Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Čedomir Jovanović

Čedomir Jovanović

Liberalno demokratska partija

Govori

Mogu da zamislim tako da nema tog stava 2. člana 102. Ustava i mogu da zamislim da 90% Skupštine, izuzimajući LDP i Poslaničku grupu manjina, nema kovertirane ostavke u sefovima svojih partijskih centara, ali to nije realno, to nije opis ovog našeg trenutka. Govorim vam o onome što parlament radi. Parlament je vrlo jasno prekršio Ustav kada nije aktivirao i uvažio na Administrativnom odboru ostavke jedne poslaničke grupe, koje su date u skladu sa ovim Ustavom.
Ponavljam vam, mi nismo da se poslanicima oduzimaju mandati, ali vi sami Ustav niste poštovali tada, a sada od nas tražite da se sa tim pomirimo kao sa Biblijom. Izvinite, mi smo se kandidovali za EU, pa, profesor je šef naše delegacije u Savetu Evrope, Venecijanska komisija i Komisija za demokratiju putem prava, evo njen izveštaj…
Šta to nas sprečava da mi sada ovde u parlamentu donesemo odluku da je poslanik slobodan u Skupštini, da niko ne može da ga razreši njegovog mandata? Ne postoji parlament na svetu, gospođo Kolundžija, u kome je to moguće.
Onda možemo paralelno da kažemo – donećemo taj zakon i pokrećemo inicijativu za promenu tog člana. Vi to ne radite, vi nam kažete – evo, to piše u Ustavu. Mi možemo da se u jednom delu politički raziđemo, pa kažemo – to je cena vladajuće koalicije koju ste napravili. Ali, ta cena ima velike posledice. Ako nema slobode u parlamentu onda je demokratija ugrožena, a društvo ugrožene demokratije ne može da bude evropsko i moderno društvo. Onda nema slobode ni u medijima, nema ni verske slobode, nema kulturne slobode, kreativne, nema seksualne slobode, nema ekonomske slobode. Kakvo smo mi onda društvo?
Ako šef partije ima pravo, na osnovu Ustava, da kovertira, da zatraži unapred ostavku svog poslanika, zašto šef neke kompanije nema pravo da unapred zatraži ostavku svog zaposlenog i da je aktivira. Kakvo mi onda to društvo stvaramo?
Zašto ne uvažavamo primere sveta kakvog vidimo? Eto, sada smo aplaudirali Španiji, hajde da uvažimo njen primer. Od 17. veka mi kao jedna liberalna stranka ne možemo da se pomirimo sa tim. A, pri tom, vrlo dobro svi znamo koliko je ta situacija kompromitujuća za svakoga ko pokuša da objasni nekome zašto se to dešava samo u Srbiji i nigde više u svetu.
U Pakistanu poslanik ostane bez mandata ako Ustavni sud zabrani njegovu stranku, u Venecueli, koja, priznaćete, ne treba da bude uzor za Srbiju po pitanju uređenja parlamentarnog života, poslanik ostaje bez mandata ako je veći broj građana koji traži njegovu smenu od građana koji su za njega glasali.
Ali, nigde ne može šef partije da izvadi ostavku poslanika, koja je napisana pre dve ili tri godine, i da ga smeni zbog toga što se sa njim ne slaže.
Vi ste demokratska stranka i vi ste proevropska koalicija, vi ste lideri u evropskim poslovima u Srbiji. Evropska komisija nas zbog toga kritikuje, Venecijanska komisija nas zbog toga kritikuje, mi smo paradoks i to ne treba više tolerisati.
Hajde da kažemo – usvajamo ovaj amandman i istovremeno pokrećemo inicijativu za izmenu makar tog stava, stav 2. člana 102. Ustava i da na takav način oslobodimo ovaj parlament. Pod tom kompromitacijom jako je teško normalno raditi.
Imali smo i mi razmimoilaženja u poslaničkoj grupi, deo poslaničke grupe misli na jedan način, drugi deo se sa tim ne slaže, ali smo taj teret normalno, u političkom smislu nosili. Svako preuzima odgovornost za svoje političko delovanje. Pa, neće biti smak sveta ako se vaša poslanička grupa podeli po nekom pitanju. Ne treba potcenjivati naš narod. On će znati da zauzme jasan stav o onome ko ucenjuje i zloupotrebljava okolnosti u kojima se neko nalazi.
Ali ovim nećemo ostvariti sve ono što mislim da je bilo prisutno kao namera u trenutku kada smo počeli da razmišljamo o zakonu o Skupštini, zakonu o Skupštini koja je 20 godina donosila zakone, a da samu sebe nije uredila zakonom. To, nažalost, ni sada ne činimo.
Citiraću Vesnu Pešić koja kaže da je to čist voluntarizam i to je, zapravo, i jedina ispravna definicija onoga što nam se dešava. Mi ovim zakonom nismo regulisali odnos Skupštine i predsednika države, Skupštine i Vlade, Skupštine i Ustavnog suda, Skupštine i bilo koje druge državne institucije, jer smo rekli da su to detalji koji će biti uređeni Poslovnikom.
Mi se u ovom zakonu ne bavimo našim imunitetima, iako to od nas traži deo javnosti, zato što smatramo da je dovoljno na to pitanje odgovoreno zakonom kojim je uspostavljena Agencija za borbu protiv korupcije, ali, ovo je prvi zakon, gospođo Kolundžija, koji pored Ustava daje dodatni legitimitet blanko ostavci.
U Zakonu o izboru narodnih poslanika nigde se ne pominje nešto tako. Zašto se, jednostavno, to nije ostavilo na nivou Ustava i mimo bilo kog zakona. Znači, mi sada imamo zakon o Skupštini koji potvrđuje jednu nazadnu ustavnu normu, koja svoje uporište prolazi negde u srednjem veku, a nemamo hrabrosti da se ponašamo onako kako možda većina ovde želi, to u ovom trenutku ne može zbog vašeg insistiranja, a to je, da izolujemo taj Ustav i da Ustav bude jedino uporište tog pogrešnog stava.
Ako ga nema u Zakonu o izboru narodnih poslanika šta će u zakonu o Skupštini? Ostavite to otvoreno, pa onda onaj ko se smatra povređenim neka traži pred Ustavnim sudom svoje pravo, a ovako na nivou zakona vi nama vezujete ruke.
Sutra će vam se pojaviti poslanička grupa, već možda u toku dana, sa zahtevom da se njima vrate mandati. Kako ćemo se tad ponašati? Imaju puno pravo da zatraže već danas sednicu Administrativnog odbora sa ostavkama poslanika koji su ih napustili.
Mi se tome protivimo, mi smatramo da treba prekinuti sa tim, a ovim se, dakle, ispod Ustava, u zakon prvi put uvodi mogućnost da se poslanik kontroliše blanko ostavkom.
Vrlo jasno ću odgovoriti na to pitanje, gospođo Kolundžija.
Prvo, ne tražim od vas da se ponašate protiv Ustava. Samo kažem da se pozivate na stav 2. Ustava, koji kaže da je narodni poslanik slobodan da pod uslovima određenim zakonom… kojim zakonom? Prvi put – to je ovaj zakon. Ni u jednom drugom zakonu to neće postojati – neopozivo stavi svoj mandat na raspolaganje političkoj stranci, u skladu sa zakonom i Ustavom! Sada vas pitam – kada ste usvajali zakon o Vladi, da li ste mislili na Ustav? U kom to Ustavu, pronađite mi, postoji i zamenik predsednika Vlade? U kom to Ustavu postoji prvi potpredsednik Vlade?
Nemojte da nabrajamo sada sve protivustavne odredbe koje ste doneli. Kažem vam, to je posledica jednog haosa u državi, koji treba da promenimo. Predlažem vam da počnemo da to menjamo tako što ćemo promeniti sebe. Morali ste da potpišete svoju ostavku da biste bili poslanici. Borim se i za vaša prava.
Nije bitno pitanje da li ste vi svesni značaja tog prava ili ne, ali je nama to veoma važno. Ako imate vladajuću većinu koja počiva na tasteru, zamenjivali ste poslanike, nisu znali, dođu u Skupštinu i na skupštinskim vratima ih vrate nazad i kažu – nisi više poslanik. Kakva je to demokratija, kakva je to sloboda?
To je naš problem. Prvi zakon koji potvrđuje ovo tragično rešenje iz Ustava je zakon o Skupštini, ne Zakon o izboru narodnih poslanika, tamo se ne pominje ostavka, ali, već smo svojim delovanjem ovde u Skupštini po tom pitanju sami rekli da nas taj Ustav ne obavezuje, da može i drugačije, pa nismo uvažili ostavke koje je priložila jedna poslanička grupa.
Sada, možemo da se igramo gluvih telefona, ali je vrlo jasno šta je posledica jednog ovakvog rešenja – zakonsko utemeljenje pogrešne ustavne odluke koja do sada nije mogla da nađe uporište ni u jednom zakonu. Pogotovo je problem u činjenici da se onda na takav način formira utisak u našoj javnosti, da je ostavka, a ne dobra politika, garant opstanka vaše koalicije.
Nama to smeta, ne toliko zbog vas, koliko zbog činjenice da je Srbija uskraćena za demokratske promene koje su joj neophodne i na koje ima pravo.
Ovo je veliko ohrabrenje za nas. Drago nam je što je došlo do ovakvog kompromisnog rešenja, jer smo mi kada smo pisali ovaj amandman bili uvereni da postoji dovoljno snage u parlamentu za onu vrstu posla koja će unaprediti demokratski život Srbije, a ne potvrditi neke anomalije i greške i loše kompromise koji su bili nužnost vremena u kome je definisan Ustav.
Tražili smo, još jedanput, zbog javnosti koja nas prati, da se potpuno izbriše član 37. koji kaže – da je narodni poslanik slobodan da raspolaže svojim mandatom u skladu sa Ustavom i zakonom kojim se reguliše izbor narodnih poslanika. Pošto mi nemamo zakon o izboru narodnih poslanika kojim je regulisano pitanje mandata, kao jedini oslonac ostaje Ustav. U Ustavu je, u stavu 2. člana 102. to rešeno na takav način da je kompromitovana demokratska Srbija.
Hajde da ne ponavljamo grešku iz 2006. godine, nego da sada stanemo sa tim, da pronađemo u vremenu koje je pred nama kvalitetno rešenje. Zadovoljni smo, ovo je za nas bilo ključno pitanje i veoma smo zadovoljni, hajde da kažem, razumevanjem kojim smo našli. Zahvaljujem vam.
Javio sam se za repliku pošto me pomenuo gospodin Martinović. Apsolutno se slažem sa opisom gospodina Martinovića. Sve ono što je on rekao, opisujući naš politički život, apsolutno je tačno i tu ne mogu ništa da osporim, nemam nameru.
Ono što mislim da mi svi treba da razumemo jeste činjenica da mi zakonom o Narodnoj skupštini, koji ovako kako je napisan, zaista ne daje adekvatne odgovore na suštinu problema koje traži jedan dobar zakon. Mi ne regulišemo samo međusobne odnose, mi vršimo jak uticaj i na sve druge odnose u društvu. Znate, dok mi ovaj zakon nismo stavili na dnevni red, svako drugi je imao elementarno pravo da nam postavi pitanje – što za nas propisujete zakone, kada sebe ne stavljate u okvire zakona?
Tačno je da je bilo politički neodrživo ono stanje iz 2005. godine i da ste vi u pravu da su se pojavili ljudi koji su trgovali političkim uverenjima. Naša vlada je, moram da vam kažem, pala na tome, formalno u Skupštini, ona je u političkom smislu srušena 12. marta, ali ona je pala kada je nekoliko poslanika promenilo poslaničku grupu i čim su napravili dogovor tada sa strankom G17, osigurali svoju budućnost na njenoj listi, oni su izašli iz vladajuće većine. Znalo se da tu nema nikakve politike i da je to čist egzistencijalni motiv.
Mi moramo pronaći drugačiju vrstu odgovora na taj problem. To je naša zajednička obaveza. Ne smemo zanemariti činjenicu, iako svi mi ovde dolazimo iz stranaka, da su neraskidive veze između nas i naših birača. Nisam pobornik većinskog sistema iz mnogo razloga, recimo, iz argumenata koje ste vi ovde nabrojali. Nije ravnopravna trka koju treba da trči kandidat za poslanika iz LDP i predsednik opštine, ali još više zbog toga što se na takav način iz institucija gura značajna politička volja. Ali, ako želimo proporcionalni sistem, hajde onda da ga učinimo što prihvatljivijim za društvo. Da vidimo kako ćemo da rešimo to pitanje.
Imamo primere. Slažem se da ne možemo da se poredimo sa drugima jer su naše društvene okolnosti potpuno drugačije. Ali, ne smemo ni da se pomirimo sa njima, da pristanemo na njih zato što su neki među nama loši. Vi ćete, siguran sam, sledeći put pažljivije, na osnovu ovog iskustva koje ste imali, birati svoju poslaničku grupu, kolika god da je ona, i drugi će to činiti. Ali, mislim da je javna osuda nešto što ima nemerljivo veću težinu od bilo koje druge. Tačno je, izostajala je do sada mnogo puta, ali, između ostalog, i zbog onog što smo mi na sebe preuzimali, preuzimali smo sankcije.
Postoje sudovi i drugi zakoni koji treba da sankcionišu, recimo, korupciju. Mislim da o tome treba da vodimo računa.
(Predsednik: Vreme)
Evo, još trideset sekundi.
Usvajanjem ovog amandmana mi nismo rešili problem o kome govorimo. Mi smo ga samo aktuelizovali i na tome dalje treba zajedno da radimo. Pred nama je rasprava o Poslovniku, koji mislim da otvara prostor za početak toga rada i mi smo na tako nešto spremni.
Ima tu puno argumenata koji su apsolutno ispravni, ali oni nisu iscrpli argumentaciju.
Reći ću vam jedan primer iz, sada je postala istorija, 7. ili 8. oktobra 2000. godine, Zoran Đinđić i ja smo otišli na razgovor sa vašim predsednikom. Bila je velika kriza u zemlji. Izborni rezultati su govorili o našoj pobedi. Radikali, bez obzira na sav politički ekstremizam koji je obeležio njihovo dotadašnje delovanje, uvek su priznavali izborne rezultate.
Sreli smo se na inauguraciji Vojislava Koštunice, u ''Sava centru'' i dogovorili da se narednog dana sastanemo kako bismo pokušali da formulišemo neki način izlaska iz krize, jer ste tada bili vladajuća stranka. Bili ste na vlasti i u Republici i u Federaciji.
Jedino što je vašeg predsednika interesovalo, na tom razgovoru on uopšte nije postavio pitanje izbornih rezultata i njemu je bilo jasno, prvo je gledao svoje, a potom i sve drugo, i bilo mu je jasno šta se desilo, konačno, i događaji su na sve stavili tačku, pitanje našeg stava o Izbornom zakonu. Dakle, u redu, raspušta se parlament, formira se prelazna Vlada, prihvatam sve to – po kom Izbornom zakonu će biti organizovani izbori u decembru.
Znate li kakav je tada bio Izborni zakon? Bilo je 28 izbornih jedinica. Nije bio isto vredan glas u Beogradu i negde u istočnoj Srbiji ili na Kosovu. Šta će biti sa Kosovom? Tamo gde možemo da organizujemo izbore organizovaćemo, tamo gde ne možemo nećemo zloupotrebljavati situaciju. Uvek smo tražili jedna izborna jedinica i stajali iza jedne izborne jedinice.
Da je ostao stari izborni zakon vi ne biste imali 20 poslanika, imali biste, recimo, 10. Smatrali smo da je važno za Srbiju da sve stranke, bez obzira na ono što se činilo u prošlosti, deluju u okviru institucije. Mi nismo veštački pokušali da izguramo nekoga. To je jedna situacija koja je primer da se može doneti politička odluka tako što će se, sa jedne strane, voditi računa o interesima stranke, ali, sa druge strane, razumeti situacija da ne postoje samo stranke.
Sve to što ste vi rekli, pa i ta načela u politici i njihovu definiciju za nas je prihvatljivo. Realnost je nešto drugo. Ne moramo da se složimo sa tim, ali ne možemo ni da ignorišemo.
Ako želimo da afirmišemo politički život u zemlji, onda, ljudi, vi ste rekli – nećemo valjda pitati građane, naravno da ne možemo da pitamo svakog birača, ali oni moraju biti sigurni da u svakom trenutku donosimo odluke slobodno, na osnovu nekih uverenja, a ne na osnovu toga što je neko došao i kupio našeg predsednika stranke, bez obzira da li pričamo o platanima ili o mnogo krupnijim pitanjima koja dramatično utiču na život zemlje, a ne na stanovnike jedne ulice ili jednog grada.
Na to nije stavljena tačka ovim što je uvažen naš amandman i što je, praktično, prolongirano rešavanje pitanja statusa poslanika i političke slobode. Ovo je jedan veliki pozitivan iskorak i to treba podržati uprkos svim drugim problemima koji prate ovaj zakon. Meni je najspornije što oni koji su činili tu radnu grupu uopšte ne učestvuju u diskusiji o zakonu…
(Predsedavajuća: Tri minuta)
... od šefa komisije do svakog člana. Oni su otputovali na službeni put, potom su se razišli, a mi raspravljamo o zakonu na kome uopšte nismo radili.
Mislim da ste me pogrešno razumeli ili bi neko iz vašeg obrazloženja mogao da izvuče pogrešan zaključak. Nemamo ništa protiv toga da radimo ovde svoj posao, ali zaista je neprimereno bez ikakve pauze u radu ući u potpuno drugačiju sednicu.
Mi još ne znamo koji će predstavnici Vlade prisustvovati ovde, a bilo bi nezgodno da trčimo odavde iz klupa gore u kancelarije da bismo uzeli materijale koje smo pripremili, pa da se vraćamo ovde.
Zbog toga mislim da je dovoljno naći neki kompromis i kroz malu pauzu omogućiti da se pripremimo adekvatno za sednicu na kojoj će biti predstavnici Vlade. Ne radi se o tome da li možemo da radimo po ovoj tački dnevnog reda ili ne, možemo, ali pošto se u četiri inače prekida ova sednica, onda bi bilo dobro da možemo za novu da se pripremimo. Samo je to bila ideja, ništa više.
Hvala, gospođo predsednice. Gospodine Cvetkoviću, poštovani ministri i ministarke, važno je za nas što ste došli u ovom sastavu danas u parlament zbog toga što mislimo, makar mi iz Liberalno-demokratske partije, da nije dobra ona zemlja u kojoj vlada statira ili sa distance posmatra ključne političke procese.
Lako ćemo se složiti sa jednim od vaših prioriteta, koji se vezuje za ekonomsku politiku. U toj oblasti Vlada je bila dosta aktivna. Gospodine Cvetkoviću, mi ne možemo da se složimo sa ambicijom Vlade da vodi novu ekonomsku politiku u nasleđenom i pogrešnom sistemu. Zbog toga prvo želim da vam kažem da mi apsolutno podržavamo Vladu u borbi protiv korupcije i kriminala, ne zbog toga što smo stranka koja to radi zato što pruža podršku na nivou Beograda, nego zbog toga što mislimo da Srbiju ne možemo promeniti ukoliko tolerišemo ono što je loše i pogrešno u njoj.
Ali, upravo zbog toga nas interesuje šta će Vlada učiniti kako bi na prvom mestu ona počela da se bavi korumpiranim političarima i kriminalnom politikom u Srbiji, a tek potom korumpiranim političarima i kriminalnom politikom u regionu? Za nas je zato veoma važno, a reći ću vam zašto je to neizostavno povezano sa ekonomijom.
Pitanje je da li je Vlada učinila bilo šta, da li ste vi kao predsednik Vlade to tražili... Sada je tu ministarka pravde, mada to formalno nije njena nadležnost. Da li ste bilo šta učinili kako bi se utvrdila odgovornost onih koji su kriminalcima omogućili da postanu državljani Srbije bez ikakvih problema? Mislim na slučaj narkokartela braće Šarić, sve ono što obeležava poslednjih nekoliko nedelja našeg političkog života u zemlji. Svaka rečenica u javnom životu je nezamisliva u poslednjim nedeljama bez pominjanja tog narkokartela.
Nama nije jasno to veliko ćutanje o političkoj pozadini okolnosti koja je za svaku osudu, okolnosti koja opisuje Srbiju kao zemlju u kojoj je u jednom trenutku bilo moguće uraditi ono što nije bilo moguće u matičnoj zemlji – postati državljanin, postati vlasnik velike imovine, kompromitovati privatizaciju, samim tim i privatne inicijative i suočiti državu sa problemima sa kojima se ona danas suočava.
Istovremeno, mi smo toliko puta do sada kritikovali ekonomsku politiku upravo zbog toga što nije bilo spremnosti da se ekonomske prilike u zemlji menjaju tako što će se menjati političke okolnosti u kojima živimo.
Recite mi, gospodine Cvetkoviću, da li je za vas Srebrenica genocid, težak zločin, događaj iz prošlosti koji nam je ostao ovde u nasleđe, pa ne znamo šta ćemo sa njim?
Naravno da želim. Pokušaću da budem nešto jasniji, ukoliko me niste razumeli, gospodine Cvetkoviću.
Potpuno se slažemo sa vašom konstatacijom da u normalnim društvima pojedinačne primere korupcije i kriminala rešavaju za to nadležne institucije. Ukoliko postoje neke ozbiljne anomalije, onda se time bavi sistem, tako što dođe u parlament, zatraži podršku za neki poseban zakon i to je samo po sebi za nas apsolutno prihvatljivo i sve zakone koji su bili usmereni u tom pravcu smo podržali.
Pokušavam nešto drugo da vam kažem. Za nas nije normalno, gospodine Cvetkoviću, da mi kao društvo u fokus svog dnevnog delovanja, u fokus aktuelne politike stavimo kriminalnu strukturu neke druge države, koju mi tako doživljavamo, a ne postavimo pitanje strukture naše same države. Za nas je veoma važno pitanje, svakako važnije pitanje od toga gde je danas Šarić, pitanje kako je on uopšte postao državljanin ove zemlje. Reći ću vam zašto, pošto se vi ne bavite politikom, vi ste ekonomista, nikada niste imali političku ambiciju – zato što je u korenu svakog našeg problema kriminalna prošlost naše zemlje, politika koja se ostvarivala kriminalnim sredstvima. Sada kriminalizujemo susednu državu kroz optužbe koje se iznose svakodnevno, a da pri tom ne postavljamo pitanje odgovornosti onih koji su nas doveli u jednu takvu poziciju.
Kako će gospodin Mrkonjić da realizuje projekat privatizacije Luke Bar ako su čelni ljudi, po našem doživljaju i definiciji, susedne Crne Gore tesno povezani sa korupcijom i kriminalom? Da li ste odustali od tog projekta, gospodine Mrkonjiću, ili ne? Kako će gospodin Dinkić da sprovodi privatizaciju u zemlji, ukoliko je svaki čovek koji je ušao u tu privatizaciju sumnjiv zbog kriminalaca kojima je to nesmetano omogućeno?
Usvojili smo 2001. godine najbolji Zakon o privatizaciji koji je bio moguć i realan u datim uslovima, na osnovu iskustava češke privatizacije, ruskog modela privatizacije, i taj zakon se dobro primenjivao. Sa problemima smo počeli da se suočavamo nakon rušenja Vlade Zorana Đinđića, 2004, 2005, 2006. godine. Ne možemo to da ignorišemo. Zato nam je veoma važna politika koja će se baviti uzrocima, a ne posledicama.
Ne morate vi da znate za Šarića. Mnogi nisu znali. Oni kojima je posao da to znaju i te kako su znali o čemu se radi. Znali su vrlo dobro zašto daju državljanstvo takvim ljudima.
Mislim da je naša dužnost da mi kao parlament o tome ozbiljno raspravljamo. Ne da počinjemo nacionalne dnevnike informacijama o sednici Odbora za bezbednost u Crnoj Gori, nego o našim sednicama. Kada to pitanje u potpunosti otvorimo, kada vidimo kakva je politička pozadina tog klana, onda ćemo videti vezu između te političke pozadine i one političke pozadine koja nikada nije rasvetljena, a govorim o 12. martu i ubistvu predsednika Vlade Zorana Đinđića 2003. godine. Zašto je to važno? Zato što samo na takav način možemo izgraditi kredibilnu državu, državu koja se neće suočavati sa poniženjima sa kojima se danas suočavamo.
Pristali smo na privatizaciju NIS-a zbog toga što nam je garantovano da će od toga naše društvo imati koristi. Sada plaćamo cenu vojvođanskog gasa; vojvođanski gas ima cenu kao da je uvozni, iz Rusije. Plaćamo najskuplji benzin u regionu, najskuplji gas. Pri tom, vrlo dobro znamo da nam klizi kroz prste „Južni tok“ i da je taj projekat danas više nego neizvestan zbog političkih promena u Ukrajini i ambicija Ukrajine da dozvoli privatizaciju svog energetskog sistema, koja je bila uslov Rusije pre nego što je započela projekat „Južni tok“.
To je nešto o čemu moramo da razgovaramo i čemu moramo da se posvetimo. Zato dolazimo do tih paradoksalnih podataka koje pregovori sa MMF-om toliko kompromituju da potpredsednik Vlade izađe sa jednom informacijom, a onda ga MMF demantuje.
Zbog toga, gospodine Cvetkoviću, vama postavljam pitanje i o Šarićima, Srebrenici, privatizaciji NIS-a, jer sve to govori o strukturnoj slabosti vaše politike. Dajte nam viziju.
Izađe vaš ministar odbrane, pomene NATO. Posle toga sedam dana se vodi kampanja protiv vaše vlade. Ko vodi tu kampanju? Ko stoji iza svega toga? Ko su oni koji kriminalizuju danas vladajuću politiku? Kome je to važno? O tome želimo da razgovaramo.
Kakvi su interesi? Nama ministar iz jedne od stranaka vladajuće koalicije kaže da postoje neformalni centri moći, koji ruše jednu stranku vladajuće koalicije. Koji su to centri? Sa kakvim interesima?
Otvoreno je pitanje Srebrenice. Nismo ga mi otvorili, kao opozicija, nego predsednik države. Danas vidimo da je to pitanje otišlo u drugi plan, što pre svega govori o nemoći vladajuće većine da suštinski menja ovu zemlju. Nama se to ne dopada, jer mi nismo zainteresovani da se Srbija menja tako što će propadati, nego tako što će se menjati u pozitivnom pravcu.
Nema šta tu posebno da se komentariše od onog što je rekao gospodin Cvetković. Rekao je ono što mu odgovara, a izbegao da govori o svemu onom što mene interesuje.
Gospodine Cvetkoviću, vi ste lider ove zemlje. Kao predsednik Vlade, vi ste lider ove zemlje. Vi ćete možda biti uspešan lider ukoliko se pomirite sa tom činjenicom. Ukoliko tu činjenicu budete negirali, vi ćete sigurno biti neuspešni.
Priroda ovih naših odnosa je posledica propisa kojima su oni uređeni. Bilo bi lepo da vama postavimo jedno pitanje, pa onda ministru Šutanovcu drugo, pa ministru zdravlja treće, ali to ovako uređen parlament ne dopušta. Mi smo se borili za takvu skupštinu, vi ste tu mogućnost suzili.
Zbog toga sam vas pitao kao lidera ove zemlje – kako mislite da budete uspešni ukazujući na čitav niz problema, bez jasne strategije? Mi posrćemo, u sukobu smo sa našim namerama i ambicijama. Kandidovali smo se za članstvo u EU. Mi smo sami iskazali tu želju, a pokazujemo toliko unutrašnjih slabosti na istoj onoj adresi na kojoj je ta ambicija formulisana – u vladajućoj koaliciji – i da smo zabrinuti za realizaciju jednog takvog opredeljenja.
Znate, mi svoje odnose prema vama ne gradimo kao druge stranke. To što ste vi vlast za nas ne znači apriori da smo mi dužni da budemo protiv svega što vi radite, baš kao što nismo dužni da podržavamo one koji su takođe u opoziciji. Mislim da svi znamo da su nam neke vaše inicijative bliže nego inicijative preostalog dela stranaka koje nisu na vlasti.
Zato sam vam ukazao, vaša namera da stvorite modernu evropsku zemlju od Srbije, bez odgovora na pitanja koja je postavio život u poslednjih nekoliko nedelja, neostvariva je. Dok ne dobijemo odgovor na pitanje političke pozadine narkoklana Šarića ovde u Srbiji, kao slabost ove zemlje biće tumačena ambicija da se to pitanje postavlja Crnoj Gori. Dok nemamo snage da sami odgovorimo na inicijativu koju smo pokrenuli, a to je inicijativa povodom rezolucije o Srebrenici, naša slabost će biti činjenica da mi izbegavamo raspravu o tom pitanju, da nemamo snage da oslobodimo ovu zemlju odgovornosti koja prati svakog od nas zbog toga što nije omogućeno nama da ukažemo na razlike između nas i onih koji su ubijali u Srebrenici 1995. godine.
Međunarodni monetarni fond, evo, samo jedan citat: „Dogovorili smo se sa delegacijom MMF-a da će rast penzija od aprila 2011. godine biti uslovljen rastom cena u javnom sektoru“, a onda izgovor šefa delegacije MMF-a: „Dogovor o ovom pitanju odložili smo za maj“. Ako ovakve razlike uočavamo u svakom segmentu vašeg delovanja, onda je ova zemlja u problemu. Zato nam recite vašu strategiju, ekonomsku, spoljnopolitičku, unutrašnju. Kako ćemo do poverenika za ravnopravnost ukoliko ignorišemo civilni sektor, a on je sam izneo tu temu i stavio je pred našu javnost mnogo pre nego što je ona postala uslov evropskih integracija itd?
Kada budemo imali drugačije uređen parlament moći ćemo da postavljamo pitanja svakom od ministara. Evo vam nekoliko elemenata: cena gasa koju plaćamo, Dinkić za to nije glasao ovde u parlamentu, kao ni mi. Da li mi imamo pravo da javnost Srbije dobije odgovor na pitanje zašto domaći gas plaćamo po ceni uvoznog? Da li ste reagovali na promene koje potpuno relativizuju „Južni tok“ kao projekat i odlažu ga za daleku budućnost, u ovom trenutku? Verovatno će on biti samo još jedna šarena laža i priča poput mnogih drugih - dobra, ali nerealizovana.
Gospođo predsednice, poštovano predsedništvo, gospodine Cvetkoviću, postaviću ovo pitanje ne zbog toga što ono ima lični karakter, nego zbog toga što ovde predstavljam poslaničku grupu.
Nadam se da je sve ono što ste imali prilike da čujete kao kritiku, drugačije od kritike koju smo iznosili mi, zapravo pokazatelj svima nama koliko grešimo kada pokušavamo da okrenemo novu stranicu života ove zemlje, a da ne raščistimo sa onim što je bilo pogrešno i što ostaje iza nas. Zato vi ovde treba da odgovorite na pitanje – ko je Šarićima dao ličnu kartu?
Na to pitanje ne možete da odgovorite, jer i ne znate koga su sve ostavili u sistemu oni koji su se od 2004. godine obračunavali u državi sa svim što je pozitivno i što je vredno. Zato mi ne možemo da živimo onako kako žive sva druga društva, pokrenuti pozitivnom energijom i usmereni ka pozitivnim ciljevima.
Znam da vi, gospođo Malović, ne možete da odgovorite na neka pitanja jer vas obavezuje zakon. Ako smo uspeli da izdržimo do danas, verujem da ćemo imati snage da toliko transformišemo Srbiju da svakom u ovoj zemlji postane jasno koliko je besmislena ona politika koju pokreću frustracije i mržnja. Ne mislim da je bilo ko od nas anđeo ili da je bezgrešan, ali sam siguran da ovo društvo ne sme da bude talac one politike koja funkcioniše tako što beži ili što joj se omogućava da pobegne od odgovornosti. Od 2003. godine i ubistva predsednika Vlade satanizuje se sve ono što je imalo ambiciju promena u zemlji.
Vaša vlada je napravljena ne samo na pomirenju partija iz dva režima koja su bila željna vlasti, nego pre svega sa ambicijom da se nešto pozitivno desi u ovoj zemlji. To što ste pozitivno uradili mi smo iskreno podržavali. Nemamo mi problem sa vašom idejom da raščistimo sa kriminalom u zemlji, mi vas samo upozoravamo da grešite kada mislite da je taj kriminal bez svojih temelja, oni su politički. Zato mi ne možemo da nađemo dvadeset intelektualaca koji će u ovoj zemlji reći zašto je važno da se suoče sami sa sobom, ali ćemo naći dvesta onih koji će zemlju lagati, uskraćujući joj pravo na promenu.
Tako sada Dačiću partija koja je pet godina kontrolisala i ministarstvo policije, i BIA, i Ministarstvo privrede i Agenciju za privatizaciju, sve što diše i hoda u ovoj zemlji, postavlja pamflet pitanja, da se ne bi postavilo pitanje njihove odgovornosti za ono što ste vi kao vlast nasledili, bez obzira na to da li govorimo o lopovluku i haosu na Kosovu, o kriminalu u privredi, o katastrofalnoj privatizaciji NIS-a. Sami ste, gospodine Škundriću, rekli da takav ugovor nikada ne biste potpisali. To je rekao i vaš predsednik. Dok mi ovde ne raščistimo, na politički način…
Slažem se da nema ničeg boljeg za vlast od podela unutar opozicije, ali mislim, i da mi nismo u ovoj sali, da svako u Srbiji razume koliko su velike razlike između nas i tog zločinačkog udruženja koje je ušetalo u politiku, u zločinačkoj zemlji u kojoj je tako nešto bilo moguće. Zovem to zločinačkim udruženjem zato što je to pravna kvalifikacija, a ne politička. Nadam se da će javnost saznati ono što neki od nas već znaju, a ne sumnjam da smo, nažalost, u pravu kada sve tvrdimo na način na koji to radimo, vrlo direktno.
Grešite, gospodine Šutanovac, zato što ovo nije svađa unutar opozicije. Ovo je satanizovanje određene politike. Onog trenutka kada vi pokušate da menjate zemlju, pogledajte iz kojih pozicija krećete – osporeni po svim kriterijumima, osim po onim o kojima bi trebalo da se raspravlja, pa je svako od nas za prethodnih petnaest ili dvadeset godina dobio neki svoj „kofer“, samo oni koji su uzrok problema u kojem mi živimo pošteđeni su svega toga. Čak nisu ni poslanici ovde u Skupštini, nego telefonom diktiraju pitanja ljudima koji ne bi mogli da opstanu bez poslaničke plate i dele ovde zajedno sa nama ovaj radni dan onako kako znaju i umeju.
Za vas, gospodine Šutanovac, jedno jednostavno pitanje. U okviru borbe protiv organizovanog kriminala koja ne poznaje granice ne može se postaviti pitanje, na prvom mestu, političke odgovornosti nekoga sa druge strane granice, a da se prethodno ne postavi pitanje političke odgovornosti nas samih.
Nemamo nikakvu dilemu da svako ko ima bilo kakve veze sa kriminalom za to treba da plati punu cenu, bez obzira na funkciju na kojoj se nalazi. To prvo važi za nas, zbog toga i danas živimo u ovoj zemlji, ali smatramo da nema razloga uskraćivati Srbiji onu istinu koja je vrlo dobro poznata mnogima od nas, pa da bi onda Mirko Cvetković morao da odgovori na pitanje odakle lična karta ili kako je neko dobio pasoš. O tome se radi.
Predsednik države izašao je sa jednom inicijativom. Pogledajte na kakvu je podršku naišao, a sa kakvim se otporima suočio. Nas to brine. Kada jedna stranka vladajuće koalicije kaže da postoje neformalni centri koji je ruše, nas interesuje koji su to centri? Vrlo dobro znamo šta je posledica jedne takve inicijative.
Zato prvo očekujemo i od ministra policije i od Ministarstva pravde da još jedanput odgovori i onima koji nisu spremni nikoga da slušaju, koji su zaslepljeni sobom, na ono što su institucije odgovorile kada su ih oni zloupotrebljavali.
A mi moramo nastaviti da menjamo ovu zemlju, tako što ćemo razdvojiti nas od onih kojima sa nama nije mesto, a prljavi smo zbog toga što smo sa njima bili.
Hvala. Naravno, gospodine Šutanovac, mi ne moramo u svemu da se složimo, ali, znate kako, reći ću vam ono što sam rekao i predsedniku Vlade – ova zemlja ima samo jednu Vladu i jednog premijera, i čak ako vi sebe ne doživljavate tako, vi ste lideri ove zemlje. Kada grešite naša obaveza je da vam kažemo da ne radite dobro, kada ste u pravu naša dužnost je da vas podržimo. To je definicija nekog normalnog odnosa. Mi nismo pravili partiju da bi nama bilo dobro, bar mi u LDP-u. Formulisali smo jednu politiku i tu politiku pokušavamo da afirmišemo. Ne možete vi da se bavite dnevnim životom u Srbiji, a da pri tom izbegnete suštinu. Sve sa čim se danas suočavamo je posledica. Vama ispostavljaju račun za uništenu privredu, vama ispostavljaju račun za neispunjena obećanja oni koji su razorili ovu zemlju i koji zloupotrebljavaju to nezadovoljstvo da bi opet društvo pokrenuli koristeći negativnu energiju i usmerili ga ka negativnom cilju. Mi od Vlade očekujemo da se sa tim suoči, da traži podršku za raščišćavanje te vrste odnosa.
Dve godine su prošle od mitinga na kome smo branili Kosovo tako što smo srušili Beograd. Niko za to nije odgovarao. Zbog toga mi danas imamo novu vrstu problema, na nekom stadionu, u nekoj školi, na radnom mestu i čitav je niz uzročno-posledičnih veza.
Sve zakone u borbi protiv organizovanog kriminala smo podržali i podržavamo borbu protiv organizovanog kriminala, i protiv ratnih zločinaca, ali vam skrećemo pažnju da su to posledice kriminalne politike, koja je imala svoje ideologe, koja je imala one koji su je blagoslovili, koja je imala one koji su je pravdali i koji je danas pravdaju u svakom smislu. I ako mi to ne kažemo ljudima,...
(Predsednik: Zahvaljujem, gospodine Jovanoviću.)
…oni će prestati da nam veruju.
Gospođo predsednice, poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, prvo bih poželeo svima uspešan rad.

Želim da izrazim protest LDP zbog toga što smo bili prinuđeni da statiramo u političkom životu zemlje, koji je bio vrlo dinamičan prethodna dva meseca zbog toga što nisu održavane vanredne sednice Skupštine Srbije. Da li je za tako nešto postojao razlog? Da, jeste.

Konkretno pitanje za predsednika Vlade Mirka Cvetkovića – na osnovu koje strategije za borbu protiv korupcije i kriminala u ovom trenutku postupa njegova Vlada i kako se sve ono što u ovom trenutku prati nastojanja naše zemlje da se obračuna sa korupcijom i kriminalom može uspešno završiti ukoliko se zaobilazi suština problema?

Tu bih u fokus svoga pitanja, koje upućujem predsedniku Vlade, naravno i njegovim ministrima, ministru unutrašnjih poslova, ministru pravde, ministru spoljnih poslova, ali i drugim institucijama s kojima Vlada mora da sarađuje, poput Agencije za privatizaciju, BIA, kako je moguće boriti se protiv narko-klanova u zemlji, a zanemariti političku pozadinu bez koje oni ne bi mogli da postoje?

Naime, ovde je recimo ministar za privatizaciju iz Vlade Zorana Đinđića, kojeg smo mi tada apsolutno podržavali, gospodin Vlahović, i mene čudi što njegova stranka nema hrabrosti da postavi ta pitanja, već je borbu protiv korupcije i kriminala svela na obračun sa Crnom Gorom.

Mislim da je za nas važnije kako je Darko Šarić postao državljanin Srbije od činjenice da je pre i posle toga često boravio u Crnoj Gori. Ko je u vremenu u kome je vodeći narko-bos u Evropi dobio državljanstvo ove zemlje kontrolisao MUP, BIA, Agenciju za privatizaciju, Ministarstvo privrede? Isti oni koji danas traže vanredne izbore, pravdajući taj svoj zahtev, bez obzira na štetu koju tako nešto prati, činjenicom da se zemlja pljačka i uništava.

Očekujemo od gospodina Cvetkovića da kaže građanima ono šta zna, da je šef BIA dao saglasnost za pozitivan odgovor na zahtev za upis državljana Republike Srbije koji je podneo Darko Šarić. Očekujemo od BIA i od MUP da nam kaže – kako je moguće u ovoj zemlji potrošiti milijardu evra, kako nam to svakodnevno sufliraju predstavnici Vlade u medijima, milijardu evra crnih para, a da pri tom na tako nešto niko ne reaguje.

Pre dva dana smo slušali predstavnike Saveta za borbu protiv korupcije, koji po hiljaditi put govore o privatizaciji "Sartida" jednoj od najuspešnijih privatizacija u zemlji, jednoj od dve najveće kompanije u zemlji, koje su najefikasnije u izvozu. Niko ne postavlja pitanje o onome što se dešavalo poslednjih četiri ili pet godina. Mislim da nigde nećemo stići ukoliko borbu protiv kriminala pretvorimo u drugo poluvreme borbe koja je izgubljena 2006. godine, kada je Crna Gora postala nezavisna država.

Zbog toga, očekujem od vas predsednice, da prvo omogućite ovde nama da u četvrtak postavimo pitanja predsedniku Vlade, a da potom i na ta pitanja dobijemo odgovore – kako je bilo moguće privatizovati sve ono što je privatizovano od 2005. godine u Srbiji, a da na tako nešto ne reaguju BIA i MUP, pogotovo što su vrlo dobro znali poreklo tog novca?

Mislim da to danas moramo da postavimo prvo pred građane Srbije, jer je to suština borbe protiv korupcije i kriminala. Dok smo mi izvođeni na poligrafe, dok su generali policije koji su se obračunavali u "Sablji" sa mafijom hapšeni, dok su tužioci i sudije hapšeni, privođeni i uništavani njihovi i životi njihovih porodica, mafija u regionu je dobila svoju zemlju 2004. godine, dolaskom prve vlade Vojislava Koštunice na vlast. Tako je bilo od 2004. godine do prošle godine.

Mislim da ako želimo da živimo u uređenoj zemlji onda svako treba da ponese deo svoje odgovornosti. Mi ga nosimo i od oktobra 2000. godine do danas se vrlo ponosimo onim što smo uradili, bez obzira da li smo se nalazili na vlasti ili u opoziciji, ali to ćutanje ili zanemarivanje suštine problema je nešto sa čime ne možemo da se pomirimo.

Ovo je, pre svega, upućeno kao pitanje predsedniku Vlade, od koga očekujemo hrabrost, i umesto insinuacija i spletki koje svaki dan gledamo u medijima, želeli bi da se suočimo sa suštinom problema. Nije valjda jedan Mile Jerković bio pokrovitelj narko-bosa u Srbiji? Nama se čini da su to morali da budu mnogo uticajniji i značajniji ljudi, da su ti ljudi bili na pozicijama sa kojih su mogli efikasno da deluju, a to su pozicije u vlasti, a ne pozicije u opoziciji.

Upravo zbog toga, ako želimo da menjamo karakter ovog društva, onda ne možemo to da radimo onako kako se radilo u prošlosti. Institucije se bore protiv pojedinačnih primera korupcije, a država donosi zakone kojima omogućava sistemu da efikasno deluju, ukoliko je korupcija poprimila široke razmere.

Ovo je primer klasične političke korupcije i o tome treba da pričamo, sa tim treba da se suočimo i umesto kampanje koju vodimo protiv Crne Gore, treba da pogledamo sa kime sedimo ovde u parlamentu i ko je za šta odgovoran u prethodnih deset godina.
Gospođo Čomić, poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, retko kada sedim u kontinuitetu tri sata ovde u Skupštini tokom našeg zasedanja i danas sam to uradio pre svega zbog toga što sam pokušao da prođem argumentaciju koju sami nismo uspeli da pronađemo u predlogu ovog zakona kako bi mu pružili podršku. U drugim situacijama obično predstavnici poslaničkih grupa iznesu svoje političke stavove, a onda odu da rade druge skupštinske ili stranačke poslove i vi svi to vrlo dobro znate.
Šta je ono što je veliki poraz pre svega vladajuće koalicije danas ovde u Skupštini? Činjenica je da je jedno pozitivno nastojanje zapravo obesmišljeno ovim predlogom zakona. Pokušaj da se unapredi rad Skupštine, a pre svega da se povrati ili izgradi konačno potreban kredibilitet za nesmetan rad ovako važne institucije je unapred osuđen na neuspeh.
Mi smo počeli da gradimo parlamentarnu demokratiju 89. godine i prethodnih 20 godina najvažnije zakonodavno telo ove zemlje, institucija koja je donela stotine i hiljade zakona, odluka, deklaracija, rezolucija, radi sama neuređena zakonom. To dovoljno govori o niskom nivou političke kulture u našem društvu.
Zato je ovo bio važan korak. Na njega smo čekali tri godine. Tokom te tri godine uglavnom se u javnosti raspravljalo o besmislicama, a zapostavljala suština. Ovaj zakon je u senci trapavosti i insinuacija koje su nas pokušale da predstave kao ljude koji bi u penziju sa tri nedovršena poslanička mandata. Ovaj zakon je u senci svega onoga što se svakodnevno dešava u samoj Skupštini, koja pokušava zakonom da se uredi.
Za nas je ključno pitanje, pitanje slobode. Zbog toga danas ovde, raspravljajući o zakonu o Skupštini, mi ne treba da govorimo o sebi. Pogrešili su svi oni, od predsednice parlamenta, preko predlagača i predstavnika zakona, do onih koji su zakon obrazlagali do sada. Ne uređujemo mi ovim zakonom sami sebe, nego mi ovim zakonom uspostavljamo standarde i ideale koji treba da menjaju naše društvo.
Srbiji je potrebna ekonomska sloboda, medijska sloboda, kulturna sloboda, verska sloboda, seksualna sloboda, a pre svega politička sloboda, a nje nema u ovom zakonu. Mi smo liberalne demokrate, ne zato što smo tražili zgodno ime za sebe nego zato što smo se politički razvijali, svako od nas pojedinačno u svom životu, pa smo iz građanskih partija različite provenijencije pronašli sebe u LDP.
Reći ću predlagačima da liberalne demokrate od 15. veka vode borbu protiv kontrolisanog poslanika. Pobedili su u 17. veku. Kako možemo mi kao LDP da podržimo zakon o Skupštini koji ignoriše osnove moderne demokratije koja je neophodna našem društvu?
Fidži, Nigerija, Nepal, Pakistan, Bangladeš, Venecuela, sve su to zemlje u kojima je delimično ograničena sloboda poslanika, ali niko nije bio toliko represivan kao što je naša zemlja. To je naše zajedničko poniženje.
Možemo mi, gospođo Kolundžija, da sebe predstavljamo integralnim ličnostima, kako ste vi to rekli, osobama koje se ne doživljavaju kao partijski vojnici, podanici nekog vojvode i generala. Vi ste tu u pravu. Lično znam da je to stav većine ovde u parlamentu, ali naši poslanici nisu takvi. To je ono što je problem.
Ako mi ograničavamo ovim zakonom svoju slobodu ovde u Skupštini, kako možemo biti sigurni da sutra poslodavac jednoj mladoj devojci neće ponuditi dokument u kome se ona unapred odriče svog radnog mesta, a usput je obavezati na klauzulu po kojoj ne sme da ostane u drugom stanju narednih pet godina? Kakva mi to pravila uspostavljamo u Srbiji, kada nemamo snagu da parlamentu i demokratiji damo neophodnu slobodu? To nisu samo fraze.
Bio nam je potreban zakon, ali zakon o Skupštini ne uređuje na zakonskim osnovama naš odnos sa predsednikom Republike, naš odnos sa Vladom Republike Srbije, naš odnos sa drugim državnim institucijama, recimo sa Ustavnim sudom. Sve će to biti uređeno Poslovnikom. To je odredba ovog zakona.
Kakva su naša dosadašnja iskustva? Kako je to izgledala Skupština Srbije kada je Poslovnik uređivao naš odnos sa Vladom? Ignorisanje, ponižavanje, svođenje parlamentarne većine na glasačku mašinu. Ne možete reći da se procedure uređuju zakonima, gospođo Kolundžija, a upravo ste to uradili.
Mi smo ovde usvojili zakon kojim smo propisivali šaru na gumi i datum u kojem će se menjati točkovi na automobilima u Srbiji, pa do 15. novembra gume sa ovom šarom, a od 15. novembra do 1. marta sa drugom šarom. Ako smo mogli da se bavimo točkovima u Srbiji, onda mislim da smo bili dužni da ovim zakonom regulišemo naš odnos sa najvažnijim institucijama u društvu, jer je to potreba i Skupštine i tih samih institucija.
Šta je ono što ne možemo da prihvatimo? Ideju da se ugled Skupštine može graditi na teatralnosti. Ona to nije zbog toga što će ispred parlamenta svirati gardijski orkestar. Ta teatralnost proizilazi iz naše razlike u odnosu na taj gardijski orkestar. Nikome od nas to nije potrebno. Ugled ove skupštine može se proizvesti samo tako što će ovo društvo u nama, čak i kada se ne slažemo, prepoznati ljude koji u svakom trenutku daju sve od sebe kako bi život u ovoj zemlji bio bolji.
Ko je od poslanika ovde spreman da kaže da će se osećati prijatno kada se pred njim postroji red regruta, kada znamo da je i predsedniku države neprijatno kada zbog diplomatskog protokola mora da predaje raport ili prima raport u prisustvu nekog stranog zvaničnika? Bio sam potpredsednik Vlade i ništa mi nije bilo teže od postrojavanja garde kojoj treba da se obratim zbog toga što mi u posetu dolazi neki potpredsednik Vlade iz okruženja ili iz Evrope.
Ako želimo da gradimo ugled ove skupštine, onda to nećemo postići uvođenjem trube u Skupštinu. Zato smo napisali amandman na taj član 14, u kojem tražimo da se, ako se već tako nešto radi, to radi u trenucima koji su od značaja za čitavo društvo, a priznaćete svi da završetak ili početak redovnog zasedanja nije nešto tako.
Pitanje naše zakletve – šta to, zapravo, znači? Iz kog vremena uopšte potiče ta vrsta prakse koja pred ljude postavlja izazov u kome se oni javno obavezuju da će odgovorno raditi svoj posao? To je, takođe, ovde u Srbiji za parlament neprimereno. Teatralnost je možda prihvatljivija u nekim drugim sredinama. To je jednako strano kao kada bi uveli sada dom lordova u Srbiji. Mi još nemamo svoju Magna kartu, povelju slobode koju su Englezi usvoji pre 800 godina. Mislim da se, takođe, tu niko od nas ne prepoznaje.
Govorimo o tim mandatima. Kako se osećao predstavnik i član parlamentarne većine Ferzo Ćelović kada je na vratima Skupštine saznao da je smenjen? To se desilo, jer je to bio politički interes. Šta mi govorimo jedni o drugima kada se tako odnosimo jedni prema drugima? Ako sami sebi ne verujemo i ako imamo tu vrstu sumnje, kako onda možemo očekivati od ljudi koji treba da veruju u nas da to čine sa osećajem da ne greše, jer smo mi pred građanima kovertirali ostavke? Da li može neki prevareni birač sada da aktivira našu ostavku? Oni to nemaju pravo. To nije hrabrost, to je politička pamet.
Zbog toga mislim da je bilo potrebno više za onu vrstu odluke koju od nas traže, institucije koje mi treba da poštujemo jer se sami često pozivamo na njihove odluke. Preporuke Venecijanske komisije su nedvosmislene i nije to komisija koja gubi vreme u nekom renesanskom gradu. To je komisija Saveta Evrope za demokratiju putem prava.
Imam izveštaj te komisije ovde. Vrlo je obiman. Srbija je presedan. U Venecueli je moguće smeniti poslanike. To mogu da urade građani. Onog trenutka kada se skupi veći broj potpisa za njegovu smenu od broja građana koji za njega glasa, on će biti smenjen. U Pakistanu je moguće smeniti poslanika ukoliko mu se partija zabrani na sudu ili njegov rad oceni kriminalnim. U Evropi ne postoji nijedna zemlja u kojoj se pretrčavanje iz partije u partiju rešava na tako nedostojan način.
Vladajuća većina je mogla da nam ponudi politički dogovor na kome počiva, recimo, španska demokratija, dogovor koji obavezuje sve stranke u onoj meri u kojoj su one spremne da poštuju datu reč. Onog trenutka kada je taj dogovor u španskom parlamentu napravljen potpisalo ga je 16 parlamentarnih partija. Prekinuta je praksa pretrčavanja iz jedne stranke u drugu.
To što se dešavalo u prošlosti u Srbiji ni po čemu nas ne čini lošijim od bilo koje druge zemlje koja uspostavlja demokratiju, 40% češkog parlamenta je u drugom sazivu praktično menjalo članstvo u stranci i poslaničkom klubu. To se dešavalo i u Poljskoj, u Hrvatskoj, to se dešavalo u Ukrajini, tamo je 300 od 400 poslanika u jednom trenutku promenilo stranu, ali čak je i Ukrajina imala snage da oslobodi poslanike, da na drugi način rešava taj problem.
Mi snagu za to još uvek nemamo i mislim da je to loše i da sa tim ne možemo da se pomirimo. Ne mislim da smo mi posebni zbog toga što niko od naših poslanika nije kovertirao ostavke, mislim da smo mi posebni zbog toga što se za tako nešto iskreno zalažemo, jer sada vidimo potrebu i u drugima za tom vrstom slobode.
Najradikalniji egzekutor demokratske slobode u parlamentu bio je Tomislav Nikolić, njega ovde nema. Najviše je poslaničkih mandata on oduzeo kao predsednik Administrativnog odbora i predstavnik radikala. Vodio je Administrativni odbor koji je u jednom sazivu oduzimao mandate poslanicima većine koji pređu u opozicionu stranku, a štitio mandate poslanika opozicije koji pređu u parlamentarnu većinu i za to je dobijao podršku Ustavnog suda.
I eventualno predsednika Republike, mada on za to formalno nije nadležan politički, možda njegova stranka, ali mislim da je njegova stranka tada bila žrtva. Poslanik Đoković je prešao u DS, čini mi se, iz većine, iz DSS-a.
Ali, ako se Nikolić promenio mislim da onda imamo puno razloga za optimizam i da je potrebno osloboditi u potpunosti parlament. Verujem u snagu slobode, a ako za to nema dovoljno razumevanja u parlamentarnoj većini koja želi Srbiju da evropizuje onda mi imamo problem, jer Evropa na tim vrednostima počiva.
Usvojili smo protivustavan Zakon o Vladi, to je bilo u julu 2008. godine, i svi to vrlo dobro znamo. To je tada tako moralo. Ako se Ustav nije poštovao ni pre toga, onda je argumentacija da baš u tom trenutku ne mora tako nešto da se menja u političkom smislu za nekoga mogla biti i prihvatljiva.
Ali, i danas mi imamo zamenika predsednika Vlade, a to je neustavna kategorija, imamo prvog potpredsednika Vlade, neustavna kategorija, imamo predsednika Republike koji je predsednik stranke, to nije demokratska praksa, imamo sada zakon o Skupštini koji je duboko antievropski i antidemokratski, a sve to činimo u ime demokratskog razvoja naše zemlje.
Pokušali smo da vam pomognemo tako što smo napisali tih nekoliko amandmana. Prvo amandman na taj karikaturalni član 14, koji nas dovodi u poziciju da moramo da prolazimo kroz špalire garde, iako niko od nas to ne želi. Neka garda bude tu kada dolazi predsednik Republike, neka bude tu zaista u nekim posebnim situacijama, u vreme državnih praznika, onda kada se podižu zastave ispred Skupštine, ali nema potrebe dovoditi nas u tako neprirodan položaj, kao što bi to moglo da se desi ukoliko bi se usvojio član zakona u nepromenjenoj formi.
Tražimo da se briše član 37. i da se oslobode poslanici tog neprirodnog odnosa sa strankom. To ne govori, i tu greše svi navodni teoretičari i eksperti našeg demokratskog poretka, o despetizmu naših vođa, nego o orijentalnoj despotiji podaništva koja je ukorenjeno u nama.
Nismo mi valjda zalutali u stranke. Mi znamo zašto smo u DS, u Savezu vojvođanskih Mađara, u SPS, u DSS, zašto smo naprednjaci, zašto smo radikali, nama nije potreban tutor da nas podseća da je vlasnik našeg života kroz kontrolu našeg mandata ovde u Skupštini. To govori o nama, a ne o liderima stranaka. Šta radimo ovde u Skupštini ako nismo sigurni kakve ideje zastupamo?
Tražimo da se taj član 37. briše, a nudimo strankama u Skupštini politički dogovor, politički dogovor koji treba svako od nas da poštuje, dogovor kojim ćemo garantovati jedni drugima da svoj interes nećemo graditi na šteti koju možemo da napravimo konkurenciji, nego na ambiciji da uradimo nešto bolje od konkurencije za ljude koji žive u ovoj zemlji. Siguran sam da ima dovoljno potencijala u 250 poslanika u ovoj skupštini za jedan takav dogovor, apsolutno sam siguran u tako nešto i ne sumnjam u to.
Tražimo da se taj besmisleni član 46. promeni amandmanom, da se on izbriše, o tim štetnim posledicama koje će poslanik snositi ukoliko tri dana ne daje kvorum. Prvo, želim da vas podsetim da je stvarna slika svakoga od nas mnogo drugačija od one koja je stvorena u javnosti. Vi vrlo dobro znate da gotovo svaki funkcioner državne uprave ima izdašnija materijalna primanja i radi u lagodnijoj poziciji od nas ovde.