Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Nenad Čanak

Nenad Čanak

Liga socijaldemokrata Vojvodine

Govori

Zahvaljujem se na odgovorima, s tim, što sam samo hteo par pojašnjenja. Ja nisam govorio o tome da država Srbija može da duguje sama sebi, ali država Srbija može da krši svoj sopstveni Ustav i to radi već devet godina kada je u pitanju Vojvodina i to je ono o čemu je bila ideja sastanka sa ministrom finansija. Dakle, o tome se radi. Ne radi se o nekakvim dugovanjima Srbije kao jedne zajednice Vojvodini, kao druge zajednice.
Drugo, vi ste potpuno u pravu da državna zemlja je državna i država sa njom može i treba da radi ono što je najbolje u interesu građana, samo bi bilo zgodno ne zaboraviti da je deo državne zemlje imao i stare vlasnike prema kojima nije urađena restitucija i bilo bi zgodno da se ta restitucija uradi pre nego što država nastavi da radi u korist svih građana kao što ne sumnjam već i radi.
S druge strane, spominjete dobre rezultate pa bih vas zamolio da imate na umu da je paorima isplaćeno manje od jedne petine subvencija i da bi bilo vrlo značajno da se dugovi prema tim ljudima i pokriju.
Što ste rekli ovo oko plaćanja struje kada neko nije plaćao, a sada plaća i da ga treba pozdraviti. Rekao bih da je to zapisano i u starim knjigama, da je veća radost zbog jednog grešnika koji se pokajao nego zbog 99 pravednika, tim pre moja radost je veća što imam priliku da razgovaram sa vama.
Imam samo još jednu stvar da kažem, a to je, ako je tačno da su isplaćene sve ove subvencije paorima, ja vam se izvinjavam, onda nemam dobre podatke.
(Aleksandar Vučić, s mesta: I mi čekamo da vidimo.)
Ako nije tačno, onda ću se pridružiti paorima u protestu protiv ove Vlade.
(Aleksandar Vučić, s mesta: Samo napred i mi ćemo vam brže isplatiti.)
Ja ću da požurim da stignem.
Drugo, mislim da ovo kršenje Ustava o kome se radi, to je veoma ozbiljna stvar i mislim da bi se ovo pitanje već jednom razreši kao i pitanje finansiranja Vojvodine su ključne stvari na kojima se mora što pre poraditi. Predlažem da to bude u narednim mesec dana i da se time stavi tačka na ove nedoumice. Zahvaljujem.
Dame i gospodo narodni poslanici, uvaženi gosti, članovi Vlade, uvaženi gospodine predsedniče Vlade, impresioniran sam što ste na sebe uzeli da dajete odgovore za sve ovo za šta bi trebalo da, pre svega, odgovaraju vaši ministri iz jednostavnog razloga.
Prošli put, kada je usvajan budžet, imao sam nekoliko pitanja na koji su vaši ministri odgovarali, ali nisam dobio odgovore. Možda zato što ih vaši ministri nisu znali, a možda zato što nisu smeli da im kažu bez vaše dozvole, pa sam zbog toga veoma ponosan što ću imati čast da vas lično upitam nekoliko stvari u vezi sa ovim, očigledno impresivnim, projektom.
Sarađivati sa ljudima širom sveta je sasvim sigurno izvanredna stvar. Ne treba zaboraviti da su arapski graditelji jedni od najvećih na svetu, da je sam Dubai povećao dužinu svoje morske obale građenjem veštačkih ostrva i poluostrva za 78 kilometara, da sama Srbija ne bi imala ovako najlepšu himnu u Evropi da je nije napisao Slovenac Davorin Jenko. Takođe je i pitanje koga bismo slavili kao inspiraciju za svakog mladog naučnika u ovoj zemlji, kada to ne bi bio austrijski državljanin Nikola Tesla.
Sve u svemu, to je sve lepo i krasno, ali me interesuje, gospodine predsedniče Vlade, da mi odgovorite na par pitanja.
Prvo pitanje je - kako bi bilo da saznamo koliko će građane i građanske Srbije koštati „Beograd na vodi“? Razlog zašto ovo pitam je veoma jednostavan. Dozvolićete mi samo par trenutaka da elaboriram jednu bitnu stvar. Ovogodišnji budžet AP Vojvodine je 3,6% manji nego prošlogodišnji, a činjenica je da ustavna obaveza od garantovanih 7% budžeta Republike Srbije Vojvodini do sada nijednom nije isplaćena u celosti. Pitao sam vašeg ministra finansija oko toga prošli put – da li se može dugovati AP Vojvodini? Nisam dobio odgovor.
Zašto Vojvodina dobija manje novca od Beograd? Budžet AP Vojvodine, iako Vojvodina ima 500.000 stanovnika više od Beograda i 18 milijardi dinara manje, za ovu godinu je planirano 62,47 milijarde dinara, dok je budžet Grada Beograda 80,2 milijarde. Ako se još uzme u obzor da više od pola vojvođanskog budžeta, odnosno 33,8 milijardi dinara čine transferna sredstva, znači polovinu, a u budžetu Grada Beograda je to samo 10%, dobijamo situaciju da Beogradu ostaje oko 70 milijardi, dok je u slučaju Vojvodine to tek oko 28 milijardi dinara.
Istovremeno, član 16. Predloga zakona vrlo jasno kaže da će troškovi Grada Beograda na uređivanju građevinskog zemljišta na lokaciji obuhvaćenog planskim dokumentom iz člana 12. ovog zakona biti regulisani posebnim ugovorom između Grada Beograda i Republike Srbije, što je sve sjajno, ali imam jedno pitanje.
Kako je moguće, obzirom da Grad Beograd treba da izgradnjom „Beograda na vodi“ i sve radove vezane za to plati sam, jer je to stvar lokalne samouprave Grada Beograda, a ne svih nas, a istovremeno Vojvodina pod vodom, jer ako ste prošli Vojvodinom videli ste da je svaka druga njiva potopljena podzemnim vodama, da imamo probleme sa kanalskom mrežom i to nisu problemi koji su vezani za luksuzan poslovni prostor i za luksuzne rezidencijalne objekte, nego su vezani za poljoprivredno zemljište bez koga će proizvodnja poljoprivrednih proizvoda u ovoj zemlji vrlo teško dostići dovoljan nivo. Dakle, kako je moguće da Grad Beograd, koji ima toliko para više od Vojvodine, po glavi stanovnika 3,5 puta više, ne može da isfinansira ovakve stvari, a AP Vojvodina to mora da isfinansira, a mora zbog toga što nikako da dobijemo lex specialis koji bi se bavio Vojvodinom pod vodom, a treba da dobijemo lex specialis koji će se baviti „Beogradom na vodi“?
Sa druge strane, moje pitanje oko lex specialisa, vi ste veoma edukativno pokazali ranije lex specialise, ali, ako smem da primetim, svi oni se odnose na dobra za javnu namenu, od mosta „Gazela“ pa nadalje. Znači, tu su u pitanju stvari koje su vezane za javnu namenu. Ovde imamo situaciju da je u pitanju nešto sasvim drugo.
Nismo dobili odgovore kako će se vršiti eksproprijacija zemljišta, šta će se tu događati? Član 11. kaže – po konačnosti, odnosno pravosnažnosti rešenja o eksproprijaciji stiču se uslovi za pokretanje postupka za sporazumno određivanje naknade za eksproprisanu nepokretnost, u skladu sa odredbama zakona kojim se uređuje eksproprijacija. Stav 5. – procenu tržišne vrednosti građevinskog zemljišta i objekata vrši organ nadležan za utvrđivanje poreza na prenos apsolutnih prava. Moje pitanje – kojom metodologijom će organ nadležan za utvrđivanje poreza na prenos apsolutnih prava vršiti procene i koliko su oni uopšte kvalifikovani za tako nešto? U svetu se primenjuju dve vrste standarda: IVS i EVS, international valuation standards i european valuation standards. Da li ih i ko primenjuje u Srbiji?
Srbija ima 25 sertifikovanih procenitelja. Procena, koliko smo uspeli do sad ada zaključimo iz svega što smo mogli da saznamo o projektu „Beograd na vodi“, će biti rađena tako što će se cena množiti kvadratnim metrom, što nikako nije pravična nadoknada, a to ova investicija podrazumeva. Zašto o ovome toliko govorim? Zbog toga što će onda investitor doći do zemljišta, a glavna cena kod zemljišta je lokacija, ništa drugo. Dakle, lokacija po nerealno niskoj ceni, a vlasnici, da li su to fizička lica, pravna lica, grad, država, biće oštećene. Mi imamo zbog toga situaciju da tržišna vrednost mora da se utvrdi u realnim iznosima i nekakav najminimalniji iznos bi morao biti kvadrat za kvadrat, što u slučaju „Beograda na vodi“ iznosi nekoliko hiljada evra, ako sam dobro razumeo vaše izlaganje.
Dakle, mene interesuje kako će se to ostvariti, obzirom da, recimo, u Novom Sadu to iznosi 10 do 20% ukupne prodajne cene, a ostalih 80 do 90% predstavljaju troškove projektovanja, nadzora gradnje, raznih taksi i na kraju dobiti investitora? Ukoliko se smanji količina novca koja se izdvoji za lokaciju, investitor će imati veću zaradu, jer su troškovi prilično fiksni. Šta će biti sa komunalnom infrastrukturom i opremanjem zemljišta?
Vi ste, gospodine predsedniče Vlade, spomenuli 116 izliva kanalizacije. Da li sam vas dobro razumeo? Ali, tih 116 izliva kanalizacije samo u Savu. Istovremeno, postoji još 136 u Dunav. Istovremeno, trećina Grada Beograda još uvek koristi septičke jame koje se prazne u potoke, reke, napuštene bunare, a čak se izlivaju i na njive. Dakle, trećina Beograda ima taj problem. Predviđa se izgradnja, koliko sam razumeo, pet postrojenja za tretman otpadne vode za Grad Beograd. Potrebna sredstva su 500 miliona evra, kako sam dobio informaciju, a vi ćete me ispraviti ako grešim. Istovremeno, glavni grad Vojvodine, Novi Sad, drugi grad po veličini u Srbiji, takođe nema sistem za tretman otpadnih voda, nego se one direktno izlivaju u Dunav.
Sada ja postavljam pitanje – kako će biti rešeno pitanje otpada? Kako će biti rešeno pitanje, recimo, sanitarnih deponija po standardima EU u uslovima gde Novi Sad ima 1036 divljih deponija, a istovremeno Beograd ih nije uspeo ni izbrojati?
Tako da, zbog svega ovoga me zanima da li možete da mi odgovorite barem delom na ova pitanja, pošto od većine vaših ministara, kad god sam pokušao da postavim pitanje, nisam dobio odgovor? Mogu li čuti?
Izvinjavam se gospodine premijeru, očito da se nismo dovoljno dobro razumeli, pa ću pokušati da preformulišem pitanje u ove dve minute.
Ako ste nam ovako nadahnuto objasnili šta treba da se dogodi u vezi „Beograda na vodi“, molim vas samo da mi objasnite kakve to ima veze sa domom Narodne skupštine i Narodnom skupštinom Republike Srbije u uslovima kada „leks specijalis“ treba da važi za celu zemlju?
Drugo, kada govorite o zaposlenosti, vi ste spomenuli da će tu biti zaposlen veliki broj ljudi. Mene interesuje šta će građani Vojvodine imati od toga osim lepog pogleda na Beograd sa vojvođanske strane? Mene to zanima. I, zanima me koliko će biti radnih mesta koja će se tu pojaviti, jer ovde se daje zemlja u dugoročni zakup, a vojvođanske oranice treba da se prodaju. To je ono što je suština moga pitanja.
Moram reći da sam iznenađen što su objedinjene rasprave oko ova tri zakona, ali dobro.
Krenuo bih od onoga što je nesporno, a to je Predlog zakona o potvrđivanju sporazuma između Vlade Republike Srbije i Vlade Rumunije o otvaranju međunarodnih graničnih prelaza „Jaša Tomić“, „Vrbice“ i „Nakovo“. Mogu da kažem da je to izuzetno korisna stvar. To će pomoći stanovnicima Banata da lakše komuniciraju sa obe strane granice, LSV sve to pozdravlja i glasaće za ovaj predlog zakona.
Podsetiću, Banat je u jednom kratkom periodu posle Prvog svetskog rata bio nezavisna država. Kao nezavisna država u svojoj dosta kratkoj istoriji koja je trajala svega dve nedelje, ipak ostavio je traga za sobom na građane i sa jedne i sa druge strane granice i u tom smislu, ovo ne doživljavamo samo kao jedan koristan potez za građane sa obe strane granica, nego i kao stvaranje sve većeg broja mostova između Srbije i EU, što je u interesu svih građana sa obe strane granice.
Druga stvar, Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona od požara. Meni je lično zastrašujuće što se ovakvi zakoni nazivaju imenima žrtava, jer pravi zakoni bi morali biti doneti da preduprede ovakve katastrofe, a ne da budu u određenom smislu spomenici žrtvama, koja su i prouzrokovala odsustva zakonske, koja bi mogla na vreme da spreči takve nemile događaje, ako hoću da budem eufeminističan. Ako hoću da budem tačan, to su tragedije, jel su požari u kafiću „Londž“ u Novom Sadu i u diskoteci „Kontrast“ zavila Novi Sad u crno. Dva puta u roku od sedam godina.
Pošto dolazim iz Novog sada i svakog dana prolazim pored zgarišta diskoteke „Kontrast“ i uvek svežeg cveća koje nalazi pred tim spaljenim vratima, vrlo dobro znam koliko je i kakva tragedija zadesila Novi Sad. U tom smislu da niko više ne bi morao da trpi tako strašne traume kao što su to svi Novosađani, a na čelu sa porodicama žrtava, mislim da je ovaj zakon izuzetno značajan i Liga Socijaldemokrata Vojvodine će glasati za njega.
Zakon o oružju i municiji je sada jedna malo drugačija stvar. Mislim da je veoma važno da se razumemo oko bitne stvari, a to je da pojedine demagoške parole tipa da oružje ubija i da ga otprilike treba potpuno neselektivno zabraniti i isključiti iz naših života ne stoji. Ne stoje, između ostalog, zbog toga što ako bismo krenuli tom logikom da oružje ubija, onda kašika goji, a olovka pravi pravopisne greške, što jednostavno nije tačno. Znam iz ličnog iskustva.
Dakle, u pitanju je nešto sasvim drugo. Pitanje upotrebe oružja tj. njegove zloupotrebe sa jedne strane. Sa druge strane, kada se razmatra pitanje oružja i municije mora se razmatrati pitanje legalnog oružja i legalne municije, a ne oružja koje je nelegalno, ilegalno i municije koja nije dozvoljena za upotrebu.
Drugim rečima, hoću da kažem, pre neki dan smo imali slučaj napada automatskom puškom M70, gde je jedna žena izrešetana u kolima. Međutim, automatska puška M70 ni po kom zakonu nije legalno oružje da bi se našlo u rukama privatnog lica. To je jurišna puška koja služi za vojno-policijske svrhe i ona ne može da bude u rukama privatnog lica. Znači, samo posedovanje takvog oružja je krivično delo.
Zašto ovo podvlačim? Zbog toga što se u velikoj meri pravi greška i pravila se greška oko toga kako se odnositi prema oružju i svi oni koji nemaju tačnu sliku o čemu se tu radi jednostavno nisu upoznati sa značajem uređenja ove materije na način kao što se u jednoj velikoj meri u ovom zakonu prema toj materiji postupa.
Daću vam par podataka koji mogu biti zanimljivi. Recimo da je smrtnost od pištolja u svetu po podacima iz 2008. godine – na 100.000 stanovnika u Hondurasu pogine 65 lica od pištolja, u Meksiku 12, u Srbiji 3,9, za razliku od Švajcarske recimo gde pogine 3,8, za razliku od Čilea gde pogine 3,7, Finske 3,6, Hrvatske 3,5, ali zato u Sjedinjenim Državama 10,3, u Crnoj Gori 8,5, što je jedan potpuno neočekivan podatak, u Nikaragvi 7,3, u Grčkoj 4,8 itd. itd.
Hoću da kažem da je ovde pitanje stradanja od pištolja i revolvera, ali od pištolja i revolvera bez obzira da li su oni legalni ili nisu, jer vršenje krivičnog dela legalnim ličnim naoružanjem je u velikoj meri retkost upravo zbog toga što legalno lično naoružanje je moguće identifikovati preko zrna i samim tim se ono čim je legalizovano postaje neprikladno za vršenje krivičnog dela.
U tom smislu, olučene cevi koje bi bile legalizovane čine i samim tim uvedeno je u evidenciju postaju u određenom smislu manje opasne kao potencijalna sredstva za vršenje krivičnih dela od nelegalnog i nelegalizovanog oružja.
Što se tiče municije, naravno mogu dati još primera oko stopa ubistava na 100.000 stanovnika. Naša stopa ubistava je 1,2 na 100.000 stanovnika, a svetski prosek je 6,2. Kanada ima 1,6. Engleska, koja je praktično potpuno razoružana, 1,0,
Danci na Grenlandu 19,4 itd. itd. Hoću da kažem da se u ovoj zemlji legalno oružje koristi sa velikim oprezom i velikom odgovornošću.
Međutim, ne znam da li bi to bilo pitanje ovog ili nekog drugog zakona, pre dosta godina je bilo razgovora oko toga da se prilikom davanja dozvole za nabavku vatrenog oružja mora proći određeni kurs za njegovu upotrebu. Obzirom da više ne postoji vojni rok koji bi bio obavezan, pošto streljačka udruženja ne funkcionišu u širini u kojoj bih ja to voleo da vidim, pitanje je - na koji će se način ljudi osposobljavati za upotrebu vatrenog oružja, a da to bude zaista dovoljno dobro kvalitetno i tačno da ne bi sebe i druge držanjem vatrenog oružja dovodili u opasnost?
Postojao je argument, koji sam video u zakonu, da određeni delovi opreme kao što su termovizijska optička sredstva itd. su navodno vojna oprema i da pošto su vojna oprema njih ne treba stavljati u promet. Isto se odnosi i na prigušivače.
Moje pitanje glasi – ako je to tako, kako je onda moguće da vi legalno možete da kupite optiku za snajper, legalno u radnji, koja je mnogo bolja, kvalitetnija i jača od recimo vojne optike, jer na vojnim snajperima optika uvećava do 24 puta, a imate „Svarovski“ optiku koja ide od pet do 30 sa taktičkom končanicom, koja je u legalnoj prodaji sa kojom se mogu bez većih problema postići uspešni hici i preko 350 metara?
Kako uzeti za ozbiljno argument o vojnoj opremi kada su, recimo, najkorišćenija zrna koja se koriste i najkorišćeniji kalibri koji se koriste u lovstu 30,06 i 8,57 ili u vojnoj terminologiji 7,9? Kako to uzeti za ozbiljno kada su i jedno i drugo zrno nastala početkom 20 veka, 30,06 je nastao 1906. godine, a Mauzerovo 8,57 zrno je nastalo par godina ranije?
Ja postavljam pitanje – to su zrna sa kojima su se vodili i balkanski ratovi i Prvi svetski rat i Drugi svetski rat i rat u Koreji i rat u Vijetnamu.
Dakle, sve govorim o 30.06, a na moju veliku žalost, još 90-tih godina je 7.9 korišćeno u ratovima na teritoriji bivše Jugoslavije. Znači, to su vojna zrna, vojni meci, gde samo konstrukcija zrna ih razlikuje od lovačkih. Samim tim, ako hoćemo da razvijamo lovstvo, kao jednu od ozbiljnih privrednih grana u Srbiji, sa ogromnim potencijalima za razvoj turizma, mi ne možemo to raditi ako ne postoji jasno uređen odnos prema lovačkom naoružanju. Jer, ako se zakoni prave samo i isključivo zbog toga da bi se sprečilo vršenje krivičnih dela i ići za tim da je svaki građanin kriminalac zle namere, a ne voditi računa da, recimo, ako postoji ograničavanje nabavke municije za olučene cevi, kratke ili duge, a istovremeno, neograničena je nabavka municije za lovačko naoružanje, svih kalibara, od 36 do 12, mi dolazimo u poziciju da najedanput vi imate mogućnost da kupite koliko god hoćete municije za lovačku pušku koja, pošto nije izolučena, nemoguće je pratiti oružje iz koga je ispaljena patrona, za razliku od olučene cevi.
Svi ti paradoksi, svi ti nesporazumi, pitanje prigušivača, koje je vezano isključivo za predrasude, jer u svim filmovima u kojima se pojavljuju razni negativni likovi, uvek imate scenu kako neko navrće prigušivač na pištolj i onda nekoga likvidira. Istovremeno se zaboravlja da kada se priča o prigušivačima, priča se, između ostalog, o nečemu što je izuzetno značajno sa ekološke tačke gledišta jer se prigušivačima smanjuje buka u lovištima i time se divljač manje uznemirava i samim tim se dobija daleko bolji rezultat u lovu. Isto tako, i termovizijska sredstva osmatranja, koja omogućavaju bolju procenu kvaliteta divljači, snage njihovih trofeja i samim tim pomažu lovočuvarima u njihovom poslu.
Kako vi mislite da se borimo protiv štetočina, a svako ko je lovac odlično zna da su šakali postali počast lovišta u Srbiji, ako nema načina da se kupi elementarna municija 222 ili 223 ili već koja god se koristi za štetočine i slične male predatore? Kako da se uopšte onda aktivno borimo protiv toga, kada trovanje štetočina bi moglo izazvati ekološku katastrofu širih razmera?
Sve u svemu, LSV je podnela nekoliko amandmana. Oni su, mislim, u velikoj meri u skladu sa opštim stavom o ovoj materiji koju imaju i lovačka društva širom Srbije i Vojvodine i Nacionalna asocijacija za oružje. Ukoliko ti amandmani budu usvojeni i budu prihvaćeni od strane Vlade, ja lično mislim da će LSV glasati za ovaj zakon. Koliko tu postoji saglasnost, možda će najbolje reći to da sam sa gospodinom Šormazom imao razgovor oko amandmana. Usaglasili smo se da su nam amandmani skoro podjednaki, što samo govori o tome da ako gospodin Šormaz i ja o nečemu mislimo isto, to mora da znači da je to zaista postignut najširi konsenzus koji se u ovoj zemlji uopšte može napraviti. Najlepše vam zahvaljujem.
Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, uvaženi ministre, uvaženi predsedavajući, drugarice i drugovi, pred nama se nalazi Predlog budžeta Republike Srbije za 2015. godinu. Ja ću, potpuno svestan teške situacije u kojoj se država nalazi, dati samo nekoliko osnovnih napomena koje se već na prvi pogled vide, koje mislim da mogu pomoći da ovaj budžet bude nešto bolji.
Počeo bih svoje izlaganje konstatacijom, kao i uvek do sada, da kriza u Srbiji nije ekonomska nego je ona imanentno politička. Politička kriza u Srbiji traje već dugi niz godina iz razloga što Republika Srbija i najodgovorniji ljudi u njoj nisu spremni da se suoče sa činjenicama političke krhkosti sistema, a i u određenim elementima neodrživosti ovakvog političkog sistema. To ću elaborirati govoreći o samom budžetu.
Prvo, da vidimo nekoliko pretpostavki na kojima je ovaj budžet zasnovan. Prva stvar je da se budžet, sam po sebi, zasniva na tome da je kurs evra 119 dinara, što već sada nije tačno. Već sada je evro preko 120 dinara. Predviđena je stopa inflacije za 2015. godinu, a za koju se pitam - da li će biti realna ili će se deo rasta kursa preliti u inflaciju zbog rasta cene uvozne robe i obaveza po kreditima. Predviđen je pad bruto domaćeg proizvoda od 0,5% što je veoma optimistično, obzirom na trendove iz 2014. godine. Zarade u javnom sektoru su zamrznute, i to može dobro zazvučati nekome ko se slabije razume u ekonomiju, ali smanjenje tražnje zbog smanjenja zarada uzrokuje pad budžetskih prihoda i osnovice za uplatu socijalnih doprinosa.
Porast nezaposlenosti sa 17,6% na 21,3%, dakle planirano smanjenje zaposlenih u javnom sektoru od 2,5%, je veoma zanimljiva stvar obzirom da je već u samom budžetu predviđeno da će biti paušalno smanjenje broja zaposlenih od 2,5% u javnom sektoru i novac za njihove plate već nije planiran za budžetu. Istovremeno se ne zna ni način na koji će se taj broj, ni procenat zaposlenih, ni bilo šta takvo, kako će se i kada to ostvariti. Ovo smanjenje bi moralo biti realizovano do 30. juna na osnovu Odluke Ministarstva za državnu upravu. Očigledno je da trenutno niko osim ministra ne zna kako će se to desiti.
Postavljam pitanje - zašto je to tako? Zašto ta 2,5% zaposlenih u državnoj upravi ne znaju šta će biti sa njihovim sudbinama, iako je potpuno jasno da oni već više nisu na platnom spisku ove države.
Imamo stanje javnog duga, koji je trenutno 22,2 milijarde evra ili 70% bruto nacionalnog dohotka, 70% bruto nacionalnog dohotka, iako je po zakonu 45% zakonsko učešće javnog duga u bruto nacionalnom dohotku. Potpuno je jasno da će u 2015. godini taj procenat rasti i da će otići na 80%.
Podsetiću da je prosek u okruženju 60%, a da je Grčka kada je prešla 100% upala u probleme u kojima se našla, kada je došla do 120% je praktično bankrotirala, ali ja imam jedno pitanje – Srbija nije Grčka. Grčka je članica EU, ona je imala ko da joj pritekne u pomoć. Srbiji nema ko da pritekne u pomoć i onda ćemo doći u poziciju da se u bescenje rasprodaje ono malo resursa što je ostalo u Srbiji.
S druge strane, deficit budžeta od 191 milijarde dinara ili 8% bruto nacionalnog dohotka je rekordni deficit budžeta. Nikad nije bio toliki deficit budžeta. Neko će naravno reći, ovoga trenutka, da je možda taj deficit, pošto je iskazano u ovome budžetu, koji smo imali priliku da vidimo, 159 milijardi dinara, a ne kao što sam sada rekao 191 milijarda. Međutim, onaj ko kaže da je sve jasno napisano u ovom Predlogu budžeta vrlo dobro zna i drugi deo priče koji neće da kaže, a to je da je najlakše sakriti u velikom broju strana i da je najlakše sakriti činjenicu da, recimo, dodatnih do 192, znači 33 milijarde dinara, se nalazi u fusnoti. Dvesta pedeset miliona evra se nalazi u fusnoti, a to su rashodi koji idu na gubitaše, dakle „Galeniku“, na „Srbijagas“ itd, itd.
Polovina aktuelnog budžet, koji se sada ovde planira, će ići na otplatu dugova, polovina. Dakle, polovina budžeta je okrenuta prošlost. Ta polovina budžeta jasno govori da se moramo zadužiti za tu polovinu budžeta i još dve milijarde da bismo uspeli da elementarno zatvorimo ono što se smatra ovim budžetom.
Naravno, rekao bih par reči o finansiranju AP Vojvodine, jer proteklih godina, od 2006. do 2014. godine, ne poštovanjem Ustava Republike Srbije od strane svih vlada, dakle svih vlada, do sada, AP Vojvodina je, koja treba da ima budžet minimalno 7% od budžeta Republike Srbije, uskraćena ne ispunjavanjem te ustavne obaveze za preko milijardu evra, za preko milijardu evra. Zbirna računica se kretala prošle godine oko 130, 145 milijardi dinara, a sada je to preko 150 milijardu dinara, a ako računamo evro po 122, to je otprilike 641 evro po svakom građaninu AP Vojvodine. Znači, toliko duguje Republika Srbija svojoj rođenoj AP Vojvodini po svom rođenom Ustavu, a gde se Ustavni sud nikada o tome nije oglasio.
To je, podsetiću vas, toliko novca da bi bilo dovoljno za izgradnju kanalizacije u više od 400 vojvođanskih mesta gde ona nedostaje, da bi bilo dovoljno za zapošljavanje 200 hiljada nezaposlenih ljudi u Vojvodini, ako računamo jedno radno mesto 5.000 evra, što bi bilo dovoljno da Vojvodina sama otkupi Naftnu industriju Srbije, tj. vojvođanske nafte, i to dva puta.
Sada postavljam pitanje – ako Srbija ne poštuje svoje rođene zakone i svoj rođeni Ustav, kako onda misli da je bilo ko shvati kao pravnu državu, kao državu prava, koja će se držati onoga što je sama sebi nametnula Ustavom? Ne treba zaboraviti i drugu stvar, da u tom delu budžeta, koji je predviđen za AP Vojvodinu, to je dosta proizvoljno protumačeno da nije 7% od ukupnih prihoda, nego od iznosa poreskih prihoda, čime je smanjen iznos koliko bi trebao da iznosi pokrajinski budžet.
Podsetiću da od navedenog iznos, od 62,3 milijarde dinara, 33,8 milijardi su transferna sredstva. Transferna sredstva znače da samo prolaze bez ikakvog uticaja vojvođanske administracije na njih, isplaćuju se plate lekarima, nastavnom osoblju itd, itd, budžetskim korisnicima. Dakle, to suštinski se i ne može tretirati kao deo budžeta, jer tu vojvođanska administracija služi kao poštanski šalter.
Ono sa čime se zaista raspolaže je 27,5 milijardi dinara, a tih 27,5 milijardi dinara je manje nego što je novac potreban, onaj 33 milijarde, za pokrivanje dugova gubitaša u Srbiji. Toliki je odnos Republike Srbije prema Vojvodini da više plaća gubitaške firme, nego AP Vojvodinu koja je, uzgred budi rečeno, zbog tragičnih poplava kojima smo svedočili ove godine, agrar u Vojvodini izvukao bruto nacionalni dohodak, a istovremeno izdvajanja za subvencije su smanjena na 10%.
Dakle, AP Vojvodina sa svojim resursima je jedino što je beležilo rast proizvodnje i doprinosa GDP-u, a sada imamo situaciju da taj isti bruto nacionalni dohodak, koji bi trebalo da preko svojih instrumenata pomogne razvoj privrede, ne investira u jedino što ima rast, a to je poljoprivreda. Vojvođanski paori su izvukli ovu zemlju i niko drugi.
To je ono što mora da se kaže jasno i glasno i zbog toga postavljam pitanje, sve je ovo lepo i krasno, ali zašto se oduzima od vojvođanskih paora, zašto se oduzima od nastavnika koji štrajkuju danas, zašto se oduzima od svih tih ljudi? A zašto niko ne razmišlja o tome da imamo budžetske korisnike o kojima niko ne vodi računa, u smislu tom da oni samo troše nova i nikom ne polažu račune? Ko bi to bio? Crkva.
Crkva, zato što, nemojte zaboraviti, crkva je van fiskalnog sistema ove zemlje. Crkva je van fiskalnog sistema, crkvama je, a najviše Srpskoj pravoslavnoj crkvi, vraćen ogroman imetak u nekretninama itd. Ja postavljam pitanje – zašto samo crkva ne plaća porez? Zašto ne plaća porez na imovinu, nego to treba da rade svi ostali? Ako mogu političke stranke da štede, ako mogu penzioneri da štede, ako svi mogu da štede, onda može i crkva.
S druge strane, zbog čega jedino o čemu nismo čuli ni reč, je pitanje rudne rente. Podsetiću vas, rudna renta koja se naplaćuje NIS-u je 3% na izvađenu naftu i gas. Istovremeno, zakonska obaveza je da bude 7%, a u okruženju je između 10 i 20%. U Rusiji je 17%. A sve se to pravdalo time da će, ne znam, Rusija u Savetu bezbednosti blokirati nezavisnost Kosova, a da će istovremeno kada prođe južni tok kroz Srbiju, to sve biti dugoročno vraćeno. Ništa se od toga nije dogodilo. Ništa se nije dogodilo, jer može da piše što god hoćete u Ustavu, kad ja na neki deo svoje teritorije moram da idem sa pasošem, taj deo nije moja teritorija. I to je vrlo jasna i notorna činjenica.
S druge strane, sam predsednik Rusije, Vladimir Putin, se pozivao na nezavisnost Kosova kao primer, zbog čega Krim može da se osamostali u nezavisnu državu? I to je cela priča.
Zbog toga ja postavljam pitanje – zašto se ne razgovara o rudnoj renti? Zašto se ne razgovara recimo o ukidanju posrednika pri kupovini gasa? Još pre nekoliko godina je bilo razgovora o tome. Čemu služe posrednici u kupovini gasa, kada Srbija kupuje gas od Rusije, u uslovima gde to košta ovu zemlju između 18, 20 pa i više miliona evra godišnje, a ti posrednici ne služe ničemu? Da ne služe ničemu, govori činjenica da od 2000. do 2007. godine nisu postojali posrednici i sve je funkcionisalo. I za vreme Vlade Koštunice dr Vojislava, je to naravno vraćeno da bi se ponovo moglo iz nekih političkih razloga uzimati pare poreskih obveznika. Jer sve to na kraju krajeva, neko plati.
Zbog toga mislim, ovde je spomenuta vrednost „Telekoma“, EPS-a, itd, da ukoliko se ne ode u ozbiljne političke promene, a političke promene su pre svega, da se shvati da dokle god su penzije deo budžeta, budžet će imati deficit, tačka. Ne može biti drugačije.
Kome je interes da se ne reši pitanje Penzionog fonda? Kome je interes da se recimo, novac od prodaje „Telekoma“ celokupno ne stavi u taj fond i iz tog fonda isplaćuju penzije, a da se budžet rastereti? Zašto? Zbog toga što bi tog momenta postojanjem Fonda mnoge bankarske institucije u kojima prste imaju niz uticajnih ljudi i niz političara u ovoj zemlji, te bankarske institucije više ne bi mogle da zelenaše sa kamatama kao što je to sada slučaj.
Nije slučajno uništen bankarski sistem ove zemlje, nego je namerno to urađeno, zato, ako ste primetili iz ove stranke koje nema više u parlamentu, su bili guverneri Narodne banke koji su se trudili svim silama da unište i zatru svaki trag bankarstva u ovoj zemlji.
I sad ja vas pitam, ako se ne krene od toga, zar vi stvarno mislite da će se nešto sistemski promeniti? Idući budžet, 2016. godine, će zadužiti Srbiju još više. Idući budžet će dići spoljni dug na 80%, na 90%. Idući budžet će nastaviti sve ove trendove, ali neće rešiti ništa.
Zato vas pozivam, LSV je podnela šest amandmana. Pogledajte te amandmane. Oni su rađeni u dobroj volji, sa namerom da se pomogne ovoj zemlji da shvati, da bez čistih računa, bez čistog knjigovodstva, bez recimo Zavoda za statistiku Vojvodine, jer ja ću vam skrenuti pažnju, mi imamo stalno problem oko toga koliki je vojvođanski budžet. Koji su izvorni prihodi u Vojvodini? A stvar je jednostavna. Oni se mogu vrlo jasno utvrditi, napisati i napraviti zakon o finansiranju AP Vojvodine. I rešiti jednom zauvek to pitanje. Zašto se to ne radi, zašto određenim strukturama, istim onim strukturama koje su gubitaša „Galeniku“ natovarili na grbaču svim ljudima u ovoj zemlji, koji su nedodirljivi iz političkih razloga.
Svima njima odgovara da AP Vojvodina bude u ne rešenom statusu i da služi isključivo za politička potkusurivanja, a ne da korisno služi građanima na jednom delu teritorije RS. Tu je cela priča. Zašto je teško reći da su izvorni prihodi pokrajine, recimo porez na zarade zaposlenih sa prebivalištem na teritoriji AP Vojvodine, porez na dobit obveznika koji imaju sedište i ostvaruju pretežni poslovni interes na teritoriji Vojvodine, zašto je teško reći da prihodi od naknada za korišćenje mineralnih sirovina i geotermalnih resursa pripadaju AP Vojvodine?
Zato što, tog momenta kada bi se to desilo, se gubi mogućnost da se sve nagura u ovu debelu knjižurinu u koju se ništa ne vidi, bilo bi mnogo jasnije, a toga se, nažalost, političke strukture u ovoj zemlji boje.
Ja se nadam toplo, da će ova Vlada smoći snage da preskoči samu sebe i da shvati da je krajnji čas da se prestane sa škodljivom praksom, kako je bilo do sada, da se puni budžet prodajama i pozajmicama, da se shvati da bez čistih računa neće biti duge ljubavi. Da se shvati da ne može da postoji niko ko je iznad države i društva, niti da u trenucima kada nam je potrebna ukupna solidarnost, sve da postoji bilo ko, da li su to političke stranke, da li su to crkve, koji može da ne ponese svoj deo tereta, ne može niko ko je apriorno oslobođen poreza na dobit, ne može da postoji niko ko neće u skladu sa svojim kvalifikacijama i sa svojim radom biti pravično plaćen. To ne sme da postoji.
Upravo zbog toga, PIO fond koji bi bio formiran, je jedini put da se izvuče Srbija iz problema koji će se prenositi iz budžeta u budžet. Ali to je politička odluka i zato vam kažem, politička kriza Srbije je ono što je suština, nije priča o ekonomskoj krizi. Ekonomska kriza se reši. I druge zemlje su bile u ekonomskim krizama pa su se izvukle, samo Srbija je u kaljuzi. Hvala lepo.
Žao mi je što nije tu ministar policije, samo da jednu stvar razjasnimo. Ja zaista nijednog trenutka nisam govorio o strankama, ako ste primetili, nego sam govorio o stanju u društvu. Ako baš treba da govorim o strankama, podsetiću da je penzioni fond ukinut u vreme Slobodana Miloševića i da su tada penzije postale budžetski rashod, a pre toga su bile servisirane upravo iz Fonda za penziono-invalidsko osiguranje.
Što se tiče ovog problema sa bankama, koji je spomenuo ministar policije, ja sam prvi koji insistira na tome da se svi ti problemi reše, da se oni koji su kršili zakon nađu pred licem pravde i imam jednu jedinu molbu – da prilikom istraživanja svih tih stvari se prvo obrati pažnja na članove Lige socijaldemokrata Vojvodine koji su bili ispred Lige socijaldemokrata Vojvodine delegirani da vrše određene poslove toga tipa, jer, prvo se moramo rešiti mangupa u našim redovima, pa onda sve ostalo.
Što se tiče gospodina ministra finansija, ja bih imao samo jedno pitanje – da li vi priznajete, kao predstavnik države, da Republika Srbija duguje AP Vojvodini 150 milijardi dinara? Jer, to je vrlo važna stvar. Ja ne kažem da treba odmah isplatiti taj novac – novca nema. Ja ne govorim ništa takvo. Ali, ako se polovina budžeta opredeljuje na vraćanje dugova, da li postoji dug prema AP Vojvodini koji je nastao iz neisplaćivanja Ustavom propisane obaveze? Ako taj dug postoji, dovoljno je samo da konstatujemo da postoji. Jer, onda je pitanje šta ćemo dalje.
Ja ne govorim o tome iz nekog ne znam kakvog razloga, nego zato što bi se preko tog novca moglo rešiti pitanje nezaposlenosti u Vojvodini, a to je za celu Srbiju izuzetno značajno.
Znači, ja vas samo pitam konkretno – da li država Srbija priznaje da je dužna AP Vojvodini 150 milijardi dinara po osnovu člana Ustava kojim se garantuje da budžet AP Vojvodine ne može biti manji od 7%?
Time što transferna sredstva predstavljaju preko polovine budžeta AP Vojvodine, AP Vojvodina se svake godine dovodi u poziciju da radi protivzakonitu stvar zato što je takođe zakonom određeno da tri sedmine budžeta mora biti uloženo u kapitalne investicije, a to je nemoguće, obzirom da onda ne ostaje uopšte novca za druge stvari. Znači, AP Vojvodina je, neizvršavanjem obaveza Republike Srbije prema njoj, dovedena u poziciju da svake godine krši zakon.
Pitam gospođu ministra za državnu upravu, interesuje me jedna stvar. Vi stalno govorite o fiskalnoj konsolidaciji i govorite da je ona nemoguća ukoliko ne postoji centralizacija. Jel to što ste rekli oko alata kojima se to može uraditi? Vaše reči su – fiskalna decentralizacija nije moguća, jer radimo na fiskalnoj konsolidaciji, koje insistiraju na instrumentima da to možemo da sprovedemo. To su vaše reči.
Dakle, molim samo da mi ministar finansija odgovori – da li Republika Srbija duguje AP Vojvodini po osnovu Ustava 150 milijardi dinara? Hvala lepo.
Pre nego što počnem da govorim o ovom zakonu, uvažena predsedavajuća, uvaženi narodni poslanici, morao bih na trenutak samo da skrenem pažnju da je uvaženi kolega Babić izrekao jednu rečenicu koja me je, moram reći, uplašila zato što je suviše puta u istoriji upotrebljena i nikada iz toga ništa dobro nije izašlo. Ta rečenica glasi – političke stranke nemaju podršku u društvu. Ta rečenica da političke stranke nemaju podršku u društvu, nadam se da je uvaženi kolega želeo da kaže da je ugled političkih stranaka narušen, da je nešto takvo po sredi, a ne da političke stranke nemaju podršku društva, jer ako je ta rečenica doslovno tačna, onda time uvaženi kolega gubi iz vida da su političke stranke deo društva.
Znači, u tom smislu onda nije pitanje političkih stranaka, nego je pitanje poverenja u sistem. Ako je poverenje u sistem narušeno, onda se počinju povlačite različite zloslutne paralele.
Pročitaću vam deo jednog istorijskog dokumenta koji je napravljen kada je došlo do toga da političke stranke nemaju podršku u društvu. Očekivanje naroda, kaže ovaj dokument, da će evolucija našeg unutrašnjeg političkog života doneti sređenje i konsolidovanje prilika u zemlji nisu se ostvarila. Parlamentarni red i sav naš politički život dobijaju sve više negativno obeležje, od čega narod i država imaju samo štete.
Sve korisne ustanove u našoj državi, njihov napredak i razvitak celokupnog našeg narodnog života dovedeni su time u opasnost. Parlamentarizam su zaslepljene političke strasti, počele da zloupotrebljavaju u toj meri da je postao smetnja za svaki plodni rad u državi. Žalosni razdori i događaji u Narodnoj skupštini pokolebali su narodu veru u korisnost te ustanove. Sporazumi, pa i najobičniji odnosi između stranaka i ljudi postali su apsolutno nemogući.
Tražite leka tom zlu u dosadašnjim parlamentarnim promenama Vlade ili u novim zakonodavnim izborima značilo bi gubiti dragoceno vreme uzaludnim pokušajima koji su nam odneli nekoliko poslednjih godina. Za one koji su malo slabije pohađali nastavu istorije, ovo je tekst „obznane“ kojom je počela šestojanuarska diktatura kralja Aleksandra kojim je ukinut parlament, kojim je raspuštena, ukinut je i Ustav i zakoni su se počeli donositi diktaturom.
Govorim zbog sledećeg, ne zato što pokušavam da povučem paralele između onoga što je rekao uvaženi kolega Babić i ovoga, nego zato što jedna stvar vodi drugoj. Mi ovde govorimo o uštedama i naravno da zemlja koja ozbiljno ne razmišlja o svojim finansijama potpuno zaboravlja da misli o svojoj budućnosti.
Hajde da vidimo, pošto sam ja ekonomista, o ciframa. Govorimo o 1.900.000.000 dinara, koliko je predviđeno budžetom za političke stranke, to je jedna cifra koja je dosta velika. Neki kažu da je ona tolika zbog toga što su u ovoj godini u nju ušli i troškovi izbora, a da je prava cifra oko 1.100.000.000, ali neka bude 1.900.000.000.
Ako bi se sve pare, tih 1.900.000.000 podelile penzionerima u ovoj zemlji kojih ima 1.700.000, svaki penzioner u ovoj zemlji bi dobio 1.117 dinara godišnje ili 93 dinara mesečno ili bi dobio, ako ovaj vaš predlog prođe, 31 dinar mesečno, što čini 600 grama hleba ili 20 grama hleba dnevno. To je ono što je ušteda koja bi se napravila, ako razgovaramo o penzionerima. Znači, to nije nikakva supstanciona ušteda. Dakle, to nije ništa ozbiljno u nivou nekih novih škola, bolnica, pozorišta ili čega takvog.
Namera ovoga je mnogo drugačija, barem tako meni izgleda, jer ja moram da skrenem pažnju da članovi 16. i 20. ovog Predloga zakona govore o tome da se umesto rashodnih, stavljaju poreski prihodi budžeta Srbije kao osnova za nešto ovakvo. Nemam ništa protiv, šta više, to je više nego pošteno. Ima jedan mali problem u tome, Autonomna pokrajina Vojvodina takođe treba na taj način da finansira svoj politički život, a ona nema poreske prihode. Samim tim, pošto nema poreskih prihoda, ona ne može da finansira svoj politički život. U velikoj meri to ne mogu ni lokalne samouprave.
Time dolazimo do toga da se praktično politički život može odvijati samo i isključivo na nivou Republike Srbije i to umanjen, ne za trećinu, nego za polovinu dosadašnjih prinadležnosti. Odavno je poznato da ukoliko se državni službenici ne nagrade ozbiljnim novcem, oni su podložni korupciji, kao što sa druge strane moraju stajati ozbiljne kazne za samu korupciju.
Mi smo došli u poziciju, dame i gospodo, drugarice i drugovi, da ovde imamo na delu jedan tip populizma o kome, recimo u „Majn kampfu“ govorio Adolf Hitler, koji je govorio poslanicima kao o nekome ko je…
Šta me molite? Ne razumem?
Zašto da ne spominjem?
Zbog čega da ne spominjem?
Zbog čega? Ja govorim o istorijskoj literaturi zbog toga što o nekim stvarima moramo govoriti ako ne želimo da se ponove i upravo zbog toga iznosim da je Adolf Hitler…
Nacionalni socijalizam može da se desi u svakoj zemlji, to je bolest.
Dobro, dakle, u „Majn kampfu“ se spominje parlament kao mesto gde stanuju parlamentarne gusenice koje ne rade ništa, osim što prave spletke i parlamentarizam je najveće zlo društva. Zbog toga je nacistička Nemačka prvo ukinula parlament.
Govorim o potrebi zaštite ovoga visokog doma, zaštite parlamentarizma, zaštite demokratije u Srbiji čiju osnovu čine demokratske stranke. Demokratske, tu mislim na sve stranke koje se nalaze u ovom sazivu Narodne skupštine. Upravo zbog toga je veoma važno imati svest da ukoliko se bude država ograđivala od stranaka kao od nekoga ko je izdvojen deo koji manipuliše društvom, a ne deo koji reprezentuje interese pojedinih segmenata društva, doći ćemo u poziciju da demokratija počne da umire. Umiranje demokratije će dovesti do toga da parlament postane, na žalost, samo glasačka mašina za izglasavanje odluka izvršne vlasti, doći ćemo do toga da, korak po korak, se postavi pitanje koliko košta ova Skupština, koliko košta ovo zasedanje Skupštine, pa bismo videli da ovo zasedanje košta toliko da za samo mesec dana zasedanja Skupštine se sve ovo što mi govorimo, ako ne bi zasedala bi se moglo uštedeti. Pa, ako krenemo dalje logikom štednje, doći ćemo do toga - zašto bismo lečili ne izlečive bolesnike, zašto bismo izdržavali one koji više ne doprinose? To je prirodan sled stvari. Mera demokratičnosti jednog društva je mera uzajamne solidarnosti i to se ne sme zaboraviti. U tom svetlu sam govorio o „Majn kampfu“, ne ni slučajno u nekom drugom.
Tako da, hoću da kažem sledeće, mora se povesti računa da li ovih tri i po miliona evra, o kojima mi uopšte ovde razgovaramo, u uslovima gde malopre rečeno da je samo od jednom privrednika naplaćeno osam miliona evra porez, treba razmisliti šta to suštinski znači. S druge strane, briga o političkim strankama nije samo briga kroz novac, postoje i indirektna davanja. Indirektna davanja su recimo obezbeđivanje garantovanog vremena u državnim medijima. To bi u velike ublažilo posledice recimo smanjenja pri nadležnosti političkih stranaka, ali o tome se ne razgovara. Ne razgovara se ni o čemu takvome za šta smo mi više nego otvoreni.
Hajde da razgovaramo kako da napravimo održivi politički sistem. Neko je spomenu da je nemoralno da sa 6% vlasti DS vlada u Vojvodini. Puno puta sam rekao, i ponavljam, da je to nelegitimno, ali je legalno. Na izborima 2012. godine DS je dobila 21% glasova i sa sve koalicionim partnerima imala je nešto preko 40% glasova u Vojvodini. Tada je bio legitimitet, sada ga nema, ali postoji legalitet. Da bi se raspisali izbori u AP Vojvodine postoji procedura kako se to radi i verujem da će ta procedura biti ispoštovana, i tu je cela priča. Ako se bude preskakala procedura, ako se sve svede na uzajamne sukobljenosti, bez spremnosti da se sasluša, ako govorimo o kupovini ili prodaju poslanika, čega se ja užasavam, a istovremeno kada se spomene prekomponovanje vlasti, onda su najednaput svi srećni, jer to je otprilike normalno, jer je to vezano za, Bože moj, bolje funkcionisanje društva. Pa, nije, sve je to jedna te ista stvar, jedna te ista stvar koja je ušla u korene i temelje ovog društva zato što političke stranke snose odgovornost, a nemaju vlast da poslanicima ne dozvole nemoralno ponašanje pred biračima koji su ih izabrali. Upravo je to cela poenta.
Dakle, kada o svemu ovome govorim, konkretne primedbe na zakon o kome ovde razgovaramo su da AP Vojvodina nema poreske prihode, nego samo transferna sredstva. Veoma je važno, mi smo dali amandman na tu temu, da se to uzme u obzir i da se pronađe način kako i na koji način će AP Vojvodina moći da se finansira, u smislu svog političkog sistema u delu političkog sistema ukupnog Republike Srbije.
S druge strane, pitanje da li je centralizacija ono što vodi zemlju u dalju nestabilnost, jer gde nema političkog odlučivanja, gde nema političkog života nema ni posla i zbog toga postoji ogroman pritisak na useljavanje u Beograd, a prazni se cela Srbija i to naročito njen jugoistočni deo i svi to znamo. Kako mislite da se tome stane na kraj ako se ljudima ne da šansa da tamo gde žive ipak odlučuju bar o nečemu? To je ne moguće. Zbog toga mislim da je moguće napraviti u ovom parlamentu jedan jasan politički konsenzus oko toga kako da zemlja izađe iz ove situacije.
Primera radi, puno puta se spominju penzionere, pa evo i sada u ovoj priči su spomenuti penzioneri, iako sam vam matematički pokazao da je upitanju 30 dinara mesečno, čak kada bi sva ta sredstva otišla u penzije, a ne u škole, bolnice ili pozorišta, kao što je uvaženi kolega Babić rekao. Znači, nije upitanju ne znam kakav novac, nego nešto drugo.
Hajde da vidimo treba li nam demokratija u ovoj zemlji ili ne. More krvi je proliveno da bismo došli do ovoga, da bismo došli do toga da možemo da sedimo u jednoj sali, da razgovaramo, da se dogovaramo i da imamo jednu državu u čijem interesu se svi trudimo da radimo. Upravo je to ono zbog čega, ponoviću, mislim da voditi računa o tome da su političke stranke deo populacije, a nisu neki izdvojeni mehanizam za pljačku, korupciju, da se zaštiti više ovaj visoki dom od napada koji su svakodnevni, ali to nije napad na bilo koga od poslanika, to je napad na instituciju parlamentarizma.
Ove beskonačne diskusije, ova beskonačna prepucavanja, vode samo tome da ljudi pitaju – zašto smo vas ovde poslali? Ovih 30 dinara mesečno nije cena koju je neko spreman, nespreman da plati ako neko reprezentuje njegove interese, ali nije spreman da plati ako to služi samo za to da bi se ovde beskonačno raspravljalo ko je kome, šta, kada u prošlosti rekao.
Upravo zbog toga kažem, mi smo dali, kao LSDV, dva amandmana, o kojima ću govoriti kada budu na dnevnom redu, kojima mislim da se može popraviti ovaj zakon i onda ćemo prilikom našeg izlaganja oko tih amandmana dalje razgovarati. Hvala lepo.