Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Ljubiša Stojmirović

Ljubiša Stojmirović

Srpska napredna stranka

Govori

Poštovane koleginice i kolege, ja sam taman mislio da će ova replika između kolege Martinovića i koleginice Radete da nadmaši po dužini čuveni meč Đoković – Federer, ali izgleda sam se prevario.

Počeću sa amandmanom pošto sam se javio po amandmanu.

(Vjrica Radeta: Ko je Novak Đokovoć, a ko Federer?)

Iskreno rečeno, i ti i on ste moji radikali, pa ne mogu da vas delim.

Mnogo toga je tačno u izlaganju koleginice Radete, ali Srbija kao jedna ozbiljna zemlja mora da poštuje i one zakone koji su doneti pre dolaska na vlast bilo koje većine. Tako da, veoma je teško izbrisati sve ovo što je rekla koleginica Radeta, iako ima mnogo toga što je ona rekla da je tačno.

Sa druge strane, vezano isto za nešto o čemu je danas bilo govora, to je ovaj napad na prof. dr Vojislava Šešelja, u listu „Danas“. Ja sam jedan od poslanika koji nema razloga da se ustručava i da se stidi da kaže u Srebrenici nije bilo genocida i mislim da svaki čestit i pošten građanin Srbije treba da se suoči sa onim što se desilo u Srebrenici i na osnovu činjenica, a dr Vojislav Šešelj je to veoma lepo obrazložio, šta je genocid i koje mora elemente da ispunjava. Evidentno je da tamo nije bilo genocida.

Međutim, mnogi koji žele da nanesu Srbiji ljagu, koji žele da blate Srbiju i njene građane, pokušavaju, nažalost, ima i onih koji su u Srbiji, koji su iz Srbije, pokušavaju da to negiraju i da nas prikažu kao genocidan narod.

Šta kod kolege Šešelja nije bilo u redu u jučerašnjem izlaganju? On je to i sam rekao, on je takav čovek, on je sa veoma teškim i grubim rečima se obratio koleginici koja je pisala o tome da je Srbija genocidna zemlja i da smo mi genocidan narod i ja njemu mogu da zamerim samo način na koji je govorio, ali činjenice o kojima je govorio su tačne.

(Vjerica Radeta: Nisi rekao koja vrsta mungosa.)

Da. Osim toga, bila je ovde jedna veoma duga rasprava koja je govorila o tome da su pojedinci, kako reče i kolega Marković, a i koleginica – nešto krali. Ja se ne slažem sa tim činjenicama i ja kažem sad ovde, nisu oni ništa krali, oni su pljačkali, opljačkali su Srbiju, uništili su je, doterali su je do propasti, do ruba, do ivice. E, sad, šta tu predlažem koleginici Radeti i svim ovim vrsnim pravnicima. Ja se slažem da zakon mora da se poštuje, ali vi pravnici morate da nađete modus i da se ti koji su zakone donosili da bi pljačkali, jer kako mi reče jedan novinar skoro, kaže – nema ništa od toga profesore, niko neće biti kažnjen. Srbija je zemlja u kojoj je pljačka legalizovana. Takve su zakone donosili da bi mogli da pljačkaju. Ja verujem u naše pravnike, u naše pravosuđe i verujem da će pronaći način da te koji su pljačkali, ne krali, nego pljačkali, jer ono što Velja kaže – ajde malo kraduckate, to je sitno. Ovo je enormno i mnogo velika pljačka i treba naći moduse i načina da ti ljudi zasluženo budu kažnjeni. Uopšte me ne interesuju njihova imena, ne interesuju me njihove funkcije. Svako neka bude kažnjen i nagrađen onako kako zaslužuje.

Mi se nalazimo pred vremenima koje su dosta teška i koja će imati velike posledice po Srbiju i budućnost njenih građana. To mi govori i činjenica, bio sam skoro na jednom saboru, u jednom mesu u Srbiji, gde se čuo glas običnog čoveka i podsetilo me to na neku prošlost iz Srbije, gde su ti pesnici i guslari i ljudi koji su prenosili poruke za budućnost svojim umećem pevali, odnosno prikazivali nam šta će da se desi, pa sad, koliko se sećam, ja ću jedan stih koji sam tu čuo da probam da sad ovde ponovim. Kaže: „Pred Srbiju došli teški dani. Digli glave svi srpski dušmani. Hoće krst naš časni da nam sruše, da nam pravoslavlje otkinu iz duše“.

Narod je to lepo opevao u današnjem 21. veku, 2019. godine, pa gledajte šta nas čeka, a mi se svađamo bespotrebno, jedni govorimo protiv Srbije, drugi je branimo. Nema nama spasa i sreće dok ne shvatimo da je Srbija jedna i jedina naša zemlja i da svi moramo da je branimo svim srcem i svom snagom koju imamo. Hvala.
Koleginice i kolege, ja se slažem sa time da se prihvati ovaj amandman, ali imam čisto jednu dobronamernu ispravku u odnosu na gramatičke stvari u njihovom predlogu. Šta je to? Prvo u srpskom jeziku ne postoji zarez, nego zapeta, to je jedan od predloga koji su tražili.

S druge strane, u potpisu kolega koje su predložili ovaj amandman piše – dr tačka, dr tačka, ne znači doktor nego znači drugi, a Muamer Zukorlić, drugi ne može da bude, jedan je Muamer Zukorlić, isto ko što jedan Muamer Bačevac. Svaka titula koja se stavlja ispred imena treba i da ima značenje, odnosno da to znači doktor. Kada stavite tačku iza dr to nije doktor nego drugi. To je čisto dobronamerna primedba. Hvala.
Ja nemam ništa protiv toga što vi koristite i neke druge jezike, ali kod nas je službeni jezik srpski jezik i ja sam na osnovu toga vam i predložio da ubuduće to bude ispravno, da ne bi drugačije se tumačilo.
Nemam ja ni potrebe, ni namere da se odričem ni Vuka Karadžića, ni Njegoša, ni bilo koga. Nemam ja ništa protiv toga da svako govori onako kako želi, ali službena prepiska, ono što je javno, gde se mi ponašamo kao intelektualci, kao poslanici, kao građani, mora da bude u skladu sa propisima. Ne može da bude, kolega, isto zarez i zapeta. Zarez je Hrvatska reč i upotrebljavaju je Hrvati u svom pravopisu. Ja nemam ništa protiv njih, ali u srpskom jeziku postoji zapeta i ja sam to vama čisto, dobronamerno, ljudski, prijateljski ukazao na jedan propust koji je napravljen u tekstu predloga koji ste vi dali. Ne može to da bude besmisleno što sam ja rekao, to je potpuno u skladu sa pravopisom i ja to nisam prvi put rekao u ovoj Skupštini, tako sam se obratio i kolegi Živkoviću i Pavićeviću jednom prilikom u prošlom sazivu valjda, kada su na isti način pokušavali da promene neki amandman. Zato i vama kažem prijateljski, kolegijalno srpski jezik ne poznaje zarez, nego zapetu i tu nema nikakvih problema.
Hvala.

Obaveza je svakog intelektualca, ne samo naučnog radnika, da na prvom mestu bude patriota i da voli i poštuje svoju zemlju. Neka nam na čast čini ono kako se ponašao Mihajlo Pupin u Prvom svetskom ratu. Kada su mu rekli da će ulaganjem svoje imovine pod hipoteku za kupovinu naoružanja za Srbiju izgubiti sve što ima, on je odgovorio: „Pa ako propadne Srbija, neka propadnem i ja“. Kamo lepe sreće da se tako ponašaju i danas svi intelektualci. Hvala.
Poštovane koleginice i kolege, ja sam jedan od onih građana Srbije koji bez ikakvog razmišljanja, u svakom trenutku, na svakom mestu i pred svakim kaže da u Srebrenici nije bilo genocida i uvek ću stajati iza tog stava.

Sa druge strane, jesam i za to da se svi koji su počinili zločine kazne, bez obzira sa koje su strane.

Mislim da je ovaj amandman nešto što je dobro i za ovu Skupštinu i za Srbiju. Ne bih ulazio u dužinu kazne koja se određuje po pitanju činjenja ovog dela, ali bih to podržao i kažem obaveza svih intelektualaca je na prvom mestu da budu patriote i da poštuju i vole svoju zemlju.

Srbija je nekako blagonaklona prema onima koji je pljuju, bez obzira da li su to oni koji su iz Srbije ili koji su izvan Srbije i zbog toga mi moramo jedanput da zauzmemo čvrst stav i da svima jasno i glasno kažemo ko smo, šta smo, šta smo uradili, a šta nismo uradili.

Međutim, mi nekako lako prelazimo preko tih kleveta i laži i dozvoljavamo da svaka šuša može da nas uzme u usta i da nas nagrdi, da nam pripiše najgnusnija krivična dela. Možda je ovo trenutak da se svi malo dovedemo u neko razumno stanje i da kažemo - dosta je više, nećemo da dozvolimo da nas vređaju bez ikakvog osnova. Verujem da ćemo, ako ne danas, u nekoj skorijoj budućnosti ipak preduzeti nešto da se zaustave ove tendencije, u kojima se Srbija samo pljuje, u kojima se Srbija prikazuje kao zločinačka, genocidna i slična zemlja.

Mislim da je krajnje vreme da preduzmemo nešto po tom pitanju. Hvala.
Poštovane koleginice i kolege, mi danas u ovoj raspravi pokušavamo da odredimo neke smernice koje će biti naši ciljevi u budućnosti. Srbija je zemlja pred kojom su mnoge obaveze, a činjenica je da svi mi koji se bavimo ovim poslom kao svoj osnovni cilj imamo blagostanje svih građana Srbije.

Nadam se da će veoma brzo doći taj trenutak kada se nećemo vezivati za BDP, nego kada ćemo blagostanje svojih građana moći da omogućimo na način da bude besplatno školstvo, da bude besplatno zdravstvo, da se svima omogući da mogu da se školuju, da mogu da imaju adekvatnu, odgovarajuću zdravstvenu zaštitu i da u svakom trenutku možemo biti ponosni na ono što radimo, jer ćemo građanima Srbije omogućiti da žive dostojanstveno, onako kako priliči svakom čoveku jedne savremene i razvijene zemlje.

Jesmo mi sada u teškoj situaciju u kojoj je cela Srbija. Mi smo sad pred velikim izazovima i moramo te izazove da rešimo. Da bi ih rešili moramo da zapamtimo jednu stvar – da trebamo da budemo jedinstveni, da trebamo da imamo unapred određene ciljeve koji su u interesu svih građana Srbije i da ne smemo dozvoliti da zbog nekih ličnih ili malih ciljeva rušimo ono što je budućnost Srbije.

Nadam se da ćemo veoma brzo krenuti tom uzlaznom linijom i da ćemo pokazati da Srbija može i mora da bude zemlja dostojnih i srećnih građana. Hvala lepo.
Hvala.

Poštovane koleginice i kolege, imam nekoliko predloga ili primedbi koje bih želeo sada da kažem vezano za budžet.

Evidentno je da je Srbija u veoma teškom položaju i razumem da nije bilo ni lako ni jednostavno napraviti budžet koji bi zadovoljio potrebe svih nas, ali šta nama predstoji u budućnosti? Ukoliko budemo želeli da se takmičimo sa drugim zemljama i ukoliko budemo želeli da opstanemo moramo više pažnje posvetiti onome što se zove znanje, onome što se zove pamet. To je naše jedino oružje sa kojim možemo da se borimo sa svim ovim belosvetskim jagoridama koje su tako žestoko navalile na Srbiju.

Zbog toga očekujem da ću u budućnosti u narednoj godini a ministara finansija je tu, biti više sredstava za obrazovanje, biti više sredstava za kulturu i za zdravstvo, jer to su tri osnovna stuba na kojima počiva svaka država. Znam da nije lako sve učiniti onako kako bi mi želeli, ali mislim da mora da postoji način da se pronađe mogućnost da se posebna pažnja pokloni obrazovanju, jer samo tako će Srbija moći da uđe u borbu sa svim ovim problemima koje ima.

S druge strane, hteo sam ministra da podsetim i na područja koja su u blizini granica na nerazvijena područja gde i njima mora da se posveti malo više pažnje, odnosno da im se odobri malo više sredstava. Koliko sam video Crna Trava je dobila na istom nivou kao i prošle godine 89.000.000 od ovih transfernih sredstava i kao i do sada trudiće se lokalna samouprava i građani da ta sredstva iskoriste na najbolji način. Mislim da je mogao ministar malo da odreši kesu pa da još malo više pomogne toj našoj sredini, pogotovu što je u proteklom periodu doživela veliku katastrofu u toku poplava, porušeni su mostovi, uništeni putevi itd.

Još jednu stvar za Ministarstvo zdravlja šta sam video na terenu, ustanove zdravstvene ulaze u proces akreditacije i šta mislim da bi tu trebalo promeniti. Akreditacija njih košta milion i po dinara. Za milion i po dinara oni mogu da kupe dva vozila i to su sredstva koja moraju da obezbede iz ličnih sredstava. Nisu iz budžeta. Pa, mislim da bi tu malo ministar zdravlja trebao da povede računa, pogotovu za ove državne ustanove, jer one ne rade na principu profita. NJihove usluge su u najvećoj meri besplatne i služe na korist svim građanima. Hvala lepo.
Poštovane koleginice i kolege, Zakon o smanjenju rizika i upravljanju vanrednim situacijama je jedan zakon koji je Srbiji u ovom trenutku neophodan.

Normalno je da svako ko misli dobro Srbiji ovaj zakon podržava i da će se truditi svim silama da ovaj zakon učini ono što je namenjeno za građane Srbije.

Svake godine, Srbija se suočava sa velikim materijalnim štetama koje su prouzrokovane, kako ljudskim faktorom, tako i elementarnim nepogodama, koje veoma često pogađaju sve krajeve naše zemlje.

Ove godine, Crna Trava je imala tu nepriliku da je bila pogođena jednom elementarnom nepogodom koja je uništila veliki deo infrastrukture, seoske puteve, mostove i slično. Čak je bilo uvedeno vanredno stanje. Procenjena šteta od tih elementarnih nepogoda negde je oko 30 miliona. Možete da zamislite šta to znači za opštinu kojoj je budžet oko 167 miliona. Da bi se to predupredilo, verujem da ćemo proaktivno krenuti u susret, budući susret ovakvim elementarnim nepogodama, i da ćemo to blagovremeno sprečavati.

Crna Trava je podnela i jedan zahtev MUP u kome traži od MUP da se dozvoli otvaranje vatrogasne jedinice u Crnoj Travi. Lokalna samouprava je čak spremna da finansijskim sredstvima i potpomogne tu akciju i sa zebnjom očekujemo da se odobri otvaranje vatrogasne jedinice u Crnoj Travi. Možete li da shvatite, šta će se desiti ako dođe do požara većih razmera, ako treba da čekamo na vatrogasnu jedinicu iz Leskovca, koji je udaljen pedeset i nešto kilometara. Hvala.
Poštovane koleginice i kolege, evidentno je da se svi slažemo oko toga da je zaštita životne sredine jedan od prioriteta svakog društva, pa i našeg. O tome smo diskutovali ovde u ovih prethodnih nekoliko dana a i svakodnevno u sredstvima javnog informisanja vidimo da se svi trude i da vode računa, navodno, o zaštiti životne sredine. To jeste kod nas problem, kad god se u nečemu složimo, i kada to treba ostvariti onda dolazi do nekih čudnih razmimoilaženja i ne ostvarimo one ciljeve koje smo proklamovali.

Ja sam ovde često govorio da je u razvoj svakog društva, da su najvažniji vaspitanje i obrazovanje. To ću i sada ponoviti. Mi moramo naša pokoljenja, našu decu, od malih nogu da vaspitavamo i da učimo da čuvaju životnu sredinu, da budu prema njoj pravi domaćini, prava braća i prave sestre. Da li mi to radimo? Da li decu od malih nogu učimo kako se treba ponašati i kakav treba biti prema životnoj sredini, odnosno okruženju u kome živimo? Najverovatnije da to ne radimo dobro i zbog toga nam se dešavaju ove stvari i u oblasti ekologije, odnosno zaštite životne sredine, kao i u drugim oblastima. Zato moramo da stavimo težnju na vaspitanje i obrazovanje naših mlađih naraštaja, kako bi sačuvali svu lepotu i bogatstvo ove naše Srbije.

Na kraju ću da podsetim samo na reči velikog poglavice Sijetle koji je rekao – reke, planine, šume, ribe, ptice i sve ostale druge životinje su naša braća i naše sestre. Prema tome, svi mi moramo da vodimo računa o prirodi, o okolini, jer su to naša braća i naše sestre. Hvala lepo.
Hvala.

Koleginice i kolege, kada govorimo o ukidanju Zakona o privremenom smanjenju penzija, nisam iznenađen stavovima opozicije, jer njima je i zadatak da kritikuju sve zakonske predloge pozicije. Ali, ono što mene raduje, to je činjenica da u razgovoru sa građanima, pogotovo sa najstarijim građanima, penzionerima, nisam naišao ni na jednog koji je razočaran sa ovim Predlogom zakona, nisam naišao na građane koji imaju nešto protiv tog zakona.

E, sad, nije lako omogućiti stabilnu isplatu penzija ukoliko nemamo jaku finansijsku strukturu u zemlji. Kako ćemo to da obezbedimo? Pa, normalno, kao i u svim drugim zemljama, naplatom poreza. Zato pozdravljam i ovu izmenu u Zakonu o PIO, gde se kaže, da oni koji ne plaćaju redovno doprinose, da im se prekida staž, ako u roku od godinu dana ne namire to.

Pozdravljam taj predlog, ali i predlažem da se povede više računa o velikim dužnicima, nego o ovim malim privrednicima, jer oni najčešće i plaćaju te svoje doprinose. Nekada je postajala jedna služba, Služba društvenog knjigovodstva, koja nije dozvoljavala da neko ne uplati te doprinose, nego je to bilo prvenstveno. Prvo su se plaćali doprinosi za PIO i zdravstveno osiguranje, a kasnije se isplaćivale plate, itd. Zato predlažem i Vladi da iznađe takvu neku mogućnost gde bi se lakše određivao način plaćanja tih doprinosa. Hvala.
Poštovane koleginice i kolege, evidentno je da danas prisustvujemo jednoj raspravi koja u svom svetlu prikazuje pozitivne rezultate u odnosu na građane Srbije, i kako zakon, koji se dotiče penzionerima, tako i ove izmene u Zakonu o obrazovanju.

Meni je posebno zadovoljstvo da mogu danas da kažem da smo mi na odboru imali skoro jedinstven stav da prihvatimo sve promene koje su sada u ovom zakonu vezano za obrazovanje.

(Aleksandra Jerkov: Pa, baš i nije tako.)

Rekao sam skoro jedinstveno koleginice.

Sad, da li je bilo moguće rešiti to na drugi način? Svako ima neki svoj model i svako će pokušati da nam kaže da je moglo i ovako i onako. Ovo je nasleđeno iz perioda unazad 18 godina, i teško je sada odrediti neki model gde će svi biti zadovoljni. Možda je kolega Šešelj bio u pravu kada je rekao da studentima ne treba ograničavati, da ih treba pustiti da studiraju dokle god hoće. Možda su u pravu i oni koji kažu da ovo treba da bude poslednji put da se produžava studentima rok da bi završili svoje studije. Ali, ja mislim da je obaveza ministarstva i svih nas da izađemo tim ljudima u susret i ministarstvo i veliki deo parlamenta se trudi da izađe tim ljudima u susret, i mislim da će se pronaći rešenje i za bolonjce i za sve grupe studenata koji su jedva čekali da se usvoji ovaj zakon.

U tome, predlažem svim kolegama da podržimo ovaj zakon u danu za glasanje i da toj grupi naših građana omogućimo da završe svoje studije i da nekako reše svoje probleme. Hvala.
Poštovane koleginice i kolege, evidentno je da ćemo se svi složiti da je zdravstvo veoma značajno za svakog stanovnika naše zemlje i da je zadatak svih nas da vodimo računa, odnosno brigu o zdravlju i zdravstvenom sistemu.

Sa druge strane, isto ćemo se složiti da bi mogli da ostvarimo jedan dobar i kvaliteta zdravstveni sistem, da su potrebna i neophodna određena finansijska sredstva. Ali, ima nešto što veoma retko spominjemo i o čemu ne vodimo dovoljno računa. To je obrazovanje i vaspitanje svih građana i mi smo tu zatajili. Naši građani nisu imali mogućnost ni kroz školski sistem da se obrazuju i da nauče nešto o zdravstvu. Ranije smo imali jedan predmet, fizičko i zdravstveno vaspitanje, sada vidim da je izbačen iz obrazovnog sistema i mislim da bi morali mnogo toga da učinimo da budući naraštaji od malih nogu, od kuće budu vaspitavani i naučeni osnovnim postulatima, vezanim za zdravstveno stanje i za zdravstvo.

Sa druge strane, ministarstvo i njihovi timovi moraju da krenu od jednog do drugog mesta i da na licu mesta kažu građanima šta donosi koji zakon, šta su noviteti i o čemu mora da se vodi računa.

Bio sam ovog vikenda na Tumbi u Crnoj Travi, polagali smo venac palim borcima, građanima Crne Trave, trećepozivcima koji su dočekali bugarske snage i porazili ih u prvom ratu, porazili ih do nogu, onemogućili da nastave ovamo prema središtu Srbije i tako veliku pomoć ukazali našim borcima.

Nadam se, ministar mi je obećao da će one druge nedelje najverovatnije doći u Crnu Travu, pa će na licu mesta sa građanima da porazgovara i da vidi kakvo je njihovo mišljenje. Sada smo razgovarali o donatorstvu organa, mnogi od njih nisu ni znali šta je, ima puno zainteresovanih koji hoće da se uključe u tu akciju. Hvala.
Poštovane koleginice i kolege, svrha, odnosno cilj svakog od zakona koji mi ovde raspravljamo trebalo bi da bude kvalitetniji život građana, s druge strane lakše rešavanje određenih problema, ako ih imaju, i najvredniji i najvažniji cilj koji proklamuje svaka vlast i svaka stranka, blagostanje svih građana Srbije. Nema sumnje da su zakoni koji su danas na dnevnom redu ispunili tu svoju svrhu. Na nama je da ih dobro razmotrimo i da ih usvojimo kada dođe za to vreme.

Svaka zemlja bi morala da povede računa o svim oblastima, a posebno o obrazovanju i zdravstvu. To su dva stuba na kojima počiva svako društvo. Društvo koje ima neobrazovane ljude, koje nema zdrave ljude nema ni perspektivu. Danas u Crnoj Travi je boravio ministar Mladen Šarčević, ministar prosvete, sa svojim timom i ulio je nadu i veru ljudima u toj opštini, da država zbilja vodi računa o svim delovima Srbije, pa samim tim i o onim delovima koji su manje razvijeni.

Ministar Šarčević je obećao dosta toga i rekao nam je i šta je sve ministarstvo uradilo i šta će uraditi. Ja prenosim pozdrave ministru Lončaru i pozivam njega u ime svih Crnotravaca da sa svojom ekipom, sa svojim timom poseti tu opštinu, da vidi, jer ona je prototip jedne opštine nerazvijene, pogranične, da vidi u kojim uslovima žive i rade ljudi u tom delu naše zemlje. Biće im posebno drago i daćete im veliku nadu i volju da se bore i dalje i da žive u tom delu Srbije koji je manje razvijen ako im sa svojim timom ukažete na određene stvari koje vi radite i na ono što ćete uraditi u budućnosti. To kada vi posetite Crnu Travu sa svojim timom će mnogo značiti tim ljudima. Verujem da će to biti veoma brzo.

Posebno se zahvaljujem ministru Lončaru na informaciji koju nam je malopre dao jer je to nešto što je izuzetno fino, lepo i dobro je kada to čujemo. Imao sam jednu muku da imam jednog građanina koji je došao pre par godina kod mene da se obrati sa molbom – treba mu bubreg za transplantaciju, nikako da dođe na red. I, ja sam pokušavao, molio sam i kolegu Lončara, molio sam i direktora Klinike za urologiju i oni su imali dobru volju da izađu u susret, ali šta se dešava? Ne mogu da se potrefe svi elementi koji su bitni da se presadi taj organ. Znači, nije to tako jednostavno, samo naći ćemo, dobićemo organ od nekog donatora i moći ćemo da damo onome kome treba. Treba da se poklope mnogi od tih elemenata.

Prvi element je ovaj ovde koji mi raspravljamo i o kome govorimo i ako mi ovde svesno izglasamo ove zakone i ako svi imamo tu svest da je to nešto što je pozitivno i dobro za naše građane, biće onda mnogo lakše da se taj problem reši. Nadam se da ćemo svi biti dovoljno svesni, da ćemo se potruditi da ljudima kojima je ta pomoć potrebna stigne na vreme, blagovremeno i da tu svrhu koju smo odredili ispunimo onako kako treba. Hvala.
Poštovane koleginice i kolege, sve se pitam da li je ovaj zakon samo slamka među vihorove ili je Srbija najzad rešila da se vazdigne iz pepela, da visoko podignutog čela krene u budućnost i da svakom zlotvoru koji joj bude na putu kaže – kuš, u stranu, ide časna Srbija sa svojim slavnim precima. Da se više nikada ne desi da nam brane da čitamo Knjigu o Milutinu, da naša pokoljenja mogu slobodno da zapevaju „Ko to kaže, ko to laže, Srbija je mala“, „Ja sam ja, Jeremija“, „Oj, vojvodo Sinđeliću“, da ponovo zasija vatra na spomeniku u predsedničkom parku preko puta Palate Srbije i da ta vatra simboliše stradanje nevinih žrtava u brutalnom zločinačkom napadu koji je izveo NATO agresor sa 19 drugih zemalja EU 1999. godine. Da više nikada, niko, ne može Srbinu da zabrani da se ponosi sa svojom prošlošću, da se ne desi da nam mali, nikakvi, mogu da kažu da smo mi bili agresori. Kako možemo da budemo agresori u svojoj zemlji? Branili smo svoju zemlju i svoj narod. Mi smo oslobodioci, mi smo branitelji našeg naroda.

Nadam se da ćemo još doći sebi pameti i da nećemo jedni druge napadati, da nam se neće desiti, kao što se nedavno desilo u ovoj Skupštini, kada je predsednik parlamenta Slovačke rekao da Slovačka nikada neće da prizna nezavisnost Kosova, da jedan deo ove sale ne aplaudira.

Moramo da budemo jedinstveni. Moramo da shvatimo da je Srbija naša jedina domovina i da se borimo za nju. Moramo prema svojim precima da budemo dostojanstveni, da bi budućnost, odnosno potomci, i nas poštovali. Hvala lepo.

Whoops, looks like something went wrong.