Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Milorad Krstin

Govori

Dame i gospodo narodni poslanici, stvarno ne mogu da shvatim da pored svih ukazivanja pojedinih političkih stranaka, Srpske radikalne stranke ...
(Predsedavajući: Koji član Poslovnika je povređen?)
Član 101. Obrazlažem amandman koji je podneo predsednik Odbora za poljoprivredu, bivši direktor Veterinarskog instituta iz Novog Sada, jednog vrhunskog instituta. Evidentno je da ste ovde pogrešili što nećete da prihvatite ovo na šta su ukazivali poslanici Srpske radikalne stranke, na čelu sa predsednikom Odbora za poljoprivredu dr Mašićem. Ovde ste napravili jednu veliku grešku. Ta greška bi trebalo da se ispravi, gospodo iz Ministarstva poljoprivrede. Mislim da biste morali da uvažite primedbe, koje jesu na mestu i one bi trebalo da doprinesu da ovaj zakon bude pravno potkovan. Prema tome, siguran sam da SRS, ako se ovaj amandman posebno ne prihvati, neće glasati za ovaj zakon.
Dame i gospodo narodni poslanici, ispred poslaničke grupe Srpske radikalne stranke podneo sam amandman na Predlog zakona o veterinarstvu, na član 158. Taj amandman glasi da bi u tački 29) posle reči "životinje" trebalo dodati reči "i kloniranih embriona". Da bi bilo jasnije, krenuću od kompletne tačke 29).
Član 158. predviđa novčanu kaznu od 100.000 do 1.000.000 dinara za prekršaj privrednog društva ili drugog pravnog lica ako vrši uvoz živih mikroorganizama patogenih za životinje, osim ako izuzetno Ministarstvo ne izda dozvolu za uvoz isključivo u naučnoistraživačke svrhe.
Ministarstvo može posebnim odobrenjem da odobri uvoz patogenih mikroorganizama za naučnoistraživački rad, za rad na imunoprofilaktičkim sredstvima, bazama za proizvodnju vakcina i seruma i samim dijagnostikumima.
Sredstva iz svog člana, odnosno patogeni mikroorganizmi upotrebljavaju se u strogo kontrolisanim uslovima koji moraju da zadovolje potrebe nivoa biosigurnosti, odnosno da je rukovanje njima strogo bezbedno.
Nekontrolisan uvoz i upotreba patogenih mikroorganizama može ozbiljno da ugrozi zdravlje ljudi, da ugrozi zdravlje životinja, da dovede do pojave zaraznih bolesti sa mogućnošću izbijanja epidemija, jer mnoge bolesti kojima su životinje podložne su i zoonoze, pa time ugrožavaju i zdravlje i život ljudske populacije.
Sve ovo neminovno dovodi do smanjenja proizvodnih sposobnosti, a tu je i rizik ekonomskih šteta koje patogeni mikroorganizmi mogu izazvati nesavesnim i nekontrolisanim korišćenjem.
Odsustvo kontrole uvoza patogenih mikroorganizama može da ugrozi međunarodni status zemlje po pitanju odsustva nekog oboljenja, što realno ugrožava ekonomiju cele zemlje na duži ili kraći rok. Uvoz ovakvog materijala mora da se vrši preko ovlašćenih firmi za takvu vrstu delatnosti, što u praksi iziskuje posebne transportne uslove, način njihovog skladištenja, koji su u tesnoj vezi sa Ministarstvom koje i propisuje ove stroge norme uvoza.
Ja sam amandmanom na član 158. tačka 29) tražio da se posle reči "životinje" dodaju reči "i kloniranih embriona", jer klonirani embrioni izazivaju brojne nedoumice i nepoznanice u smeru kako se ovi organizmi ponašaju u okruženju, postoji li realna opasnost da oni kao takvi prouzrokuju oboljenja, jer nema informacija da li su oni putem DNK nosioci oboljenja i da li su na nivou genoma bezbedni za zdravlje ljudi i životinja.
Zabrana bi, praktično, značila sigurnost u pogledu toga da putem kloniranih embriona mi uvezemo potencijalne nosioce zaraznih bolesti, jer postupak za njihovo dobijanje je vrlo rizičan. Dovoljno je da se u samoj produkciji kloniranih embriona od strukture DNK odvoji nekoliko atoma ugljenika i da se time bitno poremeti proizvodnja belančevina, koje bitno determinišu smer rasta i razvoja samog klona.
Klonovi, po dosadašnjem iskustvu, imaju mnogo intenzivniji rast i razvoj pa bi kao takav mogao da ozbiljno doprinese komplikacijama i po samog nosioca kloniranog embriona. Klonirani embrion implantiran u svog nosioca imao bi elemente malignih tumora, koji bi svojim hiperrastom jednostavno prerastao okvire prirodnog embriona i nastala bi komplikovana situacija - da je novorođenče nastalo kloniranjem u momentu dolaska na svet već staro nekoliko meseci, a da su parametri njegove veličine i težine pogubni za jedinku koja nosi ovaj klonirani embrion. Nije poznato kako bi jedinka mogla da na svet donese ovakvog mutanta, a da ne ugrozi sopstveni život.
Nevidljive mutacije koje oni mogu nositi sa sobom predstavljaju potencijalnu opasnost, jer niko sa sigurnošću ne može tvrditi da li su klonirani embrioni trenutno bezbedni ili se genetska mutacija može determinisati posle nekoliko generacija, a rizik ovog tipa, priznaćete, uopšte nam nije potreban, jer se briga vodi i o pokolenjima iza nas.
Svi ovi izloženi elementi idu u prilog tome da se pored patogenih mikroorganizama strogo kontroliše i rad sa kloniranim embrionima, koji takođe predstavljaju veliku opasnost po ljudsku i životinjsku populaciju.
Dame i gospodo narodni poslanici, poslanička grupa SRS, evo već u par članova Predloga zakona o veterinarstvu pokušava da i reči "klonirani embrioni" budu uvrštene u sam zakon, u par članova, da bismo izbegli ono što se mora izbeći uvozom modifikovane soje. Zbog toga poslanička grupa SRS, ako ne prihvatite ove amandmane koji su dobronamerni, koji žele samo da upotpune ovaj zakon, neće glasati za ovaj zakon.
Dame i gospodo narodni poslanici, pošto je cilj ove moje diskusije da globalno ukažem na manjkavosti Predloga ovog zakona, na samom početku se moram osvrnuti na detalje koji su vrlo važni. Težeći da se što više približimo međunarodnim institucijama mi ovu tvorevinu zvanu zakon o veterini gradimo od fasade, dok nam u praksi i stvarnosti nedostaje valjan temelj, a o ostalim elementima ovog projekta da i ne govorimo.
Lepo je to što želimo napred, ali da bi se problem veterine i funkcionisanja čitave veterinarske službe mogao sagledati mora se izaći iz učaurenih kabineta i malo proći sam teren i u direktnom razgovoru sa veterinarskim radnicima doći do određenih saznanja.
U razgovorima sa naučnim radnicima mi se suočavamo sa činjenicom da nam na terenu svakodnevno stižu potvrde o opstajanju vrlo zaraznih bolesti, koje nisu u direktnoj korelaciji sa bezbednošću ljudi, ali izazivaju ogromne ekonomske gubitke.
U Predlogu zakona se spominju osnovne odredbe, a među njima i zarazne bolesti koje izazivaju velike zdravstvene probleme sa negativnim ekonomskim posledicama po našu zemlju.
U daljem tekstu se govori da je područje bez bolesti teritorija države ili njenog dela bez prisustva određene zarazne bolesti za koje je utvrđeno da ispunjava propise o nepostojanju iste. Kako mislimo da uđemo u međunarodne institucije kada se maltene svakodnevno dokazuju novi slučajevi svinjske kuge, koja je po ekonomiju sasvim pogubna, jer uništavanje brojnih grla svinja predstavlja korak unazad u našoj ekonomiji. Mi se već pomenute zarazne bolesti moramo rešiti na duži period, a ona svakodnevno uzima sve više maha.
Puno je primedbi na tekst Predloga zakona, a jedna od ključnih je kako će se u praksi vršiti nametanje nadležnog veterinara za sprovođenje programa mera, a druge službe koje će vršiti terapijski deo posla. Ministarstvo je pokušalo da izađe sa idejom o normama za dobijanje prava na program mera, ali se to na terenu po mojim saznanjima pretvorilo u anarhiju.
Postoje službe koje su 24 sata u tom mestu i vrše sve usluge vlasnicima stoke iz domena veterinarskih usluga, u svakodnevnom su neposrednom kontaktu sa svim problemima koji ih muče, a onda stignu rešenja da će neka služba doći sa nekoliko vozila da izvrši program mera i za nekoliko dana nestane, s tim što će ponovo doći kada se bude vršio sledeći deo vakcinacije. Ljudima tada mora biti nametnuto neko rešenje gde oni svoje životinje poveravaju jednoj instituciji, a po proceni Ministarstva neka druga služba izvršiće program mera zdravstvene zaštite životinja.
Samo Ministarstvo je direktno odgovorno za rad veterinarske inspekcije, koja objektivno ne može da izvrši postavljeni zadatak jer ih je malo na terenu, sa oskudnim brojem vozila, tako da moraju da selektivno vrše svoj posao, a svedok sam da u nekim naseljenim mestima nisu izvršili kontrolu mesecima unazad.
To su direktni problemi što neke zarazne bolesti kod nas još dugo neće biti iskorenjene, jer za njihovo smanjenje mora postojati kvalitetna vakcinacija, koja se ne sprovodi onako kako treba, a i to što se uradi praktično nema ko da kontroliše u inspekcijskom nadzoru.
Program mera, na primer, dobijale su stanice koje nemaju ni registrovan objekat u mestu za koje su rešenjem obavezni da taj program sprovode. Iz razgovora sa meštanima naseljenog mesta Elemir, koje je udaljeno od mesta mog prebivališta samo par kilometara, saznao sam da su rešenja koje je donela Uprava za veterinu dovela do toga da obavezna vakcinacija nije ni proletos urađena, ni sada u jesen.
Ljudi u tom selu su potpuno zbunjeni, jer im u dvorišta ulaze neka nepoznata lica i predstavljaju se kao nadležne službe samo za sprovođenje programa mera. Meštani se u nedoumici obraćaju za savet instituciji koja je do ove godine vršila program mera i koja je u tom selu, ali eksperimentima, i to pogrešnim, Ministarstvo je njima oduzelo pravo na vakcinaciju i kao u šahovskoj partiji to selo iz ruku njenih radnika prebacilo u nadležnost službe koja je udaljena i nekoliko desetina kilometara.
Manjkavost ovog predloga je u tome što se zanemaruje ljudski faktor na terenu, jer je, po nama, on stub uspešnosti sprovođenja zakona. Kako može da se dogodi da na terenu imamo radnike jedne stanice koji su 365 dana na tom delu terena, žive i rade tu 24 sata dnevno, u svakodnevnom su kontaktu sa meštanima, povećavaju stočni fond, unapređuju veterinu a u svakom pogledu bivaju prinuđeni da nemo posmatraju kako neko sa par kombija dođe u njihovo selo i uradi program mera i za to bivaju finansijski stimulisani i odlaze iz njega.
Zašto se gaze principi koje je Ministarstvo propisalo, da se mora imati objekat koji je registrovan, kada na terenu to nije slučaj, i ko će preuzeti odgovornost što službe kojima je Uprava za veterinu poverila zadatak nisu izvršile obaveznu vakcinaciju, što celu zemlju stavlja u vrlo rizičan momenat?
U daljem tekstu se kaže da je zabranjeno obavljanje veterinarske delatnosti licima koja se ne smatraju veterinarskim radnicima. Tu se slažemo, ali šta ćemo sa licima koja su na odgovornim funkcijama, poput Uprave za veterinu, koja, da se zakon sledi, ne bi smela ni da sede u tim ustanovama, a ne, kao što je to sada slučaj, da rukovode bitnim delovima institucija.
Krajnje je vreme da u institucije sednu ljudi koji su stručni, a ne da se funkcije dele po nekim drugim šablonima.
Dotakao bih se ovde i činjenice da su ambulante na terenu vrlo skromno opremljene za izvršavanje ovih mera, a novac na drugoj strani sasvim nelogično trošimo. Ovo se odnosi na Predlog zakona o agenciji za veterinarske, fitosanitarne i sanitarne laboratorije. Pitam se čemu sav taj odliv sredstava i osnivanje kontrole nad kontrolnim organima koje već kontrolišu sve te uslove. Postoje brojne veterinarske, fitosanitarne i sanitarne laboratorije koje uz dosadašnje kontrolne mere sasvim uspešno posluju i mišljenja sam da nametanje agencije i finansijsko opterećenje nama nije preko potrebno, pa ni ovoj državi.
Problem ovog predloga zakona je u tome što se ceo bazira na retorici i pričama a samim tim predlagač nije u stanju da sagleda krupne probleme sa samog terena i da se spusti među radnike i da u razgovoru sa istim shvati problematiku. Sam problem je možda u glavama tih predlagača, ali moraju da shvate da je vlast prolazna, a da je kvalitet zakonskih predloga preči od njihove karijere.
Treba praktično videti, a to se u Predlogu slabo definiše, osim kaznenih normi, na koji način će se na terenu suzbiti nadrilekarstvo, kako će se omogućiti kvalitetnija veterinarska služba na terenu, kako omogućiti veterinarskim inspektorima da budu u mogućnosti da ispoštuju kvalitetno svoje zadatke, a ne, kao što je to slučaj, da gase požare kada se oni razbuktaju jer nema ljudstva ni opreme da se žarišta preventivno otkriju.
Kako kontrolisati odluke načelnika iz sopstvenih struktura i kako sprečiti da njihove ishitrene odluke ne dovedu do gore pomenutih apsurda i konfuzija na terenu? Kako prevazići problem da meštani mog sela putuju 60 kilometara da bi dobili pasoš, odnosno potvrdu o zdravstvenom stanju životinja? Na koji način sprečiti brojne primere da se metode trihinoskopije vrše na običnim mikroskopima, uz nekoliko puta nižu cenu od uobičajene?
To su sve elementi koji su zaobiđeni ovim predlogom zakona, a od suštinske su važnosti, jer ako to uspešno rešimo sama nadogradnja neće predstavljati problem, a ako to ne učinimo ovaj projekat će biti vrlo porozan i zasigurno neće odoleti vremenu koje je pred nama.
Ovim svojim izlaganjem sam imao za cilj da ukažem na neke nedostatke koji proizilaze iz ovog predloga i da apelujem na što tešnju saradnju veterinarske službe, vlasnika životinja i ljudi u Ministarstvu, jer samo tako se mogu rešiti narastajući problemi. Poslanici Srpske radikalne stranke u danu za glasanje neće glasati za zakon o veterinarstvu koji je nedorečen i sa propustima u zakonskim odredbama.
Dame i gospodo narodni poslanici, ispred poslaničke grupe SRS podneo sam amandman na Predlog zakona o carinskoj tarifi.
Odeljak I – Žive životinje, proizvodi životinjskog porekla, Glava 1. – Žive životinje, u tarifnim oznakama 0102 90 21 00, 0102 90 29 00, da se carinska stopa 15 zameni stopom 30.
U svom obrazloženju bio sam veoma jasan. Smatrao sam i mislio sam da će Vlada razumeti ovaj amandman, kao i sve amandmane koje su podneli poslanici SRS. Izgleda, da razumevanja nema.
Moje obrazloženje je da dosadašnja politika prethodne i ove vlade nekontrolisanim uvozom žive stoke, mesa, mesnih prerađevina, mleka i mlečnih prerađevina pogubno je uticala na domaće stočne fondove koji su potpuno osiromašeni. Rešenja koja su predložena ovim amandmanom, domaće poljoprivredne proizvođače štite od nekontrolisanog uvoza ovih proizvoda i sprečavaju njihovo dalje osiromašenje i uništavanje.
Da bi zatim stigao odgovor na moj amandman od Vlade Srbije koji kaže – "Amandman se ne prihvata iz razloga što bi dalje povećanje carinskih stopa dovelo do gubljenja trgovinskih preferencijala pri izvozu robe u zemlje Evropske unije".
Gospodo, šta je to od životinja što možemo da izvezemo, kada znamo da nam je stočni fond desetkovan od 2001, 2002, 2003, 2004. i sada 2005. godine. Apsolutno, (a mogu odgovorno da tvrdim kao član Odbora za poljoprivredu) ništa se nije poradilo na tome, da se pomogne onima koji se bave uzgojem tovnih junadi, uzgojem tovnih svinja, nego se došlo do jednog opšteg apsurda.
U jednom momentu, seljak za prase, približno, od 13 do 15 kilograma dobija 3.000 dinara, da bi onaj koji se bavi daljim tovom trebalo da uloži određena sredstva, da bi to prase (kako mi kažemo "nazime") dostiglo težinu od 25 do 30 kilograma.
Treba da nabavi koncentrat kojim se tovi do 105, 120 kilograma, tj. kako smo mi svojevremeno zvali JUS kvaliteta. Ako prase koje košta 3.000 dinara i ima u sebi 15 kilograma, a jedan 'ranjenik (tovljenik) od 100 kilograma košta 9.000,00 dinara, gde je tu stimulacija farmerima, zbog kojih su carine i uvedene.
Misli se na one koji izvoze, da li će to biti državni kombinati, društveni, da li će to biti privatni farmeri u uzgoju tovnih junadi ili u uzgoju tovnih svinja. Međutim, to izgleda Ministarstvo poljoprivrede ne interesuje. Veoma je interesantno reći, da li se ta Evropa pitala kada su nam uvodili sankcije i posle 2000. godine koliko ćemo godina biti u stanju da bismo rešili taj problem stočarstva, da bismo mogli biti ono što smo nekada bili u onoj Evropi.
Međutim, ovako uništen i desetkovan stočni fond sa ovakvim razmišljanjem Vlade, Ministarstva poljoprivrede i Ministarstva finansija, gospodina Dinkića, mi nećemo daleko stići, a nećemo ni biti blizu Evropske unije. Tako da nam ovi zakoni koje ste predložili, zakoni o carinskim tarifama, neće puno značiti. Ovakvim zakonima vi nas terate tj. one koji izvoze vi terate da rade ono što ne bi trebalo da rade.
Danas poljoprivrednik, seljak ili onaj farmer koji se bavi mini farmom ili mega farmom, njemu treba dozvoliti (Ministarstvo finansija u dogovoru sa Ministarstvom poljoprivrede) da radi svoj posao, da uzgaja, da ne uvozimo meso iz Brazila. Ako znamo da kod nas ima na stotine mini i mega farmi koje se bave tovljenjem, samim tim nema potrebe za uvozom. Međutim, taj lobi koji i dalje vlada u ovoj našoj Vladi misli da je potrebno da uvozimo bostan, (koji rađa ovde) uvozimo krastavce i paradajz i neke druge povrtarske proizvode, a po tome su poznate Srbija i Vojvodina.
Međutim, ne bih mogao a da ne kažem nešto što je interesantno, s obzirom na to da je ovo povezano sa Ministarstvom poljoprivrede. Gospodo, prosto je nemoguće poverovati, recimo, norveška vlada hoće da izađe u susret jednom gradu u Vojvodini, Kikindi, (s obzirom na to da je Kikinda zbratimljena sa Narvikom) Vlada Norveške hoće da pomogne jednu buduću zadrugu, koja će biti po norveškom sistemu, u vrednosti od 150.000 evra. Veoma je interesantno da Ministarstvo poljoprivrede na čelu sa Ivanom Dulić-Marković neće da potpiše jedan takav projekat i da pare odu tamo gde treba. Nije bitno, da li je to grad na jugu Srbije, na severu Srbije, Vojvodine, zapadu ili istoku, bitno je da te pare treba prihvatiti, a ne odbijati.
Ono što je interesantno reći za govornicom – mi smo dočekali da nam počne žetva ječma bukvalno bez kapi dizela. S obzirom na to da nije bilo dogovora između Ministarstva finansija, energetike i rudarstva i određenog lobija, vi dobro znate na koga se taj lobi odnosi, nije moglo da dođe do povećanja cene goriva. Žetvom pšenice dolazi povećanje cene goriva. Ali dolazi nam i ovo vreme. Neki bi već sigurno nešto uradili, ili bi 30% ukupno posejanih površina iskoristili konkretno samo da su imali taj nesretni dizel.
Šta se dalje dešava? Na Odboru za poljoprivredu, rečeno nam je da ova vlada neće i ne želi da se brine o otkupu pšenice, (ne interesuje je zagarantovana cena pšenice, ne interesuje otkup), njih jednostavno interesuju neke druge stvari. Kako uvesti ono što već proizvodimo?! A zašto ne izvesti ono što mi proizvodimo u one zemlje sa kojima možemo imati trgovinske odnose? To su: Kina, Rusija, Indija, to su zemlje arapskog sveta itd. Tu smo pali na prvom ispitu i taj ispit će nas sigurno skupo koštati.
Gospodo, seljak je na rubu propasti. Ovim zakonom o carinskoj tarifi ništa ne poboljšavate položaj nego samo gledate da ga još više uništite, da uništite one koji se bave proizvodnjom i koji poseduju mini i mega farme, bilo tovljenika, tovnih svinja, bilo tovnih junadi, to vas ne interesuje, ni ministarstvo ne interesuje. Bitno je da ispoštujete ono kako ste ovde rekli – amandman se ne prihvata iz razloga što bi dalje povećanje carinskih stopa dovelo do gubljenja trgovinskih preferencijala pri izvozu robe u zemlje Evropske unije.
Ja se samo plašim da se ne pojavi u ovoj carinskoj tarifi još jedan Kostić, pa da ne izgubimo i ovo što nam je tobož vraćeno zbog onih malverzacija koje su svojevremeno brujale na televiziji i u novinama, između gospodina Labusa, sada potpredsednika Vlade i gospodina Miodraga Kostića. Još jednom vas molim, ovde amandmane na zakon o carinskoj tarifi ispred poslanika SRS shvatite ozbiljno. Mislim da bi ministri trebalo bolje, kvalitetnije i stručnije da se pozabave, da se pozabavi Vlada, da se ovaj zakon u potpunosti izmeni i tada će verovatno biti zadovoljene one norme, pa čak i norme Evropske unije.
Dame i gospodo narodni poslanici, kada se kaže da je tako bilo dobro, hajde da se podsetimo na prošlu godinu – 100 kilograma kukuruza je moglo na pijaci da se uzme za 1.400 dinara, a danas za 700 dinara. U čemu je razlika? Da li u kvalitetu? Slušajte dobro, Rafailoviću, nemojte posle da ne znate.
Gospodo, šta reći da u jednom prethodnom periodu jedna uredba važi mesec dana i gospodin Matijević izlazi na osnovu te uredbe – čisti italijanske robne rezerve, mislim na suhomesnate proizvode i ostalo, dovozi ovde u Srbiju i smanjuje se cena žive stoke. Da li je to tačno? Jeste! Uredba je bila na mesec dana.
Što se tiče preferencijala na šećernu repu – nama je to svima jasno. Gospodo, gospodin Labus je rekao da je organizacija koja je zadužena za bavljenje korupcijom i kriminalom u Srbiji, organizacija zvana "Olaf", bila ovde i obrazložio je tri razloga zašto smo izgubili pravo na izvoz šećera.
Prvi razlog zato što je smeštena u hotelu gde su bile bubice. Gospodo, bubice – pa u svakom hotelu ima bubašvaba?! Kaže – ne, to su bili prisluškivači!
Drugi razlog je zato što gospodin Miodrag Kostić nije hteo da dozvoli uvid u dokumentaciju izvoza. Zar mi pored tolike finansijske policije, pored MUP, SUP itd. nismo u stanju da stanemo na put jednom Miodragu Kostiću?!
Treće, odlazi se u Kovilj da se ispita tri, četiri ili pet radnika. Oni su priznali da su prepakivali šećer. To su tri razloga. I vi ste bili na toj sednici Odbora za poljoprivredu, kada je zamenik predsednika Vlade to obrazložio, ali prethodno je tražio da izađu novinari iz sale. Da li sam ja tu nešto slagao? Nisam ništa.
Šta se dešava kod robnih rezervi, gospodo? Molim vas, 18 milijardi su dužni pojedini subjekti: privatna preduzeća, državna, nedržavna itd. Dužni su u izvozu pšenice, poljoprivrednih proizvoda 18 milijardi, a budžet za poljoprivredu je 22 milijarde.
Gospodo, podelite samo 18 milijardi, neka je pšenica sedam a ne može da bude po 9,5, neka je sedam dinara, vidite koliko hiljada tona može da se otkupi pšenice. Gde su sada robne rezerve da je otkupe. Sada nema ništa u robnim rezervama i to bi trebalo da otkupe robne rezerve. Fali 18 milijardi, nema ih.
Gospodo, da li smo suočili na Odboru za poljoprivredu javno tužilaštvo i ljude iz robnih rezervi? Šta su rekli – jedan drugog optužuju. Javni tužilac kaže, vi nećete da dođete i da svedočite protiv njih, a ovaj viče – laže, vi ste tuženi od strane robnih rezervi! Na kraju dobijamo spisak svih onih koji su tobože kažnjeni, što je bilo strogo poverljivo. Molim vas lepo, najviše je kažnjen jedan direktor, koji je kažnjen dve godine, uslovno šest meseci.
Da li je to taj odnos prema seljaku? Da li je to odnos jedne države i jednog ministra?
Dame i gospodo narodni poslanici, ispred poslaničke grupe SRS podneo sam amandman na član 37. zakona o javnom dugu.
Član 37. glasi – lokalne vlasti mogu, u cilju smanjenja troškova zaduživanja, a u skladu sa odgovarajućim stepenom rizika, plasirati sredstva, odnosno obaviti ostale transakcije sa raspoloživom gotovinom, posle redovnog izvršenja budžeta lokalne vlasti, po kamatnoj stopi koja nije niža od prosečne stope Narodne banke.
Gospodo, raspoloživom gotovinom – pitam kojom i od čega, ili da li to možda znači da ćete pod raspoloživom gotovinom finansirati članove ili simpatizere svojih političkih istomišljenika?
Zatim: "Lokalne vlasti se mogu zaduživati uzimanjem kredita ili emitovanjem hartija od vrednosti, pod uslovom da te hartije od vrednosti mogu kupiti isključivo Republika Srbija i finansijske institucije." Koje finansijske institucije? Ovaj tekst koji sam pročitao bio bi potpuniji kada bi ovako glasio – lokalne vlasti se mogu zaduživati uzimanjem kredita ili emitovanjem hartija od vrednosti, pod uslovom da te hartije od vrednosti mogu kupiti isključivo Republika Srbija i Mlađan Dinkić. Mislim da je to potpunija formulacija ovog pasusa zakona.
Zatim, u alineji 1. stoji – lokalna vlast, u cilju smanjenja troškova zaduživanja itd. Zašto zaduživati i zašto troškovi zaduživanja? Zašto ne smanjiti troškove lokalne samouprave i smanjiti rashode lokalne samouprave? Ovakvim predlogom vi ne želite da preuzmete vruć krompir, racionalizaciju lokalne samouprave, a to biste postigli samo otpuštanjem zaposlenih u lokalnoj samoupravi. Da ne mislite možda da bi Srpska radikalna stranka to uradila kada dođe na vlast? U tome se grdno varate.
U drugoj alineji člana 37. se kaže – lokalne vlasti se mogu zaduživati uzimanjem kredita ili emitovanjem hartija od vrednosti, a u skladu sa odgovarajućim stepenom rizika. Ko procenjuje taj rizik? Državna agencija, privatna agencija ili neka revizorska kuća? Ovde se stvara jedna Pandorina kutija u vezi sa tim ko će biti procenitelj rizika.
Zatim, u članu 37. u alineji 1. kažete – po kamatnoj stopi koja nije niža od eskontne stope Narodne banke Srbije. Normalno, nama radikalima pripisujete da ćemo dolaskom na vlast voditi komandu i administrativno upravljanje privredom. Interesuje me ko propisuje kamatnu stopu koja bi bila niža od eskontne stope Narodne banke Srbije? Vi navodite, ali jednostavno ne iznosite ko.
Gospodo, kamata se određuje na tržištu, pa i za kredite i za hartije od vrednosti koje emituje lokalna samouprava. U vašem predlogu stvara se mogućnost, primera radi, da eskontna stopa bude 10%, a tržišna 20%. Plasirate sredstva po 10,01, formalno ispunjavate uslov, a razliku od 9,99% u svoj džep; na ovakav način razvijate korupciju lokalne samouprave.
U alineji 2. člana 37. Predloga zakona o javnom dugu vi kažete – lokalne vlasti se mogu zaduživati uzimanjem kredita ili emitovanjem hartija od vrednosti. To je način smanjenja troškova zaduživanja. Ako je kredit u banci 10%, a kamatna stopa emitovanja obveznica lokalne uprave 5%, tu se nalaze prostori za smanjenje troškova zaduženja.
Međutim, vi ovde kažete da kamatna stopa ne sme da bude niža od eskontne stope Narodne banke Srbije, a sa druge strane kreditiranje lokalne samouprave moguće je do nivoa depozita.
Budući da ovaj zakon unosi neke novine i da tražim da se član 37. briše, a kao većina sigurno ćete izglasati ovaj član 37, mislim da bi umesto šestomesečnog dostavljanja podataka Ministarstvu trebalo da stavite bar da bude tromesečno. Tako imate veću kontrolu nad lokalnom samoupravom.
Međutim, kao član Odbora za poljoprivredu moram da kažem, i ne vidim zašto to niti Ministarstvo poljoprivrede, niti Ministarstvo finansija radi javnosti ne kaže, koliki je dug, javni dug prema Robnim rezervama Srbije. Javni dug prema Robnim rezervama Srbije je 18 milijardi dinara. Činioci tog deficita od 18 milijardi dinara su žitomlinske prerađivačke kuće, pojedina poljoprivredna preduzeća i pojedine zadruge koje su dovedene u tu situaciju u kojoj jesu. Treba znati, gospodo, da budžet Ministarstva poljoprivrede iznosi 22 milijarde dinara.
Evo vidite šta bi sve mogla država, da ima jedan normalan rad između pravosuđa, tužilaštva, tužioca, da ti ljudi jednostavno pokušaju da se nateraju da vrate te pare, imali bismo 18 milijardi dinara suficita u budžetu. Kada smo mi tražili na Odboru za poljoprivredu da nam se dostavi koji su to činioci i koliko je koji kažnjen i da li je kažnjen, dobili smo podatke gde se samo jedan kaznio dve godine, a uslovno na 6 meseci. Jedna žitomlinska kuća je u dubiozi prema Robnim rezervama 99 miliona, jedan privatnik dva miliona. Govorim sa mog terena. Jedan privatnik, izraženo ne novčano nego u kilogramima, tri miliona i nešto kilograma pšenice.
Tu je trebalo ubaciti u ovaj zakon, potražiti neki zakon koji bi naterao da dug Robnih rezervi bude javni dug, da se to vrati državi, da se vrati Ministarstvu poljoprivrede, da se vrati poljoprivredi da bi stala na noge, jer, gospodo, mi smo dočekali žetvu ječma bez dizela. Mi dočekujemo žetvu pšenice opet bez dizela. Odgovor gospode na Odboru za poljoprivredu, od direktora Naftagas prometa, od direktora Jugopetrola, bio je da će se tržište naftom normalizovati pri kraju sezone. Gospodo, sezona je tri nedelje, u žetvi pšenice.
O čemu mi sada pričamo ovde – o javnom dugu, pričamo o lokalnoj samoupravi, ne pričamo kako vratiti državi 18 milijardi koje je neko protivzakonito oteo ovoj državi. Pošto to nije ubačeno u ovaj zakon, poslanici Srpske radikalne stranke traže da se ovaj zakon vrati, da se to uradi kvalitetno i onda da počnemo da o tom zakonu pričamo kako bi trebalo.
Nadam se da ćete u danu za glasanje povesti računa o činjenicama koje sam malopre rekao i da nećete glasati za član 37.
Dame i gospodo narodni poslanici, na Predlog zakona o osiguranju depozita podneo sam amandman na član 11. koji se briše, međutim, moram jednu stvar da kažem. Mi iz redlova SRS sa ovim novim Poslovnikom smo uskraćeni, posebno na pisanju amandmana.
Naime, Narodna skupština Republike Srbije očigledno je u funkciji Vlade Republike Srbije, zato što se sednice Narodne skupštine zakazuju suprotno odredbama Poslovnika, kako bi se narodnim poslanicima onemogućilo da podnose amandmane i da kroz obrazloženja obaveštavaju javnost Srbije kako je, kao i u ovom slučaju, Vlada Republike Srbije jedino odlučna da nastoji i dalje da pljačka građane Srbije, a posebno se to misli na šifrovanu stranku, kako reče kolega Moma Marković.
Međutim, država i Narodna banka Srbije garantuju fizičkim licima da se sredstva deponuju kod banaka. Imajući u vidu da dozvole za rad banaka daje država, odnosno Narodna banka, sasvim je normalno da oni odgovaraju za deponovanje sredstava fizičkih lica i nije potrebno dodatno opterećivati banke, odnosno smanjivati kamate koje poslovne banke daju na depozite fizičkim licima. Ovakav jedan zakon još više će povećati ionako skupe kredite koje koriste pravna i fizička lica.
Član 11. Predloga zakona o osiguranju depozita kaže: – "Banka je dužna da plaća početnu premiju, tromesečnu i vanrednu premiju". Dosadašnja institucionalna rešenja u oblasti osiguranja depozita, a u komparaciji sa drugim finansijskim sistemima, u najmanju ruku su bila nedorečena. Osigurani iznos depozita koji je osiguravala agencija za osiguranje svojevremeno, iznosio je 5.000 dinara. To bi značilo da pri likvidaciji banke, agencija preuzima obavezu samo u iznosa do 5.000 dinara.
Usvajanjem Zakona o osiguranju depozita, u članu 11. zakona kaže se da je banka dužna da plaća početnu premiju koja iznosi 0,3% novčanog dela, minimalnog osnovnog kapitala banke.
Postavlja se pitanje da li osiguravamo depozit ili opterećujemo osnovni kapital banke, čime finansiramo Agenciju za osiguranje depozita, ali zato smanjujemo mogućnost kreditiranja privrede i stanovništva za visok iznos početne premije.
Agencija utvrđuje tromesečnu premiju u iznosu od 0,1% koja dodatno opterećuje poslovanje banke, sa iznosom koji daje diskreciono pravo ministru finansija, Dinkiću, da na osnovu stanja u bankarskom i ukupnom finansijskom sistemu Republike Srbije – stepen rizika kojim je izložen i visina sredstava u fondu za osiguranje depozita, odredi se najviša tromesečna premija od 0,1%, koja bi onda bila u funkciji monetarne politike kroz smanjenje ponude kredita; jer će ta najviša tromesečna premija dodatno opteretiti kreditni potencijal banaka.
Budući da agencija za osiguranje depozita nikada neće imati dovoljno para, onda će se bankarskim sistemom opteretiti redovno sa onih 0,4% vanredne premije. Sa ovakvim visokim zahvatanjem u formi osiguranja depozita, stvara se mogućnost da direktori banaka privuku dodatne depozite zbog činjenice da su oni osigurani kod agencije za osiguranje depozita. Zatim, da bez velike kreditne analize ili boniteta tražiocu kredita odobre kredite i po netržišnim kamatnim stopama, jer su depoziti dobro osigurani kod agencije za osiguranje depozita. To će opet stvoriti problem kod direktora banaka.
Prema tome, član 11. zakona o osiguranju depozita kao nedorečen i štur, ne bi smeo biti prihvaćen od kolega poslanika iz vladajuće većine. Tako vas ovim putem, gospodo poslanici, molim da u danu za glasanje ne glasate za ovaj član, jer član je veoma loš, kao i sam Predlog zakona o osiguranju depozita.
Dame i gospodo narodni poslanici, jedno ministarstvo koje još neće biti dugo ministarstvo G17 plus, a u pitanju je Ministarstvo poljoprivrede, kada se ovako jedan veoma bitan zakon o semenu donosi onda se treba manje baviti administriranjem, a više ljudima koji će stvarati jedan takav zakon.
Jedan ovakav zakon stvaraju specijalisti za semenarstvo sa poljoprivrednih fakulteta i instituta.
Imamo saznanja da vi, gospodo, niste koristili usluge vrhunskih stručnjaka u semenarstvu, poput profesora akademika Škorića, nego ste jednostavno u Ministarstvu seli u kancelarije i smatrali da je ovaj zakon toliko svetski dobar, toliko urađen po evropskim standardima da ste se, jednostavno, više bavili administriranjem nego nečim drugim.
Vitomir Plužarević je u članu 6. svojim amandmanom hteo da pojasni da kada se prave podaci o proizvođaču treba dodati površine zemljišta i osnov tog korišćenja. Ne mogu se na jednoj površini koja je sedme klase praviti sortna semena određenih kultura, poput suncokreta i kukuruza, a da se prethodno ne zna da je to prva klasa.
Osnova ovog amandmana jeste baš da te površine budu u skladu sa zakonima koji propisuju uzgajanje sortnih semena.
Što se tiče njegove druge dopune, normalno je da se posle tačke 5) dodaje tačka 6) koja glasi – podatke o opremi, mehanizaciji i prostorijama, prema vrsti semenske proizvodnje za koju podnosi zahtev. Znači, jedan proizvođač bi morao apsolutno da ima određenu (opet po evropskim i svetskim standardima) opremu, koja će omogućiti da seme određenog kvaliteta, a to je moguće samo ako ima dobru mehanizaciju i prostorije, distribuira kasnije do poslednjeg proizvođača.
Suština je da bi stvarno trebalo da uvažite amandmane Srpske radikalne stranke, s obzirom da poslanička grupa i sama SRS ozbiljno prilazi svakom predlogu zakona, a posebno zakonu o semenu, znajući da je poljoprivreda dovedena apsolutno na najnižu lestvicu preživljavanja zemljoradnika, a time i proizvođača semena, dorađivača i svih onih koji su u lancu distribucije semena, a s obzirom da znamo da smo po vrsnim stručnjacima među prvima u Evropi i u svetu.
Smatram da bi trebalo gospoda iz Ministarstva, žao mi je što nije tu ministar da sasluša naše amandmane... i pozivam vas da u danu za glasanje glasate za amandmane SRS, koji su sigurno kvalitetni i ovim samo želimo da poboljšamo Predlog zakona o semenu.
Dame i gospodo narodni poslanici, kao član Odbora za poljoprivredu nisam mogao da ne izađem i ne odgovorim uvaženom kolegi članu Odbora za poljoprivredu. Nije tačno, gospodo, da je neko nama pisao amandmane, i to kažete samo iz jednog instituta.
Gospodo, kod nas postoje dva veoma bitna instituta. To su Institut u Novom Sadu i Institut u Zemun polju. Nije tačno da su nam oni pisali amandmane, ali bismo bili sretni da ste uzeli bar jednog od tih cenjenih ljudi koji stvaraju sorte širom cele Evrope, profesora akademika Škorića.
Suština je da su se gospoda članovi Odbora aktuelno uključili u Predlog zakona o semenu. Nema ni govora o tome da je neko drugi nama pisao amandmane. Ispada da je meni neko drugi pisao amandmane. Mogao sam samo da se konsultujem sa nekim od dorađivačkih kuća, da bi ti amandmani bili stvarno u skladu sa zakonima koje propisuje EU ili svetska organizacija.
Što se tiče sirka, ja potičem iz tog kraja odakle je i Lazar Marjanski. Razlika između mog i njegovog naseljenog mesta je 10 kilometara. Neko kaže da sirak može da se uništi; nema tog sredstva kojim može da se uništi. Jednostavno, staračka domaćinstva ne mogu i nemaju sredstava više da spreče njegovo širenje od njive do njive. Prvo, treba da znate, gospodo, kako se to razmnožava. Drugo, takav koren, dubine i par metara – pa ne znam koji bi zemljoradnik mogao samo motikom da ga seče. Nije on za kopanje rovova, nego mi ulazimo u 21. vek. Više se tu ne radi o motikama, radi se sa hemijskim sredstvima, koja proizvode naši vrsni poljoprivredni instituti.
Dame i gospodo narodni poslanici, ne mogu a da se ne vratim na ono zbog čega inače poslanici SRS izlaze toliko povodom Predloga zakona o semenu. Znate, kada neko ponavlja toliko puta da ste ipak morali iz Ministarstva poljoprivrede da upotrebite specijaliste za semenarstvo sa Poljoprivrednog fakulteta i Instituta, vi i dalje to niste radili, i onda se dešava ovo što se dešava, ove manjkavosti u vašem Predlogu zakona o semenu.
U članu 9. lepo se kaže da je proizvođač dužan da vodi knjigu evidencije o proizvodnji semena. Ali, gospodo, on nije dovoljno potkrepljen činjenicama, a biće tek kada se u ovom članu 9. doda stav 2. Ali, prvo da vam pojasnim, da vidite da nam niko ne piše amandmane. Pa, kaže ovde – knjiga evidencije o proizvodnji semena iz stava 1. ovog člana sadrži: broj rešenja o upisu u Registar (što je logično), ime lica koje obavlja poslove stručnog rukovođenja proizvodnjom semena (što ima logike), pregledni plan semenskog useva, odnosno objekta sa jasno označenim delom gde se proizvodi seme (to je ono što smo u jednom od prethodnih amandmana, a mislim da je to na član 6, rekli), vrstu, odnosno sortu i godinu proizvodnje semena sa kojim zasniva proizvodnju (to bi morao svako normalan da ima kao knjigu evidencije), pa zatim - količinu ukupno primljenog semena, podatke o načinu proizvodnje, vrsti i datumu izvođenja radova.
Ali, gospodo, treba da znate da u ovom stavu 2. posle poslednjih reči - izvođenja radova, treba da stoji – poslovno ime nosioca prava zaštite sorte sa kojim je zaključen ugovor o umnožavanju sorte.
Pa, to je veoma logično i ako ne budete ubacili ovo što sada ovim amandmanom želimo da uradimo stvarno ne vidim da će ovaj član 9. biti u potpunosti onakav kakav bi trebalo da bude, već će biti obesmišljen.
Dalje – podatke o kontroli proizvodnje semena. Pa, logično je da se u tu knjigu evidencije unose podaci o kontroli proizvodnje semena. Tu proizvodnju semena će moći da kontrolišu samo ljudi sa poljoprivrednog fakulteta, da li sa odseka za ratarstvo ili povrtarstvo, zavisiće od toga o kom je semenu reč, ili se radi o ljudima koji će pomoći da ta površina saživi i da se izvrši kontrola semena, normalno, uz agronoma, tj. čoveka koji je završio zaštitu bilja.
Zatim – količina proizvedenog naturalnog semena, obratite pažnju – poslovno ime dorađivača kome je isporučio proizvedeno naturalno seme. Znači, poslovno ime dorađivača. Pa, gospodo, logično je da to bude firma. Ne može neko fizičko lice da pravi samo neku deklaraciju. Ne može on da bude taj kome će stajati samo ime i prezime. Zna se gde to samo može da se uradi, a zna se da u ovom slučaju, u ovom članu 9, kada se popuni stavom 2, biće onda još uobličeniji i još nekako izvodljiv, treba da stoji i – broj uverenja o priznavanju useva koje izdaje ministarstvo nadležno za poslove poljoprivrede.
E, ovo se gospodi iz Vlade nije svidelo, a nije se svidelo ni većini u Odboru za poljoprivredu. U Odboru za poljoprivredu SRS ima pet poslanika. Ali, zato postoji odbor sa 15 poslanika, Odbor za poljoprivredu, i logično je da će ti ostali, da kažem DOS-ovska većina, nadglasati nas pet, jer smatraju da to nije potrebno da uđe u ovaj član 9.
Ali, mi hoćemo jednostavno da kažemo – uverenje o priznavanju useva koje izdaje ministarstvo nadležno za poslove poljoprivrede. Vi čak nećete da priznate da bi Ministarstvo trebalo da bude to koje će da izdaje uverenje o priznavanju useva.
Pa, mi radimo i gledamo da ovaj zakon bude upotpunjen, pošto ćemo mi, normalno, na prvim izborima, a to će se desiti što pre, imati našeg ministra poljoprivrede i zato hoćemo da ovaj zakon bude kompletan, da opet ne pravimo tamo na jesen zakon o proizvodnji semena. On će biti kompletan ako budemo u danu za glasanje usvojili ove amandmane i normalno je da bi ovaj amandman na član 9. stav 2. trebalo da se sigurno prihvati, jer će samo tako biti pravno i zakonski uređen ovaj predlog zakona o semenu.
Uvažavam da vi morate da branite ovaj predlog zakona o semenu, ali ne mogu da shvatim da sputavate da proizvodnja semena ili seme dostigne onaj vrhunski svetski kvalitet, po čemu smo poznati u Evropi i u svetu. Moramo da shvatimo da smo poznati u Evropi i u svetu. Da ne ponavljam uvaženog profesora akademika Škorića i sve ostalo što smo nabrojali u diskusiji svi mi poslanici SRS-a.
Ne vidim razlog zašto sada odbijaju Vlada Srbije i Odbor za poljoprivredu, opet nekim nadglasavanjem, i zašto je tu višak da imamo tri inženjera. Kod stvaranja semena je logično da imamo tri inženjera. Mora biti ratarski, povrtarski ili opšti smer i mora biti zaštita bilja.
Gospodo, najosnovnije je da imamo stručnjaka koji će reći – na toj i toj površini ćemo sejati to i to. Onda ćemo imati stručnjaka - ratarca, koji će da prenese svom kolegi zaštitaru – na ovoj parceli su nam te i te biljke, tj. trave koje će morati da se unište da bi se stvorili preduslovi za stvaranje ovog sortnog semena.
Stvarno ne vidim razlog, što se tiče adekvatne opreme, nije sva oprema samo u automobilu. Nekada su poljoprivredni agronomi, zaštitari, smer ratarstvo ili opšti smer, išli biciklom, pa i pešice, do određene parcele na kojoj se proizvodi seme, a sada su u pitanju obična kola. Nisu adekvatna oprema obična kola.
Protumačite, vidite malo zakon i šta znači jedno seme stvoriti. Nije to tek tako, sve bi države ovog sveta stvarale seme. Mi izvozimo kukuruz. Nema te evropske države. Mi proizvodimo seme stranom naručiocu u stranoj državi. Da li vi to znate? Imamo površine u Bugarskoj, u Ukrajini.
Stvar je u tome što mi imamo naše stručne ljude koji se bave samo proizvodnjom semena. Da ste to njih pitali i posavetovali se malo više... ne kažem da niste konsultovali institute za poljoprivredu ili nekoga ko je došao iz Novosadskog ili Zemunskog instituta za poljoprivredu kod vas u Ministarstvo, i taj se napravio pametan i smatra da može da uradi više od ostalih pet eminentnih stručnjaka koji se nalaze na tlu Srbije. To nije tačno.
Prema tome, stvarno ne vidim razlog da se amandman koji se odnosi na član 13. stav 4. ne prihvati u danu za glasanje.
Dame i gospodo narodni poslanici, vidite da polako dolazimo do onoga zbog čega se i odužio ovaj predlog zakona o semenu. Vidite kako pravite jedan teški apsurd. U članu 18. kažete – troškove kontrole proizvodnje semena i izdavanja uverenja o priznavanju semenskog useva snosi proizvođač. Ne vidim razlog zašto bi proizvođač snosio troškove izdavanja uverenja o priznavanju semenskog useva; zašto ne bi to dobio vlasnik sorte čije se seme ugovorno umnožava.
Proizvođač proizvodi, ali onaj za koga taj proizvođač proizvodi treba da bude oslobođen onog dela što ste vi nama stavili, nego bi vlasnik sorte čije se seme ugovorno umnožava trebalo da bude taj koji će uplatiti na odgovarajući račun za uplatu javnih prihoda budžeta Republike.
Pravite, iz člana u član, iz stava u stav, apsurde, nakaradan zakon o semenu. Opet ponavljam, ne koristite ljude koji su specijalisti za semenarstvo, ljude sa Poljoprivrednog fakulteta i instituta. Samo ste uzeli jedno ili dvoje ljudi koji su došli, vi gospodo iz G17, sa Poljoprivrednog fakulteta ili sa poljoprivrednog instituta, seli su u kancelarije Ministarstva poljoprivrede i napravili zakon. U članu 3, a ima, hvala bogu, 28 tačaka gde objašnjavate šta je to UPOV, ISTA, OECD, DUS, svuda pored imate napisano i tačno se zna da je UPOV Međunarodna unija za zaštitu novih biljnih sorti itd.
Kada već hoćete da nam prikažete neki novi zakon o proizvodnji semena, nemojte, gospodo, da ispuštate nešto što je najosnovnije. Ne može takse i sve ostalo da plaća proizvođač, a da se vlasnik sorte čije se seme ugovorno umnožava stavlja u stranu. Tu nema logike. Molim vas da kada bude bio dan za glasanje obratite pažnju na amandmane koje je podnela poslanička grupa SRS.
Dame i gospodo narodni poslanici, pošto smo već pri kraju amandmana, kako reče uvažena koleginica i moja radikalka Nataša Jovanović, ali mi dođosmo do onog najbitnijeg člana 38, gde se kaže - etiketu izdaje stručna organizacija koju ovlasti ministar.
Ovo stvarno pokazuje da je suština ovog zakona da sve bude u rukama ministra. Citiraću ono što je uvaženi akademik, profesor Dragan Škorić, rekao na Odboru za poljoprivredu, a vi gospodo koji ste članovi Odbora mislim da ćete se setiti. "Ukoliko se u ovoj godini usvoji ovakav predlog zakona, biće stvoreni nepoželjni uslovi za naučne institucije u našoj zemlji". To su reči profesora akademika Dragana Škorića. Zatim "ovim predlogom zakona svu vlast preuzima u svoje ruke ministar za poljoprivredu i šumarstvo". Ovo je njegov original potpis.
Zatim, "gde je domaća nauka, strukovne organizacije, stručno-tehničke komisije i niz drugih pomoćnih organa". Hoće profesor akademik da kaže - gde je ta naša domaća nauka, koja je do pre neku godinu bila u samom svetskom i evropskom vrhu, gde su strukovne organizacije, gde su stručno-tehničke komisije i niz drugih pomoćnih organa. Ako hoćemo, gospodo, da se približimo EU, kako reče profesor akademik Škorić, onda to treba činiti na adekvatan način, treba srediti u potpunosti to što su činile zemlje koje su nedavno ušle u EU.
Ali, gospodo, mi sa ovim i ovakvim zakonom, bez amandmana SRS, čini mi se da nećemo ući u EU, a posebno sa članom 38, gde je ministar taj koji određuje ko će štampati etikete. Gospodo, da li vi znate koliko se etiketa za račun poljoprivrede, tj. sitnog i krupnog semena, štampa u ovoj Srbiji. U pitanju su milioni, milioni dinara. Zar nije logičnije da umesto ovog prvog stava u članu 38 – "etiketu izdaje stručna organizacija koju ovlasti ministar" dođe tekst – "deklaraciju i etiketu izdaje dorađivač, uvoznik semena." Zar nema nešto logičnije u ovom članu 38.
Zašto davati važnost ministru i da on bude taj koji će odlučiti o etiketi tj. stručnoj organizaciji koju će ovlastiti. Molim vas, obratite pažnju na ovaj zakon, ovaj predlog zakona o semenu iziskuje razmišljanje svih nas, a posebno svih vas koji ste u ovoj DOS-ovskoj većini. U danu za glasanje glasajte za ove amandmane.
Dame i gospodo narodni poslanici, ispred poslaničke grupe SRS podneo sam amandman na zakon o semenu. Naime, da bi vam bilo jasnije, ovim zakonom uređuju se: uslovi i način proizvodnje, dorade, korišćenja, prometa, uvoza, ispitivanja kvaliteta semena  poljoprivrednog bilja, rasada poljoprivrednog bilja, jestivih i lekovitih bilja, kao i priznavanje novostvorenih domaćih sorti, odobravanje uvođenja u proizvodnju stranih sorti i upis sorti poljoprivrednog bilja u registar sorti poljoprivrednog bilja.
U amandmanu tražim da se u članu 1. posle stava 1. doda novi stav 2: "Proizvodnja semena, dorada i promet semena vrši se pod uslovima koje u skladu sa ovim zakonom, ugovorom o umnožavanju sorti i hibrida poljoprivrednog bilja zaključi nosilac prava zaštite sorte sa ostalim učesnicima u semenskoj proizvodnji."
Ugovor o umnožavanju sorti i hibrida semena poljoprivrednog bilja predstavlja osnovni instrument kojim se regulišu odnosi učesnika u semenskoj proizvodnji, koji zaključuje nosilac prava zaštite sorti sa ostalim učesnicima u proizvodnji.
Naime, propisivanjem ove odredbe naglašava se obaveza zaključenja ovog ugovora, a na to upućuju i ostale odredbe iz Predloga zakona, kao npr. član 96. koji u tački 32) propisuje da inspektor, u okviru nadzora, proverava da li je regulisano pravo korišćenja sorte sa nosiocem prava zaštite bilja.
Znači, pri kraju stava 2. stoji "zaključi nosilac prava zaštite sorte sa ostalim učesnicima u semenskoj proizvodnji". U navedenoj tački stoji da proverava "da li je regulisano pravo korišćenja sorti sa nosiocem prava zaštite sorte".
Ovim amandmanom želeo sam da se doda novi stav 2. kako bi član 1. bio kompletan. Molio bih ostale kolege poslanike da imaju razumevanje za podnete amandmane poslanika SRS, jer sa ovim amandmanima mislimo da će zakon ili Predlog zakona o semenu biti pravi zakon.
Dame i gospodo narodni poslanici, uvaženi ministre Ivana Dulić-Marković, kao član Odbora za poljoprivredu, negde krajem 2004. godine na jednom od tih odbora nam je rečeno da će Ministarstvo poljoprivrede predložiti u 2005. godini oko 25 zakona.
Mi, članovi Odbora iz SRS, bili smo skeptici, da bismo, negde, polovinom januara 2005. godine, ipak, od pomoćnika ministra dobili uveravanje da će Ministarstvo predložiti 14 zakona o poljoprivredi i nadam se da će 15. biti zakon o zadrugarstvu.
Predlagač u obrazloženju navodi tri razloga za donošenje ovog zakona: da donošenje ovog zakona treba da omogući domaćim proizvođačima semena pristup međunarodnom tržištu, da obezbedi seme boljeg kvaliteta domaćim potrošačima, kao i da se izvrši usaglašavanje sa propisima Evropske unije.
Radi ostvarivanja prva dva cilja, zakon nije morao ni biti donet, pošto je domaće seme prisutno na međunarodnom tržištu, a domaći potrošači imaju kvalitetno seme, što dokazuje činjenica da u konkurenciji sa vodećim semenarskim kompanijama koje su prisutne na domaćem tržištu domaće seme izdržava konkurenciju, posebno što se tiče semena osnovnih ratarskih kultura koje i zauzimaju najveće poljoprivredne površine.
Radi ispunjenja ova dva cilja Vlada treba da preuzme druge mere, prvenstveno ekonomske, a tu bi mogla da se stavi osnovna primedba da ni ova, ni prethodna Vlada ne da nisu preduzele mere u tom cilju, nego suprotno, preduzimale su mere sa kontraefektom koje dovode do gušenja domaće semenske proizvodnje.
To se odnosi na potpuno otvaranje domaćeg tržišta za ulazak vodećih svetskih semenarskih kompanija i uvoz stranog semena, pa do uvođenja PDV, koji se plaća i na seme poljoprivrednog bilja; nestimulisanje izvoza; nerešen vlasnički status naučnih instituta, stvaraoca i oplemenjivača sorti i hibrida, poljoprivrednog bilja; nerešavanje statusa poljoprivrednih stanica, od kojih je jedna privatizovana, neke posluju kao društvena preduzeća, druga kao društvo kapitala; odugovlačenje sređivanja stanja vlasništva na poljoprivrednom zemljištu sa poljoprivrednim preduzećima; nerešavanje statusa zemljoradničkih zadruga koje koriste značajne površine poljoprivrednog zemljišta itd.
Ostaje treći cilj donošenja zakona, usaglašavanje sa propisima Evropske unije. Radi tog cilja treba podržati donošenje ovog zakona ukoliko se predloženim odredbama taj cilj postiže. Upada u oči da predlagač zakona propisuje uslove koje treba da ispuni lice da bi vršilo posao u proizvodnji, doradi i prometa semena, a ne propisuje uslove koje mora ispunjavati lice da bi se bavilo selekcijom semena i stvaranje novih sorti, što znači da svako može da se bavi ovim poslom. Predlog zakona ima nedoslednosti i nedostatke, odnosno loša predložena rešenja tako da bi zakon trebalo doneti uz poboljšanje loših rešenja, odnosno usvajanje predloženih amandmana.
Nedoslednost u zakonu se može primetiti na primeru odredbi člana 4. stav 2. gde se kaže da seme u prometu (iako se u obrazloženju zakona kaže da je osnovno seme kategorija semena namenjena prometu) pod kontrolom ministarstva, a viša kategorija semena je pod kontrolom opleminjavača, što bi trebalo da znači da nije u prometu. Dalje, za sve faze semenarske proizvodnje, odnosno svih učesnika u ovoj proizvodnji su propisani uslovi koje lice treba da ispuni osim za posao ispitivanja i utvrđivanja kvaliteta semena, gde samo kaže da je u pitanju akreditovana laboratorija, tj. važeći zakon unapred propisuje uslove za vršenje ovog posla.
Na taj način predlagač zakona hoće da monopolizuje ovaj posao, samo za određeno lice, kao i za posao izdavanja etiketa. Zakon je propustio da reguliše, da ministar poljoprivrede utvrđuje norme kvaliteta semena kao pravu semenarsku materiju. Za ovo ne bi trebalo da bude nadležno drugo ministarstvo po Zakonu o standardizaciji. U vezi sa tim, trebalo bi da se reguliše ovlašćenje ministra da za proizvodnju u određenoj godini može propisati i niže norme kvaliteta za seme određenog bilja, kao što ima ovlašćenje iz člana 4. u zadnjem stavu, pa da u nedostatku kategorije sortnog semena odobri proizvodnju i niže kategorije semena.
Realnost trenutka donošenja zakona za domaće semenarstvo je da vlasnik sorte uglavnom propisuje uslove za umnožavanje njegove sorte, a da ostali učesnici u semenarskoj proizvodnji, a misli se na proizvođača, dorađivača i prometnika (osim poslove koje je država uzela za sebe i koje sama vrši i ne angažuje drugo lice da ih vrši), zavise od aranžmana vlasnika sorte. Ovakva pozicija naučnog instituta oplemenjivača i stvaraoca sorti i hibrida poljoprivrednog bilja je rezultat njihove borbe za tržište u konkurenciji sa vodećim svetskim kompanijama.
To će dovesti da dorađivači, tražeći svoje mesto pod suncem, postaju sami održavaoci sorti, a prvenstveno stranog semena, kao zastupnici stranih kompanija na domaćem tržištu, što će dovesti do daljeg urušavanja domaćeg semenarstva. Posebno nije rešena delikatna pozicija dorađivača. Inače, delatnost dorade semena poljoprivrednog bilja nije ni predviđena važećim Zakonom o klasifikaciji delatnosti, pa je deo dorađivačkih preduzeća delatnost dorade regulisao i upisao u sudski registar kao ratarstvo, a deo kao promet na veliko.
Shodno članu 34. Predloga zakona, samo dorađivač semena odgovara za kvalitet semena, iako je samo on jedan od učesnika u ovoj proizvodnji, a u svim fazama proizvodnje semena se utiče na kvalitet semena. Ovakva odredba je posebno problematična kada dorađivač po ugovoru sa vlasnikom sorte vrši samo uslužnu doradu.
Znači, dobiće naturalno seme po nalogu vlasnika sorte, doradiće ga, drugo lice će uzeti uzorke iz partije semena, laboratorija će ispitati kvalitet uzetog uzorka i po izveštaju o kvalitetu laboratorije, dorađivač mora da deklariše seme, treće lice mora da mu izda etiketu, a samo on odgovara za kvalitet semena. Rešenje bi bilo solidarna odgovornost dorađivača i vlasnika sorte, a to bi trebalo da se reguliše ugovorom koji sklapaju vlasnik sorte i dorađivač.
Smatramo da je odredba Predloga zakona, da etiketu na vrećama semena izdaje posebna stručna organizacija, potpuno nepotrebna, a ne možemo razumeti koji je cilj ove odredbe. Ukoliko je tako i u drugim zemljama. Smatram da se tako u ovaj proizvod ugrađuje cene još jednog subjekta, a procedura izdavanja etiketa može stvarati probleme na pripremi semena za prodaju na tržištu.
Smatramo da bi trebalo imati zakon o semenu i zakon o priznavanju novostvorenih sorti poljoprivrednog i šumskog bilja. Nameće se jedno drugo pitanje, šta je sa predlogom zakona o zaštiti novostvorenih sorti poljoprivrednog i šumskog bilja koji treba da je usklađen, a kako reče jedan od kolega, sa Konvencije UPOV, a koliko mi je poznato nacrt tog zakona se nalazi u Skupštini zajednice Srbija i Crna Gora.
Bez ovog zakona ne možemo postati članovi UPOV, a time i naše članstvo u STO, odnosno Svetskoj trgovinskoj organizaciji, biti dovedeno u pitanje. U svakoj organizovanoj zemlji ovaj zakon pripremaju specijalisti za semenarstvo sa poljoprivrednih fakulteta i instituta sa ministarstvom.
Mišljenja sam da je trebalo samo prilagoditi našim uslovima zakon o semenu, koji važi u zemljama članicama Evropske unije. Treba znati da je naša nauka stvorila veliki broj sorti i hibrida. Recimo, znatno više nego nauka Italije, a da ne spominjemo neke druge zemlje. Trebalo bi da ima adekvatnu zakonsku regulativu koja će biti usklađena sa regulativom Evropske unije. Nažalost, mi smo na začelju u Evropi. Hvala.