Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Čedomir Jovanović

Čedomir Jovanović

Liberalno demokratska partija

Govori

Poštovana predsednice, poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, pomenuo me je poslanik Rajković.
Mislim da ne možemo na ovakav način da vodimo o raspravu. Pre ministra, po otvaranju tačke dnevnog reda pravo na reč imaju predstavnici odbora, koji nas obaveštavaju o stavu odbora, i poslanici koji su izuzeli mišljenje na sednici odbora. Prekinuli smo sednicu da bi se održala sednica Zakonodavnog odbora, koja nije održana, i nas predsednik može samo da obavesti da ona nije održana.
Umesto kratke, jednostavne informacije da Skupština nije sposobna ili da vladajuća većina nije sposobna da poštuje zakon i u skladu sa uobičajenom procedurom omogući ovde raspravu, on je počeo da nam drži lekcije.
Nije član 8. jedini član Zakona, gospodine Rajkoviću. Postoji i član 70, koji vrlo precizno kaže koji su to slučajevi na koje može da se odnosi neki drugi zakon, ali ovaj koji pominjete nije. Tačno je da drugim zakonom to može da se uredi, i ta mogućnost je i ostala zbog situacija poput ove, ali niste pripremili Predlog zakona na ispravan način, on je u suprotnosti sa Zakonom o eksproprijaciji.
Član 70. kaže u kojim slučajevima je moguća eksproprijacija. Srbija nije većinski vlasnik „Jugorosgasa“, zahvaljujući delovanju ljudi koji su bili dužni da štite interes Republike Srbije, a štitili su interese druge države, Rusije.
Sada primenjujemo Zakon o eksproprijaciji suprotno odredbama samog zakona. Opšti interes se utvrđuje, i to nije sporno, ali on može biti realizovan samo u skladu sa zakonom. Ne možete da prenesete to pravo na firmu u kojoj nije većinsko vlasništvo Republike Srbije. To je nemoguće. O tome možemo da vodimo raspravu ...
(Predsednik: Zahvaljujem, dva minuta su prošla.)
... ali ne ovde, ovako. Jasno je u kom pravcu to ide, ali ako je ovo značajan posao, zašto bi se kompromitovao na takav način, zašto se sada ...
Gospođo predsednice, javio sam se za repliku, pomenuo me je gospodin Nikolić. Apsolutno se slažem sa njim i onim što je rekao.
Kada sam pominjao rad za interese druge države nisam konkretno mislio na realizaciju ovog zakona.
Ukazao sam na štetu koju je pretrpela Republika Srbija zbog očigledne namere člana Upravnog odbora NIS-a, koji mora da poštuje Zakon o javnim preduzećima i obavljanju delatnosti od opšteg interesa. On nije delovao u skladu sa preporukama Upravnog odbora, dopustio je da Srbija izgubi 25% vlasništva zajedničke kompanije „Jugorosgas“, da tih 25% pređe na stranu ruske države. Mi zato sad ovde imamo problem. Taj čovek je sedeo kao pomoćnik ministra pre godinu dana na Odboru za energetiku u Skupštini Srbije, kada smo o ovome takođe razgovarali. On danas sedi i prima platu u „Jugorosgasu“. Samo sam u tom smislu govorio o činjenici da je on štitio interese druge države, a ne Republike Srbije.
Inače, katastrofalno je da mi ovako važan posao... Skupština je donela sporazum, ratifikovala ga je i on mora da se primenjuje, ali zašto ga primenjujemo na način zbog koga ćemo se stideti, prvo mi, i ne pred bilo kim, nego pred onim ko nam je partner.
Kao što smo se stideli kada smo se suočili sa njim u Upravnom odboru NIS-a, pa je od preduzeća koje je imalo dobit trideset-četrdeset miliona na kraju to preduzeće došlo do izveštaja koji govori o njemu kao o preduzeću koje ima toliki gubitak, pa sada čekamo izveštaj revizora.
Zakon je jasan. Rekao vam je poslanik Srpske radikalne stranke, predsednik Odbora za finansije, kakav je stav vladinih predstavnika, državnog sekretara bio kada se o tom zakonu govorilo. Nemoguće je raditi ovo o čemu sada govori gospodin Ratković. I njega ste doveli u bezizlaznu situaciju. Ova sednica ima 57 tačaka dnevnog reda. Mi smo je počeli tako što smo se dogovorili kojim danima ćemo raditi na plenarnim sednicama, a kojim danima će zasedati skupštinski odbori. Vodim Odbor za zaštitu životne sredine i mi ne možemo da održimo normalnu sednicu zbog toga što radimo od ponedeljka do petka, ima 57 tačaka dnevnog reda i niko ne može da planira ništa.
Ovo nije samo jednostavna tačka preko koje možemo preći tako što ćemo reći – nema veze, može da se radi i bez mišljenja odbora. Može u nekim uobičajenim situacijama. Ovo nije uobičajena. Ovo je bila tema za Sekretarijat za zakonodavstvo, koji nije uradio svoj posao; sad nemamo Zakonodavni odbor. Mi ćemo nešto izglasati i – kakve su posledice svega toga? Nećete moći da radite taj posao. Čim se uloži žalba Ustavnom sudu, vaš partner će reći – čekamo stav Ustavnog suda. Ako mi preko toga pređemo i dozvolimo da se radi, sutra će se neko žaliti, pa ćemo opet biti u problemu, moraćemo da pokrijemo štetu. To nije ozbiljan i odgovoran odnos prema jednom jako važnom poslu i o tome treba da razmišljamo. Mora se promeniti Zakon o eksproprijaciji pa onda, u skladu sa tim, uraditi sve drugo.
Gospođo predsednice, možemo da probamo da na nekom drugom jeziku uspostavimo komunikaciju, pošto je sve ovo besmisleno. Sve što prati naš današnji rad je besmisleno, od obrazloženja predsednika Zakonodavnog odbora do ovoga što smo sada čuli, ovih referata.
Gospodine Škundriću, moram da vas pitam za onu adresu u Balkanskoj ulici, hitan postupak za ugovor iz 1996. godine?
Mislim da se nismo razumeli i da sva vaša obrazloženja i sve ono što smo čuli jeste proizvod vašeg nerazumevanja onoga o čemu govorimo.
Vrlo jasno smo ukazali na neodrživost vašeg stava da Skupština može da nastavi sa ovom tačkom dnevnog reda uprkos činjenici da se krši zakon. Čak se i u obrazloženju Vlade koje nam je pročitao gospodin Škundrić konstatuje da nije moguće to uraditi u skladu sa Zakonom o eksproprijaciji.
Sada odmahujete glavom, gospođo, ali postoji razlika između vas i mene. Vi ste službenik u jednom ministarstvu, a možete sutra završiti u „Jugorosgasu“, kao i pomoćnik ministra, koji je radio isto što vi radite danas pre godinu dana. Nemojte da mašemo ovim papirima, kupusom i tom sramotom za ovu zemlju. Ovde vam je rekao čovek koji je poslanik dvadeset godina, Tomislav Nikolić. Trudimo se da poštujemo ovu skupštinu, ustanemo kada govorimo, dolazimo ovde svakog dana. Nemojte više da se ponižavamo toliko. Ovo ni na šta ne liči.
Pročitali ste nam obrazloženje koje govori da je suprotno Zakonu o eksproprijaciji. Pozivate se na pravo iz Zakona o eksproprijaciji, utvrđivanje opšteg interesa.
Član 70. vam kaže kada se utvrđuje opšti interes i na kakav način, da on ne može biti utvrđen u suprotnosti sa Zakonom o eksproprijaciji. Nema veze.
Ugovor iz 1996. godine, Savezna vlada SRJ, „Službeni glasnik“ 4/96, hitni postupak posle 13 godina! Dajte da uvedemo red u sve to. Ne možemo da sprečimo sada taj sporazum, on je napravljen, ali možemo da prestanemo sa stvaranjem štete i haosa.
Rusi od prvog trenutka znaju šta hoće. Šta mi hoćemo? Šta je htela ova država kada je njen predstavnik dopustio da ona izgubi 25% vlasništva u ovom preduzeću o kojem sada govorimo? Upravni odbor NIS-a je doneo odluku da se preuzmu te akcije, zadužio je člana Upravnog odbora, koji je bio vaš pomoćnik, gospodine Škundriću, a danas je u „Jugorosgasu“. Ovogodišnja dobit „Jugorosgasa“ je dvadeset miliona evra, po naplati svih poreza, a mi nismo imali četiri miliona dolara da kupimo te akcije 2005. godine, ali smo imali tri miliona za „Informatiku“ pre dve nedelje.
Puno poštovanje za vas kao predsednicu Skupštine i za bezazlenu situaciju u kojoj se nalazite, ali negde mora prestati ta vrsta lojalnosti. Spremni smo da preuzmemo obavezu na sebe, da radimo onoliko koliko je neophodno, ali ne možemo ovako važne stvari da prelamamo preko kolena, na neodrživim osnovama.
Gospođo predsednice, ipak ću pokušati da iskoristim svoje pravo i da skrenem pažnju ministru Škundriću da ga ovde obavezuje Poslovnik, kao da je narodni poslanik.
Mi se, ministre, ne razumemo, što je očigledno. Samo je pitanje da li vi nas ne želite da razumete, jer je jasno da mi vas ne možemo da razumemo. Ne očekujete valjda od poslanika da se ovde izražavaju u šiframa – MG, RG, ugljovodonici?
Mi smo političari, govorimo vam da je čitav posao energetske saradnje naše zemlje sa Rusijom obeležen skandalima i da nešto što u svojoj osnovi ima skandal i očiglednu korupciju duboko kompromituje ideje koje vi ovde formalno zastupate, otežava naše partnerstvo sa Rusijom i to ne može biti završeno nikakvim pozitivnim ishodom za društvo.
Mi smo pred Ustavnim sudom pokrenuli postupak zbog sporazuma između Srbije i Rusije. Ustavni sud je rekao da sporazum između dve zemlje ne mora da bude u skladu sa Ustavom. Nemački ustavni sud je razmatrao Lisabonski ugovor i potpis koji je stavila kancelarka Merkel. Češki predsednik je potpisao taj sporazum tek kada je dobio garancije da će biti poštovan češki ustav na nivou EU. A naš Ustavni sud je rekao – nema veze, taj sporazum ne mora da bude u skladu sa Ustavom.
Sada nam kažete da postoje slučajevi u kojima ne moramo da poštujemo zakon, pa ćemo doneti poseban zakon koji će važiti samo za taj konkretan slučaj. To je neodrživo. Pozivate se na opšti interes, na javni interes, koji Vlada utvrđuje, a vodi se postupak pred Ustavnim sudom zbog toga što Vlada nema pravo na tako nešto, po Ustavu, a onda zanemarujete čitav niz članova Zakona o eksproprijaciji koji vam to onemogućava.
Govorimo vam o svemu onome što je neodrživo, o činjenicama da je vaš pomoćnik osoba koja je zloupotrebila svoj položaj.
Gospođo predsednice, reagovao sam u skladu sa članom Poslovnika koji ne dopušta gospodinu Škundriću da se nama obrati sa konstatacijom da mi nešto podvaljujemo.
To ste rekli malopre. Pogledajte stenogram, pa ćete videti da ste rekli da mi ovde podvaljujemo kako bismo sabotirali Vladu u njenim nastojanjima da posle 13 godina nešto uradi po hitnom postupku. Pomenuli ste pola hektara, a radi se o magistralnom gasovodu u dužini od 166 kilometara.
Pošto ste tvrdili da govorim neistinu kada sam rekao da je naša saradnja u oblasti energetike sa Ruskom Federacijom obeležena isključivo skandalima, da to nije tačno, evo vam prvog skandala: odluka, 13. maj 2005. godine – Upravni odbor Naftne industrije Srbije zadužio je Milutina Prodanovića, direktora „NIS – Energogasa“ da preuzme 25% akcija „Progresa“ kako bi Srbija sačuvala 50% vlasništva „Jugorosgasa“. Odluka, 7. jun 2005. godine, u Moskvi – potvrđuje se, ruska strana je potvrdila pravo, nema ništa protiv da umesto „Progresa“ NIS bude vlasnik tih 25%.
Zapisnik sa sastanka, Koštunica, Naumov, Dinkić, Bubalo, 10. januar – informacija da se to uradi.
Dvadeseti januar – Upravni odbor „Srbijagasa“, dostavljeno Vladi, ministarstvu, generalnom direktoru „Srbijagasa“, izvršnim direktorima, dokumentaciji i arhivi, da se to uradi.
A sada, predlog zakona, leks specijalis koji stavlja van snage naš pravni poredak zbog toga što to nije urađeno. Da li je neko odgovarao za to? Nije niko. Ne možete da menjate pravni poredak zemlje ...
Gospođo Čomić, zamolio bih vas da zaista povedete računa i o sopstvenoj ulozi u radu Skupštine. Trebalo je da o ovoj tački dnevnog reda razgovaramo u prošlu sredu, pa je bez ikakvog obrazloženja ona otkazana, zato što predstavnici Vlade nisu našli za shodno da se pojave u sali, a onda su došli danas a da, pri tom, nisu obavili nikakve konsultacije koje su nam bile potrebne kako bi ova rasprava protekla u normalnoj atmosferi.
Ako se toliko pozivamo na standarde, recite mi po kom to standardu moramo ovde da slušamo tiradu ministara od sat i po vremena, bez mogućnosti da na bilo kakav način utičemo na tu raspravu i da budemo izloženi tome i u narednih nekoliko sati?
Znači, postoji neki elementarni red. Slažemo se da ministri odgovore na pitanja, ali mi razgovaramo 90 minuta i slušamo citate promila, procenata i spiskove zaposlenih u pojedinim opštinama. Nismo počeli još raspravu, nisu govorili šefovi poslaničkih grupa, nisu govorili poslanici. Na kraju ovog radnog dana, suočićemo se s paradoksom da su ministri govorili više nego što su govorili svi ostali poslanici zajedno. Hajde da shvatimo da je ovo naša zajednička potreba. Nemoguće je pratiti ovakvu raspravu na ozbiljan način, ili treba i mi da izađemo napolje i da na takav način pošaljemo poruku društvu koliko nam je, zapravo, važna ova tačka dnevnog reda i koliko nam je zaista stalo do rešavanja fundamentalnih problema zemlje. Samo se o tome radi.
Mi ne želimo ovde da dremamo kao neki drugi poslanici. Pokušavamo da zadržimo elementarni profesionalni i poslovni razum, a to ne možemo bez vaše pomoći. Niko ne oduzima pravo ministrima da govore. Skrenite im pažnju da je prošlo 90 minuta, a da još nije ni počela rasprava, i to zbog toga što je jedan ministar govorio 45 minuta, a drugi je govorio 25, treći je napustio sednicu i otišao, a on nam je bio neophodan, dok ministarka finansija, koja treba da sprovodi ovaj zakon, nije došla.
Poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, poražavajuće je što je ovako važna tema otvorena na pogrešan način i što ćemo propustiti šansu da zajedno uradimo jedan važan posao. Mislim da ni vama nije prijatno, gospođo Čomić, zbog činjenice da čoveka koga smo slušali 60 minuta sada ne možemo da vidimo pred sobom, kako bi ova rasprava imala onaj smisao koji mora imati rasprava koja odlučuje, između ostalog, o tako važnom pitanju kao što je pitanje statusa i broja članova republičke, odnosno lokalne administracije.
Ono što je važno, gospodine Markoviću, pošto ste jedini predstavnik Vlade ovde, što je izostalo u preterano obimnim uvodnim napomenama vas i ministra Dinkića, jeste razlog zbog kog se naša vlada odlučila da baš u ovom trenutku započne proces racionalizacije, jer, u odnosu na cilj koji postavljate pred vas i Parlament, možemo raspravljati o efikasnosti sredstava kojima se zemlja kreće ka cilju.
Da li se ova racionalizacija sprovodi zbog toga što je utvrđeno da su zaposleni u lokalnoj i republičkoj administraciji najveći ekonomski problem Srbije u ovom trenutku, pa zbog toga po hitnom postupku mora biti rešen, ili se ovo radi zbog toga što se mora stvoriti privid kakve-takve štednje, pa se seče tamo gde je najlakše, a to je, zapravo, u svom dvorištu?
Jasno je da ovo radite u okviru pregovora i planova s kojima izlazite pred MMF, a ni vi, ni gospodin Dinkić niste pomenuli MMF. Bilo bi dobro da znamo razlog zbog koga ne razgovaramo o MMF-u u Skupštini, kada već s MMF-om razgovaramo o reformi lokalne i republičke administracije.
Suština ove vaše inicijative je, zapravo, u poražavajućoj činjenici da ona ništa neće promeniti, i vi to vrlo dobro znate. Konačno, vaše izmene i dopune zakona za nas su neprihvatljive u onom segmentu u kome su bile i u prošlosti. Tu ništa posebno ne možemo da dodamo, ali previše je problema u zakonima koje je obrazložio u Parlamentu gospodin Dinkić, pa potom otišao, ne samo zbog toga što ima neke druge obaveze, nego i zbog toga što je to jedini način da se izbegne ozbiljna rasprava i argumentacija koja ne ostavlja nikakav prostor za dilemu.
Ako već štedimo u broju zaposlenih, onda moramo videti kojim poslovima ova država želi da se bavi, kakva je vizija onih koji ovu državu vode. Kada je to Vlada odlučila kojim poslovima Srbija, ili ona u Srbiji, treba da se bavi, pa onda, u skladu s tom svojom odlukom, prilagodila i one koji će te poslove obaviti?
Otišao je ministar Obradović. Mi se svakoga dana srećemo s neverovatnim podatkom da imamo navodni višak zaposlenih u prosveti, možda po nekim krutim ekonomskim kriterijumima.
Šta ćemo sa drugim poražavajućem podacima? Onima koji naše znanje opisuju kao najnefunkcionalnije, onima koji naše društvo opisuju kao društvo u kojem 50% stanovništva, praktično, nije pismeno?
Kada govorimo o vašoj reformi, onda ne možemo zaobići činjenicu da vi primenjujete standarde EU tamo gde vam to odgovara i gde možete da se poslužite njima kao izgovor. Potpuno je besmisleno uliti građanima Srbije iluziju da će život u ovoj zemlji biti bolji, zato što će država biti efikasnija i štedljivija, tako što će se spustiti sa 3,2 promila na 2,05, koliko je prosek EU koji ste vi sami izabrali, ili, ako govorimo o ukupnom broju zaposlenih u lokalnoj i republičkoj administraciji, plus preduzeća, sa 11,08 na 10,6, ili pet, koliko je u EU.
Mislim da i vi shvatate koliko je ta argumentacija besmislena. Ako treba da štedimo, hajde da štedimo tamo gde se to jedino može uraditi. Zašto su zaobiđena javna preduzeća? Sami ste rekli, u Srbiji, u javnim preduzećima je zaposleno 170.000 ljudi. Od 590 javnih preduzeća, 580 posluje negativno, s gubicima.
Nisu to bilo koja javna preduzeća. To je NIS, koji više, praktično, i nije u našem apsolutnom vlasništvu, to je Elektroprivreda Srbije, to je ''Srbijagas''. To je kompanija koja je u vlasništvu ove zemlje, koja je dužna 170 miliona evra, ali je pronašla negde tri miliona da kupi ''Informatiku'', pa ni dan-danas ne možemo da dobijemo odgovor na pitanje koje postavljamo članovima Vlade – zašto je to urađeno? To je ona kompanija koja donira trubače po beogradskim ulicama. To je ona kompanija u kojoj je 40% zaposlenih fiksirano za rukovodstvo, dakle, za upravu i administraciju. Po preuzimanju NIS-a, ruski partner je konstatovao da se, od 12.000 zaposlenih, 5.000 bavi neproizvodnim poslovima, da su vezani za administraciju i za upravljanje. Konstatovao je da je trenutni višak, onaj uočljiv na prvi pogled, 25%.
Da li možete da nam kažete kolike su uštede za državu ako se primene zakoni koje predlažete Skupštini? Koliko će nam biti jeftinija država u 2010. godini?
Sve ono što je pratilo ove zakone, zakon opisuje kao instrument kojim naša država pokušava da smanji javnu potrošnju, da bi se došlo do nekog projektovanog deficita koji je prihvatljiv za MMF. O tome danas ovde ne razgovaramo, zato što je i vama, i MMF-u, i svakome razumnom u ovoj zemlji jasno da su ovo trice i kučine i da se ne radi ni o kakvim uštedama, pogotovu ne o podizanju efikasnosti naše administracije.
Kako smo zaključili da je broj zaposlenih uzrok neefikasnosti administracije? Gde god da se pojavimo, suočavamo se s redovima, zatrpanim šalterskim službenicima, odnosno neefikasnom administracijom, zbog toga što tehnički nije podržana onako kako to mora da bude.
Mi smo zaključili da ćemo smanjenjem broja onih koji su stalno zaposleni, sa 30.000 na 28.000, učiniti državnu administraciju efikasnijom, a državu jeftinijom. To nije tačno.
U izlaganju gospodina Dinkića pomenuto je to pravo ćutanja administracije i neodrživ primer urbanizama, odnosno prostornog planiranja, kao prostora u kom se ističemo u korupciji, pa će taj problem biti rešen tako što će administracija moći da ćuti o nečemu. To je uzrok korupcije.
Zamislite kako će izgledati budućnost Srbije ukoliko, recimo, Sekretarijat za urbanizam bude mogao da ćuti, pa, zbog toga što on ćuti, neko sebi da za pravo da napravi kuću ili zgradu od šest spratova, a ne od četiri, koliko je predviđeno urbanističkim planovima.
Mi u Sekretarijatu treba da zaposlimo ljude, jer se godinu dana čeka dozvola, zato što tamo nema kapaciteta za onu vrstu posla kome su ti ljudi izloženi.
Zašto lažemo jedni druge? Možda treba da zaposlimo dodatno ljude u državnoj administraciji, a ne da otpuštamo, i da otpuštamo tamo gde su neefikasni, pa da tražimo nove?! Ne mislim sada da karikiram politiku zapošljavanja, o kojoj je govorio jedan od predstavnika Odbra koji je izuzeo svoje mišljenje.
Dokle možemo da stignemo i dokle ćemo stići ako stalno budemo stezali kaiš? Koja je to logika i koja je to filozofija života koju nam Vlada sada nameće?
Primenjujemo ona pravila i one uzore i savete koji nam odgovaraju, a pri tome i sami znamo da su mere neefikasne, površne i nikakav rezultat iz njih neće proisteći.
Koliki će biti troškovi otpremnina za tih 3.000 ljudi koje treba da otpustite, i po kojim kriterijumima?
Svi mi dobro znamo kako se to završava na kraju. Ne karikiram činjenicu da je vaša vlada najbrojnija u Evropi, ali pravila koja važe na republičkom nivou i koja nudite kao logično obrazloženje, dok je činjenica da imate kabinet veći od kineskog – jesu pravila na koja se pozivaju i svi oni ispod vas, u pokrajini i u lokalnoj samoupravi.
Zašto mislite da je jednostavnije, na primer, formirati neku koaliciju u Čačku, Leskovcu, koje ste pominjali, od koalicije u Beogradu? Vi ste ministar za državnu upravu i znate koliko je u međuvremenu opština otišlo u privremene mere, koliko se ponavlja izbora za lokalnu samoupravu.
Imamo sada, 6. decembra, Kostolac, pa onda imamo Voždovac, treći put, pa imamo Negotin pred nama. Aranđelovac ide u tom pravcu. Pogledajte koliko je naša zemlja u haosu. Odžaci su, takođe, imali smo Vrbas prošle nedelje, a mi kažemo – to ovako gore mora, a dole kod vas ne može, potrebno je mnogo više reda.
Nažalost, vi taj red ovde nama ne nudite i izbegavate Parlament kao adresu na kojoj se moramo dogovoriti o tome. Nijedna reforma države nije uspela tako što ju je sprovodila vlast kojoj se, apsolutno, suprotstavila opozicija. Da li postoje tačke oko kojih možemo da se složimo? Da, i mi želimo jeftinu i efikasnu državu. Cena te države ne može da bude utvrđivana proizvoljno, kampanjski, ad hok. Možda je ta cena veća od cene koju plaćamo danas, a da li smo pitali društvo – šta je skuplje za društvo? To je neefikasna i nesposobna država, koja troši manje od onoga što bi trošila efikasna i sposobna.
Vlada je vodila kampanju protiv Parlamenta godinu dana, a sada vodi kampanju protiv državnih službenika. To je neprihvatljivo i to je pogrešno. Nigde takva država neće stići.
Nije tačno da su uzrok ekonomskih problema ove zemlje tih 30.000 zaposlenih ljudi. Mnogo je veći problem s ovih 170.000 u javnim preduzećima, koja se ne pipaju, u upravnim odborima koji ne odgovaraju za štetu koju proizvedu preduzeća kojima oni upravljaju. Po Zakonu o privrednim društvima, svaki član upravnog odbora svojom imovinom pokriva štetu koja je nastala ukoliko je vođena pogrešna poslovna politika.
Od 590 javnih preduzeća, 580 posluje negativno, a mnoga od njih suprotno zakonu. Kada će se tu uvesti red? Direktor ''Železnica'' je u zatvoru, a Upravni odbor? Šta je radio Upravni odbor, sem što su primali plate? JAT je u minusu, šta je radio Upravni odbor i kakvu je poslovnu politiku vodio? Elektroprivreda, isto tako, odnosno, s jedne strane nam kažu, kao, to je ekonomska cena ispod koje ne mogu da idu, ali, s druge strane, uvažavaju savet Vlade, jer nije zgodno da se sada posluje u skladu s ekonomskom logikom, nego treba da se taljigamo kao 90-ih godina. Koja će cena toga biti sutra?
Da se vratimo na ove konkretne zakone. Gospodine Markoviću, od vas tražimo da vratite interni konkurs. Od vas tražimo da vratite interni konkurs, da se unutar administracije to ne bi rešavalo kao na buvljoj pijaci. Ako nije bila efikasna ta metodologija, učinite je efikasnijom, ali ostavite mogućnost ljudima da poveruju da je moguće u državnoj administraciji Republike Srbije dobiti posao tako što će se javiti na konkurs, promovisati sebe i naići na razumevanje i podršku.
Slažemo se da je neprihvatljivo sve to gubljenje vremena od 90 dana u proseku i poražavajuća činjenica da 50% mesta nije popunjeno, ali ne zbog toga što je model bio pogrešan, gospodine ministre, nego zbog toga što je taj model bio paravan za partijsko nadmudrivanje i mi sve to vrlo dobro znamo. Zato od vas tražimo da vratite interni konkurs, da ostavite mogućnost nekom mladom čoveku da sutra zakuca na vaša vrata i kaže – ja govorim jezike, spreman sam da radim, ovo je moj prosek na univerzitetu i želim da dobijem bolje radno mesto.
Pošto nema ministra Dinkića, onda ću se obratiti vama, iako sumnjam da vi možete na to pitanje da nam odgovorite. Kakav je to kriterijum imovinski status pri selekciji onih koji će ostati da rade u lokalnoj i republičkoj administraciji? Ko će onda ostati tu da radi?
Ne možete na takav način da vodite socijalnu politiku. To se pretvara u milostinju države, koja je prethodno uništila i sebe i one zbog kojih postoji.
Jedino efikasnost na poslu može da bude kriterijum pri definisanju onih koji su potrebni u budućnosti u lokalnoj samoupravi i republičkoj administraciji. Imovinsko stanje ne može da bude osnov za tako nešto. To može biti rešeno drugim zakonima, u drugim postupcima, na drugim mestima.
Zamislite da na takav način diskvalifikujete nekoga ko je uporan, ko je vredan i ko je stvorio nešto u svom životu. Kakvu poruku šaljemo našem društvu? Gde smo se suočili s tim principima?
Ne može socijalna politika države da se pretvori u milostinju. Država mora da stvori šanse da se ljudi osposobe za normalan život, a to se ne čini ovim zakonom. Veliki problem zakona je i član 10. One lokalne samouprave koje imaju manje od četiri zaposlena na hiljadu stanovnika, ostaće na tom nivou i neće moći dodatno da zapošljavaju do 2011, a onda će Vlada da odluči ko može a ko ne može.
Kakvi su to onda kriterijumi? Možda te opštine imaju neke planove u budućnosti? Kakav je to kriterijum za grad Beograd? Kako može taj grad da funkcioniše normalno kad institucije u njemu nisu reformisane?
Taj zakon o prostornom planiranju i izgradnji, koji je pominjao ministar Dinkić, 14 puta je menjan tokom javne rasprave. Mi još uvek u Beogradu nemamo pravilnik o primeni tog zakona. Ceo grad stoji, trpi ekonomsku štetu zbog toga i ne ostvaruje prihode na koje bi imao pravo i koje bi ostvario. Oni koji su se prevarili i investirali u Beograd, danas ne znaju šta će, dužni su bankama i ne mogu da realizuju svoje poslove.
Mi imamo Sekretarijat koji se nije transformisao od kad postoji, a sada donosimo kriterijume po kojima neće biti moguće zaposliti nekog novog tamo, neće biti moguće otvoriti još jedno odeljenje. To je paradoks i to je pogrešno. Mi Grad treba da razvijamo. Mi Beograd doživljavamo kao uzor onoga što Srbija sutra treba da bude, a on je sve samo nije to. Loš primer je izabrao ministar Dinkić.
Ako govorimo o MMF-u, a ja mislim da o tome treba da govorimo, onda govorimo, takođe, o pogrešnom načinu da se ispune kriterijumi koje nam MMF nameće, ne zato što je to njegov hir, nego zato što je to jedini način da obezbedi svoja sredstva.
Mi ne možemo u nedogled da trošimo ono što ne stvaramo, a u toj potrošnji najmanje je izražena lokalna samouprava, ili republička administracija, kroz broj zaposlenih. Konačno, to se, u suštini, neće ni promeniti; vi ćete moći, pozivajući se na pravo, da zaposlite 10% onih na ugovoru ili po drugim osnovama, da zadržite sve ljude koji su vam potrebni, ili da dovedete neke nove, ali će to manje-više ostati isti budžetski trošak. Mi imamo problem s činjenicom da 15% budžeta, 15% džidipija ide kao subvencija penzionom fondu. Kada pogledate strukturu tog penzionog fonda, 500 hiljada penzionera – 13 hiljada dinara penzije. To ne može više da se spušta, ali ne može više ni da se uzima, prazno je na drugoj strani. Izvozom pokrivamo 20% džidipija.
Takva zemlja ne može više da postoji i to treba da promenimo, da pogledamo jedni druge u oči i da kažemo istinu, prvo sebi, a onda da pokušamo da uverimo društvo da to ne radimo da bismo lizali rane jedni drugima, nego zato što smo spremni nešto da uradimo. Od toga nema ništa. Ovaj zakon će kompromitovati, prvo, Vladu, i to je loše, a onda i nas, jer ćemo zajedno biti odgovorni za neefikasnost države i nemoć u rešavanju problema. Ne sme država popustiti jeziku demagogije i populizma, koji je tako izražen i prisutan u nastupima onih koji govore u njeno ime. Kada smo mi utvrdili šta je cilj naše zemlje, šta je obaveza njene administracije, šta je obaveza onih koji su zaposleni u prosveti? Šta je obaveza onih koji se staraju o bezbednosti ove zemlje?
Poslanica nam je napadnuta prošle nedelje i prebijena na ulici u Beogradu, naša poslanica je napadnuta dva dana posle toga. Šta mislite, kako se oseća običan čovek? Policajci koji se kreću oko nas po ovoj zgradi imaju platu 30.000 dinara. Hoćemo li te probleme rešavati tako što ćemo smanjivati njihov broj, da bismo podigli platu, ili ćemo pogledati jedni druge, pa reći – da, u Kini voz ide 500 km na sat, ali je to posledica drugačijeg mentaliteta, promenjenog karaktera jednog društva, pa da to počnemo da radimo ovde u Srbiji?!
Mi imamo ozbiljan problem s vašom inicijativom. Mi želimo jeftinu i efikasnu državu, ali ne želimo da obesmislimo državu. U pregovorima koje smo vodili, svako na svoj način, s Evropskom unijom godinama unazad, u susretima s predstavnicima država bivših jugoslovenskih republika, Hrvatske, Slovenije, Makedonije, Crne Gore, to vi vrlo dobro znate u Vladi, jedna od najvećih prednosti Srbije je bio njen državni i činovnički aparat, najveći. Zašto sami sada svaljujemo odgovornost na onu stranu na kojoj odgovornosti realno nema?
Taj sistem je razvijan i negovan 50 godina. Koliko treba vremena da jedan činovnik postane operativan, efikasan i sposoban? Mi smo reformu izvrnuli i pretvorili u ruglo. Zato imam veliko razumevanje za ljude koji su radili i rade danas jako važan posao u ovoj zemlji u neverovatno teškim okolnostima, za koje su oni najmanje krivi.
Pominju se ovde ''giljotine propisa'', ali te priče slušamo godinama. To nije sprovedeno. Menjaju se zakoni a da prethodno nisu ni stupili na snagu. Za to su najmanje ti ljudi odgovorni. Konačno, sada se oni navode kao isključivi krivci ekonomskih problema u kojima se zemlja nalazi, a kažemo da su problemi na drugoj strani.
Javna preduzeća su potpuno zaobiđena ovim zakonom. Zbog čega? Samo da smo tu uveli red, sve bi bilo drugačije, da se tu poštuje Zakon o javnim nabavkama, da se tu sprovede princip departizacije i depolitizacije, da tu razvijemo menadžerski mentalitet.
(Predsedavajuća: Narodni poslaniče, 20 minuta, vreme na raspolaganju je iskorišćeno.)
Završavam za 30 sekundi.
Žao mi je, ali uprkos svoj želji da pomognemo zemlji kroz davanje podrške Vladi koja želi da menja zatečeno, neodrživo stanje, mi ne vidimo prostor za podršku u ovom trenutku, s obzirom na to da su ovi zakoni površni i da su, zapravo, paravan za nemoć Vlade da se suoči s onim reformama i problemima koji su u ovoj zemlji očigledni i za koje svi mi vrlo dobro znamo, a pre svih nas, naravno, Vlada.
Gospođo predsednice, poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, gospodine Mrkonjiću, član 93. Poslovnika obavezuje gospodina Mrkonjića da govori o tački dnevnog reda. On je obrazlažući prvu tačku dnevnog reda, ove spojene rasprave, govorio o Svetskoj banci kao zajmodavcu, a mi u materijalu imamo Međunarodnu banku za obnovu i razvoj.

Pošto se krediti uzimaju i od Svetske banke, bilo bi dobro, gospodine Mrkonjiću, da nam kažete da li govorite o ovoj tački dnevnog reda ili o nekoj drugoj?

Za nas je ovo pitanje veoma važno, svakako mnogo važnije nego za Vladu koja praktično poslednjeg dana ovog roka dolazi u Skupštinu sa tačkom dnevnog reda.
Zamolio bih predstavnika Vlade da se ponaša u skladu sa rečenicom koju je izgovorio ovde, iskazujući navodno poštovanje za visoki dom. Mislim da ovaj dom nije visok zbog svoje tavanice, nego zbog odluka koje donosi i zbog predstavnika građana koji ovde sede, gospodine Mrkonjiću. Nije potrebna kravata, ali je potrebno poštovanje elementarnog reda.

Pročitajte nam – gde se to u Sporazumu koji ste nam ovde poslali pominje banka koju ste vi citirali u svom odgovoru meni? To što ste vi nonšalantni prema vrlo ozbiljnim pitanjima, to ne daje za pravo nama da mi preko toga tek tako pređemo.

Dakle, ako pokazujete poštovanje, onda pokažite poštovanje prema činjenici da zadužujete ovu zemlju sada, u ovoj konkretnoj tački dnevnog reda, za još 272 miliona.

Bilo bi lepo da nam kažete – od koje banke uzimamo taj kredit, zato što mi želimo na odgovorniji način da učestvujemo u ovoj raspravi, od vas, s obzirom na to da je vrhunac neodgovornosti činjenica da ste došli poslednjeg dana roka koji je bio predviđen u dužini od 120 dana i koji je počeo da teče 13. jula 2009. godine.
Poštovana predsednice, poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, gospodine Mrkonjiću, poštovani, predstavljate Vladu, a Vlada o tome treba da vodi računa, mi je poštujemo kao instituciju, glasaćemo za sva tri zakona. Hajde da krenemo od ovog poslednjega.

Red je da se stavi tačka na tu višegodišnju aljkavost. Ova zemlja nije sedam godina u stanju da ratifikuje jedan sporazum koji je veoma važan. Meni je drago što smo na Odboru za zaštitu životne sredine jednoglasno podržali Predlog zakona i što smo na takav način omogućili ispravljanje neprihvatljive greške, za koju niko razuman ne može da pokaže razumevanje.

Što se tiče druga dva zakona, Sporazum sa Republikom Kinom, mi ćemo ga podržati, jer je on okviran, ali očekujemo vrlo detaljne planove, kako nam se ne bi dešavalo ono što nam se u prošlosti često dešavalo – da se sredstva troše neracionalno ili da se, čak, sredstva ne troše, a plaćamo kamatu zbog toga što su nam odobrena, a mi nemamo kvalitetne projekte koji su preduslov njihovog povlačenja.

To ide mnogo više na račun nekog drugog, nego na vaš, gospodine Mrkonjiću, pošto ste vi ministar poslednjih godinu dana, a, recimo, Beograd godinama plaća kamate na sredstva koja su mu odobrena od Svetske banke, gospodine Mrkonjiću, a to je banka o kojoj danas ne razgovaramo. Zbog svega toga bih ukazao na jednu nelogičnost, koja nas plaši, zabrinjava, i koja treba da bude otklonjena ukoliko želimo da vidimo taj most dalje od neke ''animacije''.

Dakle, mi smatramo da nije dobro potpisivati predugovore pre nego što se u Skupštini usvoji sporazum. Ne sumnjam u dobru nameru i potrebu da se nešto uradi pre roka, vi ste heroj radova pre roka, ali mislimo da nije dobro da izgledamo neozbiljni pred očima onih koji od nas očekuju drugačije ponašanje. Smatram da je bilo važno o ovome razgovarati pre nego što se potpisao predugovor.

Ovako, ne znam šta drugo ostaje Skupštini, osim da glasa za ovaj sporazum, jer je pre toga ''beogradska uprava'' već započela realizaciju ovog posla. Taj most Beogradu je potreban. To samo po sebi nije sporno. Ono što nas interesuje proizilazi iz te višegodišnje neefikasnosti naše države – da li postoje planovi, ko preuzima odgovornost, kakvi su rokovi, ko će kontrolisati trošenje tih sredstava i po kojim uslovima mi ta sredstva dobijamo? To sve ne možemo da vidimo u ovom sporazumu, ali ne mislimo da je loše dobiti sredstva u ovakvoj situaciji i trošiti ih na infrastrukturu – loše je biti nesposoban u tom poslu.

Što se tiče ovog drugog kredita, kredita za Koridor 10, takođe, tu, gospodine Mrkonjiću, uz našu načelnu podršku, očekujemo od vas odgovore na čitav niz pitanja, koja, pre svega, sistem koji povlači ovaj kredit opisuju kao neefikasan. Razlozi te neefikasnosti? Vi preko njih možete da pređete i to je vaše pravo, ali to nije dobro. Svi infrastrukturni projekti o kojima ovde govorimo jesu infrastrukturni projekti o kojima se govori generacijama. Političke okolnosti u kojima se zemlja nalazila samo su delimično opravdanje za činjenicu da su oni još uvek samo slovo na papiru.

Interesuje nas – gde su garancije da će preduzeće koje je nosilac tog posla, a ono je iz vašeg resora, biti sposobno da taj posao efikasno uradi, ako prethodno nije napravljena analiza dosadašnje neefikasnosti? I, da pođemo prvo od vaše Vlade, gospodine Mrkonjiću.

Dana 13. jula ministarka finansija je potpisala ovaj sporazum sa Međunarodnom bankom za obnovu i razvoj. Tog dana je počeo da teče rok od 120 dana. Mi praktično poslednjeg dana tog roka – treba da ratifikujemo taj sporazum i da mu damo snagu zakona? Još jedna neodgovornost! Ako je važan, a važan je Sporazum, on je morao biti ranije na dnevnom redu. Za to smo najmanje odgovorni mi poslanici ili rukovodstvo Skupštine. Mi smo bili spremni da o tome razgovaramo i ranije. Dužni ste nam objašnjenje – zašto to radimo poslednjeg dana?! Zašto poslednjeg dana roka, kada ste vi poznati kao čovek koji uradi sve pre roka? To nam je važno, ne zbog vas lično, nego zbog činjenice da mi ne smemo da ponavljamo greške iz prošlosti.

Što se tiče visine kredita, veoma je važno i bilo bi dobro da nam kažete, koliko je još kredita povučeno, kako bi bio realizovan čitav projekat? Mi smo odobrili zaduženje kod komercijalnih banaka polovinom godine u iznosu od 300 miliona evra, da bi se vraćali dugovi ''putarima'' koje je ova država napravila u prethodnom periodu. Kako se zove preduzeće koje za sobom ostavlja dugove – ono je neodgovorno i loše?! Mora se utvrditi odgovornost za nešto tako. U vašem resoru su uglavnom nesposobna i neefikasna preduzeća, ''Železnice'', JAT, ''Putevi Srbije'', i bilo bi dobro da vidimo na kakav način ćemo ih učiniti efikasnijim –šta je ono što je obaveza Parlamenta u svemu tome, a šta je ono što je obaveza Vlade?

Ovakvo nonšalantno protrčavanje kroz tačke dnevnog reda, spajanje metereoloških satelita, zanemarivanje značaja jedne ili druge institucije, poistovećivanje Međunarodne banke za obnovu i razvoj sa Svetskom bankom, ratifikovanje sporazuma posle potpisanog predugovora – sve je to i suviše neozbiljno za težinu posla i za njegov značaj. Mi pružamo podršku ovim zakonima zbog toga što mislimo da je to potrebno uraditi u zemlji, ali ne vidimo garancije da će ti poslovi biti urađeni na drugačiji način nego što su urađeni svi prethodni.

A vi treba da uverite, ne LDP ili poslanike ovde u Skupštini, nego, one koji vam daju novac da ste sposobni da ih potrošite na najefikasniji način, kako bis obezbedili još novca, jer nam je on potreban – ne za penzije ili nekontrolisanu javnu potrošnju, ne za odgovornu ili neodgovornu državu, ali svakako za razvoj infrastrukture.

Ako se analizira Predlog Sporazuma onda je on vrlo jasan i to je ohrabrujuće. U Predlogu Sporazuma sa Međunarodnom bankom za obnovu i razvoj nema nikakvih dilema – jasno je kolika je kamatna stopa, jasno je kolika je marža, jasno je na kakav način će se izvršiti izbor preduzeća koja će učestvovati u radovima, kako će se doći do konsultanata, efikasni mehanizmi za borbu protiv eventualne korupcije i to je ono što je ohrabrujuće.

Ali, istovremeno mi ratifikujemo i Sporazum i sa Republikom Kinom, koji je mnogo svedeniji, koji je načelan i u kome nema ničega od onoga što mi smatramo veoma važnim i što se nalazi u Sporazumu sa Međunarodnom bankom za obnovu i razvoj. Pa, treba da nam odgovorite na pitanje: da li će se mehanizmi po kojima će se trošiti sredstva Međunarodne banke za obnovu i razvoj primeniti i pri trošenju sredstava koja dobijamo od Republike Kine i zašto toga nema u ovom sporazumu, odnosno da li će to biti razrađeno nekim drugim dokumentima?

Predugovor koji je potpisan pre nedelju dana sam po sebi je, takođe, ohrabrujući, ali je i on manjkav, upravo za ovo o čemu sada govorimo.

Imajući u vidu neefikasnost u trošenju sredstava iz koje proizilazi činjenica da ne možemo da ispunimo kriterijume onih koji nas kreditiraju da bismo nešto uradili, a ne da bismo nešto uzeli za sebe ili bili neefikasni, nas zabrinjava. To je tema koju ste zaobišli, a o kojoj morate mnogo više da nam kažete.

Mislim da je važna podrška LDP-a ovim zakonima, ne zbog toga što vi bez nas nemate dovoljno poslanika za izglasavanje, nego zbog toga što se na ovakav način obezbeđuje i kontinuitet u poslu koji je svakako značajniji i trajaće duže od mandata jedne Vlade. Zato mislim da ste morali i više da se potrudite kako biste dobili podršku i drugih opozicionih stranaka, jer ovakvi sporazumi imaju smisla jedino ukoliko se obavljaju uz opštu saglasnost. I vi to vrlo dobro znate.

Ova zemlja je uradila ono što imamo oko sebe jedino u vremenu u kojem nije bilo sporno da će svi oni koji se u tom trenutku nalaze na vlasti razumeti javni interes i raditi u skladu sa njim. To mi nismo prepoznali kao ambiciju u vašem nastupu i bilo bi dobro da nas demantujete.

Na kraju, bez ikakve želje da bilo šta loše kažemo o vama, mislimo da ovom poslu prilazite kampanjski i da svakako vaš odnos prema poslu ne odgovara njegovom karakteru.

Potrebno je pružiti mnogo više ozbiljnosti i ovde u Skupštini i na svakom drugom mestu. Ovo ne može biti predmet jedne stranačke kampanje, bilo vaše, bilo LDP, ili neke druge stranke, ovo mora biti naš zajednički poduhvat i napor svakog čoveka u ovoj zemlji, kako bi taj posao bio efikasno urađen i konačno završen, jer se i suviše dugo na njemu neuspešno radi, tumarajući od danas do sutra.
Poštovana predsednice, poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, poštovani predstavnici Vlade, pitanje je za gospođu Dragutinović.
Bez ikakve namere i želje da poentiramo na problemima sa kojima se suočava ne samo vaše ministarstvo ili Vlada u kojoj ste ministar, nego čitava zemlja, mislim da nam dugujete odgovor na to nezaobilazno pitanje u svakoj ozbiljnoj raspravi koja je usmerena ka pronalaženju, traganju za rešenjem problema u kojem se zemlja nalazi.
Zašto smo mi jedino društvo koje nema jasnu strategiju i viziju izlaska iz krize koja nas potresa? Pre godinu dana smo počeli o tome da razgovaramo i tada smo ponudili ne dokument koji je adekvatan odgovoru na sve probleme koje smo uočili, nego pre svega podršku za definisanje strategije koja bi pomogla našem društvu i ljudima o kojima se staramo.
Vi ste to zanemarili. Godinu dana ovde parcijalno rešavamo probleme gaseći požar za požarom. Pre godinu dana smo, u novembru, raspravljali o rebalansu budžeta koji je bio inflatoran. Tada smo plaćali cenu vladajuće koalicije koja je formirana. Ako je to bilo nužno i ako je to bila žrtva kvaliteta za neki budući kvalitet koji će proizvesti ta koalicija, onda godinu dana naknadno moramo da vam postavimo pitanje odsustva rezultata.
Mi smo društvo koje je izloženo ad hok merama vaše vlade. Juče nismo raspravljali, raspravljaćemo u ponedeljak o zakonu kojim se smanjuju obaveze države, tj. troškovi i javna potrošnja, kroz svođenje broja zaposlenih u državnoj upravi i lokalnoj samoupravi itd. Istovremeno smo suočeni sa vašom izjavom da ne znate kako se troši 130 milijardi. Ako ne znate kako se troši 130 milijardi, a mislim da ne treba ni da znate, jer ne treba država da bude ta koja daje odgovore na pitanje troškova javnih preduzeća, lokalne samouprave itd., već treba da podstakne one procese koji će dovesti do privatizacije javnih preduzeća i do stvarne samouprave i autonomije naših opština, regiona koje navodno stvaramo i pokrajine.
Odgovorite na jednostavno pitanje kako se troše pare za koje ste vi odgovorni, na osnovu odluka koje vaša vlada donosi. Danas smo slušali ovde u prepodnevnom razgovoru sa premijerom tu toplu konverzaciju između gospodina Mirka i gospodina Pere, neprimerenu skupštinskoj raspravi i pitanju koje je naš poslanik postavio.
Vi ste ministar finansija, ne pitam vas za 130 milijardi koje troše javna preduzeća od sopstvenih prihoda, lokalna samouprava, svi korisnici međunarodne pomoći.
Recite nam koji je bio osnov za donošenje odluke koja obavezuje jedno od najvećih javnih preduzeća, sa najvećim gubicima, a to je „Srbijagas“, da kupi ''Informatiku'' za 2.700.000 evra?
Složio bih se s vama, s tim što su vaši postupci potpuno drugačiji od ovoga što govorite. Ali, da krenemo od početka. Prvo, vaša definicija uloge države je samo vaša i ona nas ni po čemu ne obavezuje.
Pošto se borite protiv siromaštva, predložiću vam da budete konkretni i jasni u tome, pa nam recite šta vas je to rukovodilo da, kao ministar finansija, date saglasnost, tj. da obavežete "Srbijagas" da za gotovo tri miliona evra kupi akcije privatne kompanije koja u međuvremenu postaje vlasništvo mešovitog preduzeća koje su formirale naša država i ruska država, u kojoj ruska država ima većinu. Samo na to pitanje nam odgovorite konkretno.
Što se tiče vaših mera, bio sam vrlo jasan. Rekao sam da ste u novembru prošle godine ovde u parlamentu branili neodbranjivo. Zbog plaćanja vaše koalicije evro je sa 75 dinara otišao na 95.
Zbog neodrživog stava po kojem država kupuje političku podršku nudeći milostinju društvu, broj siromašnih se povećao za ovih godinu dana, nije se smanjio. Slažem se da država treba da pomogne preduzetništvo, ali ne tako što će ona početi da se bavi biznisom, nego tako što će se povući.
Predložili ste nam otpuštanje državnih službenika, a niste nam rekli kojim poslovima ova zemlja želi da se bavi. Mi nemamo problem sa brojem zaposlenih, nego sa rezultatima njihovog rada. Digli ste penzije na 70% plata.
Ne može se graditi egalitarizam između penzionera i radnika, nego prvo moramo da postavimo pitanje šta ćemo sa 40% penzionera koji ostvaruju puno penzijsko pravo a nisu imali pun radni staž. Tu treba uvesti red. Sto dvadeset hiljada penzionera prima mizerne penzije. Hajde da kažemo koji je minimum koji će država garantovati da oni od toga mogu da žive, a ne da se krijemo iza demagogije.
Ovde u parlamentu ste u januaru negirali recesiju, kada je Evrozona beležila prvi kvartal u recesiji. Govorili ste o rastu "dži-di-pija" (GDP) od 3%, a sada je minus četiri. Govorili ste da je on baziran na rastu našeg agrara.
To su bile besmislice, gospođo Dragutinović. Čekali ste MMF sa predlogom da se podigne PDV. To je vizija vaše politike. Da li je to nužno ili ne? Možda jeste i možda ćete čak i dobiti našu podršku za tako nešto, ako drugačije ne može. Ali, gde je strategija, gde je jasan plan?
Najveća preduzeća u zemlji su najveći gubitaši. NIS smo privatizovali i nemamo dva člana upravnog odbora. Je l' nas toliko ne interesuje poslovanje najrentabilnijeg preduzeća, tj. preduzeća sa najvećim profitom u zemlji, uz Telekom? To nisu naši podaci, to su podaci nezavisne statistike. Tri najveća preduzeća u Srbiji po profitu koji ostvaruju ili po prometu su NIS, Srbijagas i Telekom.
Recite kako se potrošilo 2.700.000 evra i koji je razlog da se tako nešto uradi. Razumemo zašto preuzimate propalo preduzeće. Zato što tako kupujete političku podršku. Što ste platili 2.700.000 evra da bi to sutra postalo vlasništvo mešovite kompanije koja je u većinskom vlasništvu ruske države? To je odluka Vlade, koja je obavezala "Srbijagas", koja u ovom trenutku knjiži 170 miliona evra gubitka. Na tih 170 miliona gotovo je tri miliona novih gubitaka.
Dozvolite da o tome razgovaramo. Slažem se s vašom idejom da treba podići potrošnju u situacijama u kojima pada sa druge strane, ali aktivnosti koje su obeležile ovih godinu dana nisu aktivnosti koje su bile usmerene na privredu, pošto ne može ministar Mrkonjić da bude menadžer svakog preduzeća u Srbiji i ne može država da se bavi poslom, ili ministar Dinkić.
Definisali ste mere koje niste sproveli. Naplata akciza - manji prihodi od očekivanih, naplata taksi na mobilne telefone - manji prihodi od očekivanih, transfer lokalnim samoupravama - veći od projektovanog. To nisu smanjenja koja su bila predviđena vašim merama. Koje ste još mere imali? Dislokacija sredstava, sopstveni prihodi koji idu u republički budžet - ni ta sredstva nisu povučena. Zamrzavanje plata, a sa druge strane rast prihoda po drugim osnovama.
Vaše mere se ne poštuju. Ne znamo da li su one apsolutno opravdane, o tome nismo nikada razgovarali. Suočeni smo sa politikom svršenog čina. Ali to više ne može u nedogled tako. MMF dolazi i odlazi. Mi nismo upoznati sa platformom koja je osnov vašeg nastupa pred MMF-om. Zadužujemo se, uzimamo kredite, što samo po sebi ne mora da bude loše, ali ovde ste u junu branili kreditne aranžmane. Niste mogli da nam kažete po kojim kamatama se to radi. To nije pisalo u odlukama i zakonima, nego ste nam vi to tumačili.
Sutra razgovaramo o kreditima koje naša država uzima da bi gradila svoju infrastrukturu. Da li postoje projekti za tako nešto ili će biti odobreni krediti i onda će se praviti projekti? Ko je za to odgovoran? Zašto nema obilaznice, šta je s Koridorom 10, s eksproprijacijom zemlje?
Previše je pitanja, i ta pitanja se postavljaju godinama unazad. (Predsednik: Vreme.) Samo nam objasnite to za ovih 130 milijardi evra i šta je sa ova tri miliona.
Gospođo Dragutinović, mi ćemo se lako  složiti oko onoga što je dobro. Deficit nije rezultat. Deficit možemo da posmatramo kao instrument. Ali, ovo je politička rasprava i možemo na nekom drugom mestu da razgovaramo o tim uskim ekonomskim pitanjima, koja ne treba da opterećuju ovu raspravu.
Ako govorimo o rezultatima vaše politike, sa manjim ili većim deficitom, onda oni moraju da budu izmereni onako kako se meri u čitavom svetu, a to je - porast ili pad stope nezaposlenosti. Ne mislim da mi sada treba da guramo prst u oko Vladi zbog toga što raste broj nezaposlenih. Ne vidim nikakvu korist u tome, ali vidim u nečemu drugom.
Treći put mi niste odgovorili na pitanje – šta vas je rukovodilo da glasate za odluku koja je obavezala preduzeće koje je u minusu 170 miliona da potroši još tri miliona, dve nedelje pre nego što će to preduzeće biti transformisano u mešovito državno preduzeće sa Ruskom Federacijom u kojem Rusi imaju većinu?
Ovde smo razgovarali pre godinu dana o neodrživosti jednog odnosa prema društvu. I vi sami, svojim komentarima, takođe govorite ono što govorimo i mi - da se mora voditi razumna i racionalna ekonomska politika i da se ne može na populizmu menjati društvo. Pitam vas - šta vam je problem da tražite podršku za nešto takvo?
Ne mislimo da vi treba da kontroliše tih 130 milijardi koje ste pomenuli, to treba da bude transparentno, ali to nije jedino polje koje je netransparentno. Netransparentne su i odluke same Vlade. Ako mi ne možemo da dobijemo odgovor na pitanje što ste potrošili tri miliona, zašto bi onda neko iz neke lokalne samouprave bio dužan da nam odgovori kako troši sredstva koja sam prikuplja?
Mislim da, kada govorimo o strategiji, onda uskraćujemo sebe za najefikasniji potez koji možemo povući u ovoj krizi. Zašto bismo mi iz republičkog budžeta finansirali budžete lokalnih samouprava u meri u kojoj to činimo danas?
Ali, s druge strane, ne možemo smanjiti transfere lokalnim samoupravama, a tim lokalnim samoupravama istovremeno ne dati prava da oni na neki drugi način i drugim putem dođu do svojih sredstava.
Da li je to nešto epohalno drugačije od načina na koji je ova zemlja funkcionisala? Da, samo u poslednjih 13 godina. Do 1996. godine i pobede opozicije u 40 opština Srbije lokalna samouprava je raspolagala svojom imovinom i sticala samostalne prihode u mnogo većoj meri i iznosu od onog u kojem to trenutno može da uradi. Zašto ste oduzeli pravo lokalnim samoupravama kroz ove zakone, o kojima ćemo raspravljati sledeće nedelje zato što juče nije bilo nikoga iz Vlade da tako nešto uradimo?
Kada govorimo o ekonomskim problemima, onda nemojte zanemariti činjenicu da ste vi predstavnik Vlade koja nas je uveravala kako će nas kriza zaobići, pa nakon toga, kako će kriza dati pozitivne efekte. Vi ste predstavnik Vlade koja je ignorisala našu dobru volju i nameru da vam pomognemo s nekim predlozima, koji su odbačeni kao nepotrebni.
Recimo, mi smo tražili povećanje osiguranja po depozitu sa tri hiljade na devet hiljada, tj. tri puta. Vi ste rekli da nema potrebe, a onda ste posle sedam dana došli sa idejom da se podigne na 50.000, pet puta više od onoga što ste prethodno definisali kao nepotrebno. A ni tu meru niste sproveli naredna dva meseca.
Ako govorimo o javnoj potrošnji, hajde da uđemo u njenu strukturu. Mi nemamo problem sa investicijama. Investirajte, mi to želimo. Zadužite se, ni to nije problem. Pa, svako tako dolazi do kapitala, osim Rumunije i Čaušeskua. Nemamo problem s tim, ali imamo problem sa efikasnošću u trošenju tih sredstava, sa projektima koji se stvaraju pošto se krediti uzimaju, sa činjenicom da se plaćaju penali i kamate na kredite koji su odobreni a sredstva nisu povučena, jer ne možemo da ispunimo kriterijume. To je ono što nas interesuje.
Departizacija sistema? Nemamo dva člana upravnog odbora najprofitabilnijeg preduzeća u zemlji, NIS-a, zbog toga što stranke ne mogu da se dogovore. To je neodgovorno i neozbiljno, pogotovo u ovoj situaciji.
Ako govorimo o javnoj potrošnji - da, ali zašto kroz penzije? Tako trošimo budućnost i penzionera i njihove dece i njihovih unuka. Ako stežemo kaiš, hajde da ga stegnemo jednom sa smislom, pa da pitamo koliko još treba da se mučimo, pošto je jedino izvesno u ovoj zemlji da je život svaka vrsta muke. Pa da tome damo nekakav smisao.
Živimo u ruševinama sveta koji su naši roditelji stvarali za nas. Hajde da vidimo da li možemo tome da damo neki novi smisao. Pa da uvedemo taj egalitarizam o kome se govori, ali ne između zaposlenih i penzionera, nego unutar korisnika penzionog fonda.
Dvadeset posto našeg ''dži-di-pija'' je pokriveno izvozom, a 15% obavezama prema penzionom fondu. Takva zemlja ne može da opstane i mi ćemo za godinu dana o tome razgovarati u mnogo težim uslovima nego što je slučaj danas, kao što danas razgovaramo o propuštenim šansama od pre godinu dana. Dajte to da rešimo. I recite za ta tri miliona.
Gospođo predsednice, poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, bez ikakve namere da na bilo kakav način zloupotrebim vrlo tešku situaciju u kojoj se nalazi naše društvo i očigledan napor, manji ili veći, svih stranaka usmeren ka prevazilaženju nasilja koje ima mnogo dublje korene od onih na koje se u poslednje vreme ukazuje, želim od vas da zatražim pomoć i podršku koja je u ovom trenutku neophodna, ne LDP, nego našem društvu, kako bi dobilo odgovore od Ministarstva pravde na jedno pitanje koje ne sme ostati bez odgovora.
Naime, posle smrti Brisa Tatona, francuskog državljanina koji je ubijen na ulicama Beograda polovinom septembra meseca, jedan od najistaknutijih predstavnika Ministarstva pravde, državni sekretar Ministarstva pravde Slobodan Homen izjavio je na konferenciji za novinare kako je bilo pritisaka kojima je bilo izloženo Ministarstvo pravde i nadležni državni organi, da bi uhapšena, odnosno osumnjičena lica za ubistvo Brisa Tatona bila puštena iz pritvora u kojem su se vrlo brzo našla. Znači, uopšte ne želimo da u ovom trenutku razgovaramo o svemu onome što je tome prethodilo, o reakciji države. Policija je u roku od 24 sata privela 11 osoba, ali mi moramo dobiti odgovor na pitanje ko su ljudi koji su se usudili da tako nešto urade. Oni su time počinili dva krivična dela – trgovina nedozvoljenim uticajem, to je novo krivično delo, i podstrekivanje na zloupotrebu službenog položaja.
Niko u Ministarstvu pravde, u Republičkoj vladi, niko u državi nema pravo da prećutkuje tako neprihvatljiv postupak kao što je pokušaj uticaja na državne organe kako bi oni koji su odgovorni za krivično delo koje je na kraju klasifikovano kao teško ubistvo bili pušteni iz pritvora.
Ljudi koji se nalaze na funkcijama moraju da izaberu da li će na tim funkcijama poštovati obavezu koju imaju prema našoj javnosti i društvu ili prema nekim pojedincima koji su u tom slučaju možda čak i moćniji od njih.
Ali, mi nećemo daleko odići od suočavanja sa posledicama, svakako se nećemo približiti uzrocima našeg problema. Ukoliko za nas postane prihvatljivo prelaženje preko tih otvorenih pitanja, bez ikakvog insistiranja na odgovorima, Ministarstvo pravde, Republička vlada, Republički tužilac, oni moraju efikasno delovati, ne samo u situacijama u kojima se građani ubijaju na ulicama, nego i u onim situacijama koje prethode jednom takvom stanju.
Od vas tražim da se angažujete na tome i, naravno, od ministarske pravde i od premijera Cvetkovića. Moramo dobiti odgovor na pitanje kome je palo na pamet i ko se usudio da tako nešto pokuša da uradi, da pomisli da je tako nešto dopušteno u Srbiji u 2009. godini, u ovakvim okolnostima.
Bez toga, svi napori ostaju u drugom planu, to je i najveća kompromitacija, uprkos svemu onome što su građani učinili kako bi pokazali da je Srbija drugačija od one koja je ubila Brisa Tatona, od one koja prebija po ulicama, od one koja je juče napala dekana Medicinskog fakulteta u Novom Sadu, od one koja ne može ništa da uradi nenasilno, normalno i tolerantno.
Dakle, na jednom tako važnom pitanju mi insistiramo i postavljaćemo ga sve dok ne dobijemo odgovore. Ukoliko odgovora nema, onda je ćutanje izraz solidarnosti i razumevanja, i naredni korak biće zahtev za razrešenjem i državnog sekretara i ministarke pravde.
Poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, dve važne teme su pred nama.
Neću reći ništa novo ako kažem da je, nažalost, i danas Vojska žrtva politike, kao što je to bila i suviše često u prošlosti. Mislim da je zbog značaja ovih tema svakako ovde bilo neophodno prisustvo predsednika Vlade, a argumentacija je, svakako, jača, imajući u vidu sve probleme sa kojima se društvo suočilo u poslednjih nekoliko nedelja, probleme koji proizilaze iz nasilja, koje je neraskidivo povezano sa organizacijom sistema bezbednosti u našem društvu.
Jasno nam je zašto vi predstavljate Strategiju odbrane, ali mislim da, i pored najbolje namere, ne možete pokriti sve one slabosti koje su prisutne u organizaciji naše države, koje su vas dovele do pozicija da vi predstavljate i pravite Strategiju nacionalne bezbednosti, koja je kompleksnija, šira i sveobuhvatnija od Strategije odbrane i pored svih vaših nastojanja ona bi morala da obavezuje i neka druga ministarstva i svakako institucije izvan Vlade Republike Srbije.
Zbog toga bih prvo želeo da kažem nekoliko rečenica o samoj Strategiji nacionalne bezbednosti, a da potom progovorimo i o Strategiji nacionalne odbrane, odnosno o politici odbrane i Poglavlju četiri Strategije koju ste nam prosledili.
Što se tiče Strategije nacionalne bezbednosti, ono što je za nas problematično, jeste deo Strategije koji se bavi izazovima, rizicima i pretnjama po bezbednost našeg društva. Problem vidimo u činjenici da vi samo delom možete odgovoriti na ovde pobrojane pretnje, rizike i izazove, a jezik kojim je ovaj deo Strategije uređen nema dodirnih tačaka sa onim što su do sada bila nastojanja Ministarstva odbrane i sa onim što je Ministarstvo odbrane radilo.
Dakle, ako govorimo o opasnosti od oružane agresije, onda je jasno da niko ne može usvojiti strategiju nacionalne bezbednosti, apsolutno isključiti mogućnost nekog oružanog sukoba – samo po sebi, svakako je jednoj takvoj opasnosti mesto u strategiji nacionalne bezbednosti. Mislim da je potpuno politički neodrživa konstatacija da jednostrano proglašena nezavisnost Kosova predstavljala najveću pretnju bezbednosti Republike Srbije, neodrživa imajući u vidu ono stanovište koje je, takođe, jasno izraženo u Strategiji nacionalne bezbednosti, pogotovo u Strategiji naše odbrane. Ako mi svoju budućnost krajnje otvoreno vezujemo za EU, onda ne možemo tu EU, koja je u najvećoj meri prisutna na prostoru Kosova i Metohije, definisati kao najveću pretnju po bezbednost našeg društva.
To može biti zloupotrebljeno i to sigurno u politici koja je po pravilu neodgovorna kada se govori o pitanjima bezbednosti, odnosa prema vojsci, policiji, odbrani, svakako će biti zloupotrebljeno.
Ono što nam nije jasno, i mislim da ni vi tu mnogo ne možete uraditi, jeste sve ono što proizilazi iz pretnji koje se nalaze u Strategiji nacionalne bezbednosti, a koje same po sebi nemaju mnogo veze sa Ministarstvom odbrane.
– Pitanje organizovanog kriminala na prostoru Republike Srbije je svakako pitanje kojim se ne može baviti isključivo Ministarstvo odbrane, prosto, mi imamo institucije koje su dužne taj posao da rade. Pitanje borbe protiv korupcije, svakako, nije prioritetna oblast delovanja Ministarstva odbrane.
Problem ekonomskog razvoja Republike Srbije, energetska međuzavisnost, neravnomeran privredni i demografski razvoj, nerešen status i težak položaj izbeglih, opasnosti povezane sa pojavljivanjem i širenjem infektivnih bolesti kod ljudi i zaraza kod životinja, destruktivno delovanje pojedinih verskih sekti i kultova na porodice i naše društvo, sve to previše opterećuje jedan dokument koji ovde predstavlja Ministarstvo odbrane, koji, uprkos nameri da najadekvatnije odgovori na ove probleme, to ne može da uradi.
Ono što je jasno svakome ko je pratio ovu temu, od početka ove skupštinske rasprave, jeste činjenica da ste vi ovo uradili, jer ovo niko drugi nije želeo da uradi, ili što je još gore, nije se znalo ko treba da uradi Strategiju nacionalne bezbednosti. I to treba reći, ne da bi se bilo ko optuživao, nego da bismo onda mogli da ukažemo na jedan sistemski nedostatak, koji u budućnosti mora biti otklonjen, jer je očigledno da nije dobro uređena država u kojoj Ministarstvo odbrane odgovara na čitav niz problema koji su obuhvaćeni ovom strategijom.
Ako se vi bavite pitanjima problema koji prati neravnomeran ekonomski razvoj, zarazama, infektivnim bolestima, statusom izbeglih i prognanih lica, borbom protiv korupcije i kriminala, vi nećete biti efikasni u onome što su vaše primarne obaveze. A vaše primarne obaveze su borba protiv nedozvoljene trgovine oružjem, vaše primarne obaveze su očuvanje bezbednosti, koja proizilaze iz uloge koju može da ima Vojska, vaše primarne obaveze definisane su, između ostalog, i zakonima o kojima ćemo ovde raspravljati, obaveštajne agencije, VBA, nemate vremena i ne smete da se bavite čitavim nizom problema koji su pobrojani u ovoj strategiji. Mi želimo u ovom trenutku da dobijemo odgovor na pitanje –šta će država preduzeti kako bi se u budućnosti ovaj nepotreban teret skinuo sa Vojske, jer to nije posao Vojske? I tako dolazimo na teren strategije odbrane.
Nikada naše društvo nije imalo problem sa vojskom kao institucijom, ali je i suviše često imalo problem sa vojskom koja je radila poslove koje u normalnim društvima ne radi vojska. vojska je politički zloupotrebljavana u prošlosti. Ako imamo jednu takvu istoriju, onda moramo vrlo jasno skinuti tu vrstu problema sa dnevnog reda naše države.
Niste vi ti koji treba da odgovore da li Srbija želi NATO ili ne. Nigde o tome presudnu reč ne iznosi ministar odbrane ili načelnik generalštaba. To je izraz političke volje koji govori o dugoročnom opredeljenju, o viziji jedne države, jednog društva.
Ovde smo čuli nekoliko poslanika koji su govorili o tome, sasvim otvoreno. Strategija koja zaobilazi jasnu odrednicu Srbije prema NATO paktu je, zapravo, strategija koja govori o ozbiljnim političkim slabostima. To nema mnogo veze direktno sa vašim ministarstvom, ali svakako ima veze sa Vladom.
Nedavno se vratila delegacija Parlamenta iz SAD. Naš član te delegacije je u kontaktima sa predstavnicima Ministarstva odbrane Pentagona, Stejt Dipartmenta, Nacionalne garde Ohaja, čuo da SAD u oblasti vojne saradnje imaju jako kvalitetan odnos sa našim Ministarstvom odbrane i sa našom Vojskom, da su problemi iz prošlosti prevaziđeni, da to nije učinjeno tako što su zaobiđena neka teška pitanja, nego tako što je adekvatno na njih odgovoreno.
Ako mogu naše vojske da sarađuju na adekvatan način, šta je problem i gde je uzrok problema nesposobnosti naše politike da prati jedan takav kurs?
Mi smo 2007. godine doneli jednu politikantsku odluku, kada smo zadovoljavajući jedan politički fatalizam tadašnje vladajuće koalicije u Rezoluciju o Kosovu i Metohiji ugradili i stav o vojnoj neutralnosti Srbije.
Mi moramo kao političari voditi racionalnu i razumnu politiku. To nije bila racionalna i razumna odluka. Ako danas preko nje ćutke prelazimo, onda svakako to najavljuje neke promene u budućnosti, ali istovremeno govori o problemima i slabostima koje postoje u ovom društvu i koje ne smemo ignorisati, jer nam ništa u tom slučaju neće garantovati da ćemo umesto da dođemo na nove pozicije mi, zapravo, ostati negde na pola puta ili se čak vratiti unazad. I to je ''par ekselans'' političko pitanje.
Zbog toga smo napisali amandman na ovu strategiju i od odnosa Vlade prema tom amandmanu zavisiće i odnos LDP prema stavu o Strategiji.
Mi želimo da u Strategiju nacionalne odbrane vrlo jasno bude ugrađeno izričito opredeljenje Srbije za punopravno članstvo u NATO pakt.
Smatramo da je to veoma važno, iako znamo koliko predrasuda stoji na putu realizacije jednog takvog političkog opredeljenja.
Ali, moramo takvu jednu odluku doneti danas, ne samo zato što su sve zemlje koje su danas punopravne članice EU, pre toga članstva, poslednjih 15 ili 20 godina morale da budu članice NATO pakta, nego zato što će proces bezbednosti evropskih integracija naše države učiniti snažnijim i efikasnijim proces evropskih integracija, skratiće period, umanjiće neke dileme. Valjda posle 20 ili 30 godina tumaranja možemo konačno doneti neke političke odluke koje će ubrzati procese u našem društvu.
Propustili smo previše vremena da bismo mogli danas da pređemo preko hirova nekih pojedinaca koji sa dva, tri ili pet poslanika ucenjuju vlast u ključnim političkim odlukama koje se donose u ovim trenucima.
Oni koji danas otvoreno zagovaraju evropske integracije Srbije, moraju biti spremni da učine sve kako bi one bile brze i efikasne, pa, između ostalog, i da urade ono što je samo po sebi vojska spremna da uradi, a to je, da se uklope u dobro koncipiran sistem međunarodne bezbednosti na prostoru Evrope.
Nijedna zemlja u našem okruženju danas ne sledi politički kurs koji sledi Srbija. Bosna i Hercegovina je predala akreditive i zahtev za članstvo u NATO pakt.
Makedonija ima politički problem sa Grčkom, jer da ga nema, danas bi bila u statusu u kojem su Albanija i Hrvatska – punopravna članica.
Rumunija, Bugarska, Mađarska, Grčka, sve zemlje koje se nalaze u našem okruženju su te odluke već donele.
Ovde se stvara pogrešan utisak da tu odluku ne donosimo zbog toga što smo pod prevelikim uticajem Ruske Federacije, ali ako Ruska Federacija nema ništa protiv članstva Srbije u EU, onda ne može imati ništa protiv naše namere da što pre stignemo do tog cilja, a pogotovo što unutar EU ili NATO saveza možemo doći do odgovora na one probleme na koje do sada sami nismo bili sposobni da odgovorimo u političkom smislu.
Jer, ne mislim da topovi treba da govore umesto političara, pa zbog toga što nismo bili sposobni da odgovorimo, uvlačili smo u probleme i sebe i sve druge oko nas.
Pitanje Kosova je veoma važno, ali kroz davanje političkog odgovora na problem odnosa Srbije i NATO, mislim da se može doći do rešenja koje bi učinilo kvalitetnijim život Srba na Kosovu, otvorilo kvalitetniju perspektivu odnosa srpske i albanske zajednice na Kosovu, i Beograda i Prištine.
Da li to želi Ministarstvo odbrane? Pa, po svemu onome što je Ministarstvo odbrane uradilo u poslednjih nekoliko godina, jasno je da ne samo da želi, nego tako nešto i radi. Da li to želi Vlada? Vlada nema snagu da nam kaže da je na tako nešto spremna. Onda neka Vlada traži podršku ovde u Parlamentu za jednu takvu odluku i tu podršku smo spremni da damo, ne samo podršku koja bi značila glasanje za Strategiju odbrane, u kojoj se Srbija opredeljuje za punopravno članstvo u NATO paktu, nego i podršku koja bi nas obavezala da našem društvu objasnimo zašto je to u njegovom interesu, iako su danas očekivanja većinski na drugoj strani.
I posebno osuđujemo tu kalkulantsku politiku koja bi odgovor na ovako teško pitanje sa lidera prenela na društvo. Onda nam ne treba Vlada i nije nam potreban Parlament, ukoliko se svi složite sa činjenicom da će to pitanje biti rešeno na nekom referendumu. Pre toga društvo mora biti sposobno da razumno rasuđuje o težini odluke koju donosi, oslobođeno emocija, a nijedno društvo, pogotovo naše, nakon svega onoga čemu je bilo izloženo, ne može doneti odluku na jedan takav način.
Zato je to naša politička obaveza, da uvedemo Srbiju u EU najbrže što možemo, između ostalog, i kroz punopravno partnerstvo i članstvo u NATO savezu, međunarodne bezbednosne organizacije koje se pominju, naše učešće u međunarodnim misijama, apsolutno razumevanje, velika podrška za tako nešto.
Oni koji to osuđuju neka razmisle o miru koji su srpskom narodu na prostoru bivše Jugoslavije, nažalost, i suviše često, garantovale međunarodne snage, i našoj obavezi da na drugom prostoru planete kojoj pripadamo mi nekome podarimo taj mir, ukoliko imamo snagu, a imamo obavezu da to uradimo, što nas praktično obavezuje na drugačiji odnos prema Misiji UN u Avganistanu i na spremnost da se o tome ovde u Parlamentu, prvo, otvoreno govori, a potom i na svakom drugom mestu na kojem se o tome danas arbitrira i odlučuje.
Još jedna veoma važna tema o kojoj želimo da razgovaramo, u okviru Nacionalne strategije odbrane, jeste uloga društva u ostvarivanju ove strategije. Uloga drugih institucija, to ne može biti samo zadatak Ministarstva odbrane.
Naravno da to jeste prvi posao Ministarstva odbrane, ali kao što ne može policiji da reši problem nasilja u Srbiji, ne može ni Ministarstvo odbrane da bude uspešno u profesionalizaciji vojske, ukoliko nema društvenu podršku za tako nešto. A društvena podrška proizilazi iz jedne nove vrste ambicioznosti našeg društva, da radi više da bi imalo više.
Sada smo u jednom haosu u kojem se steže kaiš do granice izdržljivosti. Kako ćemo ostvariti ovu strategiju ukoliko svi delimo i sledimo logiku po kojoj ćemo se odreći prvo večere, pa ručka, pa doručak svesti na jednu kašiku? Sa time treba prekinuti i reći da efikasna strategija odbrane Republike Srbije košta i da nas ona obavezuje da stvorimo novac kojim će to biti finansirano, da profesionalizacija vojske košta i da nas obavezuje da stvorimo novac kojim će profesionalni vojnik biti plaćen, da bi naši sinovi sedeli sa nama, u svojim porodicama, školovali se i radili poslove koje žele da rade, ukoliko su se već odlučili da krenu drugim putem od onog na čijem se kraju nalazi oficirski čin, i o tome treba danas govoriti.
U periodu štednje i recesije na ovome ne smemo da štedimo ni da se ovoga lišavamo, jer demokratska Srbija ne može postati dovoljno sigurna ukoliko njene institucije nisu demokratizovane i modernizovane, a mislim da prazne klupe i odsustvo drugih ministara jasno upućuju na jedan problematičan stav, da je to pitanje vaš lični problem ili problem nekoliko generala iz samog Ministarstva, a tako nešto nije tačno.
Juče smo bili svedoci petogodišnjice obeležavanja ubistva dvojice gardista u Topčideru. To nije problem samo Vojske, ali to danas opterećuje i Vojsku. Institucije koje postoje u ovoj državi moraju dati efikasne odgovore i na to pitanje i na ona pitanja koja se svakodnevno postavljaju mimo Vojske, a to po pravilu obavezuje nas ovde u Parlamentu i zato je ovde u Skupštini veliko poštovanje za te porodice, osuda za one koji su zloupotrebili tu tragediju i jasna obaveza Skupštine Srbije da će insistirati na punoj istini.
Jer je puna istina u interesu tih porodica, to je najmanje što za njih možemo učiniti, a potom i u interesu naše vojske koja ne sme biti paravan za ono za šta je bila u prošlosti kada je bila zloupotrebljena.
Jasno je sve ono što misli LDP – pružamo podršku reformama u oblasti bezbednosti, ali nemamo razumevanja za političke slabosti i kalkulisanje koje prepoznajemo ovde kroz nespremnost Vlade da uradi ono što je već Ministarstvo uradilo, to je, da krene otvoreno, putem integracija, u NATO savez i da na takav način učini brzim i realnim našu evropsku budućnost. (Aplauz.)