Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Srđan Milivojević

Srđan Milivojević

Demokratska stranka

Govori

Poštovana gospođo predsednice, uvažena gospođo ministarko, dame i gospodo narodni poslanici i građani Srbije, ako u ovim jutarnjim satima gledate ovaj prenos, biće jutarnje vreme kada se bude prenosilo, kada se u Srbiji otvori jedna tema i kada ta tema posluži da se postavi pitanje na osnovu te teme, koje će među građanima biti prikazano kao sudbinsko pitanje, koje na sudbinski način opredeljuje budućnost ove zemlje, i to pitanje ponovo posluži da se na njega da odgovor koji će podeliti građane na patriote i izdajnike, jasan je signal i poruka da neke političke stranke nisu izvukle pouke iz prošlosti, da nisu napravile jedan odlučujući iskorak ka vremenu koje nam dolazi u susret, a pogotovo kad napravimo u ovim satima rekapitulaciju onoga što smo danas ovde čuli.
Bilo je u ovoj raspravi danas korišćenja raznih argumenata. Neću ponavljati ove birane reči koje nisu za uzvišeni dom, neću ponavljati one argumente koje su neki potezali usled nedostatka i tuposti oštrice napada na ovaj zakon, ali hoću da napravim rekapitulaciju nečega što sam zaista danas čuo i što mi je kao narodnom poslaniku DS i Kruševljaninu smetalo.
Imali smo raspravu u kojoj su mesto argumenta dominirali instinkti, emocije i neka čudna osećanja koja nisu svojstvena ljudima koji trezveno razmišljaju. Ako se neko poziva na instinkte, na emocije, ako neko ima jasno razvijen uslovni refleks da svako većinsko mišljenje koje čuje u ovoj sali apriori proglasi neprijateljskim, da apriori čim to većinsko mišljenje nije u skladu sa njegovim stavovima proglasi izdajničkim, taj očigledno koristi politiku uslovnih refleksa.
Da li mi koji smo na nišanu politike uslovnih refleksa treba na te argumente na takav način da odgovaramo? Da li mi moramo uopšte da učestvujemo u raspravi gde se kao argumenti koriste instinkti i emocije?
Ja sam diplomirani inženjer poljoprivrede, učio sam nešto i fiziologije. Kaže fiziologija da je centar za uslovne reflekse u malom mozgu. Čovek ako hoće da bude uspešan političar mora da koristi veliki mozak, kao i u svemu u životu.
Veliki mozak je centar za kreativno razmišljanje, centar za pamćenje, pa to kreativno razmišljanje i to pamćenje mi daje za pravo da prvo pitam ljude koji na ovakav način kritikuju zakon - izvinite, jeste li vi možda bili do pre četiri, dve ili tri godine u vlasti u ovoj zemlji? Jeste. Kakav ste vi model decentralizacije ponudili Srbiji? Nikakav. Zašto?
Zato što je decentralizacija za neke smrtna opasnost. Zato što je za neke decentralizacija samo bitka za svoj stranački interes. Neki su decentralizaciju sveli na sednice Vlade po Srbiji, pa smo imali predsednika Vlade Republike Srbije koji je non-stop držao sednice Vlade Srbije i to mu je bila tema decentralizacije.
S druge strane, imali smo i temu decentralizacije koja se koristila po principu – mrzim Beograd, Beograd je najgori grad na svetu, sav novac ide u Beograd i ja ne volim Beograd. Tako neko vidi decentralizaciju. Srbija će biti integrisana u EU samo ako se svaki njen deo bude ravnomerno razvijao.
Šta zaista znači decentralizacija? Nema suštinske decentralizacije, tačno je, bez povratka imovine lokalnim samoupravama. Nema suštinske decentralizacije dok neke nadležnosti koje su sada izmeštene opštinama ne budu vraćene i neki poslovi koji se sada obavljaju kao povereni dok ne budu prepušteni lokalnim samoupravama da ih obavljaju.
Ali, decentralizaciju slikati, prikazivati i objašnjavati kao iscrtavanje nekih novih mapa Srbije, koje će nas zatvarati u nacionalne torove, koje će nas zatvarati u nacionalne homogene zajednice, koje će biti neka pretnja nekom entitetu, vrlo je opasno.
Danas posle ove rasprave šta imamo kao činjenicu? Imamo u Subotici na stranci Petra Kuntića, koji sedi ovde do mene u ovom redu, na stranci Demokratskog saveza Hrvata, napis – Hrvati, marš odavde. To nije decentralizacija, to nije ni nacionalizam, to je šovinizam. Meni je jako žao što se to dešava u Srbiji. Treba da se zapitaju oni koji na ovakav način diskutuju u Srbiji koliko doprinose takvim grafitima.
S druge strane, imali smo i neke nemile scene danas u parlamentu. Parlament je institucija, kako pokazuju istraživanja javnog mnjenja, koja uživa vrlo malu podršku građana baš zbog takvih rasprava. Imali smo činjenice da su neki kazali da je zakon loš, da je zakon konfuzan i da ne valja što imamo pet regiona, a kada smo glasali za sedam regiona oni su bili protiv. Sad su naknadno progledali i kažu da je sedam regiona dovoljno.
Opet imamo neke ljude koji kažu da ovaj zakon, pored iscrtavanja novih mapa i iscrtavanja novih granica i podela Srbije, predstavlja jednu opasnu težnju da se Srbija feudalizuje. Znate, neko ko je čitao malo istoriju, pa pogleda istoriju 1809, 1810, 1811. godine, istoriju kada su u Srbiji pod Karađorđem današnji okruzi bili podeljeni na mnogo sitnije nahije i kada su se obor knezovi Srbije svađali oko toga ko je veći obor knez Srbije i ko će imati veću nahiju, neko će se zapitati – da li smo mi kroz istoriju makar malo iskoračili iz vremena obor knezova i nahija?
Pogledajte vreme kada se smenjivala dinastija Obrenovića dinastijom Karađorđević. Ponovo sukob oko nadležnosti, čija će nahija biti veća nahija i da li će jedna nahija koja je podržavala Obrenoviće sada imati neke prinadležnosti koje joj ne pripadaju i da li će biti kažnjena ona nahija koja nije podržala Karađorđeviće. Pogledajte 1903. godinu i ubistvo Aleksandra Obrenovića. Tek za vreme kralja Petra smo tih sto godina podela prevazišli.
Da li su nam ponovo potrebne ovakve podele, ovakvi argumenti, ovakva rasprava? Naravno da nisu i toga ste svesni vi. Navedite mi jednu evropsku državu koja se raspala zbog regionalizacije. Nijedna. Da li su se neke države, uključujući i našu, nekoliko puta raspale zbog toga što nismo shvatali problem regionalizacije i decentralizacije? Ako meni ne verujete, osvrnite se na 20 proteklih godina, možda ćete tu naći odgovor na moje pitanje.
Na kraju, moram da iznesem i nekoliko kritika na račun onoga što smo svi kao narodni poslanici čuli u ovoj sali i neke argumente koji su se ovde koristili. Mislim da napominjanje učinka nekih ljudi za vreme svog mandata, šta su učinili, šta nisu učinili, najbolji odgovor na to su dali birači na izborima.
Ako neko na temi decentralizacije Srbije priziva nove izbore, radi uzaludan posao. Kritikujte zakon argumentovano, kritikujte zakon činjenicama, ali nemojte kritikovati zakon instinktima i emocijama, jer to nikome ništa dobro nije donelo.
Gospođo Verice Kalanović, moram da kažem, ja sam Kruševljanin, vi ste iz Pomoravlja, decentralizaciju posmatram kroz prizmu stvaranja ekonomskih uslova da naš region napreduje i zato vas molim da istrajete na izgradnji autoputa Pojate-Preljina, da svi zajedno udružimo napore, opozicija i pozicija, vlast je promenljiva kategorija, najteže je u opoziciji prvih 30 godina, jednom, ako se i njima možda posreći, kad mi napravimo taj autoput, nećemo ga izorati posle našeg mandata, ostaće na korišćenje svim građanima našeg kraja i zato vas molim da i dalje udružujemo napore i dalje činimo te korisne korake koji suštinski sprovode decentralizaciju Srbije.
Nisam siguran da ćemo moj prijatelj Munir Poturak i ja ikada u ovoj zemlji da razgovaramo u romingu. Odlaziću u Novi Pazar i njemu čestitati Bajram, on će meni čestitati Uskrs, kao svih ovih godina i živećemo u jednom zajedničkom regionu, imaćemo jedan isti i zajednički cilj, kao i svi ljudi.
Svaki čovek u ovoj zemlji, ako je normalan, ima samo jednu jedinu ambiciju – da njegova deca žive bolje nego on. Hajde da našoj deci ostavimo manje problema, a više koristi od našeg bavljenja politikom.
Poštovana gospođo predsednice, uvaženi gospodine potpredsedniče Vlade i ministre unutrašnjih poslova, dame i gospodo narodni poslanici, ali, pre svega, poštovani građani Srbije, s puno pažnje, ali, pre svega, sa puno uvažavanja i razumevanja mi danas moramo pristupiti ovoj raspravi. Kada kažem sa puno uvažavanja, mislim na, pre svega, uvažavanje potreba svih ljudi koji imaju status izbeglica u Srbiji, ali moramo uvažavati i realne mogućnosti države Srbije, šta je to što država Srbija može da priušti našim sugrađanima koji imaju status izbeglica.
Takođe, kada govorimo o ovom zakonu danas, mi moramo da se podsetimo da u Srbiji fali među građanima jedno toliko potrebno osećanje, koje se u godinama krize negde zagubilo. Mi nemamo saosećanje sa ljudima koji su žrtve rata, koji su postali izbeglice, koji su napustili svoj rodni kraj, svoj zavičaj, koji su samo za dva sata morali na traktorsku prikolicu da natovare čitav svoj život i dođu u nepoznat grad, među nepoznate ljude.
Kada sam danas dolazio na sednicu Skupštine Srbije, sreo sam ispred zgrade parlamenta jednog građanina i on me pita "o čemu danas raspravljate?" Kažem mu da danas raspravljamo o Zakonu o izbeglicama, a čovek mi kaže – "zašto o izbeglicama, oni su sve prodali, oni dobro žive, oni svega imaju, raspravljajte malo o nama." To je taj nedostatak tog osećanja plemenitosti i saosećanja sa žrtvama. Ima puno ljudi koje poznajem, koji su mi prijatelji, imam familiju, kumove, rođake, prijatelje koji su došli u Srbiju iz Knina, sa Banije, iz Glamoča, Livna, sa Kosova i jako dobro znam sa kojim problemima se u svakodnevnom životu ti ljudi susreću.
Svetski dan izbeglica se obeležava 20. juna. Nekako čitava država 20. juna poseti te ljude koji imaju status izbeglica, ode u te kolektivne centre ili mesta gde su smeštani i više puta sam i ja imao prilike da odem sa tim ljudima da razgovaram. Grad Kruševac je grad koji je posle NATO agresije, tokom 1999. godine, primio nekoliko desetina hiljada naših sugrađana, naše braće raseljene sa Kosova i Metohije, koji su pobegli pred terorom. Jako dobro znam šta mi ti ljudi kažu kada odem da ih posetim i jako dobro znam probleme sa kojima se ti ljudi suočavaju. Dok sam danas slušao raspravu nekih svojih kolega u ovoj sali, primetio sam jednu čudnu tendenciju, primetio sam tendenciju da se odgovornost za sve što se dešava u ovoj zemlji, sve što je problem, sve što je teškoća, da se to breme tereta natovari na pleća DS, koja je na vlasti i da kažu – "vi ste odgovorni za sve, vi ste socijalno odgovorna Vlada, što niste za dve godine doneli taj zakon?" Onda se oni pravdaju "mi smo još 2005. godine doneli taj zakon, ali zli Oliver Dulić nije hteo da ga stavi na dnevni red". Čekajte, ne patim od amnezije, skleroza je divna bolest, svakog dana čujete nešto novo, ali ništa ne boli, ali zaista nemam ni sklerozu ni amneziju i znam ko je 2005. godine bio na vlasti u ovoj zemlji i znam da ste vi možda imali želje i volje da doneste ovaj zakon, ali možda niste imali hrabrosti.
Možda je nekim ''kategorija izbeglica'' služila samo kao broj za potkusurivanje, možda je nekima kategorija izbeglica služila samo kao način da se gorko isplaču nad tužnom sudbinom Srbije i kažu "mi smo ovaj zakon kreirali 2005. godine".
Znate, Leonardo da Vinči je 1495. godine izumeo helikopter, ali dok nije došao Igor Sikorski 1939. godine da tu zamisao sprovede u delo, to bi samo bio tužni crtež na papiru i ništa drugo. Mi smo preuzeli odgovornost da uočimo probleme, da se sa njima suočimo, da ove zakone izglasamo, da ih donesemo. Kada slušam kako neki ovde gorke suze liju nad sudbinama izbeglica, pa onda još žele da budu, samo ne znam šta žele da budu, da li ironični, cinični, duhoviti, sarkastični, pa kažu da će se neko u ovoj zemlji izvinjavati za "Bljesak" i "Oluju", siguran sam da nisu ni sarkastični, ni duhoviti, ni interesantni, ni zabavni, ali sam siguran da su nesrećni, kako u ovom visokom domu, tako i u Negotinu, tako i u Aranđelovcu, tako i u drugim mestima gde ne prelaze cenzus i gde se za isti bore.
Kada govorimo o izbeglicama, da li će izbeglicama biti bolje ako ih sada podsetim na tužnu sudbinu i hronologiju i uopšte na tužne početke upoznavanja sa terminom ''izbeglica'' u Srbiji i ako ih podsetim na još tužniji period nečije vlasti? Neće njima biti bolje ako mi ovu raspravu svedemo na raspravu među nama i prepucavanja ko je kriv što ovaj zakon nije donet. Mi smo socijalno odgovorna Vlada i shvatamo probleme izbeglica i ovaj zakon donosimo, ne da bismo se nekom dopali, da bismo se nekom svideli, već da bi rešavali probleme ljudi koji u ovoj zemlji imaju status izbeglica.
Ti ljudi nisu brojke. Ti ljudi imaju svoje tužne sudbine. Pročitaću vam šta su mi sve kazali ljudi kada sam se spremao za ovu raspravu, kada sam obilazio izbeglice: ''Izbeglica, znate kako to ružno zvuči. To je tragedija! Imam ovu knjižicu, parče papira, koje mi je i lična i zdravstvena knjižica. Ja devetnaest godina nisam glasao, a čovek bez glasa nije čovek.'' To kaže čovek stanar bivšeg kolektivnog centra u Srbiji iz Hrvatske.
Država Srbije je potpisala Savetsku deklaraciju 2005. godine. Očekujemo da se odredbe te deklaracije primenjuju na sve potpisnike te deklaracije. Svesni smo problema sa kojima se građani koji ovde žive kao izbeglice suočavaju prilikom povratka u zavičaj, u svoje rodno mesto, ali nije problem samo dati ljudima status, zdravstvenu knjižicu ili ličnu kartu i kazati – problem je rešen. Problem izbeglica je problem siromaštva, problem izbeglica je problem nezaposlenosti, problem izbeglica je problem ne samo Srbije, već i mnogih zemalja u našem okruženju, ali je činjenica da Srbija ima najveći broj izbeglih u Evropi, a da je po broju izbeglica trinaesta u svetu.
Ogromni birokratski aparat je jednog trenutka živeo na račun izbeglih ljudi. Bio sam prisutan na nekim seminarima kada se za kafu i sok potrošilo mnogo više nego što je moglo da se potroši za rešavanje makar sudbine jedne porodice za taj dan, bio sam prisutan na mnogim savetovanjima o izbeglicama gde nisam shvatao šta se sve govori, ne za vreme mandata ove vlade, nije bitno kada se to dešavalo. Bitno je da izbeglice ne trebate tretirati kao ljude koji su ovde sticajem nesrećnih okolnosti došli i pronašli utočište i sada predstavljaju broj, već ih zaista treba tretirati kao ljude, ljudska bića.
DS se nikada neće uplašiti od odgovornosti i broja izbeglica. Nikada nećemo vratiti mandat narodu, pa ćemo kazati – problemi su teški, teškoće su ogromne, izazovi su veliki, iskušenja neverovatna, naša nejaka pleća ne mogu to da izdrže, evo, plašimo se, pa vraćamo mandat narodu. Ne, ići ćemo u susret problemima, probleme rešavati.
Kada rešavamo te probleme, rešavaćemo ih tako da imamo na umu život tog običnog čoveka. Da li će on biti bolji posle ovog zakona? Svakako hoće. Da li je ovaj zakon najveći domet u rešavanju problema izbeglica? Nije. Da li će izbeglicama biti bolje ako ponovo ovu raspravu vratim na podsećanje šta neke prethodne Vlade nisu uradili? Neće im biti nimalo bolje i nimalo lakše.
Da li će im biti bolje posle donošenje jučerašnje veličanstvene Deklaracije, za koju neki kažu da je sramna? Hoće, jer tom veličanstvenom Deklaracijom se svrstavamo u red civilizovanih ljudi, kao što se i danas brigom o izbeglicama svrstavamo u red ljudi koji vode računa ne samo o mrtvima, nego i o živima.
Na kraju ove rasprave, primetio sam da nekim mojim opozicionim kolegama smeta prisustvo prvog potpredsednika Vlade i ministra, gospodina Ivice Dačića, kao predlagača ovog zakona.
Moram da vam kažem, gospodin Dačić ne hapsi, pogotovo ne poslanike i nema potrebe da ga se plašite. Ako brinete da li će policija raditi svoj posao dok je on ovde, hoće, to smo pokazali i akcijom "Morava" i drugim policijskim akcijama. Nema potrebe da strahujete da li danas policija radi svoj posao. Odlično ga radi, verujte. Ako ne verujete, posetite Centralni zatvor, imate pravo kao opozicioni poslanici, kao narodni poslanici.
Gospodine Dačiću, dok smo vi i ja bili poslanici u ovoj sali, pamtim jednom vreme kad nisam mogao da vidim predsednika Vlade ni potpredsednika Vlade u skupštinskoj sali nikada. Hteo sam da ga pitam svašta, ali nisam imao prilike.
Ovde imate prilike da vidite sve ministre, sve potpredsednike Vlade i nema potrebe da se plašite, podvlačim vam, gospodin Dačić ne hapsi narodne poslanike, niti ovde ima ko nameru da hapsi narodne poslanike, niti imate prava da se bunite što je on ovde niti da jadikujete što nema gospodina Krkobabića.
Država Srbija funkcioniše i kad su ministri na svojim funkcijama i kad su u kabinetima i kad su u sali.
Ne razumem, gospodine, da li ste zaista čuli da sam kazao da će neko hapsiti izbeglice. Kažem vam da ćemo mi probleme izbeglica rešavati.
Za nas…( vama se obraćam, ne znam ko ste vi, pošto se niste predstavili ovde ko ste i šta ste) dame i gospodo narodni poslanici, problem izbeglica ćemo rešavati na način kako je to ovaj zakon predvideo. Primenjivaćemo taj zakon i za njega glasati.
Očekujem da za taj zakon glasaju i oni koji se kunu da su ga napisali 2005. godine, ali neće da nam pokažu ko ih je držao i sprečavao da taj zakon izglasaju. Pokažite mi, molim vas, ko je u sali taj iz DS ko vas je držao za ruku da taj zakon izglasate. Ko je taj ko vas je sprečavao da kažete – evo, za nas izbeglice nisu broj koji pokazujemo u izbornoj kampanji, za nas su izbeglice ljudi i ljudska bića? Budite saosećajni, pokažite plemenitost, glasajte za ovaj zakon. Zahvaljujem vam. (Aplauz)
Prvo, gospođo Vojić-Marković, sada se vama obraćam, ne znam da li vi više imate koalicione partnere ili nemate, ili sarađujete sa njima ili ne, ali nemojte slušati samo nas već slušajte i one sa kojima ste u koaliciji nekada bili. Ako više niste, ako su oni prešli kod naprednjaka, gledajte gde ćete i šta ćete, ali sam ovde imao na umu diskusiju iz vaših prethodnika, iz nekadašnje vaše koalicije.
Izvinjavam se, drago mi je da ste obavestili javnost da sada više niste u koalicije, pošto vidim da se odričete njihovih izjava.
Kada govorimo o donošenju zakona, nije samo potrebno doneti zakon, napisati ili ga prepisati. Jedna vlada, učinak jedne vlade i učinak jednog parlamenta se ne meri po tome koliko je zakona doneto, nego koliko je tih zakona zaživelo u praksi. Ne meri se samo dobrom voljom, snovima i ambicijama pojedinca ili strahova tih istih pojedinaca, već se kvalitet zakona koji se ovde donose meri poboljšanjem kvaliteta života običnih ljudi na koje se taj zakon primenjuje. Zahvaljujem.
Uvaženo predsedništvo, gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, a pre svega poštovani građani Srbije, moj kolega Vlatko Ratković je svojim vrsnim pravničkim znanjem jasno dokazao zbog čega sa pravnog aspekta ne treba prihvatiti ovakve amandmane. Međutim, ovde smo čuli niz političkih diskvalifikacija koje se imputiraju Demokratskoj stranci i Vladi Republike Srbije. Navodno se kaže da Vlada Republike Srbije promoviše dezerterstvo.
Majke Srbije, ja kao Kruševljanin znam kakav ste herojski podvig napravile 1999. godine, kao Kruševljanin znam koliko je mojih sugrađana otišlo u ratove od 1991. do 1999. godine. Majke Kraljeva, Leskovca, Čačka, Novog Pazara, vama se obraćam, nikada više u Srbiji majke neće rađati decu da bi bila danak u krvi za nečiju politiku i nikada više mlade generacije Srbije, jer pretpostavljam da i mladi ljudi sada gledaju prenos, neće biti heroji izgubljenih ratova i čuvari propuštenih prilika. Nema više pobeda koje ćemo jurišom osvajati. Srbija se opredelila da pobede osvaja znanjem, kulturom, umećem, takmičenjem u tehnološkom i kulturnom znanju.
Naravno da niko ne spori da je obaveza svakog čoveka, pa i nas poslanika u ovoj sali, da sutradan brani našu zemlju ako bude napadnuta. Vazda su se Srbi na bojni poklič svojih kraljeva, careva i vladara odazivali, da se bore za slobodu svoje zemlje. Vazda su ti ljudi bili upamćeni u istoriji kao heroji, kao vojskovođe, kao ljudi koji su u teška vremena proslavili zemlju Srbiju.
S druge strane, kada posmatramo efekte politike rata i cenu koju danas plaćamo, jasno je da Srbija jednom za svagda mora promovisati miroljubivu politiku, politiku koja će nas sa svetom, ako dođe do konflikta, sučeljavati isključivo na diplomatskom polju i planu. Svakome u ovoj zemlji ko na Zadušnice izađe na groblje i vidi koliko mladih ljudi u vojničkim uniformama počiva u Kruševcu, Leskovcu, Kraljevu, širom Srbije, jasno je kolika je cena plaćena za naše poraze i promašaje.
Jasno je svakom čoveku u ovoj zemlji da država Srbija, Ministarstvo odbrane, i svako ko voli ovu zemlju i kome je data odgovornost da upravlja ovom zemljom nema nameru da iz ove zemlje šalje janičare i vojnike širom planete da se bore za bilo čije interese.
Jasno je da posle velike policijske akcije i akcije bezbednosnih struktura u okviru policijske akcije „Morava“ u rekordnoj zapleni kokaina Srbija postaje vrlo važan činilac u bezbednosnom ustrojstvu čitavog sveta. Vrlo nam je jasno da se Srbija obračunava sa organizovanim kriminalom i oni koji nam imputiraju da će organizovani kriminal biti amnestiran zbog nekog zakona o amnestiji, grdno se varaju. Možete plakati nad sudbinom kriminalaca koliko hoćete, ali svako ko je trovao mladost ove zemlje, odgovaraće. Odgovaraće krivično svako ko je trovao heroinom, kokainom i drugim drogama, odgovaraće i onaj ko truje mržnjom na izborima.
Neće u ovoj zemlji više nikada biti crnih marama. Jelek, anterija i opanci će biti narodna nošnja Srbije, a ne crnina. Zato, građani Srbije, mi nećemo prihvatiti ovakve amandmane. Istrajavaćemo na donošenju ovakvih zakona. Istrajavaćemo u borbi protiv organizovanog kriminala. Istrajavaćemo u vraćanju dostojanstva svih institucija u ovoj zemlji koje su prethodnih godina izgubljene. Istrajavaćemo u nastojanjima i naporima da mladi ljudi ove zemlje nikada više ne budu žrtve pogrešne politike, da nikada više ne budu topovsko meso za nečije mudre i pobedonosne ratove. Istrajavaćemo u nastojanjima da nijedan mlad život ne bude uzalud potrošen, jer nas je mnogo malo ostalo da bismo ponovo pokušavali da prevaspitamo posrnulu planetu i zaustavimo točak evolucije.
Naš doprinos svetu, civilizaciji, kulturi, naše takmičenje sa svetom odvijaće se na sportskom polju, na polju kulture, nauke i tehnologije. Tu su pobede za koje ćemo regrutovati stotine hiljada mladih ljudi. Regrutacija će se obavljati u učionicama, na fakultetima, u gradovima, u proizvodnim pogonima, na poljima, tamo gde Srbija ima načina da se takmiči sa svetom. Zahvaljujem se.
Uvaženo predsedništvo, gospodine ministre, bez namere da ulazim u bilo kakve polemike i da vratim raspravu u kontekst ovog zakona koji se donosi, drago mi je da određeni poslanici pažljivo čitaju zakon i da znaju na koji se vremenski rok ovaj zakon odnosi. Međutim, kada jedan zakon donosimo, on ne služi samo tome da popravi neku situaciju i da je uskladi sa zakonima koje donosimo. Mi u Srbiji imamo situaciju da posledice nečije vlasti koja je trajala jako kratko možemo osećati jako dugo, nažalost.
Nije to ništa novo u istorijskoj praksi, ali je novo u političkoj praksi da je poslanicima određenih političkih stranaka dozvoljena svaka moguća argumentacija. Kada govore o zakonu o amnestiji pozivaju se na 1991, 1992, 1993, 1994. i 1995. godinu, na ratne zločine, na ono što je počinjeno prema srpskom narodu. Dobro je da se pozivaju na ratne zločine i da imaju u svojoj raspravi kao argumentaciju i ratne zločine. Imaćemo, nadam se, za par dana ovde uskoro jednu mnogo složeniju raspravu o jednoj deklaraciji, vezanoj za ratne zločine, i svako će imati prilike i mogućnosti da pokaže svoj politički stav i svoje političko mišljenje o određenim događajima iz naše neposredne prošlosti.
Kada govorimo o zakonu o amnestiji, naravno da ovaj zakon treba usaglasiti sa zakonima koje smo doneli u naporima da reformišemo vojsku. Naravno da ovi zakoni, kao što još jedanput podvlačim, ne propagiraju dezerterstvo. Naprotiv, ovi zakoni omogućuju našim mladim ljudima da se nesmetano vrate u zemlju i da u ovoj zemlji stvaraju atmosferu bezbednosti kroz jačanje nauke, kulture, onih institucija koje su kroz istoriju proslavljale srpski narod i srpsku državu.
Republika Srbija je država svih njenih građana, i onih koji su u opoziciji i onih u vlasti, ali i onih koji se ne bave politikom, koji i te kako snose konsekvence zbog pogrešne politike, pa hajde da ovde ne upiremo prstom jedni u druge ko je zbog čega kriv. Građani su jasno pokazali koga smatraju krivcem za aktuelnu situaciju. To su rekli i u Negotinu, i u Vrbasu, i u Odžacima, i u Vrnjačkoj Banji na poslednjim izborima. Hajde da oni koji su dobili poverenje građana to poverenje iskoriste da rade i da čine one napore koji su neophodni da država Srbija ima svoje mesto u porodici evropskih država. Zahvaljujem.
Poštovana gospođo predsedavajuća, uvaženi gospodine ministre, dame i gospodo narodni poslanici, apsolutno sam uveren da je gospodin Srboljub Živanović ekspert za srpski jezik, baš kao što je i stručnjak za kruševačku privredu, za koju kaže da je propala onog trenutka kada je počeo da sarađuje s njom.  
Mislim da nije nikakav problem da ostane onako kako je napisano u zakonu i nema potrebe da dalje gubimo vreme u nepotrebnim raspravama o ovom amandmanu, već bi bilo dobro da pređemo na neki drugi amandman. Hvala.
Malopre sam koristio, poštovana gospođo predsednice, vreme poslaničke grupe da obrazložim amandman, a sada ću koristiti pravo na repliku jer sam direktno prozvan od gospodina…
Onda ću koristiti vreme poslaničke grupe.
Dakle, malopre sam govorio o amandmanu i razlozima zašto treba prihvatiti taj amandman, a nemam potrebu da to dodatno objašnjavam.
Kada govorimo uopšte o napretku grada Kruševca, kada govorimo o fabrici "14. oktobar", ima dosta toga da se kaže o toj fabrici. Kao Kruševljanin, jako dobro znam gde se fabrika nalazi. Kada pođete iz Kruševca prema selu Jasika, s desne strane se nalazi industrijski kompleks "14. oktobar". Često odlazim u tu fabriku, a odlazim i sa predstavnicima Vlade Republike Srbije. Baš nedavno smo bili da probamo da izmirimo dugove fabrike "14. oktobar", koji su nastali u vreme kada je stranka Srboljuba Živanovića vodila ovu zemlju.
Kruševac nema milion stanovnika, da bi imao milion nezaposlenih. Znam da u Tarabićevom proročanstvu piše da će Kruševac biti centar Srbije i drago mi je da gospodin Živanović veruje u to. Siguran sam da Kruševac ni kada bude imao deset miliona stanovnika neće imati milion nezaposlenih, ali podržavam ideju gospodina Živanovića da Kruševac postane milionski grad. Zahvaljujem.
Poštovana gospođo predsednice, uvaženi gospodine ministre, jesam diplomirani inženjer poljoprivrede za stočarstvo, ali mislim da ne moram baš uvek da odgovaram na sve. Međutim, ne znam šta je lokator, ali znam gde je grad Kruševac.
(Momir Marković dobacuje iz klupe.) Gospodine Markoviću, zamolio bih vas da hvatate beleške kad ja govorim. Nije to loše za nekoga ko ima potrebu da dobaci svakome kada govori.
Dakle, nemam potrebu zaista da govorim o bilo kom angažovanju za vreme Otpora. Mogu samo da kažem, gospodine Živanoviću, dva moja brata su bila u redovima pobedničke vojske koju je pobedio NATO. Ja sam takođe bio u Kruševcu, kao pripadnik Gorske službe spasavanja, angažovan na izvlačenju poginulih ljudi širom Srbije i iz ruševina RTS-a.
Neću vas pitati gde ste vi tada bili, ni šta ste radili, ni kakvu ste politiku vodili, ali, mislim, kada govorite o NATO žrtvama grada Kruševca, treba da savijete glavu i da ćutite, jer u vreme kada je NATO bombardovao grad Kruševac, poginulo je mnogo mojih sugrađana.
I svake godine, baš ovako kad dođe mart-april, ja te mlade ljude, svoje školske vršnjake, viđam na stranicama lokalnih novina i u Kruševcu i u Čačku i u Kraljevu i u Leskovcu, i mi tim ljudima dajemo pomene. Pa, kad govorite o tim ljudima i o tim vremenima i kad se zapitate kakvu ste politiku vodili tada, te godine, savijte glavu i makar minut oćutite. Hvala.
Poštovana gospođo predsednice, uvaženi gospodine ministre, želeo bih ipak da dam neki doprinos raspravi i zakonu o nauci, a ne da govorim o poljoprivredi.
Imao sam pet godina kad sam pročitao delo Karla Kolodija ''Pinokio''. Znate, Pinokio je za nas decu bio simbol laganja i govorenja neistina. Prvo mu je porastao nos, pa se onda pretvorio u magarca. Tako kaže bajka. Život je nešto drugo, nije bajka.
Pitao bih poslanika koji je govorio pre mene – izvinite, gospodine Živanoviću, je l' vi dolazite iz Švedske ili iz Šapca? Da li ste došli ovde, u ovu zemlju, s neke druge planete ili ste možda došli iz grada Šapca? I da li ste možda bili na vlasti u ovoj zemlji 1999. godine? Kad sve to sad znate, što to stručno znanje niste primenili 1999. godine? Kada ste bili na vlasti, poljoprivreda je cvetala. Tada su seljaci mogli na benzinskoj pumpi da kupe benzina i dizel goriva koliko god su hteli.
Kad sam bio u Šapcu kod vas 1999. godine, Šabac je bio grad supermena. Na svakom ćošku je stajao po jedan čovek i prodavao super iz plastične flaše od dva litra, ali ju je pre toga kod kuće dobro iskuvao, da bi što manje benzina stalo u nju, da bi što bolje sipao.
Kada govorite o propasti poljoprivrede, o kojoj vi to propasti poljoprivrede, gospodine Živanoviću, govorite? Vi se bavite poljoprivredom, a niste propali i ne izgledate kao propao čovek. Mnogi drugi ljudi koji se bave poljoprivredom nisu propali. Činjenica je da je stanje u zemlji teško, činjenica je da je situacija u zemlji jako teška, ali molim vas, ovde se iznose najgrublje neistine.
Malopre ste tvrdili da sam postavljao lokatore, da sam nekoga špricao vodom, neku živinu, vi i kolega Marković. Kad se nešto odnosi na mene, zaista nemam potrebe da reagujem, ali nisam prespavao 1995, 1996, 1997, 1998. i 1999. godinu. Bio sam i te kako budan. Tada sam zbog vas bio proglašen za petokolonaša. Svaki dan sam bio peti u koloni za mleko, zejtin, šećer, benzin…
I nemojte sada da pričate o odlivu mozgova. Čitava moja generacija, čitav moj razred je napustio zemlju u vreme kad ste vi bili na vlasti. Neće da se vrate jer su tamo postali ostvareni stručnjaci, tamo sada prodaju svoje znanje. Samo troje mojih kolega, mojih prijatelja iz odeljenja, predaju na najprestižnijim univerzitetima.
Vama treba da se podigne spomenik u SAD. Vi treba da imate spomenik i u Vašingtonu i u Njujorku, jer ste cvet srpske inteligencije oterali iz ove zemlje. Moji školski drugovi su predavači na Harvardu, na Jejlu i sada, kada Srbija 200 miliona evra ulaže u znanje, u nauku, u tehnologiju, vama to smeta i nabijate klipove u točkove srpskom znanju, srpskom progresu, srpskom prosperitetu.
Nekada je Nikola Tesla morao da napusti prostore tadašnje države i ode u Ameriku da bi postao Nikola Tesla, ali zbog vas i politike koju ste vodili i zbog vremena u kome sam ja živeo, a nisam ga prespavao, stotine hiljada mladih ljudi je napustilo ovu zemlju. I danas ljudi koji gledaju ovu sednicu Skupštine svoje najmilije, svoje unuke, decu, prijatelje, rođake koji su se školovali u ovoj zemlji, gledaju samo na fotografijama u boji koje im deca pošalju i čekaju kada će Božić ili Uskrs, pa da im deca dođu u zemlju.
Danas, kada investiramo u znanje, kada investiramo u obrazovanje, kada donosimo ovakve zakone koji će od Srbije napraviti državu znanja, državu naučnog prosperiteta, progresa, kada govorimo o situaciji da Srbija i te kako ima zaostatak i u naučnom i u tehnološkom razvitku, morate da se zapitate koliki je vaš doprinos tom zaostatku Srbije. Gde ste vi bili i šta ste radili? Što sve to znanje koje sada imate niste iskoristili tada kad ste imali svu priliku da upravljate ovom zemljom? Zato što ste ovom zemljom tada vladali, a niste upravljali. Zato što niste imali viziju i strategiju kako treba da izgleda nauka, zato što ste bili protivnici nauke i progresa.
I nemojte nam danas držati predavanja iz patriotizma jer mi ne možemo da se merimo u patriotizmu. Nije DS bio na vlasti kada je NATO umarširao s 30.000 NATO vojnika. A vaš lider je govorio – ako jedna NATO čizma kroči na Kosovo, ja ću se doživotno povući iz politike. Šta radite tu? Hajde, idite kući u Šabac, a pustite nas da radimo posao koji znamo. Hvala.
Poštovana gospođo predsedavajuća, uvaženi gospodine ministre, smatram da ovaj amandman treba da se odbije i da zakon ostane ovako kako je napisan.
(Narodni poslanik Milan Avramović dobacuje s mesta.)
S druge strane, ja sam, gospodine koji dobacujete, pažljivo slušao mukotrpno izlaganje prethodnog govornika dok je sricao i trudio se da pročita ono što mu je napisano, i molim vas da i vi mene pažljivo slušate, jer imam šta da vam kažem.
(Predsednik: Gospodine Milivojeviću, molim vas, obraćajte se biranim rečima kolegi.)
Gospodin Žarko Obradović je odličan ministar. Ministarstvo prosvete je odlično ministarstvo, i vi na odličan način vodite to ministarstvo.
Kada govorimo o reformskoj vladi dr Zorana Đinđića, moram da kažem da je gospodin Gašo Knežević utro put ovim zakonima, zajedno s ovim ministarstvom, i da sada nastavljamo sa sprovođenjem tih reformi na dobar, celovit, sveobuhvatan način i da posle vas neće ostati sećanje na vas kao ministra, već na instituciju Ministarstva prosvete koje je udarilo temelj obrazovanju mladih generacija u ovoj zemlji.
Ako zaista želimo da se ne sećamo više vremena pre buldožer revolucije, kada je Srbija bila u demokratiji do guše, moramo da se setimo šta smo tada imali od stranke gospodina koji sada dobacuje.
Hoću da kažem sledeće – obrazovanje je temelj budućeg društva koje sada pravimo. Samo nastavite da odlično vodite svoje ministarstvo, jer dobro je da Srbija investira u obrazovanje i znanje mladih generacija. Svako ko pomaže na tom putu, dobrodošao je i njegov doprinos je nemerljiv. Svako ko spotiče Srbiju u borbi za ostvarenje znanja i pravljenje društva znanja, pravi medveđu uslugu generacijama koje dolaze. Mislim da zajedno sada utiremo put budućnosti Srbije donoseći ovakve zakone i mislim da ovaj amandman treba odbiti. Hvala.
Poštovana gospođo predsedavajuća, uvažena gospođo ministre, dame i gospodo narodni poslanici, pre svega građani Srbije i građani Kruševca, predlažem da se ovaj amandman odbije, jer ovde smo čuli sijaset optužbi u skladu sa politikom jedne stranke koja je tužna i ljuta zato što je ostala bez vlasti u gradu Kruševcu, a za vreme svog mandata nije nijednu investiciju dovela u taj grad.
Sada kada Ministarstvo finansija planira da izgradi savremenu carinarnicu i kada je tenderski postupak u toku, kada su već izvršeni svi radovi koji će bitno doprineti razvoju grada Kruševca i Rasinskog okruga, kada građani Kruševca više neće morati da idu u Kraljevo da svoju robu carine, već će moći sve poslove da obavljaju u svom gradu, sada vidimo napad na jednu takvu investiciju, i to neargumentovani napad, napad koji ne odgovara činjeničnom stanju i koji ima za cilj da kompromituje ovu ideju.
Znam da ima ljudi koji imaju rezervne gradove, znam da ima ljudi koji imaju rezervni zavičaj, znam da ima ljudi kojima je Kruševac samo usputna stanica, ali ima nas kojima je Kruševac najlepše mesto na svetu u galaksiji, ima nas kojima je Kruševac na prvom mestu, iznad stranke, iznad političkog interesa, iznad ličnog interesa. Mi takvi kakvi smo, kakve nas je bog dao, volimo taj naš grad i trudimo se da nešto u njemu uradimo i da to nešto iza nas ostane.
Samo ću da napomenem da je carinjenjem u privatnoj carinarnici privreda grada Kruševca mesečno gubila 50.000 evra. Svakog meseca 50.000 evra su privatni preduzetnici grada Kruševca ostavljali nekome ko je imao neki interes i sada kada toga više nema vidim plač, jecaj i kmečanje nekih koji su ostali bez 50.000 evra.
Razumem da svako ima pravo da štiti svoj lični materijalni i ekonomski interes, ali niko nema pravo da svoj lični materijalni i ekonomski interes stavlja kao opšti interes grada Kruševca. Niko nema pravo da zbog propasti sopstvene stranke (nekadašnji potpredsednik mu je u jednoj stranci, predsednik opštine u drugoj stranci) i zbog sopstvene političke propasti upire prstom u drugoga i kaže da mu je drugi kriv. Možda su krivi i građani Kruševca zato što umeju da prepoznaju rad i nastojanja da se Kruševac izvuče iz gliba u kom se nalazi?
Pitaću ovog gospodina koji mi dobacuje, a koji je u vlasti u Priboju, koji je tvrdio zajedno sa svojom strankom kako će pokrenuti Priboj, da li se Priboj pokreće tako što se pokrene klizište u Priboju, pa Pribojska banja nestane, zato što neko kopa bazen bez dozvole?
Kruševac i Priboj se pokreću tako što tu dolaze investicije, a investicije dolaze tako što Vlada Republike Srbije kaže – dobro je da Kruševac ima svoju carinarnicu. Još jedanaest gradova Srbije imaju svoju carinarnicu. Vrednost te investicije koju Ministarstvo finansija odobrava za grad Kruševac je preko tri miliona evra. Te radove će izvoditi kruševački privatni preduzetnici, koji za vreme mandata prethodnog govornika nisu imali prilike da rade u Kruševcu, osim ako ne daju neki procenat nekome, nego su radove izvodili i po 200 km daleko od Kruševca.
Kao Kruševljanin, veoma sam ponosan na sve aktivnosti gospodina Miodraga Đidića i na sve aktivnosti koje Demokratska stranka u Kruševcu preduzima da bi grad izvukla iz krize, u kojoj se našao krivicom nekih ljudi koji su vršili vlast i doživeli je kao unosan posao. Zahvaljujem.
Gospođo predsedavajuća, uvažena gospođo ministarka, dame i gospodo narodni poslanici, ako pažljivo pročitate moju diskusiju iz stenograma, videćete da nijednog trenutka nisam ukazao da gospodin Duvnjak ima rezervni zavičaj. Ako ga je gospođa Radeta prozvala i prepoznala u mojoj diskusiji, onda je to njihov problem, ne moj.
Kao Kruševljanin mogu samo da vam kažem da postoji jedna lepa pesma o gradu Kruševcu: „Nedaleko od reke Rasine i Jastrepca, visoke planine, kao bašta rascvetanih ruža grad Kruševac svima ruke pruža“.
Svi smo pružili ruke stotinama hiljada ljudi koji su prošli kroz taj grad kroz njegovu istoriju. Posle NATO agresije u gradu Kruševcu pruženu ruku dobilo je 20.000 ljudi sa Kosova i Metohije. Dok su ih neki trpali, iz stranke koja se malopre oglasila, u neke kolektivne centre, mi smo im dali posao, obezbedili egzistenciju, brinuli o njima. Oni su naši sugrađani i na to smo veoma ponosni. Nikada ljude nismo delili na pridošlice i starosedeoce.
Kada kažem da neko ima rezervni zavičaj ne mora on da bude van granica Srbije, može da bude i u Srbiji. Moj deda je iz Čačka, došao je u Kruševac a nikada se nije odrekao Ovčara i Kablara. To takođe može biti rezervni zavičaj.
Ako je neko nekoga prepoznao u mojoj diskusiji, to je njegov problem, a ne moj. Zahvaljujem.