ŠESTO VANREDNO ZASEDANJE, 06.07.2011.

2. dan rada

PRIVREMENE STENOGRAFSKE BELEŠKE
(neredigovane i neautorizovane)

REPUBLIKA SRBIJA
NARODNA SKUPŠTINA

ŠESTO VANREDNO ZASEDANJE

2. dan rada

06.07.2011

Sednicu je otvorila: Slavica Đukić-Dejanović

Sednica je trajala od 10:15 do 18:55

OBRAĆANJA

...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Reč ima narodni poslanik Miletić Mihajlović.
...
Socijalistička partija Srbije

Miletić Mihajlović

Socijalistička partija Srbije - Jedinstvena Srbija
Poštovana predsedavajuća, poštovani ministre i saradnici, dame i gospodo narodni poslanici, danas razmatramo dva zakona, jedan koji se po prvi put donosi, a to je Predlog zakona o optičkim diskovima i drugi zakon je iz oblasti obrazovanja, a to je Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja, koji smo doneli 2009. godine.
Dakle, možda i nisu tematski bliski ovi zakoni, ali jasno je zbog čega su zajedno u raspravi, zbog toga što oba zakona proizilaze iz delatnost ministarstva koje pokriva ove oblasti: prosvetu i nauku.
Kada je reč o zakonu o optičkim diskovima, mislim da je lako zaključiti da je neophodno doneti takav zakon, jer novo vreme, koje je donelo novu tehnologiju, donelo je i nove mogućnosti za lako usvajanje intelektualne svojine od onih kojima ta intelektualna svojina ne pripada. Naravno da to nije samo stvar naše države, našeg društva, jer smo mi deo sveta, bez obzira na trenutno stanje integrisanosti u svetu. To su pitanja planetarnog tipa koja su veoma značajna i moramo da se uklopimo u ono što su zahtevi današnjeg sveta u tom pogledu.
Dakle, pristupanjem STO mi tim pre dobijamo tu obavezu i sve zemlje, kao što je i u tekstu razloga za donošenje rečeno, od 1. januara 1995. godine su u obavezi i izložene su regionalnoj proveri i analizi zakonodavstva koje se odnosi na zaštitu intelektualne svojine. Naša zemlja se obavezala još u periodu između 2002. i 2003. godine, tada u sastavu SRJ, kasnije Srbije i Crne Gore, a od 2005. godine i sama je izrazila obavezu da će u tom pravcu regulisati ova pitanja kroz donošenje zakona. Obzirom da je reč o takvoj materiji i o takvoj delatnosti, gotovo je sasvim jasno da je to jedan od konkretnih uslova koje treba da ispunimo da bi pristupili i postali sutra kandidat za ulazak u EU. Ne bih ulazio u detalje o ovom zakonu koji obrađuje specifična pitanja iz ove oblasti ali, u svakom slučaju, usaglašavamo se kao poslanička grupa SPS-JS sa tekstom ovog predloga zakona i glasaćemo za ovaj zakon.
Kada je reč o Predlogu zakona o izmenama i dopunama Zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja, da se podsetimo da je ovaj zakon donet 2003. godine, da je 2004. godine dopunjen i izmenjen, a 2009. godine stajala je potreba za njegovu znatniju izmenu i dopunu, ali obzirom da su te izmene i dopune bile u priličnoj meri potrebne da se izvrše, Ministarstvo za prosvetu je tada predložilo da to bude novi zakon i Narodna skupština je donela taj novi zakon, usaglašavajući ga sa novim standardima, normama, sa drugim zakonima koji su u međuvremenu bili doneti, sa aktuelnim trenutkom i menjajući sve one probleme koje je u međuvremenu praksa pokazala da to treba učiniti.
Mi danas, posle nepune dve godine, ponovo imamo na dnevnom redu izmene i dopune ovog zakona i neko će reći – ponovo to stavljate na dnevni red, šta ste radili pre nepune dve godine itd. Poslanička grupa SPS-JS smatra sasvim normalnim i prirodnim da s vremena na vreme na dnevni red ponovo dođu zakoni koje smo ranije usvojili, pa makar to bilo i u bliskoj prošlosti, ako stoji potreba za usaglašavanjem sa novim standardima ili sa u međuvremenu donetim drugim zakonima. Ako je praksa u prošlosti pokazala da postoje određeni problemi u onome što je regulisanje određenih pitanja u toj oblasti, sasvim je normalno da ponovo ti zakoni dođu ovde na preispitivanje, na dopunjavanje, na izmenu i prilagođavanje onome što je aktuelni trenutak i što su potrebe u toj oblasti.
Mogao bih sada da uputim i kritiku nekim ministarstvima koja izbegavaju da stave na dnevni red određene zakone, držeći tvrdo do toga da su to idealna rešenja koja su data pre godinu, dve ili tri itd. Neću da ulazim dalje u raspravu tog tipa i da pravim digresiju u smislu kritike i ministarstava i drugih zakona. To će biti prilika u drugim momentima, kada budemo razgovarali o nekim pitanjima koja su u toj sferi.
Kada je reč o ovim izmenama i dopunama, važno je konstatovati da je i ovaj koncept izmena i dopuna drži onoga što su tri, da tako kažem, dimenzije ovog zakona, a to je ravnopravnost ili jednakopravnost, efikasnost i kvalitet obrazovanja.
Veoma je važno reći da ove izmene i dopune delom su i u onome što su bili razgovori sa reprezentativnim sindikatima, što pokazuje da Ministarstvo ima sluha za uslišavanje svojih partnera u onome što su interesi sindikata, konačno interesi svih zaposlenih u sferi obrazovanja i da ti razgovori u datom trenutku, kada su postojali problemi u toj sferi i kada su izneti zahtevi sindikata, ti razgovori sa Ministarstvom su bili sasvim ozbiljni i da, na osnovu tih razgovora i sačinjenih protokola, mi danas imamo jednu realizaciju onoga što su bili ti zahtevi i sada se to pojavljuje u vidu izmena i dopuna ovih zakona.
Takođe, želim da kažem da u saradnji sa poverenikom za informacije od javnog značaja i zaštitu podataka o ličnosti, ono što je prikupljanje i obrada podataka o ličnosti u ustanovama, usklađeno je sa Zakonom o zaštiti podataka i ličnosti. Mi imamo ovde jednu sferu i jednu dimenziju u ovom zakonu, jednog savremenog trenutka, jednog dostignuća u onome što su podaci kojima moramo da baratamo na jednom globalnom nivou, a to znači na nivou Ministarstva, da imamo uvezivanje čitave jedne mreže, u jednom informatičkom sistemu i ovladavanje sa svim podacima koji se tiču i onoga što je kadar i onoga što su učenici i onoga što su određene reference ljudi koji rade ili koji imaju određenu ulogu ili funkciju u obrazovnom sistemu, kroz vođenje registra itd, a na drugoj strani da je potrebno zaštiti sve podatke u skladu sa ovim odgovarajućim zakonom. Naravno da je to veoma pozitivno i dobro da je to ugrađeno i regulisano u ovom zakonu.
Kada je reč o organima upravljanja, ovde su učinjene izmene u onome što jeste definisanje organa upravljanja, koji pokriva ovaj kao termin i ono što je organ upravljanja i u školama i u dečijim vrtićima itd. Zatim, imamo i to pitanje da u srednjim stručnim školama predstavnici su tri reprezentativna iz te sfere delatnosti kojima se škola bavi, što je sasvim u redu. Ali, ovde bih rekao, kada je organ upravljanja, osvrnuo bi se na ono što su kritike u odnosu na funkcionisanje organa upravljanja, u smislu izbora direktora ili vršenja nekih drugih funkcija. Da se podsetimo da je organ upravljanja u ustanovama koje se bave obrazovanjem tripartitni organ, koji se sastoji iz tri dela. Jedan deo pripada školi, obično su to nastavno osoblje, tri predstavnika, drugi deo pripada savetu roditelja, koji autonomno predlaže svoje predstavnike i treći deo, u užem smislu, to su predstavnici lokalne samouprave.
Bio bih čak u stanju da kritikujem i onaj momenat koji je u zakonu dat još ranije, a to je izjašnjavanje nastavničkog veća, odnosno kolektiva u pogledu toga, davanja nekog svog mišljenja za predloženog kandidata. Mislim lično da aktuelni direktor koji ponovo konkuriše ima pravo i na mehanizama da utiče na kolektiv i da dobije te glasove. Po prirodi stvari, kolektiv je obično konzervativan u odnosu na promene, u odnosu na novine i pre će se opredeliti za status kvo stanje u kolektivu, u odnosu na neke promene, pa makar to stanje u školi i ne valjalo. Po čemu onda ne bi neko mišljenje proizašlo, kao institucionalno mišljenje iz saveta roditelja, ili čak, iz lokalne samouprave, kako bi pariralo ovom mišljenju nastavničkog veća, odnosno kolektiva?
Naravno ovo pitanje u ovom trenutku ove izmene i dopune ne obrađuju, ali jednostavno kandidujem kao razmišljanje za neku eventualnu izmenu u narednom periodu, naravno ne pretendujem da sam u pravu, ali mislim da tu ima određenih problema.
Pitanje vladanja učenika, kao kategorija koja se ocenjuje opisno od prvog razreda do petog, tu je učinjena i jedna ispravka i ona koja je učinjena u ranijem, a od šestog ide ocenjivanje na kraju polugodišta i na kraju školske godine brojčanom ocenom, zatim, ulaženje te ocene u uspeh kroz aritmetičku sredinu, zbrajanjem svih tih ocena od petog pa nadalje.
Dakle, vladanje je jedna vaspitna kategorija i s obzirom da je reč o vaspitno-obrazovnom procesu, reč je o jednoj delatnosti koja ima dve dimenzije, dimenziju vaspitanja i obrazovanja, da mi danas ne možemo razmišljati jednostavno u pravcu da je samo obrazovanje jedne ličnosti kategorija koja je relevantna i koja je najvažnija, a da je vaspitanje nešto sporedno, gotovo nevažno. Dakle, jedna kompletna ličnost, danas podrazumeva i znanje i vladanje sa činjenicama i stručnosti itd, ali sa druge strane jednu kulturu, jedno vaspitanje koje tek onda dobija na kvalitetu u onome što je ta kompletna ličnost.
Mi danas imamo uspešne ljude i u nauci i u sportu. Imamo sliku pred sobom možda i aktuelnu itd, ali ta uspešnost tih ljudi koji su vrhunski i u nauci i u sportu i u umetnosti je mnogo veća ako je reč o ljudima koji znaju da se ponašaju, koji su kulturni, koji su oplemenjeni tom dimenzijom, da ne kažem grubo rečeno vaspitanja, da ne shvatimo to banalno.
Povrede obaveza učenika, to bih prokomentarisao, kada je reč o neopravdanim izostancima, gde imamo smanjenje sa 35 na više od 25, znači taj 25. je granica gde se alarmira u smislu izricanja određenih vaspitno-disciplinskih mera. Naš poslanički klub to podržava. Neko će reći da se sužavaju prava učenika time što smanjujemo broj izostanaka sa 35 na 25.
Podsetio bih da učenicima treba omogućiti da imaju svoje obaveze i svoja prava, ali njihovo je pravo da pohađaju redovno školu, da uče i postižu rezultate. Ne treba pravog učenika svesti u neke druge sfere anarhije, destrukcije itd. Ako ćemo mi da povećavamo prava učenika time što ćemo im dati da mogu 100 neopravdanih izostanaka da opravdaju, onda se gubi smisao onoga što jeste uređenost jednog sistema, što je osmišljenost jednog sistema u pravcu postizanja onoga što je krajnji cilj, a krajnji cilj jeste obrazovanje jedne ličnosti i vaspitanje i stvaranje kompletne ličnosti.
Prema tome, svako kršenje određenih normi ne pripada sferi prava. Prava postoje u smislu da oni imaju pravo da pokušaju da opravdaju svoje neopravdane izostanke do određene granice, a nadalje naravno, ako to u prisustvu roditelja ne mogu da učine podležu određenim sankcijama. U tom smislu mi imamo tu i jedan amandman koji smo priložili na član 17. koji nije u vezi sa ovim brojem izostanaka, ali je reč o težim povredama obaveza učenika. Sada se u zakonu kaže – u vaspitno-disciplinskom postupku učenik mora biti saslušan i dati pismenu izjavu, a ako je maloletan u prisustvu roditelja.
Mi smo predložili amandman koji će to na drugačiji način, čini nam se bolji, naravno u konsultaciji sa predstavnicima i sa ministrom, da u vaspitno-disciplinskom postupku učenik uz prisustvo roditelja, odnosno staratelja, kao i svi ostali učesnici i svedoci moraju biti saslušani i mogu dati pismenu izjavu. Dakle, mi u svim ovim procesima moramo više uključivati roditelje. Učenik nije subjekt sa kojim mi jedino komuniciramo i rešavamo stvari, izricanje vaspitno-disciplinskih mera i rešavanje svih tih problema. Moramo se podsetiti onoga što je iskustvo, što je pedagoška nauka, da u pedagoškom trouglu roditelj-učenik-škola rešavamo sve te probleme, bez obzira da li je taj učenik maloletan ili punoletan.
Samo na tim osnovama možemo da postignemo one željene efekte i rezultate.
Na kraju bih još komentarisao ovo pitanje međusobnog preuzimanja zaposlenih na neodređeno vreme uz prethodno potpisivanje sporazuma između škola i uz davanje saglasnosti nastavnika koji prelazi ako je razlika u njihovom radnom angažovanju manja od 20%. Mislimo da je to dobro rešenje i da će to olakšati mnoga pitanja i iz radnog odnosa, a i ono što je svrha popunjavanja kadrova u pojedinim školama.
Takođe, ova mogućnost da se određeni broj časova ne tretira kao prekovremeni rad, olakšaće jednu situaciju gde smo imali da smo za dva časa morali da raspisujemo konkurs, da primamo itd. Naravno, tu je potrebna i ona dobra kontrola i uvid ministarstva i njenih organa, da se to ne bi zloupotrebilo.
Naravno da bi mogli još da razgovaramo i da kažemo ono što je stav SPS – JS, ali ističe vreme. Kroz raspravu u pojedinostima ćemo to nastaviti. Još jedanput izražavam zadovoljstvo što smo došli do jednog kvalitetnog predloga zakona o izmenama i dopunama ovog zakona i mi ćemo svakako kao poslanička grupa SPS – JS glasati za ovaj zakon. zahvaljujem na pažnji.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Reč ima narodna poslanica Milica Vojić-Marković.

Milica Vojić-Marković

Demokratska stranka Srbije - Vojislav Koštunica
 Hvala.
Gospođo predsedavajuća, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, kada sam poželela da budem ovlašćeni predstavnik moje grupe za izmene i dopune Zakona o sistemu obrazovanja i vaspitanja, a nisam imala poima da ću imati sreću da govorim i o Zakonu o optičkim diskovima prosto zato što sam mislila da to nema nikakve veze. Zahvaljujući našem predlagačima dobila sam tu retku čast, da naučim šta su optički diskovi i kako zakon i država misle da urede ovu oblast.
Očigledno je da je ova oblast do sada bila ne uređena, pa država smatra da je trenutak da pravno uredi oblast proizvodnje, umnožavanja, prometa, uvoza i izvoza optičkih diskova i opreme za njihovu proizvodnju.
Zapravo ono što država želi, osim da pravno uredi tu oblast jeste da stavi tu oblast pod svoju kontrolu i to tako što želi da smanji pirateriju i, sa druge strane, da popravi stanje budžeta ubacivanjem drugog, svežeg novca u budžeta, koji takođe nije rupa bez dna, iako tako izgleda svima nama.
Sam zakon uopšte nije sporan. Ono što jeste cilj ovog zakona jeste da zaštiti intelektualnu svojinu. Ono što je prema mišljenju DSS sporno jeste spajati ova dva zakona i pronalaziti vezu koja je neverovatno i koja se zaista može na nivou bajkovitog prikaza svesti i pričati dalje.
Dakle, pošto sam želela da govorim o Predlogu zakona o izmenama i dopunama Zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja, mada bih kao pedagog uvek volela da se ovaj zakon zove "vaspitanja i obrazovanja", jer zaista mislim da škole treba da vaspitavaju prvo i svim svojim ukupnim radom vaspitavaju, a onda i obrazuju, on se ipak zove izmene i dopune Zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja.
Dakle, kada je ovaj zakon došao u skupštinsku proceduru, došao je po vrlo hitnoj, ubrzanoj proceduri. Stigao je u petak, posle radnog vremena parlamenta. O tom zakonu niko ništa nije ni znao, da se spremaju izmene, sem onih nekoliko ne zvaničnih izjava sindikata. Nisu znale ni nezavisna regulatorna tela, jer smo imali sastanak u ponedeljak, pa smo o tom zakonu govorili, tada je bio predlog pred njima, niti su bili predstavnici mnogih škola upoznati, jer sam za vikend provela vreme tako što sam sa mnogim predstavnicima osnovnih i srednjih škola u mom gradu razgovarala o nekim rešenjima koje ste ovde predložili, tako da ni oni nisu imali pojma da će se to pojaviti.
Vrlo brzo se nekako sve ovo našlo na dnevnom redu parlamenta i samo mogu da postavim pitanje zbog čega, jer mislim da ovaj zakon donosi zaista mnogo ozbiljnih izmena i da samim tim treba pustiti da se ta stvar vrlo diskutuje i mislim da, pre svega, ta nezavisna regulatorna tela koja u jednoj demokratskoj državi i te kako doprinose boljitku zakona, treba da znaju šta se radi i da na vreme mogu da intervenišu kada su ovakvi zakoni u pitanju.
Pročitala sam obrazloženje koje ste vi napisali ovde, kaže: "Razlog za donošenje ovog zakona po hitnom postupku je činjenica da se njim uvode izmene koje bi trebalo da se primenjuju počev od školske 2011/2012. godine, pa bi se donošenjem ovog zakona po hitnom postupku obezbedile pravne pretpostavke blagovremene promene njegovih rešenja."
Znate kako, on bi se sigurno primenjivao u tom roku da ste ga predložili u martu. Znači, ništa nije sporno, samo je sporno vreme za koje može da se taj zakon ovde, zaista dobro, iščita i da se razgovara sa onima koji su zainteresovani za obrazovanje.
Dalje kažete: "Vlada se obavezala da će Predlog izmena i dopuna Zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja biti završen i po hitnom postupku predat Narodnoj skupštini Republike Srbije na usvajanje do 31. avgusta 2011. godine."
Kome se Vlada obavezala? Kaže: "predstavnicima reprezentativnih sindikata u oblasti obrazovanja". Eto, sad znamo prave razloge zbog čega se žuri, ali još uvek, ministre, ne znamo zbog čega je on došao za tako kratko vreme. Mogli smo da se o njemu izjašnjavamo i da govorimo na odborima koji su i te kako bili zainteresovani da se o tome govore.
Moram da podsetim da ovo već postaje manir ovog ministra, a to je činjenica da smo pre dve godine, takođe, u vrlo hitnom postupku, takođe, u radnu subotu i nedelju u julu mesecu razgovarali o Zakonu o sistemu obrazovanja i vaspitanja. To nije uredu sa različitih aspekata.
Da li će poslanici da dolaze subotom i nedeljom, ja ću uvek doći zato što smatram da je ovo vrlo važan zakon, ali to nije način da se radi i mislim da ove stvari ne treba na takav način lomiti preko kolena.
Pomenula sam ovaj Zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja iz 2009. godine, koji je donet u leto 2009. godine, znači, sada je otprilike dve godine kako se on primenjuje i pokazao je jako mnogo ozbiljnih nedostataka i to upravo u onim oblastima na koje su poslanici DSS, govoreći o zakonu, ukazali.
Moj kolega Poskurica je pomenuo da bi bilo zanimljivo pogledati amandmane koji su tada pisani. Spadam u poslanike koji jako vodi računa o onome što sprema kada piše amandmane i upravo sam pogledala te amandmane koji su tada bili na dnevnom redu koji, naravno, nisu usvojeni iz raznoraznih razloga, ali su upravo u onim oblastima koje vi sada menjate i mogu vam reći da su mnoga rešenja tada bila na pragu onoga što se vama pokazalo kao sistem koji je neodrživ u praksi. Zašto? Zato što su ih pisali ljudi koji su iz prakse.
Dakle, ono što je falilo Zakonu iz 2009. godine, to je neživotnost. U praksi je pokazao da ono što u teoriji zvuči sjajno u praksi ne može da funkcioniše, a mogu vam reći da od iste bolesti boluju i vaše izmene i dopune zakona.
Bilo bi dobro da nam odgovorite zbog čega su, kada uporedimo te amandmane tada i ono što danas pišemo, bačene praktično dve godine svih naših života u vetar jer, izvinite, u Srbiji ne postoji čovek koji je zainteresovan za obrazovanje, ili radi u njemu ili ima decu u njemu ili, prosto, na neki način je vezan za to, kao što sad nisam direktno u obrazovanju, ali obrazovanje i dan danas pratim.
Što se tiče mišljenja mnogih stručnjaka, a ne spadam u stručnjake, a mislim to iste, činjenica je da je školska godina bila neregularna. Celo drugo polugodište je praktično bačeno u vetar, u nadgornjavanju između vas i predstavnika sindikata – kad se radi, koliko se radi, da li će nadoknaditi časove. Nađeno je solomonsko rešenje – svaka škola će napisati predlog kako će nadoknaditi časove.
Pitam vas da li uopšte imate predstavu koliko časova je izgubljeno, koliko od tih časova je nadoknađeno, ne formalno, da je napisano da je nadoknađeno, nego koliko je zaista nadoknađeno?
Znam tehnike kojima su škole pribegavali na razno razne načine, da pišu časove, da se to radi sa jednim ili dva učenika koji hoće da poprave ocene ili se to radi neka radna subota, pa se piše tri, ali mogu da vam kažem da su učenici gubitnici tog celokupnog cirkusa u kome ste svoju ulogu imali vi i te kako veliku.
Najbolje na ovo što sam vas pitala mogu da vam kažu i da vam daju odgovor roditelji. Oni roditelji učenika koji su polagali ispit za prijem u srednje škole i oni roditelji učenika koji su polagali prijemni ispit za fakultete. Oni najbolje, u paru, mogu da vam kažu koliko je koštalo spremanje njihove dece, da nadoknade ono što od sistema nisu dobili. Oni najbolje mogu da vam kažu šta misle o tome kako se izdešavalo sve to sa štrajkom.
Kako se sav taj posao, ako mogu da nazovem to kao posao ili, kako već hoćete da vam kažem, završio? Tako što je navodno, ispit za osmake prošao sa fenomenalnim rezultatima rada, sa fenomenalnim rezultatima znanja. Kada smo već kod toga, moram da kažem još jednu činjenicu, ona proba prijemnog klasifikacionog ispita koja je bila u maju mesecu obavezna sa vašim dopisom za osnovne škole, kasnije se ispostavilo da nije obavezna. Pitanje je – kako se stvari tako bitno menjaju nekoliko dana? Znači, za škole je bilo informacija da je to obavezno da sprovedu, a u javnosti ste vi izjavljivali da to nije bila obaveza osnovnih škola.
Komentar toga kakvi su zadaci bili na tom klasifikacionom ispitu. Stručnjaci kažu da su bili ispod svakog nivoa. Zadatak tipa – koliko je, ako je udaljenost Beograda i Londona toliko i toliko metara, da to đak pretvori u kilometre, je nešto što se očekuje da uradi učenik mnogo nižeg uzrasta, nego učenik osmog razreda i da to, kada vi pravite pitanja tog tipa, uvek ćete imati fantastične rezultate o kojima ne bi trebalo da raspravljamo na ovaj način, jer i vi i ja, i svi oni koji su u školi znaju da su to rezultati koji treba da dokažu regularnost celog ciklusa obrazovanja.
Da sam u pravu, odgovorite mi – kako je moguće da su učenici u Kraljevu koji nemaju ni elementarne uslove za rad, postigli ona školska uprava je postigla najviši stepen znanja. Čudno. Po toj vašoj logici, kada deca ne idu u školu, postižu najbolje rezultate. Prosto, to ne razumem. Školski sam čovek i mislila bih uvek obrnuto, da kada idu u školu i pohađaju nastavu, postižu rezultate. Kako ste stvar izneli, ispalo je obrnuto.
Pošto vidim da je još jedan kolega dotakao zabranjenu temu, a zaista želim da je dotaknem, jer sam imala jedno istraživanje u rukama. Ta zabranjena tema se zove – privatno spremanje učenika u Srbiji. To je, mogu da kažem, stvarno zabranjena tema, jer o njoj ne govore sindikati, ne govori ni Vlada, ni vi kao resorni ministar ne govorite. Potpuno je taj deo, ta oblast privatnog spremanja učenika uvažena kao partner države, jer, kada vi razmatrate rezultate postignuća na prijemnom ispitu za fakultete ili za klasifikacioni ispit za srednje škole, vi ne razdvajate ono što su postigli privatnim spremanjem, od onoga što su postigli u sistemu obrazovanja. Prosto, nemoguće je to razdvojiti, ali verovatno postoje tehnike i verovatno bi se trebalo time pozabaviti.
Da li imate predstavu o tome kolika je količina novca koja se odliva iz džepa građana u džepove nastavnika koji spremaju učenike? Prema istraživanju koje sam imala u rukama, bilo mi je vrlo zanimljivo, pošto se uglavnom svi bave tom pričom i o tome pričaju, reč je o sumi od 7,5 miliona evra godišnje u Srbiji. Prema podacima koji oni u tom istraživanju navode, reč je o svakom četvrtom učeniku u Srbiji. To je ogroman broj i ogromna suma. Ta suma nije nikako kupovina socijalnog mira, kako se država ponaša prema nastavnicima koji imaju male plate, ali im omogućava da ćuti o tome, omogućava im tako što ćuti o tome da oni spremaju učenike da to rade. Izvinite, nastavnici su takođe ljudi i oni bi voleli da imaju normalne plate sa kojima mogu da žive, a da sa druge strane privatno vreme provode kako oni žele, sa svojom porodicom i sa svojom decom i da ulažu u svoju decu.
Budite sigurni, ne činite im uslugu. Ta tema se mora otvoriti. Vidim da se ona otvara u Evropi. I to je dobro što se ona otvara u Evropi. Praktično, te neke stvari su, očigledno javne i o njima treba govoriti. Mislim da bi trebalo o toj stvari govoriti. Prihvatila sam da nešto o tome kaže, ne bi li vas isprovocirala da i vi nešto kažete o tome.
Sada nešto da kažem o zakonu. Kako sam razumela zakon, vi ste najavili promene u nekoliko oblasti. Prva oblast je usaglašavanje sa drugim zakonima koji su u međuvremenu doneti. To je u redu i tu čovek zaista nema šta da komentariše, niti je to bilo šta loše. Ovde vidim da je u pitanju Zakon o visokom obrazovanju, da su preciznije utvrđeni uslovi za sticanje stručnih akademskih i naučnih naziva i korišćenja skraćenica. Moram da pitam – šta je sa dugom prema Univerzitetu koji država, očigledno, nikako neće da plati? Pominju se neke stotine miliona evra. Juče sam čitala intervju jedan koji o tome govori i bilo bi dobro da i vi nešto o tome kažete.
Takođe je način i možda trenutak da nešto kažete o tome – na koji način ste postigli dogovor sa Univerzitetom da upisnine ostanu na nivou od prošle godine, odnosno školarine, ne upisnine? Odgovorite mi na pitanje – šta je sa onim univerzitetima koji to nisu poslušali?
Drugi zakon koji je takođe zakon sa kojim se usaglašava, mada tehnika, a sada ću objasniti da je vrlo nenormalna – Zakon o udžbenicima. Zakon o udžbenicima je donet je donet posle Zakona o sistemu obrazovanja i vaspitanja, a ovo je sistemski zakon. Zakonom nižeg reda se usaglašava sa zakonom višeg reda, sistemskim zakonom, a ne obrnuto. Zakon o udžbenicima koji je donet kasnije, bilo je prirodno usaglasiti sa Zakonom o sistemskom obrazovanju. Vi sada radite nešto obrnuto, pa je to malo čudan postupak, mada vidim da postoje i govornici koji su se danas takođe pozivali, da se sistemski zakoni usaglašavaju sa zakonima nižeg reda. Po struci sam samo pedagog, pa prosto možda ne razumem stvari. Pravnici kažu da sam u pravu.
Pitanje na koje takođe tražim odgovor jeste činjenica da vi ovim zakonom uzimate pravo đačkom parlamentu da govori o izboru udžbenika. Doduše, i kada je donet zakon 2009. godine, zaista nije bio primeren izraz izbor udžbenika, zato što učenici trebaju da govore o kvalitetu izabranih udžbenika. Ako neko zna kakav udžbenik treba da bude to su sigurno učenici. Ako neko treba da govori o kvalitetu udžbenika, to su takođe učenici. Nema razloga da učenicima ne date to pravo.
Volela bih da čujem vaš razlog – zbog čega ste oduzeli to pravo učeničkim parlamentima? Imajući u vidu još jedno istraživanje, gde učenici govore o udžbenicima, gde kažu i i te kako hvala udžbenike stranih jezika koji su dobro napravljeni, savremeni su, prate trendove u učenju jezika. Mislim da oni to vrlo zrelo promišljaju i mislim da im ne treba oduzeti pravo na taj način.
Sad dolazimo do Zakona o zaštiti podataka ličnosti. Taj zakon je takođe vrlo važan za oblast obrazovanja. Mislim da je sasvim u redu da je konačno uvršćeno ovo usaglašavanje. Ono što ne razumem, moram da pozdravim vaše ministarstvo koje to radi na ovaj način, ima ministarstva koji neće na takav način da dožive. Pisala sam amandmane na mnoge zakone – Zakon o udruženjima građana, gde zakon daje pravo maloletnicima da se udružuju u udruženja građana, a vi ne dajete pravo maloletnicima da govore o udžbenicima iz kojih uče. Neke stvari mi nisu potpuno u skladu jedna sa drugom.
Kažete da ste sa poverenikom za informacije od javnog značaja radili ovaj deo. U mnogim stvarima je to očigledno. Ono što meni nije očigledno, to je potpuno nejasno – Zakon o zaštiti podataka o ličnosti sam daje procedure i on sam pravi postupke, daje postupke koji se moraju primenjivati kako bi se podaci zaštitili. To nikako ne može biti vaša nadležnost, gospodine ministre. U zakonu uvek piše – ministar obrazovanja će urediti način na koji će to biti. Ne može ministar to da uredi, jer to nije njegova nadležnost.
Pošto sam iz škole ja slučajno znam da škole već godinama, zaista vode elektronsku evidenciju o svojim učenicima, i to gomilu podataka, vrlo specifičnih podataka o roditeljima, o porodici učenika i da se vrlo često ti podaci šalju ministarstvu i pravi se ova baza, koja se na kraju na ovakav način ozvaničava. Ozvaničava se samo zaštita podataka iz te baze, s obzirom na činjenicu da je bilo ozbiljnih incidenata, ja moram da upozorim na onaj jedan kada je Sekretarijat za obrazovanje Vojvodine napravi, zaista veliki skandal vezano za to i kada taj sekretarijat je ukinut iako mislim da je obrazovanje vrlo važno. Ali, taj čovek koji je to napravio, sekretar, nije kažnjen nego je uznapredovao.
Dakle, vrlo je važno da se svi ovi podaci o učenicima, roditeljima i nastavnicima čuvaju, vode, usaglašavaju i šalju u jedinstvenu bazu, ali nije dobro da se svaki čas to traži od škola, jer kada su podaci već jednom poslati oni mogu samo da budu promenjeni u nekim delovima. Nema razloga da se svaki put kada je nešto potrebno ministarstvo to traži od škola. Kada već učenicima tražite, zaista veliku gomilu podataka, i mogu da razumem jer sam radila istraživa za to i praćenje učenika, dosijea i sve ostalo, ja vas samo molim da u taj dosije koji pratite elektronski unesete i podatke o učeničkom napredovanju, odnosno o pohvalama i nagradama. Njih nigde nema. Uvodite u sistem, to ako je dete kažnjeno, ali ne i ako je pohvaljeno i ako je nagrađeno. Slobodno unesite i taj podatak. Taj podatak motiviše decu.
Došli smo do baze podatka o licenciranim nastavnicima, stručnim saradnicima, direktorima i sekretarima škola. Vi ovde uvodite novinu da sekretari moraju da imaju licencu. U redu je, zaista mislim da je došlo vreme da prosveta i obrazovanju potpuno budu pokriveno licenciranim ljudima. Zaista mislim da je to nešto što svaki savremeni sistem u demokratskoj državi postiže na kvalitetu i dobija na kvalitetu. Vi ovde u ovim izmenama zakona kažete da taj podatak o licenciranim nastavnicima neće biti javan.
(Predsedavajuća: Dvadeset minuta.)
Nastaviću kasnije. Hvala vam.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Hvala.
Narodna poslanica Zlata Đerić ima reč, a prijavljen je i narodni poslanik Velimir Ilić. Ovlašćena predstavnica je narodna poslanica Zlata Đerić, ali predsednik poslaničke grupe, naravno svaki put ima prednost.
Narodni poslanik Velimir Ilić ipak ima reč.

Velimir Ilić

Nova Srbija
Ja se izvinjavam, pošto sam hteo par reči da kažem ministru. Tačno je da se menjaju zakoni koji su usvajani pre dve godine, da se usaglašavaju tobože sa EU. Mi znamo da u prosveti ima izuzetno puno problema. Da se školuju kadrovi koji praktično ne mogu da se zaposle i da zažive, da počnu da rade. Mi danas nemamo prepoznatljivu ni jednu srpsku tehnologiju. Ili su zastarele ili su potpuno zamrle i ugašene. Način obrazovanja u Srbiji ne može se na ovakav način rešavati, što ćemo mi promeniti par nekih stavki u zakonu i tobože reči, mi smo se prilagodili EU. Srbija više nije prepoznatljiva u određenim strukama kao što je nekad bila. Tačno je da mi imamo veoma talentovanih ljudi, a koji na žalost zbog naših preduzeća, koji nemaju gde da rade i da se zaposle i da pokažu svoje znanje i zvanje, odlaze napolje i tamo se zapošljavaju ili rade ovde kao predstavnici nekih stranih kompanija, stranih instituta itd.
Gospodine ministre, mi smo danas potpuno izašli iz sistema obrazovanja koji je neophodan ovoj državi da bi se pokrenula i radila. Mi danas imamo hiljade i hiljade stručnjaka koji završe neki menadžment koji je neupotrebljiv. Hiljade i hiljade stručnjaka koji završe neke fakultete, škole srednje koji ne mogu da nađu posao. Mi danas nemamo naše nadzorne organe u građevinarstvu, na putevima. Mi danas nemamo građevinske inženjere. Mi danas imamo par ljudi koji mogu da projektuju mostove. Nemaju gde da nauče, da ispeku zanat kako naš narod kaže. Nemamo, jer naša matična preduzeća, koja su nekada bili giganti ne rade. Uzmimo jedan "Energoprojekt", jedan "Kongrap", jedan " Ivan Milutinović", jedan " Rad ", uzmimo " Mostogradnju ", uzmimo gigante koji su žarili i palili po svetu po znanju, zvanju, izvođenju radova, gde su dobijali na međunarodnim tenderima poslove.
Danas vi to više, gospodo, nemamo. Uzmimo elektroniku, to je sve zamrlo, ne postoji, to ništa ne radi, sve je uvoz iz Kine. Mi to ovde išrafimo, to namontiramo, podelimo. Uzmimo farmaceutsku industriju, sve dolazi sa strane u kontejnerima, spakuje se, prepakuje se, mi smo postali jedan distributivni centar Evrope i sveta. Ovde stiže sa svih strana roba, distribujira se, sve visoke tehnologije su ili uništene ili demontirane iselile se iz Srbije. Da li je moguće u privatizaciji da neko kupi modernu fabriku eurokrema, da je demontira, izbaci je van granica? Da li je moguće da neko u privatizaciji kupi jedan Magnohrom koji je imao izuzetnu tehnologiju i veliki izvoz demontira opremu, izveze napolje i ostavi fabriku rasturenu? Da li je moguće jednu proizvodnju čipsa koju smo imali vrhunsku u Srbiji jer smo proizvođači krompira, da isto neko potpuno uništi? Šumske proizvode gde smo bili i vodeći u Evropi u izvozi itd, potpuno uništi, demontira se tehnologija, demontira se oprema, nestane oprema, izbaci se napolje i jednostavno ostanu danas samo zidovi jedne fabrike i jadni napaćeni radnici? Da li je moguće da fabrika "Sloboda" koja je bila pionir u beloj tehnici, potpuno se ugasi a dovodi se "Gorenje" i daje se deset hiljada po zaposlenim radniku i montira se u sredini gde nema ni jedan čovek koji se tim poslom …..
(Predsedavajuća: Narodni poslaniče tema dnevnog reda izmene i dopune sistema ……)
… to jeste tema ali ovo je sve u vezi toga kako zakon treba da se prilagodi, da mi možemo imati kadrove koji će davati rezultate koji su neophodni privredi. Mi sada…
(Predsedavajuća: sistem obrazovanja i optički diskovi. Molim vas, ta argumentacija dovedite u vezu sa ovim zakonom.)
…… znam da gospođo Čomić, ovo što ja govorim vama smeta, ali ja isto tako …
(Predsedavajuća: Narodni poslaniče, molim vas da saslušate predsedavajućeg u trenutku kada starajući se u skladu sa članom 27. pokušava da obezbedi poštovanje svih odredbi Poslovnika Narodne skupštine. Vi ne možete znati šta meni smeta, a šta mi ne smeta, obavezna sam da znam da li poštujete odredbu člana 106. govorite o dnevnom redu. Da vas podsetim da svoju argumentaciju dovedete u vezu sa tačkom dnevnog reda. Pa vas, molim da svoje vreme iskoristite u skladu sa Poslovnikom Narodne skupštine.)
….. govorim o dnevnom redu, govorim o Zakonu koji treba da se donese da naše školstvo bude primenljivo u praksi, da da kadrove Srbiji koji su neophodni, da bi Srbija mogla da radi, da gradi, da funkcioniše. Sramota je danas da mi danas nemamo nadzornog organa da postavimo iz Srbije za neke važnije objekte. Sramota je i ovo što se dogodilo u Majdanpeku nedavno, gospodine ministre kad ste smenili iz Ministarstva, dekretom direktora gimnazije zato što nije član određene stranke, član je NS. Rečeno mu je da mora da uđe u vlast ili će biti smenjen. Čovek je smenjen. Sramota je da je kolektiv stao i nije hteo da deli svedočanstva učenicima zato što je smenjen najpopularniji direktor u gradu. To je bruka i sramota za Srbiju.
Možemo mi donositi kakve god hoćemo zakone, ali taj Gorčilo koga grad voli, koji je stari profesor, koji zna šta hoće, koji je vaspitavao generacije, ne može se izgaziti i koga je školski odbor legitimno, jednoglasno postavio. Kolektiv od 22 člana je jednoglasno je glasalo za njega, koji je i ratni vojni invalid, učesnik rata i sramota je da se on isšutira iz škole zato što neće da potpiše pristupnicu za neku stranku. To znači, ne možemo zakonima, kozmetičkim zakonima, jednostavno prividno prikazivati da se nešto u školstvu događa, ali u praksi to ne može da zaživi.
Život je jedno, zakoni su drugo i to ne može više da se tako radi i tako ponaša prema određenim kvalitetnim kadrovima koji postoje u ovoj državi. Osnovne škole i srednje škole i visoko školske ustanove, moraju se dovesti na jedan viši nivo. Mi znamo šta su problemi. Problem nije jedan član zakona, problem su sredstva koja treba ulagati. U školstvo treba ulagati da bi dobili rezultat rada, vi se morate izboriti, a i Vlada vas mora podržati da u školstvo se mora ulagati. Ne možemo reći nedavno ovde na sednici ima para tamo, našli smo silne pare za lokalne uprave, podelićemo duplo svima, garantujemo da tih para ima, a kad je bilo školstvo u pitanju tu nema para, nema sredstava. Vi ne možete stvoriti jednog inženjera, možete praviti koji hoćete zakon ako nemate uslove da se on stvori, da stekne prasu, da stekne rutinu itd. Bez obzira kakav je profesor, koliko je stručan, ako nema adekvatne laboratorije, uslove da se on oformi, stvori, pripremi za jedan posao koji će sutra obavljati, neće biti rezultata.
Prema tome, znam da je vaša dobra volja, znam da su vaši izuzetni napori u ovome da nešto učinite, ali vi morate imati mnogo veću finansijsku podršku u svemu ovom. Ovde se stvaraju silne agencije, prenose silni zakoni koji stalno neke mehanizme proširuju sa neki drugim agencijama, kontrolama itd. Ovde trebaju sredstva za ono što će sutra napraviti rezultat. Jedan Tesla ovde ne bi mogao da napravi rezultat ako nema od čega, mora bi da ode napolje i morao je da ode napolje da bi ostvario ono što želi. Mi danas imamo hiljade mladih stručnjaka koji su u Srbiji i jednostavno pokazuju i kao mladi ljudi, ali moraju da odu napolje da bi ostvarili ono što žele, jer ovde ne mogu da ostvare, naročio u mali sredinama. Imamo ekstra talente, ali osnovni problem je njemu da škola ne može da se greje, učionica je hladna, oni se tim bave, umesto da se bave opremom, tehnologijom, itd.
Prema tome, gospodine ministre, na ovom morate puno poraditi i izboriti se da se mnogo više sredstava opredeli, da se mnogo kadrova pripremi za praktičnu jednostavnu primenu u proizvodnji. Mi ne možemo otići u Italiju i kupiti jednu tehnologiju i reći, evo sve smo dobili sa strane. Šta rade naši mašinci, naši projektanti, šta rade naše fakultetske obrazovne ustanove koji pripremaju određene kadrove? Ništa. Sve dođe šrafciger industrija, to postajemo. Mi smo izuzetno bili u energetici, pravili smo najveće brane na svetu, učestvovali smo u mnogim tehnologijama u građevinarstvu, koje su bile i naše. Mi imamo naše sisteme, imali smo naš sistem izgradnje mostova, a to je čuveni Žeželjev sistem koji je primenjen, jedan od prvih u svetu. Šta se dogodilo? Sve smo to danas izgubili. Danas nam dolaze neki ovde da nam naprave most, most na Adi, da nam prave drugi. Mi smo naše sisteme potpuno potisnuli, izbacili, oni su možda i prevaziđeni, nisu dorađeni itd.
Prema tome, mora se raditi i na tome i očekujem da ćete vi učiniti nešto u ovom pomaku, a ne samo kozmetički, uzećemo jedan zakon koji je usvojen pre dve godine, sad ćemo promeniti dva, tri člana, pa ćemo reći, evo biće bolje, umirićemo neke ljude i prividno stvoriti da se nešto događa u prosveti, a ustvari nema kvalitetnog obrazovanja bez ulaganja. Nema kvalitetne nauke bez velikih ulaganja u sve to. Zato se moramo svi izboriti. Najskuplje je kupovati spolja, uvoziti. Zašto je kod nas ovoliki uvoz? Zato što nemamo svoje. Nemamo ništa skoro svoje sad trenutno u proizvodnji. Sve kupujemo sa strane. Molim vas lepo, gde su te naše tehnologije, koje smo nekad imali? Nemamo ništa. Mi smo pravili najkvalitetnije, ministre, sušare u svetu. Sećam se odlično, kao inženjer, bili smo najveći izvoznici sušara u Evropi. Sad mi nemamo nijednu sušaru. Niko u Srbiji ne zna da napravi vakumiranu sušaru. Nemamo. Nijedna obrazovna ustanova ne bavi se tim, inženjeri, stručnjaci i ostali. Bili smo pioniri u izgradnji peći, visokih peći, peći za opekarsku industriju, peći za građevinarstvo i toga više nema. Mi to sad uvozimo i to. Uvozimo sve.
Ne znam da li postoji grana koja nije vezana od uvoza spolja. Zato mi sad moramo nešto poraditi i pred vama je jedan veliki posao. Da to uradite kao ministar, da ponovo pokrenete neke mehanizme, da se u Srbiji odškoluju ljudi koji će poneti razvoj ove države, tehnološki razvoj ove države, koji će primenu naći i koji će svoje znanje primeniti u praksi i tako zaposliti mnoge građane. Mi ne možemo, jer smo jednostavno prevaziđeni za vreme sankcija, zaostali. Ljudi su u svetu mnogo otišli ispred nas, a mi sad ne ulažemo ništa, već smo se prilagodili i uvozimo sve i svašta, mada to bilo i izrazito lošeg kvaliteta, a nas kao državu to skupo košta.
Zato vas molim da na tome radite, da se ne dešavaju takve stvari i da se ljudi partijski kažnjavaju, da se ljudi partijski postavljaju da budu partijski univerziteti, da se partijski postavljaju dekani, rektori, itd., nego da to bude. Niste vi na tome radili, ali drugi su radili i drugi spolja utiču i mešaju se u ono i nađu nekog u ministarstvu, pozovu ga, utiču, pritisnu i promene. Zato vas molim, vi kao jedan ozbiljan čovek od koga mi očekujemo puno, da na tome izuzetno poradite i da ovo polako dovodite u red. Veliki vas posao očekuje. Nemojte misliti da sa dva, tri člana koji će se promeniti u zakonu, mi ćemo reći, evo prilagodili smo se EU, posao je završen, sve će doći iz te EU. Mi ćemo ovde sedeti i samo uvoziti i uvoziti i naše ljude svakodnevno otpuštati. Moramo raditi i da imamo svoj identitet u proizvodnji, da imamo svoje proizvode i svoj brend i da se zna u svetu da Srbija zna da preradi ono što proizvede malinu i ono što ima kvalitetno drvo, pečurku i ostalo, nego sve da izvezemo kao sirovinu. Od sirovine se ne živi. Država propada.
Sve finalne proizvode mi nazad vraćamo. Nemoguće da ne znamo da napravimo sok, nemoguće da je neko kupio gigante srpske i potpuno ih zatvorio i uništio, otvorio tržišta spolja koja ovde ubacuju sve i svašta na srpsko tržište. Nemoguće je da Srbija ne zna da preradi meso. Nemoguće da veliki giganti koji su prerađivali suhomesnate proizvode, kad smo imali izvanredne stručnjake i tehnologije, kao što je bilo u Kikindi, u Šidu, Sremskoj Mitrovici, da ne nabrajam više, danas je to sve nestalo. Uvozimo spolja. Nemoguće da je za nas sve genije Matijević,a zaustavila se sva srpska prerada i proizvodnja. Mi smo to znali da radimo godinama. Sve je stalo.
Prema tome, radite na tome ako mislite da se Srbija samopokrene. Ključ početka Srbije, razvoja Srbije je kod vas, mi smo nekad radili u građevinarstvu, montažni sistem gradnje, kad niko u okruženju nije radi. Sad sve uvozimo spolja. Nemamo nijednu građevinsku firmu koja to radi. Mi kad smo to radili niko nije radio. Naša Mostogradnja je bila pionir izgradnje mostova u Evropi i svetu. Sve poslove u Africi smo dobijali i naš Energoprojekt je bio gospodar na određenim prostorima, a danas su to preduzeća. Naš Tim je bio glavna firma u svojoj branši. Danas to su firme u raspadu, kome padne napamet da dođe i kupuje za sitne pare i potpuno uništi nešto što je vekovima bilo. Hvala.
...
Demokratska stranka

Gordana Čomić

Za evropsku Srbiju | Predsedava
Sedamnaest minuta iskorišćeno od vremena predsednika poslaničke grupe.
Ministar Žarko Obradović ima reč. Izvolite.
...
Socijalistička partija Srbije

Žarko Obradović

Gospodine Iliću, hvala na ovim rečima vezanim za značaj obrazovanja.
Delim to mišljenje sa vama da je obrazovanje ključni resurs Srbije i želim da vam kažem da ova Vlada Republike Srbije i mi u ministarstvu se trudimo da stvarno rešimo probleme koje smo zatekli, da promenimo sistem iznutra, da ne izazovemo socijalne potrese i da pokušamo da idemo u korak sa svetom u svim aspektima ovog problema.
Ne želim da govorim o vladi, jednoj, drugoj ili trećoj, petoj. Želim samo da kažem da u odnosu na ono što ste vi rekli, mogao bih reći da delim deo stavova, samo su, verovatno, uzroci za objašnjenje tih pojava kod mene potpuno drugačiji u odnosu na vas.
Funkcija obrazovanja i jeste da bude u funkciji razvoja Republike Srbije, ali se u obrazovanje treba ulagati, na različite načine raditi na podizanju njegovog sistema. Nema, inače, kao zemlja u tranziciji, moram da vam kažem nešto što je deo svetskih iskustava, da ne postoji u zemljama u tranziciji ni sistem obrazovanja koji može da odgovori na potrebe tržišta, jer zemljama u tranziciji tržište nije definisano.
Mi smo imali dva koncepta u protekle dve decenije vezane za privatizaciju. Jedan koncept, koji je bio, da vlasnici većinskog paketa akcija mogu i treba da budu radnici i taj koncept je važio određeno vreme, a onda je država, znači govorim krajnje, kako bih rekao, bez zadnjih partijskih namera, ili ideoloških, država,uvek ću upotrebiti izraz država, država je promenila koncept.
Pre toga, svi oni radnici koji su postali vlasnici većinskog dela akcija u "Hemofarmu", u Apatinskoj pivari, u, čini mi se, "Metalcu" iz Gornjeg Milanovca, "Soko štark", ili neke druge fabrike, nisam primetio da se oni žale. Nisu se žalili na tu činjenicu.
Država je onda promenila koncept. Smatrala je da može bolje da upravlja tim resursima i onda smo objektivno privatizovali preduzeća na način koji se kasnije u praksi pokazao lošim.
Nije došlo do otvaranja novih radnih mesta i kad nemate mladim ljudima da ponudite nova radna mesta, logično, posledica toga je da imamo višak stručnih kadrova u odnosu na ono što su mogućnosti Republike Srbije.
Izgubila se ona veza između privrede i preduzeća. Ranije su preduzeća, pogotovu fakulteti prirodnih nauka, i te kako zajednički radili na zajedničkim projektima, postojala je ta simbioza.
U praksi se proveravalo sve ono što je bio deo teorije, deo nastavnih planova i programa i onda nije ni čudo što smo imali sjajne stručnjake.
Nisu promene samo nastupile u Srbiji, već na globalnom planu, na globalnom planu Srbija je deo globalnih promena i mi sada objektivno, kao Vlada, pokušavamo, kažem vam, da pozitivno rešimo ono što smo negativno zatekli i da preduzmemo neke mere da bi bilo bolje.
Lično, mislim da se tu apsolutno prave neki pozitivni koraci. Mi smo pristupili 2006. godine stvaranju, da kažem, ovog evropskog prostora visokog obrazovanja i sada 2011. godine se već vidi da kod određenih fakulteta, koji imaju svoj plan i programe, inače programi se akredituju na vreme od pet godina, da i te kako ima rezultata sa kojima se mi možemo pohvaliti, što govori da u pojedinim fakultetima i te kako se to akumulirano znanje koristi.
Evo, pomenuću vam studente Elektrotehničkog fakulteta, koji su, čini mi se, zajedno sa mašincima, sa fakultetom Univerziteta umetnosti u Briselu, sada su je li, kao jedna mala kompanija, prvo mesto na međunarodnom konkursu o korišćenju sunčeve energije, vezano za mobilnu telefoniju.
Naši studenti Pravnog fakulteta su na međunarodnom takmičenju u Oksfordu, u oblasti medijskog prava, osvojili prvo mesto.
Studenti Fakulteta organizacionih nauka su predstavljali Evropu, znači pobedili su Evropu u Evropi, ali su u Njujorku zauzeli treće mesto na projektu "Kako rešiti problem navodnjavanja područja u kojima nema dovoljno vode, a sa što manje novca".
Studenti Arhitektonskog fakulteta su, čini mi se, pre šest meseci na jednom međunarodnom takmičenju, takođe osvojili istaknuto mesto. Mašinci, građevinari, znači polako se to vraća, ali nije moguće preko noći postići tako dobre rezultate. Nama treba bolja privreda da bi imali veće ulaganje.
Mogu, takođe, postaviti pitanje, po meni vrlo logično pitanje – zašto se u prethodnim godinama nije ulagalo? Ne samo da se nije ulagalo, nego su ostavljeni brojni dugovi univerzitetima na račun toga da ne treba plaćati materijalne troškove i da će se to rešiti samo po sebi. Neće.
Država treba da brine o državnim fakultetima, ako smatra da joj trebaju, a mi smatramo da trebaju i zato se trudimo da brinemo koliko možemo.
Dok ne budemo imali kvalitetniju privredu, zdraviju ekonomiju, mi ne možemo očekivati da se može ovoliki broj studenata sav zaposliti. Ali, evo, ovim mladi studenti koji su pokazali svoje rezultate, videćemo i kako će preduzeća, o kojima ste vi govorili, reagovati u odnosu na njihove potencijale.
Pa, naravno, znam kao i vi, "Mostogradnja", PIM, "Energoprojekt", "Partizanski put" i ostala preduzeća su bili neko ko je promovisao i politiku i obrazovanje i kvalitet, odnosno državu i obrazovanje i kvalitet, ali se desilo u privatizaciji da su ta preduzeća izgubila neku svoju unutrašnju supstancu i onda su došla u situaciju u koju su došli. Mi moramo da radimo mnogo toga.
Mi se trudimo, mi znamo da se jednim zakonom ne može mnogo promeniti, pogotovo kad uzmete u obzir da je potrebno nekoliko godina od početka primene zakona da se tek vide prvi efekti. Ali ova Vlada stvarno preterano radi na obrazovanju. Najbolji dokaz je, na kraju krajeva, ako hoćete i što ovoliko pričamo, za vreme saziva ove skupštine o obrazovanju.
Mi smo usvojili tri zakona, četiri zakona, ovo je izmene i dopune jednog, razgovarali smo o izmenama i dopunama zakona o visokom obrazovanju koji je usvojila prethodna Vlada 2005. godine, razgovaraćemo i o nekim drugim zakonima na jesen. Znači, sama činjenica da toliko mnogo zakonodavno radimo u vreme mandata ove Vlade govori nešto i o ovoj Vladi, ali, Boga mi, govori i o onim prethodnim. Zašto se ta pitanja nisu našla na dnevnom redu u nekoj prethodnoj vladi. Nije postojao sluh, nije postojala želja, ili se nije želelo raditi na tome planu.
Vi znate sami, najlakše je kritikovati. Najteže je naći praktična rešenja, ali posmatram ovo vaše pitanje sa stanovišta da i vi imate želju da se nađe rešenje. Ništa nam ne donosi ako okrivljujemo jedni druge za neko prethodno vreme. Poenta je da li možemo da napravimo sistem obrazovanja koji će biti u funkciji razvoja Srbije. Mi se trudimo za takav obrazovni sistem, za koji ne kažemo da je idealan, niti da je sve med i mleko. Zato i vršimo izmene i dopune zakona, kada utvrdimo da u praksi nešto ne funkcioniše.
Ovaj smo zakon doneli pre dve godine i sada vršimo odgovarajuće izmene, zato što je praksa neka rešenja demantovala. Nisu onako dobra kao što smo mislili, ali kud i kamo da su daleko od toga, da su loša i da ne valjaju, nisu u svim aspektima ono što smo mi želeli. Nije logično očekivati da u vreme kada nema dovoljno sredstava, da se značajnije izdvajaju sredstva. Vi znate da i lokalne samouprave puno čine da pomognu školama i ta pitanja koja ste pomenuli pripadaju lokalnim samoupravama.
Ja očekujem da lokalne samouprave sa većom količinom novca, da će dobiti i veće obaveze, bilo da je reč o obrazovanju, zdravstvu, kulturi ili nekim drugim oblastima, jer nadležnosti lokalne samouprave su velike, one nemaju para za sve to, i logično je da država sa stanovišta nivoa države mora da vrši transfer sredstava. Opštine imaju 39 nadležnosti, gradovi još dve ili tri, a Grad Beograd još četiri i to je jako veliki broj nadležnosti u odnosu na sredstva koja raspolažu.
Nažalost, opet neki ceh plaćaju ponekad i škole, bilo da je u pitanju grejanje, bilo da su u pitanju sredstva za materijalna održavanja, bilo da je reč o prevozu učenika, o nekim drugim stvarima koje su deo nadležnosti opštine.
Znam da se mnogi gradovi trude, i te kako se trude da pomognu prosveti, zato što smatraju to važnim. Ako prosveta ne postane za sve nas, zajednička, prva vrednost države, objektivno se neće izdvajati više para, nezavisno koja je vlast i ko je opozicija.
Mislim da smo tu na dobrom putu. I sama činjenica da ovoliko pričamo o prosveti i sama po sebi ima i te kako svoj značaj.
Sasvim na kraju, pošto ćemo mi razgovarati o pojedinostima ovog zakona, želim da vam kažem, možda ne znate, pa bih želeo i vama i javnosti radi da kažem, taj slučaj koji ste pomenuli u Majdanpeku, to je slučaj o klasičnom sukobu interesa, gospodin direktor je istovremeno i predsednik skupštine opštine. Znači, ne može biti i direktor i predsednik skupštine opštine. Ili jedno ili drugo. On je podneo ostavku koju je posle povukao. Znači, ili jedno ili drugo. Zato smo mi iz ministarstva reagovali, na osnovu izveštaja prosvetne inspekcije. Znači, nije tu reč o policiji nego gospodin samo treba da se opredeli da li hoće da bude predsednik skupštine opštine ili hoće da bude direktor. A on nije želeo da se opredeli pa je dao ostavku, koju je posle na sednici skupštine opštine koju je on vodio, povukao. To je informacija koju ja imam i ja stojim iza nje. Ako bude trebalo, nabaviću vam još detaljnije informacije i upoznaću vas sa tim tokom današnjeg ili sutrašnjeg dana ili kad budemo razgovarali o amandmanima.
Nema tu šta da se skriva. Javnost je upoznata sa tim i vi sa svoje strane. Ja ću se potruditi da dostavim još informacija. Jer, možda postoji neki drugi interes na nivou lokalne samouprave. Što da ne, to je legitimno. Samo je poenta da li se radi u skladu sa zakonom ili se ne radi. Ne može se raditi i jedno i drugo. To je sva priča gospodine Iliću vezano za Majdanpek. Hvala vam.

Nikola Novaković

Ujedinjeni regioni Srbije | Predsedava
Zahvaljujem.
Pravo na repliku, gospodin Ilić.

Velimir Ilić

Nova Srbija
Pitanje ste pokrenuli, ali, budimo principijelni. Ako neko ne može da bude direktor i da bude odbornik, onda ne može neko da bude poslanik i da bude gradonačelnik. Znači, budemo principijelni i otpoštujmo to do kraja. A ne sad – neko može, neko ne može. Nekoga ćemo da smenimo a nekome ćemo da kažemo da nije bitno.
Imam još jednu primedbu na vaše izlaganje. Gospodine ministre, nije podsticajno za razvoj i za zapošljavanje mladih i stručnih ljudi ako vi u sadašnjoj vladi stimulišete stranca koji dolazi sa nekim tehnologijama koje su prevaziđene totalno i dajete mu stimulativno 10 hiljada evra po zaposlenom, gde on dovodi svoju tehnologiju, svoj inženjerski kadar, svoje rukovodeće ljude i postavlja nas kao prostu fizičku radnu snagu koja samo za 17 hiljada dinara radi. A mi njega stimulišemo po zaposlenom sa 10 hiljada evra. Naš domaći kada otvori, ili naša domaća firma, ili te firme koje ste vi nabrojali, koje su uspešne firme i koje su akcionarska društva, što je bio prvi model i po meni mnogo bolji model, u praksi bolji model, ne dobijaju ništa. Oni se svakodnevno pljačkaju raznim obavezama, povećanjem raznoraznih taksi, dohodaka, poreza, akciza itd, da bi se stvorio fond da se da ovom strancu koji dolazi i koji će ovde da bude nekoliko godina i da se pokupi i ode kada se poveća vrednost radne snage.