Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika <a href="https://otvoreniparlament.rs/poslanik/6971">Nemanja Šarović</a>

Govori

Dame i gospodo narodni poslanici, dosta je toga što smo mi već kritikovali u zakonu. Naravno, iskoristiću priliku da još jedanput ukažem na to koliko Vlada Republike Srbije ne želi da shvati i ne želi da prihvati čak ni one sugestije koje su krajnje dobronamerne.
U članu 3. definisani su pojmovi koji se upotrebljavaju u ovom zakonu. Vi ste upotrebili reč "izrazi". Reč "izraz" nije reč koja se uobičajeno upotrebljava u zakonima u Republici Srbiji, nego se određenim zakonima definišu pojmovi. To je prva manjkavost koja je možda i najmanja u ovom zakonu, ali mislim da ste i to mogli prihvatiti.
Ono našta se odnosi amandman SRS je tačka 3. u prvom stavu ovog člana, gde se kaže – boravište je mesto u kome građanin privremeno boravi van mesta svog prebivališta duže od 90 dana. Amandmanom, koji smo mi podneli, traženo je da taj rok bude promenjen i da taj rok bude 60 dana.
Malopre smo neposredno pred sam početak sednice dobili mišljenje Vlade o podnetim amandmanima, što, takođe, smatram da nije korektno i da je moralo biti dostavljeno znatno ranije, međutim, Vlada je ovaj amandman odbila.
Pogledajte kakvo je obrazloženje. Kaže – amandman se ne prihvata iz razloga što je navedeni rok od 90 dana van mesta prebivališta optimalan rok. A ko je to odredio da je taj rok optimalan? Vlada Republike Srbije nije mogla da navede ni jedan jedini argument u prilog te teze da je taj rok optimalan.
Za nas je optimalan rok od 60 dana. Vi ste za bilo koji rok mogli reći da je taj rok optimalan i ako bismo prihvatili ovo obrazloženje onda biste vi svaki naš amandman mogli odbiti tako što bi rekli – odbija se amandman zato što je rešenje koje je poslala Vlada optimalno. Zašto je optimalno, to niko ne zna, ali ako se ispod toga da je optimalno potpiše Mirko Cvetković, onda je to optimalno.
Mislim da bi vi i čitava Narodna skupština i svi mi kao narodni poslanici morali mnogo više da vodimo računa o dostojanstvu Narodne skupštine. Ako je propisano da Vlada mora dati svoje mišljenje o amandmanima koje narodni poslanici podnose onda to podrazumeva da to mišljenje bude racionalno, da to mišljenje bude smisleno, a da ne kažu samo nije zato što je optimalno.
Molio bih gospodina Dačića, koji je sada tu, da navede iz kog razloga je to optimalno. Dalje kažete da taj rok predviđaju i drugi zakoni. Na primer, Zakon o strancima predviđa ovaj rok i to na taj način da stranac koji namerava da duže od 90 dana u Republici Srbiji mora da pribavi od nadležnog organa odobrenje za privremeni boravak.
Kakve veze, gospodine Dačiću, ima Zakon o strancima sa Zakonom o prebivalištu i boravištu i kakve veze i maju odredbe člana 3. koje definišu pojam boravišta sa Zakonom o strancima i sa time koliko neko mora provesti u Republici Srbiji da bi tražio od nadležnog organa dozvolu za privremeni boravak? Na koji način su ova dva zakonska rešenja u koliziji? Nisu apsolutno ni na koji način i to je ono što je suština.
Dakle, obično se pozivate na EU, a to u ovom slučaju niste mogli, sada se pozivate na Zakon o strancima, ali to je nešto što apsolutno nikakve veze nema, što nije ni u kakvoj koliziji i onda da biste sačinili na kraju kažete – shodno navedenom u definiciji pojma boravišta, građanin privremeno boravi van mesta svog prebivališta duže od 90 dana, što povlači dalje zakonske obaveze za njega u smislu prijave i odjave. Kakve ovo veze ima sa mojim amandmanom? Pitam vas, gospodine Dačiću, da li ste uopšte pročitali ovo obrazloženje, da li znate ko je davao mišljenje Vlade, da li je ovo vaše mišljenje ili je to potpisao neko drugi jer ovo jednostavno… sada gledam šta piše. Evo, piše Mirko Cvetković. Da li je ovo besmisleno zato što je to radio premijer koji sam kaže da ne čita sve zakonske predloge pa možda nije dobro ovo razumeo, ali smatram da vi kao ministar koji je nadležan, odnosno čije je ministarstvo neposredno nadležno za ove poslove i da kao ministar koji je došao pred narodnim poslanicima da brani ovaj zakon, da pokuša i nas da ubedi da glasamo za njega, da biste morali imati sve odgovore. Prema tome, bez obzira na sve ove besmislice koje ste napisali u obrazloženju, u samom amandmanu sam naveo zašto se to radi – zato što smatramo da taj rok mora biti kraći.
Ovaj član zakona se dalje oslanja na član 18. stav 2. i na član 19. zakona i to nije plod bilo kakve samovolje. Usvajanje ovog amandmana u bilo kom smislu neće otežati primenu ovog zakona, već će je samo poboljšati.
Ukoliko vam je cilj da zarad građana Republike Srbije donesete dobar zakon, molim vas da prihvatite ovaj amandman ili da barem date smisleno objašnjenje zašto amandman ne prihvatate.
Dame i gospodo narodni poslanici, bez obzira što gospodin Milivojević kao nesumnjivo najbriljantniji um poslaničke grupe DS nije tu, pokušaću da dam neko obrazloženje koje neće biti uvredljivo za njega, ali ću ipak još jednom reći da se i na ovom članu, kao i na prethodnom, može videti to da Vlada Republike Srbije ne želi da prihvati čak ni one sugestije koje su dobronamerne i čak ni one argumente gde je apsolutno jasno da se ono što ste napisali u Predlogu zakona kosi sa zdravim razumom.
U članu 13. stav 1. kaže – nadležni organ rešenjem odbija prijavu prebivališta ako se ne može utvrditi da građanin ima nameru da stalno stanuje na adresi koju prijavljuje. Dakle, da građanin ima nameru, kako može nadležni organ utvrđivati nečiju nameru? To je nešto što je nemoguće.
Pitao sam vas to i u diskusiji prethodnoj, da li ćete vi zaposliti nekakve čitače misli? Da li ćete građane koji dođu da prijave prebivalište priključivati na poligraf, na detektor laži? Kako možete proceniti bilo čiju nameru? Nemate pravo, osim onih dokumenata koji su zakonom propisani da su dovoljni da neko prijavi prebivalište, vi nemate pravo da tražite bilo šta drugo. Zakonom se propisuju uslovi da bi neko prijavio ili odjavio boravište, prebivalište i bilo šta drugo.
Obrazloženje Vlade je svakako, mogu reći, besmislenije nego ono o kome sam prethodno govorio. Evo šta oni kažu – amandman se ne prihvata jer se na odluku, odnosno rešenje organa može izjaviti žalba po Zakonu o opštem upravnom postupku. Kakve veze ima žalba sa činjenicom da šalterski službenik u policijskoj stanici, zamislite evo ja da dođem, da donesem potrebna dokumenta, donesem ugovor o zakupu stana, donesem ličnu kartu i kažem – kupio sam stan, želim da prijavim prebivalište, a pogleda me šalterski službenik, koji je to jutro možda ustao na pogrešnu nogu ili mu je pobegao autobus i kaže – meni se čini da vi nemate nameru tu da živite? Pa ću ja, valjda, napisati posebnu izjavu ili dovesti svog sveštenika ili ne znam kako dokazivati svoju nameru? Koji je to način da šalterski službenik proceni bilo čiju nameru da tu živi?
Ako ova odredba ostane u zakonu, ako ovo ne daj bože usvojite, jedino ćete omogućiti arbitrernost u postupanju. Omogućićete da sa istim dokumentima različiti ljudi i građani dobijaju različiti odgovor. Nekome će biti simpatičan taj koji dođe sa dokumentom da prijavi prebivalište, pa će u tome uspeti, a onaj ko je možda manje simpatičan, ko nije dovoljno mlad, nije dovoljno lep, nije obrazovan, njemu ćete reći – e vidiš, meni se čini da ti nemaš nameru da tako nešto uradiš.
Onda kaže dalje – takođe, podzakonskim propisima će se bliže urediti pitanje potrebnih priloga i dokumenata koje građani treba da prilažu prilikom prijave prebivališta. Šta će vam onda, gospodo draga, zakon? Onda ste mogli napisati da će se podzakonskim aktima odrediti kako se prijavljuje prebivalište i boravište i koja su to potrebna dokumenta.
Ne možete vi podzakonskim aktima, možete bliže uređivati samu proceduru, administraciju, ali ne možete određivati nove zakonske uslove. Može li podzakonskim aktom ministar da kaže – moći će da prijavi prebivalište uz ličnu kartu i ugovor o vlasništvu stana onaj ko može da skoči dva metra u dalj, ili da ima plave oči, ili da ima dugačke noge? Naravno da ne može. Kakav vi to još dokument dodatni možete propisati za prijavu prebivališta?
Uostalom, čak i da propišete podzakonskim aktima, dodatna dokumenta koja su potrebna da bi neko prijavio prebivalište, to opet nema nikakve veze sa namerom. Namera je subjektivna stvar. Dokument, bilo koji, koji se može podneti je dokument koji je izdat od nadležnog državnog organa. Svaki takav dokument, to je zakonska pretpostavka, zasniva se na određenim činjenicama. Činjenice su objektivna kategorija. Namera je nešto subjektivno. Nemojte mešati babe i žabe. Dakle, čak i da propišete nekakve dodatne uslove i dodatne dokumente, ostaje to pitanje, kako ćete vi procenjivati bilo čiju nameru?
Ono što je još gore u 2. stavu tog člana kaže se – da žalba na rešenje organa kojim se odbija prijava prebivališta ne odlaže izvršenje. Znači, da ćete vi koristi zakonsku mogućnost iz člana 11. koji daje ovlašćenje policijskom šalterskom službeniku da samovoljno odredi nekome adresu prebivališta.
Zamislite dođete, kupite stan, donesete potvrdu o vlasništvu stana, donesete ličnu kartu, dođete kod šalterskog službenika, on kaže – meni se čini da vi nemate nameru da živite u tom stanu i u skladu sa ovlašćenjem iz člana 11. kaže – ja ću vam odrediti prebivalište kod roditelja.
Na šta to liči? Vi pričate o nekakvim građanskim slobodama i o građanskim pravima, a ovako nešto ni u vreme komunizma nije moglo da se radi.
Odgovorite gospodine Dačiću – došli ste ovde da biste komunicirali sa poslanicima. Niste došli tu da odsedite sat vremena.
Dakle, upućujemo primedbe koje svakako mogu reći da su argumentovane. Ukoliko vi mislite da nisu, ustanite i javite se za reč. Otkrijte nam tu tajnu kako ćete utvrđivati nečiju nameru. Nigde to ne može. Sud u određenim slučajevima može utvrđivati u krivičnom postupku nečiju nameru. Ali, to rade sudije koje imaju završen fakultet, koji imaju određene godine radnog staža, određeno iskustvo, to rade čitava sudska veća, i to je najteži deo postupka. Radio sam u sudu, dobro sam upoznat sa tim.
Kako mislite da policijski službenik koji ima završenu srednju školu i ko zna koje obrazovanje, da li je završio gimnaziju ili ko zna šta drugo, srednju trgovačku, da on procenjuje nameru onoga ko dođe sa validnim dokumentima, propisanim zakonom, da kažete –ne možeš ti tu da prijaviš prebivalište? To jednostavno nije normalno. Ovo vodi samovolji, ovo vodi arbitrernosti, ovo vodi korupciji, kad god date mogućnost bilo kom državnom organu da samovoljno, dakle, ne na osnovu zakona, nego da samovoljno procenjuje kome će uslišti na zakonu zasnovan zahtev, vi otvarate široku mogućnost za korupciju. Jer on ako neće, vi dođete na šalter, prvi put mu se ne svidite, drugi put dođete sa sto, dvesta, trista, petsto evra, pretpostavljam da ćete tada biti simpatičniji. Ali, ako već konstantno pričate o borbi protiv kriminala, o borbi protiv korupcije, a znate da ste u vrhu, ne u Evropi, ne na Balkanu, nego u čitavom svetu, da je naša država u vrhu po korumpiranosti administracije, onda nemojte dalje stvarati sistemske uslove za korupciju.
Ovo je sistemski uslov, vi sistemski pravite korupciju. Eliminišete ovo iz zakona, eliminišete mogućnost da neko na osnovu slobodne volje odbije da uradi ono na šta ga zakon obavezuje.
Gospodine Dačiću, mene u najmanju ruku čudi vaš odgovor, reći ću vam i zašto. Prva stvar, pričate o tome kako muslimani koji su se odselili u Tursku sada traže prebivalište i boravište. Pa šta? Jesmo li mi sekularna država? Čudi me da vi, kao ministar policije, procenjujete nečiji zahtev po tome da li je musliman, pravoslavac, ateista ili bilo šta drugo. Nije vaš posao da nekome odbijete prebivalište zato što je musliman. Vaš je posao, ako već pričamo o Raškoj oblasti, da hapsite one koji mašu pištoljima, što emituju sve vesti prilikom protesta koji organizuje Zukorlić, a tim ljudima ništa ne fali, to je vaš posao. Vaš posao je da uhapsite one koji pozivaju na bojkot popisa.
Nedavno sam boravio u Raškoj oblasti. Otvoreno pričaju na televiziji "Jedinstvo" novopazarskoj o genocidu koji je sprovela Srbija nad bošnjačkim stanovništvom u Raškoj oblasti.
(Predsedavajuća: Narodni poslaniče, replika koju dobijete mora da ima veze sa odgovorom koji vam je dao prvi potpredsednik Vlade, pa vas molim da koristite repliku.)
To je upravo u vezi, ja upravo na ono što je on rekao. Sad nastavljam dalje.
Što se tiče mogućnosti policije da nekoga proverava da li je na adresi ili nije, ta je mogućnost policiji data članom 18. To nema nikakve veze sa članom 13. Ne kažem da policija u skladu sa članom 18. ne može da proveri da li je neko tu, ali vi morate omogućiti svakome da se prijavi u skladu sa zakonom. Idite isti dan, idite sutradan, proverite da li je tu, pa onda neka snosi određene posledice. Ne možete procenjivati nameru jer je to nemoguće i ne možete uskratiti u prvom trenutku da se neko prijavi.
Republika Srbija je sve siromašnija država. To što negde živi 10, negde 15, negde 20 ljudi, to je posledica opšte bede u koju je država za prethodnih 11 godina upala i takvih stvari je sve više. To što će u nekom stanu živeti 10 ili 15 ljudi, nemate zakonskog osnova da to sprečite. Ne postoji zakon koji kaže – može živeti jedan čovek po kvadratu…
(Predsedavajuća: Dva minuta, zahvaljujem.)
… ili može živeti najviše troje po kvadratu.
Gospodine Omeragiću, možete vi da mislite ono što biste voleli da mislite, ali ipak mislim da morate uzeti u obzir ono što nam je rekao potpredsednik Vlade. Dakle, on tvrdi nešto drugo.
Moram reći da ovde postoji nekoliko problema. Dakle, gospodin Dačić sada priča o nekom nacionalnom interesu, pa priča kako je SRS postala zaštitnik nacionalnih manjina. Ne, mi nismo postali, mi smo ostali, s tim što to nema nikakve veze sa činjenicom da mi očekujemo da svaki građanin Republike Srbije, pa i pripadnici nacionalnih manjina, pre svega vode računa o interesu države u kojoj žive. To je potpuno prirodno.
Ali, gospodine Dačiću, ako je to nacionalni interes, zašto to niste napisali u obrazloženju? Vaše obrazloženje se u potpunosti razlikuje od obrazloženja za odbijanje amandmana koje je dao gospodin Mirko Cvetković. Tu se postavlja i pitanje komunikacije između vas kao zamenika predsednika, prvog potpredsednika i ministra policije sa ministrom finansija i predsednikom Vlade. To je ono što je ovde problem. Kome mi sad da verujemo? Da li da verujemo Mirku Cvetkoviću ili da verujemo vama? Naravno, izabraćemo možda da ne verujemo nikome.
Druga stvar, nema tu tih priča, vi kažete, odnosno gospodin Čikiriz je rekao da ja to gledam politički. Ne, nisam ovo gledao politički, ovo sam gledao isključivo pravnički. Gledao sam ovo sa stručnog stanovišta. Nisam rekao – meni se sviđaju ovi u Raškoj oblasti, ne u Sandžaku, kako kaže gospodin Bajro, ili mi se sviđaju Turci, a ne sviđaju oni. Rekao sam to da državni organ, odnosno policijski službenik na bilo kom delu teritorije Republike Srbije ne može imati i ne sme imati ovlašćenja da procenjuje nečiju nameru. Jednostavno ne može, jer za to niti je osposobljen, niti je psihijatar, niti je psiholog, niti je sudija, on za tako nešto ne sme imati ovlašćenja. To dovodi do samovolje, do proizvoljnosti u radu.
Dakle, to su pravne kategorije, a ne političke. To je ono što je suština. Uostalom, ukoliko želite da se bavite proverama, mi nismo protiv toga, doći ćemo i do toga, doći ćemo i do člana 18. Neće niko nikome oduzeti državljanstvo ako ga ne nađe kući, ali taj član 18, na koji je takođe podnet amandman SRS, treba bolje definisati. Mi smo podneli amandman da bismo poboljšali taj član zakona. Ali, drugi put vam kažem, nemojte mešati babe i žabe. Nemojte mešate ovlašćenje policijskih službenika da odu na nečiju adresu i da utvrde da li on živi tu ili ne živi. I da je prijavljeno 50 ljudi na jednoj adresi, teoretski, vi nemate pravo pedeset prvom da kažete – ti nemaš nameru da tu živiš. Možda niko od tih prvih 50 ne živi, a on će baš živeti.
Vama i dalje ne ostaje mogućnost, nemate sredstvo da utvrdite bilo čiju nameru na objektivan način, da to bude proverljivo. Koje će to podatke neko dati? Kažete – dozvoljena je žalba upravnom sudu. Koji će dokument podneti onaj ko smatra da mu je povređeno pravo time što mu nije dato rešenje o prijavi prebivališta? Hoće li izvaditi mozak svoj, pa reći – evo, priključite ga na neki aparat pa proverite šta mi je bila namera? Hoće li potpisati zakletvu u crkvi, poput ovih ovde koji sede i koji su pokrali mandate, pa to zaboravili? Dakle, to nije dovoljno dobro. Mora se to svesti na našto što je objektivno, na nešto što je zasnovano na činjeničnom stanju, a ne na dobru volju bilo kog policijskog službenika.
Vi možete braniti viznu liberalizaciju, ali vizna liberalizacija ništa dobro građanima Srbije nije donela, pogotovo nije donela kada znamo koliku smo cenu platili za to. Sada je mnogo manji broj ljudi koji putuje u inostranstvo nego što je bilo pre vizne liberalizacije. To je ono što je činjenica. Izdali ste preko tri miliona novih pasoša. Sada imate situaciju u zemlji da duplo više ljudi ima pasoš nego novu ličnu kartu. Da li je to normalno stanje u određenoj državi? Naravno da nije. Uzeli ste, u krajnjoj liniji, za to ogromne pare, jer su građani Srbije potrčali da daju po 2-3 hiljade dinara da imaju nekakav pasoš, ali ste izneverili obećanja koja ste dali u pogledu toga kakva će biti ekonomska situacija u zemlji. Nije bitno da li će neko imati pasoš. Dok je bilo para, putovalo se. Džabe sada pasoši kada više niko nema para i nema mogućnosti u državi da putuje. To je ono što je suština.
Znači, nemojte se zaklinjati iza EU, ni iza vizne liberalizacije, ovo nema veze sa viznom liberalizacijom. Ne znam kakve su te evropske vrednosti. Da li je evropska vrednost da nekome procenjujete nameru ili je vrednost da ako ima validna dokumenta, koja traži zakon da mu omogućite prijavu prebivališta, da onda sutradan odete na tu adresu, utvrdite da ga nema i primenite sankciju u skladu sa zakonom?
Nije kod nas nikad bio problem to što nismo imali dobre zakone. Imamo i mi, gospodine Dačiću, dobre zakone, problem je što se ti zakoni ne primenjuju. Iako sada trošimo vreme i donosimo neki zakon, ne kažem da možda u nekim elementima ovaj zakon nije bio bolji od važećeg, ali dajte da bude kakav treba, da se ne bismo sreli opet ovde za godinu ili dve dana. Nemojte sutra, kad neko drugi bude bio ministar, da mora ponovo da radi da ispravlja ovo što se sad grešite.
Znači, da se vratimo na član 13. Posle ćemo pričati natenane o svim drugim članovima. Ne može imati policijski službenik ovlašćenje da procenjuje nečiju nameru. Pustite EU, pustite Turke, pustite sve druge. Imate li argument da suprotstavite tome i da kažete da šalterski službenik u policijskoj stanici ima kristalnu kuglu i pomoću nje će procenjivati nameru ili je vidovit ili će svako koristiti detektor laži?
Dakle, to su argumenti koji nas zanimaju striktno za član 13. Kada dođemo do drugih članova, pričaćemo dalje.
Gospodine Dačiću, zaista nisam imao nameru više da se javljam. Pravo da vam kažem, nakon diskusije gospodina Čikiriza iz DS i gospodina iz SPS, kada ste se vi javili nakon toga što su se oni pohvalno izrazili po amandmanu koji je podnela SRS, kada ste se vi javili za reč ponadao sam se da je to zbog toga i da ćete reći da u ime Vlade Republike Srbije prihvatate ovaj amandman. Umesto toga vi ste dali nekakva obrazloženja koja zaista ne mogu da prihvatim.
Dakle, vi sada kažete da se ne radi o šalterskom službeniku, citiraću vas, zapisao da bi bio precizan "nego o tome da nadležni organ odbija prijavu prebivališta na osnovu postupka koji treba da se vodi, odnosno terenske provere". Radi se upravo o šalterskom službeniku, nema nikakvog drugog postupka. Kada se prijavljuje prebivalište to nije da vi dođete, podnesete molbu, pa onda neko odlučuje o nekakvom roku, postoji veće staraca koje će odlučivati o tome. To je nadležni organ. Nadležni organ se uvek svodi na fizičko lice, na pojedinca koji će doneti neku odluku.
Cilj amandmana je da se eliminiše subjektivnost u donošenju te odluke, da odluka bude zasnovana na objektivnim činjenicama. Vi kažete – biće propisani dodatni dokumenti, ali dokumenti su opet objektivne činjenice. Namera nije, jedino je to sporno. Niko ne spori policiji pravo da vrši terensku proveru, ali ne postoji nešto što se zove prethodna terenska provera. Zašto niste onda to propisali u zakonu, pa da kažete – policija ima pravo da izvrši prethodnu terensku proveru? Onda u tom roku od sedam dana, tri dana, 24 sata utvrdi da li je neko na adresi ili nije. U suprotnom, samo vam ostaje ta naknadna terenska provera. Dakle, pustite nekoga da se prijavi, u roku od 15 minuta idite, sutradan opet idite kod njega kući, svaki dan idite i utvrdite ako nije tu da snosi posledice u skladu sa zakonom.
To je suština, samo da se arbitrernost ukine u postupanju. Ni na koji način ne može EU da vam zameri to što ćete omogućiti nekome da se prijavi, da prijavi prebivalište ili boravište. Valjda je to cilj EU u koju nadam se nikada nećemo ući, a to je sve očiglednije i velikom broju građana. Da postoji što veći stepen ljudskih sloboda, to je suština.
Onda kažete – ne može niko da kritikuje viznu liberalizaciju. Može, evo ja sam protiv vizne liberalizacije. Reći ću vam zašto. Nije tačno da je koristim, nemam biometrijski pasoš, gospodine Dačiću, proverite odmah sada u evidencijama. Protiv sam vizne liberalizacije zato što to nije pozitivno za građane Srbije, zato što je viznom liberalizacijom u Srbiji uspostavljeno da postoje građani prvog i drugog reda. Da li se hvalite viznom liberalizacijom kada odete na KiM? Ima li države na svetu koja je dozvolila takav odnos prema svojim građanima? Naravno da nema. To je problem, to je suština tog problema, zato što ste popuštali i popuštate i dalje EU, zato i imaju odnos prema nama kakav imaju, zato nam otimaju KiM, zato napadaju ljude na barikadama, to je ono što je suština.
(Predsedavajuća: Narodni poslaniče, sada je suština da imate obavezu da govorite o dnevnom redu.)
Završavam gospođo Čomić, a i predstavnici DS su govorili o aero zagađenju. Prema tome, govorim o prebivalištu i boravištu na KiM.
(Predsedavajuća: Ne, narodni poslaniče, govorite o amandmanu na član 13. koji ste podneli, tako da vas molim da kada vas podsetim da ste u kršenju Poslovnika člana 6. koji vas obavezuje da to shvatite kao moju obavezu po Poslovniku da vas podsetim da se vratite na temu dnevnog reda.)
Hvala vam gospođo Čomić. Samo želim da osiguram da ovaj zakon i ova prava koja se garantuju budu primenjena na čitavoj teritoriji Republike Srbije. Dakle, da budu i u Raškoj oblasti, da budu u Vojvodini, da budu u Beogradu ili Kragujevcu, ali isto tako da budu na KiM. Imamo li mi Ustav? Dakle, sada se samo pozivam samo na Ustav. Hoće li odredba 13. člana 13. važiti na čitavoj teritoriji Republike Srbije?
Malopre ste rekli – nije to za Nemanju Šarovića, nije to za Beograd. Nažalost, jeste. Vi ovu zakonsku mogućnost dajete policijskim upravama na čitavoj teritoriji Republike Srbije i to će se primenjivati i u Beogradu i u Kragujevcu, i na Nemanju Šarovića i na Ivicu Dačića i na Gordanu Čomić, na svakoga. Prema tome ne može se reći – nije ova odredba za jednog.
Nemojte davati mogućnost i stvarati odredbe koje će se sutra lako zloupotrbiti. Moguće je iz političkih razloga da će sutra neko biti sprečen da se prijavi, zbog ovih ili onih. Nisam protiv mehanizama koji će sankcionisati zloupotrebe, ali ne možete vi reči , e ovaj je klon da zloupotrebi , pa njemu nećemo dati ni da se prijavi da ne bi zloupotrebio. Imate posle kaznene odredbe, jeste li videli koliki su iznosi. Ogromni su, uopšte nisu primenjeni stanju u Republici Srbiji, ekonomskom razvoju, ekonomskom standardu građana Republike Srbije.
Kada vladini službenici zloupotrebe milione dobiju prekršajne prijavice sa minimalnim kaznama, a pogledajte za nešto banalno kao što je prebivališe i boraviše, kada se skida koža sa leđa građana Srbije, kakvi su tu iznosi. Nemojte zaista mešati ponovo kažem treći put babe i žabe. Jedno je mogućnost za prijavljivanje i zloupotreba toga, koja se sankcioniše kaznenim odredbama, gde imate mogućnost da kroz taj i taj član to sprečite.
Srpska radikalna stranka, gospodine Dačiću, podnela je dva amandmana na ovaj član 18. Videćete da je to u potpunosti u saglasnosti sa onim što smo pričali o prethodnom članu, o kom je bila poprilična rasprava, članu 13.
Članom 18. vi definišete pojam pasiviziranja prebivališta i boravišta. Prvi amandman je podneo gospodin Petar Jojić i ono što je krajnje zanimljivo, tu se traži, kaže – ako utvrdi da građanin ne stanuje na adresi na kojoj ima prijavljeno prebivalište, onda će mu biti pasivizirano. Mi smo tražili da se tu odredi vremenski rok i da kaže – ako utvrdi policija da građanin duže od 60 dana ne stanuje na određenoj adresi, da mu se onda može pasivizirati prebivalište ili boravište.
U suprotnom, postoji velika mogućnost zloupotrebe. Ne može policija jedanput izaći na teren, pokucati nekome na vrata, a on je možda na poslu, možda na putu, možda bilo gde drugo i iz tog jednog obilaska utvrditi da on više ne živi na toj adresi, doneti rešenje o pasiviziranju ili mu odrediti neko drugo prebivalište. Dakle, mora se odrediti neki vremenski rok. U vašem predlogu ne postoji nikakav. Tim pre čudi vaše obrazloženje. Vi ste rekli da ne prihvatate taj amandman iz istih razloga zbog kojih se ne prihvata amandman na član 3, a u tom obrazloženju kažete – amandman se ne prihvata iz razloga što je navedeni rok od 90 dana van mesta prebivališta optimalan rok. Ako je rok od 90 dana optimalan rok, mi smo tražili rok od 60, a vi u Predlogu zakona nemate nikakav. Vi samo kažete – ako utvrdi policija da građanin ne stanuje. Nema nikakvog roka, nema ni roka od 90 dana, ni od 60 dana, ni bilo kog drugog.
Očigledno je da onaj ko je davao obrazloženja apsolutno ne shvata o čemu je pričao i o čemu je davao svoje mišljenje i da nije shvatio šta znači ovaj amandman. Dakle, nekakav minimalan rok se mora odrediti. Neka to bude sedam dana, da kažete da u prethodnih sedam dana ne živi i pasivizira se prebivalište. Ne možete doći jednom, ne naći nekoga kući i reći da on više tu ne živi i doneti rešenje. Pri tom, žalba ne odlaže izvršenje.
Tu se postavlja objektivno pitanje – kako ćete vi nekome za koga utvrdite da ne živi na nekoj adresi uručiti, jer ovde kaže da stupa na snagu u roku od osam dana od dana prijema rešenja? Kako ćete nekome ko ne živi na nekoj adresi, tu je bio prijavljen, odselio se, otišao u nepoznatom pravcu, kako planirate da mu uručite to rešenje? To će zaista biti teško.
Druga stvar, u poslednjem stavu na koji je amandman podneo gospodin Sreto Perić kažete da će nadležni organ po službenoj dužnosti pasivizirati adresu u slučaju prestanka državljanstva Republike Srbije ili smrti građanina. Ne možete pasivizirati kada neko premine. Ta osoba više ne postoji. Fizičko lice podrazumeva da je neko živ. Ne može se za preminulu osobu pasivizirati boravište. Mrtav čovek nema ni boravište ni prebivalište, ne postoji čovek, postoje posmrtni ostaci. Čovek je do onoga trenutka dok je živ. Ne možete posmrtnim ostacima određivati prebivalište i boravište. Ili ćete uvesti obavezu da se i po grobljima prijavljuje gde je ko? Obrazloženje koje ste dali za neprihvatanje je krajnje nemušto.
Vi kažete – ne prihvata se. Amandman valjda onemogućava redovno ažuriranje baze podataka, što apsolutno nije tačno. Znači, upisaće se za onoga ko premine, da je preminuo i nema više bilo kakve promene u tom prethodnom prebivalištu, ali nema ni pasiviziranja.
Drugo, kažete – proističu određene obaveze, kako rođenjem, tako i prestankom života, pa kakve to veze ima? Da li amandman ovde smeta bilo šta? Naravno da ne smeta. Mi ne tvrdimo da neće biti promene, ali tvrdimo da ne može biti prebivališta mrtvog lica, da se ne može pasivizirati.
U članu 3. gde određujete pojmove u ovom zakonu, vi kažete – pasiviziranje adrese i označavanje evidencije nadležnog organa, da građanin ne stanuje na adresi prijavljenog prebivališta ili boravišta. Pretpostavlja se, to je valjda zakonska pretpostavka - ako je neko mrtav, neće više stanovati na toj adresi. Onoga trenutka kada ste označili da je neko lice preminulo, po službenoj dužnosti, na osnovu izvoda iz matične knjige umrlih, vi ste taj problem rešili.
Da li je potrebno da se dalje naznačuje da preminulo lice ne može da menja prebivalište? Vi ovde kažete – sprečava se ovim članom mogućnost zloupotrebe prijavljenog prebivališta umrlog lica. A koja je to, molim vas, moguća zloupotreba? Koja je to moguća zloupotreba sa prebivalištem preminulog lica? Onoga trenutka kada je preminuo, preminuo je. Ne može se više bilo kakvo novo rešenje, ne može se menjati prebivalište preminulom licu, jer ono više ne postoji.
Dakle, do onoga trenutka dok je čovek živ, može se govoriti o građaninu, onoga trenutka kada neko premine, više ne može. Dakle, ovi amandmani ni u kom delu ne diraju primenu zakona, i u sam zakon, u suštinu. Pokušavamo da one odredbe koje se kose sa zdravim razumom, izbacimo.
Dakle, gospodine Dačiću, ovaj amandman koji smo mi podneli i koji je u skladu sa članom 3. i sa članom 18. stav 2, i sa članom 19. tražimo da se prilikom tog određivanja, mora uspostaviti neki rok  - za pasiviziranje adrese, za prijavu prebivališta, za prijavu boravišta, za prijavu trajnog iseljavanja u inostranstvo.
Mi smatramo da taj rok treba da bude kraći od onoga što ste vi predložili u zakonu. Vi kažete da želite da budete efikasni. Trebali ste se, a nažalost, niste se pozvali na neke druge zakone, pre svega, na Krivični i na neke druge koji regulišu građansku materiju. Veoma je bitno da ne postoji mogućnost izbegavanja lažnog prijavljivanja i svega ostalog.
Pretpostavljam da je vama jasno da će ta mogućnost biti znatno manja, ako se taj rok skrati i ako on bude 60, umesto 90 dana.
Obrazloženje koje ste vi dali, kažete ovako – amandman se ne prihvata jer se kod boravišta uzima da građanin privremeno boravi van mesta svog prebivališta duže od 90 dana.
Šta to znači? Mi tražimo da taj rok bude 60 dana. Niste ni jedan razlog naveli zašto je bolje da bude 90, umesto 60 dana.
Kažete onda – na samom građaninu je odluka da odluči da li će boraviti duže od 90 dana u inostranstvu ili van svog mesta prebivališta. Da li smo mi tražili da se zakonom reguliše da ne može? Naravno da nismo. Samo smo tražili da taj rok bude 60 dana.
Na kraju, nešto što je najbesmislenije, kažete da je taj rok predviđen na isti način u sporazumu između Republike Srbije i Evropske zajednice, olakšanoj proceduri za izdavanje viza, gde se kao najbliži rok za boravak naših građana na teritoriji EU bez viza predviđa rok od 90 dana, i to u periodu od 180 dana.
Kakve veze ima boravak građana u inostranstvu sa prebivalištem u Srbiji i sa boravištem u Srbiji? Nema apsolutno nikakve veze. Vama se u pogledu prebivališta u Srbiji ne menja ništa. U pogledu pasiviziranja adrese se ne menja ništa. U pogledu prijavljivanja boravka, ne menja se ništa. Ne može neko istovremeno boraviti i u EU privremeno, i imati neko prebivalište ili boravište privremeno u Srbiji. Ove dve stvari, vi se pozivate na zakon i odredbe zakona i sporazum, koji apsolutno nikakve veze nemaju sa ovim.
Gospodine Dačiću, predlažem da se malo vratite i koncentrišete na diskusiju, umesto što sada tu ugodno ćaskate sa svojim saradnicima i da pokušate na ove argumente koji se odnose na zakone, na sprovođenje tog zakona, argumentovano da odgovorite.
Još jedna stvar koju bih dodao, gospodine Dačiću, vi ste pomenuli i Vensana Dežera, pregovore sa njim, on je gostujući u jednoj emisiji pre nekoliko dana rekao jednu zanimljivu stvar. Rekao je da je sa pregovaračkim timom Vlade Republike Srbije postigao dogovor u oblasti matičnih knjiga, ali da taj sporazum još uvek nije moguće objaviti jer postoji kolizija između tog sporazuma i zakona koji važe u Republici Srbiji, pa je potrebno prethodno promeniti nekoliko zakona. To je bio jedan od osnovnih razloga zbog kojih smo mi tražili da se ovde definiše da kada se nekome daju podaci da to može biti samo pojedinačni podatak, u strahu od toga da ćete sutra dati podatke Euleksu, koji će te podatke dalje dati Šiptarima ili da ćete dati EU koja će to isto uraditi, ili vašim prijateljima iz SAD, koji su glavni propagatori te nezavisnosti južne srpske pokrajine. Dakle, mi želimo da se osiguramo.
Druga stvar, ovde je potpuno sporno, to niste dobro definisali, da li su ovi uslovi koji su postavljeni u stavu 4. postavljeni kumulativno ili alternativno. Dakle, da li je dovoljno ispuniti jedan od ta tri uslova da biste dobili podatke ili se kumulativno da biste dobili podatke moraju ispuniti sva tri? Ako je kumulativno, onda je moralo drugačije da piše, da stoji u Predlogu zakona. Dakle, onda umesto što ste rekli – pod sledećim uslovima, pa ako je ovo, ako je ono, morali ste reći – ako ispunjavaju sledeće uslove, pa onda umesto ako su zakonom, da su zakonom. Dakle, onda je druga terminologija koja se koristi da bi zakon bio precizan i da sutra ne bi bilo sporno prilikom primene.
Gospodine Milivojeviću, zaista ne znamo da li nameravate da bilo koga proglašavate strancem, posebno ne znamo da li tako nešto planira Boris Tadić. Vi ste izgleda njegov glasnogovornik, govorite u njegovo ime. Meni to zaista deluje da je to u potpunosti tako.
Ako već pričate o Borisu Tadiću, onda morate znati jednu stvar, da je Boris Tadić bio stranac u ovoj državi...
(Predsedavajuća: Molim vas, o temi dnevnog reda ako želite da ostanemo u zajedničkom poštovanju Poslovnika.)
Gospođo Čomić, molim vas saslušajte, govorim o prebivalištu i boravištu.
(Predsedavajuća: Narodni poslaniče, kada vas prekinem i upozorim da kršite odredbe Poslovnika Narodne skupštine dužni ste da saslušate. Javili ste se za reč i dobili reč da govorite o temi dnevnog reda, odnosno o amandmanu koji je podneo narodni poslanik Zoran Krasić. Dakle, zajedno ćemo poštovati Poslovnik, nećemo zajedno kršiti Poslovnik. Nastavite.)
Gospođo Čomić, član 29, pročitaću, kaže: "Državljani bivših republika SFRJ", govorim o konkretnom primeru. Boris Tadić je bio državljanin bivše SFRJ do onoga trenutka, postao je državljanin Republike Srbije dan pre nego što je podneo kandidaturu za predsednika Republike Srbije. On je bio, dakle ovo je upravo član koji govori o tome.
Sada pitam gospodina Dačića kada je pisao ovaj član zakona da li je mislio na Borisa Tadića? Najkonkretnije moguće pitanje, a Borisa Tadića je pokrenuo i gospodin Milivojević. Ovo što pričam je potpuno legitimno.
(Predsedavajuća: Narodni poslaniče, možda je legitimno sa vaše političke tačke gledišta, ali je kršenje Poslovnika. Sada vas drugi put upozoravam, molim vas, o amandmanu koji je u pretresu.)
Kao i do sada. Gospodine Dačiću, u načelnoj raspravi u ovom zakonu takođe se vodila veoma ozbiljna rasprava. tada je Milan Marković, koji je tada predstavljao Vladu Republike Srbije, nakon duže rasprave, mislim da smo se raspravljali bar pola sata, rekao da prihvata ovo i da će razgovarati sa vama i predložiti vam da prihvatite amandman SRS, odnosno da prihvatite primedbe koje smo mi pretočili u amandman i koji je podnet o vama.
U obrazloženju Vlada Republike Srbije vi to ne prihvatate. Sada vas pitam, da li uopšte gospodin Marković pričao sa vama, da li vi znate šta je suština primedbe SRS i da li ste vi raspoloženi i voljni da te naše sumnje otklonite? Suština ove priče, malo pre smo imali zakon koji se odnosi na davanje podataka, otvoreno smo izrazili sumnju da vi želite da date kompletne podatke Euleksu, KFOR-u, bilo kome drugom, UNMIK-u koji se odnose na južnu srpsku pokrajinu KiM i da ovim zakonom radite ono što je Vensan Dežer javno rekao, a to je da stvarate zakonske okvire da biste sproveli sporazum koji ste postigli o ličnim kartama, matičnim knjigama i svemu ostalom.
(Predsedavajuća: Narodni poslaniče, upozoravam vas poslednji put. Asocijacija takve vrste koju pokušavate da spojite sa temom dnevnog reda apsolutno je nemoguće spojiti. Sve vaše interesovanje možete kroz poslanička pitanja ili kroz druge forme, a sada, poslednji put, o temi dnevnog reda. Ne ostavljate mi prostora, nažalost i po mene i po vas, ikakvog drugog nego da postupam po obavezi koju mi član propisuje u drugom stavu, a to je da vam izričem mere opomena ako insistirate da kršite član 106. i ne govorite o temi dnevnog reda. Nastavite. )
Gospođo Čomić, član 29, pročitaću ga ponovo, kaže: "Državljanima bivših republika SFRJ ili državljanima druge države nastale na teritoriji bivše SFRJ". Dakle, postavljam pitanje koja je to država? Ako kažete bivše republike, zna se koje su, Slovenija, Hrvatska, Makedonija, BiH i Crna Gora. Ima li još neka? Koliko je meni poznato nema. Bilo je šest bivših republika, jedna od njih je država u kojoj živimo, Srbija i za nas, kada mi govorimo o bivšim republikama postoje tih pet. Onda kažete: "ili državljanima druge države nastale na teritoriji bivše SFRJ". Potpuno je legitimno da izrazim strahovanje da se ova odredba zakona može odnositi sutra na nezavisno Kosovo.
Dakle, niti sam govorio van zakona jednu jedinu reč, gospođo Čomić, i niste imali pravo da me opominjete. Sve vreme govorim o ovom. U obrazloženju Vlade kaže se nešto potpuno drugačije. Pitao sam ministra Dačića šta misli o tome i vi mene opominjete.
Gospođo Čomić, smatram da ste vi povredili član 27. Poslovnika i ovlašćenja koja imate kao predsedavajući, kada ste rekli da sam obmanuo javnost …
Dakle, gospođo Čomić, sve vreme pokušavam da ostanem u okvirima Poslovnika, kao što sam sve vreme se trudio da govorim isključivo o temi dnevnog reda. Citirao sam član zakona o kome pričam, pokušao sam da citiram obrazloženje Vlade Republike Srbije, kada ste me prekinuli i dali mi opomenu. Javio sam se sada po Poslovniku.
Dakle, gospođo Čomić, imam za vas molbu, da mi dopustite da završim jednu rečenicu, da kada bi ste mi dopustili da završim rečenicu, verujte bolje bi smo se razumeli. Niti mi je bila namera…
Mogu li da citiram deo člana 103­.?
Član 103. kaže – narodni poslanik ima pravo da usmeno ukaže na povredu postupanja predsednika Narodne skupštine ako smatra da nije u skladu sa odredbama ovog poslovnika, a učinjeno je na sednici Narodne skupštine koja je u toku i to neposredno počinjenoj povredi.
Smatramo sam da je učinjena povreda Poslovnika, zato sam se javio kulturno, ne kršeći red sednice i zatražio da govorim o povredi Poslovnika.
Dalje kaže – koje je neposredno od vaše strane učinjeno, stav 4. Poslovnika – narodni poslanik je dužan da navede koji je član ovog Poslovnika povređen, postupanjem predsednika Narodne skupštine (naveo sam da je to član 27, po mom mišljenju, gospođo Čomić) i da obrazloži u čemu se sastoji ta povreda s tim što može govoriti najduže do dva minuta.
Prvog trenutka, u prvoj rečenici kada sam krenuo da obrazlažem vi ste me prekinuli, to je suština….
Gospodine Dačiću, zaista ću se potruditi i nadam se da ćete vi imati koncentraciju nakon svega ovoga, da saslušate moje primedbe, na član 30.
Dakle, čitava ova polemika i svi amandmani SRS imaju određenu intenciju. Siguran sam da ste vi mogli da vidite tokom čitave ove rasprave, kao i tokom rasprave u načelu, da ni jedan naš amandman nije podnet iz bilo kakvih politikanskih ili sličnih razloga, svi od prvog do poslednjeg amandman su smisleni i mogli ste gospodine Dačiću, mirne duše prihvatiti bilo koji od naših amandmana. Nijedan amandman ne bi ugrozio suštinu zakona, nažalost nisam bio u mogućnosti da sve ono što sam želeo da vam kažem.
Što se tiče, ovog poslednjeg amandmana, radi se o boravištu građana. Vi kažete, a i Predlog zakona kaže – građani koji su prijavili boravište na teritoriji Republike Srbije pre stupanja na snagu ovoga zakona dužni su da prijave boravište u skladu sa odredbama ovog zakona u roku od godinu dana, od dana stupanja na snagu ovoga zakona.
Ukoliko biste primenili ovo u praksi, dakle zamislite situaciju, molio bih vas gospodine Dačiću da me saslušate i molio bih gospođu Čomić da ne priča, dok pokušavam da obrazlažem amandman jer me to jako dekoncentriše.