Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Željko Ivanji

Govori

Zahvaljujem. Uvažena predsednice, uvažena ministarko, dame i gospodo narodni poslanici, kada govorimo o privrednim komorama u Srbiji, ne mogu da ne prokomentarišem navode pisama sa kojima smo zatrpani ovih dana, pisama koja su upućena od strane komora, kako Republičke komore, tako i regionalnih komora. Vidim da te komore, kako kažu, u celosti odbijaju ovaj predlog za izmenu i dopunu Zakona. U obrazloženju, u prvom članu stoji da je komorski sistem asocijacija privrede, koji normalno funkcioniše regulisanjem zakona koji je prethodno privreda prihvatila na javnoj raspravi. Normalno je da normalno funkcionišete kada imate članarinu koja vam u budžet stiže redovno, a da vi tim članovima za uzvrat ne dajete ništa, članarinu koja je obavezna za te članove.
Ukoliko pomnožimo 72 dinara sa brojem zaposlenih u privrednim društvima u Srbiji, dobićemo iznos koji komora naplaćuje putem obavezne članarine, Komora Republike Srbije koja u ovom trenutku zapošljava 350 lica, takođe, i regionalne komore naplaćuju članarinu. Pored Privredne komore Srbije figurira još 19 komorskih pravnih lica, Privredna komore Vojvodine, Novog Sada, Beograda i 16 regionalnih komora. Podsetiću i narodne poslanike da je prosečna zarada u decembru prošle godine u Privrednoj komori Srbije iznosila 66.214 dinara.
Često pominjani komorski sistem Austrije ima 4.670 zaposlenih. Tu je obavezno članstvo, ali ne treba zaboraviti ni da je privreda Austrije u 2007. godini ostvarila iznos od 114,7 milijardi evra, po tome je sedma na svetu. Bruto nacionalni dohodak po stanovniku je 31.000 evra, po tome je trinaesta na svetu. Imaju preko 120 miliona noćenja stranih turista. Dakle, radi se o jednoj vrhunskoj privredi.
Ukoliko bi Privredna komora Srbije mogla da obezbedi privredi ovakav uspon, ja bih uvek dozvolio i bio bih za obaveznu članarinu. Niko ne želi da gasi komoru, ali prema izvorima iz malih i srednjih preduzeća njima su potrebne institucije koje bi ih okupile i štitile njihove interese. Naravno da to moraju i mogu biti komore, ali komore koje su zasnovane na dobrovoljnom principu udruživanja, zasnovane na principima čistog računa, transparentnih troškova, reprezentnih snaga udruživanja koji polažu račune svojim članovima.
Kako to izgleda danas? Mala i srednja preduzeća imaju obavezu plaćanja članarine regionalnoj ili Republičkoj komori, ali u njima ne ostvaruju pravo glasa. Organe upravljanja u komorama predlažu uglavnom stari članovi tih istih tela, uz dodatak ponekog novog, ali "podobnog člana". Za verifikaciju su nadležne skupštine čije članove, takođe, biraju organi upravljanja.
Komorski sistem još uvek nije demokratizovan i on je sa retrogradnim sistemom upravljanja, sa ljudima koje je vreme pregazilo, ali ljudima koji su još uvek ubeđeni da zastupaju interese privrede. Tako su mala i srednja preduzeća osuđena na sporadičan, isključivo pojedinačan nastup prema državi, a ukoliko bilo ko tvrdi da je Privredna komora Republike Srbije zastupala interese upravo motora naše privrede, a to su mala i srednja preduzeća, neka se obrati njima za mišljenje.
U svakom slučaju, ovim izmenama i dopunama će Komora Republike Srbije moći da dokaže svoje pozicije i sopstvenu održivost. Gest dobre volje zakonodavca je primena ovog zakona, koja počinje od 2013. godine, ali podsećam poslanike da će do 2013. godine Privredna komora Srbije moći godišnje da zaradi još po sedam miliona evra godišnje članarine, koliko sada zarađuje, i još po koji milion od zarade putem projekata koje Komora naplaćuje od članova koji joj plaćaju članarinu. To je nedopustivo.
Nedopustivo je da vi za uzvrat ne dobijate ništa, a da vam Komora naplaćuje projekte koje nudi vašim preduzećima. Znam za slučajeve da u javnim preduzećima postoje projekti koje Komora naplaćuje i da su iznosi kojima se barata "stotinak" hiljada evra.
Radi se o jednom ušuškanom sistemu u kojem prijatelji sami sebi dodeljuju pozicije i funkcije i odlučuju u ime većine koja samo treba da plati članarinu, da se ne brine, jer tamo sede Mele, Jaza, sedi kompanija.
Ne mogu da ne evociram uspomene na 2000. godinu i period posle 2000. godine, kada sam zastupao, takođe, ovu tezu koja se sada pominje u ovom zakonu, sistem dobrovoljne članarine i slobode udruživanja. Čak sam tada imao ideju da bi registracija privrednih subjekata trebalo da bude u privrednim komorama, a nikako u trgovinskom sudu za koji se pokazalo da je leglo korupcije i da upravo na taj način ostvaruje i prihode. Pojedine sudije koje su vršile upis u registar ostvaruju nedopuštene prihode i danas su u zatvorima ili je u toku krivični postupak.
Dakle, imao sam ideju da registracija bude tu, napravljen je novi model registracije koji je dobar, registracija je brza i pri Agenciji za registraciju privrednih subjekata. Sećam se i šta se dogodilo prilikom spajanja tadašnje Komore Jugoslavije sa Komorom Republike Srbije, kada je bilo opšte čerupanje oko toga ko će da bude Komora Srbije, da li tadašnja Komora Jugoslavije ili Komora Srbije i šta će biti sa sredstvima te Komore Jugoslavije. Pobedila je Privredna komora Srbije, ona, koja je i tada bila privredna komora i ona je preuzela sva sredstva od Privredne komore Jugoslavije. Sećam se te borbe. To je bila borba za pozicije onih kojima je bilo stalo samo do sopstvenih interesa, a ne do interesa članova privredne komore.
Da sam na poziciji menadžera u privrednoj komori, obradovao bih se ovim izmenama i dopunama zato što bi mi dale mogućnost da potvrdim svoj menadžerski kapacitet, da se okušam sa konkurencijom i da potvrdim svoju poziciju među članovima komore koji, ukoliko su zadovoljni sa dosadašnjim radom komore, neće menjati komoru kojoj pripadaju, kojoj plaćaju članarinu i kojoj će uredno nastaviti da plaćaju članarinu.
Postoji još puno stvari koje zakonski treba urediti, postupajući po interesima prvenstveno uvek apostrofiram mala i srednja preduzeća, ali i interesima individualnih poljoprivrednih proizvođača koji vape za zakonom o zadružnom udruživanju, dakle, za novim konceptom zadrugarstva, jer je ovaj trenutni stari i retrogradni sistem, kao što je i sistem organizovanja privrednih komora.
Komora mora da definiše interese njenih članova, pa čak i da kreira proizvodni asortiman neophodan kako proizvođačima okupljenim u preduzećima, investitorima kojih će u Srbiji biti sve više i više nakon prestanka svetske ekonomske krize. To je neminovnost.
Mi danas nemamo proizvodnju koja bi mogla da opsluži kompletnu izradu jednog ''punta'', mislim na delove koji se ugrađuju u automobil. Naš interes jeste da se svi delovi ovog automobila proizvode u Srbiji, kao što je interes italijanskog investitora i novog vlasnika, takođe, isti, iz prostog razloga što, ukoliko imate delove ovde, to smanjuje troškove finalnog proizvoda. To je ekonomski interes zato što je to za njega jeftinije. Nije to rezultat ljubavi, ekonomske ljubavi, koji je patent naših ekonomskih odnosa najčešće sa Ruskom Federacijom. Komora se tim nije bavila, svakako da nije, zato što se bavila svojim predstavništvima, svojim zaposlenima i izradom projekata koji najčešće nikome nisu služili.
Proizvođači će se sami organizovati sigurno u klastere, napraviti komoru sigurno regionalnog karaktera, ne zato što im je to neko rekao ili zato što oni plaćaju članarinu, zato što treba izabrati Lazu ili Neleta, već zato što to nalaže zdrav razum, zato što to nalaže ekonomski interes koji će posredno uticati na novo zapošljavanje, na ostanak ljudi u svojim mestima, na podizanje kapaciteta lokalne samouprave. Država je tu da okvir da, a ne da nalaže namete i da omlitavi jednu instituciju koja tek treba da se dokaže nakon 150 godina postojanja. Hvala. (Aplauz.)
Hteo sam samo da pojasnim moje izlaganje u jednoj rečenici.
Dakle, mala i srednja preduzeća će odlučiti, ovim izmenama i dopunama, ko će ih štititi. Moj stav je da ovaj komorski sistem ne funkcioniše, a upravo pravo na zaštitu tih malih i srednjih preduzeća i njihovo pravo da se slobodno udružuju garantuje i Ustav naše države.
Uvažena predsedavajuća, uvaženi gospodine ministre, uvažene dame i gospodo narodni poslanici, poštovanje principa jednakosti se danas shvata kao moralni imperativ organizovanog društva. Pravila o zabrani diskriminacije podrazumevaju svi međunarodni dokumenti o ljudskim pravima, kao i uostalom i ustavi gotovo svih zemalja sveta.
Načelu jednakosti posvećen je i član 1. Univerzalne deklaracije o ljudskim pravima UN iz 1948. godine, koji sadrži sledeće reči: sva ljudska bića rađaju se slobodna i jednaka u dostojanstvu i pravima.
Polazeći od ovih opštih principa, sveobuhvatan pravni režim zabrane diskriminacije trebalo bi da ispuni dva osnovna cilja: prvi da odredi šta je to diskriminacija, odnosno šta je to zabranjeno činiti, drugi je da ponudi povređenom efikasne mehanizme pravne zaštite od diskriminacije.
To je, dakle, u ovom zakonu sa poverenikom obezbeđeno, kao što je obezbeđeno i pravo svakog građanina ove zemlje da, u slučaju da se iscrpljena sva pravna sredstva pred domaćim pravosuđem, da se obrati Međunarodnom sudu za ljudska prava u Strazburu, čiju smo nadležnost mi priznali, za razliku, na primer, od Rusije, koja još uvek taj protokol nije potpisala.
Ovo je zahtev civilizacije, ne samo Evropske unije, koja je uostalom nastala na hrišćanskim temeljima. Približno 30 zemalja Evrope donelo je zakon protiv diskriminacije ili zakone o ravnopravnosti, koji zabranjuju sve oblike diskriminacije.
Ostale države zabranjuju diskriminaciju svojim pojedinačnim zakonima. Jedine zemlje koje ne poznaju na primer slobodnu seksualnu orijentaciju su Rusija, Ukrajina, Turska i Kipar. Što se tiče registrovanih partnerstava istopolnih parova, ona su moguća u približno 20 zemalja Evrope.
Šteta što pred nama nemamo zakon o njegovoj prvobitnoj verziji, koji je bio podjednako dobar i podjednako sveobuhvatan, jer sada imamo jednu raspravu koja je, čini mi se, življa van ovog parlamenta. Šteta je što je Vlada naknadno aminovala naknadnu pamet i prolongirala donošenje zakona, koji je ovoj državi preko potreban.
Zašto je ovaj zakon ovoj državi preko potreban? Zato što je, na primer, grupi Roma bilo zabranjeno kupanje na bazenu od strane vlasnika tog bazena; zato što je, na primer, taksista odbio da preveze staricu koja se otežano kreće, sa argumentima da ne želi da gubi vreme na nju; zato što je ženi, pre nego što je zasnovala radni odnos, poslodavac usmeno preporučio da ne zatrudni u naredne dve godine; zato što je vlasnik jednog uglednog kluba u Beogradu zabranio pristup osobi sa invaliditetom, tvrdeći da će se ostali gosti nelagodno osećati u njenom prisustvu; zato što je homoseksualac ostao bez posla jer je on za njegovog direktora peder. Zato nam je potreban ovaj zakon i sve ovo što sam rekao se dogodilo u Srbiji.
Sedam dana naknadne promisli Vlade dovelo je Srbiju u zabludu i po ko zna koji put pokazalo da je ovde veoma lako prodati laž kao istinu i da se zapravo u ovom predloženom zakonu radi o gej brakovima, što svakako nije istina.
Ovih dana pažljivo slušam stavove verskih zajednica, društvenih grupa fudbalskih navijača koji poštuju, kako kažu, prirodu. Priroda nije lako shvatljiva kategorija, čije razumevanje zavisi od pristupa tom pojmu.
Dakle, dijalektika ili božja volja. Međutim, ko prirodu shvata na način da je prirodno da je žena u kuhinji, duševni bolesnici u ludačkoj košulji, homoseksualci premlaćeni, a stranci sumnjivi.
Nema ovde nikakvog gej lobija i nema ovde odbrane gej lobija. Ovde se brani pravo na različitost. Biti drugačiji je, dame i gospodo, pravo pojedinca, a obaveza većine je da različitost poštuje, toleriše i prihvata kao činjenicu. I ne samo to, nego i da mu posveti potrebnu pažnju.
Kako je samo lepa reč tolerancija. Biti tolerantan znači, za početak, priznati drugog. Hrišćanin sam pravoslavne vere i kao takav nisam gord, nisam sujetan, jer nijedna vera ne dopušta taj greh. Nisam ugrožen, za razliku od onih koji su zbog različitosti spaljivani na lomači.
Takođe, jedna društvena grupa je krajem tridesetih godina prošlog veka postala politička partija, a kasnije i vlast, koja je članom 175. nemačkog kaznenog zakona, tokom Drugog svetskog rata, u koncentracionim logorima ubila više od 50.000 homoseksualaca i pride više od 10 miliona različitih, po pitanju političkog stava, pripadnosti različitim verskim zajednicama, narodima i boji kože.
U analizi naše srpske stvarnosti, moramo poći od postulata države. To je, dakle, osnovni postulat da su svi ljudi jednaki pred zakonom i sa druge strane imamo postulat crkve koji kaže - svi ljudi su jednaki pred Bogom.
Gde mi u Srbiji imamo sudar svetovnog i duhovnog? Navešću poznat primer. Vladika Pahomije nije odgovarao zbog seksualnog zlostavljanja četvorice dečaka, a i Ilarion, nekadašnji starešina manastira Hopovo, nije odgovarao zbog navođenja dečaka na nedozvoljene polne radnje.
U procesnoj igri, toliko često viđenoj od strane Vrhovnog suda Srbije, nastupila je zastarelost, tako da se država nije opredelila prema teškim krivičnim delima pederastije.
Zašto prednost u rešavanju zemaljskih stvari dajemo državi? Zato što sankcija između ostalog ima i preventivan karakter, za razliku od sankcije laganog sagorevanja u paklu. Zašto država treba da uredi zabranu svakog oblika diskriminacije? Zato što ne želimo da živimo u paklu zato što smo različiti, a ipak samo ljudi koji su jednaki pred Bogom.
Relativizovanje tema oko kojih moramo da imamo konsenzus je nedopustivo, a do konsenzusa, trenutka pobede razuma, kojeg nije bilo ni kada je Hrist razapinjan na krst, taj simbol jednakosti, a rezultat pobede različitosti - biće i dalje onih koji će, baš kao i on, stati na čelo povređenih, uvređenih, usamljenih, ostavljenih i prognanih. Vrlo rado ću stati na čelo obespravljenih, bili oni homoseksualci, bili oni bolesni, duševni bolesnici, osobe sa invaliditetom (Predsednik: Gospodine Markoviću nemojte dobacivati sa mesta.) stari i nemoćni i svi ostali, koji su se požalili državi ili pomolili Bogu.
Biću protiv onih koji benigne teme, statuta Vojvodine, odnosno žele u javnosti da nametnu utisak da se radi o novom Kosovu, na isti način na koji zamenjuju teze - da se u zakonu o zabrani diskriminacije govori o gej brakovima.
Biću protiv onih čiji se glas čuje glasnije od bogougodnosti, glasnije od molitvi srpskog patrijarha gospodina Pavla, kojeg živog sahranjuju pre nego što je postao svetac. To vam govorim kao pravoslavni hrišćanin, ni homofobičan, ni klerofobičan, običan građanin, poštujući kanone, kao i zakone koje smo doneli i koje treba da donesemo, svi različiti, ali i svi jednaki, kao što glasi jedan od osnovnih motoa Saveta Evrope.
Uvažena potpredsednice, dame i gospodo narodni poslanici, kada govorim o ovom zakonu ne mogu da se ne setim vremena kada je počeo rad na ovom zakonu. To je bila davna 2001. godina i više radnih grupa koje su radile na ovom tekstu zakona, zajedno sa nevladinim organizacijama.
To je bila davna 2001. godina i ono što najviše zabrinjava je činjenica da je potrebno da prođe osam godina da bi doneli jedan zakon, zakon koji je važan na prvom mestu zbog nas samih, zatim zbog toga što donošenje ovog zakona predstavlja jedan od zahteva Saveta Evrope prema našoj državi, imajući u vidu značaj i nevladinih organizacija na teritoriji svih zemalja Evrope. Prepoznat zahtev najzad 2008. godine, zahtev koji je, ponavljam, važan zbog nas samih.
Predloženim zakonom pravno uobličavamo materiju čija je karakteristika upravo neformalnost, jednostavna procedura i kreativnost. To je za nas pravnike uvek najteže, kako normirati jednu aktivnost koja je apsolutno kreativna i neformalna? Zato je ovaj zakon dobar i mislim da je predlagač zakona uspeo u tome.
Zakon nikako ne sme biti protivan interesima građana i nema zakona koji može biti sproveden ukoliko ga sami građani ne žele. Bio to zakon ili na primer regulacioni plan, ili neka druga vrsta urbanističkih planova.
Ovaj primer namerno pominjem, imajući u vidu primer građana koji su bili okupljeni oko čuvenog Petog parka. To je bio njihov park koji je regulacionim planom pokušao da uzme. Ishod slučaja "Peti park" znamo. Ishod je pobeda nad zakonitim, ali nelegitimnim aktom, aktom koji nije podržan od strane onih koji tu žive.
Ishod je površina od otprilike 70 sa 70 metara kvadratnih, koja ostaje građanima. Površina koja je verovatno bila beznačajna za donosioca ovog regulatornog plana, ali od životnog značaja za građane koji su u njegov delić ugradili deo sopstvene istorije, njihovog parka, njihove opštine, njihovog grada, Srbije i na kraju Evrope. Transparent koji danas stoji u parku glasi: "Ovde su vrata Evrope". Prepoznajući da od pojedinačnog prema opštem ide nezaustavljiva priča boljeg života za njih, njihove porodice, komšije, prijatelje i građane ove zemlje.
Zato je u ovom zakonu smanjen neophodan broj osnivača. Zato u ovom zakonu udruženje mogu osnovati i maloletna lica, uz saglasnost roditelja. Ta maloletna lica su svakako naša deca koja su snažnija, iskrenija, pametnija od nas samih i, ono što je najvažnije, kreativnija. Ta kreativnost mora biti podržana od ovog zakonskog akta. Tu kreativnost mi moramo da negujemo i ta kreativnost će dovesti ovu zemlju tamo gde joj je mesto, a to je svakako Evropska unija.
Snaga je u udruživanju, kako bi pojedinačna priča dobila taj opšti karakter. Snaga je u udruživanju, kako bi imali više snage.
Snaga je u udruživanju, kako bi se često i utešili. Snaga je u udruživanju, kako bi u debelo uvo javne administracije i državne uprave zaboli toplu i pametnu reč.
Ovaj zakon donosimo zbog građana čija je inicijativa prepoznata ovim zakonom, inicijativa na koju možemo biti ponosni, zagledani u prošlost ove države. Zato i mogu da čestitam Ministarstvu, ali ne samo na tekstu ovog zakona, nego na obrazloženju. Dakle, prvi put u nekom zakonskom aktu ili po prvi put imamo obrazloženje koje se poziva na tradiciju ove zemlje.
Zato u obrazloženju stoji da je udruživanje u Srbiji bilo prepoznato i Namesničkim ustavom i nizom zakona koji su tada definisali udruženja. Poučeni ovim primerom iz tradicije možemo biti ponosni i možemo graditi našu budućnost. Tu su i nabrojana udruženja koja su tada u to vreme postojala i koja, dakle, postoje i danas.
Pored udruženja i udruživanja građana, neophodno je doneti i zakon o zadrugama. Dakle, zakon koji definiše drugu materiju koja je na ekonomskim principima bazirana, udruživanje je bazirano na ekonomskim principima i zato je potrebno i forsirati novi oblik udruživanja, kako poljoprivrednika, tako i drugih lica koja žele svoju ekonomiju da udruže zajedno sa drugim zadrugarima u budućoj zadruzi. Na taj zakon dugo čekamo.
U svakom slučaju, završiću sa tradicijom i sa ovim obrazloženjem ovog zakona, jer svakako mi možemo biti ponosni na našu tradiciju, a u cilju daljeg normiranja koje će ovaj parlament obavljati u budućnosti, zagledan u prošlost na koju možemo biti ponosni.
Zahvaljujem. Dame i gospodo narodni poslanici, kratko ću govoriti ovog puta, imajući u vidu da ovaj termin govorim poslednjih dana, meseci i poslednjih godina. Podsetiću javnost da je G17 plus još pre pola godine predložio zakon o zapleni imovine stečene izvršenjem krivičnog dela.
Danas imamo taj zakon pred nama, zakon koji je predložila Vlada Republike Srbije i nadležno ministarstvo, zakon koji je malo drugačiji od onoga koji smo predlagali, ali u, svakom slučaju, predstavlja jedan dobar zakon i predstavlja osnov za goruću temu koju pokušavamo da rešimo sa ovim zakonom.
Nama nije važno ko predlaže zakon, nama je važno da skrenemo javnosti pogled na ono što predstavlja problem u ovom društvu, a to je sigurno imovina koja je stečena krivičnim delom i kojom se bogate kriminalci. Uvek ćemo to raditi, uvek ćemo ukazivati javnosti na goruće probleme i animirati i ministarstva i javnost da u tom smeru svoju pažnju usmere i da najzad rešimo probleme koji su gorući u ovom društvu, a korupcija to svakako jeste.
G17 plus je, takođe, pooštrio ovaj predlog zakona maksimalno sa svojim predlogom da se predvidi ovim zakonom krivično delo za koje je predviđena kazna zatvora od šest meseci do pet godina, znači, kazna zatvora koja je predviđena za onog funkcionera koji ne prijavi svoju imovinu ili je lažno prikaže. G17 plus je za ovom govornicom ukazivao godinama na problem korupcije. Podsetiću vas da sam još 2004. godine ukazivao na problem u Trgovinskom sudu u Beogradu i na problem koji se zvao Goran Kljajević. Sada imamo čoveka koji je, najzad, optužen za teško krivično delo.
Takođe, podsetiću vas da sam sa ove govornice govorio o problemu ''Mobtel'', koji je bio in flagrantni primer korupcije u ovoj državi. I znate kako je taj problem rešen, na najbolji mogući način za ovu državu. To je, dakle, bio problem koji su rešavali mnogi ljudi, ne samo ja, već i časni i odgovorni ljudi, pošteni ljudi koji su sedeli u pošti Srbije i dan-danas sede.
Dakle, ljudi koji su mi pomogli da stvari isteramo do kraja. Zahvalan sam im na njihovoj odgovornosti i altruizmu koji su uradili i učinili u ovom poslu.
Upravo, u prihvatanju odgovornosti se krije čarobna formula kojom možemo pobediti korupciju. Ono što je činjenica jeste da mi nemamo još uvek jake institucije i zato je na pojedincima odgovornost da borbu protiv korupcije iznesu na svojim plećima i da prihvate tu borbu.
Taj čovek, taj pojedinac sa imenom i prezimenom, biće na čelu institucije koja će se zvati Agencija za borbu protiv korupcije. Na njemu će uz podršku Odbora, koji čine predstavnici ovog društva, biti odgovornost da uspostavi instituciju Agencije za borbu protiv korupcije. On mora imati poverenje najšire javnosti, on mora udariti temelje Srbije koja će pobediti korupciju i zato bilo koja ili bilo kakva diskusija kojom se relativizuje uloga Agencije, direktora Odbora i zaposlenih u Agenciji, predstavlja naricanje nad nečim što tek treba da se rodi.
Nama su svakako potrebni ljudi koji mogu da preuzmu odgovornost i nama je potreban samo jedan tužilac, jedan sudija, jedan policajac, jedan novinar, koji su moralni, profesionalni, nezavisni i hrabri. Hrabri kao što je bio i pokojni Milan Pantić, novinar "Večernjih novosti", za koga do danas ne znamo pod kakvim je okolnostima ubijen i ko ga je ubio.
Taj čovek se u svojim tekstovima borio protiv korupcije i još jednom apelujem na sve odgovorne da moramo pronaći učinioca tog teškog krivičnog dela. Upravo primer ovih pojedinaca biće temelj uglednih institucija buduće Srbije, budućih tužilaštava, sudova, policije i medija.
Mi danas u ovom parlamentu stvaramo tradiciju buduće Srbije i zato je odgovornost na nama, danas, narodnim poslanicima koji sedimo u ovom parlamentu. Hvala.
Uvaženo predsedništvo, uvaženi potpredsedniče Vlade, da li bilo ko u ovoj sali može imati nešto protiv temelja EU? Ti temelji su definisani ciljevima EU, a to su mir, stabilnost, ekonomska dobit, političko jedinstvo i socijalna jednakost. To su temelji na kojima počiva EU, a to su osnove politike Vlade Republike Srbije.
Evropa je, svakako, sećanje na naše poreklo i činjenica da je ulazak u EU spori povratak kući naše države. Da li bilo ko može da ima nešto protiv ukidanja monopola, pospešivanja konkurentnosti naših preduzeća, najvećeg mogućeg tržišta, najboljeg položaja naših ljudi i zaposlenih u inostranstvu i članove njihovih porodica, slobodnog kretanja ljudi, rada i kapitala?
Da li neko može da ima nešto protiv jedne genijalne ideje koja je stvarana vekovima, ideje najhrabrijih ljudi tog vremena, Kalergija, Spinelija, Čerčila, De Gola? Protiv ovih ideja su danas oni koji su ostali na đubrištu istorije.
Ovde danas, imajući u vidu tumačenja pojedinaca, slobodno mogu reći da Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju postoji i da će Srbija vrlo brzo postati član EU. Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju postoji u formalnopravnom smislu jer je zaključen između dve ugovorne strane, Srbije i Evropske zajednice i država članica na osnovu saglasnosti njihovih volja, što predstavlja temelj obligaciono-pravnih odnosa.
Saglasnost ugovornih strana postoji i oko člana 135. Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, koji definiše status Kosova po Rezoluciji 1244. Tačno je da će Sporazum proći ratifikaciju svih parlamenata država članica i mogu da garantujem da će isti biti ratifikovan, imajući u vidu da je čak i za one države koje su priznale nezavisnost Kosova, priznale je na nelegalan način, ta odredba člana 135. apsolutno prihvatljiva i one nisu bile u zabludi, kao što tvrde pojedini pravni analitičari i pravnici pojedinih političkih stranaka, da su one bile u zabludi oko tog člana Sporazuma, pa da je on zbog toga ništav.
Taj član je prihvatljiv i za našu državu jer se poziva na Rezoluciju 1244. Nama ta rezolucija predstavlja komparativnu prednost u ostvarivanju svojih prava pred Savetom bezbednosti i Generalnom skupštinom Ujedinjenih nacija.
Zašto je taj član prihvatljiv za obe ugovorne strane? Pa, zato što se tim članom definiše faktičko stanje, definiše se neprimenjivost Sporazuma na teritoriji na kojoj država, nažalost, nema kontrolu. Ponavljam: nažalost, nema kontrolu ni u formalnom ni u pravnom smislu.
Zašto je ta odredba u Sporazumu o stabilizaciji i pridruživanju? Iz jednog razloga, zato što je taj sporazum trgovinski i postavlja se jedno logičko pitanje - kako će Srbija preduzimati određene mere iz ovog sporazuma ukoliko to nije moguće na delu teritorije Republike Srbije? Ponavljam: nažalost, nije moguće. Zato je status Kosova definisan članom 135, jer bi Sporazum bio neprimenljiv, imajući u vidu da se radi o jednom trgovinskom sporazumu.
Pa, zar mi da odgovaramo za kršenje ljudskih prava na Kosovu, za kriminal, za korupciju? Da li mi ubiramo poreze dole? Da li mi kontrolišemo carinu, policiju? Na kraju, da li mi otplaćujemo kosovski dug? Zar mi da ga otplaćujemo? To ne dolazi u obzir, to ne bi bilo realno. Na taj način posebno finansiramo albanske teroriste.
Optimizam o ratifikaciji Sporazuma u parlamentima zemalja koje su priznale Kosovo crpim iz činjenice da su taj čin preduzele i vlade tih zemalja a da nisu svi parlamenti bili za nezavisnost Kosova, imajući u vidu stav parlamenata Italije i Češke, koji su iskazali stav protiv njegove nezavisnosti.
U pogledu dela Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji definiše obavezu Srbije da sarađuje sa svim nezavisnim državama u regionu i tumačenja da se ta obaveza o saradnji odnosi na Kosovo, napominjem da Kosovo nije nezavisna država. To zapravo nije nikakva država. To što je 20 evropskih zemalja priznalo Kosovo ne znači da je Kosovo priznato od strane EU, imajući u vidu da EU nema formalnopravni legitimitet za priznavanje država. Savet ministara je telo koje je moglo da da preporuku članicama da pristupe priznanju Kosova, ali to nije uradila. Ne zaboravite da Savet ministara nije nikada naveo da treba priznati Kosovo.
Za spoljnu politiku EU neophodan je konsenzus članica i o spoljnoj politici odlučuje se konsenzusom, a ne većinom. Podsećam vas da sedam država nije priznalo nezavisnost Kosova. Obavezujući su akti EU samo u prvom stubu EU, a to su evropske ekonomske zajednice, a to su upravo akti između kojih je jedan i Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju nakon njegove ratifikacije.
Dakle, priznanje nezavisnosti Kosova od strane pojedinih zemalja EU ne znači da je EU priznala Kosovo, niti je taj čin, koji su preduzele navedene države, obavezujući za državu Srbiju. To je volja njihovih vlada, koja u formalnopravnom smislu za nas ne predstavlja ništa do trenutka koji se nikada neće dogoditi, a taj trenutak je da Kosovo postane nezavisna država priznata od strane Generalne skupštine EU.
Čin priznanja samozvane države ima formalnopravno dejstvo, ali samo za onu državu koja je to priznanje učinila, a međunarodnopravno nema nikakvo dejstvo. Međunarodnopravno gledano, Rezolucija 1244 je na snazi. Mi ćemo svoja prava braniti pred Međunarodnim sudom pravde, u Ujedinjenim nacijama, ali ne pred sporazumom koji nam je na dohvat ruke i koji nam daje velike mogućnosti. Naravno, to su samo velike mogućnosti, od nas zavisi da li ćemo benefite koje donosi ovaj sporazum realizovati.
Raduje me i primer koji je juče naveden po pitanju Makedonije, da je prosečna plata manja od naše iako je Makedonija potpisala Sporazum o asocijaciji i stabilizaciji pre sedam godina. Upravo to govori o uspešnoj ekonomskoj politici koju smo mi vodili svih ovih godina. Imamo veću prosečnu platu u odnosu na Makedoniju, a garantujem da će ta prosečna plata biti veća nakon potpisivanja, nakon ratifikacije ovog sporazuma i nakon njegovog stupanja na snagu.
Pored faktičkog i formalnopravnog, suštinski, stanje na Kosovu je nepromenjeno. Kosovo, kao samozvana, samoproklamovana država, nema nijedan benefit od jednostranog priznanja, tako da taj status ne može biti održiv na dugi rok. Kosovo je priznato od četvrtine ili petine članica UN a stanje ljudskih prava na teritoriji Kosova je, blago rečeno, katastrofalno. Korupcija je katastrofalna, od severa pa do juga Kosova.
To je problem koji ne predstavlja element jednog trgovinskog sporazuma koji donosi benefit našoj zemlji. To je problem koji nije nov, to je problem pokidanih korena naše zaboravljene državnosti, koja nije bila ništa drugo nego temelj evropske civilizacije, kulture i tradicije na koju su naši preci bili toliko ponosni. Ko je pokidao te korene? – to je osnovno pitanje. To su oni koji su programski bili za Jugoslaviju, za Srbiju i Crnu Goru. Nama je Srbija na prvom mestu.
Evropa se u svojoj istoriji najviše oslanjala upravo na taj svoj ekonomski stub, a to su svakako putevi, mostovi i raskršća različitih kultura na kojima su se ljudi sastajali i razmenjivali i dobra i iskustva. Evropa je i gorela, Evropa je i patila, uvek je bila između mita i stvarnosti, baš kao što je to bila i Srbija, bila je na velikim iskušenjima baš kao što je bila i Srbija, ali je uvek ostala Evropa, za razliku od Srbije, koja najzad ima svoju državnost nakon 80 godina. Izvesno je da je Srbija deo Evrope u svom suštinskom biću, a uskoro će postati deo Evrope i u svom formalnopravnom smislu.
Dakle, da bih pojasnio, prvenstveno mogu da kažem da sam dobro i prošao, imajući u vidu da na mene nije bačena kletva. Podsetiću vas da su kletve bacane u srednjem veku u Evropi, ali je tada postojalo nešto što se zvalo inkvizicija. Inkvizicija je postojala u srednjem veku, ali ne želim danas da od kletvi stradam u Srbiji. I to je jedan od naših ciljeva, jednostavno da Evropa podrazumeva standarde, mir i stabilnost. Standardi su i oni protiv govora mržnje, i protiv nadrilekarstva i ostalih stvari. Dakle, dobro sam prošao.
Što se tiče stanovišta da Srbija ni faktički ni pravno nema mogućnost kontrole na Kosovu, pravno je u smislu da se naši pravni akti, nažalost, ne primenjuju na Kosovu. Ponavljam – nažalost, zato što znate šta se dogodilo i u prethodnim godinama i 1999. godine. Prema tome, to je činjenica, to je faktičko stanje.
Takođe sam čuo i to da SRS nije decidirano protiv onih elemenata koji su trgovinski, a ovaj sporazum je trgovinski. Nije protiv boljeg života građana. Jedini je problem što to niste razumeli, niste razumeli da se ovim sporazumom nama omogućava bolji život, omogućavaju nam se bolji standardi i omogućava nam se jedan potpuno normalan život koji, jednostavno, u Evropi neće biti ugrožen. Neće biti ugrožavan ni od kletvi i nadrilekarstva niti od ostalih stvari.
Prema tome, nama trebaju standardi i mi se za te standarde zalažemo, a naš pravni sistem se, nažalost, ne primenjuje na Kosovu, ali to je tekovina jedne politike koja je za nama.
Povređen je Poslovnik, član 104. stav 1. "Narodni poslanici su dužni da poštuju dostojanstvo Narodne skupštine".
Da bi ispoštovali dostojanstvo Narodne skupštine, onda se morate sa uvažavanjem odnositi prema Narodnoj skupštini. Šta to podrazumeva? Prvo, dostaviti izveštaj o finansiranju političkih stranaka, što niste do danas uradili. Drugo, da li je Sekula Pijevčević finansijer vaše stranke, dakle direktor Kreditno-eksportne banke, koja je zatvorena odlukom Narodne banke Srbije.
Na Zlatiboru možete da sretnete možda vuka, ali Sekulu Pijevčevića možete samo ukoliko se zovete Čedomir Jovanović, pa da se još sa njim i slikate u nekom kafiću tamo.
Zato što sam iz Pošte, zato i govorim o ovoj temi i zato sam upoznat do detalja o tim poslovima koje je Sekula Pijevčević radio, i bivša direktorka Poštanske štedionice, koja je njegova kuma, i Goran Kljajević, i Bogoljub Karić, koga sam raskrinkao. Zato sam ponosan na to što sam u Pošti i što sam došao u poziciju da razbijem to društvo.
Ono što je takođe bitno, nemam ništa protiv ni gospodina Čedomira Jovanovića, ni protiv vas gospodine Andriću, iako mi je Čedomir Jovanović dobacio u prolazu da sam budala, ali imam protiv ukoliko jednog nedeljnog popodneva, kada šetam ćerku pored 25. maja, vi sa besnim motorima i gomilom telohranitelja prolazite biciklističkom stazom. Protiv toga imam i tu sam lično ugrožen od vas. Ne osećam ništa drugo i nemam ništa lično protiv vas.
Uvaženi predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici, prošlo je vreme kada su ljude kvalifikovali za neku funkciju objavljeni radovi ili knjige, sada je vreme kada ljude kvalifikuju rezultati koje su ostvarili.
Ono što je najvažnije, to je da G17 plus i građani Srbije imaju potpuno poverenje u Radovana Jelašića. Ali, to poverenje mora svoju potvrdu dobiti i sutra, u saradnji NBS i Vlade Republike Srbije, jer bez pune i aktivne saradnje nosilaca fiskalnih vlasti, nijedan plan monetarne kontrole, usmeren na postizanje stabilnih novčanih tokova, ne može biti nikada uspešan.
Sveti cilj NBS jeste postizanje i održavanje stabilnosti cena, jer bez mudre monetarne politike, koja obezbeđuje nisku stopu inflacije, niko u ovoj državi ne može biti uspešan i niko ne može živeti od svog rada.
Neka je Vladi to uvek na pameti, ali neka je i izvozničkom lobiju jasno da zaradu mogu da steknu samo od kvalitetnog i konkurentnog proizvoda, a ne od slabog dinara.
I sada im poručujem da naš dinar nećemo dati. Mi smo na njega ponosni, posle mračnog perioda kada je nemačka marka bila sve, kada je dinar nesuvislo štampan kako bi marke bile izvučene iz džepova nas, koji smo bili sirotinja, sa ciljem da završe u džepu lopova, koji su održavali socijalni mir na taj način.
Danas, u 2007. godini, postavljam pitanje - da li smo obećali jednocifrenu inflaciju? Odgovor glasi - jesmo; inflacija je bila 5,9%. U 2007. godini će biti od tri do pet posto, u 2008. godini će biti od dva do četiri posto. To je obećanje koje dajemo ovom prilikom.
Kako smo uspeli u tome? Uspeli smo zato što smo vodili fiskalnu politiku koja je to omogućila, od PDV-a do fiskalizacije. To je vetar koji je Narodnoj banci Srbije omogućio da punim jedrima prođe kroz konstantne napade onih kriminalaca koji su zapravo bili nezadovoljni odlukama o oduzimanju dozvola za rad njihovih kvazibanaka, koje su bile mašine za pranje novca, kojima se stalno pokušavalo da se kupi Srbija.
To su pare kojima su kupovani poslanici i kupovana preduzeća, kupovani ljudi i kupovane političke stranke.
Obračunaćemo se sa kriminalom. Za koju nedelju, predaćemo ovde u Skupštini zakon koji će omogućiti zaplenu imovine kriminalcima. Izmenićemo Zakon o privatizaciji kako bi kriminalcima bilo onemogućeno da kupuju ono što smo krvavo stvarali godinama.
Zašto smo predložili Jelašića za guvernera Narodne banke? Zato što je referentna kamatna stopa Narodne banke Srbije za samo devet meseci ove godine sa 20% pala na 9,5%, i to zahvaljujući niskom nivou inflacije, stabilnosti dinara na deviznom tržištu, stabilnom rastu privredne aktivnosti; zato što su devizne rezerve danas 13,59 milijardi dolara, a 2000. godine su bile 300 miliona dolara; zato što je prosečna neto zarada 2000. godine pokrivala prosečnu potrošačku korpu sa 33,7%, u 2006. godini sa 84,2%, a danas sa 97,7%.
Zato što je nivo devizne štednje danas 5,5 milijardi dolara, zato što je zatvoreno 30 kvazibanaka, a od 7.000 ljudi, koji je zbog toga ostao bez posla, danas radi 30.000; zato što je unapređen sektor osiguranja, uz učešće od 2% u bruto društvenom proizvodu i rast premija po glavi stanovnika sa 38 evra u 2004. godini na 65 evra u 2006. godini; zato što danas imamo sedam penzionih fondova.
Zato što Narodna banka vodi računa o građanima Srbije, preduzimajući mere koje omogućavaju nerealno zaduživanje građana i zato što pruža pomoć građanima u ostvarivanju njihovih prava, na taj način što je formirala poseban centar za zaštitu korisnika finansijskih usluga.
Zato smo predložili Jelašića za guvernera i zato mu građani Srbije daju još jedan mandat. Hvala.
Prvenstveno želim da kažem, treba voditi računa kada se govori o nečemu, prvo, držati se teme, a drugo, uvek govoriti o nekim stvarima koje predstavljaju činjenice.
Naime, većina poslanika u ovoj sali zna kako je krenula priča oko Trgovinskog suda u Beogradu i zna šta je za ovom govornicom rečeno od strane poslanika G17 plus o Trgovinskom sudu i njegovom radu. Verovatno će se setiti i moje diskusije oko registracije privrednih subjekata, kada sam nazvao sudije Trgovinskog suda, ne sve, ali pojedine, dakle, ljudima koji imaju debele prste, pa samim tim nisu ni mogli da rade taj posao registracije privrednih subjekata.
U više navrata sam se 2000. godine sukobljavao lično sa Goranom Kljajevićem, gde sam ukazivao na propuste u radu, odnosno na kriminalne stvari. Između ostalog, podneli smo i krivičnu prijavu protiv lica koja su izvršila više krivičnih dela, a koja imaju elemente organizovanog kriminala, baš po pitanju "Mobtela".
Kada govorimo o činjenicama i kada pričamo o ovim izmenama i dopunama Zakona o telekomunikacijama, moramo voditi računa o par stvari. Kada govorimo o samom "Mobtelu", osnovanom 1994. godine, setimo se da je tim aktom o osnivanju data licenca na isključivo pravo obavljanja mobilne telefonije "Mobtelu" u trajanju od 20 godina. Toliko o monopolima. To je ono što je prvo i osnovno i što je potpuno neverovatno. Znači 20 godina dati nekom licencu, odnosno isključivo pravo da jedino on može da obavlja tu funkciju mobilnog operatora!
Međutim, šta se desilo 1998. godine? Tu godinu isto ne možemo da zaboravimo, jer je ona izuzetno važna za razvoj mobilne telefonije i veoma važna da bi se dočarao značaj postupanja tadašnje vlade prema razvoju telekomunikacija. Tada nije bilo ni stručnih grupa, ono što sada zahtevate, niti okruglih stolova, nego kako rešiti problem osnivanja "Telekoma Srbija".
"Telekom Srbija" je nastao i prodat 1997. godine da bi se ostvarila sredstva za isplatu penzija penzionerima. To je isto jedna "strateška" odluka. Šta se onda desilo? Bogoljub Karić je onda zakukao i rekao - imam isključivo pravo da obavljam to 20 godina. Došlo se do ingenioznog rešenja, a to je dati Bogoljubu Kariću, aneksom osnivačkog ugovora, pravo na 13% u Telekomovoj mobilnoj telefoniji onog trenutka kada ona nastane kao odvojeno pravno lice. Zapamtite reč "pravno lice".
Onog trenutka kada "Telekom" izdvoji tih 13% u posebno pravno lice, izdvoji mobilnu telefoniju u posebno pravno lice, onda dolazi Bogoljub Karić i kaže - imam 13% u njoj.
Ta odluka je doneta od tadašnje Vlade Republike Srbije i tu odluku je potpisao Vojislav Šešelj, kao potpredsednik Vlade. Dakle, data je saglasnost na tih 13% da se uteši Bogoljub Karić u "Telekomu Srbija". Toliko o razvoju mobilne telefonije u Srbiji. Ta odluka je potpisana 1998. godine, potpisao je potpredsednik Vlade Vojislav Šešelj. To je bilo ingeniozno rešenje u razvoju srpskih telekomunikacija. To su činjenice.
Bogoljub Karić jedino što može sada, to je da se obraća svojim članovima preko video-bima, kao u "Zvezdanim stazama" ili u "Planeti majmuna", kada komunicirate sa svemirskim brodom. To što je Bogoljub Karić sada u toj poziciji u kojoj je, zaslužni su ljudi iz G17 plus. To je činjenica. Lično sam to uradio i nikada neću odustati od toga da taj čovek završi u zatvoru, na kojoj se god funkciji našao. A što se tiče istražnih radnji, onda je jako bitno da Jočića upoznamo sa još jednom stvari, to je da je 98. godine...
Kao ovlašćeni predstavnik poslaničke grupe.
To je činjenica koju moramo imati u vidu i na taj način pozvati ministra Jočića da i on ispita članove Upravnog odbora PTT-a iz 1998. godine, kao i da ispita ljude koji su 98. godine dali saglasnost na ovu odluku Upravnog odbora, a takođe da ispita i ministarku koja je podnela zakon, a za koji se glasalo u ovoj skupštini, koji predviđa obavezu da se u posebno pravno lice odvoji mobilna telefonija "Telekoma" 2006. godine i da onda Bogoljub Karić dođe i traži svojih 13%.
Ono što mogu da kažem, isto kao kad je njegov Guru pravio "Telekom Srbija" da bi isplatio penzije, "malo morgen, Bogoljube". Nema više na državnoj grbači da nam sebi bilo ko, a najmanje Bogoljub Karić. Ono što smo mi uradili, to su krivične prijave. Podsećam vas, u oktobru 2004. godine, dva meseca pošto smo došli u Poštu Srbije, podneli smo Trgovinskom sudu zahtev da se onemogući prelivanje sredstava na račune povezanih lica, što je Trgovinski sud odbio. Sada znamo koja je situacija - sedam sudija Trgovinskog suda su pod krivičnim prijavama. To je lično moj produkt, ono što sam uradio kao član G17 plus.
Takođe, po pitanju ostalih stvari, jasno je da smo od 2000. godine kao osice napadali po Trgovinskom sudu. Zato postoje dokumenti i postoje naše izjave. Toga se ne stidimo. Sigurno je da će svaki organizovani kriminal biti sasečen u korenu.
Ministra Jočića pozivam da sve aktere ovakvog razvoja telekomunikacija u Srbiji ispita, dakle, predsednike Upravnog odbora iz 1998. godine, iz 1995. godine, ali 1998. godinu podvlačim, jer ste tada bili vi na vlasti, u toj vladi koja je Bogoljubu Kariću omogućila 13% u "Telekomu Srbija", ukoliko "Telekom" izdvoji u posebno pravno lice, za šta se vi sada zalažete, mobilnu telefoniju Srbije.
Samo kratko zarad istine. Znači, ono što je bitno, a prvo ću odgovoriti šta je preduzeto po pitanju Mobtela od strane PTT-a kao suvlasnika u toj kompaniji.
Znači ovako, u maju 2004. godine je došlo novo poslovodstvo u PTT, juna 2004. godine PTT podnosi kontratužbu arbitraži u Cirihu sa ciljem utvrđivanja procenata vlasništva u korist države. Dakle, to je prva stvar, to je nekih 20 dana nakon dolaska u PTT. Do tada je bila tužba Bogoljuba Karića, kojom je on tražio da bude utvrđeno 51-49 u njegovu korist, država nije reagovala. Tada je bio generalni direktor njegov ugledni član stranke sad.
Oktobra 2004. godine, dakle tri meseca nakon dolaska, tužba Trgovinskom sudu u Beogradu, sa zahtevom za privremene mere, kojima bi bilo onemogućeno odlivanje sredstava na račune firmi parazita osnovanih od strane Bogoljub Karića. Kao što znate, Trgovinski sud nam je to odbio, sudije Trgovinskog suda gospođa Kozić, Žanka Radić i Stojković su pod krivičnim delima za primanje mita.
Februara 2005. godine prvi zahtev tužilaštvu da utvrdi krivičnu odgovornost lica koja su nanela štetu državi. Marta 2005. godine blokada Upravnog odbora Mobtela neučestvovanjem predstavnika PTT-a u njegovom radu. Dakle, blokiran je Upravni odbor Mobtela. Decembra 2005. godine, kao što se sećate, pre otvaranja istrage o zloupotrebama govorio sam o štetnom ugovoru sa firmom "Mobikos", čiji je vlasnik albanski terorista Ekrem Luka. Januara 2006. godine krivične prijave protiv generalnog direktora Mobtela Patrika Harpura i ostalih lica.
Što se tiče učestvovanja na arbitraži u Cirihu, postavili ste pitanje učestvovanja Anđelića kao svedoka. Tačno je, Anđelić je bio svedok u Cirihu, ispred PTT-a je bio svedok. Ali, kako je to izgledalo? Mi smo ga pozvali da svedoči u Cirihu i onda mu postavili par pitanja i kada smo završili, kada je završen proces, on je rekao - a ljudi što se nismo dogovorili. Toliko smo ga rasturili tamo da nije više znao gde mu je glava, zato što je potpisao neke stvari koje su bile protiv države i to javno rekao arbitru pred arbitražom. O tome se radi.
Znači, to je bio fingirani svedok koga smo navukli i rekli - je l' si potpisao da je Bogoljub Karić uneo milion dolara u Mobtel; kaže jesam, a onda mu mi kažemo - slušaj prijatelju, kada je uneo i da li postoji dokaz o tome, onda je ćutao. Anđelić, taj svedok u Cirihu. Dakle, jeste pozvali smo ga i onda smo ga tamo svukli pred arbitražom.
Što se tiče dakle privatizacionog savetnika, tu je dakle pomešan izbor strateškog savetnika i privatizacionog savetnika, i tu se vezuje zakon za izmene i dopune Zakona o telekomunikacijama gde mi ne pravimo posebno pravno lice. Upravo strateški savetnik koji treba da bude izabran daće nam smernice daljeg razvoja telekomunikacija, pa samim tim i državnog operatora. Dakle, tu je došlo do nerazumevanja.
Što se tiče samog privatizacionog savetnika, nijednom učesniku na tenderu ne možemo zabraniti da ulazi u konzorcijum sa kim on hoće. Direktnim ponudama se došlo do toga, imajući u vidu da se i po članu 1. i po članu 2. tog zakona o nabavkama može direktnom ponudom doći do ponuđača, ukoliko samo on može da pruži usluge, limitiran je broj ljudi koji su ponuđači, a uostalom bile su i vanredne okolnosti, da bi državi vratili ono što je ovaj krao svih godina, da bi vratili milijardu evra za Srbiju, da bi vratili te pare građanima Srbije.
Kao ovlašćeni predstavnik, na pominjanje stranke G17 plus. Ono što želim da kažem, zahvalan sam na poverenju koje ste mi ukazali i na tome što smatrate da sam častan i pošten čovek.
Ali ste rekli oko mog govora, po pitanju potpredsednika Vlade koji je tada bio dežurni pa je potpisao tu odluku. Da vidimo ko je bio nadležni ministar tada u Vladi Republike Srbije.
To je sada pitanje, ko je bio ministar tada nadležan u Vladi Republike Srbije za davanje saglasnosti. Da li je bio Todorović? Znači, o tome se radi. Ne govorimo o tome ko je bio dežurni da potpiše bilo šta, nego govorimo o tome ko je nadležni ministar koji je dao saglasnost.
Ono što predstavlja činjenicu, i to je ono što je nesporno, da ste na taj način, da bi olakšali patnje Bogoljubu Kariću, koji je takođe bio u Vladi tada, dali 13% u Telekomu Srbija ukoliko se izdvoji u posebno pravno lice mobilna telefonija Telekoma Srbije. To je jedina istina i to je ono što je tačno, 13% u Telekomu Srbija da bi se Bogoljub utešio. To predstavlja problem i to je problem koji rešavamo, sa željom da izađemo iz ove papazjanije, na koji način se tada sagledavao razvoj telekomunikacija i telekomunikacione mreže.
Dame i gospodo narodni poslanici, uvaženi ministre, tačno je da reč strategija podrazumeva ratnu doktrinu. U nacionalnoj strategiji za borbu protiv korupcije sadržana je i reč borba, koja je takođe ratnog karaktera.
Neophodna je borba protiv korupcije. Velika je stvar što ova nacionalna strategija sadrži priznanje da, pored toga što su doneti neki važni antikorupcijski zakoni, borba protiv korupcije nije dala dovoljne rezultate. Procesuirani broj slučajeva korupcije je u nesrazmeri sa brojem pojava na koje je sa sumnjom javno ukazivano.
Kao što znate, javno ukazivanje na korupciju podrazumeva i procesuiranje. Inače, ukoliko nema procesuiranja, onda sve ostaje na nivou klevete. Svako želi da dokaže ono što tvrdi, a nadležni organi moraju da preduzmu ono što je u njihovoj nadležnosti. Kao što sam ponovio, svaka javna informacija mora biti dokazana, u protivnom ostaje na nivou klevete. Zato je jako bitno sve dokazati, a za to postoje državni organi koji moraju da procesuiraju svako ukazivanje na krivicu, jer bi u protivnom to bila kleveta. Niko ne želi na sebi da nosi breme oklevetanog čoveka ili javno prozvanog za nešto.
Zato sam u poslednjih 10 meseci i više govorio javno o nekim stvarima i ukazivao na problem korupcije. Jako je bitno da postoji nezavisno antikorupcijsko telo. Slažem se da je Savet za borbu protiv korupcije sačinjavao izveštaje koji nisu dovoljno kvalitetni. Sačinjavao je izveštaje koji su čak i nestručni. Recimo, u izveštaju o Mobtelu ima dosta stvari koje u pravnom smislu nisu dobro definisane, odnosno dosta su laičkog karaktera.
Ista je priča sa Nacionalnom štedionicom i sa ostalim slučajevima na koje je javnosti ukazivano. Siguran sam da se po pitanju Nacionalne štedionice radi o čistoj kleveti političkog karaktera, ali postoje i neki drugi slučajevi koje moramo procesuirati.
Takođe, ono što je jako bitno to je da strategija obuhvata tri ključna elementa: prvo, efikasnu primenu antikorupcijskih propisa; bez primene propisa nema ni borbe, nećemo uspeti ništa da završimo u ovom zemlji i nećemo uspeti da ovu zemlju dovedemo na pravi put; drugo, prevenciju, koja podrazumeva otklanjanje mogućnosti za korupciju; sama prevencija takođe se odnosi na procesuiranje i utuživanje tamo gde postoje elementi krivičnih dela; ako toga nema opet ništa nismo uradili; treće, podizanje svesti i obrazovanje javnosti radi javne podrške i sprovođenja antikorupcijske strategije.
Obrazovanje javnosti podrazumeva i samo ukazivanje na preventivne aktivnosti, ali podrazumeva sa druge strane poznavanje sopstvene istorije. Zato ovo moje izlaganje nastavljam i pomenuću tri godine moderne srpske države. Jedna je 1878. godina, druga je 1994. i treća godina je 2003. Ko se istorije ne seća, on je osuđen da je ponovo proživi. Srbija je postala nezavisna 1878. godine na Berlinskom kongresu, ali još pre nego što je taj kongres održan Srbija se obavezala da će izgraditi železnicu, i ta železnica će spojiti Otomansku železnicu sa delom Evrope preko Beča i nadalje.
Srbija nije mogla da isfinansira tu železnicu. Tada je Srbija izašla na međunarodno tržište i tu je dobila određeni novac od fiktivne kompanije koja se zvala tada Generalna unija. Pojavili su se ispred Generalne unije Bontu i špekulant Rozen, koji je podmitio pola Vlade, odnosno verovatno i celu Vladu, podmitio je i poslanike.
Vlada je tada to uradila, kako bi danas popularno rekli, bez tendera. Već tada je tokom skupštinske rasprave bilo aluzija da li su poslanici uzeli novac. Kada je Generalna unija propala, dakle tek nakon propasti, otvoreno se o tome govorilo, poslanici su prozivani da su uzeli mito, ukazivano je na kralja Milana i na predstavnike opozicije. To je bila 1878. godina.
Nesporno je da je ujak kralja Milana primio pare, otprilike oko šest miliona franaka. O toj aferi najviše podataka je dao Slobodan Jovanović, koji je rekao: "Savremenici su zlurado razbirali ko je sve i koliko primio od Bontua. Za istorike nije važno utvrditi poimenično mitoprimce, jer ti jadnici za istoriju ne postoje. Dakle, niko ko primi mito neće biti ni svet, ni častan čovek. Njega istorija neće priznati. Njegovi ciljevi ne postoje, on u istoriji ostaje jedna nula."
Da odemo sada na 1994. godinu. Priča se poklapa sa pričom iz 1878. godine, kada jedna nepoznata ruska kompanije kupuje ceo prostor mobilne telefonije, gotovo bez uloženog dolara i bez tendera. Kao vlasnik te firme pojavljuje se akademik Bogoljub Karić.
Kada govorimo o akademiku Bogoljubu Kariću, onda treba da imamo u vidu više aspekata koji su mitskog karaktera. Došao je sa znamenjem, crvenim snegom, koji je zavejao njegovo malo selo, guru japanskog profila, popularni karatista, koji je zahvaljujući japanskoj filozofiji došao do određene samospoznaje.
Moramo pogledati istoriju i njegove izjave. On je devedesetih godina rekao da će jedan od članova njegove porodice Janićije treći Karić, koji je rođen u SAD, jednog dana možda biti predsednik SAD. Onda idemo na intervju NIN-a iz tog vremena, koji nosi naslov: "Iz Peći u Belu kuću". Neko ko u javnost izađe sa takvom megalomanskom izjavom mora da je u ličnom životu opsednut da dođe na vlast. Međutim, kako kod takvih ličnosti stoji obično, želja za vlašću praćena je željom za slavom. Tako je rekao jednom prilikom: "Moja inspiracija, moja želja, moj cilj je Nobel."
Treća megalomanska komponenta je želja da se pokaže porodična prošlost. Neko ko je počeo kao prodavac sode, dakle vrlo skromno, misli da treba da se predstavi celoj javnosti kao da ima neku veliku porodičnu lozu. Rekao je 1999. godine da je proslavio 235 godina od osnivanja Kompanije Braća Karić. Samo da podsetimo, do sredine 19. veka u Srbiji nije bilo ni preduzeća, ali Karići tvrde da su osnovali preduzeće pre nego što je moderna srpska država počela da se rađa. On hoće da kaže da je kompanija Karić starija od cele srpske države.
Setimo se onda ko je omiljeni filozof Bogoljuba Karića. Znači, pore japanske filozofije on ceni, misli jednog požarevačkog filozofa. "Sledeći vek će sigurno biti u znaku žena, o čemu govori i piše Mira Marković." To je njegova izjava.
Njegova opčinjenost Mirom je međutim rasla, on se nije zaustavio na tome, nego je decembra 1998. godine putovao sa njom u Rusiju da promoviše njene knjige i sa ponosom je izjavio: "Zar takođe nije čudno da neko bude uvažen član Ruske akademije nauka, a da pri tom nije član domaće akademije nauka". Bez Mire nije mogao ni žiri BK fondacije. To je verovatno trebalo da bude buduća Nobelova nagrada, koja bi bila finansirana od strane kompanije Mobtel.
Postavlja se pitanje ko je omiljeni političar gospodina Bogoljuba Karića. Ako se vratimo u prošlost, 1994. i 1998. godine to je verovatno bio Slobodan Milošević. Ko je 2005. godine omiljeni političar Bogoljuba Karića? Sami ste rekli, ali pošto niste čuli, to je gospodin Boris Tadić. Pored njega, njemu je bio blizak i drugi privrednik. To vezujemo za 1998. godinu, kada je Bogoljub Karić odlučio da bude ministar bez portfelja u Vladi Republike Srbije, i bio je to.
Jedino što je možda sporno u celoj priči, a to je da je tada 1998. godine potpisan aneks ugovora, protivzakonito i protiv odluke Upravnog odbora PTT i protiv saglasnosti Vlade Republike Srbije, kojim se Bogoljubu Kariću zato što je monopolista i zato što je bio izuzetno tužan tada kada mu je monopol oduzet, dodeli još 13% u mobilnoj telefoniji Telekoma Srbija.
Dakle, nije mu bilo dosta ovo bilo, nego je onda morao još malo da uzme. Ono što je nesporno i što ukazuje na teške slučajeve korupcije, to je ono o čemu je javnost obaveštavana, dakle ne juče, ne prekjuče, već otprilike oko godinu i više od godinu dana, to je 2004. godina, kada smo otvoreno počeli da govorimo, odnosno kada smo došli u priliku da govorimo i kada smo dobili uvid u neku dokumentaciju da obavestimo javnost o tome, jer je javnost morala da zna šta se dešava u kompaniji Mobtel.
Samo jedna od stvari je ugovor o poslovno-tehničkoj saradnji, koji je zaključen 8. decembra 2003. godine između preduzeća za mobilne komunikacije PTT BK, sa jedne strane, tj. Mobtela, i sa druge strane Mobikosa Kosovo. To je zaista najstrašnije kršenje nacionalnih interesa, uz istovremeno nelegalno bogaćenje Ekrema Luke i porodice Karić na račun države.
Ovim ugovorom Mobtel ustupa Mobikosu pravo eksploatacije postojećih kapaciteta infrastrukture GSM mreže Mobtela i pravo uživanja usluga GSM mreže javnih mobilnih telekomunikacija bez rominga na teritoriji Kosova, sa raspodelom prihoda koji iznosi 30% u korist Mobtela, a 70% u korist Mobikosa. Prosto neverovatno.
Dakle, bez licence Vlade Republike Srbije on ustupa pravo, prostor Republike Srbije, za obavljanje mobilne telefonije albanskom teroristi.
Bez saglasnosti PTT, odnosno Vlade Republike Srbije, on je ustupio eksploataciju državnih kapaciteta, preko kojih Ekrem Luka prisvaja 70% neto prihoda ukupno ostvarenog saobraćaja Mobtelove mreže na Kosovu, što prema našoj proceni iznosi približno oko milion i po evra mesečno.
Da podsetimo ko je Ekrem Luka. On je bio jedan od glavnih materijalnih oslonaca Oslobodilačke vojske Kosova u periodu od 1998. do 1999. godine, a finansira i partiju Ramuša Haradinaja.
Znači, ovo nije samo krivično delo, dakle, ovo je podrivanje državnih interesa. Prema navedenom ugovoru, pored ostalih stvari koje su odvratne u njemu, "Mobtel" se obavezuje da ustupi i tehničko-tehnološku dokumentaciju koja ne predstavlja samo tajnu "Mobtela", kako stoji u ugovoru, nego prvenstveno tajnu države, odnosno Republike Srbije, jer se radi o državnoj telekomunikacionoj infrastrukturi.
Zatim, dalje, imamo još jedan biser u ovom ugovoru. "Mobtel" se obavezuje da pruži svu pomoć koja se odnosi na predmet ovog ugovora, ali i svu drugu dopunsku pomoć i usluge kao što je pomoć u obrazovanju Mobikosa i njegovog osoblja. Dakle, Karićeva kompanija obučava osoblje u samom "Mobikosu", ali obezbediće i to nešto drugo, a šta se pod tim izrazom podrazumeva, ostaje samo da nagađamo, imajući u vidu da se radi o porodici Karić.
U intervjuu datom listu "Politika", 29. 11. 2004. godine, Bogoljub Karić je izjavio da će, kada pobedi i dođe na čelo Srbije, Srbija prestati da bude Kolumbija i da će postati ekonomski najmoćniji centar na Balkanu. Da li je ovaj ugovor s Ekremom Lukom stvaranje preduslova za ostvarivanje ideja ovog lažnog patriote.
Imajući u vidu sva događanja koja su pogodila Kosovo i Metohiju i svu nesreću koju je doživeo naš narod na toj teritoriji naše države, možemo se zapitati da li je moguće da ovakav ugovor bude zaključen 2003. godine.
Dakle, od 2001. do kraja 2003. godine predsednik Upravnog odbora PTT-a je bio Boris Tadić. Moguće je da on nije znao za to, ali je bio dužan da se upozna, jer biti na čelu upravnog odbora takve kompanije, koja je suvlasnik makar i 49%, što mi tvrdimo da nije, da je mnogo veći naš ulog, a ne učiniti ništa nedopustivo je. Nije se ni zapitao dve godine u Upravnom odboru PTT-a – pa i tri godine, jer je bio ministar telekomunikacija, znači, svemogući ekspert, profesor psihologije, diplomirani psiholog –po tom pitanju, što je morao kao ministar telekomunikacija tri godine i kao predsednik Upravnog odbora Javnog preduzeća PTT "Srbije", koje je tada makar imala 49%.
Kada je 2004. godine novo poslovodstvo došlo u PTT nije zateklo ništa od dokumentacije. "Mobtelom" se nije bavio niko. Samo da vam kažem jednu činjenicu.
U Poslovniku o radu Upravnog odbora "Mobtela" stoji neverovatna formulacija: članovi upravnog odbora koji se delegiraju ispred PTT i "BK trejda", sistema Braće Karić, upoznaju se sa zapisnikom usmeno. Znači, ne dobijaju zapisnik na uvid, nego Poslovnik kaže da se oni na narednoj sednici usmeno upoznaju sa sadržajem zapisnika. To je ono što smo mi ispravili prvog dana kada smo videli te poslovnike.
Tražili smo dokumentaciju, a sada se vraćam na temu korupcije, koja je neophodna da bismo mogli da pokrenemo postupak u Cirihu, jer smo zatekli 2004. godine neverovatnu stvar: Karić je tužio državu, umesto da država tuži njega. On je tužio državu da se utvrdi procenat 51 : 49 u njegovu korist. Dva meseca pošto je novo poslovodstvo došlo, odnosno mesec dana u PTT, mi smo krenuli sa kontratužbom. Kontratužbu je podržala Vlada Republike Srbije i to je bio jako dobar znak da se kreće u razrešavanje te problematike koja se tiče "Mobtela". To je ta stvar.
Tražili smo dokumentaciju koja nam je neophodna da pripremimo odbranu u Cirihu, odnosno napad da dokažemo ceo postupak i da dokažemo da smo vlasnici makar 80%, ako ne i više, u "Mobtelu". Šta se onda dogodilo? Kako da dođemo do dokumentacije? Jednostavno, kažu, nemamo, dostavljali smo vam dokumentaciju, dokumentacija će biti dostavljena za dva ili tri dana.
Pa onda idemo prema Trgovinskom sudu, tražimo privremenu meru da nam se dostavi dokumentacija. Trgovinski sud ovako odgovara - odbija našu predstavku, sa obrazloženjem da ćemo blokirati rad "Mobtela". Ali, to nije prvi put da smo mu se obratili. Naravno, žalili smo se na to rešenje, prošlo je sedam meseci, a Trgovinski sud o tome ne odlučuje.
Tražili smo da vršimo kontrolu plaćanja, svih uplata koje idu sa računa "Mobtela" prema zavisnim preduzećima u sistemu Braća Karić kompanije i to nam je sa istim obrazloženje Trgovinski sud odbio. Poslednja stvar, koja je biser oko sistema Braća Karić i tvrdnje da jednostavno to nije kupac "Mobtela", odnosno ovog udela u "Mobtelu", Trgovinski sud kaže: mi smo pogrešili pre 11 godina. Tu ukazujem na ono što je nedvosmisleno, da postoji korupcija.
Sada se postavlja pitanje, sa saznanjem da smo i pre više od godinu dana tužilaštvu dostavili dokumentaciju, zašto se po tome ništa ne dešava, a to pitanje mogu da postavim otvoreno. Želim da ga postavim upravo tako. Zašto se ne procesuira ona dokumentacija koju smo dostavili, koju imamo i koja nedvosmisleno ukazuje na korupciju, odnosno vezu sa tadašnjom vlašću, koja je bila do 2004. godine; i to je neosporno da je korupcija, plus gomila krivičnih dela; pretpostavljam: zloupotreba službenog položaja, neovlašćeno potpisivanje.
Kada postavljate pitanje, zašto ga ne hapsite, osećam se takođe pomalo frustrirano, zato što ne mogu da hapsim.
Mogu da dostavim dokumentaciju, ali nemam ovlašćenja da uhapsim čoveka, nemam ovlašćenja nikoga da saslušam, nikoga da privedem, nemam uvid u račune svih lica, pa i članova upravnog odbora koji su za 2004. godinu zastupali navodno državne interese. Znači, nemam uvid u taj tok novca.
Nadam se da ću i ovim govorom uspeti da doprinesem upotpunjavanju dokumentacije, kao što kaže tužilaštvo, jer prema mojim saznanjima, tužilaštvo kompletira dokumentaciju.
Očekujem da ću ovim govorom doprineti tom kompletiranju dokumentacije, ali ovom prilikom optužujem Bogoljuba Karića za korupciju.
Neka ona sredstva koja je namenio opštinskim odborima za prekjučerašnju proslavu, koja je trebalo da se održi povodom pada Vlade, vrati građanima Srbije, jer to su "Mobtelove" pare, to je neisplaćena dividenda, to je novac svih nas koji nama pripada, i to je to.
Nadam se da će ova država uspeti da se izbori sa korupcijom i da će uspeti da razreši problem i čvor koji nas opterećuje, imajući u vidu istorijski značaj problema koji je od 1878. godine i Generalne unije opterećivao ovu državu.

Whoops, looks like something went wrong.