Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Tomislav Nikolić

Tomislav Nikolić

Srpska radikalna stranka

Govori

Mi smo vas juče upozorili da je greška načinjena, a vi ste tvrdoglavo insistirali da nije i pri tom ste se ponašali kako to ne dolikuje i ne priliči u odnosu prema narodnim poslanicima. Znam da vi imate poverenja u svoje osoblje, ali to ne znači da ovde ne postoje preko puta vas i narodni poslanici.
Nama je dovoljno vaše izvinjenje, ne morate uopšte da se izlažete tome da se glasa. Šta biste to, da sebe kaznite što ste načinili povredu Poslovnika? Ne treba, mi ne tražimo da to bude u danu za glasanje. Mi samo tražimo malo više tolerancije, malo više ljudskog odnosa, posebno u petnaest do šest uveče, u pet do šest, kada vi gubite živce, hoće li početi nova tačka ili neće ili da li će moći tog dana da se završi dnevni red, da bi sutradan ili dan posle toga počelo glasanje.
Dakle, mi ćemo da pokažemo neophodan stepen tolerancije, ali kada osetimo da nam činite nepravdu, bićemo zaista rigorozni u odbrani svojih prava. Vas samo molim da shvatite, sinoć sam vam dobronamerno rekao - na vama se primećuje nekakva promena u poslednje vreme, čini mi se da bi trebalo da se vratite na odnos prema poslanicima kakav ste imali onih dana kada ste izabrani, dok još niste naučili ovaj posao. Hvala vam najlepše.
Dame i gospodo narodni poslanici, imam jedno pitanje za predsednika Narodne skupštine, zato što ovo više ovako dalje ne može da ide.
Bivalo je i ranije da Vlada ponižava, ne ceni Narodnu skupštinu i poslanike, ali čini mi se da je ovaj sastav Vlade u tom pogledu najgori i da, to kažem poslanicima vladajuće većine, a ne nama iz opozicije, mi se još uvek borimo i batrgamo, ali vi, drage moje kolege, služite samo da zadovoljite broj koji je potreban da nekakvi zakoni koje vam predlažu, zbog kojih škrgućete zubima, budu doneti.
Sinoć između 21.50 i 22.00, kada je u sali bilo 30 poslanika, a radilo se o zakonima o zdravlju stanovništva, danas vam ima skoro stotinu iz vladajuće većine, pošto se radi o Savetu nacionalnih manjina i time hoćete da pokažete kako vodite brigu o manjinama, a sinoć ste pokazali da ne vodite brigu o zdravlju.
Gospodin Tomica Milosavljević je manirom ministra iz najmanje, a najmoćnije političke stranke u Vladi, izložio ruglu Narodnu skupštinu, sve narodne poslanike, koristio neprimeren ton, neprimerene reči, vikao na narodne poslanike, a na naša dobacivanja iz sale da tako ne može da nam se obraća, rekao je – izvinite, zaneo sam se, mislio sam da sam na stručnom sastanku. Zamislite kako on tek razgovara sa svojim kolegama na stručnom sastanku.
Na kraju nam je rekao - javno zdravlje je i pušenje po hodnicima Narodne skupštine, pušite još malo po hodnicima, nećete još dugo. Veliki mangup. Zaista je to primereno za jednog ministra zdravlja. Citirao nam je reči Zorana Đinđića, da zdravlje ne sme da bude osnov za socijalno raslojavanje stanovništva.
Pre dva meseca sam u selu Gledić, kraljevačka opština, i nemam nikakvih rodbinskih veza tamo, u jednom staračkom domaćinstvu kafu nam je skuvala žena savijena skoro do zemlje. Mislio sam da je u pitanju oboljenje kičme, pošto se kod nas stariji ljudi tako povijaju da izbegnu bol. Pitao sam je da li je to kičma, ona je rekla - ne, treba da mi se ugradi veštačko koleno. Već dve godine sam 150. na spisku i čekam, i umrla bih čekajući, umrla bih potopno iskrivljena čekajući veštačko koleno. Iz familije Vulovića, proverite vi iz Kraljeva.
Rade Miletić iz Bajčetine je prestao da ide zato što treću godinu čeka da mu se ugradi veštački kuk. Na nekom je spisku tamo i nikad neće doći na red jer nema 35.000 dinara da on plati taj kuk, nego čeka da mu ugrade onaj cementni koji radi socijalno. To je briga o zdravlju stanovništva, briga o onima koje niko nema gde da progura i da protežira.
Firma G17 plus čistačice u zdravstvenim ustanovama uslovljava da budu članovi firme G 17 plus. To je vaš odnos i prema Republici Srbiji, a posebno prema Narodnoj skupštini. Poručite svojim ministrima, neću više da tolerišem takvo ponašanje.
Na sve to što je on uradio juče, gospođa Slavica Đukić-Dejanović rekla je - gospodin ministar je veoma argumentovano obrazložio i nema povrede Poslovnika.
Znači, ovde šta god da uradite narodnim poslanicima, nema povrede Poslovnika. Hajde da počnemo da vičemo i mi na ministre.
Ovde ima divnih ljudi ministara. Jesu iz druge političke opcije, ali čovek se ne usuđuje da mu kaže tešku reč, jer ne zaslužuje to. Vidi se kako se ophodi prema nama. Ima ovih arogantnih, iskoristio bih jedan narodni izraz, ali možda će da me košta 3.000 dinara, bolje da ćutim, koji samo decibelima dokazuju svoju snagu i takvi iritiraju Narodnu skupštinu, i više zbog toga nema prenosa.
Vi se ovde iživljavate na nama i to puštate noću. Od jedan do pola tri sam gledao Narodnu skupštinu da vidim kako to izgleda. Pitajte ove kamermane zašto su prenosi statični, zašto se fokusira samo govornik. Nema više onog šetanja kamere, onog švenka po sali da se vidi koliko nas ima, šta radimo za to vreme, ko u tome učestvuje, a ko ne učestvuje.
(Predsedavajuća: Pet minuta, narodni poslaniče. Vreme za traženje obaveštenja je iskorišćeno.)
Izvinjavam se, gospodine Čipliću, trebalo je da pošaljete gospodina Bradića, on je bio predstavnik predlagača kada su ljudska prava bila u pitanju. Nije trebalo ni danas da dolazite, on bolje zna da krši ljudska prava od vas.
Da bih bio siguran da niste povredili Poslovnik propuštanjem da opomenete prethodnog govornika, želeo bih da znam šta su za njega građanske stranke i da li takav termin postoji kod nas, odnosno da li pod tim podrazumeva sve političke stranke organizovane na principima na kojima se političke stranke u Srbiji organizuju, izuzev stranaka nacionalnih manjina?
Da li time štiti prava pripadnika manjina isključivo u LDP ili recimo prava pripadnika nacionalnih manjina u SNS? Da li pod pojmom „građanska partija“ podrazumeva i SNS, i DS, i SRS i DSS? U svim tim strankama nalaze se pripadnici nacionalnih manjina.
Kada ovako zdušno brani stavove koje smo mi iznosili kada ste donosili zakone kojima su se na izvestan način pozitivno diskriminisale stranke manjina, posebno oko cenzusa na izborima, i kada smo govorili da su to svojevrsna geta i da će pripadnici nacionalnih manjina koji pripadaju drugim političkim stranaka biti čak izloženi i nekakvoj vrsti protesta kod pripadnika nacionalnih manjina u sredinama u kojima žive, zato što odnose deo glasova stranaka nacionalnih manjina strankama druge orijentacije, kojima je to nije prevashodni cilj, dakle, zamolio bih vas da ovde omogućite ravnopravno učešće svima.
Ako pod građanskim partijama podrazumevate sve partije koje nisu stranke nacionalnih manjina u redu, ali ako je prethodnik izvršio diskriminaciju stranaka, pa stranku kojoj sam pripada proglasio građanskom strankom, interesuje me njegov stav o drugim strankama koje nije pomenuo, da li i njih računa u nacionalne stranke, neki novi treći termin koji nije koristio, i da li će pripadnici nacionalnih manjina, članovi nacionalnih stranaka, imati pravo na ovu vrstu zaštite gospodina Hajdarevića kada god su oni u pitanju?
Dame i gospodo narodni poslanici, Srbija je zaista otišla daleko u ostvarivanju prava nacionalnih manjina. Već više godina je otišla dalje i od Okvirne konvencije o pravima manjina, a ovim zakonima dovršava ispunjavanje nekakvih ustavnih obaveza, širi okvire, čini mi se, koje je Ustav postavio za ovu materiju.
Zato što ako predlagač zakona upućuje na član 75. Ustava kao ustavni osnov za donošenje ovog zakona, nisam mogao da pronađem da taj član upućuje na učešće u upravljanju ustanovama samo zato što ste pripadnik manjine, odnosno preuzimanje ustanova preko prenosa osnivačkih prava ustanova koje je osnovala država. Imalo bi i biće veoma široke rasprave na Ustavnom sudu: imate li pravo vi da prenesete osnivačka prava savetu nacionalnih manjina?
Mislim da je povod za donošenje ovih zakona i neprekidna priča u Parlamentarnoj skupštini Saveta Evrope o nekakvoj ugroženosti prava nacionalnih manjina, posebno Mađara u Vojvodini, zato što se uvek iz neke evropske države pronađe neki Mađar koji će da uputi na to kako se brutalno premlaćuju Mađari od strane državne policije, kako su im prava ugrožena, a izvestioci koji dođu na teren ne mogu da pronađu dokaze da se to tamo zaista dešava.
Čak sam i sam imao prilike da zatražim dokaze za stotine i stotine premlaćenih pripadnika mađarske nacionalne manjine, pošto sam tamo tvrdio da kao pripadnik opozicije, koji je potpuno informisan o stanju u državi, ne mogu za to da optužim Vladu Republike Srbije, ali da bih se sigurno stavio u zaštitu one manjine koja je na taj način ugrožena i kada bih o tome posedovao valjane dokaze.
Govornik koji je pre mene govorio upućuje me na to da se zaista nešto ozbiljno valja kroz Srbiju, čim se usudio da poredi prava pripadnika ili stanje prava pripadnika nacionalnih manjina u Vojvodini i Sandžaku. Zaista ne bih tako delio Srbiju, niti bih prava nacionalnih manjina delio po teritorijama, pa čak kaže da su ugrožena prava i da je neravnopravni odnos u ostvarivanju prava manjina u Sandžaku i prava manjina u Vojvodini.
Pa sad kao, Vojvodina je autonomija, pa je to bolje rešila, a možda bi Sandžak i Raška oblast trebala da dobije neku autonomiju, pa bi to vlast koja tamo već postoji sada mnogo bolje rešila u okviru Raške oblasti nego što je rešeno do sada.
Postavlja se pitanje, ako imamo pozitivnu diskriminaciju u Zakonu o izboru narodnih poslanika i u Zakonu o izboru odbornika, šta sada dobijamo i savetom nacionalnih manjina? Ako se sada vrši pozitivna diskriminacija pripadnika manjina u odnosu na pripadnike naroda, hajde da ukinemo onu pozitivnu u zakonu o izboru.
Ako kažete da su manjine sada predstavljene konačno preko saveta nacionalnih manjina, onda ih političke stranke više ne predstavljaju ili imate dvojstvo u ostvarivanju prava nacionalnih manjina. Nacionalne manjine će preko političkih stranaka nacionalnih manjina da ostvaruju posebno prava i preko saveta nacionalnih manjina da ostvaruju posebna prava. Tu nešto ne ide. Da niste vi to preterali?
Razumeo bih kada bi postojali zaista tačni empirijski dokazi o tome da su pripadnici nacionalnih manjina ovde samo kao takvi i samo zbog toga ugroženi na bilo koji način. Ali, toga u Srbiji nema.
Lep je ovo spisak želja, ali zaista ste savete nacionalnih manjina podigli bezmalo na vladu nacionalne manjine. Sada svaka nacionalna manjina ima neku svoju vladu u okviru svoje manjine, koja čak preuzima neke ingerencije koje su do sada bile u lokalnoj samoupravi, u Republici. Pokušaću da vam to dokažem.
Ako vi kažete da nacionalnu manjinu u oblasti obrazovanja, kulture, obaveštavanja, u prvom stavu člana 2. prepisujete Ustav, a u drugom pomalo dodajete i privredna društva, i druge organizacije, a zašto Srbe ne predstavlja nacionalni savet Srba? Zašto smo mi upućeni da nas isključivo političke stranke predstavljaju, i u parlamentima lokalnih samouprava i AP, i u Narodnoj skupštini? Zašto i mi nemamo prava da se negde zapitamo preko nacionalnog saveta Srba? Možda bih i ja voleo da od mene zavisi naziv neke ulice, samo zato što sam Srbin?
Ako to može da zavisi od nacionalnog saveta Bošnjaka, ovde ste im dali pravo da oni odrede tradicionalni naziv ulice i da se on primenjuje. Nisam video da je ovo leks specijalis koji će sada potpuno da obustavi od primene neke druge zakone u materiji koju reguliše. Vi znate kako se donose nazivi ulica, gradova: lokalna samouprava, saglasnost nadležnog ministarstva. Vi sad ovde kažete, nacionalni savet manjina određuje tradicionalni naziv ulica koji mora da se primenjuje. Kako će to da se odbrani u našem pravnom sistemu?
Vi kažete da u ustanovama u kojima se u većini odeljenja obrazovni i vaspitni rad izvodi na jeziku nacionalne manjine, savet predlaže članove upravnog odbora i daje prethodnu saglasnost za izbor direktora. Znači, oba organa upravljanja, i inokosni i upravni odbor, zavise od saveta nacionalne manjine. U jednom bez njegovog mišljenja ne može da bude izabran direktor, a u drugom direktno imenuje članove upravnog odbora.
„Predlaže odobravanje davanja odobrenja za korišćenje udžbenika i nastavnih sredstava čiji sadržaj izražavaju posebnosti nacionalne manjine, a ministar nadležan za poslove obrazovanja daje odobrenje za korišćenje na predlog nacionalnog saveta“. Znači, više nijedan udžbenik neće moći bez tog nacionalnog saveta da bude u upotrebi.
Je li to naša obaveza? Da li mi to sad priznajemo da naša država nije u stanju da sama proceni kako treba da razvija, neguje i pozitivno diskriminiše prava svojih manjina? Da li je to do sada bio problem, gospodine ministre? Da li ministar prosvete do sada nije umeo da proceni koje udžbenike treba koristiti u tim ustanovama? Kakve sve probleme možemo da imamo sada kada on to ne može bez predloga saveta nacionalnih manjina?
I kada se već tiče člana 14, nadležnosti ne samo u oblasti obrazovanja, nego i u članu 17. druge nadležnosti, recimo u oblasti kulture, ovo ne može da preuzme savet nacionalnih manjina, ovo je multidisciplinarno stručno, ovo je za jednu vladu Srbije.
Koliko će to zaposlenih, koliko će stručnih lica da angažuje savet nacionalnih manjina da bi ovo sve ispunio? Ovo su sve obaveze bez kojih država dalje ne može da krene u ostvarivanju nekog, čak ni prava nacionalnih manjina, a da ne pričam o tome da je to ostvarivanje njenih dužnosti.
Ali je zaista opasno kada u članu 15. stavu 3. kažete – da Republika, autonomna pokrajina, lokalna samouprava mogu u celini ili delimično preneti osnivačka prava, recimo ustanovama kulture, na nacionalni savet. To nije dobro. To nije dobro ni za pripadnike nacionalnih manjina. To je apsolutno getoizacija.
Ako ste time zadovoljni, i ako se vi koleginice Kovač smejete na ovu moju diskusiju, ne znam šta vi u stvari želite u Srbiji. Podsmešljivo se smejete. Znam kada se vi podsmešljivo smejete. Takvu sam vas viđao i u Strazburu.
Dakle, država postoji i dok postoji ovakva država u njoj ćete imati sva prava, ali molim vas nemojte da se izdvajate, želimo da živimo zajedno s vama. Želimo da živimo pomešano. Ne želim da kao Srbin osetim da sam nešto tu sada ugrožen i oštećen što moja prava niko ne štiti. Što ja ne biram taj svoj udžbenik? Pa kažem, izvinite, mi smo izabrali jednog Srbina da proceni koji će udžbenik na srpskom da bude. A vi to pravo imate.
Meni će direktor škole da naturi udžbenik iz koga će da uče moji unuci, a vi ćete da odlučujete iz kojeg ćete vi udžbenika da učite. Ko je tu diskriminisan? Diskriminacija je reč koja označava nepovoljni položaj. Nema pozitivne diskriminacije. Ako su Pera i Mika u jednom odnosu, pa je Mika pozitivno diskriminisan, onda je Pera negativno diskriminisan. To tako ide.
Ako nekome date više, pa kažete moram tebe posebno da razvijam, ovoga ste zaustavili negde. Kao da ne bih mogao da razmišljam o nekoj ustanovi kulture koja neguje vrednosti i tradicije srpskog naroda? Ne, to mora da ide na Vladu, gde sede svi. Kada pričamo o pravima manjina, onda kažemo – isključivo ćete vi pripadnici manjina o tome da odlučujete. Zašto? Što to tražite za sebe? Hajde da svi odlučujemo o tome.
Ili će možda jednog dana u selima u kojima su u većini pripadnici manjina da se kreće na crveno svetlo na semaforu jer je tako odlučio savet nacionalnih manjina. Ako se pobunimo, vi ćete reći – ne date nam da živimo kako mi hoćemo.
Dakle, voleo bih da smo mi nekim zakonima ispravili nepravde. Voleo bih da sam čuo od diskutanata koje nepravde u Srbiji treba ispraviti ovim zakonom, podići ću ruku da taj zakon bude donet. Ali, ovo je hir, ne kažem iživljavanje, ovo je nekakav bes.
Trebalo je, gospodine ministre, da dođete da branite ljudska prava u zakonu koji je obrazlagao ministar kulture, da vidim da li biste vi tada ćutali pred činjenicom da čovek nema pravo na svoje mišljenje, samo zato što se to njegovo mišljenje, taj njegov sud ne sviđa ministru.
Kažete da nacionalni savet može podneti Narodnoj skupštini, Vladi i drugim državnim organima i posebnim organizacijama predloge, inicijative i mišljenja o pitanjima iz svoje nadležnosti. U skladu sa kojom ustavnom odredbom? Ustav je jasan – 30.000 građana. Poslovnik kaže – 15.000 i ne znam da li je ispravljena ta neusklađenost između Poslovnika i Ustava.
Kako može nacionalni savet da podnosi Narodnoj skupštini, jer kada kažete to u zakonu mi o tome moramo da raspravljamo? Ne biste valjda rekli – može da podnese, ali Skupština nije obavezna da o tome razmišlja. To može svaki građanin. Napiše predlog ili inicijativu, a sekretar Skupštine kaže – nije u skladu sa Ustavom i Poslovnikom.
Šta ćete reći za inicijativu saveta nacionalnih manjina, hoće li biti odbačena zato što nije u skladu sa Ustavom i sa Poslovnikom Narodne skupštine, koji bi trebalo da bude u skladu sa Ustavom? Kakvo je to predviđeno pravo koje ne može da bude ostvareno? Možda ćemo onda u Strazbur, pošto naš Ustav nije regulisao materiju koju je zakon bolje regulisao – moraćemo da menjamo Ustav zbog ovoga?
Zaista mi je neprihvatljivo da nacionalni savet utvrđuje tradicionalne nazive jedinica lokalne samouprave, naseljenih mesta i da nazivi koje je utvrdio nacionalni savet postaju nazivi u službenoj upotrebi, pored naziva na srpskom jeziku. Kog zakona je to odredba? Koliko zakona mora sada da bude promenjeno zbog ove zakonske odredbe? U koliziji je sa postupkom kojim se utvrđuju nazivi naseljenih mesta, drugi geografski nazivi, u apsolutnoj koliziji koji će zakon da se primenjuje.
Kada se pojavi zahtev nacionalnog saveta, šta će da uradi lokalna samouprava, AP ili država – da prizna ovaj zakon ili onaj po kome postoji procedura? Nacionalni savet predlaže promenu naziva ulica – pa to može svaki građanin. To su sada neka prava, kao velika prava, možete da predložite naziv ulice, pa to može svaki građanin da predloži. Da li je to materija o kojoj se razmišlja, koja se razmatra, o kojoj se odlučuje?
Ova međunarodna i regionalna saradnja – u skladu sa zakonom, nacionalni savet sarađuje sa međunarodnim i regionalnim organizacijama. S kojim zakonom?
Gde je to posle razrađeno, bilo kojom odredbom bilo kog zakona – saradnja nacionalnog saveta i već znate šta ste sve već nabrojali u stavu 1. član 26?
Sada je ovde i ministar za lokalnu samoupravu. Vi kažete da ćete u roku od 90 dana da zaključite prvi poseban birački spisak za izbore za savete nacionalnih manjina, a mi već deset godina čekamo jedinstveni spisak birača u Srbiji. Vi se sada obavezujete da ćete za 90 dana završiti posao koji ne želite da završite već deset godina u Srbiji. Da ste tako ekspeditivni prema svim građanima Srbije, sve bi bilo dobro.
E sada, naravno, predvideli ste na početku da za sve što nije regulisano primenjuju se zakoni o izboru narodnih poslanika, odbornika, ali zašto ovakav sastav Centralne izborne komisije, stalni sastav od tri člana imenuje ministar, a onda u prošireni sastav ulaze i oni koji učestvuju na izborima? Zašto ministar imenuje članove CIK-a?
Dalje, na isti način izbornu komisiju za biračko područje – i obe komisije ne znaju šta će kada se završe izbori i proglase rezultati izbora. Ko ima pravo prigovora? Ko rešava po prigovoru? Gde je spor? Tu ovaj zakon uopšte ne može shodno da se primeni, pošto je tamo RIK, a ovde imate CIK. Znači, neko je morao u ovom zakonu da odredi da li se CIK-u upućuje prigovor. Šta će onaj koji je nezadovoljan objavljenim rezultatima? Zakon ne predviđa njegovo pravo, da se negde u drugom stepenu odlučuje o tome – jesu li izbori bili regularni ili nisu.
Da ne pričam o budžetu, reći ćete mi sad da mi je žao sredstava koja će otići za nacionalne manjine. Nije mi žao, samo ste ponovo odvojili Vojvodinu, sa nekakvim pravima koja bi trebalo da budu na nivou teritorije Republike Srbije.
Stupanjem na snagu ovog zakona vrši se opšti izbor, odnosno reizbor svih nacionalnih saveta. Ako na dan raspisivanja izbora za nacionalne savete nacionalni savet nije navršio polovinu mandata, njegov mandat se obnavlja i trajaće koliko i mandati nacionalnih saveta koji se biraju. To ćete morati da mi objasnite.
Kakve veze ima koliko je trajao mandat kad stupa na snagu zakon po kome se vrši izbor ponovo? Zamislite da ste rekli za sve do sada zakone koje ste donosili da biste ponovo birali ljude? Zamislite zakon o izboru predsednika Republike, pa da ste rekli - pošto gospodin Tadić nije prešao polovinu mandata, on ostaje na funkciji predsednika Republike i ne mora da ide u izbore.
To je pokušao jedanput Slobodan Milošević kada je pre vremena podneo ostavku na funkciju predsednika Republike, pa je neko dao tumačenje da mu nije bilo isteklo pola mandata, pa mu se taj mandat ne računa. Naravno, tada su pravnici još uvek smeli da kažu ono što misle i kad su rekli šta misle, od tog tumačenja se odustalo.
Danas više nemate slobodno mišljenje među pravnicima, zato što, kao i u medicini, svi ljudi strahuju za svoje parče hleba. Sudije strahuju da li će biti reizabrane, tužioci da li će biti reizabrani. Lekari strahuju da li će da izgube posao zato što se na njih okomila firma G17 plus ili neko drugi. Narodni poslanici ovde strahuju da neki ministar ne viče na njih i da ih ne vređa samo zato što je bahat i osion, i ova se država zasniva na strahu koji vlast sprovodi prema njenim građanima i na pravima koja država obećava pripadnicima nacionalnih manjina.
Vi vrlo dobro znate, na sledećim izborima neće male političke stranke da budu jezičak na vagi, nego stranke nacionalnih manjina. Od vas će, dame i gospodo, koji predstavljate ovde nacionalne manjine, da zavisi kako će izgledati buduća vlast u Srbiji.
Ovo vam je sad ulagivanje. Ovo je kao kad ste sastavljali prošlu Vladu, spisak lepih želja i obećanja, a posle ćete da se u javnosti požalite kako vam nisu ispunili ovo, nisu ispunili ono, kako ste veoma nezadovoljni, ali iz klupa da mrdnete nećete, zato što je način da dođete do tih klupa veoma lak, lakši nego za mene i vi to vrlo dobro znate. Sa malim brojem glasova dođete u poziciju da ostvarujete i ono što ne bi trebalo da tražite i o tome razmislite veoma dobro.
Srpska napredna stranka će da sarađuje sa strankama nacionalnih manjina. Za vas su otvorena vrata u svakoj vladi koju budemo formirali, ali mi vam nećemo potpisivati ili obećavati ono što ne možemo da vam izvršimo, ni vama, ni drugim strankama, posebno iz Vojvodine, koje sada te dogovore koriste kao ucenjivački kapacitet.
Mi ćemo da vam pružimo ruku u kojoj nema ni noža, ni skrivenih papira, potpuno čisto i jasno, hoćete - hoćete, nećete - nećete. Pomoći ćemo vam kad god ste ugroženi, a vi da pomognete nama da ovu Srbiju konačno svrstamo u red zemalja čiji su građani ponosni što žive u Srbiji.
Za ovaj zakon može da se glasa, ali vi vrlo dobro znate, ono što vam žuti stave na papir, to u praksi nikada neće da sprovedu.
Nisam želeo da vama na bilo koji način uskratim pravo da tu teritoriju nazivate Sandžakom, samo sam rekao kako je ja nazivam i kako bi trebalo istorijski da se naziva, a vi imate pravo da je nazivate i Sandžakom, i nikad vam to neće niko da zabrani, ali zaista ste izdvojili Sandžak. Pogledajte stenogram, Vojvodinu i Sandžak ste izdvojili.
Dakle, mislim da sam bio potpuno jasan. U Vojvodini su pripadnici nacionalnih manjina na vlasti. U Sandžaku, da koristim vaš izraz, pripadnici nacionalnih manjina su na vlasti. Izgleda da su ovi sposobniji tamo u Vojvodini nego vi u Sandžaku, ali ako mislite da to može bolje da se ostvari preko nekakve autonomije Sandžaka u odnosu na Srbiju, vi znate koliko je to dug put i da jednostavno nije moguće stvoriti novu autonomiju, bar po ovom ustavu sada. Vi nećete imati 50% upisanih građana nikada za takvu odluku.
Sada vas obaveštavam da tražim od vas audio snimak govora predstavnika Srpske napredne stranke Oto Kišmartona. Uključićemo štopericu, gospođo Đukić-Dejanović, on je govorio oko 13 i nešto minuta. Vi ste nas obmanuli ovde i povredili član 105. Poslovnika. Molim vas, od toga nećemo da odustanemo.
Možete da se ponašate od sada kao svetica, ovo vam nikada nećemo oprostiti. Zarad svog komfora, da biste završili još jedan predlog zakona noćas, da biste ovde iscrpljivali sve poslanike koji žele da govore, da biste isterali poslanike opozicije, izrevoltirali ih, učinili ih besnim da napuste sednicu da biste vi to što pre završili, vi ovde grubo kršite Poslovnik. Vi nas ubeđujete da je poslanik govorio 20 minuta, a mi gledali na sat i izračunavali koliko još vremena on ima da govori u drugom naletu.
Zašto se bavite time? Šta vam to treba? Pre nekoliko dana ostali smo u sali da biste još dva zakona izglasali, zaista su bili besmisleni zakoni, da ne radimo još jedan dan duže. Ali, vi ovde na silu, svaki dan gledate u sat, kad dođe pola šest ili dvadeset do šest, razletite se po sali i ne date nikome da govori.
Ministar za ljudska prava ne kaže da ste mu sad uskratili pravo da govori. Kako će on mene da brani, sebe nije mogao od vas da odbrani. Prijavio se da govori, vi ste ga ignorisali kao da ne postoji. Ministar za ljudska prava! Sram ga bilo. Treba da podnese ostavku sad, zato što ste mu vi uskratili pravo da ovde govori. Koga on da uzme u zaštitu? Pripadnike nacionalnih manjina?
Samo pričate. Što to radite? Šta vam to treba? Kakav Veljko? U Veljka da imamo poverenja? Šta to znači treba da imate poverenja u Veljka? Valjda verujemo satu, a ne Veljku. Nije Veljko sat. Molim vas, napravili ste skandal. Insistiram na tome da dobijemo traku i uključićemo štopericu da proverimo koliko je govorio.
Vi ste sada povredili član 104 - dostojanstvo Narodne skupštine. Vi ste rekli da ste uvidom u stenografske beleške utvrdili koliko je dugo govorio gospodin Kišmarton, ili vas nisam dobro shvatio, da vam je to bio drugi dokaz da je on iskoristio vreme.
Taj drugi dokaz u beleškama nemate. Nemojte da nas obmanjujete. U beleškama se ne vodi vreme koliko je ko govorio, nego koliko je minuta pisao stenograf. Dakle, molim vas, preuzmite odgovornost. Izviniću vam se sutra. Neka to bude sankcija za nas, ako nisam u pravu.
Ali, vi ne možete da prođete samo sa izvinjenjem i pravite blamažu od ove skupštine. Ako se dokaže da sam u pravu, verujem ljudima koji su sedeli ovde i gledali na sat kada je govorio gospodin Kišmarton i odvajali vreme da govori još jedanput, onda je najmanje što možete da uradite da se zahvalite na poverenju i da vi prepustite to nekom drugom.
Ovo više nema smisla. Ovo više nema smisla šta radite. Od vas se sve to odbija kao od nekog zida. Ni jednu primedbu više ne prihvatate. Vi niste ona žena koja je izabrana za predsednika Skupštine. Potpuno ste se promenili.
Gospođo Dragutinović, grubo ste narušili dostojanstvo Narodne skupštine. Znam da vi dobro poznajete finansije sve vrste, ali sada izgovoriste reči koje mi govore da o Vladi Srbije ništa ne znate ili bar radite u takvoj vladi u kojoj čovek ne može da nauči šta je politički sistem. Kažete da je jedan ministar napravio dug i da ga nije platio, u jednoj vladi koja ima predsednika, koja ima potpredsednike i ministre, u vladi u kojoj je bila i DS, u državi u kojoj je predsednik iz DS.
Da li je moguće, gospođo Dragutinović, da danas možete da napravite dug, vi kao ministar finansija, i da ga nikad ne vratite? Da li je moguće da postoji takva Vlada Republike Srbije u kojoj vi ministri pravite dugove da drugi članovi Vlade o tome ništa ne znaju i da su to njihovi lični dugovi? Da niste dama, svašta bih vam rekao.
Vi prebacujete na gospodina Ilića, koji vas je kritikovao, ne vas nego celu Vladu, prebacujete na njega odgovornost za nešto što Vlada nije platila. U najmanju ruku je besmisleno. Razumem da je bio ministar finansija, pa da je odbio da plati račune, razume da je bio na položaju negde u trezoru ili negde, pa rekao - ne mogu da platim, ovo nije u skladu sa zakonom, ali jedan ministar koji brine o izgradnji Srbije, ministar koji je brinuo o prosveti, ministar koji brine o ne znam kako ste to već podelili, ne može da pravi svoje dugove. Zašto postoji Vlada i njene sednice? Zašto postoji predsednik Vlade koji sve to kontroliše, usmerava, objedinjuje?
Dakle, gospodin Ilić, iako je tada bio ministar, pa bih mogao svašta da kažem o njemu, mi smo bili u opoziciji, nije napravio dugove i nije vam on ostavio dugove. Bili ste u Vladi, sada ste u Vladi, sami ste sebi ostavili dugove, gospođo Dragutinović.
Gospođo Dragutinović, nije osnivač Javnog preduzeća ''Putevi Srbije'' Velimir Ilić, već Vlada Republike Srbije. Ko kontroliše Javno preduzeće ''Putevi Srbije''? Vlada Republike Srbije.
Nemojte da mi kažete da tako posluje Narodna banka, da tako postoje vaše ministarstvo, da vi svi imate pašaluke svoje, svoje esnafe, da ste zatvorili bar one delove Vlade koje su preuzele političke stranke i da ne znate šta oni drugi rade.
Kakav ste vi ministar finansija ako ne znate koliko vam ovog časa prave dugova ili minusa na računu javna preduzeća? Pa, niste za slikanje, nego da čuvate to malo novca što smo svi mi obezbedili, neki svojim radom, da budete čuvar tog zlatnog blaga našeg, jedinog kojeg imamo.
Nemojte, upustili ste se u politiku, držite se svoje struke. Nemojte da optužujete ministre za ono što učini cela Vlada, odgovornost je na celoj Vladi.
Predstavnik poslaničke grupe.
Da li mogu svoju diskusiju da ostavim za kraj, da je spojim sa diskusijom, kao predstavnik poslaničke grupe?
Dame i gospodo narodni poslanici, ponašanje ministra, ponašanje predsedavajućeg, vrlo lepo je opisano u knjizi Morisa Žolija, u kojoj se vodi izmišljeni dijalog između Makijavelija i Monteskjea.
Kaže Makijaveli: "Sloboda je pravo da se čini ono što zakoni dopuštaju, a moji zakoni će dopuštati samo ono što je potrebno". Kaže još: "Štampa u većini parlamentarnih zemalja sklona je da se zameri celom svetu zato što je potkupljiva, nepravična. Bez ikakve velikodušnosti i rodoljublja, ona jednostavno sprečava samovolju u vršenju vlasti, primorava sve činovnike na poštenje, na skromnost, na poštovanje sebe i drugih. Svakome ko je ugnjeten pruža načina da se izjada i da bude saslušan".
Mnogo toga se može oprostiti ustanovi koja, i pored tolikih zloupotreba, pruža neizostavno i tolike usluge. Ali, šta ćete vi Makijaveliju kada on kaže da će ubuduće dekretom narediti da se nijedne novine ne mogu pokrenuti bez Vladine saglasnosti, ali da mogu da budu ukinute ako se Vlada sa njima ne slaže, da će politička glasila da podvrgne onome što vi danas nazivate taksenom markom i obaveznim finansijskim osiguranjem i jemčevinom.
Otkuda vam, gospodine ministre, Makijavelijeve ideje iz pakla? ''Štamparska će delatnost uskoro, zahvaljujući porastu tih poreza i kazni, biti tako malo unosna, da će se samo najodvažniji upustiti u tu pustolovinu. Gospodo iz štampe, mogao sam vam sve zabraniti, ali ostavljam vas na životu. Uslov toga jeste da ne ometate moje delovanje, niti da ocrnjujete moju vladavinu. Imate pero, pišite, ali dobro zapamtite – za sebe i svoje punomoćnike pridržavam pravo da vam sudim svaki put kada budem napadnut. Kada me budete napali, to ću osetiti, ali, bogami, i vi. Upozoriću vas jedanput, dvaput, treći put ću vas ukinuti."
Juče nam je gospodin ministar, a žao mi je što nije ministar za ljudska i manjinska prava bio tu, govorio o svom viđenju slobode štampe, slobode izražavanja, slobode mišljenja, o svom shvatanju konvencija kojima se štite ta prava. Pa nam je rekao da je razlog za donošenje zakona u tome što se postojeći zakon pokazao neefikasnim.
Kaže da je informisanje dovedeno u pitanje u domenu objektivnog izveštavanja, kao da je cilj informisanja objektivno izveštavanje, kao da je cilj misli i ideje objektivno izveštavanje, a neko će da procenjuje šta je to objektivno, a šta je subjektivno. Kao da mi svi nemamo svoju pamet, kao da čovek nije homo sapijens?
Onda ste rekli da se zbog sprečavanja nastajanja štetnih posledica po život i zdravlje građana, kao i štetnih posledica za rad organa, što je mnogo važnije, organizacija i drugih pravnih lica, zakon donosi po hitnom postupku.
Još rekoste - a šta će da kaže Evropa? Pežorativno, za nas koji pitamo šta će da kaže Evropa, vi rekoste – a šta će da kaže Evropa. Šta može da kaže, kada vi nekog vređate? Evropa je razmišljala i o tome, gospodine Bradiću.
Sada ću da vam održim jedno predavanje o slobodama, a dozvoljavam da vi posle toga, ako išta o tome znate, održite i meni predavanje. Neka javnost proceni čije je shvatanje slobode pravičnije, čije je evropskije, čije srpskije.
Sloboda izražavanja je najopštiji oblik slobode uopšte. Funkcija ove slobode i značaj njene realizacije uslovljeni su postojanjem nezavisnog i nepristrasnog nacionalnog sudstva koje je garancija njenom ostvarenju, što je opet uslov za demokratiju.
Sloboda izražavanja istovremeno može da bude u koliziji sa nekim takođe bitnim i vrlo važnim slobodama i pravima, koji takođe uživaju ustavnu i druge vrste zaštite, kao što su, na primer, pravo na privatnost, pravo na pravično suđenje, pravo na slobodu savesti i veroispovesti i zaštitu vrednosti koja ova prava štite, kao na primer čast, ugled, dostojanstvo, moral, državna bezbednost itd.
Civilizacijski zadatak je da ovakve konflikte rešavamo utvrđivanjem proporcionalnosti i određivanjem primata slobode izražavanja u odnosu na važnost interesa pojedinca ili grupe, na primer, kroz informisanje putem medija. Evropska vrednost, možda nije vaša.
Pojam slobode izražavanja smatra se kao sloboda da se izrazi misao, bilo da se radi o idejama, znanjima, vrednostima, verovanjima, bilo da se to čini pomoću reči, pisma ili slike, ili pomoću svih ostalih savremenih sredstava reprodukcije i difuzije misli i reči, bilo da se radi o štampanoj građi ili modernim sredstvima koje nam pruža informatika, bilo da je reč o knjizi ili štampi, što je mnogo uobičajenije, ili o sadašnjim ili budućim audio-vizuelnim sredstvima.
Postojanje demokratije i njen razvoj, kao i razvoj svakog ljudskog bića, najbolje se štite i omogućavaju slobodom izražavanja. Sloboda izražavanja mije apsolutno, iako se odnosi na sve vidove izražavanja, i ona je odlukama Suda za ljudska prava ograničena tako da na primer ne pokriva širenje i promovisanje rasističkih ideja, rasizma, vređanje verskih osećanja drugih, negiranje holokausta, podsticanje na mržnju. Ona je ograničena i razlozima propisanim u članu 17. Konvencije, kršenjem drugih zajemčenih prava, odnosno zabranom zloupotrebe prava.
Proporcionalnost u koliziji slobode izražavanja i zaštite legitimnog interesa mora da bude odmerena razumnim stepenom tolerancije. Sloboda izražavanja je civilizacijsko dostignuće, uslov napretka ljudskog društva.
Nemoguće je težiti istinskoj demokratiji, vladavini prava i uravnoteženosti odnosa između proklamovanih ljudskih prava i sloboda i njihovom ostvarenju u praksi, a da saradnju između njih ne omogućavamo i obezbeđujemo tako što će sloboda izražavanja biti njihov sastavni element.
Sloboda izražavanja, odnosno omogućavanje njenog pravilnog korišćenja preko masovnih medija je neophodno radi razvoja ljudskog društva i svakog pojedinca u društvenoj, ekonomskoj, političkoj i kulturnoj sferi.
Ostvarenje prava na slobodu izražavanja je uslov za harmonične odnose u društvu, državi, međunarodnoj zajednici, ali i za napredak i razvoj delova ljudskog društva, grupa, država i društva u celini međunarodne zajednice.
Radi isticanja važnosti i pravilnog funkcionisanja prava slobode izražavanja Komitet ministara Saveta Evrope doneo je Deklaraciju o slobodi izražavanja i informisanju. Napred navedenom deklaracijom Komitet ministara Saveta Evrope ukazuje na značaj i ulogu korišćenja slobode izražavanja i informisanja i njene sveopšte primene, bez obzira na granice.
U tu svrhu se kaže „da države imaju obavezu da spreče narušavanje slobode izražavanja i informisanja i da usvoje politiku koja podstiče, u najvećoj mogućoj meri, raznovrsnost medija i mnogobrojnosti izvora informacija, čime se omogućava pluralizam ideja i mišljenja“.
Deklaracija dakle traži da profesionalne organizacije, pored zakonski utvrđenih prava i dužnosti, moraju imati i profesionalno i etičke kodekse, ukazuje na značaj slobodnog protoka informacija i ideja na međunarodnom nivou i da ova sloboda mora biti osnovni element demokratskog pluralističkog društva.
U Deklaraciji se dakle kaže da se želi postizanje ciljeva i – a) zaštita prava pojedinca, bez obzira na granice, da izrazi svoje mišljenje i traži i prima informacije i ideje iz bilo kog izvora i da ih saopštava pod uslovima navedenim u članu 10. Evropske konvencije o ljudskim pravima; b) odsustvo cenzure ili bilo kakve samovoljne kontrole ili ograničavanja aktivnosti učesnika u informativnom procesu medijskog sadržaja ili prenošenja i širenja informacija; c) sprovođenje otvorene informativne politike u javnom sektoru, uključujući pristup informacijama da bi se povećala sposobnost pojedinca da razume politička, društvena, ekonomska i druga pitanja i o njima slobodno raspravlja; d) postojanje velike raznolikosti i nezavisnosti samostalnih medija, čime se omogućava izražavanje različitih ideja i mišljenja.
Nešto o zaštiti izražavanja. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo uključuje pravo na slobodu posedovanja sopstvenog mišljenja, primanje i saopštavanje informacija i ideja, bez mešanja javne vlasti i bez obzira na granice.
Ovaj član ne sprečava države da zahtevaju dozvole za rad televizijskih, radio i bioskopskih preduzeća. Ovim pravom se štiti izražavanje kome preti ugrožavanje ili izražavanje koje je ugroženo, tako što je došlo do onemogućavanja njegove realizacije.
Treba reći da Konvencija ovom slobodom pretežno, ako ne i isključivo, štiti pravo na istu, koje se daje pojedincu ili manjim grupama. Većina i velike grupe će se već i same zaštiti i izboriti za ostvarivanje svojih prava.
Dakle, ova sloboda akcentuje obavezu društva da toleriše individualna gledišta, čak i u slučajevima kada ista „šokiraju većinu, kad su nepristojna, gruba, kada vređaju većinu ili državu.“ Ovo zahtevaju nalozi pluralizma, tolerancije i širokogrudosti.
Sloboda posedovanja sopstvenog mišljenja; pod mišljenjem se podrazumeva stanovište, stav, mnjenje koje jedna ličnost, organizacija ili institucija saopštava zainteresovanim. Mišljenje je intelektualna sposobnost razumevanja i shvatanja predmeta i njihovih međusobnih odnosa. Kao psihološko-psihijatrijski termin mišljenje označava svaki proces i aktivnost kojima čovek svata neku ideju, činjenicu, neki objekt ili samo neki aspekt objekta ili situacije. Sloboda na sopstveno mišljenje je prirodno pravo. Za posedovanje misli se ne odgovara, čak ni onda kada se smišlja krivično delo.
Mišljenje je intima, tajna njegovog autora, sve dok ga ne saopšti, kada isto prerasta u drugu slobodu, u drugi oblik. Da bi se informacije mogli primati i širiti, one moraju biti smišljene, pa se sloboda mišljenja logično pojavljuje kao uslov nastajanja i postojanja ostale dve slobode – primanja i širenja informacija.
Po svojoj prirodi, nesaopšteno mišljenje dostupno je samo njegovom autoru i uživa apsolutnu zaštitu. Na slobodu mišljenja se ne odnosi nijedno od ograničenja koja su taksativno nabroja u stavu 2. člana 10. Apsolutnu zaštitu slobodu mišljenja dao je Komitet ministara, navodeći u svom izveštaju – bilo kakvo ograničenje ovog prava je u suprotnosti sa prirodom demokratskog društva.
Čovek kao misaono biće, kao demokratsko biće, kao civilizacijsko biće, po svom mentalnom sklopu je predodređen da ima svoje individualne poglede i stavove o raznim problemima. On svoje mišljenje mora formirati slobodno, bez prisile, straha ili indoktrinacije od strane javne vlasti koja, promovišući samo jednostrane informacije, utiče na formiranje ne samo javnog mnjenja, nego negira i otežava slobodu mišljenja pojedinaca, kao članova tog društva.
Sloboda mišljenja dakle obuhvata negativnu slobodu, nemogućnosti prisiljavanje na saopštavanje svog mišljenja. Država i njene vlasti ne mogu vršiti bilo kakve klasifikacije i pravljenje razlika u određivanju položaja u društvu između svojih građana koji imaju različita mišljenja. Sloboda saopštavanja informacija i ideja; reč ideja ima više značenja, pre svega, u filozofskom smislu, počev od Platona, koji govori o obliku odgovarajućih empirijskih stvari, Kant govori o ideji uma, a Hegel o apsolutnoj ideji, čiji samorazvoj prikazuje logika. Kao pojam kod ove slobode pod idejom treba podrazumevati stav logike – da je ideja u stvari misao, zamisao, pojam.
Predmet širenja ideja kao delatnosti koja je zaštićena ovom slobodom je sve što je iz života interesantno za javno mnjenje. Sama delatnost „saopštavanje“ je opšti pojam za čitav niz sadržajno i po formi različitih delatnosti, ali usmerenih na to da se određena informacija ili ideja na legalan način učini dostupnom neodređenom broju konzumenata, široj javnosti.
Konvencijom su alternativno zaštićene informacije i ideje tako što se njihovo širenje, saopštavanje javnom mnjenju jemči Konvencijom. Očigledno je da Konvencija pravi razliku između sadržine i prirode informacija i ideja.
Razliku čini i sud prilikom utvrđivanja da li je ova sloboda povređena. Kada kažem „sud“ mislim na Sud za ljudska prava. Sud pod „informacijama“ podrazumeva saopštavanje, širenje, činjenje dostupnim javnom mnjenju bilo kojim medijskim ili opštim komunikacijskim sredstvom činjenica. Sud, dakle, nalazi da se informacija sastoji iz činjenice, bolje reći činjenica. Činjenice su prema nacionalnim sudovima, prema stavu Suda, podložne dokazivanju njihovih istinitosti. Kada je reč o saopštavanju, širenju mišljenja, situacija je sasvim drugačija. Sud nalazi da se činjenice, na kojima se zasniva mišljenje, dokazuju pred sudom i da se može utvrđivati njihova istinitost, odnosno neistinitost, ali ne i zauzeti ili izraženi određeni vrednosni sud.
Dame i gospodo narodni poslanici, juče nam je zastupnik Vlade, odgovarajući na primedbe da se ovako važan zakon donosi po hitnom postupku, rekao da se o zakonu dugo razmišlja, a da je samo procedura hitna, kako bi zakon bio što pre donet, a nekoliko sati posle toga dobili smo amandmane Vlade na Predlog zakona.
Gospodine ministre, jadna je ta vlada koja dugo priprema jedan predlog zakona, a onda kada s njim uđe po hitnom postupku u skupštinsku proceduru odmah sedne i piše amandmane na taj predlog. Mislim da je sramota za svaku vladu koja piše amandmane na svoj predlog zakona i da je sramota za svaku vladajuću većinu kada mora da piše amandmane na Predlog zakona onih koje je tamo izdvojila da vode bezmalo čitav skupštinski rad.
Ovo je hitan postupak. Uopšte niste bili spremni za ovaj zakon. Postupili ste po nalozima možda samo jednog ministra koji se osetio ugroženim zato što ratuje s medijima. U njegovim je rukama moć. On će moći sada da zabranjuje medije, da ih zatvara. Prebacili ste odgovornost medija u privredne prestupe, zatražili od njih da imaju novca na računu, pošto ih već unapred oglašavate krivim, pa će im biti potreban novac da plaćaju kazne, rigorozne i drakonske, mnogo više od maksimalnih kazni za privredne prestupe.
Ovo što sada predviđate ovim zakonom biće najteži mogući oblik privrednog prestupa, pošto ni za jedan drugi nisu predviđene ovako visoke kazne, pošto za sve zloupotrebe u privredi, za tajkunsku privatizaciju, za pljačke i otimanja nema ovako visokih kazni.
Da vas samo malo citiram, gospodine ministre:Ako neko, vodeći sa smišljenim planom podnosioca i kreatora ružne javne reči da danas sve stave na svoju stranu, a sutra će se ponovo naći u poziciji da sve učine žrtvom te iste ružne reči, za njih je najvažnije da se danas provuku, da pregrme. Da bi oni danas pregrmeli, da bi se sutra sve nastavilo po istom, na pljuvanja, ruženja, kršenja prava na privatnost, pretpostavku nevinosti, na očuvanja dostojanstva, obavezu novinarske pažnje, danas je njima važno da se zaklone iza evropske konvencije, iza njene tačke 10.
Valja im slobodom govora nazvati sve što postojeći zakoni nazivaju kažnjivim, a etičnost nedopustivim, i laž i klevetu, i atak na privatnost, i atak na pravo proglašavanja ubicom, lopovom, kakvim sve ne, dok sud to ne dokaže. Danas im u svrhu pobede nad prilikom da se postavi brana toj praksi valja poslužiti se i pravom i nepravom, svim sredstvima. Danas im se valja, kao što im se uvek valjalo, samo se takvim sredstvima služiti, pa dokle se stigne.
Šta je sa onim iz medijskog posla koji hoće da se službe zakonski dopustivim i ljudski korektnim sredstvima i tako da grade svoju karijeru, ali i čitavu profesiju i društveni ambijent? Neka rade tako, gospodine ministre.
Ali, šta je sa onima koji hoće na drugi način da obavljaju svoj posao? Šta je onima koji hoće da iznesu svoj stav i svoje mišljenje, iako se ne slažu sa vladajućom većinom, iako nisu po merilima, normama, uzansima vladajuće većine? Otkud da u obrazlaganju zakona branite one koji će od sada pisati kako vi želite?
Otkuda da opominjete ljude da su pronašli zaštitu u evropskoj konvenciji? Pa, gde će da pronađu? U ovoj jadnoj Srbiji? Ko ih ovde štiti, ne od vas, nego od ovog ministra koji se sada štiti ovim zakonom?
Ko je zaštitio i naše privatne banke, i osiguravajuća društva, i tolike fabrike koje su zatvorene i zemlju koja je otišla u bescenje? Ko je zaštitio ugled, moral, dostojanstvo običnog građanina Srbina?
Ko je sprečio Srbe da se osećaju poniženim kao najgora moguća nacija u svetu? Ko je njih zaštiti? Zakon. Koji zakon? Koji je zakon obezbedio tri obroka danas u Srbiji svakoj porodici?
Ne, nego treba obezbediti da neko slučajno ne kaže nešto loše o nekom javnom posleniku dok se kupa. Pa šta, kad se kupa nek zatvori vrata i prozor. Ne glumi, ne peva, ne bavi se politikom, e sad o njemu ne treba da se piše. Ne, baš o njemu treba da se piše.
Navešću vam primere ovde šta evropska konvencija, šta Sud za ljudska prava kaže o nama političarima, da vidite koliko nas brani. Skoro nimalo, jer smo preuzeli taj posao. Vi ste hteli da budete ministar, šta hoćete, da vas štite zakoni? Štitite se sami ministre. Kada ste u kupatilu, nemojte da vas fotografišu u nekoj nepristojnoj pozi. Budite sami u kupatilu. Okupajte se ko čovek, pa neka vas fotografišu. Kada ne pevate, kada ne glumite, kada niste ministar, nemojte da radite ono što ne sme da izađe u novinama. Što da ne izađe u novine, ako ste ga vi uradili? Vi ste ministar. Bezmalo Bog. U Srbiji su ministri bogovi.
Čeka vas tamo crni automobil, možda i blindiran. Još ćemo da zaštitimo da neko slučajno ne izrekne neki sud o vama. E, pa hoću da imam pravo da izreknem sud o drugome, kao što drugi izriču o meni. Hoću da kažem da ste vi loš ministar i da ste me juče nazvali zastupnikom. Da ste me uvredili, čitave generacije pre mene i generacije posle mene.
Baš vas briga. Time što ste izazvali moj gnev, nisam mogao da kažem predsedniku Skupštine zabranite mu da govori. To je vaš sud o meni. Vi mislite ovde da sam ovde zastupnik. Upoređujete me sa zastupnicima u Hrvatskom Saboru. To je vaš sud, to nije kažnjivo delo. Samo vam kažem da obrazite pažnju.
Marsilio od Padove je u 12. veku rekao da sudovi postoje da nas zaštite od samovolje sudija i gospodara. U šta ste vi danas pretvorili sudove? U predlogu zakona kažete – sud će doneti kaznu, ili kako ste već rekli. Vi ne kažete – sud će da sudi, nego kažete – sud će da izrekne kaznu. Ne postoje sudovi da izriču kazne, nego da sude, da kažnjavaju i da oslobađaju.
Da malo nastavim edukaciju i da napravim kopču. Sud nalazi da se činjenice na kojima se zasniva mišljenje dokazuju pred sudom, ali da se ne dokazuje zauzeti i izraženi određeni vrednosni sud. Po ovom kriterijumu, u nacionalnim zakonima i postoje, recimo, dva krivična dela, i to uvreda kojom se inkriminišu mišljenja u formi tvrdnji, stavova, kvalifikacija, i istinitost se kod iste uglavnom ne utvrđuje i dokazuje, za razliku od klevete koja inkriminiše iznošenje neistinitih činjenica.
Neistinitost, laž se kao element bića krivičnog dela kleveta mora i u našem pravu uvek dokazivati. Iako mišljenje, koje u stvari predstavlja vrednosni sud, stav, gledište, koji su vrlo često lična procena njegovog autora o nekom događaju i situaciji, problemu bilo kakve vrste, nije podložno dokazivanju istinitosti, odnosno neistinitosti, takvoj proveri su podložne činjenice na kojima se mišljenje zasniva.
Sud posebnu zaštitu pruža mišljenjima, kritikama i stavovima izrečenim protiv nosilaca javnih funkcija, čak i kada su ista učinjena sa jakim ili preteranim izrazima, dovodeći njihovu opravdanost u kontekst sa ciljevima koji se kritikom žele postići.
Kontroverzna mišljenja potrebno je javno iznositi i štititi, naročito u predizbornim kampanjama, kada su dozvoljena protiv Vlade i političkih protivnika. Kritike treba da imaju znatno širu granicu i treba da budu tolerisane.
U interesu društva, medijima se mora ne samo tolerisati, nego i priznati pravo na tzv. dobronamerne greške. Sud novinarima i izdavačima koji imaju legitimni cilj, a objavili su informaciju od javnog interesa, uložili su razuman trud za utvrđivanje istinitosti činjenica, uvodi amnestiju od odgovornosti, čak i onda kada se utvrdi da su činjenice neistinite. To piše u toj konvenciji iza koje mi želimo da se zaklonimo.
Prema stavovima Suda, odbrana žalilaca i utvrđivanje njegovih dobrih namera, isključuje potrebu za dokazivanjem istinitosti, odbrana dokazom istinitosti. Medijima sud ostavlja pravo na neophodni prostor za grešku. Nepodeljeno je mišljenje teorije i prakse, a isto je mnogo puta u predmetima apostrofirao i sud, da je sloboda širenja informacija i ideja od najvećeg značaja za politički život i kvalitet demokratije svake države.
Prosto je nezamislivo održavanje slobodnih i demokratskih izbora bez istinskog ostvarenja ove slobode. Ova sloboda omogućava kritiku vlasti i to ih primorava da rade zakonito, kvalitetno i u opštem interesu, i da ne krše zagarantovana ljudska prava i slobode, odnosno da izgrađuju pravnu državu. Sud je, afirmišući slobodu i širenje informacija i značaj njene uloge, u jednoj odluci naveo – sloboda izražavanja predstavlja jedan od suštinskih osnova demokratskog društva i jedan od osnovnih uslova za njegov napredak i razvoj svakog pojedinca. Sloboda širenja informacija i ideja je logični sled, nastavak slobode primanja informacija, posebno kada je reč o elektronskim i štampanim medijima. Samo primljena, saznata informacija može biti širena njenim iznošenjem ili prenošenjem u javnost.
Kako postoje pravni subjekti koji se bave samo primanjem ili samo širenjem, emitovanjem, štampanjem informacija, mišljenje suda je da ovi pravni subjekti treba da sarađuju ili ne sarađuju potpuno autonomno, bez posredovanja ili bilo kakvog mešanja države.
Sloboda saopštavanja, širenja informacija i ideja je vrlo široka i uživa zaštitu, čak i onda kada bi se "prima facis" ili na prvi pogled reklo da objavljivanje takve informacije ne treba dozvoliti, a ako je objavljena, treba je podvrći kazni.
Sud se nije složio sa odlukama nacionalnih sudova Francuske u dva predmeta. Jedan od njih je Isorni. Žalioci su u štampi objavili reklamni oglas u jednom nacionalnom dnevnom listu, u cilju rehabilitacije generala Petena. Za objavljivanje oglasa, nacionalni krivični sud ih je oglasio krivim i obavezao na plaćanje simboličnih novčanih iznosa.
Sud je u više puta raspravljao odnos slobode izražavanja prema problemima rasizma, ksenofobije, negacionističkih i antisemitskih izjava, pravdanja nacizma itd.
No, za razliku od nacionalnih sudova, sud pravde se upustio u analizu reklamnog teksta. Nalazeći da su se žalioci u tekstu distancirali od kazni time što se u istom ukazivalo na nacistička zverstva i progone i nemačku svemoć i varvarizam. Sud je i u ovoj presudi potvrdio svoje već usvojene stavove, da pravdanje nacističke politike ne sme da uživa sudsku zaštitu na osnovu člana 10, ali iz obrazloženja presude proizilazi da je sud uvideo da je reklamni tekst žalilaca ne pominje, tj. izostavlja istorijsku činjenicu da je maršal Peten svesno tome doprineo, naročito odgovornošću koju snosi za progon i deportaciju desetina hiljada Jevreja u Francuskoj.
Ovaj sud slučaj nije razmatrao jednostrano, nego je uzeo u obzir i druge okolnosti. Ukazano je i na deo napora koje svaka zemlja mora da uloži u cilju otvorene i smirene rasprave o sopstvenoj istoriji. Konstatovana je i činjenica da su autori reklama, članovi dozvoljenih legalnih, a ne ilegalnih udruženja.
Sud je još istakao ozbiljnost krivične osude, s obzirom na postojanje drugih načina intervencije i opovrgavanja, naročito pomoću građanskih instrumenata.
Sloboda štampe je sloboda koja nije navedena kao sastavni deo slobode informisanja, a nije deo nijedne druge slobode zajamčene konvencijom.
U uporednim nacionalnim pravnim sistemima, ponegde nalazimo kao zasebnu slobodu zajamčenu Ustavom, a mnogo češće regulisanu zakonima o informisanju uopšte ili čak posebnim zakonima.
Član 10. slobodu štampe eksplicitno uopšte ne pominje ni kao slobodu medija uopšte, ni kao slobodu štampanih medija. Ali, život nacionalnog zakonodavstva, s jedne strane, i značaj ove vrste medija za demokratiju i demokratske procese, sa druge strane, veliki broj predmeta sa štampanim medijima kao subjektima ili predmetom spora, uslovili su da je sud ustanovio i doneo veliki broj presuda, stvarajući vrlo bogato precedentno pravo za oblast štampanih medija.
Sud je proširio broj sloboda utvrđenu konvencijom na još jednu, veoma opravdano. Brojnim presudama sud je usvojio niz principa i pravila obavezujućih za nacionalne sudove, koja štampanim medijima daju privilegovan, specijalan status.
Ovakav status štampani mediji su izborili realnošću koja se ogleda u činjenici da se i u našoj zemlji, kao i u mnogim drugim državama najbrojnije žrtve vlasti, zbog korišćenja slobode izražavanja, pojedinci iz redova novinara i izdavača.
Nije mali broj novinara koji su istinu otkrivenu i saopštenu u novinama platili najvećom cenom – životom. Štampani mediji su čuvari, ali i kreatori javnog mnjenja, pogotovo u oblasti politike. Najznačajnije principe, stavove i preporuke, sud je za štampane medije i njihovu slobodu inaugurisao u presudama u slučajevima Lingens i Torgerson, što ne znači da se i u mnogim drugim slučajevima sud nije bavio slobodom štampe.
Sud je tako u predmetu Lingens, u odnosu na slobodu štampe naveo – iako štampa ne sme da prekorači utvrđene granice, naročito u pogledu zaštite ugleda drugih, ona je ipak obavezna da objavljuje informacije i ideje o pitanjima o kojima se raspravlja na političkoj sceni, kao i one koje se tiču drugih sektora od javnog interesa. Ne samo da štampa ima zadatak da objavljuje takve informacije i ideje, već i javnost ima pravo da ih dobije.
Posebnu važnost za slobodu štampe ima zauzeti stav suda u presudi Torgerson. Novinar je svoj članak zasnovao na javnom mnjenju koje čine glasovi i tvrdnje tipa – rekla kazala, dakle, bez personifikovanih izvora saznanja i istraživanja. Ako novinar na osnovu takvih izvora saznanja da kvalifikacije i tvrdnje koje znače ocenu vrednosti, vrednosne sudove, ne sme se tražiti dokazivanje, utvrđivanje istinitosti, niti u tom smislu izvođenje bilo kakvog dokaza. Sud u ovoj presudi kaže da je zahtevanje istinitosti nerazuman i čak nemoguć zadatak, jer bi štampani mediji teško šta mogli da objave kada bi imali obavezu da objavljuju samo u potpunosti dokazane činjenice.
Zaštita kvaliteta pravilnog ostvarivanja zajemčenog prava na slobodu izražavanja obezbeđeno je u samoj konvenciji, odredbama člana 17. iste, koji nosi naslov Zabrane zloupotrebe prava i glasi: "Ništa u ovoj konvenciji ne može se tumačiti tako da podrazumeva pravo bilo koje države, grupe ili lica da se upuste u neku delatnost ili izvrše neki čin koji je usmeren na poništavanje bilo kog od navedenih prava i sloboda ili na poništavanje bilo kog od navedenih prava i sloboda ili na njihovo ograničavanje u većoj meri od one koja je predviđena konvencijom".
Dakle, član 17. zabranjuje zloupotrebu prava i državama kao nosiocima moći u odnosu na pojedinca, ali i pojedincu u odnosu na pojedince i druge subjekte.
Kada je reč o oblicima na koji nacionalne države intervenišu u ograničavanju korišćenja prava na slobodu izražavanja, na lestvici istih kao najopasnijih sud izdvaja cenzuru.
Pod cenzurom se smatra službena kontrola sadržaja informacija u štampi, radio i TV emisijama, filmu, javnim, dnevnim, periodičnim publikacijama, knjigama, a koja prethodi njihovom objavljivanju i vrši se u preventivne svrhe, radi eliminisanja štetnih sadržaja po stvarne ili pretpostavljene interese cenzora.
Cenzuru najčešće vrše države ili političke organizacije. Nekada su to radile i crkve. Cenzura svakako sprečava davanje informacija onima koji žele i imaju pravo da ih prime. U praksi mere cenzure se ogledaju i u uslovljavanju bavljenja novinarskim pozivom, prethodnim dobijanjem dozvole od nekog državnog organa ili tela ili pretnjom njenim ukidanjem. Ovaj zakon je prepun pretnji.
Nakon cenzure, kao delatnosti vrlo opasne i pogubne ne samo za korišćenje prava slobode i izražavanja, nego i za demokratiju uopšte, najveća opasnost za potpuno i pravilno uživanje prava na slobodu izražavanja dolazi od krivičnih presuda kojima se poslenici primanja i saopštavanja informacija oglašavaju krivim i osuđuju na novčane ili zatvorske kazne.
Na poguban uticaj krivičnih presuda sa osudama i kaznama novinarima nije presudno kolika je visina i koja je vrsta kazne. Čak i male, simbolične kazne imaju ulogu cenzora, bolje reći, upućuju na autocenzuru.
Na ovako negativno dejstvo krivičnih predmeta u ovoj oblasti ukazuje i sud kada kaže – iako kazna koja je izrečena autoru nije mogla da ga spreči da se izrazi, ona je ipak predstavljala neku vrstu cenzure koja će ga najverovatnije sprečiti da daje ovakve kritike ubuduće. Na isti način ovakva kazna će najverovatnije ometati medije da obavljaju svoj zadatak prenosioca informacija i čuvara javnog mnjenja.
Visina iznosa novčane kazne koju obično prate pozamašni sudski troškovi, kada njihov iznos ne prati imovinsko stanje osuđenog novinara i dovodi u pitanje njegov finansijski opstanak, mogu predstavljati intervenciju u oblasti slobode izražavanja.
U slučaju Oberšlik žalilac je novinar kojeg je nacionalni sud Austrije osudio za krivično delo izvršeno prema jednom političaru, jer je u novinskom članku komentarisao njegov govor i nazvao ga kretenom. Sud je analizirao i cenio ceo članak, zaključujući da je političarev govor očigledno imao za cilj da bude provokativan, a samim tim da izazove žestoke reakcije.
Imajući u vidu ovakav karakter i prirodu govora, iako se reči podnosioca predstavke mogu smatrati polemičkim, one zbog toga ne predstavljaju neopravdan lični napad, pošto je autor dao objašnjenje koje je objektivno razumljivo i zasnovano na političarevom govoru.
Predmet ''Lingens protiv Austrije'' je bila sloboda izražavanja i pravo na ugled jednog visokog državnog funkcionera Austrije.
Nakon održanih izbora 1975. godine, Bruno Krajski je izabran za saveznog kancelara. Nakon izbora i pobede Bruna Krajskog na istim, novinar Lingens je u novinama objavio dva svoja članka u kojima je izložio kritici saveznog kancelara.
Kritika se odnosila na politička opredeljenja Krajskog. Pisano je o tome da je Krajski najavio koaliciju sa partijom čiji je predsednik imao nacističku prošlost. Novinar je ukazao na brojne pokušaje kancelara da pruži političku pomoć nacistima. Dajući sud o političkom ponašanju Krajskog, novinar je isto definisao kao nemoralno i nedolično i da isti demonstrira oportunizam najnižeg ranga.
(Isključen mikrofon.)
Gospodin ministar je izrekao jedan sud o zakonu, koji u ovom parlamentu ne bi trebalo da bude izrečen ili bar da prođe bez komentara, tim pre što je tu i gospođa ministar pravde, gde bi trebalo da ga uputi, kada se već usuđuje da ovde brani zakone ili da ih obrazlaže, da bi trebalo bar malo da poznaje terminologiju, odnosno da ne obmanjuje javnost svojom terminologijom.
Naime, ne postoji niska i visoka zaprećena kazna za novinara. Malopre sam vas upozorio na odluke Evropskog suda pravde, gde kaže da i minimalne kazne predstavljaju jedan vid cenzure, pošto upućuju na autocenzuru onoga koji je kažnjen.
Vi ste nama, ministre, rekli da su kazne koje su propisane minimalne i ohrabriće urednike i novinare da postupaju civilizovano ili šta ste već time rekli.
Nađite mi jednog čoveka koji za kaznu kaže da je mera ohrabrenja, jednog normalnog čoveka koji je pročitao dve knjige u prvom razredu osnovne škole, ko će vam reći – da se kazna izriče da bi se neko ohrabrio.
Tako da, uopšte, sumnjam u intelektualne sposobnosti onoga ko vas je ovde poslao, a mislim da svoje niste dokazali održavši nam ovde nekakav pledoaje o slobodnom novinarstvu. Drage volje ću napustiti ovu salu zato što je očigledno da narodni poslanici ovde nemaju pravog konkurenta, posebno poslanici opozicije.
Zaista mi je drago da je Vlada u punom kapacitetu pokazala kakvim sve kadrovima raspolaže.
Dame i gospodo narodni poslanici, juče je, reagujući na stavove Evropske komisije o uvođenju vizne liberalizacije građanima Srbije, premijer Cvetković uvredio više od polovine građana Srbije, svrstavajući nas u dve kategorije građana i rekao – evo, sada vidite da DS i koalicija okupljena oko nje ispunjava svoja obećanja.

Tražim izjašnjenje od predsednika Vlade, da li je cela Srbija ispunila uslove da bude stavljena na belu šengen listu, da li su svi građani Srbije zbog toga trpeli i u ekonomskom, i u finansijskom, i u političkom i u svakom drugom smislu, ili je to samo DS i većina okupljena oko nje? Da li će ta mera da se primenjuje isključivo na one koji podržavaju DS, a ostali će možda morati drugačije da čekaju? Da li je predsednik Vlade predsednik Vlade Srbije ili predsednik Vlade DS i stranaka okupljenih oko nje?

Smatram to uvredom i ponižavanjem svih građana Srbije, pa čak i onih koji pripadaju toj DS i strankama okupljenim oko nje u nekakvu većinu, zato što je počelo izdvajanje svojstveno kampanjama DS od pre nekoliko godina, kada smo postojali mi nekulturni, mi nedostojni, i oni koji su kulturni i koji su dostojni.

Mislim da bi trebalo, gospođo Đukić-Dejanović, ali ko bi to sada vama dokazao, vi imate preča posla, da uputite pismo predsedniku Vlade, da ga obavestite da je Narodna skupština u velikoj meri zaslužna za tu meru, zato što je donela zakone i stvorila ambijent i uslove koji su procenjeni kao uslovi koji omogućavaju da građani Srbije putuju bez viza kroz zemlje članice EU i neke koje nisu, i da bi to bio pravi odgovor Narodne skupštine na jednu nepromišljenu, provokativnu, drsku i uvredljivu izjavu predsednika Vlade.