ŠESTA SEDNICA, DRUGOG REDOVNOG ZASEDANjA, 21.12.2007.

9. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

ŠESTA SEDNICA, DRUGOG REDOVNOG ZASEDANjA

9. dan rada

21.12.2007

Sednicu je otvorio: Milutin Mrkonjić

Sednica je trajala od 10:05 do 18:00

OBRAĆANJA

Dragan Vujadinović

Poštovana gospodo, vrlo kratko razjašnjenje opšte prirode. Mislim da je amandman kolege Sekulića verovatno greškom proistekao zato što praktično ovaj član 12. ništa nije menjao u članu 25. osnovnog zakona.
Dakle, u prodaji našeg kapitala postoje tri tipa preduzeća. Prvi tip jeste 70% kapitala bivših društvenih preduzeća se prodaje. To je prvi tip preduzeća. Drugi tip prodaje jeste restrukturirana preduzeća. Njih 70 je bilo, ostalo je 35 i tu se prodaje celokupna imovina, 100% imovine se prodaje. To je drugi tip. Treći tip su javna preduzeća koja se još praktično ne prodaju, već se samo 15% odvaja za besplatne akcije.
I to što je rekao gospodin Sekulić, bojazan, možda će biti 49, možda će biti 70.
Znači, javna preduzeća, treći tip republičkog značaja, još nisu došla na dnevni red privatizacije i njihovu prodaju uređuje Vlada posebnim aktom.
Prema tome, svako od 17 preduzeća mora imati svoj poseban zakon o prodaji, nakon toga što privatizacioni savetnik predloži prodaju, i u tom smislu je bojazan gospodina Sekulića bespredmetna što se tiče javnih preduzeća.
Lično kada bi mene neko pitao kandidovao bih da većina ili sva ta javna preduzeća postanu većinski privatna, imajući u vidu baš ove probleme o kojima vi govorite, i oko plata i oko svih ostalih neefikasnosti u poslovanju.
...
Zdrava Srbija

Miloljub Albijanić

| Predsedava
Reč ima narodni poslanik Žarko Obradović, po amandmanu.
...
Socijalistička partija Srbije

Žarko Obradović

Poštovane kolege narodni poslanici, gospodine ministre, za nas poslanike SPS ova tema jeste interesantna i moram reći da ovo što sam čuo od kolege Vujadinovića sada na kraju, s obzirom da je govorio iz svog ugla, izazvalo je dodatno interesovanje, pošto stav gospodina Vujadinovića, kao člana poslaničke grupe DS, jeste vrlo zanimljiv iz razloga što taj stav ne deli rukovodstvo njegove stranke, pa ćemo biti u situaciji da pratimo vrlo zanimljivo i odnose unutar stranke vezano za ovo pitanje.
Ovo govorim ne slučajno, ali pre nego što pomenem stav demokrata, želim da kažem da je stav SPS po pitanju da li država treba ili ne treba da ima većinski paket akcija, da bude vlasnik većinskog dela kapitala u javnim preduzećima odavno poznat. Mi mislimo da država treba da ima većinski paket akcija, da poseduje 51% akcija i mislimo da ima jako mnogo razloga za tako nešto.
Treba da podsetim da smo mi i kada smo podržavali prethodnu manjinsku Vladu gospodina Koštunice to jasno saopštili njemu, a javno ostalima, da ukoliko bi se desilo da Vlada izađe sa drugim konceptom tada da ne bi više podržavali tu Vladu i čini mi se da to možda jeste bio jedan od razloga što to pitanje nije došlo na dnevni red u godinama kada smo podržavali Vladu.
Sada smo u drugoj situaciji, sada smo opozicija, stav smo zadržali, a šta će Vlada uraditi to ćemo videti. U međuvremenu su se očigledno promenile neke druge okolnosti unutar te vladajuće koalicije, pa će biti vrlo zanimljivo ovo pitanje kada dođe na dnevni red.
Svako preduzeće je javno. Ovo govorim ne slučajno. Ovo što govorim nema veze ni sa bilo kim od ministara pojedinačno. Reč je o konceptualnim razlikama koje imamo mi socijalisti u odnosu na ostale.
Mi mislimo da u privatizaciji koja sledi, privatizaciji javnih preduzeća, država treba da bude većinski vlasnik. Mnogo je razloga za to.
Pre svega ta javna preduzeća, EPS, NIS, PTT i slično, i te kako utiču na sadržaj života običnih ljudi.
Proizvodi koje oni nude su takvog karaktera da tangiraju život običnih ljudi, pogotovu u situaciji u kojoj se Srbija nalazi, u jednoj jako teškoj situaciji, sa ogromnim brojem, preko milion i nešto nezaposlenih ljudi, sa privredom koja nije dala očekivane rezultate, sa privatizacijom koja je bila nažalost loša, a po našem mišljenju katastrofalna, i nije, da tako kažem, bila podsticaj ekonomskom razvoju Srbije.
Znači, u takvim uslovima i te kako je važno da ono što država preko javnih preduzeća nudi kao svoj proizvod, kao svoju uslugu, bude građanima dostupno i bude na tom nivou da građani mogu to platiti. Objektivno država može, kada je stanje u društvu izuzetno teško kao što je kod nas, kažem, milion i nešto nezaposlenih, nekoliko miliona ljudi na ivici egzistencije, nekoliko stotina hiljada koji žive ispod onog praga normalnog života običnih ljudi, znači, država može tada preko javnih preduzeća da vodi i socijalnu politiku.
Vi ćete reći sada, ovi ekonomisti, pristalice liberalnog tržišta, reći će, jeste, ali onda je i to druga ekonomija, odnosno to su kontraargumenti, ali se postavlja jedno obično pitanje, dakle, šta je funkcija države, da li treba da vodi računa o svojim ljudima ili većini građana na svojoj teritoriji, ili treba da bude podređena interesu malog broja ljudi i onom što njih interesuje, a to je profit. Onda objektivno mora se takođe videti, odnosno to se i vidi, da proizvodi koje ova javna preduzeća servisiraju, a koja nude građanima, imaju svoj značaj za opštu ekonomsku situaciju.
Evo vidite, čim dođe do promene cena, recimo, benzina ili promena cene struje, odmah se javlja jedan lanac proizvođača, koji kažu, moramo da povećamo cene, tamo vam poveća, ovamo vam poveća cenu grejanja, a ovo vam dalje povećava cenu transporta, pa cenu ovoga i cenu onoga, i onda dobijemo kao zaključak cele priče da cena mora biti povećana, odnosno da se inflacija povećala na nekoliko stepeni ili slično.
Da javna preduzeća imaju još jednu vrlo važnu funkciju, svojim značajem, svojim potencijalom, svim onim što znače u životu jednog društva, u ovom slučaju Srbije, ona i te kako mogu biti podsticaj ekonomskog razvoja, pre svega mislim na ova velika javna preduzeća, EPS i NIS, ali ni ostala nisu za potcenjivanje.
Znači, suština priče je, i te kako je važno da država bude većinski vlasnik.
Uostalom, ne treba mi da budemo pametniji od drugih ili da stavljamo kao noj glavu u pesak, pa da prenebregnemo iskustva drugih, već treba videti kako su ta pitanja rešena u drugim zemljama i onda, voditi računa o ekonomskom stanju Republike Srbije i interesu Republike Srbije, a naravno, podrazumeva se i u interesu građana Republike Srbije, primeniti model privatizacije javnih preduzeća koji za Srbiju optimalan.
Ovo govorim zato što i u zapadnim zemljama, nezavisno da li je na vlasti bila levica ili desnica, dešavalo se da se u jednom vremenskom periodu javna preduzeća privatizuju, pa prođe nekoliko godina, pa se utvrdi da rezultati nisu očekivani ili obrnuto, da to ima negativan značaj po život građana te države, pa onda država donese odluku da racionalizuje ponovo, odnosno da kupi većinski paket akcija.
Znači, država i te kako vodi računa o tom javnom sektoru i javnim preduzećima, o njihovim ponudama.
Mislim da je ovo pitanje izuzetno važno za obične građane i čini mi se da za njih nema važnijeg pitanja, jer mora se reći da je država ovim javnim preduzećima, baš zbog karaktera tih preduzeća, obezbedila monopolsku ulogu, ulogu na tržištu i samim tim je trasirala sve one pravce koji su interesantni za buduće kupce.
Budući kupac neće doći tek tako, ući na ovo tržište, pa početi jedan posao ispočetka, nego u velikoj meri dolazi već na gotovu stvar.
Ovo govorim ne slučajno, potpuno sam ubeđen da jedan broj velikih kapitalista, tajkuna, razmišljam koji izraz mogu da upotrebim, ili ogromnih preduzeća, multinacionalnih kompanija, merka ova preduzeća i pravi strategiju kako da postane većinski vlasnik. Ovo govorim ne slučajno.
Za one kolege narodne poslanike koji su u ovoj skupštini malo duže, podsetiću ih samo na atmosferu koja je vladala pre dve i po godine, proleća 2005. godine, kada smo ovde u skupštinskoj raspravi imali jedan zakon, čini mi se zakon o organizaciji NIS-a, pazite bio je zakon o organizaciji NIS-a a ne zakon o privatizaciji NIS-a, ali tih nedelja koje su prethodile zakonu, nekoliko dana posle donošenja tog zakona, atmosfera u štampi je bila toliko usijana da se mislilo, stvarno, ako se to usvoji, katastrofa, a ako se ne usvoji, katastrofa.
Bio je to jedan običan zakon o organizaciji NIS-a, za poslanike koji su glasali i za većinu običnih ljudi uopšte nije bitno da li je NIS organizovan u tri ili četiri celine, poslovne jedinice. Za one koji su imali i imaju strategiju šta da rade sa NIS-om, to je bilo važno, jer jedan deo tog lobija koji planira šta da uradi sutra sa NIS-om je imao već spremljenu strategiju, šemu, podelu kako do toga da dođe.
Znam da je bio tako žestok pritisak, čak se lobiralo unutar vladajuće koalicije od strane nekih tajkuna, maltene od čoveka do čoveka, od poslanika do poslanika, da se taj zakon ne izglasa, da ne bude deo skupštinske procedure i jednostavno da se izazove kriza i pad Vlade po tom pitanju, što govori da uopšte nije reč bila o beznačajnom zakonu.
Znači, neko se već tada 2005. godine pripremao za ono što mi pričamo sada, kraj 2007. i početak 2008. godine.
Naime, bilo bi logično da država Srbija u celoj ovoj priči oko javnih preduzeća vidi šta je njen ekonomski interes i da se rukovodi tim interesom. Uopšte stvar nije beznačajna. Ovde je suština da javna preduzeća imaju svoj kvalitet, svoje proizvode koji su građanima potrebni i bilo bi logično da država, kao neko ko je vlasnik tih javnih preduzeća, da vidi kako preko svog menadžmenta, kako ta javna preduzeća posluju, da li stvarno opravdavaju celo investiranje koje je učinjeno godinama i decenijama pre, da li je optimalan broj zaposlenih, da li ima višak zaposlenih, da li svi dobijaju nagradu u odnosu na rad koji ulažu u ta preduzeća.
Ovo govorim ne slučajno, to je jedno od pitanja koje može biti dominantno. Inače, tvrdnja da neće postojati interesovanje za kupovinu, odnosno za akcije ovih preduzeća, ako paket bude manjinski, nije objektivno tačna.
Bilo je i drugih preduzeća koja su imala manjinski i većinski, pa ih niko nije kupovao, zato što onaj ko kupuje nije imao očekivanu dobit.
Sada se postavlja pitanje, onaj ko hoće da ostvari tu očekivanu dobit, on ima možda potpuno drugačije interese od Republike Srbije.
Ovo govorim zato što, sećate se devedesetih godina, socijalisti su žestoko kritikovani od tadašnje opozicije, a neki su sada u vlasti, a neki su bili, da je privatizacija, odnosno prodaja 49% Telekoma užasan potez, loš poslovni potez za Srbiju, a pokazalo je da je tih 49% Telekoma tada prodato za 1.536.000.000 maraka, i čini mi se da ni Grcima ni Italijanima, koji su kupili delove tog javnog preduzeća, tada nije smetala ta proporcija, jer su očigledno videli kupovinom tog dela da postoje ekonomski interesi i da postoje ekonomski razlozi, i naravno da će ostvariti profit. Nisu oni to kupovali tek tako.
Ovo pominjem kao jedan slučaj koji je tada kritikovan, a kasnije kada smo ušli u privatizaciju, posle 2000. godine, pokazalo se da tih 1.536.000.000 maraka imaju daleko veću težinu nego što se to činilo devedesetih godina.
Zašto imaju veću težinu? Zato što je privatizacija u Srbiji obavljena na način da je 2000 najboljih preduzeća prodato za oko dve milijarde evra.
Znači, imate 49% jednog javnog preduzeća sa 1.536.000.000 maraka i dve hiljade najboljih preduzeća, to je bila tvrdnja Vlade, sa oko dve milijarde evra, a da ne pričam taj odnos između marke i evra, i onda dođete u situaciju da privatizacija koja je urađena da je bila objektivno urađena na taj način da nije bila ni ekonomski pravedna, tu su bila potcenjivanja vrednosti preduzeća.
Sećate se koliko puta je bilo reči i sa ove govornice od ministara posle 2000. godine da neće niko da kupi neka preduzeća, pa moraju da se prodaju za dva-tri evra ili nešto jače, a onda se desi da ovi kupci posle šest meseci, posle godinu dana, prodaju ta preduzeća ne za 15 evra, nego za nekoliko miliona evra i, naravno, izvuku ogromnu dobit.
Kupovina atraktivnih preduzeća u centru grada, sa ogromnom imovinom, koja je negde rasuta po rubovima velikih gradova, i samo prodajom ovih delova tih preduzeća oni su vraćali ono što je uloženo. Znači, privatizacija koja je tada bila urađena ne samo da nije bila ekonomski pravedna, nije bila ni ekonomski razvojna, objektivno je služila za pranje novca i za prelivanje tog novca u džepove jednog malog broja ljudi i, nažalost, bila je loša i - bilo, ne ponovilo se.
Ovo govorim, sada se vraćam na početak one priče sa kolegom Vujadinovićem, mi poslanici iz SPS imali smo još januara ove godine, kada je bilo reči o formiranju vlade, razgovore sa rukovodstvom DS po drugim pitanjima, ali smo govorili i o budućnosti javnih preduzeća u Srbiji.
Tada nam je bilo rečeno javno, a čujem da su neki od članova DS to i potvrdili, možda svi ne znaju, pa kolega Vujadinović tu ima razlog za opravdanje što istupa na ovaj način, ali dobro, saznaće i on na vreme, pa će u odnosu na tu informaciju imati priliku da koriguje svoj stav, da i oni dele naše mišljenje koje mi godinama zastupamo unatrag - da država treba da bude vlasnik većinskog paketa akcija kada je o javnim preduzećima reč iz svih ovih razloga.
Mislim da, bez obzira kako koja stranka obrazlagala taj svoj stav, najvažnije je da ima onoliko poslanika u parlamentu koji će izglasati zakon da javna preduzeća budu u većinskom vlasništvu države, jer tek tada će moći da se pokaže na pravi način i ta briga o građanima Republike Srbije. Ne treba se plašiti da neće imati partnera ekonomski zainteresovanih da kupe deo akcija javnih preduzeća.
Ne bojte se, imaće oni, naći će oni tu i te kako interes, samo je pitanje u visini profita koji će ostvariti. Ako pretenduju da imaju većinski paket akcija, očekuje enorman profit. Ako kupuju deo akcija manjinskih, očekuju manji profit. Ne delim mišljenje sa kolegom Sekulićem kada kaže - neće prodavati struju ovde, nego će je prodati drugome.
Ne, kada bi se desilo da većinski paket akcija bude u rukama privatnika, prodavao bi taj struju ovde i te kako, ali ne po ceni od pet centi, nego po ceni od 12 centi, zato što bi onda profit bio daleko veći. Hvala vam.
...
Zdrava Srbija

Miloljub Albijanić

| Predsedava
Reč ima narodni poslanik Vlado Sekulić, zatim Zdravko Topalović, pa Vladan Batić.

Vlado Sekulić

Zahvaljujem, gospodine Albijaniću, ali moram da uputim protest u svoje ime i u ime SRS i protest gledalaca, vama, vi predstavljate tu predsednika Skupštine, u delu govora, kada sam govorio o "Galenici", ton je bio isključen i niko nije mogao da čuje šta sam, koja sam imena rekao, koja sam pitanja ministru postavio. Imamo svedoke, zvali su iz Vrbasa, Novog Sada, Beograda, Novog Beograda, odakle dolazim. Tada je odjednom nestalo tona.
Ako mi treba da imamo nekoga ovde ko će da prevodi prstima ili da sinhronizira nešto drugo, to je već druga stvar. Ako se neko plaši istine koju sam rekao, evo i ministar, kada je izašao, da li je osporio moje navode?
...
Zdrava Srbija

Miloljub Albijanić

| Predsedava
Molim službu da nam dostavi da li je u redu TV prenos.

Vlado Sekulić

Proverite slobodno, ne pričam ništa napamet. To je degradacija svih nas, a i degradacija istine, da se istina sazna. Ništa negativno nisam izneo.
Gospodine Vujadinoviću, rekli ste da sam drugačije sročio amandman, naglasio sam u svojim amandmanima, izričit sam na ovih 49 posto. Piše - kada odlučuje i određuje Vlada drugi je princip, dodao sam najviše do 49 posto, da i Vladi kada se dozvoli nešto da odredi da bude 49, a obrazložio sam zašto insistiram na 49. Zato sam rekao da se ovaj stav briše u subjektu privatizacije koji se restrukturira, u skladu sa ovim zakonom, prodaje se celokupni kapital ili imovina, to sam naglasio, jer sam hronološki išao i hteo sam da obrazložim.
Još jednom ću vam reći primer, zašto kažem da je "Galenika" AD, "Lekovi", pa se posle to prebacuje na "Galenika" AD DP, "Galenika" i radnici "Galenike" su sami vratili dug koji je gospodin Panić dobio na arbitraži. Te pare su uplaćivali u RZZO, gde su posle te pare nestale pitao sam ministra Dinkića.
Rekao sam da ta fabrika o kojoj mi sada pričamo, onoga dana kada sam prozvao gospodina Đelića i rekao mu da se namerno "Galenika" vraća stalno unazad, fabrika postoji, radim 23 godine u "Galenici", igrom slučaja sam pripao, srećom, onom delu holdinga i tada je naš ministar bila gospođa Jorgovanka Tabaković, "Galenika holding" se pod posebnim režimom privatizovala, 60 posto akcija su išle besplatno zaposlenima, 30 posto u drugi krug i 10 posto u fond PIO.
Svi koji su dobili tu akcije su profitirali, dobili su na osnovu radnog staža, mogli su u drugom krugu da kupe i svake godine, kažem, akcionari "Galenike", "Fitofarmacije", gde sam od 2000. godine, a pre toga sam bio u "Galenika plastika", dobijaju dividendu, kao uspešna firma, dobra firma, zato što smo privatizovani i sačuvali smo taj naš kapital.
Kada bih se vraćao na sistem Panića kako je ucenjivao ostala deoničarska tadašnja društva, tada su bila deoničarska društva u holdingu i kako je zahtevao da on preuzme celu "Galeniku", ali smo srećom mi imali dobrog direktora, gospodina Nedeljka Puhara, pa je rekao "Galenika Fitofarmacija" je jača nego Panić, pa da ona može njega da kupi, a ne on sve nas da kupi u paketu.
Gospodin Dinkić mora da mi objasni samo jedno pitanje, kada sam postavio pitanje u vezi Đelića i njegovih akcija, a namerno sam postavio pitanje zašto stranci ne plaćaju? Da nam se odgovori da li gospodin Đelić ima dvojno državljanstvo, pa po tom principu ne plaća porez na dobit akcija? Ako ima dvojno državljanstvo, francusko i naše, pa po tom principu ne plaća porez na dobit akcija, ako ima dvojno državljanstvo ili francusko državljanstvo, kako je on potpredsednik vlade, kako je onda strani državljanin?
Neka mi objasni gospodin Dinkić da li je mislio na gospodina Đelića kada je rekao da stranac nije u obavezi zbog reciprociteta da plaća. Da znamo, naši građani Srbije su na drugoj berzi, kupuju tuđa preduzeća. Konkretno, ako je gospodin Đelić francuski državljanin, koji je naš građanin kupio u Francuskoj bilo koju akciju. Hvala.
...
Zdrava Srbija

Miloljub Albijanić

| Predsedava
Reč ima narodni poslanik Zdravko Topalović.

Zdravko Topalović

Dame i gospodo, građani Srbije, član 226. Poslovnika, ne znam da li je potrebno da ga citiram, gospodine Albijaniću?
(Predsedavajući: Ne.)
Ne. Hvala.
Prvo, da dam jedno objašnjenje. Znači, nije bilo ko podneo krivičnu prijavu protiv zaposlenih tj. odgovornih u Državnoj lutriji Srbije, Beolotu i Srbijalotu, već Udruženje radnika i penzionera Beolot, Novopazarska 10, Beograd.
Imam jedno pitanje za gospodina Dinkića, trenutno nije u sali, ali neka njegovi saradnici zabeleže, jer očekujem odgovor od njega.
Članom 3. ovog zakona o privatizaciji predviđeno je ko sve ne može da bude subjekt privatizacije, ko sve ne može da učestvuje u privatizaciji kupovinom subjekta privatizacije.
Moje pitanje je, pošto je juče gospodin Dinkić objašnjavao i ko sve ne može da radi u organima državne uprave i u javnim preduzećima, po kom osnovu je Bojan Krišto direktor Aerodroma "Nikola Tesla" kada protiv njega postoji krivična prijava i postoje osnovane sumnje za neviđenu krađu Državne lutrije Srbije, što je pročitano u navodima ove krivične prijave. To je prvo.
Postavio sam pitanje, nikako da dobijem odgovor da nije nadležan ovaj ili onaj ministar, to je pitanje za ministra pravosuđa - kada će ova krivična prijava biti u redovnoj proceduri?
Drugo pitanje ministru policije, kakva su saznanja MUP i da li je bilo istražnih radnji u Državnoj lutriji Srbije na utvrđene brojne nepravilnosti u radu?
Znači, očekujem odgovore, bez obzira što je Bojan Krišto iz G17 plus i pulen Mlađana Dinkića.
Još jednom, ako se stvarno utvrdi da je Božidar Đelić francuski državljanin, očekujemo da on bude ministar u vladi gospodina Sarkozija, a ne u Vladi Republike Srbije.
...
Zdrava Srbija

Miloljub Albijanić

| Predsedava
Hvala, gospodine Topaloviću, kako za vas tako i za ostale ne možemo po članu 225. i 226, jer član 103. Poslovnika traži da se govori o onome što je po dnevnom redu, a pri kraju radnog vremena možemo da postavljamo pitanja.

Reč ima narodni poslanik Slobodan Maraš po Poslovniku.