Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Čedomir Jovanović

Čedomir Jovanović

Liberalno demokratska partija

Govori

Gospođo Čomić, poštovano predsedništvo, gospodine Duliću, nije tačno da niko nije mogao da proceni efekte ekonomske krize. Vi ste deo Vlade koja je vrlo jasno poslala građanima ove zemlje u oktobru 2008. godine dve poruke. Prva je da će nas kriza zaobići, pa kada ste videli da je to jako besmisleno, kada su počele da se ljuljaju banke po svetu koje imaju ovde svoje predstavnike, onda ste rekli da će pozitivno uticati na Srbiju.
Nije tačno da niko nije mogao da pretpostavi. To su bile poruke iz Vlade. Naše poruke su bile drugačije – da svetska ekonomska kriza na svoj čudan način jeste i prilika da se ovo društvo otrezni, da shvati da ne može da troši ono što nema, da ne može unedogled da se zadužuje, da ne može da probije budžet za 450 miliona evra da bi pet poslanika ispunila svoja predizborna obećanja, jer ta odluka uništava i moju budućnost i budućnost moje dece. Da na drugi način moramo da pomognemo penzionerima, građevinskoj industriji, mladima, svima.
Ako govorimo o tome da će država sada kao investitor pokrenuti tržište – neće, gospodine Duliću. Onog trenutka kada se država pojavi kao investitor, bez obzira da li je u pitanju tržište stanova ili bilo koje drugo tržište, generalno, svi privatni investitori se povuku u drugi plan, zbog toga što je njima jasno da ne mogu da se takmiče sa državom. Ali mi je isto tako jasno da je država u to ušla iz razloga kampanje, a ne da je to njeno trajno opredeljenje. Nijedna država ne može da bude akter na tržištu. Onda se oni pomere na drugu stranu i kažu – sačekaćemo da prođe. I to je ono što se sada dešava.
Ovaj zakon je uvod Srbije u predizbornu kampanju. Ovih 180 miliona će biti potrošeno onako kako se troše pare u svim kampanjama za lokalne samouprave u vanrednim izborima koji su organizovani u poslednje dve godine – za posipanje šodera, malterisanje škola, krečenje bolnica, kupovinu nekih aparata. Mi svi to vrlo dobro znamo. Da li je to usud naše politike? Jeste. I ja s tim uopšte ne želim da se borim. Radite to tako. Ako građani to žele, neka to podrže i biće im onako kako rade.
Meni je nešto drugo u interesu, gospodine Duliću, a to je taj širi kontekst, koji nas prvo obavezuje da postavimo pitanje u kojim rokovima će nešto biti urađeno. Mi smo na pola građevinske sezone, za to ste zakasnili. Ništa nije sada teža situacija nego pre šest meseci. Za to ste zakasnili. Projekti treba da se naprave. Vi nemate kriterijume, tek treba da se formiraju.
Ako govorimo o Zakonu o planiranju i izgradnji, reći ću vam šta je problem. Ne interesuje nikog iz LDP-a sudbina investitora koji su dobili neka prava pa ih ne realizuju, jer to i nisu bili oni investitori s onim kapacitetom koji su Srbiji potrebni, to su bili ljudi koji su poverovali u tranzicionu bajku, da je moguće nešto kupiti jeftino i sutra prodati skupo.
Nas interesuje poruka koja je poslata onima koji su gledali šta se dešava u Srbiji, koji gledaju Rumuniju, koji gledaju Bugarsku, koji gledaju Crnu Goru. Oni kažu – ova zemlja je pooštrila kriterijume, oni se ponašaju drugačije nego bilo ko drugi, postaju još više nekonkurentni. A to je uradila država.
Gospodine Čolakoviću, imam veliki respekt prema vašim godinama, ali me čudi da vi, sa tako puno iskustva, možete da izgovorite takve besmislice.
Izvinite, vlada u kojoj sam ja bio potpredsednik je počela da isplaćuje redovno penzije u ovoj zemlji. Do tada su vlade koje ste vi podržavali, u sistemu kom ste služili, te penzionere pljačkali. U tome je velika razlika. Od 5. oktobra 2001. godine 30% budžeta se izdvaja za penzije, ali smo mi reformisali penzioni fond, počeli da menjamo penzionu politiku, vezali penzije za druge vrednosti i reference od onih za koje ih vezujete vi.
Odakle vama pravo da vas petorica sebe definišete kao isključive predstavnike penzionera? Niste predstavnici penzionera koji su glasali za LDP, već onih kojima ste navodno ponudili 450 miliona evra linearnim povećanjem 10% svih penzija, a penziju gurnuli tako što je evro otišao sa 80 na 105.
Imamo pravo da o tome govorimo. Jedini smo u ovoj skupštini u decembru rekli – dajte da budemo odgovorni, ne može zemlja ovako dalje da funkcioniše, neće opstati. Je l' treba MMF da dolazi ovde da vam to govori? Je l' oni treba da dođu iz Njujorka da to kažu (ili iz Vašingtona, odakle već dolaze)? Šta smo tada rekli? Da smanjimo za 1% svaku penziju koja se isplaćuje a da nisu ispoštovana dva uslova – ispunjen radni staž ili starosna granica. Terali ste ljude u penziju, to je bila socijalna mera.
Kažete da je penzija ekonomska kategorija. Pa, žao mi je, u ekonomiji neko propadne. Gde su te pare? Nema ih. Trideset posto iz budžeta, sve je ostalo tako što mi plaćamo doprinose. A šta je sa mladim ljudima? Šta je sa mojom generacijom? Nismo mi rođeni da živimo u crnoj berzi, a živimo – bez radne knjižice, socijalno neobezbeđeni, zdravstveno neobezbeđeni. Milioni tako žive. Dajte da se dogovorimo. Mi tražimo međugeneracijsku solidarnost. Niko ne želi da penzioneri ostanu bez primanja. Moji roditelji su penzioneri i teško žive, ali ja želim da žive i sutra, a ne da im neko sutra kaže – nema ništa.
Jeste li opsednuti Rusima? Pa tamo je penzija 30% plate. Vi ste rekli – tražimo da bude 70%, a da još manje radimo. Glasajte, narode, ''za'', ponudićemo šećernu vodicu. Ne može to tako neodgovorno.
Svetska banka je naterala Hrvatsku da od juna svaku penziju smanji 4% za nedostajuću godinu do odlaska u penziju, bilo po osnovu radnog staža, bilo po starosnom osnovu. To će biti bajka za Srbiju. Mi smo dužni da govorimo istinu i da preduzimamo mere kojima će se to sprečiti. Dajte da se dogovorimo kako ćemo to da rešimo, da razdvojimo prave penzionere od mufljuza, od onih koji su otišli u penziju da bi mogli da uzimaju penziju a da sede na nekom drugom radnom mestu. Kao da je Srbija radila u minskom polju, 25% penzionera u ovoj zemlji je u penziju otišlo na osnovu invalidnine. Tačno je, 90% penzionera prima manje od 20.000 dinara. Njima nemamo šta da smanjimo. Moramo više da radimo.
Penzioneri, morate da mislite na svoju decu, da glasate za politiku koja otvara tržišta, a ne onu koja vam deli milostinju. Šta ćete da radite na narednim izborima, za godinu dana? Sa čim ćete pred njih da izađete? Sa penzijom koja je 50% manja od penzije kada ste došli na vlast. Pa ćete reći da je LDP za to kriv, ne poštuje penzionere? To nije tačno.
Gospođo Čomić, član 104. Mislim da je povređeno dostojanstvo LDP-a ovde u Skupštini, a samim tim i dostojanstvo Skupštine, ako smo mi njen deo. Ako nismo, vi to onda konstatujte, pa onda nema osnova za povredu Poslovnika.
Mi smo predstavnici birača koji su glasali za LDP – ni mladih ni starih, ni seljaka ni slušalaca ''Peščanika'' – 220.000 birača. I naravno da nam ne prija ta lekcija koju nam povremeno ovde držite u Skupštini, kad našu potrebu da nešto fundamentalno promenimo predstavljate kao neku bezobzirnost. Ko šamara penzionere? Kad se to bilo gde desilo? Odakle vam pravo da tako nešto govorite?
Ono o čemu mi pokušavamo da razgovaramo zapravo ukazuje na ambiciju neprihvatljivu za nas, ambiciju jedne vlasti da čini sve ono što ona misli da mora da bi na vlasti opstala. Evo vam, gospodine Duliću, naših 12 glasova svaki put kada vas PUPS bude ucenjivao, ali nemojte to više da plaćate tako što će penzioneri primati penzije narednih godinu dana da ih nikad više ne bi dobili. I kraj više sa time.
To smo rekli i kada je reformisano pravosuđe. Nema ucena kod reforme pravosuđa. Niko ne može da dolazi kod predsednika u kabinet sa spiskom svojih sudija. Ako može LDP da zaštiti princip poštene reforme, zaštitićemo ga. To smo činili tada i to činimo i danas. Retki smo među strankama koji nijednog svog čoveka nisu kandidovali. Ni sudiju, ni tužioca, nijedan upravni odbor, apsolutno ništa od toga.
Ovde tražimo elementarno poštovanje. Ne govorim ja u ime mladih ljudi, govorim u ime birača LDP-a. Ne govorite ni vi u ime penzionera, govorite u ime svojih birača. Mi se ne zovemo ''partija mladih'', a vi se zovete Partija penzionera. To nije tačno. Vi ste partija nekih penzionera, onih koji nisu oduvek u penziji, nego onih koji su bili vlast onda kada su fondovi uništeni, oni na koje se vi sada pozivate. Nema ništa od toga.
Ja radim da bi neko primao penziju. I prijatelji oko mene rade da bi neko primao penziju. Tražim da se u to uvede red. Tražim da se uvede red u trošenje 180 miliona evra. Ako se to uvede, podržavam apsolutno. To je teško zarađen novac i sa time nema kockanja. Plaćam porez, tražim red. Nema više poigravanja sa ljudima u zemlji.
Gospođo Čomić, poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, prvo bih hteo da vam kažem da me je sramota što sam danas kao poslanik prinuđen da u ovakvoj atmosferi razgovaram o ovako važnoj temi. Mislim da taj osećaj delimo, prelazeći granice koje razdvajaju vlast od opozicije.
Pošto vrlo često, praktično, ističemo potrebu afirmisanja institucije Parlamenta, mislim da je ovo jedan od dokaza da se, zapravo, ništa konkretno ne menja u tom poražavajućem odnosu vlasti u ovoj zemlji prema Parlamentu, ali i prema svim drugim institucijama. Samim tim se onda definiše jedan neprihvatljiv odnos prema ljudima koji u ovoj zemlji žive, prema kandidatima koji se, recimo, sad kandiduju za Ustavni sud, prema onom ko ih kandiduje, i sa tom lošom praksom moramo da prekinemo.
Siguran sam da bismo na prste jedne ruke mogli da nabrojimo poslanike Narodne skupštine Republike Srbije koji uopšte mogu da ponove imena osoba koje je predsednik Republike kandidovao za sudije Ustavnog suda ove zemlje. To je uvreda za Ustavni sud, to je njihovo lično poniženje, ali je to, pre svega, udarac na demokratski poredak u ovoj zemlji. I, u pravu je poslanik Krasić kada kaže da je nipodaštavanje prvo ovog Ustava, koji je donet na sraman način, iz čega verovatno ovo i proizlazi, ovakvo kandidovanje ljudi za tako važne funkcije kao što su funkcije sudija Ustavnog suda Republike Srbije.
Šest i po redova treba da posluži kao osnov za naše racionalno rasuđivanje o tome da li je jedan kandidat dovoljno dobar da bude izabran za sudiju Ustavnog suda. Kako će poslanici glasati u ovoj skupštini na osnovu ovih šest i po rečenica? Šta oni znaju o tom kandidatu? Da li je tih šest i po rečenica nama prosleđeno da bi se sakrili njegovi kvaliteti ili zato što ne može ništa pozitivno o tom kandidatu da se kaže? Ako je ispravno ono prvo, zašto se Parlamentu uskraćuju sve vrednosti čoveka koji je stigao do kandidature za sudiju Ustavnog suda? A ako nema nikakvih kvaliteta, pa to i ne može da se napiše, zašto nam predsednik Republike takvog kandidata predlaže?
Dokle ćemo mi stići sa takvom politikom? Mi formiramo institucije, a onda ne znamo šta ćemo sa tim institucijama u situacijama u kojima su oni izloženi pritisku koji proizlazi iz njihovih ustavnih obaveza.
Mi smo ovde u Skupštini birali zaštitnika za manjinske zajednice, ne mislim nacionalne manjine, nego za ravnopravnost manjinskih zajednica. Svi kandidati su prošli kakav-takav ''hiring'', razgovor sa članovima Odbora za ustavna pitanja, na kom su obrazložili razloge svoje kandidature i odgovorili na neka pitanja koja su članovi Odbora mogli da im postave ako su to želeli. Lično sam tako nešto uradio i nisam bio usamljen.
Na osnovu čega mi možemo danas da se izjasnimo o ovome? Na osnovu čega možemo da dobijemo pristojnu raspravu? Da li nam je ona potrebna? Pogledajte nadležnosti Ustavnog suda. Ustani sud odlučuje o saglasnosti zakona i drugih opštih akata sa Ustavom, opšteprihvaćenim pravilima međunarodnog prava i potvrđenim međunarodnim ugovorima. Recimo, mi ćemo tražiti od Ustavnog suda da se izjasni da li je zakon o pomoći građevinskoj industriji u skladu sa Sporazumom o stabilizaciji i pridruživanju ili nije. Da li ovaj kandidat može uopšte da se izjasni o tome? Nas interesuje njegovo mišljenje pre glasanja.
Ustavni sud daje saglasnost na potvrđivanje međunarodnih ugovora, saglasnost drugih opštih akata sa zakonom, saglasnost opštih akata organizacija kojima su poverena javna ovlašćenja, političkih stranaka, sindikata, udruženja građana, kolektivnih ugovora sa Ustavom i zakonom. Ustavni sud rešava sukob nadležnosti sudova i drugih državnih organa, rešava sukob nadležnosti između republičkih i pokrajinskih organa, rešava sukob nadležnosti između pokrajinskih organa i organa jedinice lokalne samouprave i tako dalje i tako dalje.
Ustavni sud je jedna od presudnih institucija ove zemlje. Temelj te demokratije koju stvaramo je Ustavni sud. Kakav je taj temelj ako ga na ovakav način postavljamo? Šta ćemo mi dobiti kao posledicu toga? Čitav niz besmislica, kompromitacija. A kada se kompromituje demokratski poredak, šta se onda nudi kao alternativa?
Svi smo imali problema u definisanju i pozicije Ustavnog suda u ovoj zemlji i odnosa Parlamenta sa Ustavnim sudom ili odnosa izvršne vlasti sa Ustavnim sudom. Stalno se ponavljala ova greška. Poštovala se pro forme neka norma, birale su se sudije Ustavnog suda, a onda se prelazilo preko čitavog niza propusta, nelogičnosti i grešaka koje su imale ozbiljne posledice.
Godine 2003. Ustavni sud je u ponedeljak napisao jedno mišljenje i doneo jednu odluku o opravdanosti isključenja poslanika DSS-a iz Parlamenta, a u četvrtak drugu. Ustavni sud ove zemlje nije reagovao na protivustavni sporazum Republike Srbije sa Ruskom Federacijom u oblasti energetike. Ustavni sud ove zemlje je uništio politički sistem ove zemlje svojim nepoznavanjem političkog života besmislenom normom po kojoj se mora poštovati redosled kandidata na listi pri dodeli mandata nakon izbora.
Kako se onda može uopšte voditi ozbiljan politički život u ovoj zemlji? Da li se time degradiraju oni koji postižu dobre rezultate a nisu unapred na izbornim listama? Kako koalicija može da podeli mandate? To ne može da funkcioniše i mi imamo problem u svakom izbornom postupku nakon te odluke Ustavnog suda.
A s druge strane, gde bi trebalo da pokaže autoritet, da zaštiti dignitet sopstvene institucije, on to nije učinio, nego je doneo jednu neodrživu odluku, po kojoj je moguće neprimenjivati Zakon o Agenciji za borbu protiv korupcije na poslanike vojvođanskog parlamenta zbog toga što su oni birani u jednoj situaciji, pa je onda nastupilo neko stanje pravne nesigurnosti koje proizlazi iz nekog novog rešenja.
Što tako nije reagovao na Zakon o planiranju izgradnje, koji je potpuno uništio pravnu sigurnost? To znaju poslanici, posebno iz Odbora za pravosuđe. Ustav ove zemlje govori da nema retroaktivnosti. Zakon ove zemlje je dao prava investitorima, stotine miliona evra je uloženo u imovinu koja je naknadno, posle nekoliko godina, ugrožena novim Zakonom o planiranju izgradnje, kojim je država rekla – to što smo vam prodali više ne važi, sada menjamo pravila, pa morate ponovo da kupite to što ste kupili. Ustavni sud na to nije reagovao.
Kakav Ustavni sud imamo? Gde je on biran? Šta je bilo presudno, struka ili rodbinska veza? O tome nikad nismo imali priliku da razgovaramo.
Šta je bilo presudno za ova dva kandidata? To je ono što nas interesuje. Mi svoje živote stavljamo u ruke sudija Ustavnog suda. Nemamo više kome drugom to da uradimo. Političari – narod nama ne treba da veruje. Narod od nas treba da očekuje rezultate. Naši autoriteti su politički. Na političkim autoritetima zemlja ne sme da počiva. Zemlja mora da počiva na trajnijim vrednostima.
Vidite kako smo prevrtljivi. Jedan od poslanika ostane bez mandata zato što to odgovara vladajućoj većini, a poslanik to sazna tako što dođe na vrata Skupštine, pa ne može da uđe jer mu kažu – više nisi poslanik. A drugi put poslanik može da ostane poslanik i ne aktivira se njegova ostavka, iako je to prethodno činjeno, jer to opet odgovara nekoj vladajućoj većini.
U periodu vlasti Vojislava Koštunice Ustavni sud je donosio odluke po kojima je poslanik vlasnik mandata ako taj poslanik iz redova opozicije prelazi u red vladajuće koalicije, a ako poslanik vladajuće koalicije Koštuničine partije pređe u DS, onda on ostane bez mandata. To su sve posledice ovako neodgovornog odnosa prema jednoj takvoj instituciji.
Kako ćemo to da rešimo? Na kakav način ćemo da deblokiramo politički život u ovoj zemlji, koji je uništen, osakaćen populističkom, nestručnom, površnom odlukom ljudi koji su potpuno neupućeni u materiju o kojoj su odlučivali?
Šta je njih kandidovalo da oni uopšte raspravljaju na takav način, recimo, o zakonu o izboru odbornika i narodnih poslanika? Kako je moguće u jednom Boru, koji ima 35 kandidata za odbornike, voditi ozbiljnu kampanju ako se unapred zna da će prvih dvoje, troje ili petoro biti odbornici, a svi drugi to ne mogu da budu? Kakve će to posledice ostaviti na naš politički život? Kako ćemo formirati izborne liste na narednim izborima? Ili ćemo opet imati zakone ili imati svoja pravila, pa se više neće podnositi kovertirane ostavke, nego će se ostavke pisati pod pritiskom, tako što će poslanici na neki drugi način biti ucenjeni? E mi sa tim želimo da raskrstimo.
Potrebne su nam ozbiljne sudije Ustavnog suda. Možda su ovi ljudi sjajni, ali mi ne znamo ni kako izgledaju. Ne znamo ništa o njima. Ništa osim šest i po redova za jednog kandidata. Za drugog znamo da je radio u Fabrici obuće "Ras" od 1977. do 1978. godine, da je radio u Samoupravnoj interesnoj zajednici osnovnog obrazovanja i vaspitanja, kulture, fizičke kulture i informisanja opštine Novi Pazar od 1979. do 1990. godine, znamo da je posle toga radio u Opštinskoj upravi Novi Pazar od 1990. do 2006. godine i da je posle toga prešao u Republički fond za penzijsko i invalidsko osiguranje samostalnih delatnosti. To je ono što znamo.
Mene interesuje kakav je njegov odnos prema genetskom inženjeringu, interesuje me kakav je njegov odnos prema pravu osoba istog pola da stupe u bračnu zajednicu, interesuje me kakav je njegov odnos prema čitavom nizu problema koji postoje u našem svakodnevnom životu i koji se ne rešavaju. Recimo, kao predsednika jedne partije, interesuje me kakav je njegov odnos prema neodrživoj normi koju tvrdi Ustavni sud, po kojoj redosled na listi obavezuje partiju da na takav način deli mandate.
Nikada Kenan Hajdarević ne bi bio poslanik LDP-a da se takva norma primenjivala u prošlosti. Šta bi ga kandidovalo za to? Njega je kandidovao njegov rezultat. Slobodan Maraš je bio Džon Dou, anonimna osoba. Nikada ne bi bio izabran za poslanika. Njega je kandidovao njegov rezultat. Mi u našoj partiji donosimo jednostavne odluke. Rezultat je jedina referenca. I, nikoga ne varamo tako.
Kako ćemo sada deliti mandate? Znači, ja ću biti nosilac liste, pa će meni biti prvi mandat, a onda, ako ne stavim na drugo mesto, kao ženu, potpredsednicu Mićić ili Vesnu Pešić ili Juditu Popović, onda će pola kampanje tema biti da li smo se posvađali ili ne, a ako na takav način podelimo mandate između sebe, biće pitanje šta je sa čitavom strankom, i to je, gospođo Čomić, katastrofa. To je proterivanje života iz politike. Ko je to odlučio? Koji su referenti to odlučili? U kojim sizovima su oni radili? Iz čijih partijskih šinjela su oni izmileli? Ne možemo na takav način da se ponašamo kao Skupština.
Ustavni sud je prošle godine potvrdio ustavnost Zakona o izboru sudija. Potvrdio, odbacio žalbu Društva sudija koji su se žalili na reizbor, i rekao – ne radi se o reizboru sudija, reč je o izboru sudija. Zakon smo mi kao Parlament doneli, a sada se ta institucija obračunava, po političkim nalozima i pod patronatom vlasti, sa Vrhovnim kasacionim sudom i Visokim savetom sudstva tražeći od njih da krše zakon i pišu obrazloženja za reizbor iako je reč o izboru.
Pa ne možete da objašnjavate nekome što nije izabran, valjda se objašnjava što je neko izabran. Zašto se to čini? Zato što je sve moguće. Moguće je ušetati iz kabineta predsednika u kabinet predsednice Visokog kasacionog suda sa diktafonom u džepu i snimati razgovore, a da se to ne raščisti. Moguće je lavinom besmislica danima zatrpavati našu javnost da se ne bi postavilo suštinsko pitanje – šta Simović i Kalenić mogu da kažu o ubistvu Zorana Đinđića?
U kakvoj zemlji mi to živimo i kakve će posledice toga biti? Jednom smo se suočili sa posledicama politike koja nikada nije rekla da ima loše namere, ali koja je pokazala ambiciju da živi život umesto svih nas. Šta će nam Skupština ako mi ni o čemu ne odlučujemo, ako sada treba ovde da fingiramo? Gde su predsednici poslaničkih grupa? Tu je samo gospođa Kolundžija. I Martinović je izašao, iz radikala. Je l' ovo nije važna tema?
Pogledajte, Ustavni sud odlučuje većinom o ključnim pitanjima našeg života. Mi menjamo sistem bez ikakvog reda i gradimo institucije na takav način da one mogu samo da se sruše. Previše je to proizvoljnosti da bismo mogli da tolerišemo.
Godina 2007. je bila rok za kompletiranje sastava Ustavnog suda. Je li tako bilo? U skladu sa Zakonom o sprovođenju Ustava. Tri godine se to klatilo, klackalo, muljalo, petljalo. Ljudi su se borili da nešto iz toga iščupaju. Ne mislim da svi imaju lošu nameru, ali mislim da smo dužni, da smo mogli da kažemo – predsedniče, da li ti je potrebna neka pomoć u tvom nastojanju da u Srbiji stvoriš evropske vrednosti? Ako ti nije potrebna pomoć, ako misliš da to možeš sam, onda grešiš. Sada ti je potrebna pomoć.
Cela Amerika je raspravljala o Sonji Sotomajor kada je birana za sudiju Vrhovnog suda Amerike. Prva predstavnica latino populacije u Americi. O svemu je morala da govori u Kongresu. Sve njene presude su analizirane. Danima se time bavila Amerika. Na tome se gradi autoritet Ustavnog suda. A šta mi znamo o predsednici Ustavnog suda? Šta znamo o sudijama Ustavnog suda? Šta znamo o ovim ljudima koji su kandidati? Ne znamo ništa. To možemo sutra i da očekujemo, mi kao Parlament, od Ustavnog suda – jedno ništa.
Možda oni koji nešto znaju o svemu tome, imaju pravo na očekivanje, ali to je onda život izdvojenih institucija. Što bismo mi onda poštovali odluke Ustavnog suda? Što bismo mi, koji smo vodili kampanju protiv ovako lošeg Ustava, stalno vas podsticali na poštovanje Ustava? Zato što je to jedini sistem koji imamo. Ako to srušimo, šta će onda uređivati naše odnose – ko je brži, ko je jači, ko je beskrupulozniji? To je onda rulja, to je čopor, i to onda nije život u jednom uređenom građanskom društvu. Zato moramo o tome ozbiljno da razgovaramo.
Ovo ne može da se prekine, ali vam predlažem da nam omogućite makar da vidimo fotografije tih ljudi. U novinama neka izađu. Možda će doći ovde u Skupštinu, a nećemo znati ko su, nećemo im se javiti. Proći ćemo pored njih kao pored obezbeđenja u hodniku. Mislim da sa tim poniženjima treba da prekinemo svi zajedno i da vidimo šta je ono što možemo da uradimo da bi se to promenilo.
Bio sam svedok kada je predsednik Ustavnog suda molio predsednika Vlade, a predsednik Vlade mu je na to odgovorio – to nije normalno; budi sudija Ustavnog suda, ja sam predsednik Vlade. Mi nijednog sudiju nismo mogli da nađemo u ovoj zemlji koji bi primenio odluke i zakone ove zemlje u trenutku kada je započet proces ekstradicije Slobodana Miloševića Haškom tribunalu. Nijedan sudija nije hteo da radi svoj posao.
Kako da se borimo protiv problema u ovoj zemlji ako nemamo jake institucije? A ništa ne činimo da one budu takve. Toliko smo inicijativa pokrenuli pred Ustavnim sudom, pred Antimonopolskom komisijom… Šta će sad Antimonopolska komisija? Nešto mora da kaže o slučaju "Novosti", a šta da kaže? Na koju stranu da se okrene? U šta se sama dovela? To tako ne može da funkcioniše.
Nemamo Ustavni sud, jer ovo što sam sada rekao dokazuje nešto takvo. Imamo neku zgradu, imamo ljude u toj zgradi koji nose toge, trude se da izgledaju mudro, ali to nije tako.
S kim su se konsultovali kad su doneli ovu odluku o raspodeli mandata? Dokle ćemo da dozvoljavamo honorare? To je kao Katarina Rebrača i onaj njen humanitarni fond. Isto to imamo u političkom sistemu. Napišu vam jedan zakon, pa kada hoćete da funkcionišete po tom zakonu, mislim na zakon o proporcionalnom izbornom sistemu, Srbija jedna izborna jedinica, lokalni izbori - opština je jedna izborna jedinica, a onda oni pišu novi zakon i kažu – ne, sada će biti opština podeljena na sto izbornih jedinica, pa će se mandati deliti po rezultatima.
Pa, neće se deliti po rezultatima. Mandati će se deliti na osnovu liste, jer je tako odlučio Ustavni sud. I, možete vi da imate koliko god hoćete, gospođo Čomić, rezultat u Novom Sadu i može cela izborna jedinica da glasa za vas, ako niste na onom mestu na kome morate da budete na izbornoj listi, nećete biti izabrani. Kako mi to da promenimo sada? Šta da radimo?
Narod ne interesuje taj Ustavni sud. Ljude to ne interesuje. One koji su angažovani u politici to ne interesuje. Kažu – to nije Ustavni sud, to je neka vaša spletka i intriga; vi ste tamo između sebe, po babu i po stričevima, delili svakome po malo. Pa, je l' slučajno što su ovi kandidati iz Sandžaka? Šta je baš to kandidovalo Sandžak? Svako mora da ima svog, je l' tako? Mislim da to treba da zaustavimo. Prvo tako što ćemo o tome otvoreno progovoriti.
Kad je došao Ivica Dačić u policiju, onda je postalo jasno koliko je važno imati profesionalnu policiju. Kad je Boris Tadić postao ministar odbrane, onda je postalo jasno koliko je važno imati profesionalnu vojsku. Kad smo pobedili 5. oktobra, postalo je jasno kakva je sudbina vlasti koja nema profesionalnu državu. Šta činimo da se to izgradi? Ne pokazujemo ništa. Ako se ovako postupa prema Ustavnom sudu, što bi ozbiljniji bio konkurs za izbor direktora nekog javnog preduzeća? Mi se ubismo da dokažemo da je to važno, a oni kažu – čekaj, ti sada ovde hoćeš u Gradskoj čistoći da sprovedeš nešto što ne možeš da sprovedeš u Ustavnom sudu.
Ne znam kako da glasamo za ove ljude. Ništa o njima ne znamo. Možemo da kažemo da verujemo predsedniku na njegovoj proceni, ali bi se time složili sa neprihvatljivom procedurom koja uništava taj Ustavni sud. Zato ćemo odluku doneti, mislim, u našem poslaničkom klubu, ali moj lični stav je da mi ovo ne možemo da podržimo, jer se jednom mora prekinuti sa takvim odnosom prema ključnim institucijama u ovom društvu - prema Parlamentu, Ustavnom sudu, Visokom savetu sudstva, Visokom kasacionom sudu, prema svim drugim institucijama, Antimonopolskoj komisiji, Zaštitniku građana i svemu onome što postoji, što smo napravili, a što gazimo.
Gospođo predsednice, poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, gospodine Duliću, prvo bih hteo da kažem da je ovo prva reakcija Vlade na krizu u kojoj se zemlja nalazi dve godine. To je ono što je dobro.
Šta je loše? Sve osim toga. Loše je što ovde nije gospodin Cvetković, loše je što ste ovde vi sami, gospodine Duliću, sa više nego spornim kredibilitetom, što ste nam ponudili jedan skandalozan zakon i što mi sada o ovom zakonu razgovaramo po hitnom postupku u atmosferi koja je nedostojna prvo teme o kojoj govorimo, tih zidara, tesara, stolara, molera, svih onih koje ste nabrojali, a potom i nas kao ozbiljnih ljudi.
Gospodine Duliću, želim da vas pitam šta je bilo s radnom grupom koja je formirana odlukom premijera Cvetkovića 28. maja 2010. godine i koja je trebalo da radi na pripremi ovog zakona? Predstavnik Beograda nije pozvan ni na jedan sastanak te grupe, a po informacijama kojima mi raspolažemo ona se, zapravo, nikada i nije sastala formalno.
Drugo pitanje – zašto je izostala javna rasprava o ovom zakonu, ako je tako važna tema? Ako ste dve godine čekali da čujete da je pogođena građevinska industrija, ako dve godine niste hteli da čujete nas koji smo vam o tome govorili, zašto je sada izostala bilo kakva javna rasprava?
Tokom te javne rasprave možda biste mogli da čujete ono što je bio dužan da vam kaže neko u kabinetu ili u Vladi, da se ovim zakonom ponovo narušava pravni poredak naše zemlje i da je istovremeno ovaj zakon, baš kao i Zakon o planiranju i izgradnji, o kojem smo govorili pre godinu dana, zakon koji će proizvesti više štete nego koristi, iako je ambicija apsolutno opravdana - da se pomogne građevinskoj industriji.
Ono što je paradoksalno jeste zapravo činjenica da nas vi iz perioda dogovorne ekonomije, koja je uspostavljena kroz ad hok projekte raznih ministarstava, kojima se plaćala cena jedne široke koalicije, uvodite u fazu komandne ekonomije.
Vas ne obavezuje Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, a toliko smo puno radili kako bi on što pre stupio na snagu. Vas ne obavezuju sporazumi o slobodnoj trgovini između zemalja Centralne i Istočne Evrope. Vas ne obavezuje Zakon o javnim nabavkama, a kada govorite o pravima koja su definisana u ovoj zemlji, vi ta prava tretirate kao prepreke u realizaciji nekih poslova, pa nam ovde u diskusiji kažete kako realizacija posla više neće trpeti razne komisije za zaštitu potrošača, niti će biti usporavana mehanizmima utvrđenim procedurama u javnim nabavkama.
Šta je ono što moramo ovde da kažemo otvoreno, gospodine Duliću? Da ste vi nama bili potrebni ovde kao ministar, ali pre svega sa inicijativom kojom bi se menjao loš Zakon o planiranju i izgradnji. Nije to sad rezultat samo vaše inicijative. Vi ste, s obzirom da ste deo Vlade, samo prva linija jedne pogrešne politike koja razara ovu zemlju. Govorim o ekonomskoj politici, o onoj koju sada prevodite iz dogovorne ekonomije u komandnu ekonomiju. Odakle vam, gospodine Duliću, ideja da se ovim zakonom Vladi daju ona prava koja Milošević nije uzeo 1996. godine, kada je oduzeo imovinu lokalnim samoupravama?
Prošle godine smo usvojili Zakon o planiranju i izgradnji, koji vrlo precizno definiše rokove i sankcije za lokalnu administraciju ukoliko ne postupa u skladu sa zakonom. Umesto toga, zbog toga što je nemoguće realizovati ovakav zakon, jer je on izvan svakog pravnog poretka, vi ćete postati, kao ministar i kao Vlada, jedini šalter od koga će zavisiti sudbina svakog ko se bavi poslovima građevinske industrije u zemlji.
Hajde da se vratimo na početak. U ovaj zakon smo ušli da bismo pomogli građevinskoj industriji. Da li smo pitali građevinsku industriju kakva joj je pomoć potrebna? Apsolutno ste u pravu kada govorite o zidarima, tesarima, o 200.000 ljudi koji su tu zaposleni. Petsto kompanija je prošle godine propalo. Ali hajde da vidimo da li je njima neko postavio pitanje zašto plaćaju tako visoku cenu i da li je ta visoka cena u Srbiji isključivo posledica poremećaja na međunarodnim finansijskim tržištima ili su ti poremećaji ogoleli sve one nelogičnosti koje postoje unutar same Srbije.
Nikakve veze nema propast "Liman bradersa" sa činjenicom da je cena kvadratnog metra u Dubaiju pala 70%, a u Beogradu porasla za 10%. Nikakve veze nema kriza koja je započela pre dve godine sa činjenicom da mi imamo deficit od 200.000 stanova u ovom gradu. To, konačno, nikakvih dodirnih tačaka nema sa vašom ambicijom da mimo regulacionog plana, prostornog plana, generalnog urbanističkog plana, detaljnog urbanističkog plana napravite "Dulvil" na Voždovcu.
Ako to mora, hajde da o tome razgovaramo, ali onda moramo da kažemo – ne važi više Zakon o javnim nabavkama, suspendujemo Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju, nećemo da idemo u EU jer nemamo snagu za nešto tako, sada ćemo ovde funkcionisati na drugim principima. I to je onda jedan jasan sistem, s kojim se mi ne slažemo, ali je jasan.
Mi smo bili krajnje dobronamerni. Pre dve godine smo predložili Vladi paket mera kojima se država mora suprotstaviti negativnim efektima poremećaja na međunarodnim finansijskim tržištima. Delom su se te mere odnosile na građevinsku industriju.
Osnovni je problem, gospodine Duliću, zapravo činjenica da vi zaobilazite jedinu temu za koju ste nadležni kao Ministarstvo i kao Vlada, a to je politika konkurentnosti. Ne možete vi, gospodine Duliću, da budete finansijer projekata u Srbiji, nemate para za to. Govorite o školama koje nisu okrečene, bolnicama koje su devastirane, o putevima koji su uništeni, mostovima koji nedostaju. Pa sve to nedostaje zato što nemamo para. Gde su danas te pare? Nema ih ni danas, i vi i ja to znamo.
Ako je Beograd, za koji je fiksirano 90% građevinske industrije, nesposoban da finansira započete projekte (kasa Direkcije je potpuno prazna, 60 miliona evra smo uzeli kredit, pre sedam dana je glasala o tome Skupština grada), kako će biti novca za te projekte o kojima govorimo, a o kojima zapravo ništa ne znamo?
Na pola smo građevinske sezone. Ovaj zakon važi do kraja naredne godine. Ti projekti treba da se naprave, da se procesuiraju, da se započne gradnja. Gospodine Duliću, to je previše jalova priča.
Hajde da se vratimo na suštinu i postavimo pitanje – šta ko ovde treba da uradi? Ko vama, kao vlasti, treba da pomogne da ne budete talac populizma i demagogije? Ko treba da kaže ''u pravu ste'' čak i kada se većina s tim ne slaže? Šesnaest verzija Zakona o planiranju i izgradnji je prošlo javne rasprave. Nisu svi bili vaši. U jednom trenutku ste se i vi time bavili. Doneli ste taj zakon. To je, pre svega, bio znak jednog političkog zaokreta same vlade.
Taj zakon nas je uveo u fazu u kojoj je Vlada možda učinila ono što je javnost od nje očekivala, ali javnost uvek ima očekivanja koja ne prati saznanje o šteti koja ta očekivanja prati. Tako je danas svako u Srbiji za veću platu, ali nije svako u Srbiji za NATO. Svako u Srbiji je za izvoz, ali nije svako u Srbiji da se promeni politika prema zemljama u regionu. E tu je nama potrebna jedna odgovorna politika, gospodine Duliću.
Tema konkurentnosti. Ništa nismo učinili da bismo popravili konkurentnost u ovoj zemlji, a mnogo toga smo učinili da bismo pogoršali klimu, pa je tako investiciona klima u Srbiji ravna černobilskoj atmosferi. Investirati u Černobil ili u Beograd, danas je isto. To nam govore investitori, oni od kojih vi bežite, gospodine Duliću.
Vi kažete da je država ozbiljan investitor. Mi ne mislimo tako. Jer, govorimo o srušenim putevima, srušenim mostovima, devastiranim bolnicama, školama, 200.000 stanova deficita. Nije država dobar investitor. Država nema šta da traži u biznisu. Nama država treba da stvara okolnosti u kojima će neko, u skladu sa svojim postupcima, imati korist ili biti sankcionisan za štetu koju stvara. I to je ono što smo od vas očekivali.
Tri procesa velike privatizacije su, praktično, pratila srpsku tranziciju - privatizacija stambenog fonda, privatizacija u privredi i privatizacija zemljišta. Jedan je završen vrlo efikasno. To je privatizacija stambenog fonda. On nije bio komercijalan. Drugi proces, privatizacija u privredi, odvija se uz mnogo problema, zbog toga što se u njemu traže oni efekti koje prethodno nismo tražili u prvom procesu privatizacije, a to su pre svega komercijalni.
Mi privredu treba da prevedemo iz faze koja je nesposobna da nešto stvara u fazu koja je sposobna to da stvara. Nesposobna je zato što je bila državna, komandna. Treba da je prevedemo u fazu u kojoj će ona biti izraz privatnih inicijativa, domaćih i onih koji su uspešni. Ali, nažalost, one uglavnom potiču sa prostora izvan naše zemlje i njih sada terate ovim zakonom. To je naš osnovni problem.
Treće pitanje je pitanje Zakona o planiranju i izgradnji i štete koja je iz toga proistekla. Koliko će još vremena proći pre nego što promenite uredbu o kojoj govorite?
Paradoksalni su primeri. Hektar zemljišta na Novom Beogradu je Poreska uprava procenila na šest i po miliona evra, gospodine Duliću. "Herods" je prodat za milijardu i petsto miliona. Ne postoji nijedan investitor na planeti koji će danas doći i uložiti svoj novac u Beograd. Ne postoji nijedan građanin, Beograđanin, koji može da kupi stan po toj ceni.
Tako dolazimo do ovog zakona. Vlada daje novac koji nema. Vlada se bavi kontrolom, a nesposobna je da to radi, jer ni do sada nije bila sposobna da tako nešto radi. Vlada ruši pravni poredak, kao što je i do sada često radila i konfrontira nas sa Evropom i okruženjem.
A šta će se desiti ako na ovaj zakon odgovore druge zemlje oko nas sličnim zakonima? Da li možemo da pomognemo domaću privredu? Možemo, ali ne ovako. Da li možemo da smanjimo naknade za građevinsko zemljište? Da li možemo da smanjimo javnu potrošnju u zemlji? Da li možemo da budemo fer u zamrzavanju plata i penzija? Mi smo 2008. godine to predložili. Tada je evro bio 75-76 dinara, danas je 105.
Nije to sve vaša odgovornost, ali sve zajedno to nas, gospodine Duliću, dovodi do paradoksa. Jednu jako tešku situaciju rešavate zakonom koji ima pet ili šest članova, koji je imaginarna radna grupa pravila poslednjih mesec dana mimo bilo kakve javnosti. Zakon po hitnom postupku dolazi u Skupštinu, ali onda se suočavamo sa sledećim činjenicama - Vlada će nešto odlučiti, ali nema rokova u kojima će Vlada to odlučiti. Zašto nisu utvrđeni rokovi? Da li ovaj zakon stavlja van snage Zakon o javnim nabavkama? Imamo za neke poslove, a za druge nemamo. To je nemoguće.
Napisali smo nekoliko amandmana, predlažemo da ih usvojite. Prvi je amandman kojim će se obrisati član zakona kojim se isključuju javne nabavke. Ako je nešto sporno u javnim nabavkama, hajde da razgovaramo o tome. Ako se zloupotrebljavaju neka prava (i to su činjenice), ako se ulažu neopravdani prigovori da se usporavaju poslovi, hajde da vidimo kako ćemo to da rešimo. Ali nemojte od svoje vlade da pravite šalter od koga će zavisiti svako u ovoj zemlji, a to se ovim zakonom čini.
Da vidimo kako to izgleda u realizaciji. Devedeset posto građevinske industrije vezano je za Beograd. Koji to projekat Beograd kandiduje Vladi, a nije do sada? Tih projekata nema.
Vi kažete da će država biti investitor. Mi vam predlažemo da stvorite atmosferu u kojoj će se pojaviti privatni investitori. Dok je bilo privatnih investitora, građevinska industrija se razvijala. Ne možete vi, kao Vlada, u fokus svoje politike da stavite zidare, tesare, sve one o kojima ste govorili, a da izbrišete one koji su zapravo preduslov postojanja i zidara i tesara i molera i svega onoga što ste nabrojali. A to su investitori, to su ''of šor'' kompanije.
Da li je ''of šor'' kompanija domaća ili nije? Nije domaća. Pa, 90% građevinskih kompanija u Srbiji su u vlasništvu ''of šor'' kompanija zato što je to jedini način njihovog finansiranja, jer ih Narodna banka dovodi u poziciju iz koje ne mogu da funkcionišu. Ako uzimaju kredit, opterećeni su obavezama od 40% depozita u Narodnoj banci. Ako uzmu kredit od centrale te banke u inostranstvu, nemaju nikakvu obavezu te vrste. Zato imamo toliko puno ''of šor'' kompanija.
Ko će graditi po ovim projektima? Tužilaštva su puna prigovora na nekoliko kompanija koje postoje u Srbiji i koje rade sve poslove. U Beogradu je opšte mesto priča o tome ko je kandidat za srpskog Polančeca. Mi ne želimo u takvoj zemlji da živimo.
Dozvolite da vam pomognemo. Pre mesec dana smo vam poslali predlog izmena i dopuna Zakona o planiranju i izgradnji, i vama i svima drugima. Poslali smo vam predlog mera koji treba da usvojite da bi Beograd bio efikasniji. Tražili smo da se dopusti Beogradu da vodi Katastar. Nekada je to radio, danas nema mogućnosti za tako nešto. Vi centralizujete vlast u okviru svog ministarstva, a u okviru tog ministarstva nema mehanizama koji će efikasno odgovoriti na nešto tako.
Opet ćete vi biti krivi za ''Nuba invest''. Bićete krivi zbog toga što je neko dao koncesiju za auto-put, a nemoguće je napraviti auto-put u tako kratkom roku. Bićete krivi za koridor 11, koji ne postoji ni u planovima ali o njemu govori ministar Mrkonjić. Vi ćete morati da odgovarate za smešne najave master-planova i 20 milijardi evra koje će Srbija potrošiti u narednih 10 godina, a mi toliko treba da vratimo jer smo toliko dužni.
Zato vam predlažemo da prvo ovaj zakon odmah povučete iz procedure, da sednete i razgovarate sa onima sa kojima morate da razgovarate, to su vaši koalicioni partneri, uvažite interese javnosti o kojoj sada govorite, to je građevinska industrija, a da posle, kroz institucije koje postoje u ovoj zemlji, sprovedete te zakone kako bi oni bili u skladu sa pravnim poretkom.
Svaki tender koji isključite, biće minus i prepreka u procesu evropskih integracija naše zemlje. Pogledajte kako to izgleda, vi isključujete mogućnost zaštite nečijeg prava i kažete da zahtev za zaštitu nečijeg prava ne odlaže realizaciju ugovora. A šta ćete ako se ugovor realizuje, a sud potvrdi da je neko bio u pravu? Onda će neko reći – za to je odgovoran ministar Dulić.
Ja ne mislim da je to tako. Za mene je to Mirko Cvetković i on treba ovde da dođe. Premijer ove zemlje, koji je doživeo da bude treća vest u danu u kome ode i otvori srpsku izložbu u Šangaju. Prva vest je zločin u Novom Sadu, druga vest su neki šverceri nafte na Dunavu, a treća vest – Mirko Cvetković u Šangaju otvara srpsku izložbu. Kakva je to zemlja i kakva je to politika?
Ovde cela vlada treba da sedi. I ministar Dinkić, koji je potrošio pola milijarde u Boru, i predsednik Republike, koji je potrošio drugu polovinu u Boru, i treba da se pojave svi oni koji sad asfaltiraju po Srbiji a nemamo za lopatu asfalta, da vidimo kako ćemo da izađemo iz kala u kom se nalazimo, koji je posledica u velikoj meri činjenice da ne možemo da se koristimo onim sredstvima kojima smo se koristili u prethodnih 7-8 godina tranzicije.
Postoji puno primedaba na sam zakon, da ne ulazimo u tih 6-7 članova. Suština je u sledećem – uradili ste nešto mimo bilo kakvih konsultacija sa onima kojima se obraćate. Ne želim uopšte da pominjem ko su predloženi članovi ove radne grupe, mislim da nije fer sada pominjati tih nekoliko firmi. Možda su oni konsultovani, ne znam, ali nije konsultovana Privredna komora, nisu konsultovane institucije koje postoje u našoj zemlji. Oni treba time da se bave. Oni zajedno sa vama treba da izađu pred Parlament i kažu – ovo je predlog zakona, nešto mora ovako da se uradi.
Kako to druge zemlje rade? Podižu svoju konkurentnost. Vi treba da izvršite pritisak da se spuste naknade za građevinsko zemljište, da izvršite pritisak da se vrate prava lokalnoj samoupravi da bi nešto mogla da radi. Nemoguće je, gospodine Duliću, ono što ste vi sugerisali, izdavati lokacijske dozvole bez prethodne potvrde o vlasništvu, je l' tako? Znači, ne započet postupak, nego potvrda o vlasništvu.
To je sada rasprava koju nema puno smisla voditi na ovakav način, ali smo mi zaista želeli da pomognemo ovde u Beogradu. Tražili smo reformu Sekretarijata za urbanizam. Nismo mi doveli u Beograd čoveka iz Kraljeva, DS je to uradio, koji se ne snalazi u tim institucijama i koji, zapravo, funkcioniše tako što svaki dan započne pisanjem neke ostavke.
Ne možete vi sami to da radite. ZIG nema novac da vrati dugove Elektroprivredi. Nema novaca da isplati plate svojim zaposlenima. Firme koje su bile stubovi privrednog razvoja ove zemlje, naši investitori, ako postoje u Srbiji, oni su već vezani za neke projekte koji su blokirani. Njima treba pomoći da se ti projekti reaktiviraju. To je mnogo korisnije od prebacivanja težišta na lokalne samouprave, koje sada treba da organizuju projekte i koje same nisu sposobne za nešto tako.
U ovoj raspravi, očigledno, niko drugi ne želi da učestvuje. Mi imamo puno toga da kažemo, zato što je naš cilj efikasno ministarstvo koje vi vodite, lider u Vladi.
Tačno je to što ste rekli, tačne su cifre koje ste nabrojali, tačno je koliko je važno da one idu u građevinsku industriju. I nije građevinska industrija u problemu zbog vas, ali ste sami ovde.
Vratite taj zakon i pomozite da donesemo neki bolji, da donesemo sistem mera koji će učiniti efikasnim vašu politiku. Ne možete izolovanim potezom to rešiti. Ne postoji energija koja ovu situaciju može iz apsolutnog minusa preokrenuti u potpuni plus. Šta ćemo sa poreskom politikom?
Šta ćemo sa režimom plaćanja nadoknada za građevinsko zemljište? Šta ćemo sa obavezama koje te firme imaju jer su prezadužene? Šta ćemo sa državom, koja duguje mnogima? Najveći dužnik je država. Ko će dati kredit neophodan, recimo, za modernizaciju tehnološke opreme kojom te firme raspolažu? Nijedna banka. Država to ne može da radi.
Još samo da vam pomenem nekoliko amandmana. Predlažemo vam, prvo, da se distancirate od ideje kojom potpuno uništavate pravni poredak zemlje preuzimajući na sebe nadležnosti lokalnih samouprava, uz tu opštu konstataciju da će, ako nešto ne uradi lokalna administracija, to uraditi Ministarstvo. Ako ne uradi, mora da odgovara. Takav je zakon.
Vi imate pravo inspekcije. Podnesite prijave. Podnosili ste prijave na Voždovcu. Ako ne funkcionišu prijave, ne valja sud, pogrešili smo u reformi sudstva. Ali moramo to da radimo. Inače, ako krenemo na ovakav način, vi ćete izdavati dozvole, vi ćete definisati kriterijume, vi ćete dati novac koji nemate, vi ćete odlučiti koje firme su te koje mogu da rade a koje ne mogu i vi ćete biti jedini krivac.
Gde je problem? Problem je što ta šteta, koja se tako stvara, prevazilazi dimenzije bilo kog pojedinca. Nama ništa ne znači to što će jednog dana neko reći - to je Dulić pogrešio, stvarno nisam znao. Nama je mnogo važnija činjenica da je ovaj zakon potpisala Vlada, da je ovaj zakon posledica Vladine ambicije da preduzme konkretne mere kako bi se suprotstavila negativnim efektima krize u kojoj se nalazimo… (Predsednik: Vreme.) …i posebno nam je važna ambicija Vlade da iz dogovorne pređemo u komandnu ekonomiju. Jer, na takav način se vraćamo na kraj osamdesetih godina, a to je ono što, svakako, ne treba da radimo.
Gospodine Duliću, mi se uopšte nismo razumeli. Naša poslanička grupa apsolutno želi da pomogne građevinskoj industriji, ali vam kažemo da ovo nije pomoć. Ovo je samo otežavanje situacije u kojoj se građevinska industrija nalazi.
Znači, apsolutno da, ali kako ste se odlučili za građevinsku industriju, a ne za poljoprivredu? Gde je ministar ekonomije sada u svemu ovome? Gde je Ministarstvo finansija u svemu ovome? Gde nam je Vlada, da bismo mogli da razgovaramo o sveobuhvatnom pristupu? Nije građevinska industrija u problemu što su oni nešto počeli loše da rade, nego što na njih deluju okolnosti i uslovi na koje oni sami ne mogu da odgovore, a to je opšta ekonomska situacija u zemlji.
Kada govorimo o zakonu, onda mi govorimo o zakonu koji treba da pruži odgovore na sve teme koje ste vi ovde nabrojali. Izvinite, ako neko zloupotrebljava prava… Ovde u Skupštini kad poslanik zloupotrebi svoja prava, on bude kažnjen. Mi očekujemo od države da bude sposobna da formira institucije i jasne kriterijume. Ne može neko da se javi na tender da bi drugog ucenjivao. Ako to radi, za to mora da odgovora. A ako ne odgovara, onda on samo koristi priliku u državi kojoj odgovara situacija koju je sama stvorila i koju ne menja.
Niste u pravu kada kažete kako se ne stavlja van snage Zakon o javnim nabavkama. U građevini se ovim stavlja van snage. Znači, u jedinom sektoru u kojem se država pojavljuje s ambicijom da nešto rešava, ona stavlja van snage Zakon o javnim nabavkama. Sutra će se pojaviti ministar poljoprivrede i reći – mi nećemo više đubrivo da otkupljujemo po tenderskim procedurama, nego ćemo da se dogovorimo sa nekim, postoje opravdani razlozi za nešto tako. To je onda rušenje pravnog poretka.
Što se tiče zakona, još jedanput – nemojte, gospodine Duliću, da vladinu politiku gradite na osnovama pravde. Nemojte to da radite. Budite efikasna vlada, vlada koja isporučuje rezultate. Na pravdi nećete napraviti ništa dobro za ovu zemlju. Pravda na kraju meseca ljudima ništa ne znači ukoliko nemaju plate. Pustite pravdu patrijarhu Irineju, pustite je muftiji, pustite je biskupu, pustite nevladinom sektoru, a za Vladu – zakon, red, jasni planovi i efikasnost.
Ja isto želim da vi budete uspešni u svojoj nameri, recimo, naplate konverzije zemljišta. Nemam ništa protiv toga. Govorili smo vam o načinima na koje to može da se uradi pre godinu dana. Rekli smo da ne može Poreska uprava da utvrđuje tržišnu cenu. Sad se i vi suočavate s time. Videćemo da li će biti uspešan drugi model koji predlažete. Ali jednu stvar nemojte da zaboravite – onaj ko je prodao, ne može naknadno da menja pravila, jer je onda prevarant i takvom više niko ništa ne veruje.
Gospodine Jelašiću, iako se po mnogo čemu u poslednje vreme slažemo, moram da vas opomenem da ste vi, kao guverner, bili dužni da učinite mnogo više od komentarisanja ekonomske situacije u zemlji.
Vi možete da ne znate da je Gerhard Busek pre bio šef Pakta za stabilnost jugoistočne Evrope (to, konačno, više nije ni važno), ali vi ste došli ovde u Skupštinu kao guverner u ostavci, predložili ste nam jedan zakon koji govori, pre svega, o vrhunskom nepoverenju ključnih institucija u našoj zemlji (tu mislim na Vladu i guvernera), na sebe ste preuzeli obaveze koje niko drugi očigledno nije u ovom trenutku hteo da preuzme i na takav način, prvo, direktno negirate ono što ste u poslednje vreme radili, a tu mislim na upozoravanje javnosti i unošenje nečeg što je potpuno novo u naš politički život i što do sada nije bio slučaj, što je govorilo o kredibilitetu Narodne banke (koji ste, svojim postupkom, vrhunski osporili), a potom ste sad ovde nama ovde u Skupštini rekli da ste, zapravo, prethodne tri godine nešto i govorili.
Niste vi jedini guverner koji je imao probleme s vladom. I Grinspen je imao probleme s američkom administracijom, Bernanki isto tako, Rohatinski u Hrvatskoj ima probleme s vladom, ali način na koji oni postupaju i način na koji postupate vi su drugačiji. Vi ste se zadovoljili time da budete ispravan komentator ekonomske situacije u zemlji. Onda ste podneli ostavku bez ikakvog obrazloženja. Zašto vam je bilo teško da obrazložite svoj odlazak, a nije vam teško da dođete tri meseca posle toga u Skupštinu i predložite ovakav zakon?
Razgovaraćemo o našem amandmanu na član 23, koji fundamentalno menja i pozicije i odgovornost guvernera i vlasti u ovoj zemlji, vladajuće koalicije, pa ću vas samo podsetiti na taj promenjeni jezik zakona koji ste nam ovde predložili. U ovom trenutku guverner predlaže Savetu, a od sutra će, na osnovu zakona koji nam predlažete, Savet zahtevati od guvernera. Savet će utvrđivati režim kursa dinara. Savet, koji bira ova vladajuća većina ovde, vladajuća većina koja je u stanju da izglasa da je zemlja ploča, a vi tome dajete legitimitet. I zato više nije važno što ste govorili. Vi niste ništa preduzeli kako biste promenili tok ekonomske politike u ovoj zemlji, a onda ste odlučili da odete u tišini i da, pri tom, učinite uslugu i vladajućoj koaliciji i budućem guverneru.
Ovaj član 23, koji imamo u Predlogu zakona, može se tumačiti na različite načine. Reći ću kako to izgleda nama. Vi ste bili guverner koji je nasukan i ostavljen bez ikakve podrške, uz formalno obrazloženje da Vlada za nešto nije nadležna. Izmenama ovog zakona, budući guverner će moći da pozove Vladu na odgovornost zbog toga što nešto ne radi ako je uverena da je to ispravno. Setite se kako su vam sugerisali da morate promeniti politiku prema obaveznim rezervama banaka, kakve ste sugestije primali od ministara u Vladi koji su vam predlagali da oslobodite devizne rezerve, da ih drugačije koristite. Niste imali saglasnost Vlade u vašoj politici smanjenja javne potrošnje. Bili ste, u jednom trenutku, ispravan kritičar.
Predložili ste zakon koji govori o velikom nepoverenju i ostavljate sada, što kaže gospođa Pešić, Narodnu banku u poziciji u kojoj ona nikada formalno nije bila. Suštinski možda jeste, u pojedinim fazama, ali u poslednjim godinama vašeg rada ona to nije bila. Nije bila instrumentalizovana od centralne vlasti.
I mnogo je važnije od toga što se vi slažete s gospodinom Busekom to što ste odlučili da odete u tišini, a da se ispišete s mesta guvernera ovakvim zakonom, koji gospodina Šoškića dovodi u poziciju da izvršava naloge vladajuće većine ili, u suprotnom, oni to mogu da rade i bez njega, a s druge strane, gospodinu Šoškiću pruža alibi, kroz poruku Vladi - uradite ono što meni predlažete, ja vam za tako nešto nisam više čak ni zakonska prepreka.
Mislim da mi svi zajedno imamo problem s ambijentom u kojem živimo, a imajući u vidu sve ono što je pred nama, mislim da nam je bila mnogo potrebnija lična hrabrost, ukoliko se od guvernera očekuje da bude hrabar. Nisam siguran da guverner treba da bude hrabar. Na to se obično zaklinju oficiri u vojsci ili policajci. Od guvernera se ne očekuje da juriša na neke barikade. Ali, mislim da ste kao guverner bili dužni da budete kao tržište, podložni jedino životnim interesima, a životni interesi se ovime ugrožavaju, gospodine Jelašiću, i to je ono što je za nas mnogo važnije od saglasnosti sa gospodinom Busekom.
Nisu problem u ovoj zemlji platne kartice. Problem ove zemlje je neodgovorna vlast, koja bi njome da vlada, a da je ne menja. I vi to vrlo dobro znate. Zato imamo uništen penzioni fond, zato imamo uništenu privredu, privrednike koji traže jak dinar, a slabo bi da rade, kao što su radili do sada, i političare kojima ste učinili veliku uslugu ovim predlogom zakona.
Ne moramo mi da se složimo, to nije uslov naše rasprave. Evo, govorim vam na nivou jezika koji je razumljiv mojoj deci. Govorim o članu 24, koji se sada menja.
Znate, vi ste bili guverner, koji je predlagao Savetu. Član 24, koji brišemo, kaže - Savet, na predlog guvernera, usvaja finansijski plan, usvaja godišnji račun Narodne banke itd. Novi član 24 - guverner je dužan, guverner je činovnik, guverner ima da sluša i radi ono što mu se kaže; neće više guverner da vodi svoju politiku i nećemo čak ni da ga slušamo u "Kažiprstu" na B92. O tome se radi, gospodine Jelašiću.
Niste tražili podršku reformskih snaga u ovoj zemlji za onu vrstu politike koju ste želeli da vodite, a niste mogli da vodite u jednom trenutku. To je naša zamerka.
Mi smo paralelno vodili neke svoje ratove. Pre sedam meseci smo ovde u Skupštini tražili reformu penzionog fonda. Nezavisno od toga, i vi ste, kao guverner, ukazivali na neodrživost sistema u kojem 15% BDP odlazi na penzije. Mi smo kritikovali projekte poput Nacionalnog investicionog plana ili utopije kojima se svakodnevno izlažemo kroz projekte, recimo, odmrzavanja plata u javnom sektoru. To ste radili i vi.
Nikada niste zatražili podršku reformskih snaga u ovoj zemlji za ozbiljnu ekonomsku politiku, a ovaj zakon sada vezuje ruke guverneru Šoškiću koji, pri tom, dolazi iz ambijenta koji je, zapravo, i uporište te pogrešne politike. To je onaj ambijent u kojem se procenjuje da je pet glasova vredno 450 miliona evra kojima će se probiti budžet.
Mi mislimo da nijedna politika ne sme da bude suprotstavljena razumu. Ako nema razumne većine na jednoj strani, neka se traži na drugoj. Ne može se odsustvo razuma kompenzovati sa pola milijarde evra. A onda ste vi krivi na kraju godine zato što ne možete da odbranite kurs dinara, a ne oni koji ne mogu ništa da izvezu iz Srbije. Ako i mogu, nemaju gde, jer nas je politika posvađala sa svim tržištima na kojima možemo da se pojavimo sa svojom robom. O tome se radi.
Naravno da bismo želeli da gospodin Šoškić bude dobar guverner i mi, konačno, nismo prepreka nečemu takvom. Mi, na osnovu ovog zakona, pre svega, vidimo da tu postoji fundamentalno međusobno nepoverenje. Zašto bi neko danas preuzimao posao guvernera u Srbiji? Neće završiti na naslovnoj strani "Tajmsa" kao ličnost godine, kao Bernanki prošle godine, sigurno. Znači, tu postoji neka doza odgovornosti, ali, očigledno, i veliko međusobno nepoverenje.
Ovo je sramota za jednu demokratsku vladu, da na ovakav način vezuje ruke guverneru. Mi ćemo izabrati ovde Savet, izabraće ga vladajuća većina, ona koja je usvajala po hitnom postupku Zakon o privrednim komorama koji stupa za pet godina na snagu, ona koja usvaja budžet sa mesec dana zakašnjenja.
To je ta vladajuća većina. Njena logika funkcionisanja je drugačija od logike funkcionisanja društva koje želi da bude uspešno u tranziciji i zato mi imamo međusobne nesporazume. To je vladajuća većina koja misli da se na ideji solidarnosti i materijalizaciji pravde može graditi odnos sa poslovnim svetom u Srbiji. Ne može, potrebna su nam jasna pravila i konkretni i transparentni interesi.
Zato je ovaj zakon trebalo da predloži neko drugi, a ne vi, a vi ste nam bili potrebniji kao čovek koji će reći zašto odlazi, umesto što ste odlučili da odete u tišini. I neki drugi ljudi su u Srbiji odlazili u tišini i ćutali 20-30 godina, neki koje mi izuzetno cenimo. To je stvar ličnog izbora, ali mislim da je Srbiji definitivno potrebna ona vrsta istine na koju ona već dugo nema pravo, između ostalog i zbog toga što je ljudi koji tu istinu znaju zadržavaju za sebe i odlaze nekim svojim putem.
Nemamo svi tu mogućnost izbora. Možda vi imate, imamo i mi ovde u Skupštini, ali milioni ljudi u ovoj zemlji osuđeni su na nju ovakvu kakva je. Mislim da smo dužni da je učinimo boljom, a za tako nešto nam je potreban i drugačiji odnos prema NBS, prema centralnoj banci. Ne odsustvo kritike, ali definitivno potpuno drugačiji položaj centralne banke, koja, ovako, delu sudbinu svih drugih institucija kojima je vlast stavila čizmu za vrat, pa svoj značaj dokazuje tako što pojačava ili popušta pritisak.
Reklamiram povredu Poslovnika, član 104. Mislim da je gospodin Senić napravio očiglednu grešku. Za nas je nedopustivo poistovećivanje sa vladajućom koalicijom.
Nismo, gospodine Seniću, to uradili mi. Sve ono što ste naveli kao kritiku postojećih okolnosti u parlamentu, i mi sami smo kritikovali, ali to je rezultat volje vladajuće većine. Ta vladajuća većina je tako kontaminirala ovo društvo, da mi unapred sumnjamo da će vaše ambicije biti realizovane. Recimo, ambicije pri izboru kredibilnog Saveta Narodne banke. Koji ozbiljan čovek će pristati da bude vaš kandidat za tu funkciju u ovakvim okolnostima? Pogledajte samo kako su prošli ljudi koji su prethodno pristali da preuzmu odgovornost, računajući na vašu podršku.
Ovde je izabrana predsednica Kasacionog suda. Jednu reč u prilog njenoj kandidaturi niko iz vladajuće koalicije nije izgovorio. Izabrani su prvi ljudi našeg pravosuđa. Niko nijednu reč u prilog, pre svega njihove odgovornosti da preuzmu tako važne funkcije, nije rekao. Potom se osporavaju iz vladajuće koalicije, a niko ih ne štiti.
Nismo skupštinske odbore mi učinili tako jadnim, nego vladajuća većina. Ona vladajuća većina koja juče prekida sednicu Administrativnog odbora zato što jedan njen poslanik ima neke druge obaveze. To se nikad nije desilo. To Milošević nikad nije uradio. Jeste, šef Odbora za pravosuđe se spakuje i ode. Na takav način on degradira i Odbor i Skupštinu. Nijedan ozbiljan čovek u tome neće učestvovati.
Na kom nivou je kritikovana Narodna banka? Isključivo diletanskom. S koje adrese? S one adrese na kojoj takvom ponašanju i takvim manirima nema mesta, iz vladajuće koalicije, iz vlasti. I to što guverner danas ćuti, to može da bude njegova procena, zbog toga što možda on zna nešto što mi ne znamo. Kolika će šteta pratiti tu istinu na koju mislim da imamo pravo i o kojoj se ne sme tako puno kalkulisati?
Gospodine Jelašiću, ne znam zašto nas vraćate u 2001. godinu. Ni kao komentar ni kao argument to više nema nikakvog smisla, a posebna kritika za našu opasku šta bi značio kurs od 160 dinara. Možda bi značio otrežnjenje, možda bismo počeli da trošimo samo ono što imamo, možda bi naša roba zbog toga bila konkurentnija, možda bi to bio odgovor na taj paradoks koji kvadratni metar u Beogradu opisuje skupljim od kvadratnog metra u Dubaiju.
Opet ću se vratiti na prateće pismo uz zakon, koje ste uputili predsednici parlamenta. Između ostalog kažete – kao što vam je poznato, Vlada i Narodna banka saglasile su se da je Zakon o Narodnoj banci potrebno izmeniti, dopuniti pre izbora novog guvernera, s obzirom na date okolnosti. Koje su to okolnosti?
Slušao sam vas mesecima pažljivo. Čitao sam vaše intervjue. Vi ste o nečem drugom govorili. Nemam ništa protiv da se odmrznu plate u javnom sektoru, samo mi recite gde su pare. Nemam šta da pričam sa priučenim biznismenima koji su kupovali uzimajući kredite po bankama, računajući da će to sutra nekome prodati, a danas, kada nešto treba da urade u tim preduzećima, ne znaju šta će, pa zovu guvernera da im on pravi jak kurs. To su bile vaše poruke.
Vaša poruka na Kopaoniku je bila takva. Koje su to date okolnosti? Jedine okolnosti koje su očigledne, a o kojima ne govorite, jesu okolnosti koje vas opisuju kao čoveka koji je izgubio podršku onih koji su ga predložili. To je naš zajednički problem. Sada se usvaja zakon kojim se relativizuje odgovornost i Vlade i Narodne banke. Ako kažete da je to postojalo i u ovoj verziji koju sada menjamo, molim vas samo da mi pokažete gde. Velika je razlika između politike dinara i režima kursa. To i vi vrlo dobro znate.
Naša iskustva ovde u Skupštini su fenomenalna kada stručne službe počnu da tumače zakon. Znate, antimonopolska komisija nekad postoji, a nekad ne postoji. Kada mi tražimo da se izjasni o privatizaciji NIS-a, onda ona kaže, pošto to radi država i pošto monopol Srbije menja za monopol Rusije, mi za to nismo nadležni. Kada dođe jedno preduzeće i uloži 30, 40, 50 miliona, kompanija kupi nešto, pa onda kaže - da li mogu da dobijem saglasnost?, a oni bi da daju saglasnost, ali im se ne dopada ko je sve u tom preduzeću, a još manje im se dopada ko je trenutno vlasnik akcija, pa onda odluče da ćute.
(Predsedavajuća: Narodni poslaniče, vreme koje je na raspolaganju poslaničkoj grupi je iskorišćeno.)
Hvala, gospodine Jelašiću. Čestitam vam na onome što ste dobro uradili i nadam se da ćete sa nekog drugog mesta učiniti ono što niste hteli da uradite na mestu guvernera.
Gospođo predsednice, poštovano predsedništvo, imam pitanje za potpredsednika Vlade gospodina Đelića.
Drago mi je što ste ponosni danas ovde u Skupštini, samo bih voleo da taj ponos proizlazi iz rezultata vašeg rada, a ne onoga što radi predsednik Tadić.
Moram vas upoznati s onim što mislim da vrlo dobro znate, s organizovanim nastojanjem da se kompromituje jedan važan posao u kome smo mi bili partneri - LDP, DS i vladajuća većina. To partnerstvo je proizlazilo iz velikog i lošeg iskustva, a bilo je u funkciji reforme našeg pravosuđa.
Želim da vas upoznam s onim što svaki normalan čovek u ovoj zemlji zna, s organizovanim projektom rušenja reforme našeg pravosuđa, koja je sprovedena nepotpuno, uz dosta slabosti i previše otpora.
Za ono što je loše u toj reformi, isključivo je odgovorna politika, a ne oni koji su nosioci te reforme iz oblasti pravosuđa, ali kao potpredsednik Vlade zadužen za evropske integracije, vi više nemate pravo da ćutite pred interpretacijama stavova Evropske komisije, koju inače vrlo često koristimo kao presudan argument u dokazivanju kvaliteta neke politike za koju smo se mi opredelili.
Dakle, vrlo lako ćemo se složiti oko toga da je pravosuđe u ovoj zemlji uništeno, da je to učinila politika i da je ono bilo u takvom stanju da je bilo nemoguće bez političke intervencije i volje to pravosuđe afirmisati u nezavisnu granu vlasti, što mora biti u jednom demokratski uređenom društvu.
Zato nam vi recite, potpredsedniče Vlade, sve ono što ova zemlja treba da čuje o savetniku predsednika Republike ili njegovom sekretaru, pošto predsedništvo ne želi to da nam kaže, potom nam recite sve ono što znate o kritičarima reforme pravosuđa, a onda zauzmite jasan stav pred onima koji ne razumeju ili ne razumeju u potpunosti sve ono što je ovaj parlament odlučio usvajajući zakon koji je prethodio reformi pravosuđa, a potom i sprovodeći reformu pravosuđa, koja je kao svoj prvi korak definisala, zato što je to bilo nužno, izbor nosilaca pravosudnih funkcija u ovoj zemlji. Taj izbor je izvršen, ovde je vladajuća većina ćutala kada je birana predsednica Vrhovnog kasacionog suda, kada su donošene odluke o imenovanju i izboru ključnih ličnosti u našem pravosuđu.
Vi kao potpredsednik Vlade treba da kažete ono što je rekao Jelko Kacin, izvestilac Evropskog parlamenta, pre dva meseca ovde i očekujem od vas raspravu o tome. Ova pitanja koja vam postavljaju neki drugi poslanici su trajno aktuelna, ali ukoliko propustite da odbranite reformu pravosuđa, mi ćemo završiti tamo gde smo bili u predvečerje 12. marta 2003. godine, kada su srpske sudije i tužioci imali razumevanja za atentatore na predsednika Vlade, a predsednika Vlade optuživali za zloupotrebu svog položaja.
Gospodine Đeliću, možda se nismo razumeli. Nemam dilemu o vašoj spremnosti da se složite s onim što je bilo 12. marta 2003. godine, ali objasnite mi, kao potpredsednik Vlade, zašto vaša vlada nije rekla nijednu reč o napadu na predsednicu Vrhovnog kasacionog suda i ministra pravde. Kakva je to zemlja u kojoj Vlada ćuti dok se njen ministar optužuje kao član neke pravosudne mafije? Ko to radi?
Što ne raspravite u okviru svog kabineta da li je tačno da je Vladimir Cvijan sklonio u fioku izmene i dopune Zakona o krivičnom postupku i na takav način pokušao da kompromituje predsednika Republike, sprečavajući ga u obavljanju ustavnih i zakonskih obaveza, sa katastrofalnim posledicama puštanja na slobodu osoba koje su bile optužene pred Specijalnim sudom za borbu protiv organizovanog kriminala u procesu ubica Zorana Đinđića? Je l' to tačno ili nije tačno?
Da li smo mi tada zvali kabinet i urgirali da se tako nešto ispravi? Godine su prošle od tada. Zašto nije objavljeno u "Službenom glasniku"? Zato što je ostavio u svojoj fioci izmene i dopune tog zakona, a predsedniku rekao da su stigla neka odlikovanja na potpis. Ako je to nekom bilo dovoljno da ga ne postavi za generalnog sekretara nego samo ostavi na mestu vršioca dužnosti, danas nemate pravo o tome da ćutite. Dok vaša vlada ćuti, drugi ne ćute i ne čekaju da se vi setite šta je vaš posao.
Ako ste ušli u reformisanje pravosuđa, onda ga završite. Ako je ovaj parlament usvojio zakone, onda treba o tome da se izjasni. Nije obaveza, po zakonu, Visokog saveta sudstva da bilo kome piše obrazloženja zašto nije izabran. Ustavni sud ove zemlje je rekao da se ne radi o reizboru, nego o izboru sudija. Ako se ne preseče taj Gordijev čvor, ta agonija će razoriti naše pravosuđe. Ko će onda biti spreman da u ovoj zemlji poštuje zakon, ako država, koja zakone definiše, tako nešto ne želi da uradi?
Ne morate vi meni da govorite o značaju jednog takvog procesa. Obavestite o tome Evropsku komisiju. Mi smo svoj posao uradili. Sve sa kojima smo razgovarali mi smo upoznali sa značajem te reforme, sa problemima koji tu reformu prate, sa greškama koje su neminovne, sa minimalnim procentom grešaka, s tim da ne može Visoki savet sudstva biti odgovoran zbog činjenice da je neko od kandidata preminuo u procesu kandidovanja ili izbora, a Visoki savet sudstva nije obavešten o nedostatku jednog ili dva dokumenta.
Te greške treba ispraviti, ali nećete dobiti drugu priliku za reformisanje našeg pravosuđa. Ono što je najbolje u njemu je preuzelo odgovornost i ono je spremno da nosi teret svoga posla, ali nije spremno da nosi teret nesposobne Vlade. Nemate pravo kao potpredsednik Vlade, obraćam vam se kao prema instituciji, da ćutite o tome.
Zašto da jedna opoziciona stranka brani ministarku pravde, ako to ne čini Vlada čiji je ona ministar? To je ono što nas interesuje. Ne može neko danas da mlati papirima, pismom Žaka Barosa, i da ga pogrešno interpretira. Da li je neko Žaku Barosu rekao istinu o srpskom pravosuđu? I 2003. smo bili izloženim tim pritiscima, pa smo razgovarali. Ni tada Evropa nije imala razumevanja za razrešenje sudija, pa kada smo objasnili o kojim sudijama se radi, koje sudije dolaze na mesta sa kojih neki odlaze, onda su pokazali razumevanje.
Sudije koje su bili prvi u pravosuđu, u procesima za ratne zločine, u borbi protiv organizovanog kriminala, koji su donosili presude u najtežim procesima koji su vođeni u ovoj zemlji su pojedinci koji su preuzeli ključne pozicije u srpskom pravosuđu, ali smo mi, kao parlament, doneli neke zakone i oni su dužni da po tim zakonima postupaju. Ako nešto u tim zakonima nije dobro, onda nije za to odgovorno pravosuđe, nego mi koji smo te zakone usvajali.
O tome treba da se razgovara otvoreno i da se kaže koji su motivi kada se ti zakoni kritikuju, da li su ti motivi isključivo oni koji bi morali, koji bi trebalo da budu presudni u iznošenju naših stavova, recimo briga za budućnost ove zemlje, ili je neko postao kritičar reforme pravosuđa zato što nije dobio ekskluzivno pravo licenciranja notara u ovoj zemlji. Neko je postao kritičar predsednika reforme pravosuđa pošto nije mogao da postane viši sudija Ustavnog suda, neko je postao kritičar izbora tužilaca zbog toga što on nije postao prvi tužilac. To je posao Vlade.
Istina, koliko god da je teška, ne sme da bude predmet kompromisa i nemojte da pravite kompromise s tim. Meni ništa ne treba da objašnjavate o zameniku tužioca iz 2003. godine, ali ste ovom društvu dužni da objasnite kako ćete da sprovedete reformu pravosuđa ako se ne borite za nju.
Ne bih želeo da mi kao političari možemo samo da verujemo. To je predmet nekih drugih institucija, svakako ne parlamenta. Mi smo dužni da radimo. I kada vi, gospodine potpredsedniče, kažete kako će biti sprovedena reforma, onda ste dužni da nam pokažete plan, vrlo konkretan, kako će to biti urađeno. Dužni ste da nam kažete – sutra putujem u Brisel kod gospodina Barosa, da mu objasnim naše motive, da ga upoznam s našom situacijom, da raščistimo ako je nešto sporno, da ispravimo neke greške ukoliko su one počinjene, jer niko nije imao nameru da bilo kome nanese štetu. Naprotiv, činili smo to u ime našeg zajedničkog dobra.
Vaša podrška ministarki pravde bi bila intimna da nisam postavio pitanje. Može Vlada kroz SMS poruke da podržava samu sebe, ali nisam primetio da je predsednik Vlade ijednu reč rekao o tome, niti je bilo ko ovde od vladajuće većine osetio potrebu da postavi pitanje ne solidarnosti, nego odgovornosti ovog parlamenta, koji je izabrao nosioce pravosudnih funkcija i izglasao neke zakone.
Nisu sporne namere, ali nemojte zaboraviti u kojoj zemlji živimo. Samo to nemojte zaboraviti. Nemojte zaboraviti da je odgovornost za beogradsko pravosuđe preuzela osoba koja je prva u ovoj zemlji izrekla presudu "škorpionima" onda kada je više "škorpiona" bilo u publici nego na optuženičkoj klupi, onda kada je ona bila ugrožena, a ne oni koji su ubijali. Nemojte zaboraviti da nije dužnost predsednice Vrhovnog kasacionog suda da ponovo da vodi borbu sa svojom državom, kao što je vodila u prošlosti, radeći svoj posao, a mislim na vreme suđenja ubicama Zorana Đinđića. Ne može to niko da reši osim vlasti, osim Vlade.
Ako je potrebna pomoć, tražite pomoć. Pomoć ste dobili kada ste glasali za zakon i birali sudije, ne tako što smo tražili svoje kadrove i mesto za njih u pravosuđu, nego tako što smo vas podržali da biste mogli da se oduprete takvim pritiscima. Nismo to učinili da bismo bili saučesnici jedne nesposobne i neme politike, nego da bismo vam pomogli da budete još snažniji u tom poslu.
Ne može pravosuđe da bude ni pravosuđe DS-a ni LDP-a ni radikala ni bilo koga drugog, ali će tako biti sve dok ga neko ne oslobodi. Mi smo zajedno počeli taj posao da radimo i predali smo pravosuđe u ruke onim ljudima koji su pokazali da imaju sposobnost da budu nezavisni, a sada se od tih ljudi očekuje da oni preuzmu na sebe odgovornost za državu koja nije spremna tako nešto da uradi.
Još jednom vas pitam kada će se Vlada izjasniti, ali ne tako što će neko pojedinačno osuditi nešto, nego tako što će reći istinu o ulozi vršioca dužnosti generalnog sekretara u predsedništvu, o težini njegovih optužbi, o osnovanosti njegovih optužbi, kada će se sprovesti jasna, brza i efikasna istraga, pa reći građanima - ovde nema krivičnog dela, ali postoje svi drugi moralni aspekti koji tu osobu degradiraju, a takav pokušaj na pravi način obesmišljavaju.
Nije to posao ni novinara ni opozicionih poslanika ni neke demokratske javnosti, nego pre svega nosioca najvažnijih državnih funkcija. Vi ste potpredsednik zadužen za evropske integracije i od vas očekujem, u ime 220.000 birača LDP-a, da skinete ljagu sa reforme pravosuđa u očima EU ukoliko ona postoji, a ukoliko ne postoji, nemojte da samo vi to govorite, nego neka to kažu predstavnici EU.
Oni s kojima mi sarađujemo na nivou parlamentarne saradnje su to vrlo jasno rekli onda kada je bilo vreme. Izvestilac Evropskog parlamenta za Srbiju je pre mesec i po dana čestitao nosiocima pravosudnih funkcija na sprovedenoj reformi i rekao – počeli ste da stvarate državu. Oni koji se površno bave politikom možda nisu u potpunosti informisani i vi ste dužni da taj posao uredite.
Gospođo predsednice, poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, svašta smo uradili u ovoj skupštini, tako da za mene neće biti problem da sam sa sobom razgovaram, ali mislim da je besmislena rasprava koja poče tako što nam se ministar obrati u diskusiji od pet minuta i onda napusti sednicu.
Možemo da nastavimo rad, imamo šta da kažemo o ovim zakonima, ali i ovo je dovoljna potvrda i neozbiljnosti i neodgovornosti kojoj nažalost ne sme biti mesta u tako važnom ministarstvu kao što je Ministarstvo zdravlja.
Što se tiče Zakona o zabrani pušenja, mislim da je izostala jedna iskrena analiza efekata države u dosadašnjoj borbi protiv pušenja i to je naš zajednički problem, jer ne možemo živeti mimo sveta. Većina nas je bila u prilici da, bez previše problema, putujući svetom, vidi život u kojem su vrlo jasno definisana pravila i obaveze pušača i pravila i obaveze ljudi koji ne puše.
Jasno je da su prava i obaveze nepušača u svakom trenutku ispred prava i obaveza pušača zbog toga što pušači ne ugrožavaju samo svoje zdravlje, nego i zdravlje onih koji su njihove žrtve pre svega zbog činjenice da su osuđeni da se nalaze u njihovom prisustvu.
Do sada smo vrlo neodgovorno primenjivali Zakon o zabrani pušenja. Drago mi je što je u parlamentu, na našu inicijativu, uspostavljen kakav-takav red i što je parlament prestao da se ponaša onako kako su nažalost nastavile da se ponašaju mnoge druge institucije u zemlji, ali bez jasne svesti o štetnosti pušenja svaki zakon će biti neefikasan.
Ne bih želeo da donosimo zakone kojima ćemo formalno negovati taj trend uspostavljanja sistema vrednosti karakterističnog za prostor recimo EU čiji član želimo da budemo, a da pri tom te zakone niko ne poštuje i ne primenjuje.
Koliki su troškovi Republičkog fonda zdravstvenog osiguranja zbog finansiranja recimo lečenja ljudi koji su oboleli od bolesti koje su posledice pušenja? Koliki su troškovi naših kompanija zbog toga što ljudi uzimaju bolovanje usled lečenja koje je posledica pušenja? Koliki su bili troškovi države u dosadašnjoj borbi protiv pušenja i koliko će oni biti veliki u vremenu koje je pred nama ukoliko želimo da budemo efikasni u primeni ovog zakona.
U Turskoj je pre godinu dana u potpunosti zabranjeno pušenje, u Grčkoj takođe. U Italiji, zemlji espresa i cigareta, takođe vrlo jasno se poštuje taj zakon, ne samo zbog toga što je kazna u Italiji 500 evra za onoga ko zapali cigaretu u kafiću ili restoranu posle ručka, nego i zbog toga što postoji javna svest o značaju poštovanja ovakvog zakona.
Za formiranje te javne svesti su odgovorne institucije, a mi nismo danas u prilici da razgovaramo o efektima njihovog dosadašnjeg rada, ne sa ambicijom da nekoga kritikujemo, da mu držimo lekcije, nego sa idejama da unapredimo taj rad – da bi onda rezultati bili onakvi kakvi želimo da budu.
Nažalost, mi smo lideri na crnim listama – od one kojom se meri procenat žena obolelih od različitih oblika maligniteta, pa do one kojom se meri procenat mladih koji puše ili procenat stanovništva koji puši, procenat novca koji se izdvaja po glavi stanovnika za duvan i duvanske proizvode.
Država ne može da bude nema pred činjenicom da smo mi društvo koje samo sebe uništava. Nije dovoljno apelovati na građane, sugerišući im da je bolje da žive zdravo. Još jedanput je potrebno, naravno pored ovih normi, uticati na društvenu svest, kako bi, pre nego što postane kasno, ljudi shvatili zašto je ovaj zakon izuzetno važan i zašto ovo zaslužuje mnogo više pažnje nego što mu mi sami poklanjamo.
Što bi neko poklonio pažnju ovom zakonu kada predlagač tog zakona danas tako nešto ne čini? Ako ministru nije stalo da nam govori više od pet minuta, u objedinjenoj raspravi o Zakonu o zabrani pušenja i Zakonu o lekovima i medicinskim sredstvima – kako mi očekujemo da se društvo, koje je inače talac svake vrste neodgovornosti našeg sistema, samo od sebe promeni?
Smatram da ne sme biti kompromisa u borbi protiv pušenja, kao ni u borbi protiv alkoholizma ili narkomanije. Prvi, drugi i treći problem su posledice stanja u kome se nalazi naše društvo. Ako se ne suočimo sa uzrocima, bićemo neefikasni u otklanjanju štete koja prati, recimo, nekontrolisano pušenje u Srbiji, nekontrolisano reklamiranje duvanskih proizvoda, trendove koji su uspostavljeni i koji se neguju iz generacije u generaciju.
Kako se vrši kontrola prodaje duvanskih proizvoda? Da li smo efikasni u poštovanju one zabrane koja kaže – da ne može lice mlađe od 18 godina da kupi duvanski proizvod u prodavnici? Da li sankcionišemo one koji vode kampanje u kojima afirmišu pušenje – naravno da ne?
Zbog toga je ovaj zakon kao dobra ideja i dobra namera nažalost osuđen da se kreće u ravni u kojoj se kretao i prethodni zakon – to mislim da je loše. Zakoni ne mogu biti doživljeni kao izraz nekog našeg hira ili hira ministra Tomice Milosavljevića.
Ako jedan ministar treba da objasni Srbiji zašto je štetno pušenje, onda, koliko god on bio agilan u tome, biće neuspešan. Nije dovoljno okačiti bilbord na onu nedovršenu zgradu Kliničkog centra, 30. godina nedovršenu, sa porukom "Srbija zemlja u kojoj je zabranjeno pušenje". Potrebno je objasniti ljudima – da postoji drugačiji način života i omogućiti im jedan takav život.
Jedina zemlja u EU u kojoj je moguće pušenje na ovakav način kako je to predviđeno ovim zakonom jeste Austrija. Vi tamo možete u restoranu da sedite, u delu u kojem je predviđeno i dozvoljeno pušenje i koji je jednako komforan kao i onaj deo u kome se kreću nepušači. Kako će to izgledati u Srbiji? Kako će to izgledati na Kalemegdanskoj terasi, u Maderi, u nekoj piceriji, u prostoru većem od 80 kvadrata?
Mi ne možemo da donosimo zakone koji su neprimenjivi, pa će onda odgovorno lice biti vlasnik tog prostora, koji treba da pronađe način da reši tu nerešivu dilemu. Svi zajedno onda se suočavamo sa potrebom da izigravamo zakon, a ne da ga primenjujemo.
Kako će to izgledati ovde kod nas u Skupštini? Da li je u skupštinskom restoranu dozvoljeno pušenje ili ne? Da li je moguće ući u onaj deo u skupštinskom restoranu u kome nije dozvoljeno pušenje, a zaobići onaj deo u kome se puši? Ko će kazniti narodnog poslanika? Ko je odgovorno lice u Skupštini – predsednica Skupštine?
Pre zakona, treba jasna svest o ceni koju država plaća, o ceni koju plaćaju kompanije i o toj velikoj ceni koju plaća svako od nas. Mnogo su veće žrtve nepušači od pušača. Zbog toga pušači, odnosno oko mene je više pušača iz LDP, nego nepušača i pušači moraju da budu u drugom planu.
Ako se odlučuju da uništavaju svoj život, treba da shvate da, uništavajući svoj život, u mnogo većoj meri uništavaju život onih koji nisu pušači i zato treba da budu rigorozno sankcionisani. Ako treba slikovito da se izrazim – oni bi da skoče kroz prozor, ali da povuku još dvoje-troje sa sobom. To treba jasno reći ljudima u ovoj zemlji.
Mi se ne borimo protiv pušača, nego se borimo za život onih koji ne puše, koji su ugroženi tim zadovoljstvom ljudi koji uživaju u cigareti. To je mnogo više pitanje kulture, nego rigoroznih sankcija. Zato je to mogla da uradi i Grčka, zato je to uradila pre godinu dana i Turska, jer su shvatili kakva je veza između ambicije da budete najprestižnija turistička destinacija i želje ljudi koji dolaze na tu destinaciju da se nalaze u jednom zdravom prostoru.
Mislim da te svesti u samom zakonu ne može biti. Ideja zakona ne može da nametne takvu svest. To mora da bude naše zajedničko opredeljenje. Kao što smo banalizovali slučaj gripa, pa smo iz faze u kojoj smo bili spremni da gazimo leševe da bi dobili vakcinu i potpune kampanje koja je bila apsolutno neprimerena, uterivanja straha u društvo, došli u fazu banalizovanja i obesmišljavanja zdravstvene zaštite stanovništva.
Ne bi bilo dobro da se borba protiv pušenja svede samo na jedan zakon.
Što se tiče Predloga zakona o lekovima i medicinskim sredstvima, puno toga bi želeli da kažem ministru Tomici Milosavljeviću. Isto obrazloženje je ponudio i pre šest godina.
On je u drugoj vrsti problema. Obično naši ministri imaju kratak mandat i onda ne mogu da stignu da ostvare ono što žele u okviru svog ministarstva. Vi danas kada razgovarate sa ministrom Dinkićem, on je ministar ekonomije, nije ministar finansija. Kada razgovarate sa ministrom Milosavljevićem, on je danas ministar trgovine, nije ministar poljoprivrede. Ministar poljoprivrede Dragin je bio ministar zaštite životne sredine, a današnji ministar zaštite životne sredine je jučerašnji predsednik Skupštine. E, tu taj teret ne nosi gospodin Milosavljević – on je ministar zdravlja šest godina.
Mi smo pre šest godina takođe raspravljali o ovim zakonima. Tada je donošenje i usvajanje zakona pravdano potrebom usaglašavanja našeg zakonodavstva sa zakonodavstvom EU. To nije ipak urađeno onako kako je urađeno u EU.
Zato nas interesuje, prvo, kako je moguće usaglašavati ovu oblast sa zakonodavstvom EU, a pri tome zanemariti tu jednostavnu činjenicu i istinu, koja je očigledna, notorna – da u EU jedan zakon ne reguliše oblast humanih lekova, veterinarskih lekova i medicinskih sredstava, zato što smo mi tri apsolutno autentične oblasti obuhvatili jednim zakonom.
Mi sada usvajamo novi zakon o lekovima i medicinskim sredstvima, koji je za 70 članova veći od zakona koji smo usvojili 2002. godine. U ovom zakonu je 232 člana. Šta kaže član 1, što je suština samog zakona, ovo je zakon o Agenciji za lekove. U kakvom je statusu Agencija za lekove – u vrlo čudnom?
Mi imamo i neke druge agencije u sistemu naše države. Ne postoji nijedna agencija koja je toliko zavisna od ministarstva kao što je to Agencija za lekove. Agencija za lekove daje saglasnost na stavljanje leka u promet – a sve druge saglasnosti daje Ministarstvo zdravlja. Da li je to tako u Evropi?
Da li je Vizartis svoje vakcine prvo odneo u Ministarstvo zdravlja ili je Agencija za lekove potpuno autonomno sprovela procedure koje treba da sprovede – nekliničko testiranje, kliničko testiranje, proizvodnju. Sve je to zadržao u svojoj nadležnosti gospodin Milosavljević, a od Agencije za lekove je napravio samo ček ap tog svog sistema, odnosno još jedno mesto gde je potrebna neka saglasnost. To je obrazložio – poštovanjem i usaglašavanjem sa normama EU. To je ozbiljan problem.
Ako govorimo o oblasti uređenja našeg sistema zdravstvene zaštite, tu nemamo pravo da se ponašamo kao vlast i kao opozicija. To nije sada fraza, mi smo oduvek tako nešto govorili. Postoje sektori u kojima je nemoguće negovati jedan takav pristup.
Na nivou grada Beograda, gde smo preuzeli odgovornost za sistem zdravstvene zaštite Beograđana, mi to poštujemo. Jedino što smo tražili od ljudi koji su preuzimali poslove je da budu profesionalci, jer nama ništa ne znači to što je neko lekar iz LDP-a ako nas loše leči, niti što je neko naprednjak ili socijalista, ako je pri tom bolji od nas.
Nismo dozvolili da se 2000. godine smenjuju ljudi po partijskoj osnovi tamo gde smo to mogli da kontrolišemo. Na primer, profesor Bumbaširević je ostao direktor Ortopedske klinike Kliničkog centra, iako su se mnogi trudili da nam objasne kako je član Glavnog odbora SPS-a. Danas je taj čovek jedan od najprestižnijih hirurga u toj oblasti medicine u svetu. To su činjenice.
Znači, ako govorimo o ovom zakonu, nemojte da nas posmatrate kao predstavnike opozicije. Svi smo zainteresovani da sistem zdravstvene zaštite funkcioniše. Da li on danas funkcioniše? Ne onako kako mi želimo. Koji su problemi? Materijalni, svakako, i oni su teško rešivi i oni su opterećenje za svaku vlast.
Ali, postoje neke sistemske nelogičnosti o kojima mi treba da razgovaramo. Mi te nelogičnosti ne samo da negujemo, nego ih još proizvodimo. Zakon o javnom zdravlju, koji smo usvojili pre dve ili tri godine, da li je rešio tako nešto? Nije.
Mi se svakog dana suočavamo sa tim problemima. Ovaj zakon koji sada usvajamo, da li će on učiniti efikasnijim ono što treba da bude efikasno? To je proces proizvodnje lekova, kliničkog i nekliničkog testiranja, a ne samo proces stavljanja leka u promet i izdavanje neke dozvole.
Zašto je to važno? Ako nama društvo ne veruje da mi definišimo sistem koji je efikasan, koji je kredibilan, jedna naslovna stranica u novinama u kojoj će nam se dokazivati kako je vakcina zapravo trovanje stanovništva, uništiće sve napore zemlje da recimo unapredi zdravstvenu svest svojih građana. Mi to ne možemo da ignorišemo.
Kako može da se reši ova anomalija o kojoj mi govorimo? Ona ne može da se reši pisanjem amandmana. Nemoguće je napisati amandman kojim će se razdvojiti, recimo, odnos u sistemu zdravstvene zaštite prema lekovima za humanu upotrebu prema onima koji se koriste u veterini i prema medicinskim sredstvima. Nema amandmana.
Mi treba da razgovaramo sa ministrom zašto je sve ovo u jednom zakonu i gde još postoji neki takav primer. Možda ministar ima neko obrazloženje i ako je logično mislim da treba da ga prihvatimo, ali mi to obrazloženje nismo čuli.
Mi sad dobijamo zakon koji se kreće u istom formatu nakon šest godina, koji je za 70 članova veći, a ti članovi su zapravo podzakonski akti koje je ministar u međuvremenu donosio. Previše je to nesporazuma unutar jednog sistema da bi imali pravo da pred tim ćutimo i da zaobilazimo takve činjenice.
Naš sistem zdravstvene zaštite je konfuzan danas, a takav ne sme da bude. Mnogo uređenija društva imaju problem sa finansiranjem zdravstvene zaštite svog stanovništva, mnogo uređenije. Da se ne poštapamo primerom Amerike, ali taj Bizmarkov model o kome mi govorimo i koji proizilazi iz poštovanja principa solidarnosti, koji nas danas opisuje kao mlade ljude bez nekih velikih potreba pred sistemom zdravstvene zaštite, ali sutra kao one koji će tražiti više od onog na šta imaju pravo ako se gleda stepen njihove participacije u tom sistemu. Zato je i napravljen model po kome mi svi danas ulažemo u sistem zdravstvene zaštite da bi sutra ostvarili neko svoje pravo.
Kako to izgleda u realizaciji? Nudi se ljudima operacije u Turskoj. Koliko ih je prihvatilo nešto takvo? Vrlo malo, ljudi to ne žele. Zašto nemamo operacione sale? Treba da dobijemo odgovor na to pitanje.
Ako nema dovoljno novca, hajde da vidimo gde ga ima, kako ćemo ga stvoriti. Ako je jedini način da se spasi ljudski život da se obavi posebna operacija u Turskoj, hajde da napravimo sistem koji će učiniti uverljivim jedan takav projekat, a ne da se sve pretvori u glasine i spletkarenja, pa sad da se ide u Tursku zato što je neko napravio poseban dogovor sa Turcima, pa će dobiti koji procenat od pacijenata koji se tamo pošalju. To je sve jako neodgovorno da bi imali pravo da o tome ćutimo ili da se sa tim pomirimo.
Nama je najveći problem kada govorimo o Ministarstvu zdravlja to odsustvo spremnosti na razgovor i na dogovor. Svi su pod pritiscima privatnih apotekara, koji ne razumeju stav države koja poštuje monopol državnih apoteka u odnosu na privatne. Svi smo svedoci nedovršenosti sistema za koji je odgovoran Republički zavod za zdravstvenu zaštitu.
Sama direktorka tog zavoda danas govori o velikim finansijskim problemima koje ima sa filijalama u Vojvodini. Znači, direktor u okviru svoje nadležnosti ne može da obezbedi funkcionalnost tog sistema. Da li je to tačno ili ne, to je drugo pitanje, ali ona o tome govori. Mi o tome treba da razgovaramo, to je tema za Žarka Koraća i članove našeg Odbora za zdravstvo.
Mi nemamo pravo da uvećavamo konfuziju koja ionako postoji u društvu. Ti rivaliteti koji su uspostavljeni mogu da budu i pozitivni i štetni. Pozitivni su rivaliteti onda kada teraju ljude da se takmiče da budu bolji i to je nekada bilo tako: gde će biti presađeno prvo srce, ko će presaditi pluća, gde je izvršena neka operacija, gde se pojavljuje bolji gostujući profesor.
Sad je taj rivalitet prešao u kontrafazu i sopstvenu negaciju, pa lekari više ne govore o svojim uspesima nego o neuspesima nekog drugog i tako dokazuju svoju vrednost. To je posledica politizacije sistema zdravstvene zaštite.
Ako govorimo o ovom zakonu, najveći problem je ta činjenica da se zapravo zakon donosi sa predznakom velikog nepoverenja koje ministar zdravlja ima u sopstveni sistem. Prvo, ministar ne želi jasnim zakonima da definiše oblasti humanih lekova, lekova za veterinarsku upotrebu i medicinskih sredstava, a potom čak ne želi ni da prenese nadležnosti koje treba da prenese na Agenciju za lekove, nego ih zadržava kao jednu prateću službu svog ministarstva koja se bavi poslovima koji nisu u nadležnosti agencije. Agencija mora da ima mnogo više prostora za delovanje nego što to ima u ovom zakonu.
Pošto ministra nema, jako je teško voditi ovu raspravu. Mi za zakon nećemo glasati, ne zato što se suprotstavljamo reformi zakonodavstva, nego što smatramo da taj zakon treba da poštuje neka pravila i praksu koja je rezultirala pozitivnim efektima u zemljama oko nas i toj Evropi ka kojoj težimo.
Znači, tri zakona, ozbiljan razgovor sa Ministarstvom, jasna strategija rešavanja problema zdravstvene zaštite našeg stanovništva i dogovor oko toga koji će obavezivati na duži rok svaku vladu.
Gospođo predsednice, poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, gospodine Dinkiću, sada će vam potpuno izgledati neverovatno, ali izgleda da smo vam mi iz LDP bili najveći prijatelji tokom prethodne rasprave o Zakonu o regionalnom razvoju.
Ovde imam stenogram onoga što smo mi govorili, odnosno mislim da bi bilo neskromno da sada citiram nas same, ali pročitaću samo jednu rečenicu iz polovine prošle godine, u kojoj se kaže – da ćete biti sami, kada se vratite u parlament sa izmenama i dopunama zakona koji se ne može primeniti i da će to biti naš zajednički poraz, a ne samo vaš neuspeh.
Šta je problem ovog zakona, jer očigledno da ste se vi ovde u parlament vratili zbog toga što postoji neki problem? Problem je ono što su o tom zakonu govorile partije vladajuće koalicije, koje su prethodno za njega glasale, izbegavajući očigledne poteškoće koje prate njegovu primenu, uz obrazloženje da će to Vlada srediti uredbom na samoj sednici.
Ovde pored vas nama je potreban predsednik Vlade, potreban je ministar Ljajić, potreban je i ministar Ugljanin – svi oni koji su vas praktično vratili sada ovde u parlament sa zakonom o regionalnom razvoju. Izgleda neverovatno da vi očekujete od nas da mi raspravljamo o regionalnom razvoju zemlje, o regionalizaciji Srbije, a da potpuno iz tog posla isključimo politiku – to je nemoguće, gospodine Dinkiću.
Mi možemo da se ne slažemo i ne slažemo se po mnogim pitanjima, ali zašto sada samo vi meni ovde odgovarate na pitanje kao šefa parlamentarne stranke – o besplatnim akcijama, kada su na priči o besplatnim akcijama profitirali mnogi pored vas? Godine 2008. su dobijeni izbori na mantri da će akcije vredeti 1.000 evra, a danas sada sa vama treba da razgovaramo o 1.700 dinara i vašoj ambiciji da uspostavite ravnopravnost i pravednost u ekonomiji. To je nemoguće. Koja je to ekonomija uspela da ostvari deo pravednosti?
Šta je problem za Zakonom o regionalizaciji? Problem sa Zakonom o regionalizaciji je što ne može da bude efikasan ukoliko se donosi kao izolovana mera. Sami ste ovde rekli da se zalažete za decentralizaciju. Suština problema Srbije zapravo je u apsolutnoj kontroli koju je uspostavila republička vlast i koje ne želi da se odrekne.
Govorim o pet regiona, a ranije je bilo sedam – gde su se izgubila dva? Mi imamo NUTS standarde. Oni su vrlo jasni, ako govorimo o standardima EU – od tri do osam miliona, od 700 hiljada do tri miliona i ispod 700 hiljada. Gde su se izgubila dva regiona? Kakav je to zakon? Ako isključimo politiku, jer ste ovde rekli da je ovo statistika – šta znači region KiM? Kako će funkcionisati taj region? Kako će se kontrolisati sredstva koja se usmeravaju u region KiM?
Kako će funkcionisati Beogradski region? Recimo, kako će funkcionisati Savet regionalne agencije za Beograd, ako se u tom savetu nalaze predstavnici lokalnih samouprava, predsednici? Nije isti status lokalne samouprave opštine u Beograda i opštine izvan grada Beograda. Oni nemaju status jedinica lokalne samouprave.
Govorimo o tri nivoa vlasti, odnosno vi se zalažete javno ovde za tri nivoa vlasti – centralni, srednji i lokalni. Onda pogledajte u šta ćemo pretvoriti Vojvodinu? Imamo ovde jedan list koji je izdat povodom ovog Zakona o regionalizaciji, gde protestuju Užičani – ne dopada im se da se izgube u tom megaregionu Šumadija i Zapadna Srbija, ne vide sebe u svemu tome – nije im logično.
Mi valjda treba da donesemo zakon koji će ljudi razumeti, jer oni treba da žive u skladu sa tim zakonom. Pored toga što im govorimo da se bavimo statistikom, ta statistika će uticati na njihov život ovde. Mi sada donosimo zakon, da bi taj život bio bolji.
Kako izgleda Vojvodina? Republički okruzi, pokrajinski okruzi, lokalna samouprava, gradska vlast, pa pored toga imamo pokrajinsku vlast, i onda imamo, vi ste pomenuli, tri agencije. Dve za Bačku, jer treba Savez vojvođanskih Mađara da glasa za zakon, a nijedna za Srem. Ako se isključivo bavimo ekonomskim kriterijumima, videćemo da je Sremu agencija najpotrebnija, jer je Srem najnerazvijeniji i ima najteže problema.
Previše je problema u ovome, gospodine Dinkiću, da bi ovo moglo da funkcioniše. Mi želimo da funkcioniše i zato vam predlažemo da ovde dođete, prvo, sa čitavom vladom, pa da onda zajedno nađemo rešenje za ozbiljne probleme. Jer se nama zemlja iznutra raspada i rastače.
Tačno je ovo što neki pominju kao kritike, samo nas interesuje zašto je to tako? Zašto vi morate da budete pored 10 kamiona koji stignu iz Kine u FAP? Zašto vi morate da odete u Bor i da kažete da će se tamo praviti topionica? Zašto vi morate da budete u Kragujevcu i govorite o "punto"? Ne to zbog toga što ćete vi od toga imati političku korist – nego ti projekti su osuđeni na neuspeh, ako zavise od vaše spremnosti da u tome učestvujete.
Isto je kao i priča o akcijama. Ne može akcija da vredi 1.000 evra zato što vi to želite – bilo bi super da je to tako, ali ne može da vredi na osnovu naših želja i dobrih namera. Vrednost akcija se utvrđuje na tržištu. Tada je bilo jasno da šest javnih preduzeća za koja se planira privatizacija ne mogu da donesu prihod od 30 milijardi evra, koliko je potrebno, da bi se onda 15% od tog prihoda izdvojilo i na takav način podmirile ambicije pet miliona ljudi koji su se prijavili za podelu besplatnih akcija, računajući na svojih 1.000 evra. To je i tada bilo očigledno.
Kriza koja je u međuvremenu nastupila, samo je jedno od opravdanja radi čega te akcije danas vrede 1.700 dinara, ali ona ne može da gurne u drugi plan – taj neprihvatljivi manir na kojem se gradi politika ove zemlje, ambiciju države da živi život svojih građana.
Iz Kine kamioni stižu ovde, gospodine Dinkiću, zbog toga što su tamo političari napustili fabrike. Sve se pretvorilo u poguban populizam, a koliko znam 2001. godine mi smo zatvorili neke banke zbog toga što nismo hteli da budemo populisti – je li tako? Mi smo napustili Službu platnog prometa što nismo hteli da budemo populisti, nego smo rekli – želimo da promenimo ovu zemlju i promenićemo je.
Kako ćemo stići mi do primene ovog zakona? Da li su lokalne samouprave bile konsultovane – oni kažu da nisu? Da li bilo ko u Vladi preuzima odgovornost za ovaj zakon – ne, osim vas? Niste vi dovoljni da bi zakon mogao da ostvari one efekte koje ste vi pomenuli.
Ako govorimo o problemima neravnomerno razvijene Srbije, šta je zajedničko u tom megaregionu jednom Užicu, jednom Kragujevcu, Pazaru, Sjenici, Tutinu, Novoj Varoši, Priboju, Prijepolju, osim da na svakom mestu žive ljudi koji ne znaju zašto im je nebo palo na glavu – misle da su nešto Bogu zgrešili, pa su osuđeni na takav život?
Moramo, ako govorimo o organizaciji ove zemlje, da kažemo da nam je Ustav donet na jako loš način – da su ljudi izuzeti iz dogovora o svojoj budućnosti. Taj loš Ustav za sobom povlači čitav niz problema sa kojima se danas suočavamo. Nema zakona o decentralizaciji. Vi ste sami pomenuli fiskalnu decentralizaciju, to nam je potrebno – a to je jako komplikovano, jer je zemlja nerazvijena.
Nisam siguran da su spremni mnogi da preuzmu onu odgovornost koja proizilazi iz činjenice - izvolite maksimalna prava i dogovorene obaveze, jer mislim da je kod nas razvijen i apsolutno prihvaćen model života po kome prava apsolutno koristimo, ali ta prava minimalno prate obaveze od kojih mi apsolutno bežimo. Vi ste tome doprineli.
Kako može Vlada da kompromituje proces privatizacije, a da mi sad ovde govorimo o podeli akcija iz procesa privatizacije? Kompromitovana je privatizacija u zemlji. Svaki preduzetnik u ovoj zemlji danas je po pravilu sumnjiva osoba. U Vladi Republike Srbije se 2003. godine rukovodstvo Vlade sretalo i razgovaralo sa prvim preduzetnicima ove zemlje. Ako plaćaju porez, ako zapošljavaju ljude, ako poštuju zakone, oni treba da budu konsultovani. Ako to ne rade, onda nije dovoljno pobeći od njih i okrenuti glavu na drugu stranu, kao što to danas Vlada čini, nego se moraju primeniti zakoni.
Pominjali ste Zakon o planiranju i izgradnji kao opravdanje za poštovanje tog standarda oblasti koji niko ne razume. Taj Zakon o planiranju i izgradnji je zaustavio građevinsku industriju u zemlji. To svi vrlo dobro znamo, ali pošto nije deo našeg partijskog prostora, mi ne bi previše da se bavimo problemima koji iz tog prostora izviru. Zato ste vi danas sami.
Pogledajte kakav je to stepen centralizacije? Vi ste ministar i za privatizaciju, i za privredu, i za ekonomske odnose sa inostranstvom, i za turizam. Imate čitav niz agencija ispod sebe, najviše državnih sekretara. Da li imate vi ona prava koja su vam potrebna da bi vi mogli normalno da upravljate tim sistemom? Kako možete da se bavite ozbiljno turizmom zemlje, ako se u Srbiji ne vodi ona politika koja bi bila u skladu sa preduslovima koji moraju da postoje da bi turizam bio efikasan?
Ekonomski odnosi sa inostranstvom. Nije to trange-frange ekonomija kojoj mi prisustvujemo gledajući naše političare koji putuju po svetu. Ekonomski odnosi sa inostranstvom obavezuju Srbiju da prihvati sistem vrednosti na kojima počiva onaj uspešni deo sveta. Da li se to desilo? Nije se desilo.
Danas smo uzeli 200 miliona dolara pozajmice za budžet od Ruske Federacije. Kako smo mi stigli do toga da pozajmljujemo od drugih da bi popunili budžet? Što trošimo više nego što možemo da stvorimo?
Što se tiče samog zakona, nije dovoljno zaustaviti se na nivou statističke politike, jer je jasno da je ovaj zakon par ekselans politički. Efekti koji iz njega proizilaze su politički. On s jedne strane hrani onu politiku prošlosti koja stalno insistira na konfliktu, a konfliktne teme pronalazi u strahu ljudi.
Srbija je podeljena i zaplašena iskustvima iz prošlosti. Zbog toga mi imamo tu potrebu da ovde analiziramo kako nazvati ubistvo sedam ili osam hiljada ljudi? Mi smo građani treće ili četvrte države, a sve prethodne su se raspale u podelama.
Ako donosimo zakon o regionalizaciji zemlje, onda mora građanima biti jasno zašto ga mi donosimo. Ne donosimo ga mi da bi svako dobio svoju despotiju i svoju feud. Efikasna lokalna samouprava, bez efikasne lokalne samouprave Srbija ne može da funkcioniše kao normalna zemlja. Treba da vratimo imovinu lokalnim samoupravama. Ranije je bila ustavna prepreka za nešto tako. Danas nema nikakve druge osim političke. To nam je problem.
Ako govorimo o tih pet regiona, zašto sad imamo pet, a prošli put smo imali sedam? Da li smo na takav način pronašli izlaz iz problema u kome smo se našli zbog toga što deo parlamentarne većine insistira na nekim svojim partijskim i uskim interesima? Mi smo unapred rekli da postoje neki regioni u Srbiji koji su realnost i ne treba ih zaobilaziti.
Zašto da mešamo Šumadiju sa zapadnom Srbijom? Zbog čega? Ako je samo pitanje broja, onda ne možemo da primenimo te standarde suprotno svojim referencama, a postoje i mali regioni. Rekao sam, od 150 hiljada do 700. Hajde to ljudima da kažemo. Vi morate da razgovarate sa građanima Užica.
Ne samo vi kao Mlađan Dinkić, to moraju da urade i ljudi koji se bave politikom u tom mestu da bi oni to prihvatili. Kragujevac isto tako. To su ozbiljni problemi i ovaj zakon neće moći da se primenjuje. Svi će govoriti iza ćoška – to je Dinkićeva utopija, za to smo glasali, i on glasa za naše utopije i tako ćemo terati dokle stignemo.
Zakon o besplatnim akcijama. Gospodine Dinkiću, nema pravednosti u privatizaciji. Ona treba da bude poštena i treba da bude efikasna. Mi smo imali oročen zakon o privatizaciji i proces privatizacije na četiri godine, a to se rasteglo, evo ulazimo u desetu godinu.
Kako smo došli do toga da građani ove zemlje mogu da veruju da je država odlučila da prodaje svoju imovinu, a da pri tom nije bila svesna činjenice da je prodaje zato što ne zna šta će sa njom, jer država kao vlasnik nema šta da traži u poslu. Nije tačno da ne može privatizovano preduzeće da propadne. Može, ona koja su neuspešna propadaju, ona koja su uspešna se razvijaju.
Imamo ozbiljne probleme sa tim zakonom. Ne želimo da uravnotežimo, ujednačimo pravo građana koje proizilazi iz zakona o podeli besplatnih akcija, pa ćemo akcije NIS-a, akcije EPS-a, akcije nekih velikih, Telekoma, staviti u Akcionarski fond zajedno sa akcijama onih preduzeća koje niko ne želi da uzme, koja su propala, koja su fiktivno samo angažovana, i onda će ljudi posedovati akcije akcionarskog fonda, a ne NIS-a ili EPS-a.
Kažete da to nije klasičan investicioni fond. Za nas je važno da bude klasični investicioni fond, da se služi ekonomskom logikom a ne političkom. To je jedino važno.
Zatvoreno akcionarsko društvo sa pet miliona akcionara ne postoji. Možda postoje neki razlozi da ono danas bude zatvoreno da bi sutra bilo otvoreno, ali ćemo se onda suočiti sa novim problemom sa kojim su se suočile zemlje koje su organizovale vaučersku privatizaciju. Verujem da vam je taj problem dobro poznat, problem Češke.
Kako jedan čovek sa svojom akcijom može da se snađe u sistemu u kojem postoji još pet miliona drugih malih akcionara? Kako on može da zastupa samog sebe i na skupštini akcionara? Znači, moraće da se prave neki investicioni fondovi, neko će zastupati te ljude.
Mi smo uveli još jedan stepen u toj privatizaciji koji prolongira raščišćavanje ekonomskih odnosa u zemlji. Rekli ste da neće biti privatizovan Aerodrom Beograd i EPS. Mi smo rekli da u principu možemo da razumemo potrebu Vlade da privatizuje Telekom, ali samo pod jednim uslovom, da konačno Vlada izađe sa strategijom svog odnosa prema javnim preduzećima u zemlji.
Vaš potpredsednik Vlade, kolega Đelić, lobira da Srbija uđe u Evropu 2014. godine, a vi da kažete – nećemo da privatizujemo EPS. Po Evropi ne postoji elektroprivreda koja kontroliše 100% tržište električne energije, 30% je kraj.
Da li to znači da smo odustali od Evrope ili danas nije popularno reći kako će se privatizovati EPS? Neka se privatizuje. Nama nije potrebno preduzeće koje će se socijalno starati o građanima Srbije. Neka Srbijagas prodaje po tržišnim cenama svoj gas, onda će i ljudi koji rade u Srbijagasu imati pristojnu platu, ljudi koji rade u EPS imaće pristojnu platu, oni koji su njihovi kooperanti dobiće novac na vreme i neće im EPS dugovati, pa ćemo i mi konačno početi da živimo od svoga rada, a ne da čekamo kada će nas se država setiti i udeliti nam neku milostinju.
Što se tiče tog zakona o besplatnim akcijama, ne razumem zašto je osnovni kriterijum pravednost. Pored dobre namere, on je nerealan, gospodine Dinkiću. To je naš problem, što on nije merljiv. Kako se meri pravednost u ekonomiji? Mislim da nije pravedno to što ćemo mi za 40 godina dostići standarde iz 1989. godine, ali to je činjenica i sa tom činjenicom ne možemo ništa više da uradimo, osim da je konstatujemo.
Nama je potrebna brza i efikasna privatizacije, a 15% akcija pripada zaposlenima koji su radili u tim preduzećima. Postoji problem sa činjenicom da je čitavo društvo ulagalo u neke sisteme i to su ta javna preduzeća, ali sa tim se treba suočiti na jasan način pa reći – ne postoji način da se to reši, osim da se utvrdi neka nominalna vrednost koju će dobiti svaki zaposleni i koja će biti u skladu sa vrednosti akcija koje dobijaju svi drugi.
Članovi naših porodica su, recimo, po 40 godina radili u bankama koje su otišle u stečaj, zatvorene su i neće ništa dobiti, ali imaju pravo da se upišu za ove akcije, pa će onda i njima pripasti deo. To nije logično.
Bolje sada konstatovati da je jednu dobru nameru nažalost nemoguće ostvariti, nego nastavljati dalje tim putem. Dobro je što vi odete u Kopaonik, u Kuršumliju i kažete – mi ćemo se postarati da pokrenemo proizvodnju.
Ono što je problem, jeste činjenica da je konzorcijum radnika preuzeo tu fabriku, jer je ta fabrika propala, a propala je zato što nema tržište, nema tehnologije, nema investitore. Za novu ekonomiju nam je potrebna nova politika. To je osnovni problem sa kojim se vi suočavate kada govorite o neravnomernom razvoju.
Zašto se sve koncentriše u Beogradu? Zbog prava koje Beograd ima. Ona su minimalna. Vidite da nam ministar prostornog planiranja vređa gradsku administraciju. I vaša stranka je u njoj. Kaže – ranije su bili korumpirani, a njegova stranka je u toj administraciji osam godina, a danas su lenji, a lenji su zbog toga što neće da tumače zakone.
U kojoj to zemlji opštinska uprava tumači zakone? Ona zakone primenjuje. U tom zakonu su vam izvori sredstava na kojima možete da razvijate normalno Beograd. Kroz decentralizaciju dajte pravo opštinama, pravite partiju regiona, vaše pravo, ali šta će ti ljudi? Ne možete vi da u svaki grad postavite zoološki vrt. To što se stvorilo u Jagodini, stvorilo se zato što je neko tamo bi sposoban pa to napravio. Drugi put ćemo u despotskom mentalitetu koji iz svega toga proizilazi.
Šta ćemo sa svim drugim sredinama? Vratite prava lokalnoj samoupravi. Zakon o regionalnom razvoju ne može da se donese mimo čitave strategije koju ni ne naziremo. To je osnovni problem. Previše decentralizacije je nefunkcionalan, realno on ne može da se primeni.
Može da ostane slovo na papiru, na kome ćete vi da insistirate, kao što ste i u drugim poslovima radili, gurati to, pa ko izdrži duže. Ovo je i naš interes. Ako je naš interes, onda moramo zajedno da radimo da se taj interes ostvaruje, jer nam vi niste ostavili prostor za nešto tako i zbog toga ne možemo da glasamo za to.