su oni mogli da rade na fakultetu. To su pravi razlozi. Prema tome, nemojte stalno da koristimo da smo od jula 1992. godine do 5. oktobra uradili toliko lošeg. Pazite, vraćamo se na zakon od 1998. godine, koji su praktično socijalisti usvojili. Šta to znači?
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

| Ministarka za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Miodrag Stamenković, a posle njega narodni poslanik Branislav Blažić.

Miodrag Stamenković

Uvaženo predsedništvo, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, dragi gosti, a pogotovo mladi, bojim se da ćemo ovaj zakon usvojiti uz dosta izvinjavanja i uz blede diskusije, zbog uglavnom bledih rešenja koje ovaj zakon nudi. Međutim, ovakav zakon i ovoliki period usklađivanja tog stvarnog života sa pravnom regulativom kao radnik univerziteta mogu da razumem, poznavajući činjenicu koliko je taj naš glomazni sistem visokoškolskog obrazovanja inertan i teško se diže iz letargije, a bogami pojedinci koji su imali i neke privilegije, a to se čak odnosi na univerzitete, istih se  teško odriču.
Pored svega, u ovom zakonu, ovakvom privremenom, tranzicionom, jedino se nadam da će ta privremenost biti stvarno privremena, neke stvari se moraju i pohvaliti. Na primer, o onom zakonu iz 1998. godine neću govoriti, jer smo mnogo govorili, i pre i posle 5. oktobra, ali za pohvalu je vraćanje uloge Republičkom savetu, odnosno smanjenje ovlašćenja Vlade u delu koji se odnosi na univerzitete; zatim, sastav organa upravljanja; pa onda, studentski parlament, gde se jedino ne slažem sa konstatacijom datom u obrazloženju, da je to značajna demokratska tekovina studentskih protesta. Za mene je to samo odraz neophodnosti da se studenti uključe u proces odlučivanja na univerzitetu, a oni su se, hvala bogu, bunili i ranije, a buniće se i nadalje. Prema tome, ne stoji konstatacija da je to samo demokratska tekovina studentskih protesta.
Za pohvalu je prilagođavanje savremenim metodama organizacije nastave, prošireno područje autonomne pravne regulative, kao jedini reformski korak. Moram da pohvalim što je predviđeno uvođenje inkubatora i inovacionih cenatara na fakulatetima, jer je naučno - istraživački rad univerziteta do sada, iako je to jedna od osnovnih, ujedno i naslabija delatnost fakulteta, zbog toga što je, pogotovo u zadnjoj deceniji prošlog veka, naučno-istraživačka delatnost služila samo kao socijala.
Bilo je mnogo projekata, mnogo rezultata. Na taj način, preko projekata, Ministarstvo je dotiralo sirotinjske fakultete, na neki način i pomalo povećavalo standard univerzitetskih profesora. Ali, imali smo, što je na više nivoa konstatovano, izuzetnu razliku između rezultata istraživanja i stanja u transferu tehnologija i u proizvodnji kod nas. Proizvodnja je takva kakva jeste. Znači, sva ta znanja i sve te rezultate nismo primenjivali, jer nisu ni bili primenjivi. Inkubatori, inovacioni centri bi trebalo da bitno promene ovo stanje.
Ovaj zakon ipak nije dovoljan podsticaj da se uzdrmaju i probude uspavani univerziteti i da se u razvojne svrhe upotrebi taj naš preobiman i veoma inertan sistem. Zato smatram da je neophodno hitno posle ovog zakona uraditi novi reformski zakon, ne samo o univerzitetu, nego i o naučno-istraživačkoj delatnosti, jer ta dva segmenta moraju da budu u izuzetnoj korelaciji.
Mi iz poslaničke grupe Nova Srbija ćemo glasati za ovaj zakon, jer je on neophodan kako bi uskladio stvarno stanje sa neadekvatnom pravnom regulativom, ali, kažem još jednom, insistiramo na privremenosti ovog zakona, jer se, između ostalog, bojimo da će ovaj zakon predstavljati kočnicu za one fakultete koji će prednjačiti u reformskim procesima. Da ne bi bio kočnica, moramo ga što pre zameniti.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

| Ministarka za ljudska i manjinska prava i društveni dijalog | Predsedava
Ovim završavamo prepodnevni deo današnje sednice. Popodnevni deo počinje u 15,00 časova.

Prvi narodni poslanik je Branislav Blažić.

Sednica Odbora za inostrane poslove, zakazana za danas u 14,00 časova, odlaže se za utorak u isto vreme.

(Posle pauze - 16,00.)
...
Građanski savez Srbije

Nataša Mićić

| Predsedava
Poštovane dame i gospodo, molim vas da radi utvrđivanja kvoruma ubacite identifikacione kartice u poslaničke jedinice.

Konstatujem da imamo kvorum.

Nastavljamo načelnu raspravu o Predlogu zakona o univerzitetu, a prema prijavama za reč narodnih poslanika.

Reč ima narodni poslanik Branislav Blažić, a posle njega narodna poslanica Bojana Aleksić.