Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Milan Lapčević

Milan Lapčević

Nova Demokratska stranka Srbije

Govori

Poštovani predsedavajući, reklamiram član 107. Poslovnika, stav 1. da svi govornici na sednici Narodne skupštine moraju da poštuju dostojanstvo Narodne skupštine, a pod dostojanstvo, verovatno, spada iznošenje istine, odnosno neistine u Narodnom parlamentu.

Ovde slušamo i na prošloj sednici i na ovoj podatke koji nisu baš utemeljeni u istini i hvalisamo se kako smo najorganizovanija zemlja koja je najbolje pristupila rešavanju ove krize i kaže se da je Srbija na prvom mestu ubedljivo na čitavom Balkanu i u ovom delu Evrope…
Izvinite, ja moram da iznesem podatke.
Dakle, ako neko iznosi neistine, onda vređa dostojanstvo svih nas. Neistina je da smo najbolje prošli u ovoj krizi, jer ako hoćemo da merimo normalnim parametrima broj zaraženih u svim zemljama u okruženju je znatno manji.
Dakle, po broju zaraženih Srbija je na 10 mestu od 12 zemalja Balkana, uključujući Austriju, Mađarsku i Sloveniju. Po broju umrlih smo na devetom mestu. Po procentu, odnosno broju umrlih na milion stanovnika smo na 11, od 12 mesta, a jedino po broju umrlih smo na šestom od 12 mesta, na milion stanovnika. Dakle, to nije istina što vi govorite, govorite pravim rečnikom.
S druge strane, molim vas da mi objasnite kako je moguće da kad se daje pomoć od 100 evra za punoletne građane Srbije imamo 5,5 miliona punoletnih građana, a RIK je juče utvrdila da imamo 6,7 miliona punoletnih koji glasaju? Odakle razlika od 1,2 miliona građana? Odakle, molim vas? Kako je to poraslo za nedelju dana, 1,2 miliona punoletnih građana Srbije?
Čuli smo od gospodina ministre i od narodnih poslanika iz skupštinske većine, koliko nam je dobro svih ovih godina i koliko su mere koje ministarstvo sprovela i čitava Vlada, utiču, uticale su i uticaće u buduće na rast privrede, na veće zapošljavanje. Tako da smo došli do famozne cifre od 9,5% nezaposlenih samo, i to izgleda da smo se konačno spustili ispod te cifre od 10% nezaposlenih, najviše zahvaljujući merama Vlada.

Jednu od tih mera koju je ministar zaboravio da kaže, u velikoj pomoći privredi, je i izgradnja infrastrukture u čitavoj Srbiji. Između ostalog, pre neki dan je otvoren auto-put "Miloš Veliki" u punom profilu i čuli smo da ona deonica od Surčina do Obrenovca neće imati naplatne rampe.

Ja zaista izražavam nezadovoljstvo i solidarišem se sa građanima iz Surčina i Obrenovca koji nisu imali tu sreću da im naplatne rampe budu, kao kod nas u Nišu, u samom naselju. Molim vas da u narednim merama koje budete predviđali za pomoć privredi, napravite istu ovakvu sliku kakvu ste napravili u Nišu. Da napravite ovakav geto da gde god krenete iz grada, vi naiđete na naplatnu rampu. To će sigurno uticati na rast privrede, na brži protok robe, kapitala, ljudi će moći efikasnije da prolaze tom novom infrastrukturom, pa da i oni budu interesantni za nove investicije.

Ovo je slika kako izgleda Niš sa novim naplatnim rampama, koji će funkcionisati od 1. januara sledeće godine, a ovo je nažalost slika Beograda i okoline gde su naplatne rampe koje su toliko važne za rast privrede, na po 30 kilometara od grada. Mislim da to nije u redu. Građani Beograda i privreda su u neravnopravnom položaju i mislim da to ne treba da radite. Molim vas da u buduće na ovakav isti način kako ste nas usrećili, da usrećite i građane Beograda i okoline.
Zahvaljujem potpredsedniče.

Kolega Rančić me nije najbolje razumeo. Upravo sam govorio u prilog tome što on govori. Da bi se ubrzao saobraćaj u Srbiji, da idemo još korak dalje, da ne budu četiri naplatne rampe na Koridoru, nego da budu samo dve. Ulazna u zemlju i izlazna iz zemlje. Pa da idemo još jedan korak dalje da ukinemo i ove dve naplatne rampe koje usporavaju saobraćaj u Staroj Pazovi i u Vrčinu i da napravimo te bočne naplatne rampe, kada se Beograđani isključuju na Autokomandi ili u Obrenovcu, ili gde god, Novom Beogradu, Zemun, da tamo budu naplatne rampe, da i oni budu usrećeni kao i mi u Nišu i da onda sa novim naplatnim rampama taj saobraćaj ide još brže, kao što ste vi rekli. To je poenta čitave priče, da ubrzamo sve.

Sve da ubrzamo, da ukinemo te čeone naplatne rampe, da uvedemo nove, pa da i ovi ljudi sa Voždovca i sa Vračara, na Autokomandi, na Mostaru, neka tu bude naplatna rampa. Svi koji prolaze kroz Beograd će samo prošišati, nemaju potrebe da se zaustavljaju ni u Staroj Pazovi, ni u Vrčinu. Onda smo svi ravnopravni i svi smo srećni. Tako ćemo najbolje da ubrzamo i privredu i građanstvo, saobraćaj, sve će biti med i mleko. To je krajnji cilj.
Poštovana predsednice Parlamenta, poštovani predsedniče Republike, predsednice Vlade, dame i gospodo ministri, kolege narodni poslanici, na početku bih želeo da izrazim svoje zadovoljstvo što konačno posle više od pet godina imamo prilike da u ovom visokom domu, najvišem predstavničkom telu u državi Srbiji razgovaramo o najvažnijem državnom i nacionalnom, a ja bih rekao i identitetskom pitanju naše države i našeg naroda.

Na početku odmah da kažem da ne razumem i ne podržavam odluke pojedinih poslaničkih grupa iz opozicije koje danas ne učestvuju u radu parlamenta. Možda mogu da imam razumevanja za ono što su njihove odluke, da ne rade u zasedanjima po nekim drugim pitanjima, ali po ovom pitanju koje je ubedljivo najbitnije za našu državu i naš narod ne postoji valjan razlog, ni obrazloženje zašto se ne bi učestvovalo u radu. Kada to kažem, takođe, smatram da je ova tema toliko uzvišena, toliko važna i prema njoj treba da se odnosimo sa najvećim pijetetom i da se maksimalno uzdržavamo, kada govorimo o ovom pitanju, od bilo kojih teških reči, optužbi, prozivki ili da tu temu koristimo za međustranačko i međupolitičko obračunavanje.

Prosto želim da verujem da svi oni koji su bili na vlasti, ne samo 1999. do dana današnjeg, nego i ranije, da su činili sve što mogli da sačuvaju suverenitet Srbije na Kosovu i da sačuvaju naš narod i njegov identitet. Da li su to činili na najbolji način? Naravno, vreme je najbolji faktor koji može da presudi o tome, a ja prosto želim da verujem da su činili ono što su znali i umeli i mogli.

Neprestano traje taj ogroman pritisak i međunarodne zajednice koja podržava separatiste na KiM i taj pritisak je bio verovatno podjednako isti i na one koji su bili pre 1999. godine i na ove koji su bili posle 1999. godine, pa i na vas danas i na celo državno rukovodstvo. Stvar je samo morala, volje i umešnosti koliko može koje državno rukovodstvo da se izbori sa takvim nečim.

Za razliku od onoga što ste vi govorili juče imam u nekim stvarima različito mišljenje. Ne bih bio spreman da budem toliki defetista, naravno, uvek sam za realno sagledavanje stvari i da ne gajimo neke prevelike iluzije, ali ne bih bio pristalica da defetistički gledamo na stvar da je sve izgubljeno i da, ako ne napravimo kompromis, ne napravimo rešenje, će doći do, pod znacima navoda, katastrofe.

Bez obzira na našu tešku situaciju koja se godinama pogoršavala, mislim da su još uvek sve karte ili najveći deo karata, najvažnije karte su u rukama države Srbije i još uvek mnogo toga, ako ne sve, zavisi od nas, od naše spremnosti da budemo odlučni, da budemo hrabri, da budemo jedinstveni u jednom takvom stavu, da li će i u kom stepenu kosovski Albanci ili šiptari, kako god hoćete da ih nazivamo, dobiti punu autonomiju ili nešto više od toga. Samo od nas zavisi. Da nije tako, ne bi nas međunarodna zajednica, ne bi nas svi pritiskali da mi pristanemo na nešto i da potpišemo nešto. Dakle, još uvek su, pod znacima navoda, sve tapije u našim rukama i bez našeg pristanka Kosovo nikada ne može da bude međunarodno priznata država u punom pravnom smislu, niti članica UN, niti bilo šta više od toga.

Tri su se krupne stvari desile u ovih nekoliko godina. To je Briselski sporazum koji je u šest tačaka definisao zajednicu srpskih opština i koja nije sprovedena u delo. Naravno, kosovski Albanci to ne žele i pretpostavljam da neće nikada ni želeti da dozvole. Sve ono što je zavisilo od države Srbije …

(Predsednik: Vreme.)

Samo da završim.

Sve što su mogli da budu ustupci države Srbije sprovedeni su u delo. Mislim da smo trebali da na vreme prikočimo ili da potegnemo te jače argumente, kao što mislim da smo morali jače da reagujemo na formiranje vojske Kosova. Nama je preovladala tema uvođenja taksi u odnosu na formiranje vojske Kosova koja je par ekselans, najveće kršenje Rezolucije 1244 i najveća odlika tzv. državnosti Kosova. Tu smo morali da reagujem i mislim da imamo argumenata da se borimo protiv toga, potežući ovaj argument.
Hvala vam na datoj prilici da prokomentarišem i odgovorim i na ono što je predsednik rekao.

Primetili ste da se nisam vraćao u prošlost i da nisam iznosio bilo kakve argumente, ni pre 1999. ni posle 1999. godine. Ne želim da ovu temu uplićem u međustranačke i političke razmirice, jer to ta tema ne zaslužuje. Da li ono što je stranka kojoj sam pripadao 2003. godine ili 2007, 2008. godine uradila na pravi način, to ne znači da ako sam bio pripadnik neke stranke da sam se uvek slagao sa odlukama koje je donosila.

Mislim i verujem da je morala reakcija da bude mnogo oštrija, da smo tada mnogo više imali snage i argumenata da pokažemo zube, verovatno bi i danas pozicija bila bolja. Kao što i sada mislim da na niz drskih i bezobraznih postupaka Prištine, Srbija mora da reaguje odlučnije i oštrije. Onda kada su stvorili vojsku Kosova, kada su uveli takse i kada su bezbroj puta prekršili nekakve dogovore iz Brisela, mi smo morali da reagujemo oštrije. Da sam bio na vašem mestu ili predsednice Vlade, istog momenta bih uveo ili recipročne mere na administrativnim prelazima ili bih potpuno zatvorio granice. Za 24 sata bi se povukle takse i problem bi bio rešen. Sve do trenutka dok ne pokažete zube i da poštujete svoju zemlju, neće vas shvatati ozbiljno.

Da li je to rizičan potez, da naravno, uvek svaki potez nosi određenu meru rizika, ali mi danas moramo i zbog Srba, ne samo koji žive na prostoru KiM, nego i zbog onih koji žive u Crnoj Gori, u Bosni, u Makedoniji, u svim drugim okolnim zemljama koje su opespravljeni na najgori mogući način. Mi danas gubimo identitet.
Poštovana predsednice, dame i gospodo narodni poslanici, poštovani gospodine ministre, ovaj Predlog zakona koji rešava ili delimično rešava, pomaže, da se reše problemi onih ljudi koji su uzeli stambene kredite u švajcarskim francima, jeste dugo očekivani zakon i, nažalost, Srbija je jedna od poslednjih, ako ne i poslednja zemlja koja je u Evropi reagovala na ove probleme koji su zadesili mnoge zemlje koje su davale stambene kredite zadužene u švajcarskim francima.

Jedna od prvih zemalja koja je rešila ovaj problem jeste bila Mađarska, koja je smogla snage i tužila svoje poslovne banke koje su davale stambene kredite u švajcarskim francima svojim građanima Evropskom sudu u Strazburu i država je ispred svojih građana dobila banke i naredila, odnosno zakonom uredila, da se svi krediti uzeti u švajcarskim francima konvertuju u domaću valutu po znatno nižem kursu i na taj način zaštitila svoje građane od prekomernog skakanja kursa švajcarskog franka.

Srbija tek 2019. godine rešava ovaj problem, ili delimično rešava, što je svakako za pohvalu, ali pohvalu što se ovaj zakon našao danas pred nama, ali nije dobro što to nije urađeno znatno ranije, a trebalo je i moralo je, uzimajući u obzir probleme koje su imali ljudi koji su uzeli kredite, a i praksu drugih zemalja koje su rešavale sličan problem.

Šta je problem u ovom zakonu i zašto mislim da je on mogao i morao da bude bolji? Svaki zakon koji se pravi, on mora na jednak, odnosno isti način, da tretira kompletnu ciljnu grupu na koju se odnosi. Ovaj zakon kroz član 3, kako je sada definisan, to ne čini. Odnosno, izvlači jedan deo te ciljne grupe, onih ljudi koji su uzeli kredite u švajcarskim francima i prema odredbama ovog zakona ti ljudi će imati povlastice, a oni drugi će biti oštećeni.

Odnosno, članom 3. se definiše da će se zakon primenjivati na one stambene kredite kod kojih je otplata u toku, a ne i na one koji su završeni, odnosno otplaćeni, što je apsolutno nepravedno prema ljudima koji su bili odgovorni i koji su plaćali svoje stambene kredite, iako možda nisu imali ili su morali da se pozajmljuju, kojima je prodata nekretnina, kojima je prekinut kredit, na drugi način namiren, itd. Dakle, ti ljudi su oštećeni, država nije stala iza njih, ali će stati iza onih koji objektivno ili možda subjektivno nisu mogli ili nisu hteli da plaćaju uvećane rate kredita. Taj broj ljudi koji su to uradili je preko dve hiljade i oni su svoje kredite isplatili, bili odgovorni i biće kažnjeni, jer oni koji to nisu uradili na vreme, nisu možda ni mogli, objektivno, stoji i ta činjenica, će biti nagrađeni od strane države tako što će država stati iza njih, krediti će biti konvertovani, umanjeni za 38% i oni će moći da rešavaju svoje stambene probleme daljom otplatom.

Mislim da još po ko zna koji put se uvodi u praksu jedan presedan, da oni koji su odgovorni, koji poštuju zakon, poštuju ugovore po kojima se oni u ovom konkretnom slučaju zadužuju ili npr. bilo je takvih slučajeva i kod dugova prema javnim preduzećima, prema EPS za utrošenu struju, oni koji ne plaćaju struju, neodgovorni su država stane iza njih, umanji im dug, da im na rate i oni mnogo bolje prođu od onih koji to rade na vreme. Isto je slučaj i sa ovim kreditima, da je država stala iza onih koji su bili neodgovorni jednim delom ili koji nisu mogli da plaćaju kredit, a ne iza onih koji su bili odgovorni. Mislim da je to nepošteno i da nije u redu.

Na kraju hteo bih, pošto je ministar tu, da iskoristim priliku da upitam, pošto se pojavila u medijima informacija da će država Srbija donirati za obnovu Notr Dama 10 miliona evra. Imam pijetet prema svakom umetničkom delu, svakom simbolu bilo koje države, bilo kog naroda. I ovo je strašna stvar što se dogodila, kao što je strašna stvar što je naš Hilandar izgoreo ili što je izgorelo 150 crkava na KiM…

(Predsednik: Hvala.)

Molim vas samo da pre nego što se donese takva odluka da imate na umu da je Hilandar izgoreo 2004. godine, da se 15 godina… (Isključen mikrofon.)
Gospodine ministre, potpuno ste me pogrešno razumeli. Dakle, ja sam rekao da je dobro što je ovakav predlog zakona došao na dnevni red. Takođe, da vas podsetim, možda ste to zaboravili, pošto meni inputirate da je moja vlast i moja stranka 2005. godine kreirala takav ambijent i davala kredite u švajcarskim francima, da podsetim da ste vi bili u to vreme mnogo više vlast nego ja i da snosite, takođe, tu odgovornost.

Drugo, tada je kurs franka bio potpuno stabilan, a moja stranka nije vodila niti NBS, niti Ministarstvo finansija.

Treće, ako i jeste neka objektivna odgovornost moje stranke, ne znači da se ja i tog trenutka, i dan danas, slažem sa njom. I tada sam smatrao da to ne treba da se radi i dan danas smatram i apsolutno nemam razloga da ja kao ličnost snosim odgovornost za to. Samo sam govorio o tome da zakon kakav god da dođe pred poslanike mora da jednako tretira sve one na koje se odnosi. Ovaj zakon to ne čini. Pravi izuzetak, odnosi se samo na one koji nisu isplatili kredit ili je kredit u toku. Šta ćemo da radimo sa onim ljudima koji su isplatili kredit, pozajmili se, oni će praktično posle ovog zakona biti na neki način kažnjeni? O tome se radi.

Što se tiče Notr Dama, naravno, mi sa svojim skromnim mogućnostima treba da pomognemo to, isto onoliko koliko je država Francuska pomogla obnovu Hilandara ili crkava na KiM. Mislim da bi bilo krajnje nenormalno da se razbacujemo sa ogromnim ciframa, a da Hilandaru čija obnova traje već 15 godina godišnje po milion evra dajemo za obnovu i koji će se obnavljati, verovatno, bar još ovoliko godina.
Poštovani predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici, ja ću kao i u načelnoj raspravi pokušati da iznesem argumente koji mislim da su ispravni, a koji su protivni stavu i nametnutoj temi da je Vojvodina, prioritetan problem i da je Vojvodina zapostavljena u Srbiji, i da kao takva treba da kroz ovaj zakon dobije poresku upravu, da dobije veća finansijska sredstva, veću samostalnost i da na taj način pokuša da pojača svoj razvoj, a sve se pravda argumentima, da su pojedini delovi Vojvodine, zapostavljeni, da je infrastruktura u lošem stanju itd.

Ja naprotiv smatram da je Vojvodina u mnogim stvarima privilegovana i izneću samo, niz argumenata zašto smatram da je Vojvodina privilegovana i da ovo nije prioritetan problem, već da država Srbija, kao na žalost, zemlja koja je eklatantan primer za ogromne regionalne razlike, odnosno ogromne razlike u regionalnom razvoju i da ima mnogo prioritetnijih problema i većih problema koje treba hitnije rešavati nego što su to problemi u Vojvodini.

Vojvodina ima svoj sopstveni budžet u visini od 75 milijardi dinara, od čega 45 ide za plate zaposlenih i prosveti, znači 30 milijardi dinara za teritoriju AP Vojvodinu, je namenjeno kao dodatna sredstva kojim Vojvođanska pokrajinska administracija treba da razvija svoju teritoriju.

Tih 30 milijardi su bile, čini mi se, sasvim dovoljne da se interveniše u svim opštinama koje imaju lošu infrastrukturu, i da nemamo i ogromne razlike u razvijenosti i u platama za npr. Novi Sad i opštine koje su daleko 50 ili 100 kilometra od centra AP Vojvodine.

Takođe, Vojvodina je privilegovana i samim tim što je, ako se sećate u Zakonu o privatizaciji, jedina bila izuzeta i sve ono što se nalazilo na teritoriji AP Vojvodine, bilo je predmet privatizacije, polovina sredstava, prihoda od privatizacije je išla u budžet AP Vojvodine.

Nijedna opština u Srbiji, na žalost nije imala tu privilegiju. Nijedan statistički ni bilo koji drugi region nije imao privilegiju, da dobije deo sredstava od privatizacije, iako su samo onih minimalnih 5 posto je bilo namenjeno za sve opštine. Pored toga, pokrajinski budžet je inkasirao 90 posto od privatizacije NIS.

Da li je to bilo pošteno prema građanima Srbije, prema ostatku Srbije? Naravno da nije.

U čemu je još Vojvodina privilegovana? Kompletan „Koridor 10“, koji prolazi kroz teritoriju Vojvodine je završen, kroz uži deo Srbije, kroz ostatak Srbije se još uvek gradi.

Obnavljanje železnice kompletno od Beograda do Budimpešte, odnosno kroz celu teritoriju APV će se prioritetno rešavati i finansira se iz kineskog kredita od milijardu evra.

Takođe, Vojvodina ima privilegiju da jedina dva velika javna sistema, Naftne industrije Srbije i „Srbijagas“, imaju svoje centrale na teritoriji APV. Nijedno drugo javno preduzeće nema svoju centralu van Beograda, sem ova dva koja su na teritoriji APV, to je privilegija Vojvodine.

Najveći broj ljudi koji radi u tim kompanijama prima platu tamo i naravno, plaća porez na plate, upravo u mestima gde žive. Dakle, i to je jedna privilegija.

Bolnice, škole, vrtiće gradi država Srbija. Put preko Fruške gore od Novog Sada do Šapca, takođe gradi država Srbija kreditom. Sve mostove koji su porušeni u NATO agresiji, takođe je gradila država Srbija.

Na kraju krajeva, Vojvodina ima Radio-televiziju Vojvodina, sa 1200 zaposlenih i njoj je iz budžeta, svake godine, a za 2019. godinu predviđeno 1,5 milijardi dinara. Ni jedna druga opština, ni jedan drugi kraj Srbije nema javni servis koji se finansira od njihovih para, dakle para svih građana, samo ima tu privilegiju Vojvodina.

Zato, mislim da je Vojvodina privilegovana u državi Srbiji, a nije zapostavljena i zato naravno da neću da podržim ovakav predlog zakona. Apelujem i na Vladu i na vladajuću većinu da se formira ministarstvo za ravnomerni i regionalni razvoj, jer je to rak rana Srbije.

Vi imate krajeve u istočnoj Srbiji i u zapadnoj Srbiji, u južnoj Srbiji koji bukvalno umiru, nestaju sa lica zemlje. Imate hiljade sela koje nestaju, jer imaju po nekoliko stanovnika koji su stariji preko 70 godina. Nikakvu infrastrukturu, tamo je Bog rekao laku noć. Država tu treba prevashodno da interveniše, da ima drugačiji pristup, da mnogo više ulaže u te krajeve, jer, ako imamo ljude u rubnim područjima, imaćemo i teritoriju. Ako zapostavimo ljude oni će naravno tragajući za svojoj ekonomskom egzistencijom da se sele u razvijenije delove zemlje ili u inostranstvo pa zato imamo slučajeve da se Kuršumlija prazni, da se kompletna istočna Srbija prazni i bojim se da tako nećemo daleko stići. Hvala.
Naravno da su ovi argumenti koje sam izneo potpuno tačni, da Vojvodina od 75 milijardi budžeta, 45 daje za plate prosvetnih radnika, odnosno transferiše se iz republičkog budžeta, ali ima ostatak od 30 milijardi za investicije. Nijedan drugi deo Srbije nema tu privilegiju.

Sve opštine u Vojvodini ravnopravno dobijaju transfere od republičkog budžeta, bez obzira da li su na teritoriji, takozvane, uže Srbije ili na teritoriji Vojvodine, po istom kriterijumu, po istom ključu.

Grad Novi Sad, na primer, dobija 950 miliona dinara, koliko se ja sećam, iz republičkog budžeta transferom, ima 350.000 stanovnika. Grad Niš ima 280.000 stanovnika, a ima 630 miliona dinara od republičkog budžeta. Da li je to ravnopravno? Naravno da nije.

Da li je 30 milijardi dovoljno para svake godine, slobodnih sredstava da se ulaže na razvijene opštine Vojvodine? Mislim da jeste. Ako svake godine, a to već traje desetak godina unazad, budžet APV ima slobodna sredstva da razvija infrastrukturu u nerazvijenim opštinama, sigurno da može da podigne svoj razvoj, naprotiv, te pare odlaze, verovatno, na neke drugu stranu, odlaze možda na investicije u Novom Sadu i okolini. Sada je opet država Srbija kriva što je neki Mali Iđoš ili gore opštine Sente ili koja već, nisu dovoljno razvijene i treba više sredstava od Republičkog budžeta.

Smatram da država Srbija podjednako gleda na sve opštine u Srbiji i da to što APV ima dodatni budžet od 30 milijardi je samo privilegija Vojvodine, a nikako nije hendikep.
Poštovana predsednice, dame i gospodo narodni poslanici, zamišljam Narodnu skupštinu kao najveći predstavnički organ koji treba da raspravlja o najprioritetnijim problemima ove države i da daje određena, konkretna zakonska rešenja.

Ne smatram da je prioritetan i gorući problem ovaj koji je danas na dnevnom redu i mislim da je bilo mnogo drugih tema koje su daleko značajnije da raspravlja ovaj najviši predstavnički Dom, nego što je to pitanje finansiranja AP Vojvodine.

Nisam siguran da je AP Vojvodina ugroženija finansijski od drugih delova zemlje. Naprotiv, siguran sam da postoje krajevi Srbije koji su daleko ugroženiji i iz kojih se mnogo više iseljavaju stanovnici, naročito u južnoj i istočnoj Srbiji, pa i u zapadnoj Srbiji, nego što je to u Vojvodini. I, smeta mi taj žargon, koji se stalno potencira od predstavnika predlagača, kako tamo žive Vojvođanke i Vojvođani, kako se iseljavaju Vojvođanke i Vojvođani, a nisam čuo ni jednog drugog kolegu da je pričao da se iseljavaju Topličanke i Topličani, Južnosrbijanci i Južnosrbijanke, Negotinci, Šumadinci, Zlatiborci i Zlatiborke, i slične stvari. Ne znam čemu to potenciranje, nije mi jasno.

Prosečna nezaposlenost u Vojvodini je oko 8% prema podacima Zavoda za statistiku. U drugim delovima Srbije ta prosečna nezaposlenost ide i do 40% u opštinama jugoistočne Srbije. Iz opština jugoistočne Srbije se u zadnjih 15 godina iselilo više od 600.000 stanovnika. Ovaj Dom o tome nije ni jednom raspravljao.

Na lestvici opština koje imaju najnižu prosečnu zaradu ubedljivo od 10 mesta, sedam mesta zauzimaju opštine jugoistočne Srbije. Opet se niko iz ovog parlamenta, niti iz ove države nije posebno zabrinuo zbog toga, iako, naravno, ima nas poslanika koji stalno ukazujemo na tu činjenicu. Kome da se žalimo mi sa juga Srbije ili ovi iz zapadne Srbije na stanje u budžetima u našim opštinama, na stanje infrastrukture, na, po nama, nedovoljnu podršku države u oblasti poljoprivrede ili u nekim drugim oblastima.

Prema podacima koje ja posedujem iz Fonda za podsticaj poljoprivrede koji je negde 12, 13 milijardi, zavisi od godine, više ili skoro 70% ide za teritoriju AP Vojvodine. Naravno, prirodno je i logično, najrazvijenija je poljoprivreda tamo, ali ne vidim da tu ima mesta da se žalimo za to.

Transferi opštinama i gradovima u Srbiji su podjednaki i po metodologiji i pripadaju svim opštinama i gradovima u Srbiji. Dakle, sve opštine i na teritoriji AP Vojvodine dobijaju srazmernu količinu novca iz državnog budžeta, kao i bilo koja opština na teritoriji južne Srbije ili jugoistočne Srbije, ili istočne Srbije, kako god hoćete. Dakle, ti novci se koriste između ostalog za finansiranje nekih kapitalnih izdataka, popravljanje puteva ili šta već u tim opštinama, a opštine sa teritorije AP Vojvodine imaju mogućnost finansiranja i iz pokrajinskog budžeta. Dakle, duplu mogućnost finansiranja.

Putevi Srbije, takođe, popravljaju puteve i na teritoriji tzv. uže Srbije, kao i na teritoriji Vojvodine. Auto-put je kompletno završen, Koridor 10 na teritoriji AP Vojvodine, država će se zadužiti ove godine i počeo je projekat rekonstrukcije železnice, opet prvo kroz teritoriju AP Vojvodine. Postoji budžetski fond za kapitalna ulaganja za AP Vojvodinu, država će se zadužiti 210 miliona evra za izgradnju brze saobraćajnice Novi Sad – Ruma – Šabac, itd.

Sedište nekih velikih javnih preduzeća, poput „Srbijagasa“ i NIS-a su opet na teritoriji Vojvodine. Ni jedno drugo javno preduzeće nema sedište izvan Beograda. Ne vidim u čemu je Vojvodina ugroženija od drugih delova Srbije da je ovo prioritet. Slažem se da je Srbija centralizovana država, naročito finansijski centralizovana i da probleme treba rešavati tako što ćemo izdvojiti one najugroženije, njima pomagati i formirati konačno ministarstvo za ravnomerni regionalni razvoj, jer je to preko potrebno.
Hvala vam gospodine ministre za ove egzaktne podatke, ja verujem vama da su oni tačni, i naravno, verujem i pohvaljujem to što se veći procenat subvencija za određenu, konkretnu meru izdvaja za marginalna područja, to je valjda logično i normalno. Ali, niste me demantovali da u ukupnoj sumi ne odlazi ovoliki procenat koliko sam rekao. Da li je 65%, 70%, ali sigurno preko polovine ukupnih subvencija ide za teritoriju AP Vojvodine. Da li su to 44 milijarde ili 54, svejedno, ali svakako najveći deo novca završi tamo.

Rekao sam da nemam ništa protiv toga, to je logično, jer je tamo poljoprivreda najrazvijenija, ali ne vidim razloga da se kuka zbog toga, kao što ne vidim ni razloga da se traži da se stalno potencira gde su naši novci, i hoćemo još novaca, a država Srbija finansira izgradnju autoputa, država Srbija finansira izgradnju npr. Narodnog pozorišta u Subotici, izgradnju brze pruge od Beograda do Budimpešte, itd.

Samo jedan podatak, recimo, ono što građani Srbije južno od Beograda nemaju, a Vojvodina ima, 1.200 ljudi radi u sistemu RTV Vojvodina, koji ima budžet od četiri milijarde dinara, od toga najveći deo ide iz republičkog budžeta, dva televizijska, tri radijska programa. Razumem, ima nacionalnih manjina, potrebno je podržati to, za to sam uvek, ali izvinite, da li je moguće da ne postoji nijedan jedini, ni radijski, ni televizijski javni servis za građane ostatka Srbije. Mi treba svi da izdvajamo taksu od 150 dinara da bi se finansirao RTS i RTV.
Da, naravno gospodine Čanak, da bi se došlo od Beograda do Novog Sada ili do Budimpešte mora da postoji put, mora da postoji pruga i niko nema ništa protiv toga. Samo sam rekao da koliko znam, autoput je završen, pruga se radi za razliku od autoputa, odnosno Koridora 10 kroz ostatak Srbije koji nije završen.

Dakle, opet je u tom poslu prioritet imala Vojvodina. U obnovi pruge opet prioritet ima Vojvodina. Nismo ljubomorni naravno, ali prosto hoćemo da kažemo da nema razloga, nema argumenata da budete nezadovoljni time. Država će finansirati, koliko zna, izgradnju brze saobraćajnice Novi Sad-Ruma-Šabac. Dobro je to. Nisam video da će država finansirati saobraćajnicu ili obnovu saobraćajnice kroz istočnu Srbiju. Od Niša do Kladova putujete pet, šest sati, ne možete da dođete tamo zato što su loši putevi. Ima loših puteva i u Vojvodini naravno, ali izvinite transferi su podjednaki i isti za sve opštine, plus pokrajinski budžet za Fond za kapitalna ulaganja. Dakle, što bi naš narod rekao, dvostruko napajanje.

Neću naravno podržati ovaj zakon i mislim da decentralizacija, finansijska decentralizacija je potrebna Srbiji i potrebno je urediti pitanje najzaostalijih regiona kao prioritetno pitanje, a kasnije i za sva druga.
Poštovani predsedavajući, kolege narodni poslanici, predložili smo izmenu Zakona o podsticajima u poljoprivredi i to u onom delu koji govori o podsticajima za stočare, odnosno za proizvodnju mleka.

Godine 2013. je donet Zakon o podsticajima u poljoprivredi kojim je definisano da oni koji se bave stočarstvom, a ima i malih i velikih proizvođača mleka, moraju da dostignu određenu količinu mleka, da predaju otkupnim stanicama da bi mogli da dobiju premiju od strane države.

Smatramo da je to duboko nepravedno prema malim proizvođačima, naročito onim koji žive u ruralnim sredinama, u brdsko-planinskim područjima kojih obiluje naročito jugoistočna Srbija i zapadna Srbija, poljoprivredna domaćinstva koja su uglavnom staračka i koja imaju jednu ili dve krave i koja ne mogu po tom osnovu da dostignu tu kvartalnu količinu koja je neophodna da bi se dobila premija od strane države, a u najčešćem broju slučajeva to im je jedini izvor prihoda i način opstanka u tim zabačenim selima. Praktično ispada da je njihovo mleko manje vredno, manje kvalitetno i manje plaćeno od strane države, odnosno država ne podstiče i ne plaća tih mizernih sedam dinara premije onim domaćinstvima koja ne dostignu cifru od 3.000 litara mleka po kvartalu. Mislimo da je zaista krajnje nepravedno.

Imate i apsurdne situacije da recimo u okviru jednog sela imate domaćinstvo koje ima četiri ili pet krava i ono predajom mleka ostvaruje pravo na premiju od sedam dinara. To mleko je recimo litar 30 ili 35 dinara, u zavisnosti od masne jedinice, a komšija koji ima jednu ili dve krave i ne dostiže taj limit koji je država postavila, njegovo mleko će biti sedam dirana jeftinije, odnosno država ga neće podstaći i pomoć da opstane.

Tako vrednovati ljude i oni koji se bave proizvodnjom, koji žive od toga je krajnje nepravedno, nehumano i smatramo da je neophodno da se ova odredba Zakona o podsticajima u poljoprivredi izbriše da bi ljudi koji predaju manju količinu mleka mogli da dobiju pomoć od države i da od toga prežive ili eventualno da unaprede svoju poljoprivrednu proizvodnju. Hvala.

Whoops, looks like something went wrong.