Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Marina Toman

Govori

Cilj ovog amandmana je, pre svega, preciziranje odredaba zakona, što bi predlagaču svakako trebalo da bude u interesu, jer kako je i sam predlagač u obrazloženju naveo, zakonom se žele otkloniti teškoće u praktičnoj primeni pojedinih zakonskih odredbi.
Upravo je naš stav sledeći – ukoliko pojedine odredbe nisu precizno definisane, a nije samo ovaj član, u pitanju je veći niz drugih članova, onda će zakon zaista tokom njegove primene u praksi stvoriti niz problema. To je nešto što se konstantno javlja kod niza zakona. SRS upravo zbog toga Vladu upozorava da je jedno zakon, sam po sebi, zakon na papiru, a nešto sasvim drugo njegova primena u praksi i da mora o tome vrlo da se vodi računa.
Opravdana je sumnja da zakon o platnom prometu u ovom obliku u kome se danas nalazi pred nama, u kome su njegove pojedine odredbe nedorečene, konfuzne i kontradiktorne, neće otkloniti jedan zaista veliki problem koji proizilazi iz činjenice da je veliki broj blokiranih računa po osnovu menica.
Zaista zapanjuje činjenica da je nemoguće utvrditi tačan broj izdatih menica i ovlašćenja, odnosno da poverioci nemaju mogućnost da saznaju da li su ih i koliko već izdali njihovi dužnici. Ko je zbog toga kriv? Naravno, Vlada pre svega, koja je dozvolila jedno takvo ponašanje.
To nije problem od danas, to nije problem od juče. Sada bi odjednom svi trebalo da budemo zapanjeni ovom činjenicom, zbog čega ranije Vlada nije reagovala, odnosno zbog čega ranije nije pronašla mehanizme da ovaj problem otkloni? Odgovor je vrlo jednostavan. Vlada u ovaj parlament na raspravu šalje, pre svega, zakone koje od nje traži EU. Vlada se ne bavi suštinskim problemima ovdašnje privrede i društva.
Da li je Vlada bila inicijator nekih zakona koji treba da olakšaju poslovanje privredi, da olakšaju život građanima? Ne, to ne govori samo SRS. To govore i građani Srbije. Onda, i kada se tako nešto desi i ako se javi neka ideja, odnosno kada se Vlada pojavi s nekom idejom, onda to nije do kraja odrađeno kako treba i javlja se niz problema i rezultati, po pravilu, izostaju.
Kao i kod mnogih drugih zakona, tako i kod ovog zakona, kao što možemo da vidimo, ostavljeno je da NBS i Ministarstvo finansija donesu odgovarajuće propise na osnovu kojih će biti sprovedene pojedine odredbe zakona. Znači, ni ovog puta ne znamo kako će na kraju taj zakon izgledati, odnosno na koji način će on da se primenjuje. Krajnje neozbiljno.
Zbog toga, kada Vlada pokušava da uredi neku oblast, treba da uredi to do kraja i kvalitetno, treba da se zaobiđe površnost. U ovom društvu, u privredi se nagomilalo toliko mnogo problema da se svaka greška skupoceno plaća i plaćaju je građani, plaća je privreda.
Građanima i privredi je potrebno da Vlada, a ona sebe predstavlja da je sposobna za tako nešto, pruži konkretna rešenja. Tema broj jedan u ovoj zemlji, svaki dan, svaki sat treba da bude – kako oživeti privredu, kako smanjiti nezaposlenost, kako smanjiti siromaštvo, a ne da tema broj jedan bude nekakav farsični štrajk.
Međutim, to vladajućoj koaliciji odgovara i to je nešto zaista poražavajuće.
Na samom početku želim da ponovim konstataciju kolege Krasića, koji je rekao da su danas zaista na dnevnom redu vrlo značajni zakoni, ali vladajuća koalicija i, pre svega, predstavnici Vlade su pokazali svojim odnosom da zaista nemaju mnogo interesovanja za kvalitetnu raspravu u ovom parlamentu o ovako značajnim zakonima.
Govoriću o zakonu o tržištu kapitala. Žao mi je što je ministar izašao. Pre svega, želim da postavim na početku diskusije samo pitanje - može li ovaj predlog zakona o tržištu kapitala u praksi obezbediti sprovođenje zakonom definisanih ciljeva, kao što je zaštita investitora, obezbeđivanje pravednog, efikasnog i transparentnog tržišta kapitala, smanjenje sistemskog rizika?
Odgovor je ne. To demantuju ostali članovi zakona koji slede nakon ovog prvog člana zakona. Praktično, kada se pogledaju ciljevi, ti drugi članovi zakona zvuče kao nekakvi reklamni slogani.
Postavlja se pitanje – mogu li se preko noći, donošenjem jednog zakonskog akta kojim pokušavaju da se otklone nedostaci postojećih zakonski rešenja i uvedu nova rešenja, neutralisati katastrofalne posledice loše privatizacione politike? Može li jedan zakon da nadoknadi izgubljene godine i prikrije činjenicu da Srbija nema razvijeno tržište kapitala? Odgovor je takođe negativan.
Zaista, izjave mnogih predstavnika Vlade o novom zakonu i o promenama koje će on doneti zvuče neverovatno. Ako predstavnici vlasti smatraju da time što se daju veća ovlašćenja Komisiji za hartije od vrednosti ili što je propisana drugačija struktura tržišta kapitala, rešavaju i otklanjaju najveće prepreke razvoja tržišta kapitala, prevarili su se. Zakon je jedno, a praksa je nešto sasvim drugo.
Kao razlog za donošenje zakona predlagač navodi izražene težnje privrednih subjekata da se domaće tržište kapitala učini atraktivnijim. Zabluda je da je to moguće učiniti zakonom. Zakon, pre svega dobar zakon, a mi smatramo da ovaj zakon to nije, može da pomogne, ali moraju da se ispune i mnoge druge pretpostavke, da bi mogli da pričamo i konstatujemo da Srbija ima zaista ima atraktivno tržište.
Kao i kod mnogih drugih zakona, tako i kod ovog, zaista je fascinantno da se kao jedan od glavnih razloga za donošenje ovog zakona navodi direktiva EU, a zanemaruju problemi koji razaraju ovdašnje društvo. To što se navodi da je zakon usaglašen sa propisima EU ne znači da je on najbolje i najprihvatljivije rešenje za okolnosti u Srbiji.
Definitivno je namera zakonodavca bila da se ovim zakonom uvedu veća ovlašćenja i samostalnost Komisije za hartije od vrednosti. Može da se primeti da je to pomalo nespretno urađeno i da upravo zbog toga pojedini članovi su preširoko definisani. Pojedine odredbe koje ostavljaju Komisiji da bliže odredi kako će postupati ili da bliže odredi kriterijume kojima će se rukovoditi itd, zaista nameću pitanje kako će to postupati Komisija, da li će ona tim problemima pristupiti na
osnovu nekog opšteutvrđenog principa ili će se to bliže određivanje vršiti za svaki slučaj, za svaku okolnost posebno?
Cilj zakona je obezbeđivanje transparentnog tržišta kapitala. Tako tvrdi zakonodavac. Međutim, postavlja se pitanje otkud onda toliko mnogo izuzetaka po pitanju objavljivanja prospekta javnih ponuda? Koja je namera zakonodavca bila kada je pisao zakon: transparentnost ili nešto sasvim drugo?
Takođe, u članu 21. nalazi se još jedna nelogičnost koja nas udaljava od transparentnosti. Naime, Komisija može da udovolji zahtevu ponuđača i dozvoli da prospekt ne sadrži određene podatke, ukoliko smatra da bi njihovo obelodanjivanje moglo naneti nesrazmernu štetu izdavaocu.
Da vas podsetim, zakon propisuje da prospekt treba da sadrži podatke koji omogućavaju investitorima da izvrše objektivnu procenu imovine i obaveza finansijskog stanja, poslovnih dobitaka i gubitaka i niz drugih podataka. To je propisao predlagač, a zatim gore navedenom odredbom potencijalnom investitoru uskratio te iste podatke. Zaista neverovatno.
Ponuđaču je ostavljena mogućnost da izabere jedan od četiri načina na koji će objaviti prospekt za javnu ponudu i učiniti ga dostupnim javnosti. Može da bira da li će to učiniti putem štampanih medija, na internet stranicama, učiniti ga dostupnim javnosti u pisanom obliku u službenim prostorijama. Ovaj poslednji način objavljivanja je zaista apsurdan i, ukoliko se ponuđač hartija od vrednosti odluči za ovu vrstu objavljivanja, za mnoge zainteresovane on će biti nedostupan.
Takođe, kada su u pitanju strane države, državni organi, centralne banke, međunarodne i nadnacionalne institucije, poput MMF, Evropske centralne banke, Evropske investicione banke i, kako se navodi u Predlogu zakona, ostale slične međunarodne organizacije nisu u obavezi da objave prospekt za javnu ponudu. Ne samo što nisu u obavezi da objave prospekt za javnu ponudu, već se, pre svega, postavlja pitanje koje su to ostale slične međunarodne organizacije.
Želim da istaknem da nejasnoće postoje i kada je u pitanju transparentnost posle transakcija. Zaista neverovatna konstrukcija – u članu 125. navodi se da je organizator tržišta dužan da obelodani cenu, obim i vreme vršenja transakcije u vezi sa akcijama uključenim u trgovanje, što je u redu.
Međutim, obratite pažnju, nejasno je šta je zakonodavac želeo da kaže u onome što sledi. Naime, navodi se da se podaci o ovim transakcija te vrste objavljuju na prihvatljivoj komercijalnoj osnovi. Koja je to prihvatljiva komercijalna osnova i ko će da je odredi?
Takođe želim da kažem nešto i o fondu. Članom 134. zakona predviđeno je uvođenje fonda za zaštitu investitora, čija su sredstva ili finansijski instrumenti izloženi riziku u slučaju stečaja ili drugih nemogućnosti ispunjavanja obaveza prema klijentima.
Međutim, već član 137, koji definiše sredstva fonda, dovodi u pitanje nameru zakonodavca. Naime, ako je namera bila, a kako stoji u zakonu da fond treba da zaštiti investitora čija su sredstva izložena riziku u navedenim slučajevima, onda je zaista neverovatno da fond sredstva koja toj svrsi treba da posluže može da ulaže u finansijske instrumente i dužničke hartije od vrednosti.
Iako je zakonodavac precizirao da su u pitanju finansijski instrumenti koje garantuje Republika, NBS ili, pak, za njih daje odobrenje Komisija, niko sa sigurnošću ne može da garantuje i da kaže da ova ulaganja ne sadrže nikakav rizik.
Pomenuti stav kosi se i sa sledećim stavom ovog člana, koji navodi da sredstva fonda koristi organizator fonda za isplatu potraživanja klijenata u svrhe određene odredbama ovog zakona i ne mogu se koristiti u druge svrhe. Znači, to stoji – ne mogu se koristiti u druge svrhe.
Naravno, vi vaš predlog možete da branite samo da fond mora da obezbedi sredstva iz kojih će da u slučaju potrebe, na način kako je to već predviđeno zakonom, namiri klijente. Međutim, vi ste mogli da rešite to i na drugačiji način.
Takođe, kod upravljanja potraživanjima ostavljena je velika mogućnost fondu da na osnovu subjektivnih procena donese odluku o obustavi plaćanja klijentu.
Jedan od problema ovog zakona je svakako i sukob interesa. Navešću samo jedan primer. Naime, investiciono društvo je dužno da svoje poslovanje organizuje tako da se na najmanju moguću meru svedu mogući sukobi interesa njegovih klijenata i interesa tog investicionog društva.
Da ponovim, da se svedu na najmanju moguću meru mogući sukobi interesa. Šta znači na najmanju moguću meru? Ili postoji sukob interesa ili sukob interesa ne postoji. Vi ste, prosto, ostavili prostora za postojanje sukoba interesa.
Da zaključim, niko ne može da spori da zakon uvodi novine u uređenje finansijskog tržišta. Međutim, zakon je nedorečen, konfuzan i pomalo kontradiktoran. To su razlozi zbog kojih naša poslanička grupa SRS neće da podrži ovaj predlog zakona.
Da ponovim stav koji je već rekao kolega Stevanović – mi se zalažemo za razvoj tržišta kapitala, ali ne na ovakav način, koji ostavlja prostor za špekulativne radnje, koji ostavlja prostor za netransparentnost, otvara i stvara niz drugih problema.
Predlagač tvrdi da je Predlog zakona rezultat višemesečnih analiza realnog stanja na finansijskom tržištu. Nažalost, da zaključim, građani Srbije su dugo godina upravo svedoci tog stanja i dugo godina trpe posledice tog stanja. Postoji opravdana sumnja da vaša višemesečna analiza neće moći da ispravi dugogodišnji nemar i haos. Ovaj zakon to neće uraditi.
Dame i gospodo narodni poslanici, ministre, zakoni koji su danas pred nama u objedinjenoj raspravi na prvi pogled nemaju nikakvih dodirnih tačaka. Međutim, kada se pogledaju malo bolje može se zaključiti da i te kako imaju niz dodirnih tačaka, a pre svega to da su nastali kao rezultat pogrešnih ekonomskih odluka predlagača. Neki kada su pripremani i usvajani, pa se sada peglaju, a drugi, koji su isto tako zasnovani na pogrešnim analizama i nepromišljenim ekonomskim procenama, čekaju da tek budu usvojeni u ovom parlamentu, čime će biti napravljena nemerljiva šteta državi.
U obrazloženju izmena Zakona o porezu na upotrebu, držanje i nošenje dobara navodite da je razlog za njegovo donošenje poresko rasterećenje vlasnika teretnih vozila čija je najveća dozvoljena masa manja od 3,5 tona. Kako to da ste tek sada shvatili da se ta vozila pretežno koriste za privredne delatnosti i usluge lakih tereta, kao i da se na ostala teretna vozila ovaj porez ne plaća? Recimo, ne plaća se na šlepere. Pa, vi ste taj isti zakon, odnosno ta ista vozila oporezivali zakonom koji je stupio na snagu 1. januara.
Međutim, izgleda da je to princip kojim se rukovodite. Odjednom ste shvatili da vlasnici ovih vozila pored poreza već plaćaju registraciju, lokalne, komunalne, republičke komunalne takse i niz drugih dažbina. Kako to niste uvideli ranije, kada ste pripremali ovaj zakon?
Da apsurd bude veći, navodite da bi nedonošenje zakona po hitnom postupku moglo da ima posledice na uslove obavljanja delatnosti, što bi moglo da se odrazi na ispunjavanje njihovih fiskalnih obaveza po drugom osnovu. Otkud sada odjednom takva procena? Zašto ona nije postojala u decembru? Valjda je logično, kada se priprema neki zakon, da se naprave detaljne analize, da se izvrši procena negativnih i pozitivnih efekata njegove primene u praksi. Međutim, ne, vi radite obrnuto, pa ako prođe, prođe, ako ne, ne, smatrate da ćete lako da ga promenite. Vama je stalo samo da se zakon u određenom roku usvoji, iako u startu kasnite sa njegovom izradom, iako u startu ima niz loših odredaba.
U razlozima sada govorite o nekakvom fiskalnom rasterećenju i podsticaju i svi bi trebalo da vam tapšu zbog te iskazane brige za građane. To što kod vas kod određivanja poreza najviše strada srednji sloj i siromašno stanovništvo, nema veze, vas je jedino interesovala računica. Računali ste, toliko i toliko ima vozila čija je najveća dozvoljena masa 3,5 tona, a nema ih uopšte malo, kada oni plate porez, to je prilika da se prikupi nešto para za budžet. Vodili ste računa jedino o tome kako da se popuni budžetski deficit u uslovima razrušene privrede, nedostataka investicija i iz niza drugih razloga. O posledicama koje će Zakon proizvesti u praksi uopšte niste vodili računa, kao da vas se to ne dotiče.
Socijalno odgovorna Vlada, kako premijer Cvetković voli da je karakteriše, zaista se pokazala u punom svetlu. Međutim, ove izmene koje danas predlažete nisu dovoljne da bi se Zakon u celini poboljšao i zbog toga nećemo da podržimo ovaj predlog.
Slično je bilo i sa Zakonom o porezu na imovinu, o čijim izmenama sada raspravljamo. I tu ste se isključivo vodili računicom kako popuniti budžet, što je sasvim razumljivo; uostalom, Vlada o tome i treba da vodi računa. Međutim, Vlada nije vodila računa o tome kakve će on posledice proizvesti u praksi. Sporazum o kreditu između EU i Republike Srbije i Narodne banke Srbije, u visini od dvesta miliona evra, takođe potvrđuje tradiciju ne samo prekomernog zaduživanja, već i uzimanja kredita pod izuzetno nepovoljnim uslovima. Ali, da krenemo redom.
U preambuli Sporazuma navodi se da je Sporazum zaključen s obzirom na to da je Srbija tražila finansijsku pomoć od EU. Nije reč ni o kakvoj pomoći, već o zajmu u kome je Evropska komisija, koja predstavlja EU, zapravo samo posrednik. Od koga će se uzeti kredit, još uvek ne znamo. Ova činjenica je još skandaloznija, ako se ima u vidu da visina kamatne stope nije precizno definisana.
U članu 6. se navodi da Srbija plaća kamatnu stopu u skladu sa pismenim obaveštenjem Evropske komisije, odnosno plaća kamatu na svaku tranšu po stopi, na datume i pod uslovima utvrđenim u ugovorima o kreditiranju i na način kako je pismeno obaveštena od strane zajmodavca, odnosno EU. Zaista skandalozno! Tražite da se parlament izjasni o ovom sporazumu, naravno, sa željom da ga i usvoji, što će vladajuća većina i uraditi, a da zapravo ne samo mi poslanici, već ni Vlada ne zna visinu kamatne stope i niz drugih uslova pod kojima zadužuje državu, odnosno, oni će biti određeni pismenim obaveštenjem Evropske komisije!
Šta reći na sve ovo? Državu, koja je zadužena u velikoj meri, dodatno zadužujete pod uslovima koji vam nisu poznati. Zaista je skandalozno da će zajmoprimac tek 15 dana pre dospeća iznosa kredita biti obavešten o visini kamatne stope, kamatnom periodu i nizu drugih uslova.
Međutim, ni tu nije kraj. Interesantno je da u članu 6. tački 2) stoji da ukoliko Evropska komisija, odnosno EU, usled pretežnih tržišnih uslova u vreme pokretanja emisije obveznica ili bilo koje druge finansijske transakcije nije u stanju da obezbedi finansiranje po maksimalnim ili nižim stopama od onih koje su navedene u obaveštenju o prihvatanju, nije ni u kakvoj obavezi da stavi na raspolaganje Srbiji neto iznos isplate bilo koje tranše. Ukoliko se to proceni, finansijski uslovi mogu da se restrukturiraju.
Znači, ni nakon dobijanja obaveštenja o prihvatanju Vlada neće sa sigurnošću znati pod kojim uslovima je zadužila državu, jer visina kamatne stope može da se menja i nakon toga.
Takođe, interesantno je da EU može u bilo koje vreme da otkaže celinu ili deo neisplaćenog kredita, sa trenutnim dejstvom, bez ikakvog obeštećenja.
Važno je isto tako reći da se tranša umanjuje za iznos provizije i troškova finansijske transakcije. To je samo delić tih spornih odredaba.
Da sada ne spominjem da je Sporazum o zajmu zasnovan na velikom broju uslovljavanja, što od strane EU, što od strane MMF-a, kako je govorio kolega Mirović, koji očigledno nastupaju zajedno. Najvažnija je svakako, da još jednom ponovim, činjenica da nisu poznati svi uslovi vezani za kamatnu stopu.
Na kraju bih želela da vam postavim jedno pitanje. Pre izvesnog vremena pojedini predstavnici vlasti apelovali su na građane da kada se zadužuju kod banaka, odnosno uzimaju kredite dobro razmisle i prouče sve u vezi s kamatnom stopom, da ne bi došli u situaciju da kredite ne mogu da vrate. Sada vi nama prezentujete zakon koji sadrži mnogo nejasnoća, dok su neki njegovi članovi vrlo nepovoljni po Srbiju. Želim da vas pitam – da ste vi kao građanin, da je u pitanju kredit namenjen stanovništvu, u situaciji da se zadužite pod ovakvim uslovima, da li biste potpisali ovakav ugovor? Verovatno ne.
Da zaključim, ovo je vrlo nepovoljan kreditni aranžman po Srbiju i zbog toga ovaj sporazum nećemo podržati.
Očigledno da se, ministre, vi i ja nismo razumeli. Govorila sam o Sporazumu o kreditu između EU, Republike Srbije i Narodne banke Srbije. Ovaj sporazum nije potpisao Oli Ren. Takođe, vi govorite o nekim uslovima. Ja govorim o uslovima koji se odnose na ovaj sporazum, da oni nisu jasno definisani. Nije definisana visina kamatne stope. Postavila sam vam jednostavno pitanje: ako vi odete u neku banku, želite da uzmete kredit, i vama u banci ne kažu kakvu ćete kamatu da plaćate na taj kredit, da li biste vi uzeli taj kredit? Vrlo jednostavno pitanje. Ne morate da čitate Olija Rena, njegove izjave, ni druge uslove. Da li biste se zadužili kod neke banke, a da ne znate po kojoj kamatnoj stopi?
Dame i gospodo, ministre, govoreći danas o zakonu o socijalnoj zaštiti moramo da obratimo pažnju na nekoliko stvari. Prvo, zakon o socijalnoj zaštiti usmeren je na socijalno zbrinjavanje najugroženijih kategorija stanovništva, i to je to. Međutim, zakon u ovom obliku u kojem se danas nalazi pred nama odslikava trenutno stanje u državi i ne rešava izvor problema. Zaista je veliko pitanje da li će on obezbediti dovoljan stepen zaštite najsiromašnijih građana, što po vama nije bilo moguće prethodnim zakonskim rešenjem.
Sam zakon, dugo najavljivan, zaista će doneti izmene u sistemu socijalne zaštite, ali plašim se da su očekivanja možda veća od onoga što će zakon doneti u praksi. Da bismo rešili taj problem, ali i obezbedili funkcionisanje ovog zakona u praksi, moraju da se ispune neki preduslovi: pod jedan, moramo da imamo državi finansijski sistem koji će garantovati zakonom propisanu socijalnu zaštitu; pod dva, da bismo došli do održivog finansijskog sistema moramo da pokrenemo privredu, odnosno da imamo adekvatni privredni rast, koji može da prati javnu potrošnju.
Da su ove dve stvari važne svedoči i sam zakon. Ukoliko se ti uslovi ne ispune, materijalna pomoć za najugroženije kategorije stanovništva biće pod velikim znakom pitanja. Postavlja se pitanje šta će biti sa namenskim transferima na lokalnom nivou koje najavljujete, odnosno koje zakon propisuje, i nizom drugih stvari?
Uostalom, i vi, ministre, u jednoj od svojih izjava navodite da bez porasta proizvodnje i izvoza ne možemo očekivati ubrzani tempo ekonomskog i rasta društvenog proizvoda. Slažemo se sa ovom konstatacijom. Međutim, nikako ne možemo da se složimo sa sledećim zaključkom, koji nas navodi na pitanje da li Vlada zaista shvata suštinu problema. Vi u jednoj svojoj izjavi navodite da je siromaštvo posledica globalne krize i rasta maloprodajnih cena u Srbiji, koje se povećavaju zbog rasta na svetskom tržištu i rasta cena energenata.
To može da bude, svakako, jedan od razloga, ali problemi koji su zahvatili ovdašnje društvo i privredu posledica su niza loših ekonomskih poteza tokom godina, koji su doživeli svoju kulminaciju u poslednje dve godine. Sada imamo drastično povećanje siromaštva. Primera za to je mnogo: loše sprovedena privatizacija, urušena privreda, preglomazna administracija, korupcija. Takođe, rast maloprodajnih cena ne možemo da pripišemo samo rastu cena na svetskom tržištu, već i činjenici da je Vlada godinama tolerisala monopolski položaj pojedinih proizvođača. Da apsurd bude veći, rastu cene proizvoda koji su koliko-toliko pod kontrolom Vlade.
Sve to bismo mogli da pripišemo činjenici da Vlada nema dovoljno hrabrosti za korenite ekonomske reforme i poteze. Naravno, najveću odgovornost za ovakvo stanje snosi premijer Cvetković. Jedan od takvih poteza koji se primenjuje kao mera pomoći ugroženim kategorijama stanovništva je ukidanje PDV-a na osnovne životne namirnice. Srpska radikalna stranka je to predložila, ali vladajuća koalicija je to odbila iako to nije nikakva novina i primenjuje se u mnogim državama. Vlada nastupa sa tvrdnjama da je PDV u Srbiji mnogo manji nego u drugim zemljama, pri tome govori uglavnom o opštoj stopi PDV-a, a ne o posebnoj stopi.
U mnogim zemljama, čak i u zemljama EU, porez na osnovne životne namirnice je manji nego u Srbiji i to su činjenice, ali to je već nedostatak političke hrabrosti ove vlade.
U članu koji reguliše odgovornost u zadovoljenju osnovnih životnih potreba, između ostalog, navodi se da je svako dužan da se stara o zadovoljenju svojih osnovnih životnih potreba. To se valjda podrazumeva, ali za tako nešto moraju da se stvore preduslovi.
Takođe, radno sposobne osobe koje primaju socijalnu pomoć po novom zakonu će morati da rade. Naravno da bi svi radno sposobni građani voleli da imaju mogućnost da se zaposle i da rade, ali za tako nešto treba da se stvore preduslovi. Po ovom zakonu, služba za zapošljavanje u saradnji sa centrom za socijalni rad pokušaće da pronađe posao korisnicima materijalne pomoći. To je u ovim uslovima, kada svakodnevno veliki broj ljudi ostaje bez posla, gotovo nemoguća misija, iako će na ove kategorije da se obrati posebna pažnja, kako stoji u zakonu.
Kao jedan od ciljeva socijalne zaštite navodite i podsticanje na socijalnu uključenost. Takođe, naveli ste da će socijalno uključivanje biti sprovedeno u sredinama u kojima to bude realno ostvarljivo. Postavljamo pitanje šta ćemo sa sredinama u kojima to ne bude realno ostvarljivo? Neće svi biti u istom položaju. Da li će moći da se ispuni jedan od ciljeva socijalne zaštite koji glasi: stvoriti jednake mogućnosti za samostalni život i podsticati na socijalnu uključenost? Neće li manje razvijene opštine biti ponovo u podređenom položaju, odnosno njihovi žitelji?
Ponovo se vraćamo na tvrdnju – da bismo ispunili odredbe ovog zakona, moraju da se ispune gore navedeni preduslovi.
Zakon pokušava da sprovede decentralizaciju sistema materijalnih davanja uz obrazloženje da bi se tako na efikasan, ekonomičan i racionalan način obezbedila dostupnost socijalnih usluga svima kojima je takva pomoć potrebna. Međutim, decentralizacija je složen proces, koji se ne može obezbediti jednostavnom primenom zakona. Prema istraživanjima Svetske banke, posledice decentralizacije novčanih naknada u zemljama u tranziciji su negativne.
Takođe, zakonom je propisano da centar za socijalni rad osniva jedinica lokalne samouprave, ali da on može biti osnovan za jednu ili za više jedinica, što sigurno ne omogućava adekvatnu socijalnu zaštitu.
Jedna od zamerki odnosi se i na član 19. O tome je već govorila koleginica Lidija Dimitrijević, ali ja ću da ponovim. Naime, radi unapređenja usluga socijalne zaštite Republika Srbija, autonomna pokrajina ili lokalna samouprava mogu osnovati javnu agenciju i fondaciju. Nepotrebno. I, uopšte se ne vidi koja bi bila svrha agencije i fondacije, ako je sledećim članom već propisano da program unapređenja socijalne zaštite utvrđuje nadležni ministar, nadležni organ pokrajine, odnosno jedinice lokalne samouprave. Bespotrebno trošenje para. Da apsurd bude veći, propisuje ga zakon o socijalnoj zaštiti.
Takođe, primetno je da se u nekoliko članova provlači da je za nešto nadležan resorni ministar. Otkud to? Valjda treba da bude nadležno ministarstvo, a ne ministar. SRS na to konstantno ukazuje, ali Vlada, odnosno predlagač to provlači gotovo kod svih zakona.
Zamerka postoji i kod vođenja evidencije. Zakonom propisujete da se ona vodi u papirnom obliku, a može i u elektronskom. Znači, može, a i ne mora. Radi lakše evidencije o ostvarenim pravima i pruženim uslugama socijalne zaštite, smatramo da je bitno da se ona vodi i u elektronskom obliku.
Zakonom ste propisali javnost rada, ali malo ste obratili pažnju na veliki problem obaveštavanja potencijalnih korisnika o njihovim pravima, odnosno mogućnostima. Zaista stoji u zakonu da ustanove socijalne zaštite i pružaoci usluga socijalne zaštite obezbeđuju slobodan pristup informacijama o svom radu, što je za pohvalu. Međutim, šta ćemo sa edukacijom stanovništva o pravima na socijalnu zaštitu? Takve osobe su najčešće socijalno i društveno izolovane i vrlo često van dometa svake vrste informacija.
Za naknade su propisani relativno mali iznosi. Tvrdite da su one odraz realnih mogućnosti. Ko je za to kriv? Naravno, Vlada. Umesto indeksiranja svakog meseca, novi zakon predviđa da se pređe na indeksiranje dva puta godišnje, sa indeksom potrošačkih cena, što takođe smatramo da će biti problem.
Novina je i da zakon predviđa da šestočlano domaćinstvo, a ne petočlano domaćinstvo, ostvaruje pravo na pomoć. Šta ćemo sa domaćinstvima koja imaju više od šest članova?
Ovo su samo neki od razloga zbog kojih SRS neće da podrži ovaj zakon.
Dame i gospodo, i ovog puta Vlada je pokazala da je dosledna tradiciji i da probija sve rokove kada je u pitanju budžet Republike Srbije. Predlog zakona je pokazatelj, pre svega, odsustva plana i programa za izlazak Srbije iz teške ekonomske situacije u kojoj se država danas nalazi. Zaista, on je objektivan odraz ekonomske snage naše zemlje, kako je to istaka premijer Cvetković u svom kratko minutnom obraćanju. Međutim, upravo je tragično to što je ekonomska situacija u zemlji danas takva kakva jeste i zbog toga bi neko morao da snosi odgovornost.

Sve poteze, odluke, pakete mera obrazlažete jednom rečenicom – da je sve dogovoreno sa MMF. Taj odgovor čujemo i kada vas neko kritikuje. On je opravdanje za sve vaše poteze. Budžet, kao i mnogi zakoni pre njega, oslikava nemoć Vlade da se suoči sa činjenicom i da, uvažavanjem realnih potreba privrede i društva, napravi zaokret u ekonomskoj politici.

Slušajući premijera i ministra finansija, stiče se utisak da je reč o dva različita budžeta, o dve različite države.

Premijer je u tih nekoliko šturih rečenica na početku, nakon čega je i otišao, izgovorio i najavio privredni oporavak, navodno je budžet usmeren ka usmeravanju novog modela ekonomskog razvoja. Sve su to samo želje premijera i propaganda. Sagledavanjem budžeta ne može da se izvuče ni jedan pokazatelj koji bi navodio da se nešto čini u tom pravcu.

Hvalite se rastom BDP od 1,5%. Šta ćemo sa inflacijom? Kažete da su subvencije privredi zamrznute, ali to nije tačno, subvencije su zbog inflacije, zapravo, smanjene. Isto je i sa platama i penzijama. Povećanje plata i penzija od 2% u januaru, ne može da smanji njihov realan pad usled rasta inflacije. Obrazloženje da usklađivanje sa inflacijom nije bilo moguće, jer bi to urgozilo fiskalna pravila, da javni dug ne bude veći od 45% BDP, nikako ne može da opravda vaše prethodne postupke. Prvo, to što je, kako i vi priznajete, inflacija bila najveća u prethodnih nekoliko godina.

Da li su za to krivi građani? Ne, za to je odgovorna Vlada i NBS, ali Vlada, na čelu sa premijerom Cvetkovićem, izgleda je amnestirana svake vrste odgovornosti, a građani su ti od kojih se očekuje da snose najveći teret.

Svetska ekonomska kriza izgleda da je postala alibi za sve loše poteze i, pre svega, nečinjenje. Tvrdite da će se deficit do 2015. godine smanjiti na nivo na 1% BDP. Kako ćete to uraditi? Povećanjem prihoda sigurno ne, već smanjivanjem javne potrošnje. To je ono što vi radite. Naravno, niko ne spori da je udeo javne potrošnje veliki, ali to može da se učini pre svega povećanjem prihoda.

Ovaj budžet sigurno nije razvojni budžet, ali ni restriktivan, odnosno on je restriktivan kada je u pitanju privreda, zdravstvo i niz drugih stvari. Primera koji ilustruju vašu politiku je mnogo. Zdravstvo je jedan od takvih primera. Učešće sredstava za zdravstvo u BDP se iz godine u godinu smanjuje. Napravljena je projekcija da tako bude i ubuduće.

S druge strane, ne transparentna izdvajanja za usluge po ugovoru i specijalizovane usluge i dalje čine veoma velike izdatke u budžetu. Na ovu stavku – kabinet predsednika, premijera i kabineta potpredsednika troše oko 88,5 miliona dinara. Gde su izdvajanja ostalih ministarstava, raznih kancelarija, uprava, agencija za ovu stavku? Subvencije poljoprivredi su povećane, ali za svega dve milijarde dinara, tako da one sada iznose čitavih 20 milijardi dinara, odnosno oko 190 miliona evra, što je veoma malo, pogotovo zbog činjenice da je podrška poljoprivredi sve manja iz godine u godinu, iako bi upravo ovaj sektor u budućnosti mogao da utiče na rast budžetskog prihoda. Naravno, za tako nešto je neophodna podrška i od države koja izostaje.

Tu dolazimo do još jednog apsurda – poljoprivredi je namenjeno 20 milijardi dinara, ali je zato "Fijatu" namenjeno 9,5. drugačijom preraspodelom sredstava taj iznos je mogao da bude mnogo veći. Vlada, da je želela morala je da se odrekne nekih bespotrebnih rashoda, recimo, poput sredstva u iznosu od 30 miliona evra namenjenih kupovini aviona za potrebe Vlade. Znate, privredu u ovoj državi ne čini samo "Fijat". Srbija ne može sebi da dozvoli taj luksuz, ne mogu sebi da ga dozvole ni mnogo razvijenije zemlje, da se odrekne određenih delova privrede.

Ne shvatljivo je da povećavate PDV na hotelske usluge, iako su prihodi u turizmu prošle godine zabeležile pad za 8%. Slično je i sa povećanjem PDV na računare, iako je svima dobro poznata činjenica da je u ovoj oblasti zabeležen pad prometa.

Porez na imovinu nikako ne bi mogli da nazovemo pravičnim porezom, već pre svega udarom na srednju klasu. Porezi u budžetu čine 93,2% prihoda. Od toga 50% prihodi od PDV, a zabrinjava činjenica da su prihodi od poreza na dobit i dalje mali i čine svega 4,8% ukupnih prihoda. Krediti za likvidnost su pokazatelji da nema ni govora o nekom oporavku privrede. Planirani prihodi od carina su smanjeni za 8,5%, što je nastavak trenda iz prethodnih perioda, ali pre svega posledica efekata primene prelaznog trgovinskog sporazuma.

Budžetom ste potvrdili ono što smo od trenutka kada ste obelodanili da će "Telekom" biti prodat isticali – da će se država odreći najprofitabilnijeg javnog preduzeća zarad vraćanja dugova. Kako tvrdite, gospođo Dragutinović, vi ste to izja-vili, sredstva će biti namenjena za prevremenu otplatu starih komercijalnih kredita.

Povećavate sredstva lokalnim samoupravama za 25%, što je nedovoljno da bi se ispravila greška i činjenica da bi se mimo zakona umanjivala sredstva lokalnim samoupravama, pravdajući to kao jednu od mera štednje u uslovima ekonomske krize. Demonstrirajući centralnu moć izvršne vlasti, dovesti ste u nezavidan položaj pojedine opštine i gradove. Mnogi vaši potezi praćeni su odsustvom bilo kakve logike. Vi ste vlada koja prvo načini dva koraka unazad a tek onda, kada napravi štetu, pokušava to da ispravi ali samo jednim korakom unapred, što je nedovoljno.

Zabrinjava činjenica da Vlada u osnovnim ciljevima i smernicama ekonomske politike za 2011. godinu namerava posebnu pažnju da posveti samo podsticaju izvoza u EU, zaobilazeći ostala tržišta, pre svega tržište Ruske Federacije. Ima li tu logike? Naravno da nema. Ima li logike kada predsednik države, preuzimajući ulogu premijera, predsednicima nerazvijenih opština u kojima 850 hiljada ljudi živi standardom, 60% ispod prosečnog, samouvereno demonstrirajući moć poruči – država neće pomagati posrnule fabrike nego graditi infrastrukturu? Pošto Tadića niko nije demantovao, pretpostavljamo da se i Vlada, na čelu sa premijerom, slaže sa takvom izjavom.

Postavlja se pitanje – šta će raditi ti građani čije su fabrike uništene lošom privatizacijom dok se ne izgradi infrastruktura i ne dođu investitori, kako je to obećao predsednik, a obećavaju i ministri? Mogu li oni za to vreme da zaustave svoj život? Mogu li da ne plaćaju račune? Da prekinu deci školovanje?

Da zaključim – od obećanja se ne živi. Barem to još nikome nije uspelo. Život jednog društva i privrede je mnogo kompleksniji od onoga kako ga tretira Vlada. Zbog toga SRS neće podržati ovaj predlog budžeta.
Na samom početku želim da istaknem, kao i moje kolege, da je zaista skandalozno i nedopustivo ponašanje Vlade, koja dva dana nije mogla da se dogovori ko će u ovom parlamentu da obrazlaže njene predloge i na kraju, kao što možemo da vidimo, gospodine Bradiću, ta čast je pripala vama, iako vaš resor zaista ima vrlo malo, gotovo nikakvih dodirnih tačaka sa današnjim dnevnim redom.
Na osnovu Predloga zakona o potvrđivanju Okvirnog ugovora o zajmu između Banke za razvoj Saveta Evrope i Republike Srbije, Vlada će Srbiju zadužiti za 35 miliona evra. Kako stoji u obrazloženju predloga ovog ugovora, deo sredstava će biti potrošen za nabavku opreme za obavljanje naučnoistraživačke delatnosti, za potrebe opremanja instituta i laboratorija, a deo za izgradnju stanova radi rešavanja stambenih problema mladih naučnih radnika.
To je samo deo sredstava. Kao što možemo da vidimo iz predloga, ukupni, znači, procenjeni troškovi projekta iznosiće najmanje 130 miliona evra bez PDV. Na prvi pogled, možda bi mogli da zaključimo da je Vlada zaista shvatila koliko je potrebno, za razvoj države i društva, ulaganje u nauku.
Međutim, sporno je nekoliko stvari da bi mogli da izvučemo taj zaključak. Prvo, mogli bismo da kažemo da je veoma sporna vrednost projekta. Znači mi uvom trenutku ne znamo koliko će on iznositi. U predlogu se navodi da će on iznositi najmanje 130 miliona evra. Koliko će to biti? Da li će to biti 200 ili 300 miliona evra, mi to ne znamo. Zaista je neverovatna stvar da Vlada ulazi u jedan tako ozbiljan projekat, kao što je rešavanje stambenog problema mladih naučnih radnika, a da nije izvršila kompletnu analizu i procenu troškova.
Da nešto razjasnimo, SRS ne umanjuje važnost ulaganja u nauku i njenu vrednost za razvoj države, ali moramo da skrenemo pažnju da je zajam o kome danas govorimo, odnosno uslovi pod kojima se on uzima, za našu državu nepovoljan.
Prvo, nedopustivo je da se iz ugovora, kao što je to govorio i moj kolega Mirović, ne vidi visina kamatne stope, čak ni to da li je ona fiksna ili varijabilna. Kao što vidimo, zajam se povlači u tranšama. Za svaku tranšu, zajmoprimac, odnosno naša država i banka zajedno utvrđuju iznos, kamatnu stopu, datum povlačenja, rok vraćanja itd. Tražite da se parlament izjasni o zajmu, a da se pri tome ne zna koja je visina kamatne stope. Slična situacija je i sa zateznom kamatnom stopom.
Sledeća interesantna stvar je činjenica da je država na osnovu ugovora dužna da reklamira Banku za razvoj Saveta Evrope. Naime, država će krajnjim korisnicima ukazati da je projekat delimično finansiran od strane ove banke putem odgovarajućih sredstava, komunikacije, interneta, saopštenja za javnost, bilborda i niz drugih stvari.
Da zaključimo, ugovorom se predviđa da država o svom trošku reklamira banku od koje uzima kredit, i to pod vrlo nepovoljnim uslovima. Zaista neverovatno.
Kada smo kod tih dodatnih troškova i neverovatnih apsurda, potrebno je izdvojiti i sledeću činjenicu. Ugovorom naša država se obavezuje da će pružiti podršku tzv. posmatračkim misijama zaposlenih u banci ili pak spoljnim konsultantima koje će banka da angažuje, tako što će omogućiti sve potrebne posete mestima na kojima se projekti sprovode. Banka, takođe, može da vrši i reviziju na projektu, angažovanjem spoljnih konsultanata, i sve to, naravno, o trošku države Srbije. Znači mi se kod nekoga zadužimo, po nepovoljnim uslovima, po kamatnoj stopi koja je u ovom trenutku enigma, zatim tog nekog pošteno izreklamiramo, plaćamo njegove konsultante itd, i to naravno parama poreskih obveznika.
Osnovno pitanje zapravo je koliko će od tih sredstava biti iskorišćeno za potrebe nauke, a koliko će se sredstava putem raznoraznih stvari, kao što je i posmatračka misija, biti vraćeno banci. To su samo neke primedbe, zaista ih ima vrlo mnogo, ulaganje u nauku da, ali zato smatramo da su uslovi pod kojima se uzima ovaj zajam vrlo nepovoljni.
Čini nam se da država i dalje nema adekvatnu strategiju za razvoj nauke. Koliko je država spremna i kako posmatra nauku, može da se vidi, pre svega, i sagleda na osnovu toga koliko izdvaja za nauku iz budžeta. Mi smatramo, nedovoljno.
Međutim, postavlja se pitanje i kako se ta sredstva, koja se izdvoje, troše? Nedavno je završeno prijavljivanje za novi konkurs za novi projektni ciklus istraživanja. Jedna od glavnih zamerki je ta da je država išla na kvantitet, a ne na kvalitet, jureći za nekakvim standardima EU, za nekakvim prosecima, vi ste se, odnosno Vlada se opredelila za stvaranje tog nekog proseka u nauci.
Takođe, država je najavila, odnosno ministar Đelić, žao nam je što danas nije ovde, da će se više investirati u projekte koji povezuju privredu i nauku. Prema našim saznanjima, od toga nije bilo ništa.
Isto tako bi moglo da se postavi pitanje zašto je potrebno izgraditi objekat za centar za promociju nauke. Zašto nisu prihvaćene sugestije ljudi iz nauke? Zašto nije smešten u neki od već postojećih objekata, a sredstva namenjena za izgradnju da se preusmere u neke naučnoistraživačke projekte, a pre svega projekte koji su neophodni za razvoj naše države, a to su projekti koji povezuju privredu i nauku.
Da zaključim, nije sporno izdvajanje za nauku, i SRS se nikad nije protivila izdvajanju za ovu oblast, ali pre svega sporni su uslovi pod kojima se uzima ovaj zajam. Mi smatramo, vrlo nepovoljan po državu.
Dame i gospodo, rebalans budžeta u kome najveće stavke predstavljaju izdvajanje za siromašne, penzionere, subvencije, predstavlja tužnu sliku naše stvarnosti, a stvarnost je takva da je Vlada lošom ekonomskom politikom urušila privredu i standard ionako siromašnih građana Srbije.
Ukoliko bi želeli da pojednostavimo stvari mogli bismo da kažemo da rebalans budžeta predstavlja gašenje požara koji su se rasplamsali Vladinim nepromišljenim potezima, kako u ovoj tako i u godinama koje su joj prethodile.
Rebalans budžeta koji je usvoje u potpunosti je usaglašen sa MMF, rečenica je sa kojom Vlada obrazlaže rebalans i šalje poruku da ništa nije uradila van onoga što MMF od nje nije tražio, ni manje, ni više. Vladi kojoj nedostaje politička hrabrost da uđe u konkretne društvene i privredne reforme odgovara da joj MMF bude alibi za katastrofalnu situaciju u kojoj se Srbija danas nalazi.
Činjenica je da MMF zastupa politiku čija primena daje poražavajuće rezultate koji su vidljivi u zemljama u okruženju, ali i činjenica je Vlada nije pokazala spremnost i hrabrost da se takvoj politici suprotstavi. Zbog toga Vlada je ta koja je glavni krivac za situaciju u kojoj se država danas nalazi, privreda i njeni građani, pre svega premijer Cvetković. Uvažavajući isključivo naloge MMF Vlada zaboravlja realne potrebe ovdašnje privrede i društva i okolnosti kojima se danas nalaze.
Rebalans budžeta koji je nastao kao posledica niza katastrofalnih poteza pokazao je da ova Vlada nema hrabrost da se suoči sa činjenicama i da odredi koji su to prioreteti na kojima mora da se radi ukoliko ne želi da ubuduće više trošimo nego što zaradimo, ukoliko ne želi da i dalje balansira, već da parlamentu i građanima Srbije predstavlja jedan razvojni budžet. Ne slažemo se sa konstatacijom da Srbija troši koliko mora, a da štedi koliko može. Sa tom konstatacijom neće se složiti ni većina građana Srbije.
Navešću samo jedan primer zašto Vlada troši više nego što treba i da nije u pitanju štednja. Država, odnosno Vlada mogla je manje da troši tako što bi za početak ukinula mnogobrojne agencije i uprave, paralelne državne organe, beskorisne budžetske parazite. Teret tako preglomazne državne uprave ne bi podnele ni mnogo razvijenije države.
Ali ne, Vlada vrlo perfidno pokušava da predstavi da su samo izdaci za zdravstvo, školstvo i penzionere trošak za ovu državu, a to nije tako. Finansiranje agencija i uprava predstavlja taj dodatni trošak, a takvih primera je mnogo.
Svedoci smo da Vlada godinama upumpavanjem para, kreditiranjem, subvencionisanjem dajući garancije pokušava veštački da održi neka neprofitna javna preduzeća umesto da ih rekonstruiše i napravi korak ka tome da ona posluju profitabilno. S druge strane, ta ista Vlada se odriče najprofitabilnijeg domaćeg preduzeća "Telekoma", koji ima 10 hiljada zaposlenih i neto prihod u 2009. godini 150 miliona evra.
Takođe, možemo li mi za nekoga ko je povećao deficit rebalansom, potvrdio povećanje minusa u državnoj kasi, da kažemo da je taj uštedeo? Ne možemo da se složimo sa tom konstatacijom. Čini mi se da se ovde više ne postavlja pitanje – da li Vlada na čelu sa premijerom Cvetkovićem nešto zna ili ume, već pre svega - da li Vlada nešto želi ili ne želi?
Da su stvari drugačije postavljene, odnosno određeni prioriteti kada se planirao budžet za 2010. godinu i onaj pre njega, onda sigurno ne bi bili u ovoj situaciji u kojoj se danas nalazimo. Umesto toga Vlada ima neusaglašene stavove. Čini nam se da svako ministarstvo vuče na svoju stranu vrlo često sa nerealnim zahtevima, stavljajući dodatni trošak za državu, zaboravljajući na poruku koju je poslala građanima Srbije na početku svog mandata.
Mirko Cvetković je tada u svom ekspozeu građanima ponudio smanjenje nezaposlenosti, otvaranje novih radnih mesta, povećanje BDP, a dve godine kao rok da se iz budžetskog deficita pređe u budžetski suficit. Umesto svega toga danas imamo rebalans budžeta kojim se izdvajaju sredstva za dodatnu socijalnu zaštitu, odnosno za lanč pakete za one najsiromašnije u 40 opština u Srbiji. To su oni isti građani kojima je premijer obećao posao, bolji standard.
To su građani koji su dokaz da Mirko Cvetković nije ispunio ni jedno obećanje sa početka mandata dato. To su građani koji žive na ivici siromaštva, a njihov broj je sve veći i to je nešto što zabrinjava.
Zbog loše ekonomske politike Vlade, odsustva konkretnog programa da se izađe iz krize neki oblasti i dalje će biti na ivici propadanja, poput poljoprivrede. To što ste ovim rebalansom budžeta namenili određena sredstva poljoprivredni nije dobro da se ispravi greška koja je napravljena budžetom za 2009. godinu, 2010. godinu.
Vlada svoje poteze pravda krizom. Tako je najlakše, ali zar ne treba da razmišljate kako da iz te krize izađemo, kako će i gde Srbija sebe da pozicionira? Plašim se da će Srbija doći u situaciju kada će biti nemoguće da uz mnogo veća ulaganja i mnogo veća sredstva oživi pojedine oblasti privrede do trenutka kada će biti nemoguće sanirati posledice loših odluka.
Da je bilo loših odluka potvrđuju pojedini predstavnici Vlade, pa tako ministar poljoprivrede Saša Dragin verovatno u trenutku iskrenosti kaže da su problemi u poljoprivredi vezani za donošenje loših odluka bez prethodnog udubljivanja u njihove posledice. On je tu mislio pre svega na uvoz mleka u prahu, a mi dodajemo da je takvih odluka bilo dosta. Sada vidimo da su rebalansom budžeta određena dodatna sredstva u iznosu 650 miliona dinara za subvencije za mleko.
Vlada verovatno na taj način pokušava da koliko-toliko sredi haos koji je nastao na tržištu u vezi snabdevanja ovom namirnicom. Šta ćemo sa činjenicom da je Vlada dozvolila monopolizaciju mlekarsko-prerađivačke industrije zbog neodgovorne politike Vlade i nezainteresovanosti pojedinih ministarstava? Godinama su ispaštali potrošači i individualni proizvođači, oni i dalje ispaštaju.
Isključivo velike mlekare su godinama unazad diktirale otkupne cene mleka. Jedinu korist od poskupljenja imale su mlekara, a cenu toga plaćali su potrošači i primarni proizvođači.
Sada pokušavate to da ispravite. Šta ćemo sa činjenicom da je uništen stočni fond, da je uništeno stočarstvo? Ali, tu nije kraj. Postavlja se pitanje možete li da ispravite štetu koju je poljoprivredi bila nanela odluka o jednostranoj primeni prelaznog trgovinskog sporazuma? Znači, mnogo problema, a vrlo malo konkretnih predloga za njihovo rešavanje.
Sa druge strane i dalje se pravimo da ne postoji ni jedno drugo tržište sem tržišta EU, a nažalost, naši proizvodi su nekonkurentni na tom tržištu. Još uvek se pravimo da ne postoji tržište Ruske Federacije, znači, ništa ne pravimo da ovoj Srbiji i njenim građanima bude bolje.
SRS neće da glasa za rebalans budžeta, ne zbog toga što smo protiv toga da se pomogne siromašnima ili penzionerima ili postradalom Kraljevu, već zbog toga što rebalans budžeta oslikava nemoć Vlade da se suoči sa problemima u ovoj državi, da stvori dovoljno prihoda kako ne bi morala više da balansira, kako vi to kažete, već da pokaže da radi na tome da Srbija ima razvojni budžet, da trošimo koliko prihodujemo.
Dame i gospodo, na osnovu Predloga zakona koji je danas na dnevnom redu i po kome se Republika Srbija zadužuje kod komercijalnih banaka, ukoliko vladajuća većina to dozvoli i odobri, Srbija će se zadužiti za 200 miliona evra. Komercijalni kredit, kao što smo mogli čuti, namenjen je za finansiranje budžetskog deficita i refinansiranje duga.
Važno je istaći da je Vlada javnu nabavku finansijski usluga, odnosno kredita, sprovela putem pregovaračkog postupka, bez objavljivanja javnog poziva.
Niko ne spori da je Vladi zaista na raspolaganju i taj način za nabavku finansijskih sredstava, u ovom slučaju kredita, ali da li ste od Uprave za javne nabavke dobili saglasnost da u ovom slučaju primenite taj pregovarački postupak? Zaduživanje zemlje od 250 miliona evra je ipak vrlo ozbiljna stvar.
Takođe, u obrazloženju stoji da su izabrane banke koje su podnele najpovoljnije ponude za one koje su konkurisale. Međutim, kojim bankama je poslata ponuda? Da li je ponuda poslata svim bankama koje posluju na ovdašnjem tržištu, odnosno koji su to kriterijumi kojima ste se rukovodili u odabiru banaka kojima ćete poslati ponudu? Da li su neke banke favorizovane?
Ovde, da budemo jasni, niko nikoga ne optužuje, već pre svega tražimo odgovor na pitanja, da bi mogli da izvučemo određene zaključke.
Dizanjem ruku za ovaj predlog zakona, poštovane kolege, zadužićete Srbiju ovog puta kod komercijalnih banaka za 250 miliona evra. Da ne nabrajam koje su to banke jer, kako je to lepo rekao moj kolega Krasić, neke od tih banaka se gotovo konstantno ponavljaju i pojavljuju u raznoraznim aranžmanima sa državom.
Zadužićete Srbiju za kredit od 250 miliona evra i to sa kamatnom stopom većom od 5%. Vi ćete nas, kao i mnogo puta do sada, uveravati da niste prezadužena zemlja jer javni dug ne prelazi 60% BDP. Međutim, ta vaša uveravanja padaju u vodu pred činjenicom da je tempo kojim se država zadužuje prilično brz, dok se sa druge strane malo toga radi, ne samo na smanjenju potrošnje, već pre svega na jačanju privrede, ne bi li smo imali veće prihode.
Ako to sagledamo, onda zaista preti opasnost da ćemo u budućnosti imati zaista velike probleme i da će se procenat javnog duga u iznosu BDP drastično povećavati, a sve navodi ka tamo. Na tu činjenicu, uostalom, SRS vas konstantno upozorava. Pri tome, ne mislim da ste vi, gospođo Dragutinović, jedini krivac, odgovornost je i na drugima, ako ne i veća.
Zar i sam MMF nije zamerio pojedinim ministarstvima na nerealnim apetitima, taj MMF kome vi toliko verujete? Uostalom, premijer Mirko Cvetković je u svom ekspozeu građanima ponudio smanjenje nezaposlenosti i otvaranje novih radnih mesta, povećanje BDP, a dve godine kao rok da se iz fiskalnog deficita pređe u fiskalni suficit. Umesto svega toga, došli smo do tačke kod koje, ne da je zaduživanje neophodno, već da je uzimanje komercijalnih kredita, kao oblik zaduživanja, postala jedina opcija. To je zaista zabrinjavajuće.
Takođe, jedan od glavnih argumenata koji se stalno ističe u korist zaduživanja, odnosno kojim se zaduživanje opravdava i opravdava budžetski deficit, je taj da je sve to u okviru deficita dogovorenog sa MMF, od 4,8% BDP. Da li to znači, ako je MMF to odobrio, da svi možemo da budemo zadovoljni i da zažmurimo na posledice katastrofalne politike koju MMF sprovodi u okruženju i da se nadamo da to neće da se desi kod nas? Da li to znači da treba da zažmurimo na predloge koji nama ispostavlja taj isti MMF i da se nadamo da će sve biti u redu, a znamo da neće, jer neki podaci govore suprotno?
Takođe, postavlja se pitanje da li će ovo zaduživanje biti dovoljno za pokriće budžetskog deficita, odnosno koliki će on biti na kraju? Da li ste u ovu računicu uračunali sav novac neophodan za servisiranje svih dospelih obaveza? Zar prvobitni plan nije bio da se manjak u državnoj kasi pokrije uglavnom prodajom državnih vrednosnih papira? Naravno, ispostavilo se da te iste banke nisu zainteresovane za te obveznice. Jedan od razloga za to je svakako slabljenje dinara, a sada se suočavamo sa činjenicom da se u situaciji gotovo svakodnevnog slabljenja dinara država zadužuje u evrima, i to za 250 miliona evra. Gde je tu onda logika?
SRS, takođe, interesuje koliko očekujete da će država do kraja godine inkasirati prodajom državnih hartija od vrednosti? U zakonu stoji da će se sredstva za izmirivanje obaveza obezbeđivati u budžetu. Na koji način ćete stvoriti ta sredstva? Da li će se uzeti možda neki novi kredit i tako u nedogled? Pre svega, koliko će to novca do kraja godine nedostajati za pokriće budžetskog deficita? Iskren odgovor ne očekujemo samo mi u parlamentu već, pre svega, građani Srbije, poreski obveznici.
Građani Srbije ne mogu da žive od lažnih obećanja. Lažna obećanja, kao što znate, nikome ne plaćaju račune, nikome ne obezbeđuju hranu. Oni ne mogu da kažu, poput nekih državnih funkcionera, "nemamo para, nismo platili račune". Zbog toga bih volela da u ovom parlamentu prezentujete predloge za oživljavanje privrede, poljoprivrede itd, a ne da raspravljamo, i to vrlo često, o novim zaduženjima, jer je rupa u budžetu sve veća.
Na kraju, da zaključim, SRS neće podržati ovaj predlog, jer je svesna kakve će posledice njegovo usvajanje imati po državu i njene građane.
Zaista nam je ostalo vrlo malo vremena, pa ću samo neke od osnovnih stvari od onog što sam htela da kažem ja i moj kolega Krasić.
Znači, osnovno pitanje koje se ovde postavlja je da li će se seljenjem administracije van Beograda i obezbeđivanjem veće decentralizacije stvoriti preduslovi za ravnomerni regionalni razvoj, kako to tvrdi predlagač? Odgovor je vrlo jednostavan - neće.
Predložene izmene i dopune zakona nisu dovoljne da bi nas država ubedila da regionalizaciju ne tretira kao puku administrativnu podelu Srbije, doduše sa ciljem da se stvore politički i nacionalni regioni.
Ako je cilj stvaranje moderne, funkcionalne i razvijene države, a on bi to svakako trebao da bude za sve nas, smanjivanje regionalnih razlika mora da se posmatra pre svega kao ekonomsko pitanje. Dogod se to ne promeni imaćemo regione koji imaju isključivo administrativno politički karakter.
U prilog našim tvrdnjama idu i izmene ovih zakona čija je jedna od glavnih, a za neke i jedina odluka seljenje činovničkog aparata. To seljenje bi trebalo da predstavlja nekakav simbol spremnosti države da radi na smanjenju tih drastičnih razlika između regiona.
Da zaključim, zbog toga ne jednak regionalni razvoj neće se rešiti seljenjem administracije, već rešavanjem ekonomskih i socijalnih problema koji postoje. To je jedan od razloga zbog koga SRS neće podržati ove zakone. Neće ih podržati zbog toga što se ne slažemo oko pristupa rešavanju problema nejednakog regionalnog razvoja, nećemo podržati zbog toga što su ovim zakonima stvari i suviše pojednostavljene, pojednostavljene, ministarsko Matić, do apsurda.
Na kraju, postavlja se ono glavno pitanje – šta će građani dobiti izmenama ovog zakona? Građani neće dobiti ništa, a pogotovo neće dobiti bolji život.
Dame i gospodo narodni poslanici, guverneru, amandmanom smo tražili izmenu stava 3. u članu 27, odnosno da se promeni način odlučivanja Saveta.
Kao što mogu da konstatujem, prihvatili ste gotovo istovetan amandman koleginice Branke Ljiljak.
Ovaj naš amandman niste prihvatili, a mi smo takođe tražili da Savet donosi odluke većinom glasova od ukupnog broja članova Saveta, a ne od ukupnog broja prisutnih članova Saveta.
U nekoliko rečenica obrazložiću stavove kojima se SRS rukovodio kada je predložio izmenu načina odlučivanja Saveta.
Odluke koje Savet donosi su veoma značajne. Savet predlaže režim kursa, nadzor, bira revizore itd. Bitno je da sednici prisustvuju i da se odluke donose, upravo zbog tih važnih odluka, svi članovi Saveta. Upravo zbog tih i takvih odluka amandman na adekvatniji način uređuje proces odlučivanja. U pitanju su odluke čija će primena imati dalekosežne posledice i one moraju da se donose većinom glasova svih članova Saveta.
Savet ima svega pet članova. Postavlja se pitanje – da li jedna odluka može da ima adekvatnu težinu ako se usvoji na sastanku kome prisustvuju svega tri člana Saveta? Naravno da nema istu težinu, a predlagač je upravo želeo da omogući takav način odlučivanja. Sada vidimo da je to promenio usvajanjem već pomenutog amandmana.
Predlagač je predloženim rešenjem zaboravio i na činjenicu da, ukoliko svih pet članova ne mogu da se sakupe da prisustvuju sastanku da bi se donela neka odluka, a Savet, još jednom da istaknem, donosi vrlo važne odluke, onda takvim ljudima nije mesto u Savetu, jer nisu na pravi način shvatili kakvu težinu nose odluke Saveta, što otvara drugo pitanje ...
Dame i gospodo narodni poslanici, predsedavajuća, na samom početku svog današnjeg izlaganja želela bih ministru da postavim jedno pitanje, naravno, u vezi sa današnjom temom.
Ministre, kako biste okarakterisali sledeću situaciju? Radnja se dešava u kafiću u jednom poznatom beogradskom tržnom centru. Direktor jedne vrlo poznate firme i njegov pomoćnik pozivaju jednog po jednog radnika do stola i saopštavaju im da od sutra ne rade. Nude im dve opcije: da potpišu ugovor o sporazumnom raskidu odnosa ili ugovor o tehnološkom višku. Radnici se, naravno, odlučuju za ovu drugu opciju. Međutim, direktor, mlad, sposoban menadžer, tada saopštava da postoji i treća varijanta – prebacivanje na drugo radno mesto umesto otkaza, bez obzira na stručnu spremu, posle čega će oni sami da daju otkaz ne traživši ništa, uz napomenu da ugovor o tehnološkom višku donosi izvesne posledice po onoga ko ga traži, a to znači da će se oni pobrinuti da se ta osoba koja je tražila taj ugovor više nikada ne zaposli u istoj branši bilo gde u gradu.
Da apsurd bude veći, ministre, u isto vreme na gotovo svim televizijskim stanicama emituje se prilog o poseti ministara preduzeću čiji rukovodioci dele pomenute savete radnicima. Da li je ovo, ministre, zlostavljanje, i ako jeste, kakav biste savet dali radnicima?
Ovo, naravno, nije izolovan slučaj. O primerima iz prakse se, uostalom, najviše govorilo tokom današnjeg dana, a ponajmanje o samom Predlogu zakona. Ubeđena sam da svako od nas poznaje nekoga u svojoj okolini, bio to rođak, prijatelj, komšija, ko je zlostavljan na radu, iako se o tome nerado govori, iako se tome ne posvećuje dovoljno pažnje, a trebalo bi jer je, i prema podacima koje navodi predlagač u obrazloženju, zlostavljanje na radu uzelo maha.
Kada je u pitanju sam Predlog zakona o sprečavanju zlostavljanja na radu, otvaraju se dva pitanja: prvo, da li je neophodan zakon koji bi regulisao ovu problematiku? Odgovor je, naravno, potvrdan i sa time se svi slažemo. Međutim, drugo pitanje glasi: da li je predloženo zakonsko rešenje dobro, odnosno da li će njegova primena sprečiti zlostavljanje? Zbog svih onih koji su zlostavljani, koji su se osetili građanima drugog reda, kojima je povređeno ljudsko dostojanstvo, koji su zbog toga trpeli posledice, zbog nade da im se to više neće događati, volela bih da kažem – da. Nažalost, Predlog zakona, u ovom obliku u kom je danas pred nama, konfuzan, neprecizan, nedorečen, biće vrlo teško primenjiv u praksi. Njegova primena u praksi izazvaće mnogobrojne probleme.
Pojedine njegove odredbe mogu da se tumače na raznorazne načine. One neće uneti te drastične promene u ponašanju, jedan sasvim drugi kodeks ponašanja, koji nam je svima, kao društvu koje se suočava sa velikim problemima, neophodan. Čini se da u to ne veruje ni sam predlagač. Na takav zaključak navodi, recimo, član 4. koji predviđa da je „poslodavac dužan da, u cilju stvaranja uslova neophodnih za zdravu i bezbednu radnu okolinu, organizuje rad na način kojim se u najvećoj mogućoj meri sprečava pojava zlostavljanja na radu“.
Znači, i sam zakonodavac unoseći formulaciju „u najvećoj mogućoj meri“ ne veruje da je moguće sprečiti zlostavljanje na radu. Zar se i Predlog zakona ne zove zakon o sprečavanju zlostavljanja na radu? Umesto toga, u startu se unosi izvesna doza rezerve što se tiče uspešnosti primenjivanja pomenutog zakona u praksi.
S druge strane, jedna takva formulacija može da bude predmet raznoraznih subjektivnih procena. Tako, recimo, poslodavac može da izbegne odgovornost pozivajući se na ovaj član, uz obrazloženje da je učinio sve kako bi u najvećoj mogućoj meri sprečio zlostavljanje.
Da ponovim, pojedine odredbe su nedorečene, neprecizno definisane, ostavljaju prostor za proizvoljna i subjektivna tumačenja. Takav je i član 12, koji predviđa da zaposleni koji sazna za ponašanje za koje opravdano veruje da predstavlja zlostavljanje ima pravo da inicira pokretanje postupka. Prvo, šta znači: „za koje opravdano veruje“? Nečije verovanje može da bude zasnovano na subjektivnoj proceni. Drugo, šta znači: „ima pravo da inicira pokretanje postupka“? To znači da ima pravo, ali i nije dužan da to uradi.
Zar nam svima nije cilj da zlostavljanje sprečimo? Zar se svi za to ne zalažemo? Ukoliko nam je to svima cilj, onda posao, složićete se, mora da se odradi do kraja. Zakon će, takav kakav jeste, odnosno njegova primena u praksi, izazvati, da ponovim još jednom, mnogobrojne probleme, a neki od tih problema su i procene šta je zlostavljanje, a šta je sprovođenje radne discipline.
Jedna od primedaba je i predugačak rok od 60 dana koji je ostavljen poslodavcu da od dana na stupanju na snagu obavesti zaposlene o zabrani vršenja zlostavljanja i pravima, obavezama i odgovornostima. Zatim, tu su i formulacije poput onih da zaposleni ima pravo da pismenim putem bude upoznat sa zabranom vršenja zlostavljanja itd.
Da zaključim, nesporno je da se svi slažemo da zlostavljanja na radu ne sme biti. Međutim, očigledno je da se ne slažemo s tim kolike i kakve će efekte izazvati primena ovog zakona u praksi. Zakon, ma koliko imao dobru nameru, ukoliko nije dobro napisan – mi tvrdimo da nije, a ni predlagač danas nije izneo argumente kojima bi pobio ovu našu tvrdnju – nije dobar. Zakon sam po sebi, ukoliko je nemoguća njegova adekvatna primena u praksi, nije dobar i ništa ne znači.
Znači, zalažemo se za sprečavanje zlostavljanja na radu, ali ne i za ovako napisan zakon, konfuzan, nedorečen, pun subjektivnih procena. Još jednom da ponovim, od dobre namere do dobrog zakona ipak treba mnogo više od onoga što nam je danas predlagač ponudio.
Dame i gospodo poslanici, amandmanom predlažemo brisanje člana 3, a on proizilazi iz našeg stava da ne možemo da podržimo formiranje ovako ustrojenog akcionarskog fonda, koji je institucionalno povezan sa Agencijom za privatizaciju.
Agencija će obavljati poslove fonda u ime i za račun fonda. Fond će kontrolisati rad agencije. Agencija će s druge strane sprovoditi unutrašnju reviziju fonda. Da li će kontrola onda biti adekvatna? Fond će raspolagati velikom imovinom u vidu nenovčanih sredstava, imaće velika ovlašćenja, poput onog da savet može da donese odluku o prodaji akcija van tržišta, a neće imati adekvatnu kontrolu.
Kada smo kod odluke da se akcijama trguje van tržišta hartija od vrednosti, u izmenama i dopunama Zakona o agenciji stoji da savet tu odluku donosi ako oceni da je ona najpovoljnija, dok u predlogu izmena i dopuna Zakona o pravu na besplatne akcije taj deo je izostavljen. Onda se nameće zaključak da će savet fonda tu odluku donositi po ličnom nahođenju.
Akcijama će zapravo upravljati Agencija za privatizaciju, koja je konstantno izložena žestokim kritikama o loše sprovedenoj privatizaciji, u pojedinim slučajevima sa elementima kriminala i korupcije. Agencija će za početak raspolagati akcijama najvrednijih državnih firmi, zatim komunalnih preduzeća, sportskih društava itd.
Postavlja se pitanje – da li će na osnovu dosadašnjeg iskustva o procesu privatizacije imovinom preduzeća koja nisu privatizovana da se raspolaže netransparentno? Takođe, javlja se još jedna nedoumica u vezi nekih poteza Vlade, odnosno zaključak je da su neke odluke koje Vlada donosi kontradiktorne.
Kao glavni razlog za formiranje akcionarskog fonda, odnosno izmenu dva zakona, zakona o besplatnim akcijama i Agenciji za privatizaciju, navodi se da je usled ekonomske krize i manjka strateških investitora zainteresovanih da ulažu u Srbiju došlo do pada cena koje bi se dobile prodajom javnih preduzeća, iz čije prodaje je trebalo da se obezbedi novčana nadoknada i akcije za građane. To su tvrdnje predlagača zakona.
Zašto se onda ta ista Vlada, koja iznosi gore pomenute tvrdnje, odlučuje na prodaju "Telekoma", a tvrdnje su, da još jednom ponovim, pad cena koje bi se dobile prodajom javnih preduzeća? Uprkos tome, Vlada se zarad kratkoročnih ciljeva odriče preduzeća koje dobro posluje, umesto da restrukturira i poboljša poslovanje preduzeća koja posluju sa gubitkom.
Da još jednom razjasnim, SRS je protiv prodaje "Telekoma", a takođe i protiv predloženog zakona. Za SRS na ovakav način ustrojen akcionarski fond je neprihvatljiv. Postoji opasnost, da ponovim, da će akcijama da se upravlja na netransparentan način, da će se zaobilaziti tržište hartija od vrednosti i da niko neće snositi odgovornost zbog eventualno loših procena.
Da razjasnimo, SRS nije protiv besplatne  prodaje akcija, ali je protiv ovako ustrojenog Akcionarskog fonda koji će imati velika ovlašćenja, a nikakvu kontrolu.
Dame i gospodo, amandmanom predlažemo brisanje člana 9, da on proizilazi iz našeg stava koji smo do sada više puta ponovili. Nismo protiv podele akcija, ali ne možemo da podržimo ovako ustrojen akcionarski fond, a jedan od njih je i činjenica da je on pod ingerencijom Agencije za privatizaciju, koja je s druge strane i sama van kontrole, koja je u javnosti izložena kritikama o loše sprovedenoj privatizaciji, vrlo često na nezakonit način.
Građani koji imaju pravo na besplatne akcije neće više dobijati akcije u određenim preduzećima, već će dobijati akcije akcionarskog fonda i preko njega ostvarivati ta svoja prava.
Međutim, to ne znači da će građani biti akcionari tog fonda. Takođe, postavlja se pitanje - da li će građani moći da tuže članove saveta fonda, ako oni loše upravljaju akcionarskim fondom, ukoliko dovedu u pitanje ostvarivanje prava tih istih građana?
Naravno da neće moći da tuže članove Saveta, kao što niko neće moći da kontroliše rad Fonda. Građani treba da znaju da čak i na ovaj način ustrojena organizacija posla podele akcije, koja je usledila objašnjenjem predlagača zakona da je nastala usled manjka zainteresovanih investitora i ekonomske krize, iako je privreda i ranijih godina bila u katastrofalnom stanju, nije nikakav garant da će biti ostvaren princip jednakosti u podeli akcija.
Takođe, nije u pitanju nikakva briga građana, već će ti isti građani poslužiti kao opravdanje ili tačnije paravan da se akcije državnih firmi povere na staranje Agenciji za privatizaciju, koja sprovodeći proces privatizacije veliki broj tih istih građana gurnula na ivicu egzistencije. Besplatna podela akcija da, ali na ovakav način ne.
Uostalom Vlada je svoj odnos prema ovoj vrlo važnoj temi, vrlo važnom pitanju pokazala donošenjem Predloga zakona o izmenama i dopunama koji su manjkavi, nedorečeni, ali svojim neprisustvom današnjoj raspravi resornih ministara, koji bi mogli nama poslanicima ili građanima Srbije da odgovore na mnogobrojna pitanja, i ona u vezi ovih zakona, ali takođe i ona u vezi skandalozne i ekonomski štetne odluke o prodaji "Telekoma", formiranju nove nacionalne aviokompanije jer će se te odluke ekonomski štetne i te kako odraziti na građane Srbije. Sada Vlada pokušava da ubedi da brine o građanima, država koja brine o građanima sigurno se ne ponaša na ovaj način.