Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Ljubiša Stojmirović

Ljubiša Stojmirović

Srpska napredna stranka

Govori

O amandmanu i pričam.
Ne mogu Krasiću, kad mi ne da Maja, ti mi daješ.
Poštovane koleginice i kolege, ja ću odmah na početku da kažem da se slažem sa ovim amandmanom i da ću glasati za taj amandman. Znači, nemojte da imate uopšte predrasuda da treba neko da mi određuje da li mogu da glasam ili ne mogu i da li sam jedan od onih koji neće podržati taj amandman, a podneli smo, naša poslanička grupa, odnosno kolega do mene i kolega Krsto su podneli taj amandman.
Šta je tu, po meni, najveći problem? Najveći problem je što smo svi mi krenuli u diskusiju vezanu za neke ljude koji obavljaju određene funkcije. Ma, uopšte me ne interesuje ko je na kojoj funkciji. Srbija je u problemima. Srbija je u reformi. Kako da pomognemo Srbiji? Pa, svako od nas, svaki građanin mora da da makar najmanji doprinos da bi Srbija izašla iz ove muke u kojoj se našla. Šta sad to vredi što ću ja da kažem, ili neko od mojih kolega, da je za ovo što je zadesilo Srbiju kriva neka bivša vlast? Ništa ne vredi, ali svi zajedno moramo da uradimo nešto da bi se Srbija oporavila.
Kako ćemo to da uradimo? Ja mislim da treba svako od nas da podnese teret, zavisno od onog sa kolikim sredstvima raspolaže. Oni koji imaju veće plate, trebaju veća odvajanja da daju. Oni sa najnižim, minimalnim platama, po meni, te ljude bi trebalo izostaviti iz bilo kakvih sankcija, odnosno skidanja plata.
Da li je lako to uraditi? Normalno da nije lako. Vi svi mislite Aleksandar Vučić, predsednik Vlade je neki, ne znam ni ja šta, čarobnjak koji ima neki čarobni štapić, pa će sad vic, vic i sve da reši. Ma, ne može to tako. Aleksandar Vučić da ima taj čarobni štapić, on bi najverovatnije sa njim prvo poprskao neke stručnjake da se uvošte i onda bi ih poslao kod Palme u onaj muzej voštanih figura, da mogu građani Srbije da vide ko ih je doveo u ovu situaciju u kojoj danas žive.
Zato mislim da moramo da budemo korektni i da iskreno kažemo - neka radna mesta, neki ljudi na tim radnim mestima su preplaćeni. Vi ćete reći sa pravom – to nije stvar ovog amandmana i to ne može na taj način da se rešava. Slažem se, ali ko kaže da ja kao predlagač amandmana moram da sve to znam? Pa, moje je kao poslanika da ukažem na nešto. Zašto bi Marijan Rističević bio toliko pametan da to zna? Ja mislim da on to ne zna. To nije njegova struka i on ne zna. Ima tu pravnika koji će nam pomoći, kad se saglasimo, da promenimo mnogo toga.
Što se tiče tih reklama za predsedničke izbore itd, imajte na umu onu narodnu – pevac koji radno kukuriče, obično završi u loncu. Prema tome, nemojte…
(Radoslav Milojičić, s mesta: Toma.)
Što se Tome tiče, nemam blage veze, ako se bude kandidovao, neka mu je sreća. Ako se bude kandidovao neko od vas, isto nek mu je sreća. A ko će za koga da glasa, pa svako od nas ima to pravo. Ja se nadam da ćemo se uvesti u neke normalne tokove i da ćemo ozbiljno raditi po pitanju glasanja, odnosno diskusije o ovom budžetu. Nemojte da spominjemo imena. Nije bitno, danas je na tom mestu jedan, sutra drugi. Šta to znači? Pa, ne borimo se za ime, nego se borimo za neki princip, da svako mesto bude nagrađeno onoliko koliko zaslužuje. Hvala lepo.
U principu ne bih se javljao. Slažem se da je ovaj amandman neprihvatljiv, ali nešto mi je zasmetalo kod izlaganja naših kolega, naročito u ovom izlaganju prethodnog govornika. Oni ljudi koji se deklarišu kao Srbi, kao patriote, kao srpska stranka koja poštuje srpski jezik, srpsko pismo i tradiciju, iznenađuje me da veoma često upotrebljava reči transparentno, informacije, itd.
U našem jeziku postoje jednostavne, fine reči koje obeležavaju to što ste vi hteli da kažete. Postoji reč obaveštenje, postoji reč jasno, pa vas molim u duhu tog srpstva i našeg jezika i pisma da ubuduće upotrebljavate naš jezik i pismo.
(Boško Obradović, s mesta: Replika, jedan od nas dvojice.)
Poštovane koleginice i kolege, nisam možda ni razmišljao da se javim po ovom amandmanu, ali odgovoriću na pitanje koje mi je postavio kolega Milojičić.
Prvo, bio je jedan poslanik ovde koji je stalno imao te amandmane – briše se. Ja sam u prošlom sazivu rekao – kolega ne preterujte sa tim „briše se“, može neko da vas izbriše pa da vas više ne bude u Skupštini. E, to će se desiti i kolegi najverovatnije.
Što se tiče Tomislava Nikolića i njegove kandidature, ko god sa vaše strane stane protiv njega, izgubiće, nemojte da se sekirate.
Poštovane koleginice i kolege, ne želim uopšte da sumnjam u dobru nameru predlagača ovog amandmana i njegovu želju da građanima Srbije svi podaci budu vidljiviji, odnosno bolje dostupni. Ali, s obzirom da ministarstvo i predstavnici Vlade kažu a u ovom trenutku to nije u skladu sa zakonom i da nije moguće, nema mogućnosti ni da se prihvati ovaj amandman, ali verujem da će u nekoj budućnosti biti prihvaćeno nešto ovako ili slično.
Hteo bih još jednu stvar da kažem, vezano za onu moju preporuku koju sam dao malo pre i ja stojim iza nje da treba koristiti naše reči, naše pismo, naš jezik. A ko mi to ne veruje, neka pročita Zaveštanje o jeziku i pismo Stefana Nemanje, pa će sve da vidi u njemu. Nije veliki tekst, jedna strana. Onog trenutka kada izgubimo jezik i pismo i svoje reči, izgubili smo sve, ne treba nam vojna sila, ne treba niko da nas napadne, sami smo se predali.
Poštovane koleginice i kolege, moram da pohvalim želju koleginice koja je predložila ovaj amandman da pomogne Vladi da reši neke nagomilane probleme. Ali, samo moram da ukažem na jednu činjenicu, kako reče koleginica, ona se nada da će Vlada uspeti da reši te „repove“ koji su ostali. Nažalost, to nisu repovi, to su omče oko vrata i neće biti tako lako njih rešiti. Hvala.
Poštovane koleginice i kolege, mogu da se složim sa koleginicom da bi trebalo da bude više hitnih mera, ali, neko će reći da su dve malo, ali, da li je četiri dovoljno, i tu je problem. Ja mislim da je to ipak nešto što dolazi tek na kraju. Znači, mi sad lečimo posledice a ne gledamo šta je uzrok.
Da bi ovaj problem koliko-toliko rešili, odnosno da bi ga sveli na neku najmanju meru, mi moramo da krenemo od najranijeg detinjstva naše dece. Moramo da ih vaspitavamo kući i da ih vaspitavamo kroz njihovo obrazovanje, da ne budu nasilni i da je to nešto što ne valja.
Pretpostavljam da ovde svi imaju ili svoju decu ili svoju unučad ili decu svojih rođaka, pa pogledajte kakvi su obrazovni programi na televizijama, odnosno, pogledajte samo crtane filmove. Crtani filmovi uče tu decu da budu nasilna, samo da se biju, da ubijaju, da prave neki lom i haos. Da li je onda čudo što kasnije ta deca izrastu u nasilnike? Nije. Znači, moramo da krenemo od najranijih dana, od najranijeg detinjstva da vaspitavamo tu decu da ne budu nasilna. Ja mislim da će to dati mnogo više efekta nego da li ima dve, četiri ili više hitnih mera. Hvala.
Poštovane koleginice i kolege, ja sam se nadao da će atmosfera biti mnogo bolja jer smo i na Odboru, a i vidi se kroz ove diskusije, svi došli do jednog zajedničkog rešenja koje je bilo u regulisanju zahteva studenata. Nema potrebe da napadamo jedni druge, a pogotovu mi se ne sviđa kada neko kaže – vaš ministar, vaša Vlada. Nema našeg i vašeg ministra, nema naše i vaše Vlade. Onog trenutka kada smo tim ljudima koji su sada ministri dali poverenje ovde u Skupštini, oni su postali naša Vlada, zajednička Vlada svih nas.
Po amandmanu, jeste. Ja sam, kao i svi drugi, za to da se prihvati amandman koji je dao kolega Martinović i ne može niko da kaže da mi nismo bili zainteresovani za te probleme. Ako pogledate unazad i kroz sredstva informisanja, čak su ti studenti navodili mene i Atlagića da smo stalno sa njima razgovarali i da smo se trudili da se pronađe rešenje. Zašto nije u prvom trenutku Vlada prihvatila? Pa, to nije toliko ni bitno. Bitno je šta se desilo na kraju. Sa svima vama ili sa većinom iz opozicije sam razgovarao i video sam da imamo zajednički cilj.
Nije bitno čiji je amandman prihvaćen. Mogao je da bude bilo koji, jedan jedini može. Ne možemo da prihvatimo svih deset ili dvanaest amandmana i da uđe u zakon. Jedan ulazi. Zašto je to amandman koji je predloži kolega prof. dr Martinović? Pa, možda je najstručnije urađen. Možda i pravnički i stilski urađen onako kako treba. Ja verujem da je on to mnogo uspešnije i bolje uradio nego što bih ja uradio.
Zato vam kažem, neka bude sreće da se i ubuduće slažemo oko svih predloga i da imamo slična mišljenja. Hvala.
Poštovane koleginice i kolege, čudi me da nismo priveli kraju ovu diskusiju, ali javio sam se zbog toga što mi se desetine studenata javlja, zahvaljuju se svima, da smo im izašli u susret i daju jednu dobronamernu napomenu. Kažu – niko od nas neće odustati zbog toga što je prihvaćen amandman kolege Martinovića, ali profesore da znate isto tako niko od nas ne bi odustao da je bio bilo čiji amandman prihvaćen.
Znači, uredili smo nešto za šta smo ovde i došli. Uradili smo jednu dobru stvar za te studente i dajte da pređemo sada dalje i da završavamo ovo. Imamo mi mnogo jedni drugima da zamerimo. I vi nama i mi vama, ali to što se desilo u obrazovanju je posao koji moramo mi da završimo bez obzira ko bude ministar, bez obzira ko bude predsednik Vlade. Hvala.
Poštovane koleginice i kolege, ja u principu podržavam diskusiju koleginice Čomić. Ona je zbilja veoma aktivna bila pri obrazlaganju i izradi ovog amandmana za ovaj član 1, ali moram još nešto samo da napomenem. I danas studenti mogu da pređu na treću godinu doktorskih studija, oni koji su po starom bili na magistraturi, odnosno koji nisu završili doktorate. Ali, neće biti tu problema za 20 meseci jer, koliko znam, ministar je obećao da je u izradi novi zakon o visokom obrazovanju, tako da će imati mogućnosti da se sve reši kroz taj zakon, a sve ove primedbe verujem da su od koleginice dobronamerne i da ih trebamo usvojiti. Ali, trebamo i jednu drugu stvar da znamo, na jedan način se ponašamo kada smo opozicija, a na drugi kada smo pozicija. To je ono što nam svima fali. To moramo da ispravimo. Hvala.
Poštovane koleginice i kolege, ovo je još jedan od amandmana koji nije prihvaćen, ali je bio, kao i ovi drugi pozitivan. Mislim da iz ovog može mnogo toga pozitivnog da se zaključi. Ja mislim da je čak i ministar neke od sugestija zapamtio i da će ih prihvatiti, a i svi koji imate dobronamerne sugestije, kako bi se pomoglo obrazovanju, one su dobro došle i verujem da će svako da izađe u susret tim sugestijama.
Ima i nešto tu što možda nismo do sada rekli. Cilj ovih promena u Zakonu o visokom obrazovanju je baš bio da ti mladi ljudi, kojih ima desetina ili 20.000 ne znam ni ja koliko, ne prekinu svoje školovanje, da ga nastave i da ostanu ovde u Srbiji, da ne idu van Srbije, da im ne uništimo i život i karijeru.
S druge strane, ne stoje argumenti da će sad to biti neki novi prihodi profesorima, odnosno fakultetima. Ne, naprotiv, pa mi smo ovo i uradili da ne bi studenti mali nove troškove. Oni su platili već jedanput to što treba da plate, eventualno će plaćati prijavu ispita, što je normalno i do sada. Čak i kad smo govorili o bolonjcima, rekli smo da će tako da se uradi ne plaćaju ništa, da im se ne menjaju nastavni planovi i programi, da sve bude faktički usmereno na to da oni lakše završe svoje studije.
Jako je interesantno i lepo kako doći do toga da se zbilja na jedan pravedan način oceni znanje, ali to baš nije tako lako, s jedne strane. S druge strane, pa nije ni činjenica, nije ni istina da će oni koji su bili najbolji studenti biti najuspešniji u životu. Imamo jedan primer koga se ja sećam iz istorije, čitao sam malo i ovako mimo škole. Najveći sin svih naroda i narodnosti SFRJ bio je Josip Broz, a ponavljao je prvi razred. To nije bila garancija da će on biti neuspešan u životu, kao i da je bio odličan ne bi mu bila garancija da će biti to što jeste.
Prema tome, sve ove dobronamerne primedbe verujem da će Ministarstvo prihvatiti, a saradnja sa svima vama je dobrodošla. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici …
(Saša Radulović, s mesta: Nemojte da izvodite stvari.)
Poštovane koleginice i kolege, ja hoću da razumem brigu naših kolega poslanika da se studentima izađe u susret i da nemaju nikakvih problema pri nastavku svog studiranja. Mislim da je kolega Martinović veoma dobro i veoma lepo objasnio da ovde nema novog upisa, da je to samo nastavak tih studija.
Ali, nešto što je mene sada podsetilo vezano za Fakultet političkih nauka, bilo bi dobro da kolege na tom fakultetu budu prema studentima malo obzirnije i da pokušaju te ispitne rokove, koji im već pripadaju po zakonu i koji su tamo na tom fakultetu, malo da razdvoje. Dosta studenata mi se žalilo i javljalo se sa molbom da imaju mart, april u nekoliko dana i jedan i drugi rok, isto to u junu i julu i čak se ovaj ispitni rok koji je oktobar dva, kažu da im veoma teško izlazite u susret da dobiju taj ispitni rok. Koristim ovu priliku da zamolim kolege sa Fakulteta političkih nauka da u tom segmentu svog rada budu prema studentima liberalnije i da im izađu u susret, da im tako omoguće da svoje ispitne obaveze lakše završe, jer svi smo mi studirali. Ako mi ispitni rok juni i juli budu u pet dana razmaka, ako nisam uspeo da položim u prvom roku, teško ću za pet dana da naučim. Zato vas molim, pokušajte tu studentima da izađete u susret. Hvala.