Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Čedomir Jovanović

Čedomir Jovanović

Liberalno demokratska partija

Govori

Gospođo predsednice, poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, mislim da smo toliko toga rekli o ovom amandmanu, samo možemo danas iskazati žaljenje zbog odsustva hrabrosti i spremnosti da se u ovom trenutku uradi ono što bi definitivno moralo da se uradi ukoliko zaista želimo da vodimo odgovornu politiku u našem društvu.
Žao mi je što juče nisam bio u sali u trenutku rasprave u kojoj su predstavnici PUPS pokušali da zaštite svoj integritet iznoseći čitav niz neistina, kojima praktično samo potvrđuju koliko smo bili u pravu kada smo napisali ovaj amandman.
O čemu se zapravo radi u našem amandmanu? Mi pokušavamo da uradimo ono što Vlada nema hrabrosti da uradi, baš kao što nije imala hrabrosti da uradi čitav niz političkih odluka, koje je u međuvremenu vreme potvrdilo demantujući Vladu, a dajući za pravo nama koji smo na tome insistirali, bez obzira da li se govori o odnosu prema Haškom tribunalu, o problemu Kosova, o odnosu prema zemljama u regionu, procesu crnogorske nezavisnosti, ekonomskim reformama koje se u zemlji moraju pokrenuti.
Mi smo napisali amandman u kojem pokušavamo da zaštitimo penzionere od one vrste populizma i demagogije, koji po pravilu najviše koštaju njih i to dvostruko, tako što njima uskraćuju pravo na normalan život, pri tom račun za tako nešto ispostavljaju generacijama njihove dece i unuka.
Pre godinu dana u ovom parlamentu izvršen je rebalans budžeta koji je bio direktna posledica pristanka na ucenu jedne poslaničke grupe koja je insistirala na linearnom povećanju penzija za 10%. Time su probijene javne finansije za 450 miliona evra, a dinar obezvređen za 30%, pa su tako zagovornici prava penzionera uvećali penzije za 10%, a onda vrednost tih penzija srušili za 30%.
Danas mi ovim amandmanom predlažemo smanjenje penzija svakom penzioneru za jedan procenat za godinu radnog staža koja nedostaje do punog radnog staža, pri tom vrlo dobro znamo koliko su penzije u Srbiji male.
Znamo da 500.000 penzionera prima penziju do 13.000 dinara, da penzije do 20.000 dinara prima gotovo 90% penzionera, ali isto tako znamo da ti penzioneri imaju pravo na penziju i u 2010. godini, ali i u 2011, 2012, 2013, u onim godinama u kojima neće biti ovakve vladajuće koalicije, ali neće biti ni mogućnosti da se zadovolje i ostvare njihova prava.
Mi moramo govoriti o međugeneracijskoj solidarnosti. Dokle će stići zemlja koja trećinu svog budžeta izdvaja za tako nezadovoljavajuće penzije kao što su ove danas u Srbiji?
Dokle će stići zemlja koja 2000 puta više izdvaja u penzioni fond nego u stipendije studenata koji treba da se usavrše u inostranstvu? Dokle će stići zemlja u kojoj progresivno raste broj penzionera u odnosu na broj zaposlenih? Taj rascep je sve širi, a problemi koji to prate su sve veći. Zato danas hoćemo da postavimo pitanje Vladi, ono pitanje koje postavljamo u svakom trenutku rasprave, kao što tražimo red u javnim preduzećima, u privatizaciji NIS, tražimo red i u penzionim fondovima. Ako je 19% penzionera ostvarilo svoje pravo na osnovu punog radnog staža, kako može taj penzioni fond da funkcioniše u budućnosti ukoliko se ne suočimo sa takvom činjenicom?
Ako je penzija ekonomska kategorija, onda nemojmo penziju da svodimo na milostinju, nego se moramo dogovori jedni sa drugima, stegnuti kaiš onoliko koliko je to neophodno, kako bi zajedno mogli da rešimo problem s kojim se suočavamo, a taj problem je vrlo ozbiljan i vi to dobro znate, gospođo Dragutinović.
Vi znate šta se podvodi pod penzijom, reformu koja će početi 2011. godine. Mi mislimo da će 2011. godine Vlada uraditi ono što mi tražimo sada, suočiti društvo sa činjenicom da je neko prokockao trud generacija. Ko je vodio penzioni fond tokom 90-tih godina? Gde je novac koji su penzioneri zaradili i investirali u penzioni fond? Kako bi danas prošao penzioni fond kad bi se kapitalizovao i pojavio na nekoj berzi? Kako smo stigli do poražavajuće istine koja govori o našem društvu kao društvu koje mora da donira penzioni fond sa 60%, gotovo 60%, a pri tom su penzije poražavajuće i od njih ne može da se živi?
Mi smo sigurni da možemo da se dogovorimo sa penzionerima oko podele odgovornosti, oko stezanja kaiša. Ni sada nema dovoljno novca za njih, ali ima još manje poštovanja. Mi smatramo da je vrhunsko nepoštovanje laganje penzionera, da je pokazivanje licemerne brige za njih koja im uništava budućnost najneodgovorniji oblik političkog ponašanja. U Srbiji se 25% penzija isplaćuje po osnovu invalidskih penzija, kao da smo u minskom polju živeli. Očigledno je da je tu jako mnogo zloupotreba i to na štetu upravo penzionera. Jasno je da je 90-tih godina politika koja je upravljala društvom problem penzionera stvarala tako što je ljude bez posla prevodila u status penzionera.
Koliko danas imamo penzionera koji su radno sposobni, koji su zbog toga što država nije bila u prilici da im omogući prekvalifikaciju postali socijalni slučajevi koji danas čekaju milostinju od države koja ih je prethodno uništila?
Mi nemamo pravo da lažemo jedni druge, moramo da kažemo istinu i da podelimo teret reformi u zemlji. Možemo ovde da žongliramo sa primerima koje som tako puno čuli u poslednjih nekoliko dana, ali niko ne može da odgovori na jednostavno pitanje - kakva je sudbina zemlje koja 15% svog BDP izdvaja za donaciju penzionom fondu?
Mi želimo da se dogovorimo i tražimo podršku penzionera za to, za one radikalne reforme u društvu koje će nama omogućiti da više radimo, a njima da imaju neku korist od tog rada. Zato penzioneri treba da nas podrže i veliki broj njih nas i podržava, ali imamo problem sa institucijama. Da li je penzioni fond danas efikasna institucija ili je deo partijskog plena? Zašto je promenjeno rukovodstvo penzionog fonda? Po kojim kriterijumima? Da li imamo poslanike koji sede u penzionom fondu, ali po drugom osnovu? Oni su u sukobu interesa, oni su u klasičnom sukobu interesa. Kako može poslanik vladajuće koalicije istovremeno da bude i član upravnog odbora penzionog fonda? Tamo je sindikalista ili predstavnik penzionera, a ovde je predstavnik politike vladajuće koalicije. To je klasičan sukob interesa.
Mi želimo da postavimo pitanje - šta će se desiti u 2010. godini sa mladima, sa onima koji rade? Kada će država o njima početi da brine? Da li postoji mogućnost da se dogovorimo, pa da vidimo koliko to zaista iznosi, koliko košta državu ovaj amandman, a koliko država na njemu dobija? Kada su penzije povećavane, nekome su povećane za 100 dinara, a nekome za 10.000 dinara. Protagonisti ideje linearnog povećanja penzija za 10% su najviše sebi povećali, a najmanje onima koji su najviše ugroženi, zato što su već imali velike penzije.
Nas interesuje koncept koji bi definisao državnu penziju, kojom država na određeni period garantuje penzioneru minimalna sredstva od kojih može normalno da se živi, a ostatak novca koji se iovako preusmerava iz budžeta u penzioni Fond, mi želimo da preusmerimo u one segmente našeg društva koji će pospešiti razvoj, ne rast, nego razvoj. Kada počne ekonomija da nam se razvija, biće veći društveni proizvod, veći društveni proizvod će garantovati stabilniji Penzioni fond i normalniju budućnost penzionera.
Danas ne možemo da živimo u Srbiji, a da ne postavimo pitanje – šta će se desiti za dve, tri ili pet godina? Mi očekujemo od tih penzionera da budu sposobni za život i u vremenu koje je pred nama, na tako nešto imaju ostalom pravo. Mi smo staro društvo i to vrlo dobro znamo. Stara društva se teško menjaju. Zato nam je potreban onaj dogovor sa penzionerima koji će njima omogućiti da nam kažu gde su pogrešili, a nama da uradimo posao i za sebe i za njih.
Mi živimo u ruševinama sveta koji su oni stvarali. Ali, imamo pravo da mi stvorimo neki novi svet i mislim da nam oni nisu prepreka. Prepreka nam je licemerna politika koja kupuje glasove, licemerna politika koja se dodvorava radnicima, čak i kada nisu u pravu, politika koja kaže – fiskalna kasa, pa posle protesta taksista kaže – da, ali u martu. Politika koja ne zna šta hoće. Politika koja ispostavlja račun građanima, ali nije spremna da ispostavi račun parlamentu za ono što je uradila. Tad su krive knjigovođe. O tome se radi.
Zato tražimo od vas, gospođo Dragutinović, da kažete istinu ovde. Prvo, to nije vaš problem. Gde je ministar rada? Ministar rada nije došao na raspravu o budžetu. Danima ovde sedimo, to je njegov resor. Da dođe ovde ministar rada, pa da kaže parlamentu ono što mi svi vrlo dobro znamo, da danas trošimo budućnost, a ne da interese penzionera brane oni koji su u sukobu interesa, a to je PUPS. Ne brane oni penzionere, brane oni svoje pozicije. Ne može se na takav način voditi reformska politika u zemlji i žao nam je što nije bilo razumevanja, alu u obrazloženju koje smo čuli i koje piše, mi nalazimo potvrdu koja govori o tome da smo u pravu kada na tome insistiramo.
Samo je pitanje tajminga, da li ćemo to uraditi sada ili za godinu dana. Mi želimo to da uradimo sada. Mislimo da ćemo tako otvoriti perspektivu mladim generacijama koje treba da pomognu penzionerima da izađu iz problema u kojima se zajedno sa nama nalaze. Ali, nigde neće stići zemlja ukoliko se budemo ponašali na ovakav način.
Zbog toga, prvo, poruka penzionerima da se ovim borimo za njihovo pravo, ali pravo koje su drugi osporili, da se borimo za državu koja će im omogućiti da troše ono što su stvorili, a ne ono što im država udeli kao milostinju, da danas država pokušava da kupi njihove glasove i političku podršku, pri tom ih ponižavajući, i njih i njihovu decu i njihove unuke. Zbog toga nemamo pravo o tome da ćutimo, želimo protiv toga da se borimo.
Siguran sam da ćemo vrlo brzo, ovde u parlamentu dobiti potvrdu ovoga na čemu danas insistiramo kroz vladine inicijative koje će biti zakasnele i u tome je osnovni problem i politička razlika koja postoji po ovom pitanju između nas i dela vladajuće koalicije.
Po pravilu se jako teško razumemo sa Partijom penzionera. Gospodine Čolakoviću, niko ovde ne govori o zalaganju LDP za smanjivanje penzija, samo bi vas zamolili da više tako ne štitite interese penzionera.
Povećali ste penzione izdatke za 450 miliona evra i na takav način umanjili vrednost naše valute za 30%. Niko od vas nije tražio, niti mi imamo pravo za sebe da verujemo da smo mi tutori ljudima u ovoj zemlji. Mi smo dužni da im stvorimo šansu da oni mogu nešto da urade od svog života, a ne da živimo život umesto njih.
Po pravilu, opet nastavljate sa svojom demagogijom. Za koji ste vi to sistem? Za taj socijalizam u kome smo živeli. On nas je i doveo do privatizacije i tranzicije. Da li vi znate za neki drugi model u kome država može da se odrekne onoga sa čim ne zna šta će, a da to nije privatizacija i tranzicija? Nisu ti radnici izašli na prugu zbog LDP, nego su oni završili na pruzi zato što je propala zemlja.
Da se vodila drugačija politika, ne bi postojala vaša koalicija, da je vodila drugačiju politiku, recimo regionalnu. Bila bi nam otvorena neka regionalna tržišta pa bi tamo mogla da se proda neka roba. Da smo bili sposobniji u evropskim integracijama pre bi stigli do evropskih fondova. Da smo imali hrabrosti da uradimo ono što su radila druga društva oko Natoa, investicije bi ovde bile sigurnije, kroz činjenicu da smo bliži NATO paktu. To su sve elementi jedne politike koje nedostaju u tome što vi radite, tog vašeg koncepta, da bi onda on doveo do rezultata o kojima vi govorite.
Ne smanjujemo mi penzionerima penzije. Tih penzija nema, gospodine Čolakoviću. Smanjujemo ono što se uzima na drugoj strani. Tražim da se uvede red u penzioni fond, kao i u sve druge segmente života. Tražili smo ovde da se raspravlja o državnom revizorskom izveštaju, a ne da vi u diskusijama govorite, da se uzme na nekom drugom mestu. Ovde je trebalo da podržite nas i naš zahtev da se prestane sa javašlukom u javnim finansijama.
Podržali ste privatizaciju NIS. Lošu privatizaciju. To su činjenice. Ako se borimo za interese penzionera, onda moramo afirmisati one vrednosti na kojima se gradi sigurna budućnost penzionera u svakoj normalnoj zemlji. Na primer, penzioni fond.
Kolika je bila inflacija u prošloj godini – 7-8%. Zašto se ne vodi politike ciljane inflacije? Zašto se pregovaralo sa MMF u ovoj godini, a MMF je oteran iz Srbije pre tri godine? Te tri godine skupo koštaju. Gde su pare? U političkim projektima, u utopijama, u železnici koja je milijardu evra napravila gubitak, a u resoru je vaše koalicije.
Tamo su pare. U koridoru kojeg nismo u stanju da pokrenemo i napravimo, a svake godine se ovde pojavljujemo sa prepisanim tekstovima iz prošle godine. Red u svaki segment, pa i red u odnos države prema penzionerima. Zašto se ne utvrdi minimalna penzija pa neka država garantuje tu minimalnu penziju, ili neka kaže ljudima da više nije u stanju da uradi ono za šta se formalno zalaže. Da nije u stanju da im omogući ona prava koja su im deklarativno utvrđena.
Gospodine Čolakoviću, vaša partija nije otkrovenje. Svako društvo koje je prošlo kroz tranziciju, pojavili su se demagozi koji su se obraćali onim slojevima društva koji su najviše ugroženi. Da li su to bile partije, stranke umirovljenika, penzionera, to više nije toliko važno, ali su sve one jedno leto i potom nestale.
Po pravilu su se povlačile sa političke scene kada je postalo onima kojima su se obraćali jasno da su još jedanput prevareni i zloupotrebljeni. Godine 2000. penzija u ovoj zemlji nije ni postojala, a onda je na vlast došla jedna koalicija koja je nasledila razorenu zemlju, zašto je definitivno neko morao da bude odgovoran. I u svakom normalnom društvu bi to bilo. Tu je počelo stvaranje osnova za razvoj i transformaciju Srbije u modernu evropsku državu.
Ta politika je surovo zaustavljena 12. marta 2003. godine, ubistvom predsednika Vlade, od tada narednih nekoliko godina mi tumaramo u uverenju da je moguće održati postojeće odnose u društvu.
Još jedanput vam kažemo, mi ništa penzionerima ne želimo da uzmemo, samo skrećemo pažnju na činjenicu da se penzionerima daje ono što realno ne postoji i to tako što se uzima na drugoj strani, ne razmišljajući o posledicama jednog takvog odnosa.
Lepo je što ste vi ušli u vašu vladajuću koaliciju čistih računa, ali ta vaša koalicija mnogo košta, gospodine Čolakoviću. Vaših pet glasova je koštalo 500 miliona evra. To je cena, vrednost vašeg zahteva. To je možda prihvatljivo za vas i vašu vladajuću koaliciju. Mislimo da je to preskupo, da je to već koštalo 30% smanjenja vrednosti dinara. Vredelo je kada ste ušli u vladu 75, danas je 95. Probijene su javne finansije. To su činjenice.
Hajde da se dogovorimo, slažem se, gde je prostor za dogovor? Niste nikada organizovali razgovore, niti konsultacije. Prošli put kada ste menjali budžet, rebalans budžeta je bio inflatoran. Sve zemlje su stezale kaiš, vi ste insistirali na inflatornom budžetu. Sada smo ga dobili. Dajte, hoćemo da se dogovorimo, da vidimo kako možemo jedni drugima da pomognemo.
Ali, nije ta penzija jedina obaveza države prema penzionerima. Šta ćemo sa sistemom zdravstvene zaštite? Kakav je on? Šta ćemo sa svim drugim segmentima života na koji oni imaju pravo, koliko su kvalitetni? U kakvim uslovima žive porodice tih penzionera? U kakvim uslovima žive porodice tih penzionera.
Znate li koliko se penzionera javilo LDP i reklo izdržavamo decu od te naše penzije. To nije normalno. Od penzije se kupi čokolada detetu, za rođendan unuku, izvede se u šetnju. Ne može penzija da zameni platu, 70% od plate u Srbiji je jedna penzija.
U Rusiji, u koju se kunete, to je 25-30% maksimalno. Dajte više da radimo, pa ćemo imati i više da damo penzionerima. Ovako ćemo svi ostati na ulici, kao što smo jednom i ostali 90-ih godina, za šta neko definitivno treba da preuzme odgovornost. Mislim da su neki preuzeli, da i sami socijalisti kažu – grešili smo, da se menjaju, da se i Nikolić promenio.
Pozivam sa na član Poslovnika, onaj koji mi dopušta da objasnim kolegi poslaniku, prosto nije razumeo ono o čemu govorim. Niko od nas nema ništa protiv prava penzionera da koriste novac koji su sami zaradili.
Gde je taj novac, gospodine Čolakoviću? Pitam vas. Pa tog novca nema, o tome se radi. Evo i ministarka finansija, svi bi mi bili srećni da možemo da trošimo novac koji smo zaradili, samo ga nema. Četrdeset odsto penzije su sredstva koja stižu iz fonda, ta sredstva u fondu su doprinosi koje mi uplaćujemo.
U tom fondu nema novca iz 90-ih godina, 80-ih, 70-ih, da, tog novca nema. A ostatak, ostatak novca ide iz budžeta koji se puni opet novcem koji mi plaćamo. Znači, od generacija koje u ovoj zemlji rade, sto postotno je napunjen penzioni fond. Drugih izvora sredstava nema.
Postavljamo pitanje šta će biti 2011. godine? Svoje pravo da to pitanje postavimo gradimo na činjenici da je sve ono što smo rekli 2009. godine u raspravi u 2010. godini je potvrđeno - da će nas skupo koštati politički ustupak koji je napravljan delu vladajuće koalicije.
Obraćamo se vama, kao delu vladajuće koalicije. Prihvatite amandman koji obavezuje Ministarstvo finansija, Ministarstvo za rad, da započne proces brzih reformi penzionog fonda i svih drugih segmenata javnih finansija. Ne govorimo mi samo o penzijama, sve drugo želimo da sredimo, ali vidite dokle smo stigli. Dalje od ovoga se ne može, a da ne bude preskupo.
Naravno da govorimo o interesima mladih ljudi, ali ne o interesima birača LDP, nego svih mladih ljudi koji u ovoj zemlji imaju pravo na drugačije političke stavove, pa i podmlatka PUPS, pošto, kako da vam kažem, u vašoj politici oni jedino svoj interes mogu da prepoznaju u dalekoj budućnosti, pošto nikakvu korist ne mogu da imaju od toga što vi radite.
Gospođo Čomić, poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, gospođo Dragutinović, lako ćemo se mi složiti sa vama socijalistima, ali jako teško da napravimo bilo kakvu vezu između prava koja su formalno garantovana iz stvarnog života. Gospodine Petronijeviću, vrlo je nama dobro poznata formula po kojoj se obračunava penzija – lični bod, opšti bod, koeficijenti, tu ste apsolutno u pravu. Greška je sistemska, ta formula može da se primeni samo na ona sredstva koja su penzioneri zaradili. Tih sredstava nema, da ne ulazimo više u prošlost, ali ih nema.
Malopre sam vam ukazao da se 100% penzija u ovoj zemlji isplaćuje od novca koji stvaraju generacije koje su radno aktivne. Mi danas imamo više ljudi u penziji nego onih koji rade. Mi smo zbog toga predložili jednu kratkoročnu meru kojom bi u ovoj godini pokušali da uspostavimo ravnotežu i da kažemo – dobro, u 2009. smo podržali penzionere, ali međugeneracijska solidarnost je neophodna, dogovor ljudi koji žive u ovom društvu i to je obaveza vladajuće koalicije.
Znamo mi vrlo dobro kako se to računa, znamo da najviše penzionera u Srbiji ima minimalne penzije zbog toga što nisu imali prava na puni radni staž, izgubili su poslove, to sve znamo. Ali, u 2011. godini, gospodine Petronijeviću, biće još manji broj ljudi koji rade, a veći broj onih koji očekuju od države da im nekako pomogne da prežive.
Zato smo rekli – hajde da učinimo napor da na jednoj strani pokušamo da pomognemo penzionerima, ne više kroz tu milostinju koja se daje. Zaista mislim da je taj jedan procenat u odnosu na sve ono što sa svih strana curi, minimalan problem ove zemlje, ali da na drugoj strani pokušamo da stvorimo novac kojim bi pokrenuli razvoj.
Pogledajte kako nam izgledaju gradovi. Srbija je uništena zemlja, industrija ne postoji, 20% našeg izvoza je industrijska roba. Dokle ćemo stići na takav način? Kako da pokrenemo sve to? Samo unutrašnjom reformom i reorganizacijom.
Pošto su tema penzije, mi pričamo o penzijama. Vaš partijski kolega, Obradović, ovde je u subotu zahvalio LDP na pominjanju obrazovanja. Rekao je u kakvom je haosu njegov sistem, da više ne može to da se održava.
Evropski univerziteti već sada uvode novi oblik finansiranja, zadužuju studente tako što država donira njihove studije da bi bili konkurentniji u znanju koje nude. Mi o generacijama mladih ljudi nudimo najneupotrebljivije obrazovanje i to je zajednički problem.
Dajte da više ne poentiramo mi na tome, na činjenici da je LDP otvorio jednu tešku temu, nego da vidimo kako ćemo da ponudimo kvalitetno rešenje. Sve te formule koje ste pomenuli, nemamo ništa protiv njih, ali one ne mogu da se primenjuju u ovoj našoj realnosti, jer tog novca o kome se govori nema.
Vi sami znate da vaša vlada donosi odluke kojima spaja radni staž. Koliko je ljudi otišlo u penziju, a da njihove kompanije nisu uplatile doprinose Penzionom fondu, stotine hiljada. Taj novac nikada nije ušao u fond, jednostavno nisu to mogli da urade, nije bilo novca, bio je takav trenutak. Više da ne ulazimo u tu priču.
Danas stotine hiljada mladih ljudi, naših vršnjaka, prinuđeno je da radi tako što će primati minimalnu zaradu da bi bile minimalne obaveze poslodavca prema državi. Država na to gleda kroz prste, pa je danas moguće isplatiti nekome platu bez uverenja da je izmirena i obaveza koja mora da se izmiri po zdravstvenom ili penzionom osnovu, jel tako? Šta će biti sa tim generacijama?
Mi imamo 40 godina, naši roditelji su odlazili u penzije sa 50. Stotine hiljada mladih ljudi tumara ovom zemljom, od ponoći, gospodine Petronijeviću. Više nema nikakve prepreke. Mi smo stalno govorili kako će izgledati Srbija kada iz nje budu mogli da odu svi koji žele, 70% mladih ne vezuje svoju budućnost za Srbiju. O tome treba da razmišljamo i zajedno da nađemo rešenje, ne da optužimo penzionere.
Mi to ne činimo, ali samo kažemo – pomogli smo u 2009, dajte da vidimo kako ćemo u 2010. da rešimo problem koji je ozbiljan. U 2011. toga neće biti, svi penzioneri će biti na skajpu, pa će preko interneta, jer je jeftinije, razgovarati sa svojim unucima u Evropi i svetu, to su činjenice.
Hajde da se više ne beži iz Srbije, nego da kažemo – teško je, ali evo ga plan, perspektiva jasne vizije koja obavezuje svaku stranu koja želi dobro svojoj zemlji, a ne da se mi ovde sada ukopamo u rovove, pa vi branite penzionere, a mi branimo mlade.
Mi razmišljamo o našim roditeljima. Nema tog novca koji može da nadoknadi činjenicu da mi više ne živimo sa njima, da će naša deca otići. Roditelji nemaju vremena za decu, ali uvek imaju za unuke, da neće moći u tome da uživaju. To su naši zajednički problemi, tog novca o kojem vi govorite, na koji se primenjuje ova formula, jednostavno nema.
Vaša vlada spaja radni staž, pokriva troškove iz budžeta prema fondovima firmi u kojima su ljudi radili, a nisu mogli da urade ili nisu uradile, to su činjenice. Zato moramo otvoreno da govorimo o svemu, a vi ste vlast, treba da preuzmete odgovornost za to i da pomognete Ministarstvu finansija koje je napravilo budžet od 700 milijardi, a sa druge strane ima prihode sa minusom od 100. Zadužićemo se da to pokrijemo, ali hajde da vidimo šta će biti u narednoj godini. Taj će deficit morati da se smanjuje. Ako više ne radimo, smanjivaće se samo na uštrb prava koja su garantovana ljudima.
Ovoj našoj raspravi je prethodila izmena Zakona o finansijskoj podršci porodici. Mi smo već uskratili prava koja smo prethodno dali porodici, majkama i deci. Znači, tu možemo da menjamo zakone, ali ovde ne možemo zato što su ljudi kojima se ta prava uskraćuju razuđeni svakodnevnim životom i nisu organizovani da bi mogli efikasno tome da se suprotstave. Vi nemate efikasno udruženje majki u Srbiji ili porodica.
Kada se smanjuje PDV, onda nema razumevanja za zahtev porodica da se smanji PDV na bebi opremu, ali zato postoji efikasno Udruženje penzionera, pa čak i Partija penzionera. Mi mislimo da je došlo vreme da se artikuliše jedan drugačiji odnos prema građanima. Prvo, ako volite ovu zemlju, recite joj istinu, a onda zajedno moramo izaći iz krize u kojoj smo se našli, koja je hronična i duboka, koja nije proizvod samo vaše vlade, koja je već postala pravilo našeg života.
Nikako se ne možemo složiti oko toga da mi vodimo računa samo o ekonomskoj politici, a da ne vodimo računa o socijalnom aspektu i obavezi države koju ima prema društvu, samo karakter te obaveze je dijametralno suprotan između vaše politike i naše.
Naime, ne mislimo da je uloga države da deli milostinju ljudima, koje je prethodno uništila svojom pogrešnom politikom. Mislimo da je odgovorna socijalna politika ona politika koja osposobljava ljude za život, recimo, ona politika koja je omogućila penzionerima da mogu da, pored toga što su u penziji, koliko imaju snage, da rade još neki posao, ona politika koja bi omogućila ljudima zapošljavanje, investicije, ona politika koja formalno poziva strance da ulože novac u zemlju, a ne poštuje ono koji su njeni državljani, koji to rade. Više niko neće uložiti, gospodine Petronijeviću, dinar ili evro u Srbiju tek tako. Pogledajte kako prolaze ljudi koji to rade, bez ikakvih prava. Vi kažete da se moraju poštovati stečena prava. Uredu, slažemo se s tim, pri čemu vam govorim da nemate osnova za tako nešto, ali što ne poštujete stečena prava, recimo, prema đacima, srednjoškolcima i studentima u oblasti besplatnog zdravstvenog osiguranja.
Evo, gospođo Dragutinović, šta piše u finansijskom izveštaju Republičkog zdravstvenog osiguranja, koliko sredstava je potrebno za finansiranje zdravstvene zaštite prognanih, izbeglih i ovih kategorija koje sam pomenuo, đaci, srednjoškolci, studenti, trudnice. Deseti deo toga nismo odvojili iz budžeta i to radimo svake godine, jer se polazi od takve pretpostavke da se valjda neće svi razboleti. Svesno to kršimo.
Evo ga, u budžetu isto, obaveze prema poljoprivrednicima, tj. penzionerima koji primaju penziju po tom osnovu. Prenose se obaveze države za 2011. godinu. Neće biti u ovoj godini penzija za njih. Zašto? Zašto ne žive u soliteru, pa se računa – žive u nekoj zajednici, postoji okućnica, pa će tu nekako da se snađu do naredne godine.
Mi vam kažemo – naredne godine nećete moći da ispunite niti obavezu prema njima, ni obavezu koju sada na težak način pokušavate da ispunite prema drugim kategorijama penzionera. To je problem.
Govorimo o sivoj ekonomiji. Ko to treba da reši? To više nije siva ekonomija, gospodine Petronijeviću, to je dominantna ekonomija, to je način života u ovoj zemlji.
Pogledajte podatke – u Beogradu 30% ljudi nije platilo porez na imovinu. Juče ceo grad blokiran zbog toga što taksisti neće da pristanu na fiskalne kase, fiskalne račune. Pre toga rade advokati. To je pravilo života u ovoj zemlji, varati državu koja istovremeno to radi tebi, pa onda ko bude uspešniji. Vi treba te procese, to su reforme o kojima govorimo i toga ima tako malo. To je suštinska razlika između vas i nas. Mi kažemo – ovako se neće stići. Nije problem u tome da se zakonom zagarantovana prava ne mogu osporiti, ali šta ako zakoni ne mogu da se primenjuju?
Osporili ste pravo… Jesmo li promenili Zakon o izgradnji, jesu li ljudi kupovali nekretnine u ovoj zemlji sa tim zakonom? Ko im je garantovao da će (Predsedavajuća: Tri minuta.), ako su vlasnici objekta, moći da koriste zemljište.
(Predsedavajuća: Zahvaljujem.)
Promenili smo zakon i rekli – sada će morati da kupe zemlju, oni su samo kupili objekat.
(Predsedavajuća: Vreme za repliku je iskorišćeno.)
Promenili smo potpuno koncept. To je činjenica. Onda moramo i ovde da donesemo promene kako bi ti zakoni bili u skladu sa životom.
Gospođo Čomić, prosto, ako govorimo, dajete da budemo konkretni. Ovde je reč o novcu i mi smo vrlo jasni. Kada kažete da neko antagonizuje društvo, a raspravlja se o našem amandmanu, podrazumeva se da mislimo na LDP.
Bio sam, gospođo Kolundžija, šef parlamentarne većine koja je branila budžet i uvek sam se trudio da u argumentaciji opozicije pronađem neki smisao. Obično opozicija napada, i to je suština opozicije u Srbiji, napada vlast, tako što kaže - male su penzije, malo je za zdravstvo, malo je za školstvo, vi ništa ne radite, vozite skupe automobile, kradete na sve strane. Mi nismo takva opozicija. Mi vam nešto drugo govorimo.
U Beogradu je usvojen završni račun za 2008. godinu, sa izveštajem o izvršenju, u junu ove godine, na insistiranje LDP. Beograd je izdvojio dodatno dve milijarde dinara za pomoć najsiromašnijim penzionerima, to je činjenica. To je gradska vlast koju podržava LDP, između ostalog, preduzeće "Beograd put", u kome je afirmisan koncept profesionalnog upravljanja i rukovođenja, uštedeo 30% u odnosu na prethodnu godinu, a veći su efekti rada i rezultati.
O nečemu drugom se radi. Vi govorite o stečenim pravima. Izvinite, moja politička karijera je duga 15 godina. Savremenik sam tri države koje su propale, jedna je Socijalistička Jugoslavija, pa Savezna Republika Jugoslavija, pa državna zajednica, pa nas evo sada u Srbiji.
Sve može da propadne, a sva ona fiktivna prava se prenose kroz te države i one su nesporne. Taj sistem u kome su ta prava stečena je propao. Sto posto penzija se isplaćuje iz novca koji se stvori u našem realnom životu. Nema fonda i nekog novca koji je u tom fondu ostao.
Mi samo na jedan problem ukazujemo, mislim da se tu savršeno razumemo sa ministarkom finansija, da nema drugog dela Vlade koji vodi računa o tom socijalnom aspektu.
(Predsedavajuća: Dva minuta.) Još 30 sekundi.
Moramo preuzeti odgovornost za zemlju i reći joj istinu. Ako volimo Srbiju, nemamo pravo da je varamo. Ne možemo da je branimo tako što ćemo dići penziju za 10%, a srušiti dinar za 30%.
Gospođo Čomić, poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, gospođo Kolundžija, prosto morate razumeti činjenicu da niste u pravu kada ovaj amandman definišete kao amandman kojim se praktično samo penzionerima ispostavlja račun za reformu u Srbiji. To nije tako.
Pre ovog zakona smo raspravljali o izmenama i dopunama Zakona o finansijskoj podršci porodici. Ovde je gospođa Dragutinović. To smo uradili upravo kao država, sa ambicijom da sprečimo. To ne možete nazvati zloupotrebom, ali snalaženje porodice u ovakvim nenormalnim vremenima, pa je osnovica sa tri meseca povećana na čitavu godinu.
Pogledajte, recimo, u kom se statusu nalaze poljoprivredni osiguranici. Njihove penzije i obaveze države se prolongiraju za 2011. godinu. Vi ste između penzionera u gradu i onih koji primaju penzije po poljoprivrednim osnovama napravili već razliku. To nije uradio LDP.
Kada govorimo o društvu, onda je 2009. godina bila godina solidarnosti Srbije sa penzionerima. Podignute su penzije i da sada ne ulazimo u ove druge aspekte koliko je devalvirala, podignute su penzije za 10%.
Šta treba da se desi i kada će se desiti to, da se recimo poveća za 10% izdvajanje u obrazovni sistem, za modernizaciju naših univerziteta, srednjih škola, osnovnih škola, za poboljšanje recimo zdravstvene zaštite mladih? Kada će se izdvojiti za reformu socijalne politike, ako bi ona prestala da bude reakcija na problem, a mnogo je više kreirala ambijent u društvu u kojem će se preventivno delovati, pre nego što do ozbiljnijih problema i dođe.
Imamo stotine hiljada mladih ljudi koji rade primajući minimalne zarade, da bi poslodavci bili minimalno opterećeni po osnovu obaveze prema državi na ime poreza na zaradu.
Nije isto kada platite 60% od 10.000 dinara i 60% od 50.000 dinara, pa je onda taj bruto iznos manji, ali će za toliko biti i manja primanja sutra i prava u penzionom fondu.
Kažemo vam da je svega 19% penzionera ispunilo osnov za odlazak u penziju po punom radnom stažu. Koeficijenti koji se računaju – lični bod, opšti bod, lični koeficijent itd, oni su definisani u jednom drugom vremenu, pre tri države.
Tačno je da smo mi 2000. godine doneli jednu svesnu odluku, a to je da izbegnemo šok terapiju, da jedno izmoreno društvo oporavimo, pa smo to počeli da radimo.
Jesmo omogućili penzionerima da primaju penzije svakog prvog u mesecu. Nadoknadili zaostatke, dečiji dodatak, socijalnu pomoć, sve to, ali smo promenili Zakon o radu.
Nismo vodili demagogiju kakvu vodi ova današnja Vlada, koja je potpisala kolektivni ugovor, a onda nije imala snagu da ga sprovede. Promenili smo Zakon o radu, započeli privatizaciju, počeli da stvaramo klimu u kojoj poslodavac i privatnik i privatna inicijativa neće biti definisana kao neprijateljstvo. To se u međuvremenu sve promenilo.
Pa ne može se amandmanom promeniti koncept jednog budžeta. Mi smo prošle godine odustali od pisanja amandmana na budžet zato što smo bili praktično pred ded lajnom, rokovi su tako bili uski da smo propustili budžet, Vlada je izašla sa jednim predlogom pa sve što smo imali da kažemo rekli smo u raspravi u načelu i na tome stale.
Ali, ako smo prošle godine povećali za 10% linearno penzije nisu vam otvorili mogućnost da mimo bilo nekako uobičajenih pravila kratkoročno delujete u 2010. godini i zaštitite penzionere od opasnosti kojima su izloženi i oni zajedno sa svim drugim građanima. A ta opasnost se pre svega vezuje za nelikvidnost naše privrede, nelikvidnost naše privrede je uslovljena nedostatkom obrtnih sredstava, tj. skupim kreditima koje prati politička nestabilnost, sužen prostor za razvoj, teške ekonomske prilike u svetu, znači ova 2010. godina nije godina u koju mi možemo ući našminkani optimizmom koji pokušava oko sebe da širi Vlada koja pri tom sama u to ne veruje.
Naravno da niko ne može da optuži penzionere za situaciju u kojoj se zemlja nalazi. Prosto to nije fer. Ali mi isto tako smatramo da se mora postaviti pitanje 25% invalidskih penzija i da upravo zato što nema novca što su tako mizerne penzije penzioni fond, partija penzionera treba da bude lider u raščišćavanju jednog tako neodrživog stanja jer svi znamo da se radi o zloupotrebama.
Kada kažemo da moramo da razmišljamo o budućnosti, mi vas gospodine Čolakoviću ne vređamo. Znate kako, Božidar Đelić kada je promovisao porez na PDV, on je rekao - u ovoj zemlji ja kao ministar finansija želim da vam kažem da će u ovoj zemlji samo smrti, ne penzije, biti sigurno, tj. porezi.
Ako razmišljamo o budućnosti, onda valjda treba da gledamo na čemu se gradi ta budućnost. Ne može da se gradi na penzijama. Penzije su stvorene našim radom, to je investicija, ali ako vi nama kažete penzije će biti garantovane, sve drugo šta bog da, onda na to ne možemo da pristanemo.
Dajte alternativu, pa da kažemo - 500 miliona evra više u 2009. godini. Hajde da vidimo da li postoji mogućnost da se tih 500 miliona zadrži i da se nekih novih 500 uloži u obrazovanje. Gde je ta mogućnost? Nema je. Moramo da štedimo. Mi predlažemo da se i na ovome štedi kao i na drugim segmentima.
Tražili smo raspravu o završnom računu, o državnom revizoru, dajte tu da štedimo, da stegnemo kaiš. Parlament štedi, nema više dnevnica, troškovi su minimalni, budžet za ovu godinu je manji nego za prošlu, Vlada smanjuje svoj budžet, ali to nije dovoljno. To su primeri koji nas obavezuju da se suočimo sa problemom.
Žao nam je, mi očekujemo od penzionera da nas podrže i siguran sam da ćemo naići na njihovu podršku, samo je to očigledno jako težak proces, ali nemamo zbog toga pravo da od njega odustanemo. Najsigurniji penzioneri će biti onog trenutka kada budu zavisili od najmlađih generacija u društvu. Nažalost, danas su mladi taoci jednog sistema u kome nema sreće ni za penzionere ni za njih.
Gospođo Čomić, poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, ne koštate vi, gospodine Čolakoviću, 100 miliona.
Vi koštate – vaša penzija plus poslanički dodatak, ali politika koju vi sprovodite ima svoju cenu, kao što vi govorite o ceni koja prati našu politiku, kao što je neku politiku devedesetih godina pratila cena.
Cena koja prati vašu politiku je teret koji vi treba da preuzmete. Što je za vas problem da kažete – da, jeste, mi smo penzionerima omogućili 500 miliona više u 2009. godini? Što vam smeta kada to kažemo? Zato što znate odakle tih 500 miliona? Nije to iz banja i lečilišta koje su u vlasništvu PIO fonda, nego iz budžeta, iz kredita. Svaki dinar koji je na računu Penzionog fonda je iz realne današnje ekonomije.
Taj vaš fond nije kapitalizovan, on nije na berzi, to je politička institucija. Dođe Vlada, postavi svog direktora, postavi upravni odbor. Da li je potpredsednik jedne vladajuće partije predsednik upravnog odbora Penzionog fonda? Nije neki portfolio menadžer, nego statističar. To je par ekselans politika, vaša politika toliko košta.
Danas, efekti te politike nas obavezuju da kažemo da je pogrešna. Tih 500 miliona je tim penzionerima nominalno povećalo penzije za 10%, ali realno smanjilo mogućnost da žive sa tom penzijom za 30%. Toliko je otišao evro u odnosu na dinar.
Stalno govorimo da ste, penzioneri su nešto stvorili, ali to je propalo, gospodine Čolakoviću. Propalo je to zajedno sa državama koje su ostale iza nas. Iz ove zemlje, gospodine Čolakoviću, je otišlo više od milion mladih ljudi, vrhunski obrazovanih, onih na kojima je trebalo da se gradi budućnost, onih koji bi u toj kompaniji u kojoj ste vi radili danas unosili svojom inventivnošću neku novu energiju. Ona je verovatno propala, ne znam koja je, ali pretpostavljam da je propala, kao i sve druge kompanije u Srbiji što su propale, kao i taj „Ju es stilu“, taj „Sartid“, na kome su se gajile pečurke, pečurke, gospodine Čolakoviću, nekada je bila velika kompanija.
Sada, ta prava na koja se vi pozivate, možemo da se dogovorimo da pokušamo da ta prava što pre ostvarimo i učinimo realnim, da napravimo našu berzu dinamičnom, da se trguje akcijama Fonda, da u Penzionom fondu sede najbolji menadžeri, da uvedemo rigoroznu kontrolu, da budemo surovi prema svakoj zloupotrebi, da kažnjavamo poslodavce koji varaju svoje radnike, da pohvalimo one koji poštuju svoje radnike, a ne da vraćamo točak istorije Srbije unazad, pa da država sada preuzima akcije od preduzeća koja su u međuvremenu propala u privatizaciji (Predsedavajuća: Tri minuta.) pa će sada država biti pametnija nego pre deset godina. Znamo da neće.
Neću reklamirati to, prosto mislim da nas ministarka nije razumela, to je uređeno članom 104.
Gospođo Dragutinović, naše kritike su, tu ste u pravu, bile znatno šire od samog zakona zato što, iako su ovi zakoni o kojima smo raspravljali užasno precizni i ne ostavljaju nikakav poseban prostor za diskusiju, oni direktno proizilaze iz nečeg što jeste suština budžeta, u pitanju je ekonomska politika.
Vi ste ovde pomenuli, navodeći kao svoje argumente, neke preduslove koji nama omogućavaju da odmah povučemo te kredite, a mi smo u tim preduslovima koji ste vi pomenuli, a oni se odnose na zakone koji su ovde doneti, mi u tome vidimo suštinski problem za jednu pogrešnu ekonomsku politiku koja se vodi u zemlji. Ne govorimo o namerama, nego o onome što je naša realnost.
Pomenuli ste, recimo, Zakon o planiranju i izgradnji. Sada, da ne govorimo o efektima tog zakona, ovde je gospodin Mrkonjić, pa sada možemo mnogo toga da pokrenemo, ukazujući na anomalije o kojima su govorili tokom sednice u junu kada smo kritikovali Predlog zakona.
Reći ću vam samo da je ministarstvo promenilo 14 verzija tog zakona i između pojedinih verzija ne postoje nikakve dodirne tačke, osim što se u naslovu govori da je to Zakon o planiranju i izgradnji, ali 26 podzakonskih akata je Vlada je morala da donese da bi se taj zakon primenio.
Vi ste doneli tri. Da ne ulazimo sada u koncepciju zakona, za koji smatramo da je pogrešan, da je on užasno kompromitovao poslovnu klimu u Srbiji, ali od 26 vi ste doneli tri.
Pomenuli ste Zakon o budžetskom sistemu. Pogledajte kakav se skandal desio sa DRI, sa ozbiljnim problemima koji postoje. Mi smo u Beogradu usvojili završni račun, sa Izveštajem o izvršenju. Puno pritisaka LDP, Skupština grada je to uradila.
Izvinjavam se, ali prošlo je zbog vašeg pitanja 30 sekundi.
Mi smo to uradili. Svi vaši argumenti, oni su na nivou načela, za nas prihvatljivi, ali ako govorimo o realizaciji, toga nema. Za antimonopolski zakon, pogledajte kako izgleda realizacija. Nemamo komisiju koja je kredibilna, koja može da radi. Tu smo u velikom raskoraku.
Pomenuli ste i jedan šalter. Znamo kako to izgleda u stvarnom životu.
Jedan od osnovnih problema neuspeha sa kojima se iz godine u godinu suočavamo je i politička demagogija i ovo je jedan od primera te demagogije.
Kada smo raspravljali ovde o kvalitetu energetskog sporazuma sa Ruskom Federacijom, čije su osnove upravo definisali gospodin Popović i njegov predsednik, a tada premijer Koštunica, a potom i zdušno podržali to ovde kao opozicija u parlamentu, upravo smo upozoravali na ovo što sada ukazuje amandmanom kao jedan od osnovnih problema.
Nije samo akciza najveća u regionu ili jedan od najvećih u Evropi, nego i prerađivačka cena isto tako te nafte u našoj rafineriji koja je neopravdano visoka. Rudna renta, o kojoj smo ovde govorili prošle nedelje, 10 puta je niža nego što je to u Rusiji.
Ne može se, gospodine Popoviću, doći ovde i izaći sa amandmanom kao da niko ne snosi odgovornosti sa kojima se kao zemlja suočavamo. Mi smo netržišno i netransparentno privatizovali NIS. Uskratili smo budžet za prihode koje bi budžet ostvario da je NIS prodat onako kako su prodata neka druga preduzeća. Ima primera kako je prodata Duvanska industrija u Nišu, Duvanska industrija u Vranju, kako je privatizovan „Mobtel“. NIS je u političkoj trgovini iz vlasništva RS prešla u vlasništvo druge države. To je Ruska Federacija.
Ovo što sada radi Ministarstvo finansije je samo pokušaj da se samo kako tako pokrpe one rupe koje su nastale u vremenu u kojem ste se vi neodgovorno finansijski ponašali i zato osećam potrebu da reagujem.
Još jedan od dokaza da smo bili u pravu jeste kada smo govorili da se ne može tako privatizovati NIS i nije dobra situacija kada opozicija sa opozicijom polemiše, ali mi nismo opozicija zdravog razuma. Mi smo alternativa.
Evo argumentacije zašto niste bili u pravu. Tačno je da je prošla godina bila godina u kojoj je 50% bila veća cena nafte nego u ovoj godini, ali šta je sa dobiti iz te godine NIS? Ko je tada vodio NIS? Ko je vodio u 2007. godini? Ko je propustio da reaguje i zaštiti akcije ove države u „Jugorosgasu“? To je vaša vlada. To je vaša politika.
Vi ste bili jedan od pregovarača. Odlazili ste u Moskvu. Tamo su vas čekali timovi pregovarača. Ruska strana je apsolutno zaštićena u procesu privatizacije. Naša nije. Zato možete da odlazite na kongrese „Jedinstvene Rusije“ i da tamo budete rado viđen gost. Tamo ćete uvek biti rado viđeni gosti, jer ste zadužili Rusiju na štetu Srbije i vi i vaš premijer.
Zato ovde kada govorimo o NIS ili o ceni benzina, goriva, onda se valjda ova zemlja opametila i da ljudi koji ovo gledaju, retki su oni koji mogu uopšte da prate ovaj parlament, sada razumeju koliko smo bili u pravu kada smo organizovali demonstracije zbog načina na koji je privatizovana NIS, kada smo protestovali protiv sporazuma. Ne zbog sporazuma sa Rusijom, nego protiv ideje da se danas u Srbiji radi ono što nije više dopušteno u samoj Rusiji, da se u Srbiji promovišu privatizacije sa kojim se obračunao Putin u Rusiji.
Gospodine Popoviću, kod moje dece u školi ocenjuje se od jedan do pet, a ta vaša petica je na skali na kojoj počinju ocene sa pet, a završavaju se sa 10. Tačno je, i Italija, i Austrija, i Slovenija, i Hrvatska, sve su se takmičile, uradile posao, ali za sebe.
Ne postoji nijedna država u 21. veku koja je potpisala ugovor sa Ruskom Federacijom kakav je potpisala Srbija, ne po kvalitetu koji ide u prilog Srbiji, nego po šteti koju trpimo zbog toga što ste pristali na ono na šta nije pristala nijedna druga država, osim ukoliko ne kažete za neku zemlju koja je pristala da uđe u aranžman u kojem je manjinski partner.
To ni Slovenija nije uradila. To nije uradila ni Italija. To nije uradila ni Bugarska. To nije uradila ni Turska, Grčka, nijedna od zemalja koje su potpisale bilo kakav aranžman sa Ruskom Federacijom nisu pristale na odnose na koje ste pristali vi. To su činjenice.
Kao što ste sami rekli, ne možete biti opozicija zdravog razuma. Hajde da vidimo danas kakav je rezultat tog zdravog razuma na kom ste gradili svoj politički projekat saradnje sa Ruskom Federacijom?
Mi ćemo vam dati energetsku budućnost Srbije, a vi ćete nas podržati kratkoročno u utopiji koja se zove - odbranićemo Kosovo, tako što ćemo postati ruska gubernija. Vidite, danas Putin pregovara sa Mesićem o temama koje vi nikada niste pomenuli, a to je pitanje imovine NIS u Hrvatskoj. Vi ste bili jedan od lidera u tom poslu zajedno sa drugima. Preuzmite sada odgovornost za to.
Izašli ste ovde sa pričom o akcizama. Tu politiku vodite godinama. Vi ste sami garantovali monopol Ruskoj Federaciji u Srbiji, naftni monopol ste garantovali NIS. Ko je vodio taj NIS poslednjih pet godina? Šta je ostavio za sobom? Vas, i direktore i direktorčiće. Razorili su sve. Od koga možemo da kupimo gas? Možemo da ga kupimo od Rusa. Od koga naftu. Manje-više od njih, ali je suština da imamo novac za to ili nemamo. Oni koji imaju novac nemaju problem. Plaćamo gas skuplje nego bilo ko drugi.
Jedini smo koji imamo posrednika. Kupili ste posrednika u posao trgovine gasa. Da li to mora tako? Ne mora. Da li zbog toga što ja to tvrdim? Ne, nego se tako živelo u Srbiji koju je vodila Vlada Zorana Đinđića. Nije moglo, i tada je bilo onih koji su nam dobronamerno savetovali kako to može da se uradi, pa smo videli kako Jugorosgas posluje sa nulom do jednog trenutka, a onog trenutka kada postanu većinski vlasnici onda se pojavljuju profiti od dve milijarde 20 miliona evra. Kako je to bilo moguće? Što ste dopustili? Bili ste vlast, da izgubimo zbog četiri miliona samo u ovoj godini 20 miliona evra profita?
Ako govorimo o deviznoj politici, onda je naša devizna politika žrtva politikantstva jeftinog. To svi vrlo dobro znaju. Znaju poslanici ovde, kako su glasali za taj energetski sporazum. To što je 15 poslanika bilo protiv toga, pa to govori samo o čvrstini uverenja na kojoj mi gradimo svoju politiku, koje nisu u međuvremenu demantovane.
Sada kada bi se glasalo, nisam siguran da bi taj ugovor ponovo prošao. Vidimo kako to izgleda u našoj stvarnosti. Monopol u trgovini naftom, uništeni svi oni koji su do jednog trenutka bili prisutni na našem tržištu, nema ničeg od ulaganja u infrastrukturu, ne možemo da sprovodimo ekološke standarde na koje smo obavezni u procesu evropskih integracija i Rusi sami sada kažu da su prevareni zbog onog što su zatekli u tom NIS-u, a ni oni nisu ti koji su spremni da finansiraju vaš javašluk, pa što bi onda mi o tome ćutali, kada oni o tome više ne ćute.
Izašli smo sa izveštajem da je račun NIS u plusu za tri milijarde, ispostavilo se da je u minusu. To su činjenice. Ako govorimo o činjenicama, onda ne možemo da se zavaravamo kao što to vi pokušavate da uradite.
Mislim da je svakome jasno o čemu se zapravo ovde radi. Uopšte nemamo razumevanja za zateznu politiku Vlade.
Mi smo pre godinu dana predložili dogovor za budućnost, između ostalog i mere kojima bi se obračunali sa monopolom, spustili akcije, spustili porez, ukazivali smo na anomaliju, koja užasno poskupljuje troškove ovog društva kroz činjenicu da je i kod nas litar naftnog derivata užasno opterećen.
Ali, u međuvremenu je to opterećenje poraslo i to isključivo zbog cene prerade koja raste, pošto Vlada ne dozvoljava da se reaguje u skladu sa promenama na tržištu, pre svega sa valutnim promenama, e onda su se oni setili pa sada povećavaju cenu troškova prerade i na takav način obezbeđuju sebi garantovani profit. Profit ste im vi garantovali, a ne mi.