Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Mirko Čikiriz

Mirko Čikiriz

Srpski pokret obnove

Govori

Vratiću se, zaboravio sam na temu. Po izboru guvernera, osnovni zadatak guvernera je bio da zaustavi rast kursa evra i da zaustavi rast, pre svega, osnovnih životnih namirnica, da uspostavi stabilnost cena. Nakon izbora guvernera, pošto smo i guvernera izabrali po pretpostavljenom programu, pod političkim pritiscima, što je nedopustivo, s obzirom na ustavni položaj, što se tiče samostalnosti i nezavisnosti NBS, mi imamo porast osnovnih životnih namirnica od 30%.
Zbog toga ja želim da naglasim, u ime SPO i DHSS da bi zaista ova rasprava imala svoj puni smisao, da ste trebali da pozovete predložene članove za izbor saveta guvernera NBS, da zaista u jednoj argumentovanoj diskusiji mi makar vidimo i naznake onoga što će oni raditi i kakav će njihov odnos biti prema međunarodnim finansijskim institucijama, s obzirom da imamo i članove Vlade, poput gospodina Krkobabića koji se hvalio kako je "njet" rekao nekoliko puta MMF-u i ostalim finansijskim institucijama, a sada vidimo da smo ipak u prilici da sa njim… (Narodni poslanik je prekinut od strane predsedavajuće, zbog isteka vremena.)
Dame i gospodo narodni poslanici, mislim da je javnosti poznato da je SPO sa DHSS na sličan način postupao, bez obzira da li smo deo vladajuće većine ili deo opozicione grupacije. Zbog čega? Mi nikad ne gledamo na bilo koji problem crno-belo.
To sam želeo da ukažem i da je ovde ministar pravde, ali tu je državni sekretar, da tendencija da se sve što je uradilo prethodno i prethodna ministarstva pravde, učini u startu jako lošim, da se navodi da je haos kod nas u pravosudnom sistemu itd. nije dobro, jer ćete sutra sa istom matricom vi, kada ne budete bili na toj poziciji, doći pod udar sličnih neargumentovanih kritika.
Naravno da amandman gospodina Janka Veselinovića treba prihvatiti. Argumentacija koju je izneo je argumentacija koju sam hteo da iznesem možda čak i 99%.
Mi ovde treba da razmišljamo i da uporedimo i da analiziramo tri ozbiljne i ključne stvari.
Prvo, predlagač je trebao, uz obrazloženje, da nam dostavi u brojkama spisak grupa krivičnih dela lica koja su obuhvaćena ovim Zakonom o amnestiji.
Pokušao sam da dođem i došao sam do nekih jako interesantnih podataka. U nedostatku tih statističkih pokazatelja, a neko se može igrati sa statistikom na ovaj ili na onaj način i onda dolazimo u velikoj meri do raznih proizvoljnih tumačenja itd, ali brojke su neumoljive.
Po strukturi krivičnih dela u 2011. godini zbog teških krađa imovinskih dela osuđeno je 1688 lica. U zatvorima je 268 osoba zbog pokušaja ubistva ili ubistva, 109 za silovanje, 392 za nasilje u porodici, 313 za telesne povrede, 244 za posedovanje oružja i ugrožavanje sigurnosti, 41 iz sfere organizovanog kriminala i 10 ratnih zločinaca.
Mi odmah vidimo da dominiraju takozvana lakša krivična dela. Ako je kod nas u zatvorima oko 11.500 lica i 1100 će se, po usvajanju ovog zakona, odmah naći na slobodi, onda je trebalo razmišljati pre svega o učiniocima lakših krivičnih dela.
S druge strane, ušteda koju bi država na taj način dobila, mogla je da se uloži u ono što nedostaje našem sistemu, a to je prava resocijalizacija učinilaca krivičnih dela.
Svaka kazna ima dva osnovna cilja – da zastraši i da pripremi učinioca krivičnog dela za život po izlasku sa odsluženja kazne.
Ako se analizira obrazovna struktura, videće se da je samo oko 2500 učinilaca krivičnih dela sa srednjom, višom školom i fakultetom. Znači, ostaju nam oni sa najnižim obrazovanjem, oni koji kada izađu na slobodu sigurno ih neće čekati posao ili dobro plaćen posao, a oni će se u ovakvim uslovima i stanju u srpskim zatvorima i bez onoga što je davno država trebala da uradi, da glavni akcenat baci na resocijalizaciju, na pripremu za život izvan zatvora.
Hteli ili ne, najčešće će se ponovo obučeni i usavršeni u zatvoru u vršenju krivičnih dela ti ljudi verovatno biti prinuđeni da ponovo vrše krivična dela i onda ćemo imati naslove u novinama da su ljudi koji su bili obuhvaćeni amnestijom, recimo, bile su ubice, izvršioci krivičnih dela u nekom verovatno
kratkom roku, po njihovom, privremenom otpuštanju iz zatvora.
Ako gledamo kako se kazna zatvora kroz ljudsku civilizaciju izvršavala, videćemo da zatvorske kazne postoje još u rimskom dobu, u Vavilonu itd, ali je to bio klasičan zatvor. Tek u Engleskoj, sredinom 16 veka, počinju da se prave zatvori nalik na onome na šta danas liče – zatvorsko-popravnog tipa. penologija zaživljava početkom 19. veka, a mi u 21. veku akcenat ne stavljamo na penologiju i to je ono što je loše za ovo društvo. Zbog toga SPO i DHSS smatraju da bi ove probleme trebalo rešiti prihvatanjem ovog amandmana.
Nažalost, u kratkom smo roku, po isteku zakonskog roka, podneli neke amandmane koji su bili jako korisni. Mislimo da Vlada treba da razmišlja o onome o čemu treba da razmišljaju sve buduće vlade, a to je kako da osuđenike, izvršioce težih krivičnih dela, pripreme za život po izlasku iz zatvora, kako da se na minimum svede opasnost od ponovnog vršenja krivičnih dela.
Bez obzira na razne izveštaje o stanju u srpskim zatvorima, bez obzira što se uslovi izdržavanja zatvorskih kazni ipak realno iz godine u godinu poboljšavaju, oni i dalje nisu dobri i zbog prenatrpanosti zatvora i zbog odsustva rada ljudi koji poseduju multidisciplinarna znanja i psihologa i sociologa i pedagoga, itd.
Zbog toga što je, recimo, zatvor u Sremskoj Mitrovici, bivša škola u zatvoru pretvorena u spavaonicu i mnogi, mnogi zatvorenici zaista, pošto nemaju dobre i pristojne uslove izdržavanja zatvorske kazne, ne da nemaju tu potrebnu resocijalizaciju, nego čini nam se da u ovakvim uslovima postaju još spremniji na vršenje krivičnih dela po izlasku na slobodu.
S treće strane, kroz prizmu žrtava i porodice žrtava, učinioci krivičnih dela koji će se, po usvajanju amnestije, naći na slobodi, a govorim o najtežim krivičnim delima koja obuhvata ova amnestija, porodice žrtava su ogorčene. Vi već možete da vidite njihove reakcije u javnosti. Mi to ne želimo, ali ako se desi da neko takav ponovo neposredno po izlasku iz zatvora izvrši neko slično ili krivično delo iz grupe tih krivičnih dela, onda će zato njima pre svega biti krivo Ministarstvo pravde, koje je predložilo ovaj zakon, vladajuća većina koja je to podržala i koja je to izglasala.
Još nešto želim da kažem što je jako korektno. Za stanje u srpskim zatvorima, zato što nema potrebne resocijalizacije, nije kriva ova vlada i nije kriv ovaj sastav ministarstva, ali ako hoće da sprovedu neku novu politiku, a ako je nova politika podrazumeva se da treba da bude bolja, onda ne treba sprovoditi novu politiku koja je gora.
Drugo, pominje se da su vode promenjene društvene, političke i ekonomske prilike. Ništa bitno nisu promenjene, ni ekonomske prilike, ni društvene prilike, pa čak ni političke prilike, jer imamo, recimo, SPS koja je simbol kontinuiteta u vlasti od devedesete godine pa do 2012. godine, samo sa manjim ili većim učešćem u vlasti.
Nije ovo akcenat na odgovornost samo SPS, ne želim da se tako shvati moja diskusija, nego je ovo dokaz da nema nekih bitno novih društvenih i političkih i ekonomskih okolnosti. Verujem da ćemo se oko toga svi složiti.
Da zaključim, po nama je bilo sasvim logično da amnestijom, zbog toga što su lakša krivična dela učinjena prvi put i zbog prenatrpanosti u zatvorima, i zbog uštede države, i zbog toga što je Vlada krenula u borbu protiv korupcije i kriminala, pa se pretpostavlja da će biti potrebno mesta u zatvorima za one koji će dići pod udar borbe protiv korupcije i kriminala, sa čime se mi u potpunosti slažemo.
Mislimo da je amnestija trebala da obuhvati samo lica, počinioce lakših krivičnih dela, a da se ušteda ostvarena na taj način usmeri u pravcu resocijalizacije.
Zaista je veliku nedoumicu, u stručnoj javnosti pre svega, stvorio ovaj član 10. izmena i dopuna Zakona o Narodnoj banci. Iako smo u političkom smislu mogli da razumemo sve ono što su pravnici satkali u prve izmene i dopune Zakona o Narodnoj banci, očigledno je da se tu radilo o politici, ovde zaista ne mislim da je u pitanju politika. Ovde se zaista radi i o stručnoj pravničkoj problematici.
Ako je Ustav već predvideo ustavnu žalbu kao mogućnost zaštite u slučaju da su iscrpljena ostala pravna sredstva ili da pravna sredstva nisu predviđena, zbog čega se sada ide na neko dupliranje? Zbog čega se ne ostavi samo ustavna žalba, nego se to definiše kao žalba Ustavnom sudu? Samim tim se i ovaj član 170. Ustava Republike Srbije dovodi u neko novo tumačenje.
Sa mnogim kolegama iz struke smo ovih dana na ovu temu diskutovali i nikome od njih nije jasno zašto, ako zakon predviđa da ne postoji dvostepen postupak, da se o pravima razrešenih funkcionera odlučuje pred našim najvišim sudom, pred Ustavnim sudom, ako je ta odluka suda konačna i zbog čega se ne ostavi ustavna žalba kao kod svih ostalih slučajeva, već se ide na podnošenje neke posebne specijalne žalbe, koja se definiše kao žalba Ustavnom sudu.
Zaista ne mislim da je u pitanju politika. Ne sumnjam u to da ste se konsultovali sa pozvanim stručnjacima, ali ovde se u obrazloženju, u odbrani ovih izmena poziva na uporedno-pravnu praksu. Međutim, to bi bilo sasvim uredu da je uporedno-pravna praksa u duhu našeg Ustava. Međutim, uporedno-pravna praksa je imala rešenja koja su bila u duhu Ustava tih zemalja. Sigurno je da će ovo rešenje, po meni, jako biti sporno pred Ustavnim sudom. Zbog toga ne razumemo zbog čega se ušlo u ovu, po nama, apsolutno ničim izazvanu i nepotrebnu avanturu, jer ovim predlagač zakona ništa ne dobija.
Po meni, mislim da bi trebalo ostaviti to rešenje koje predviđa Ustav. Sigurno je da će ovo biti jako interesantan predmet pred Ustavnom sudom Republike Srbije.
Moje skromno mišljenje kao pravnika je da postoji mnogo više šansi da Ustavni sud ovaj član 10. proglasi neustavnim. Zbog toga kažem da ne treba ulaziti u ovu avanturu, koja je apsolutno besmislena.
Hvala.
Gospođo Tabaković, nisam pominjao Upravni sud zbog toga, kažem, što sam se pozvao na član 170. Ustava Srbije, koji kaže – ako ne postoje druga pravna sredstva, drugi pravni lekovi ili su iscrpljena već postojeća pravna sredstva i postojeći lekovi, pa ako je već okončan postupak, jedino sredstvo koje ostaje onome koji je razrešen ili su povređena njegova prava to je pravo na podnošenje ustavne žalbe. Ustav to već predviđa, a vi kažete – žalba Ustavnom sudu.
Znači, uvodi se jedan, po meni, nepotreban institut koji možemo definisati. Kada bi nekog pravnika sa iskustvom pitali koja je razlika između žalbe Ustavnom sudu i ustavne žalbe, niko ne bi znao da da kvalitetan odgovor.
U čemu je razlika, izuzev u redosledu reči? Mislim da je suština ista i da je postupak pred Ustavnim sudom, pošto se ovim predlogom člana 10. ne reguliše postupak... Znači, onda će važiti ona pravila i Poslovnik o radu Ustavnog suda i onda je nepotrebno, kad već Ustav definiše pravo na podnošenje ustavne žalbe, to definisati kao neku posebnu žalbu Ustavnom sudu. Pričam o nekom specifičnom pleonazmu koji je, po meni, nepotreban. Možemo krenuti od onoga da od viška glava ne boli, ali bojim se da će upravo zbog toga što Ustav to već predviđa ovakvo rešenje biti proglašeno neustavnim.
Mislim da je ova rasprava jako dobra i kvalitetna i da smo ipak uspeli da se približimo samom centru problema. Ukazivali smo Zakon o Ustavnom sudu ne predviđa žalbu Ustavnom sudu na način na koji predviđa ovaj zakon. Znači, samim tim nema usklađenosti zakona i zakon nije u skladu sa našim pravnim sistemom, odnosno predlogom člana 10.
Sa druge stran, postavlja se pitanje, pominje se dvostepenost. Zakon o Ustavnom sudu ne predviđa da po žalbi Ustavnom sudu rešava Ustavni sud u prvom postupku, a onda po ustavnoj žalbi Ustavni sud u drugom postupku. Dolazimo u jednu prilično pravnički složenu situaciju, a samim tim ne regulisanu situaciju – kako može Ustavni sud da odlučuje o žalbi Ustavnom sudu u prvom postupku.
Sada pošto je Narodna banka predložila amandman da ostaje ustavna žalba, onda ćemo imati pred Ustavnim sudom, ovako kako je to zamišljeno, naravno, svim vrstama tumačenja, prvostepeni i drugostepeni postupak, što opet ne može. Naravno da je ovo sve posledica onoga o čemu smo mi pričali u avgustu ove godine kada je politika uradila to što je uradila sa Narodnom bankom Srbije. Sada, kako dalje idemo, pošto je sve to bilo regulisano na dobar način i pošto je sve bilo u skladu sa Ustavom i našim pravnim sistemom, mi ćemo sa ovakvim i sličnim izmenama sve više zadirati u neustavnost i neusklađenost sa našim pravnim sistemom.
Molio bih da mi gospođa Jorgovanka Tabaković objasni koji je to postupak, pošto se iz predloga ne vidi, po kom zakonu će Ustavni sud rešavati po žalbi Ustavnom sudu, a kako će onda Ustavni sud postupati po ustavnoj žalbi? To nikome ovde nije jasno. Mislim da je to suštinsko pitanje.
Znači, odgovora nema. Pretpostavio sam da ga neće biti. Nemoguće je dati pravnički odgovor.
Što se tiče nasleđenih problema, za rešavanje svih nasleđenih problema i svih problema u našem društvu koja su u skladu sa Ustavom i zakonom i koja su u korist građana Srbije, uvek ćete imati našu podršku.
Što se tiče onoga što ste pričali, verujem da ste mislili na "Agrobanku". Mislim da je vlast našla praktično najbolje rešenje, ali opet protivustavno, zbog toga što se nisu poštovala prava akcionara, zato što se radilo o nacionalizaciji itd. O tome smo pričali kada smo pričali o Zakonu o "Agrobanci".
Zbog toga imate, mislim da ima još poslovničkih mogućnosti preko odbora da prihvatite ono o čemu smo mi pričali, jer je očigledno da odgovori na krucijalna pitanja, kako će Ustavni sud postupati po žalbi Ustavnog suda i po ustavnoj žalbi i kako će jedan te isti najviši sud u ovoj zemlji rešavati u prvostepenom i drugostepenom postupku, ne postoje. Zato vam kažem, a i kolega Veroljub Arsić kaže, naravno, ono što je notorna činjenica i na koju smo mi ranije ukazivali, da Zakon o Ustavnom sudu ne predviđa ovu situaciju i samim tim mi vama u najboljoj nameri ukazujemo na neustavno rešenje koje ne treba izglasavati. Čujem da je zakazano glasanje za danas. Time ništa nećemo rešiti, ne rešavamo mi tekuću problematiku.
Sa druge strane, mislim da su neke kolege koje su oponirale nekim vašim stavovima u nekoj svojoj argumentaciji takođe pogrešili. Ustavni sud rešava o svemu onome što izađe iz Narodne skupštine, o svim odlukama, zakonima, u smislu da li su usklađeni sa Ustavom i našim pravnim sistemom, pa samim tim i o ovim aktima, a za to je predviđen postupak u Ustavu u članu 170, a on se zove – ustavna žalba.
Mislim da je predloženi amandman zaista celishodan i mislim da je jednostavnije guverneru da radi sa starim rešenjem i celishodnije, a samim tim je njegova odgovornost podeljena sa odgovornošću Izvršnog odbora, odnosno Izvršni odbor zadržao bi ovlašćenja koja je imao.
Neću se više javljati po ovim amandmanima ali budući da malo pre nisam dobio reč reći ću nešto vrlo kratko, pošto je očigledno bilo pogrešno protumačeno jedno moje izlaganje.
Naime, sa svojim kolegama iz naše poslaničke grupe sam dosta puta rekao u ovoj skupštini, mi uopšte nismo zadovoljni iz SPO o reformama i brzinom približavanja naše zemlje EU. Mi smo zaista mnogo zakasnili u odnosu na civilizovani svet i bivše komunističke zemlje i budući da smo bili u nekoliko vlada posle 5. oktobra, mi smo svim vladama na to ukazivali. Ukazivali smo da reforme nisu bile sveobuhvatne, nisu bile pravične i često su rešenja bila dosta loša. Ali, reforme u okviru bankarskog sektora su sigurno najbolje reforme koje su sprovedene posle 5. oktobra. Mislim da niko ne treba da pominje ni Dafinu, ni Jezdu, ni kako je to državna televizija svojevremeno reklamirala i nasleđeno stanje, a mislim da je 2000. godine osnivački depozit da bi se osnovala neka banka bio 10 ili 12 hiljada dolara, a kasnije su depoziti povećavani od milion i po na tri hiljade evra itd.
Ako se ne varam centralna banka i dalje drži 60% plasmana svih banaka kod sebe, što je dobro rešenje. Mi smo podigli visinu, čini mi se 2010. godine Zakonom o osiguranju depozita građana na 50 hiljada evra država garantuje svakom građaninu svoj štedni ulog što je takođe dobro. Loše je što vlada fama da su banke koje nose imena nekih stranih banaka u stvari starana pravna lica. Mislim da je premijer davao dosta ne odmerenih izjava da oni pljačkaju naše građane, iznose novac, pa on upozorava finansijski sektor da se tako ne ponaša, a što nije odgovorno ponašanje premijera.
Ali, u svakom slučaju zbog građana treba reći da su sve banke bez obzira da li imaju naziv na srpskom ili naziv neke strane banke, domaća pravna lica i da ovde posluju po našim propisima, da je zaista u tom delu, ne samo poslovanja banaka bilo mnogo bolje već neuporedivo bolje sa poslovanjem svih banaka do 2000. godine, nego da je i harmonizacija pravnih propisa bila dobra. O tome sam pričao, a mi sada idemo u neku disharmoniju svesno sa tim da se pravdajući to da možda zakonska rešenja nisu bila dobra. Ne, rešenja su bila dobra, a pitanje je da li su kontrole bile adekvatne, da li su bile sveobuhvatne, da li su se neke banke kontrolisale, a neke ne i šta je u tom delu radila politika, rukovodstvo banaka itd.
Kao narodni poslanik kada je ovde bila rasprava o Zakonu o sudskim veštacima, a što je pokazala i afera "Agrobanke" da su sudski veštaci imovinu koja vredi određenu vrednost procenjivali možda 10, 20, 30 puta većom nego što je ona realna. To nije pitanje zakona i to nije bilo pitanje uređenja zakonskih normi što se tiče Zakona o NBS, to je bilo pitanje ljudi i kriminala za koji oni u svakom slučaju treba da odgovaraju.
Ono o čemu sam pričao, a to je da smo mi sa jednom usklađenošću pravnog
sistema, znači Zakon o NBS bio je u potpunosti usklađen sa Ustavom i pravnim sistemom sada čini mi se u velikoj meri svesno ulazimo u neku vrstu neusklađenosti zarad nekih rešavanja praktičnih problema, a praktični problemi se mogu rešavati i na neki drugih način.
Mislim da je ovo dobro i da je moja diskusija konstruktivna. Pre svega, zbog razloga da bi se razbila fama koju je i premijer posle kampanje često neodgovorno ponavljao, da bankarski i finansijski sektor u Srbiji postoji da bi pljačkao građane Srbije i da bi iznosio novac iz ove zemlje.
Onda se postavlja pitanje zašto banke sa većinskim udelom države u njihovoj imovini i kapitalu nisu davale našim građanima povoljnije uslove u odnosu na banke, eventualno sa poreklom stranog kapitala, a očigledno je da su se i banke sa većinskim državnim kapitalom, i banke sa većinskim privatnim kapitalom ponašale istovetno na domaćem tržištu zbog opštih prilika koji važe u zemlji Srbiji.
Mislim da sve ovo na šta ukazujem je dobronamerno, konstruktivno i još jedna čini mi se, a kasnije je bilo i sa drugih nivoa, opomena premijeru da je finansijski sektor jako osetljiv da reaguje na svaku izjavu vlasti, a posebno na izjavu prvog čoveka Vlade, i da u svakom slučaju svako onaj ko bira gde će uložiti svoj novac, jako dobro osluškuje šta će o njemu, kao potencijalnom investitoru reći premijer. Ako vam premijer, nekome kao potencijalnom investitoru, u startu kaže da ste vi neko ko će doći tu da opljačka građane Srbije i šalje jasnu poruku finansijskom sektoru da tako ne sme da se ponaša. Finansijski sektor će sigurno tražiti neko pogodnije tržište i tražiće da uloži tamo gde će ga premijer na drugi način tretirati, poštovati njegov kapital, a naravno da tu komunističku famu o tome da neko osniva firmu da bi se obogatili, ili osnovao banku da bi stvorio profit, treba razbiti. Profit, stvaranje profita na zakonitim i pravilnim osnovama je dobro. Dobro je da dođe što više novca, dobro je da dođe što više i banaka, bez obzira da li je kapital domaći ili strani, ali mi prema njima treba da imamo drugačiji odnos i čini mi se da je to premijer shvatio i u zadnje vreme se, što se toga tiče ućutao. Hvala.
Javljam se po amandmanu.
Po Predlogu zakona, Vlada na osnovu predloga ministarstva nadležnog za poslove finansija i pozitivnog mišljenja NBS donosi akt koji sadrži nalog banci prenosiocu, i odnosi Agenciji za zaključenje ugovora, iz člana 4. i 5. ovog zakona, kao i potrebne elemente za zaključenje i  izvršenje ugovora i to naročito spisak imovine obaveza koje su predmet preuzimanja, kao i izbor, prenos, način i rok u kojem se obezbeđuju finansijska pomoć banci preuzimaocu itd.
Da bi se u potpunosti razumeli, mi apsolutno razumemo situaciju koju je stvorila pre svega "Agrobanka" i "Nova Agrobanka". Razumemo potrebu državnog intervencionizma. Razumemo potrebu da ne treba da unosimo nestabilnost u finansijski sistem i posebno da ne treba posle onih iskustava iz 90-ih godina sa Jezdom, Dafinom i onih iskustava kada je samo možda 10.000 dolara bilo potrebno osnivačkog kapitala da bi se osnovala banka. Nebrojano puta sam kao poslanik u ovoj skupštini rekao da su reforme u bankarskom sistemu nešto najbolje što je država uradila posle 5. oktobra. Kamo sreće da su nam reforme u svim ostalim segmentima našeg delovanja bile takve kao što su reforme u bankarskom sistemu.
Međutim, Predlog zakona je, to bi znali studenti prve godine prava, u startu protiv Ustava i nezakonit, zbog toga i što zakon suspenduje tri ostala zakona iste, a zakoni su podjednake pravne snage, zatim, što se ovim zakonom faktički konfiskuje i nacionalizuje privatna imovina, što se ništa ne pitaju ni Skupština akcionara, ni privatni akcionari i što ćemo mi sigurno imati i međunarodne arbitraže i troškove po ovom pitanju.
Vrlo pažljivo sam slušao diskusije svih poslaničkih grupa. Ovde je zaista bilo jako konstruktivnih predloga kako da se nađe dobro rešenje, a da svi budu zadovoljni i da mi u potpunosti obeštetimo sve deponente, odnosno da deponenti sada sa preuzimanjem ne povuku svoje depozite iz nove banke.
Mi faktički ovim predlogom zakona nismo rešili problem. Mi ćemo i Poštanskoj štedionici natovariti na njena pleća jedno 300 miliona evra duga i pitanje je kako će se ponašati deponenti sa saznanjem da Poštanska štedionica preuzima određenu imovinu, ali mnogo više obaveza. Zbog toga sam, uvažavajući sve što je ministar rekao, sve što su rekli predstavnici vladajuće većine, ipak sam se nadao da će imati više sluha za jako konstruktivne predloge poslanika opozicionih stranaka. Mislim da je opšti interes nalagao da se ovaj amandman i amandmani koje su podnele naše poslaničke grupe prihvate. Čini mi se da bi to bilo dobro i za banke i za finansijsku i za pravnu sigurnost. Ovako mi u startu donosimo rešenja za koja znamo da su protivustavna i protivzakonita. Hvala.
Postavio bih pitanje premijeru Republike Srbije, gospodinu Ivici Dačiću, budući da sam već jednom postavio to pitanje i dobio odgovor, po pitanju naknade ratne štete koju je pričinila fašistička Nemačka u Republici Srbiji.
Dobio sam odgovor da je komisija Vlade Republike Srbije, koja je formirana 2008. godine, se sastala nekoliko puta, da su dva člana komisije preminula, da je jedan član komisije dao ostavku i da je mandat komisije istekao 2010. godine i da Vlada Republike Srbije još uvek nije donela odluku o formiranju nove komisije.
Ovaj odgovor Vlade Republike Srbije bih mogao da protumačim, da se ništa konkretno nije uradilo, a moje je pitanje bilo, šta se konkretno uradilo? Zbog toga ću ja sada vrlo jasno konkretizovati moje pitanje u nekoliko podpitanja.
Prvo, da li postoji sporazum Tito – Vili Brant iz 1973. godine, po kom sporazumu je Tito naplatio 300 miliona dojč maraka na ime ratne štete i uzeo 700 miliona dojč maraka povoljnih kredita i da li je tačno da je celokupan iznos na ime naplate ratne štete Tito uložio u infrastrukturu i da ni jedan jedini dinar, odnosno ni jednu jedinu marku nisu dobile žrtve i porodice žrtava? Tu mislim ne samo na ratne vojne zarobljenike, nego i na porodice nastradalih na ovim prostorima i na porodice koje su pretrpele veliku materijalnu štetu.
Drugo, da li je sastavni deo tog sporazuma u periodu zlatne Titove vladavine da se otvore granice i da previše ljudi, nezaposlenih pre svega, primi Savezna Republika Nemačka, ali i ostale zemlje EU? U političkom smislu, mogu reći da je u vreme zlatnog perioda Titove vladavine u komunističkoj Jugoslaviji, da su Titovi radnici imali svojevrsni referendum i odlučili su, kada su otvorene granice, kada su dobili pasoše, ne da idu putem Kine ili Sovjetskog Saveza ili nekih drugih zemalja, već su 100% otišli u zemlje EU, a najviše u Francusku i u Nemačku.
Zatim, zašto Vlada Republike Srbije, ako je istekao mandat komisiji koja ništa nije uradila po ovim pitanjima, zašto nije produžila mandat komisiji ili formirala novu komisiju?
Peto pitanje, koje je najkonkretnije, da li će Vlada Republike Srbije formirati novu komisiju, sa novim mandatom, koja će nešto konačno, konkretno uraditi, jer procene ratne štete na ovim prostorima se kreću negde oko 180 milijardi dolara, mislim na teritoriju bivše Jugoslavije?
Još ću napomenuti da je samo iz Srbije u Nemačkoj bilo oko 5.000 oficira u svojstvu ratnih vojnih zarobljenika, da je bilo preko 300.000 vojnika, da je preko 420.000 domaćinstava raseljeno, da su na stotine hiljada ljudi prinudno mobilisane i da su razmere fašističkih zločina na ovim prostorima veoma velike da bi se država tako nonšalantno odnosila po ovom pitanju.
Mi smo pre neki dan obeležavali kragujevačku tragediju. Znate šta je tada značilo za jedan tada mali Kragujevac da 21. oktobra 1941. godine u potpunosti bude u crno zavijen, zbog toga što su nemački fašisti pogubili oko 3.000 civila, a od toga i mnogo dece? Zbog toga očekujem u najskorijem periodu odgovor na ova vrlo konkretna pitanja i ako ponovo dobijem odgovor, okruglo pa na ćoše, nastaviću sa ovim pitanjima. Hvala.
Hvala. Podneo sam u istovetnom tekstu amandman iz sledećih razloga. Ministre, počinjemo od kraja. Zbog čega? Zakon o visokom obrazovanju smo doneli 2005. godine. Tada je najavljena suštinska reforma visokog obrazovanja, za šta se mi u potpunosti zalažemo, izuzev primene Bolonje. Pitanje je koliko se ona primenjuje, iz niza razloga koji su manje-više poznati.
Mislim da mi tek, kad u potpunosti primenimo Bolonju, kad u potpunosti omogućimo studentima uslove studiranja kao na evropskim univerzitetima, jer ste se vi u odbrani ovih promena pozivali da na evropskim i svetskim fakultetima, da postoje fakulteti sa dva ispitna roka, tri ispitna roka itd. Da, ministre. Ali, tamo je jedan profesor zadužen za 10 ili 15 studenata, a ovde jedan profesor za hiljadu studenata. Nije ih u životu video ili prepoznao i prvi put ih vidi na ispitu.
Kako se tamo polažu ispiti? Kroz seminarske radove, kolokvijume, itd. Naravno da ta mogućnost, to je i kod nas u velikoj meri u praksi, ali u velikoj meri i nije. Zbog čega? Znamo da na pojedinim fakultetima se naučno i nastavno veće i Savet fakulteta protive odlukama profesora da se omogući to pravo studentima. Ko će na kraju da plati cenu pogrešno postavljenog sistema? Studenti.
Još nešto, svi koji smo studirali znamo da najmanje vremena profesor utroši na samom ispitu. Zbog čega? Pravosudni ispit, ljudi koji su polagali pravosudni ispit, polagali su za jedno poslepodne, maltene ceo fakultet. Kada profesor može da organizuje polaganje ispita? Poslepodne, subotom, nedeljom, što se često i radi.
Da li će ovo obrazloženje da ćemo mi ovim omogućiti profesorima da više pažnje posvete studentima naučnom radu, radu sa njima, itd? Mislim da neće. A samo ćemo opteretiti studente.
Naravno da nije tema...
(Predsedavajuća: Gospodine Čikiriz, samo da vas obavestim za vreme.)
Koristiću vreme poslaničke grupe.
(Predsedavajuća: Koristićete vreme poslaničke grupe? U redu.)
Naravno da nije tema osnovno obrazovanje, ali vi već petu godinu obavljate funkciju ministra prosvete. Vi morate konačno da prelomite, jer i u brojnim intervjuima i vašim izjavama, vi kažete da je naš obrazovni sistem zastareo, da se uče nepotrebna znanja, da znanja nisu funkcionalna, da imamo problem, najčešće, sa studentima koji završe sa diplomcima, da kada dođu na posao su oni jednostavno neupotrebljivi, jer ne radimo ono što se radi na svetskim fakultetima. Studenti šest meseci do godinu dana provedu tokom studiranja na praktičnom radu u nekoj kompaniji ili u nekom privrednom društvu i onog momenta kada diplomira, on je u potpunosti osposobljen za rad i može da stvara profil poslodavcu. Ovde kada dođe diplomac, znači, to je jedan zaista zastareli, preživeli, da ne upotrebim neki teži izraz, način celokupnog školstva.
Znate kada dete u osnovnoj školi u prvi razred krene, znate šta kažu prvo roditeljima? Kupite mu onaj ranac sa ojačivačem, da dete ne iskrivi kičmu od težine udžbenika koje nosi. Šta se dešava u drugoj, trećoj, već četvrtoj godini osnovne škole? Roditelji ne umeju da reše mnoge zadatke iz matematike koje dobijaju osnovci. Onda profesori šalju kod drugog profesora na privatne časove itd. Znači o problemima našeg obrazovnog sistema možemo da pričamo do jutra.
Ovo bi bilo sasvim u redu da smo mi napravili suštinsku reformu obrazovnog sistema. Znate šta kažu studenti na evropskim fakultetima, kojima profesor posveti dovoljnu pažnju, imaju redovne semestre, onda kolokvijume, poznaju se, redovo se viđaju? Kažu - mene je sramota da ne položim ispit i da ne znam nešto pred takvim profesorom, koji mi je poklonio toliko poverenja i koji me nije naučio samo znanju, što se radi kod nas. Ovde su profesori, ne kažem generalno, ima svega i svačega od najboljih do najlošijih primera, ali suštinski to i analize kažu, da profesori se trude da studenta nauče znanju.
Šta se radi u normalnim dobrim obrazovnim sistemu? Pripremaju studenta i đaka za život. Pored znanja da ima i etiku, da zna čime će da se bavi, da ima socijalnu inteligenciju, da odnos profesor student mora u potpunosti da se promeni, kao što je u medicini najvažniji taj etički odnos lekar - pacijent.
U obrazovnom sistemu je najvažniji odnos profesor - student. Znači, vi ste da kažem tu već petu godinu, u potpunosti moramo da krenemo u reformu našeg obrazovnog sistema. Sve što bude bilo u interesu studenata, u interesu profesora, u interesu države naša poslanička grupa će podržati bez ikakvih problema. Ali pre tih suštinskih reformi ništa nismo uradili bitno da olakšamo položaj studenata, a onda smo im dodatno otežali položaj, tako što smo sa šest ispitnih rokova to sveli na četiri ispitna roka, što se menjaju jednosemestralni, i dvosemestralni ispiti itd. Nekada se recimo rimsko pravo predavalo devet meseci. Sada ima fakulteta gde se to predaje samo, recimo, 14 nedelja i td.
Znači, ovu bezživotnost našeg sistema obrazovanja, ovu zastarelost našeg obrazovnog sistema, ovu preopterećenost nebitnim znanjima, znanjima koja sutra nisu potrebna za život, to moramo da promenimo.
Naravno, u diskusiji o sledećim članovima ću ukazati po mišljenju naše poslaničke grupe šta su najvažniji problemi u obrazovnom sistemu, ali vama kao ministru kažem - smesta zavrnite rukave, smesta reformu osnovnog obrazovanja, obrazovanja u srednjim školama i reformu visokog obrazovanja. Ne morate da uradite kao što je uradila Finska, ali uradite na način koji je prihvatljiv za celo društvo i imaćete našu podršku. Ako ne, ništa od ovoga što je šminka, što je otežavanje položaja studenata, što su kozmetičke izmene, što je interes fakulteta ili države da što manje ljudi, studenata bude na budžetu, pa kako ćemo da smanjimo broj studenata na budžetu da bi uštedeli nešto novca za državu, hajde smanjićemo im broj ispitnih rokova i tako ćemo rešiti problem. Tako se problem ne rešava, nego se usložnjava.
Mislim da smo mi o istoj problematici pričali i na isto smo došli. Sve probleme koje sam pomenuo, pomenuli ste i vi. Očigledno je da brojni problemi postoje. Upravo zato sam i rekao da, dok ne rešimo te probleme i sa visoko školskim ustanovama, dok se ne promeni odnos, dok Nacionalni prosvetni savet i Zavod ne urade ono što treba da urade po standardima, mi ne možemo sada smanjivati ispitne rokove. Ako sve ovo o čemu vi pričate i o čemu ja pričam zaživi, problemi koje smo pomenuli ako se reše, onda će studentima možda biti dovoljna i dva ispitna roka ili jedan koji ste vi pomenuli.
Mislim da na sličan način razmišljamo i nije sa moje strane neka loša namera. Znam da je za broj ispitnih rokova, kako je po Predlogu zakona, predviđeno da se smanjuje iz godine u godinu, ali s obzirom na brojne probleme koji postoje, koji se sigurno rešavaju, a neki se i neće rešiti, postoji bojazan sa moje strane, kao podnosioca amandmana, da se sve ovo za dve godine, o čemu vi pričate, neće rešiti u potpunosti na zadovoljavajući način, što bi bila i moja želja, i da ćemo onda dodatno opteretiti studente. Znači, predlog je da rešimo probleme koji su tekući, a onda posle toga da smanjujemo broj ispitnih rokova.
Evo ministre mislim da je ova rasprava od velike koristi, pre svega i za ministarstvo i za studente i za visokoškolske ustanove. Zbog  čega?
Mislim da smo došli do jednog zajedničkog zaključka i kolega prethodnik koji je govorio je rekao ono što smo rekli mi, što ste rekli vi, i tu postoji opšta saglasnost. Znači, visokoškolske ustanove nisu odradile svoj deo posla u potpunosti. Pored toga što to nije urađeno, mi ćemo sada smanjiti broj ispitnih rokova, praveći se kao da je to urađeno.
Pritom, ne može uloga Ministarstva da bude u potpunosti pasivna. Gde je intervencionizam Ministarstva? Gde je praćenje sprovođenja programa? Gde je kontrola? Gde su izveštaji ko radi po standardima, ko ne radi? Znam da se to radi, ali zbog toga kažem, ovo o čemu sada pričamo treba da bude poslednja mera, završna faza, i ne prva naravno.
Drugo, tačno je, mi imamo izvanredne fakultete, izvanredne profesore, izvanredan nastavno-naučni kadar, izvanredne rezultate u mnogim oblastima, ali to nije ni moja zasluga ni nikoga iz ove sale, to je zasluga, pre svega, profesora i studenata i verovatno ambijenta koji je stvorila visokoškolska ustanova sa svojim naučno-nastavnim kadrom. Naravno, pomenuću FON, i već svi znamo da možda već u drugoj, trećoj godini studija se ti studenti već lobiraju i nude im svetske kompanije već ugovore i perspektive da ih zaposle čim završe fakultet, ili Elektrotehnički fakultet u Beogradu i niz jako dobri fakulteta. Ali, ono ministre što je porazno, kada pričamo o dobrom, ne pričam samo o dobrom ni o lošem, nego se trudim da se izdignem na pijadestal objektivnosti.
Na PISA testu 2007. godine, u konkurenciji 57 zemalja sveta, đaci iz Srbije su zauzeli 41 mesto, ispod proseka su bili u sve tri oblasti, čitalačka, matematička i naučna pismenost. Čega je to posledica? Posledica svega ovoga o čemu pričam. Posledica jednog sistema, za koji verujem da svi imamo dobru volju da ga promenimo. Zbog toga se u potpunosti slažem sa kolegama, mi ćemo, odnosno vi ćete doći za godinu dana, možda sa predlogom ispred Vlade da se promeni samo jedan član Zakona o visokom obrazovanju, da se vrati broj ispitnih rokova sa pet na šest, jer ćete imati reakciju studenata koju niko ne želi, ni vi ni mi, ali ona će zbog toga što u razgovorima sa studentima ovih dana, svi su se obraćali nama kao narodnim poslanicima i tražili su da u njihovo ime ovo kažemo.
Problemi o kojima mi možemo pričati su brojni. Student koji studira na Beogradskom univerzitetu, on bez 50.000 dinara nema šta da traži u Beogradu na mesečnom nivou, ako nema studentski smeštaj. Ako studira dvoje ili troje iz porodice, a prosečna plata je 40.000 dinara, pa im ukidamo broj ispitnih rokova, pa povećavamo broj bodova za upis naredne godine, a prethodne probleme nismo rešili i na kome se, ko plaća krajnju cenu svega onog što drugi nisu uradili, student koji je najmanje odgovoran tu.
Zbog toga vas molim, imate vremena razmislite, odložićemo problem, sačekaće nas sledeće godine u ovo vreme.
 Tačno je ovo što ste rekli, ali ja sam ukazao na probleme i mi smo naravno ovde kao narodni poslanici podržali bolonjske standarde. Ali, još jednom da se dotakne, čini mi se, suština problema.
Ono što smo želeli svi, u praksi ne postoji. Kada bude u praksi postojalo, onda smanjujmo broj ispitnih rokova i povećavajmo broj bodova, mislim da je to suština.
Poštovani kolega je ovim amandmanom ukazao na jedan veliki problem koji postoji u praksi i koji je kroz prethodna zakonska rešenja i kroz druge akte, na neki način, trebao da bude otklonjen. Međutim, nije.
Nedavno sam čitao jedan tekst o jednom profesoru iz Beča na čijem ispitu je prolaznost bila 97%, pa je pala za nepun 1% naredne školske godine. Profesor je bio jako zabrinut i prvo je počeo sebe da ispituje gde je on to, kao pedagog, kao znalac, kao stručnjak, pogrešio i zašto njegovi studenti manje polažu. Naravno, ljudi čine sve. Dobro, postoji mogućnost izbora profesora, ali posebno u situaciji kada student ne može da polaže godinu sa prenešenim ispitom iz prethodne godine, odnosno ako je završio prvu i preneo jedan ispit u drugu godinu, ne može da polaže ispite iz druge godine dok ne završi sa ispitima iz prve godine iako postoji ta lična relacija, bez obzira na čemu je zasnovana.
Svi smo svedoci toga i verovatno vi, ministri, imate o tome mnogo više informacija nego mi sami. Znam jednog profesora, ali nije reč o pojedinačnom slučaju, koji maltene ne razgovara ni sa jednim od kolega, studente tretira kao roblje, a usput je utužio i ceo komšiluk. Ali, on formalno ispunjava uslove, u radnom je odnosu, radi na visokoškolskoj ustanovi. Kako zaista takvima stati na put?
Pored onoga što je već do sada propisano, možda treba razmišljati na pozitivan način i o ovom amandmanu, jer zaista mislim da svima nama u fokusu interesovanja kod Zakona o visokom obrazovanju treba da bude student. Svi smo mi svedoci raznoraznih vrsta maltretiranja, uslovljenih pre svega ličnim frustracijama profesora, ali i nekim drugim lukrativnim motivima i još nekim. Mislim da možda treba razmisliti o usvajanju ovog amandmana, jer, zbog prakse koja postoji, od viška glava ne boli.