Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Jovan Nešović

Govori

Poštovani predsedavajući, poštovana ministarko, članovi Vlade, koleginice i kolege narodni poslanici, čim je Zakon o izmenama i dopunama Zakona o regionalnom razvoju i čim govorimo o regionalnom razvoju u Srbiji se desi bura.
Bura koja je možda nešto što se zove strah iz prošlosti, ali što se tiče političkih partija, na jednoj strani su određeni politički zahtevi koji se manifestuju preko toga, a na drugoj strani je iznošenje klasičnih neistina da bi se zaradili neki politički poeni kod glasača u sredinama gde je to jako važno.
Hoću da ponovim samo jednu stvar, a to jeste da u Užicu je najviše polemike bilo oko izmena i dopuna Zakona o regionalnom razvoju, nekoliko političkih partija organizovalo je čak i protest pred Skupštinom grada Užice i tom protestu je prisustvovalo 30 ljudi, sa sve transparentima. Zaista te političke partije treba jako da povedu računa na koji se način one obraćaju građanima.
S druge strane, kada imate političke zahteve određenih stranaka i kada želite da napravite zakon koji je bolji od prethodnog, onda mislim da je Ministarstvo ekonomije i regionalnog razvoja, Vlada dobro procenila da je pet statističkih regiona, koji su po broju stanovnika potpuno ujednačeni, a da ne dođe do narušavanja upravnih okruga, jedino moguće rešenje i u ovom zakonu imamo pet statističkih regiona, koji imaju milion i 600 hiljada do dva miliona i nešto ljudi.
Dve izmene koje ću samo navesti iz ovog zakona jesu – u članu 12. se definišu devastirane opštine. Devastirane opštine su one opštine koje imaju nacionalni dohodak po glavi stanovnika manji od 50% republičkog proseka. Vlada ne čeka samo primenu ovog zakona i IPA fondova.
Danas je gospodin Dinkić rekao da samo privrednim subjektima u ovim opštinama, 40 opština, po povoljnim uslovima će biti izdvojeno 100 miliona evra kredita. Ministarstvo za Nacionalni investicioni plan radi na razvoju infrastrukture u tih 40 opština. Da bi ljudi opstali da žive u tih 40 opština moraju da imaju bolji kvalitet života, što znači da moraju da imaju kvalitetnu infrastrukturu, da imaju posao, a to znači da neki privredni subjekti počnu da rade.
Dobro je procena Ministarstva da treba ulagati samo u one privredne subjekte koji mogu da imaju proizvodnju i proizvode koji mogu da se prodaju na domaćem i na inostranom tržištu.
Druga stvar jeste oko regionalnih razvojnih agencija. U ovom zakonu piše da – prema regionima definiše se minimalan broj regionalnih razvojnih agencija. Vlasnici kapitala regionalnih razvojnih agencija su lokalne samouprave. Lokalne samouprave su te koje će procenjivati kvalitet rada tih regionalnih razvojnih agencija. Potpuno sam siguran da one koje ne budu zadovoljile kriterijume, jednostavno lokalne samouprave ih više neće finansirati, a s druge strane, potpuno sam siguran da će izgubiti licencu koju daje Nacionalne agencija za regionalni razvoj.
Danas u Kraljevu postoji regionalna razvojna agencija koja je definisana i finansira se iz donatorskih projekata u ovom trenutku i pokriva nekoliko opština koje gravitiraju prema Kraljevu. Potpuno sam siguran da interesi grada Kraljeva i ljudi koji su zaposleni u tim regionalnim agencijama mogu da prepoznaju kvalitetne projekte, da se pripreme i da jednostavno mogu da dođu do licence za razvoj, da bi funkcionisali za rad, a iza toga da realizacijom tih projekata bude njihov interes da što više opština sarađuju sa ovom regionalnom agencijom.
Potpuno je jasno da je tu autonomija lokalnih samouprava potpuno definisana, jer oni koji ne budu želeli da budu u jednoj razvojnoj agenciji, sigurno će otići u neku susednu agenciju i tu je potpuna sloboda.
S druge strane, potpuno je jasno za razvoj naših opština, lokalnih samouprava mora da se donese i zakon o javnoj svojini, jer ako niste vlasnici zemljišta, ako niste vlasnici određenog prostora, onda ne možete strateški da se bavite ni razvojem. Očekujem zaista u ovoj godini da donesemo i taj zakon – zakon o javnoj svojini.
Hoću da kažem da druga dva zakona –izmena i dopuna Zakona o privatizaciji i Zakon o besplatnoj prodaji akcija jesu zakoni koji su povezani. Njihova izmena jeste da se spajaju privatizacioni registar i akcijski fond i stvara se akcionarski fond koji će biti u sastavu Agencije za privatizaciju. Prodajom akcija iz privatizacionog fonda i akcijskog fonda i javnih preduzeća koja su definisana u ovom zakonu, od tih sredstava će se definisati i akcije kod fonda koje će biti podeljene građanima.
Takođe je dobro definisano da građani mogu da prodaju te akcije, jer su one hartije od vrednosti na tržištu ili da jednostavno ovlaste fond, da to uradi za njih. Jedna stvar je u ovom trenutku čini mi se jako važna, koju je gospodin Dinkić u svom govoru načeo – to je privatizacija nacionalnih komunalnih preduzeća u Srbiji.
Strategija nije doneta i mislim da Vlada u ovoj godini mora doneti strategiju o privatizaciji javnih komunalnih preduzeća, jer mnoge probleme u funkcionisanju tih preduzeća, a to znači kvalitetnu uslugu koju ona pružaju građanima na lokalnom nivou, ima, nije dobra i može se jako poboljšati ako ta preduzeća u bliskoj budućnosti dobiju većinske privatne vlasnike.
Poštovani predsedavajući, poštovani članovi Vlade Republike Srbije, koleginice i kolege narodni poslanici, danas su pred nama izmene i dopune Zakona o izbeglicama i mnogi od mojih kolega, a i gospodin Dačić, kao zamenik premijera, danas su izneli neke podatke koji su vezani za ovu populaciju o kojoj danas govorimo. Na početku ću izneti nekoliko statističkih podataka koji se svakim danom menjaju, jednostavno, zato što je ovo proces koji se dešava i ne govorim da će oni biti 100% tačni.
Republika Srbija danas ima najveći broj izbeglih i raseljenih lica u Evropi. Popisom izbeglica iz 1996. godine u Srbiji je bilo preko 540.000 izbeglica. Taj broj se kasnije smanjivao. U popisu stanovništva 2001. godine bilo je oko 370 – 380 hiljada izbeglica. Godine 2001. oko 104.000, a danas se predviđa da ima oko 85.000 izbeglica u Srbiji.
Ono što je, takođe, važno napomenuti jeste da otprilike 300 hiljada ljudi jesu izbeglice ili lica koja su dobila državljanstvo u Republici Srbiji, dakle, u proteklih 12 godina u Srbiji je državljanstvo dobilo preko dve stotine ljudi. Treba reći da je od 50 hiljada ljudi koji su napustili svoje domove, koji su imali status izbeglice, našlo utočište u trećim zemljama, a oko 140 do 150 hiljada ljudi vratilo se na svoja ognjišta, prema tome, izvršen je povratak. Jako je važan podatak da od ukupnog broja izbeglica koje danas žive u Srbiji, 75% njih otprilike potiče sa područja Republike Hrvatske, a 25% potiče sa područja BiH.
Da bi se povratak tih ljudi, koliko je još moguće, ubrzao i veći broj tih ljudi vratilo u Republiku Hrvatsku i Republiku BiH, dobro je da se održavaju međunarodne konferencije, kao što je bila i pre nekoliko dana ovde u Beogradu, dobro je da se razgovara o tim problemima i dobro je da pojedine države preuzmu određene obaveze. Uvek da budemo svesni da sve ono što preuzmete na nekim zvaničnim konferencijama nikad se potpuno ne ispuni, ali je jako dobra stvar da se to dešava i siguran sam da takve međunarodne konferencije mogu samo da pomognu procesima koji su vezani za izbeglice, a nikako da odmognu.
Treba reći da je 1996. godine u Srbiji bilo oko sedam stotina kolektivnih centara. Tu se zbrinulo oko 70 hiljada ljudi, jer u onom naletu da bi se zbrinuli ti ljudi morali su se otvarati kolektivni centri. Kasnije pod aktivnostima države, aktivnostima lokalnih samouprava, aktivnostima kako domaćih, tako i stranih donatora, taj broj kolektivnih centara se svake godine smanjivao. Podaci govore da sada u Srbiji ima oko 60 do 60 i neki kolektivni centar, i da oko četiri i po hiljade ljudi živi u tim kolektivnim centrima, ali u tim kolektivnim centrima ne žive samo izbeglice, oko hiljadu i po ljudi su izbeglice, a preko tri hiljade su raseljena lica koja dolaze sa KiM.
Isto tako, važan je navesti podatak da je država Srbija u proteklih 12 godina uložila oko 250 miliona evra, kako u integraciju tih ljudi, odnosno za potrebe Komesarijata, za potrebe rešavanja socijalne zaštite tih ljudi i za obrazovanje tih ljudi.
Treba izneti da je veliki broj sredstava dobijen od inostranih donatora, takođe, da se obezbedi smeštaj za izbegla lica, da bi ljudi napuštali kolektivne centre i uslove koji potpuno nisu odgovarali životu. Ipak, možemo biti zadovoljni da je u proteklom periodu, bez obzira što je bila ekonomska kriza i sa svim problemima sa kojima se suočila država, taj broj kolektivnih centara sveden na 10% ukupnog broja i ja računam da u sledećih nekoliko godina više kolektivnih centara u Srbiji neće ni biti.
Važno je reći da je 2002. godine Vlada je donela Nacionalnu strategiju za zatvaranje kolektivnih centara i ta Nacionalna strategija je imala zadatak da koordinira aktivnosti kako Vlade, tako i domaćih i stranih donatora. Treba naglasiti ovde da se rešenje stambenih potreba izbeglih lica rešavalo u proteklom period kroz nekoliko aktivnosti, a to su: aktivnosti izgradnje novih objekata, dodele građevinskog materijala pojedinim izbegličkim porodicama koje su započele izgradnju određenih objekata, kupovina seoskih domaćinstava za potrebe tih izbeglih ljudi i neke druge aktivnosti koje su jako važne.
Treba napomenuti da je postojalo nekoliko drugih stvari, naši i strani donatori su imali svoju aktivnost, to je ekonomska pomoć izbeglicama, odnosno ljudi koji su mogli i imali ideju da započnu svoj biznis, jednostavno, dobijali su besplatna sredstva, odnosno gruntove, tako da, pored toga što su ljudi rešavali svoje stambene potrebe, rešavali su svoje egzistencijalne potrebe, odnosno mogli su da započnu neki posao.
Kada govorimo o izmenama i dopunama ovog zakona, po meni, on ima neke dve celine. Prva celina se odnosi na poslove koje treba da obavlja Komesarijat u narednom periodu, a druga celina se odnosi na stambeno zbrinjavanje izbeglih lica. U prvom delu tačno se u ovom zakonu definiše koje su nadležnosti Komesarijata, kakvo je rukovođenje Komesarijatom, kako se vrši finansiranje aktivnosti Komesarijata koje su vezane za izbegla lica i, na kraju, kako se vrši kontrola rada Komesarijata.
Zakon o izbeglicama predviđa ono što se do sada radilo, a to je izdavanje izbegličkih legitimacija, vođenje evidencije o izbeglicama i kada prestaje status tih izbeglica i definitivno u ovom zakonu to je jasno i naglašeno.
Što se tiče ovog drugog dela, gde je bilo dosta više govora, ovaj zakon se bavi i integracijom izbeglica, tj. onih lica koji se nalaze na teritoriji države Srbije i žele da ostanu da žive ovde u Srbiji. I, prvi korak u njihovoj integraciji jeste obezbeđivanje prostora za stanovanje, životnog prostora, odnosno obezbeđivanja stana.
Zakon je definisao u članu 19. da se obezbeđivanje stambenog prostora može raditi na pet načina, a to je: davanjem nepokretnosti državne svojine na korišćenje na određeno vreme, davanjem nepokretnosti državne svojine u zakup na određeno vreme sa mogućnošću kupovine, dodelom sredstava za poboljšanja uslova stanovanja, kupovinom građevinskog materijala za započetu izgradnju nepokretnosti i kupovinom seoske kuće sa okućnicom. To su potpuno slične, da ne kažem identične aktivnosti koje je sprovodio Komesarijat u prošlosti, zajedno sa donatorima i sada, ono što nije bilo u zakonu definisano, sada je potpuno precizno u zakonu, postalo je zakonska norma.
Ono što je, takođe važno, gde treba praviti razliku, jeste kada je stambena jedinica, odnosno stan, izgrađen iz budžeta Republike Srbije. Tu možemo govoriti, zakon to definiše, o zakupu i kupovini tog stana, a ako je u pitanju donatorski projekat, znači iz donatorskih sredstava je izvršena izgradnja nekog objekta, onda tu na izričiti zahtev donatora može se razgovarati o korišćenju tog stana i to je jedna razlika koja je jako dobro definisana ovde u zakonu.
Zakon isto govori koliki je to minimalni prostor koji treba da dobiju porodice, odnosno da li porodica ima jedan, dva ili više članova, zakon je rekao – do 30 metara kvadratnih, kako sam ja to razumeo, za jednog ili dva člana. Mislim da je onaj ko je pisao zakon zaista vodio o tome računa. Možemo razgovarati da li je taj prostor mali, da li treba da bude minimalno 30 metara kvadratnih, tako da očekujem da će, uz saglasnost Vlade Republike Srbije, kao predlagača, i poslanika doći do najboljeg i najadekvatnijeg rešenja.
Kada se daje stan, odnosno stambeni prostor u zakup, jednostavno, ugovor se potpisuje između Komesarijata i onoga ko će koristiti taj stan i data je još jedna mogućnost, jer do sada u programima koji su sprovođeni donatorskim projektima tu su potpisnice tih projekata bile lokalne samouprave, i moguće je da dođe do potpisivanja ugovora o zakupu stana između lokalne samouprave i tog lica koje će koristiti taj stan, a lokalnoj samoupravi je, takođe, data mogućnost da to mogu preneti ako žele na Komesarijat. Mislim da tu nema ničega spornog, to je pitanje saradnje lokalnih samouprava i Komesarijata.
Jako dobra stvar jeste da je u zakonu definisano kolika je cena zakupa tog stambenog prostora, nešto što je do sada razgovarano na relaciji lokalne samouprave, centri za socijalni rad, Komesarijat i svi ostali koji su bili uključeni u ovaj proces. U ovom trenutku jako dobra stvar je da je to definisano zakonom. Prema tome, jednostavno, nema više slobodnih tumačenja, to je zakonska norma. I, kada se budu definisali ugovori, a u ugovorima će stajati cena zakupa, biće mnogo jednostavnije nego što je do sada bilo.
Posebno poglavlje predstavlja da se može posle zakupa taj stan, odnosno stambeni prostor, pod vrlo povoljnim uslovima, otkupiti. Predlagač kaže da se cena umanjuje 50% na početku, gde je osnovna vrednost ona vrednost koja je procenjena od strane poreske uprave za plaćanje poreza na imovinu i date su mogućnosti za još neke povoljnije uslove za otkup tih stanova, ako porodica ima invalidno lice, ako je porodica izgubila nekoga u ratnim dejstvima ili ako je taj preminuo usled tih ratnih dejstava, tako da ta olakšanja ne mogu da budu veća od 90%, što mislim da je jako dobro.
Što se tiče otkupa kuća sa okućnicama, koje su, takođe, predviđene za rešavanje stambenih potreba izbeglica, jasno je definisano da se polovina vrednosti toga plaća u periodu od pet godina.
Mislim da je Vlada jako dobro procenila što je data mogućnost Komesarijatu da zajedno sa lokalnim samoupravama može da donese odluku da se još manje plaća od 50% ako je to u nekoj koordinaciji sa lokalnom politikom u vezi populacije. Imamo danas, naročito na prostorima seoskih sredina da je veliki broj napuštenih kuća. Nema ljudi koji tamo žive. Ako lokalne samouprave imaju potrebu da nasele ljude na tom prostoru koji tu žele da žive i ako izbeglička populacija želi da se bavi poljoprivredom, onda ne vidim razlog da se to ne uradi. Jer, cena tih objekata nije velika i dobro je da je to ugrađeno, da će zahvaljujući toj populacionoj politici koju budu vodile lokalne samouprave Komesarijat imati razumevanja da ta cena koja treba da se definiše može da bude umanjena. Potpuno je sličan postupak ako lice, odnosno porodica dobije građevinski materijal za završetak nekog objekta ili izgradnju objekta, takođe, polovina vrednosti od toga otplaćuje se pet godina i smatram da je to moguće odraditi.
Ono što je jako dobro, i o tome možemo malo da diskutujemo, jeste da se sva sredstva povraćaja koja se dobijaju od otkupa ovih stambenih jedinica, okućnica ili tog materijala koji je korišćen za završetak objekata, uplaćuje na račun Komesarijata i da se koriste za potrebe izgradnje stambenih objekata, za druga izbegla lica iz populacije izbeglica.
Možemo da razgovaramo da li je ovo najbolje rešenje. Lično mislim da je ovde trebalo razmišljati da deo sredstava dobiju lokalne samouprave. Zašto govorim da deo sredstava treba da dobiju lokalne samouprave? Jer, moje iskustvo je, bar iz grada iz kojeg dolazim, a to je Kraljevo, gde je napravljeno, mislim, u proteklih nekoliko godina, preko nekoliko organizacija "HABITAT", "SDC", ''HELP'' oko 140 stambenih jedinica, gde su se ljudi uselili i da je do sada iseljen veći broj kolektivnih centara koji su se nalazili na prostoru Mataruške Banje. Lokalna samouprava je uložila značajna sredstva za infrastrukturna opremanja tih objekata. Em što se lokalne samouprave odreknu naknade za uređenje gradskog građevinskog zemljišta, one su bile dužne i da u ugovoru sa donatorom obezbede vodu, kanalizaciju, potrošnu električnu energiju, uređenje prostora oko zgrada. Zaista, značajna sredstva su uložena u infrastrukturno opremanje tih lokacija.
Čini mi se da u ovom trenutku i te lokalne samouprave i veći broj izbeglica imaju potrebe, potpuno sam siguran, da i u narednom periodu grade nove stanove da bi se izvršila integracija tih ljudi, pa mislim da ima logike da je tu jedan deo sredstava išao prema lokalnim samoupravama, a da se ta sredstva koriste za izgradnju te lokalne infrastrukture za te nove stambene jedinice.
Zaista, očekujem da Komesarijat i Vlada imaju razumevanja i da od ovih sredstava koja se budu prikupila od otkupa tih stambenih jedinica, na neki način, pomognu lokalnim samoupravama u delu infrastrukturnog opremanja, posebno malim lokalnim samoupravama. Jer, siguran sam da neke lokalne samouprave naročito u vreme ove ekonomske krize kubure, da imaju tekuću likvidnost i nemaju para u budžetu za takve investicije, tako da mislim da treba o toj problematici voditi računa.
Druga stvar o kojoj treba voditi računa u narednom periodu jeste saglasnost ovog zakona i Zakona o socijalnom stanovanju, da je Zakon o socijalnom stanovanju predvideo da se uradi nacionalna strategija socijalnog stanovanja. U pitanju su ljudi koji pripadaju grupaciji socijalno ugroženih porodica i Komesarijat će se baviti tim poslovima u narednom periodu, a to su interno raseljena lica sa Kosova. Potpuno sam siguran da se sva ta lica ne mogu vratiti na Kosovo da žive, jer je na nekim prostorima potpuno nesiguran život i da će ta lica, takođe, imati potrebu da izvrše integraciju, odnosno da ostanu na prostorima gde se sada nalaze. I, sigurno će za tu populaciju ljudi morati da se obezbede slični uslovi, kao što su ovi uslovi za izbeglu populaciju. Mislim da u narednom periodu treba voditi računa da uslovi za te ljude budu isti kao što su uslovi za ovu populaciju ljudi, izbeglice, jer smatram da će time pravičnost biti zadovoljena.
Sagledavajući ceo proces ovog zakona, smatram da je zakon dobar, da će pomoći izbeglim licima da se integrišu, da dobiju državljanstvo Republike Srbije. Poslanička grupa G17 plus u danu za glasanje će podržati ovaj zakon, a pozivam i druge poslaničke grupe da urade isto. Hvala. (Aplauz)
Poštovana predsedavajuća, poštovana gospođo ministre, koleginice i kolege narodni poslanici, pred nama se nalaze danas dva zakona: jedan zakon je potvrđivanje ugovora o garanciji koja se daje za JP „Srbijagas“, a drugi zakon je potvrđivanje ugovora o zajmu za finansiranje lokalne komunalne infrastrukture.
Što se tiče prvog zakona, odnosno ugovora o garanciji koja se daje za JP „Srbijagas“, radi se o garanciji prema Evropskoj banci za obnovu i razvoj, a garancija se daje na 150.000.000 evra. Ta sredstva, po planu, treba da se ulože u nekoliko oblasti. Jedna oblast jeste refinansiranje kratkoročnih obaveza, odnosno kredita koje ima JP „Srbijagas“. Druga je izgradnja podzemnog skladišta u Banatu, skladišta Itebej, kapaciteta oko milijardu kubnih metara gasa. Treći deo je povezivanje gasovodnog sistema Republike Srbije i Republike Srpske, kao i povezivanje gasovodnog sistema Republike Srbije i Rumunije. Četvrti deo se odnosi na rehabilitaciju gasovodnog sistema za transport gasa, a to znači kvalitetno održavanje i unapređivanje gasovodne mreže.
Što se tiče ove prve oblasti, iskreni da budemo, JP „Srbijagas“ prema poslovnim bankama ima kratkoročne kredite i ti krediti su potpuno komercijalni, sa visokim kamatnim stopama. Ovo je jedan način da se jednostavno povuče jedan veći kredit, dugoročni kredit koji će nadomestiti i dati mogućnost preduzeću da vrati te komercijalne kredite poslovnim bankama. Čim je dugoročni kredit, on je povoljniji. Time će se poboljšati likvidnost i poslovanje JP „Srbijagas“, kako sada, tako i u budućnosti. Jednostavno, neće imati tih komercijalnih kredita.
Što se tiče drugog dela, a to je izgradnja podzemnog skladišta kapaciteta milijardu metara kubnih gasa, po projektu je predviđeno da to skladište košta oko pedeset miliona evra. To skladište treba da obezbedi dovoljne količine gasa Republici Srbiji za otprilike godinu dana, da ne dođe do poremećaja u snabdevanju gasom, kao što je bilo pre par godina. Zbog toga što su velike države, Ukrajina i Rusija, imale svoje probleme, u Srbiji su potrošači, kako individualna domaćinstva, tako i toplane, imali problema da li će biti grejanja. Znate koliko je to izazvalo problema u Srbiji.
S druge strane, to skladište može da omogući da država Srbija, odnosno JP „Srbijagas“ kupuje gas u periodu kada je cena gasa na svetskom tržištu niža i da ga sačuva za zimski period, kada je gas skuplji. Samim tim bi se poboljšalo i finansijsko stanje javnih preduzeća i ne bi bilo većih udara, odnosno povećanja cena tokom grejne sezone prema krajnjim korisnicima, odnosno potrošačima.
Što se tiče rehabilitacije gasovodnog sistema, odnosi se na sanaciju gasovodne mreže na onim mestima gde je ona dotrajala. Drugi deo se odnosi na unapređenja koja su vezana za zaštitu životne sredine i za bezbednost gasovodnog sistema. Treći deo se odnosi na nabavku savremene tehnološke opreme za ispitivanje stanja u gasovodnim mrežama. To jeste važno sa stanovišta bezbednosti.
Treba reći da je ovaj kredit zaista povoljan. Uzima se na period od 12 godina, grejs period je četiri godine. Početak realizacije je planiran za 2010. godinu; kamatna stopa je prosečni euribor za šest meseci, plus marža 1%; kada se sve sabere, negde manje od 2%. Zaista, da budemo iskreni, to je jedan od najpovoljnijih kredita koje može javno preduzeće da uzme, godišnja kamatna stopa je ispod 2%, što smatram zaista povoljnim.
Realizacija celog ovog projekta po planu obezbediće da imamo stabilniji gasovodni sistem nego što ga imamo sada, da imamo bolje i sigurnije snabdevanje naših potrošača, naročito u zimskom periodu, kada je i najpotrebnije snabdevanje naših potrošača. Siguran sam da će ovaj kredit omogućiti lakše i bolje finansijsko poslovanje našeg JP „Srbijagas“.
Što se tiče drugog zakona, to je zakon o ugovor o zajmu za finansiranje između KfW Razvojne banke Nemačke i Republike Srbije, za program vodosnabdevanja i kanalizacije u opštinama srednje veličine u Srbiji. Kada govorimo o ovom zakonu zaista je jako važno reći kakve vodovodne i kanalizacione sistema u ovom trenutku imamo u Srbiji, u našim opštinama. Ono što je sigurno jasno, zbog ekonomske krize, koja u Srbiji traje poslednjih dvadesetak godina, malo ili nedovoljno se ulagalo kako u vodovodne tako i u kanalizacione mreže i danas imamo uska grla. To znači nedovoljno vodosnabdevanje za mnoge stanovnike u gradovima i opštinama u Srbiji. Na određenom prostoru u opštinama povećavao se broj stanovnika, nije se radilo na promeni vodovodne mreže i samim tim prečnik vodovodnih cevi, odnosno protok nije dovoljan da opsluži sve te stanovnike koji hoće da se priključe na vodovodnu mrežu.
Druga stvar, koja je takođe važna u državi Srbiji, jeste da su gubici u vodovodnoj mreži veliki, zavisi od opštine do opštine. Neka ispitivanja pokazuju da se gubici u vodovodnoj mrežu u Srbiji kreću između 20% i 50%, što su jako veliki gubici, ako uzmemo da se u EU kreću između 5% i 10%. Razlog za te velike gubitke jeste dotrajalost vodovodnih cevi i dotrajalost svih onih priključnih elemenata koji su vezani za sastavke, ventile i sve ono što prati vodovodnu mrežu na nivou jednog grada odnosno opštine.
Stvar koja je takođe loša u državi Srbiji jeste da je naplata vode niska. Ona se ovom trenutku kreće, zavisno od opštine i grada, između 50 i 80%. S jedne strane, ekonomska situacija je takva da jednostavno ljudi nemaju dovoljno sredstava da plaćaju vodu, ali ima još jedna druga stvar, koja je jako važna, kod nas je voda još uvek socijalna kategorija, a ne ekonomska kategorija. Prema tome, cena kubika vode u državi Srbiji u skoro svim opštinama je niža nego što bi trebalo da bude, ali ako dođete do povećanja cena vode, onda imate problem naplate. Politika koju vode javna komunalna preduzeća koja se bave vodosnabdevanjem je osetljiva i mora se voditi dosta računa.
Naša javna komunalna preduzeća zavise od subvencija, da li od lokalnih samouprava koje su njihovi osnivači ili od subvencija koje dolaze od države, jer je finansijsko poslovanje tih preduzeća ugroženo velikim gubicima i slabijom naplatom. Ona u ovom trenutku dosta zavise od priliva iz budžeta, kako države, tako i iz budžeta lokalnih samouprava.
Poseban je problem kanalizacione mreže u opštinama i gradovima Srbije. Danas u Srbiji mali broj gradova i opština ima postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda; otpadne vode se direktno iz kanalizacionih cevi ispuštaju u vodovodne sisteme, odnosno reke ili određene kanale, tako da sa stanovišta zaštite životne sredine i zaštite vodotokova imamo ozbiljne probleme.
Ovaj program se odnosi na osam opština i gradova u Srbiji, to su gradovi: Kraljevo, Loznica, Pančevo, Šabac, Sombor, Sremska Mitrovica, Vršac i Smederevo. On ima dva dela. Jedan deo je već završen, to je deo koji se sprovodio u poslednje tri godine i u tom delu je država... Odnosno, ova javna komunalna preduzeća u ovih osam gradova i opština su dobila donaciju u iznosu od deset miliona evra. Ta donacija je utrošena za izgradnju novih bunara. To znači, za dobijanje novih količina vode za gradove i opštine. S druge strane, utrošeno je za zamenu dotrajalih cevi. Znači, išlo se na smanjenje gubitaka u vodovodnim sistemima, kao i na zamenu vodomera i pumpi, sve ono što prati tu vodovodnu infrastrukturu.
Kažem, deset miliona čiste donacije je utrošeno i na ovaj način delimično je poboljšano vodosnabdevanje u ovim opštinama. Svaka opština dobila je između 600.000 i 1.200.000 evra, što mislim da je jako važno za te komunalne sisteme.
Ovaj drugi deo o kome danas govorimo jeste nastavak ovog prvog dela i on se takođe sprovodi u ovih osam opština. Sada se tu uključilo i Ministarstvo za Nacionalni investicioni plan, preko koga će ići ceo ovaj projekat. On će se nastaviti na ovaj prvi deo. Sredstva od ukupno 43.000.000 evra, sada govorimo o ovom zajmu, trošiće se na investicije za proširenje izvorišta, a to znači dobijanje novih količina vode za opštine i gradove koje sam malopre pomenuo. S druge strane, utrošiće se na poboljšanje kvaliteta vode. Danas se u državi Srbiji još uvek koriste azbestne cevi. Te azbestne cevi treba da se zamene i zamena tih cevi dovešće do boljeg kvaliteta vode. Potpuno sam siguran da će naši građani piti ispravniju vodu.
Veliki deo sredstava otići će na investicije za rehabilitaciju vodovodne i kanalizacione mreže. Ono što je takođe važno, ide se na proširenje površina na kojima će biti obuhvaćene vodovodne i kanalizacione mreže. Danas u ovih osam opština u Srbiji čak neka prigradska naselja, a kamoli seoska naselja, nemaju vodovodnu i kanalizacionu mrežu. Ovim će se proširiti broj korisnika jedne i druge mreže.
Ono što je takođe važno jeste da će se utrošiti određena sredstva za poboljšanje funkcionisanja javnih komunalnih preduzeća. Kad kažem javnih komunalnih preduzeća, mislim na upravljačku, odnosno na menadžersku strukturu tih javnih komunalnih preduzeća.
Kad se sve sabere, broj stanovnika koji će imati direktne koristi od realizacije ovog zajma je oko 800.000, toliko ljudi će imati bolje vodosnabdevanje u narednom periodu, nego što su do sada imali.
U svojoj diskusiji sam rekao da je ukupna vrednost ovog zajma 43.000.000 dinara, 25.000.000 dinara je kredit Razvojne banke Nemačke KfW, četrnaest i nešto miliona je bespovratna pomoć od nemačke vlade preko njihovog resornog ministarstva za ekonomsku saradnju i razvoj, a dva i nešto miliona je tzv. doprinos Evropske unije, takođe bespovratna sredstva. Kad se sabere sve ono što smo dobili kao bespovratna sredstva u prvom delu i u drugom delu, to je ukupno 27.000.000 evra bespovratnih sredstava, koja će se uložiti u naša komunalna preduzeća, vodovodna preduzeća u ovih osam opština i gradova, a kredit je 25.000.000 evra.
Ono što je takođe važno reći, ovaj kreditni zajam se uzima na petnaest godina. Kad se sve sabere, kamata će biti 6,17%. Mislim da će na neki način to biti veliki podstrek za lokalne samouprave koje razmišljaju o razvoju vodovodne infrastrukture i uopšte o razvoju infrastrukture.
Takođe treba imati na umu da realizacija ovog programa znači veliki obim građevinskih radova. Potpuno sam siguran da će i lokalna građevinska operativa imati mnogo koristi zato što će morati da izvodi radove u ovim opštinama. To će, s druge strane, značiti zapošljavanje ljudi na realizaciji tih projekata, što će imati i taj finansijski efekat koji se odnosi na plate tih ljudi koji će raditi na ovim poslovima. Ono što je planirano jeste da će ovaj projekat krenuti sada, odnosno 2010. godine i nastaviće se u narednom periodu.
Znači, realizacija ovog zajma treba da omogući mnogo bolje vodosnabdevanje. Kad kažem mnogo bolje vodosnabdevanje, to znači povećanje količine vode, povećanje kvaliteta vode koju koriste građani u ovih osam opština i gradova. Treba da se poboljša i kvalitet kanalizacione mreže, odnosno da se razmišlja o nekim stvarima koje su vezane za postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda.
Na kraju, razvoj infrastrukture jednog društva predstavlja osnovu da svima bude bolje. Razvoj infrastrukture je nešto što omogućava i zapošljavanje ljudi u obavljanju tih poslova, ali predstavlja i osnovu da privučete investitore, koji će doneti novu tehnologiju i otvoriti nova radna mesta. Jednostavno, bez dobre infrastrukture, potpuno sam siguran, u gradovima i opštinama, i u državi uopšte, investitori beže iz tih gradova, opština, a na kraju i iz države.
Sve ovo što je vezano za razvoj infrastrukture i investicije u infrastrukturu G17 plus će, kao poslanička grupa, uvek podržati. Ovo su dobri predlozi i u danu za glasanje G17 plus će podržati oba ova zakona i očekuje od drugih poslaničkih grupa da urade isto. Hvala.
Poštovana predsedavajuća, poštovana gospođo ministre, koleginice i kolege narodni poslanici, pred nama je jedan vrlo kratak zakon, zakon o amnestiji. Moje je mišljenje da je zakon o amnestiji potreban Srbiji i Poslanička grupa G17 plus će ga podržati u danu za glasanje.
Po svojoj pravnoj prirodi amnestija predstavlja akt političke volje najviših državnih organa, a odnosi se na gašenje prava države prema određenim pojedincima koja su vezana za određenu kaznu, odnosno za neku drugu krivičnu sankciju. Amnestija uvek, u svakom društvu ima potrebu da ublaži ili da reši određeni društveni ili politički problem.
Amnestija u odnosu na pojedinca ima različite rezultate. Ti rezultati mogu da budu oslobađanje od krivičnog gonjenja, potpuno ili delimično oslobađanje od izvršenja određene kazne, da se izrečena kazna zameni blažom, da se da pojedincu ili grupi ljudi određena rehabilitacija, da se ukinu sve ili pojedine pravne posledice i da se ukinu određene mere bezbednosti.
Imajući u vidu sve ono što je do sada Narodna skupština usvojila, zakone iz oblasti krivičnog zakonodavstva, zakone koji su vezani za vojnu i materijalnu obavezu, Strategiju nacionalne odbrane, Strategiju vojske, došlo je vreme da se može doneti i ovakav zakon.
Na koga se ovaj zakon odnosi? Odnosi se na pojedince, na lica – za period od 18. 4. 2006. godine, kada je stupio na snagu stari Zakon o amnestiji, do danas – koja su pokušala da izbegnu vojnu obavezu i iz te oblasti su načinila određena krivična dela. Amnestija koja se ovde predlaže obuhvata oslobađanje od krivičnog gonjenja, oslobađanje od izvršenja kazne i brisanje osude za ta lica koja su u ovom periodu načinila delo ili postoji osnovana sumnja da su izbegavala vojnu obavezu.
Zašto je ovaj zakon važan? Važan je jer je u ovih nekoliko godina veliki broj ljudi koji žive u inostranstvu svesno ili nesvesno izbegavao vojnu obavezu. Procenjuje se da je taj broj između 4.000 i 5.000 ljudi, koji će biti amnestirani.
Ono što je takođe važno jeste da će poštovanje svih pravnopozitivnih propisa i normi koje je donela Narodna skupština Republike Srbije, a koje su važne za funkcionisanje naše države i vezane su i za dijasporu, omogućiti mladim ljudima iz dijaspore da nesmetano mogu da dođu u državu Srbiju u svakom trenutku kada to budu želeli.
Treba reći da je naša dijaspora jako bitna za naše društvo, jer danas u dijaspori imamo oko tri miliona ljudi. Ono što je takođe važno jeste da država Srbija godišnje samo od dijaspore na ime doznaka ima nekih pet milijardi dolara, i to je najveća strana investicija koja se svake godine slije u našu zemlju.
S druge strane, ne treba zanemariti činjenicu da je naša dijaspora ulagala u razvoj malih i srednjih preduzeća. Podaci pokazuju da je do sada oko petsto miliona dolara uloženo u osnivanje i razvoj malih i srednjih preduzeća od strane naše dijaspore, a u tim preduzećima danas radi oko 22.000 ljudi.
Ovim zakonom stvaraju se uslovi da mladi ljudi koji su se dokazali u inostranstvu, to znači da su možda naučnici, istraživači, doktori ili rade u nekim velikim međunarodnim kompanijama, poboljšaju svoj status u zemlji u kojoj žive, ali stvaraju se i zakonske mogućnosti da nesmetano dođu u državu Srbiju, ako to žele, i da faktički pomognu razvoju našeg društva. Nama je to, verujte, i sa pozicije transfera znanja i tehnologija i sa pozicije ulaganja u privredu i privlačenja investicija, jako važno.
Sagledavajući sve ove aspekte mislim da je ovaj zakon potreban i da će doneti boljitak i za našu dijasporu, za te mlade ljude, ali u načelu i za celo društvo. Poslanička grupa G17 plus će u danu za glasanje podržati ovaj zakon. Hvala.
Poštovani predsedavajući, poštovani gospodine ministre, članovi Ministarstva, koleginice i kolege narodni poslanici, u svom izlaganju želim da se osvrnem na zakon o učeničkom i studentskom standardu, pošto je moja koleginica Stojanka Petković govorila o onom prvom zakonu, koji smatram veoma značajnim.
Ovaj zakon i, uopšte, učenički i studentski standard treba shvatiti kao podršku sistema srednjeg i visokog obrazovanja.
Kada govorimo o radu ustanova za učenički i studentski standard, kao i pravu učenika i studenata, to se može regulisati na dva načina. Jedan način jeste da se u okviru sistemskih zakona, Zakona o sistemu obrazovanja i vaspitanja ili Zakona o visokom obrazovanju, uredi ova materija. Ono što je ovde predloženo, što je mnogo bolje rešenje, jeste da se donosi poseban zakon. Na kraju krajeva, to je i tradicija u državi Srbiji. Učenički i studentski standard predstavlja specifičnost.
Ono o čemu, takođe, treba voditi jako računa u primeni ovog zakona jeste da postoji potpuna korelacija i saradnja između institucija koje se bave srednjoškolskim obrazovanjem, institucija koje se bave visokim obrazovanjem i ustanova koje se bave učeničkim i studentskim standardima.
Ovaj stari zakon je donet 1992. godine. Izmene i dopune tog zakona su urađene 1993. godine. Tada ništa nije rađeno na ovom zakonu i normalno je da, kada primenjujete zakon, vidite koje su njegove manjkavosti. Čini mi se da je Ministarstvo, verovatno, u saradnji sa svim relevantnim institucijama na koje će se ovaj zakon odnositi, pokušalo da u ovaj zakon ugradi sve ono što se u međuvremenu dešavalo.
U međuvremenu su se dešavale ozbiljne, krupne društvene promene u našoj zemlji. Donete su različite strategije, iz kojih su izvučeni određeni delovi i ugrađeni u ovaj zakon. Donet je, na kraju krajeva, i Ustav, pa smo morali ovu zakonsku materiju usaglasiti i s Ustavom. Čini mi se da je donet i niz zakona gde su određena rešenja morala da se ugrade u ovaj zakon, i to je urađeno.
Posebno i, čini mi se, najznačajnije jeste usaglašavanje s Ustavom. Član 173. stav 4. Ustava je definisao da ustanove učeničkog i studentskog standarda, pored države, mogu da osnivaju autonomna pokrajina, lokalne samouprave, i to sada u zakonu stoji i mislim da je to jako važno.
Ono što ovaj zakon treba u svojoj primeni da omogući jeste dostupnost srednjeg i visokog obrazovanja širokoj populaciji građana, odnosno učenika i studenata, iz prostog razloga, što mreža ustanova učeničkog i studentskog standarda treba da bude raspoređena na celoj teritoriji države Srbije. Ona treba da bude i kvalitetna. Potpuno je jasno da će, ako budu lokalne samouprave i autonomna pokrajina ulagale u ovu oblast, dostupnost biti i šira.
Druga stvar koju ovaj zakon treba da pospeši jeste podsticaj radu uspešnih učenika i studenata. To je nešto što se i danas dešava u Republici Srbiji. Ministarstvo, otprilike, ima 11 hiljada i nešto učeničkih kredita i stipendija, preko 23 hiljade studentskih stipendija i kredita. Možemo razgovarati u ovom trenutku da li su ti učenički krediti i studentske stipendije dovoljno stimulativni. Bolje bi bilo da je naša država bogatija i da te stipendije i krediti budu veći, ali, nažalost, raspolažemo u ovom trenutku sa toliko novca. Ono što je važno, jeste da ih Ministarstvo u poslednjih nekoliko godina redovno isplaćuje i da studenti, odnosno učenici, mogu računati na ta sredstva.
Ono što je takođe važno jeste da će se preko Republičkog fonda za razvoj naučnog i umetničkog podmlatka, koji je definisan u ovom zakonu, naročito povesti računa o razvoju izuzetno nadarenih učenika i studenata i to je nešto o čemu svaka država mora da vodi računa, pa i naša država.
U ovom zakonu je izričito definisano da je zabranjena diskriminacija, definisano je permanentno unapređenje stručnog rada. Ono što, čini mi se, do sada nije bilo, ili je manje bilo izraženo, jeste ostvarivanje potpunog nadzora. Mislim da je tu Ministarstvo u sprovođenju prethodnog zakona imalo određenih problema. Sada se pokušalo da se ti problemi lociraju na adekvatan način, da se ugrade norme čijom primenom će se ti problemi lakše otkloniti.
Ono što hoću posebno da naglasim jeste poglavlje 3, gde se definiše kako se osnivaju, obavljaju delatnost i dobijaju dozvolu za rad ustanove učeničkog i studentskog standarda. Ima jedna stvar koja je tu doneta i mislim da je jako dobra, a to je da one donose razvojne planove i godišnje programe rada. Mislim da je to nešto što jeste važno, jer bez dobrog planiranja nema ni razvoja određene ustanove. Ako stavite, a u zakon je stavljeno, da je to norma koja je obavezna, očekujem da u narednom periodu razvoj ovih ustanova bude brži i kvalitetniji, s resursima koje te ustanove budu imale.
U poglavlju 4 definisano je da su organi upravljanja ustanova upravni odbori i direktor, a kod doma učenika i učeničkih centara – to je i pedagoško veće. Stvar koja je jako važna jeste da će se direktor ovih ustanova birati na javnim konkursima. Iskreno očekujem da će konkursi biti tako sprovedeni da najkvalitetniji pobede i da budu direktori.
Stvar o kojoj moramo da vodimo računa jeste kakav je vaspitni kvalitet sada u učeničkim domovima. Mislim da on može da se podigne na viši nivo i tu je zadatak Ministarstva da ulaže u obrazovanje i edukaciju tih ljudi. S druge strane, Ministarstvo će morati u narednom periodu da povede računa i o direktorima studentskih centara. Mislim da oni ne mogu da se biraju na taj način da obavljaju poslove prijema studenata, obezbeđivanja studentima da imaju ishranu, smeštaj, toplu vodu, već moraju da budu u narednom periodu pravi menadžeri, a to znači da iz ograničenih resursa, jer u državi imamo ograničene resurse, izvuku maksimum. Čini mi se da će se tu morati povesti računa.
Jutros su neke kolege govorile o materijalnoj strani kada se dodeljuju stipendije i kada se primaju deca u učeničke domove, u studentske centre. Potpuno sam siguran da nije to krivica Ministarstva, već naročito lokalnih samouprava, koje izdaju određene potvrde koje su vezane za materijalno stanje. Ima tu zloupotreba i tu se mora tražiti neko sistemsko rešenje, da ne budu favorizovani oni koji imaju veće materijalne mogućnosti u odnosu na one koji nemaju materijalne mogućnosti. To je nešto što nije krivica Ministarstva, ali moraće se povesti računa, jer to stvarno u današnje vreme u državi Srbiji postoji.
Republički fond za razvoj naučno-umetničkog podmlatka je nešto što je nastavak fondacije koja je do sada postojala. Ono što je dobro, što je i ministar Obradović rekao, jeste da će se tu uključiti tri ministarstva – Ministarstvo prosvete, Ministarstvo za nauku i tehnologiju, koji danas zajednički rade, i Ministarstvo kulture, jer je važno da ta ministarstva zajednički vode računa o umetničkom i naučnom podmlatku.
Čini mi se da nema nijednog razloga da se bojimo da će se prekršiti jedan drugi zakon, a to je zakon koji smo doneli ovde, o ograničavanju broja zaposlenih u državnim organima i lokalnim samoupravama, jer ljudi koji sada rade nastaviće isti posao da rade; prema tome, neće biti prijema novih ljudi i mislim da to jeste važno.
Ono što se ne vidi u zakonu, a sa čim će Ministarstvo u narednom periodu morati da se izbori, jesu finansijska sredstva koja su određena za izgradnju i rekonstrukciju objekata i za poboljšanje kvaliteta života i rada učenika u učeničkim domovima, odnosno studenata u studentskim domovima i studentskim centrima. Potpuno sam siguran da je ono što mi trenutno izdvajamo neki minimum minimuma. Dobro je da se svake godine ta količina novca koja se izdvaja za ove potrebe povećava. Čini mi se da tu lokalne samouprave, naročito kod učeničkih domova, i Ministarstvo zajednički moraju da deluju, da se sredstva koja izdvajaju lokalne samouprave i sredstva koja izdvaja Ministarstvo utroše na adekvatan način, jer je obrazovanje nešto što je najperspektivnije, pa se ono što se uloži višestruko, u godinama koje dolaze iza toga, vraća.
Na kraju, pozitivni efekti ovog zakona odnose se i na učenike, odnose se i na studente, odnose se i na same ustanove učeničkog ili studentskog standarda, odnose se na zaposlene, jer će oni morati da rade na sebi, da budu obrazovaniji i efikasniji, a potpuno sam siguran da ćemo dobiti kvalitetnije mlade generacije, koje će dati puni doprinos privredi i privređivanju, odnosno sredini u kojoj žive.
Sagledavajući sve ovo što je predloženo ovim zakonom, G 17 plus će u danu za glasanje podržati ovaj zakon, a poziva i druge poslaničke grupe da urade isto. Hvala.
Poštovani predsedavajući, poštovana gospođo ministre, koleginice i kolege narodni poslanici, pred nama je danas drugi rebalans budžeta za 2009. godinu, a smisao rebalansa jeste usklađivanje primanja i izdataka u budžetu u okviru jedne kalendarske godine.
Ako pogledamo brojke, videćemo da se ovom budžetu za 2009. godinu menja prihodovna strana. Sa 649,4 milijarde, koliko je bilo planirano rebalansom budžeta za 2009. godinu, ovim drugim rebalansom prihodovna strana se menja na oko 615 milijardi dinara, znači povećava se budžetski deficit za 34,4 milijarde dinara. To znači da će biti negde oko 105 milijardi dinara za 2009. godinu i to je budžetski deficit koji je dogovoren sa MMF-om i nešto što je preuzela Vlada Republike Srbije.
Takođe je važno pogledati i stavke koje se menjaju na prihodnoj strani budžeta za 2009. godinu. Videćete da je porez na dohodak građana smanjen sa 81 milijarde na 71 milijardu, porezi na dobit preduzeća su takođe smanjeni, PDV na domaće proizvode i proizvode iz inostranstva je otprilike smanjen za 2%, oko tri stotine milijardi dinara je, akcize su takođe ostale na nivou koje su planirane, carine su povećane sa 42,6 milijardi na 47,5 milijardi, znači rast je za 11,5%.
To jeste važno jer su mnogi tvrdili da će jednostrana primena Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju uticati na smanjenje prihoda od carina. Desilo se nešto suprotno. Pored toga što smo dobili određene benefite, što znači da je počela primena Sporazuma od strane EU, trgovinskog dela, faktički, kada smo jednostrano primenili Sporazum, desilo se da nikakve veće štete nije bilo, jer su carine povećane za čitavih skoro pet milijardi dinara. Ostalo je da su ostali prihodi, koji su vezani za određene administrativne takse i stvari koje su vezane za kazne, smanjeni sa 63,1 na 44 milijarde.
Kada se pogledaju svi ovi prihodi, vidi se da je uticaj globalne ekonomske krize na realan sektor taj koji je doveo do smanjenja ovih prihoda. Moramo, takođe, da se setimo da je kriza u državi Srbiji počela negde krajem 2008. godine i nastavljena je u 2009. godini.
Kolege su rekle da je najveći pad proizvodnje bio u industrijskoj proizvodnji, odnosno prerađivačkoj delatnosti, negde oko 15%, u trgovini je 10%, u građevinarstvu (što je takođe vrlo važno, jer je građevinska operativa, odnosno građevinska industrija ta koja pokreće niz dugih grana privrede) je pad 22,4%. Rasle su telekomunikacione usluge sa 27,3% i poljoprivreda sa 2,5%.
Kada se sve sabere i oduzme, onda je BDP u 2009. godini pao otprilike oko tri, tri zarez nešto posto i inflacija će biti negde 7,5%. Možemo da kritikujemo da je to moglo bolje ili lošije. Da budemo potpuno iskreni, ako pogledamo zemlje u okruženju, videćemo da je pad društvenog proizvoda znatno veći u Bugarskoj, Rumuniji, Hrvatskoj, Mađarskoj i moramo takođe priznati da su to države koje su u vreme početka ekonomske krize bile daleko na višem stadijumu ekonomskog razvoja nego što je država Srbija.
Da li je pad mogao da bude veći? Sigurno je mogao da bude veći, a razlog što se ipak zadržao na 3% jesu mere koje je Vlada Republike Srbije, čini mi se, na vreme donosila. Prve mere su već definisane 2008. godine. Hajde da se setimo, kada je, pri kraju 2008. godine, došlo do povlačenja velikog broja štednih depozita iz banaka, kada je povučeno negde oko 900 miliona evra, kada su mnogi predviđali da će doći do kraha bankarskog sistema u Srbiji, Vlada je izašla sa dve važne mere, da se osigura visina depozita u oročenoj štednji na 50.000 evra i da se porez na kapitalnu dobit na štedne uloge ne zaračunava u 2009. godini. To je dovelo do toga da mi sada imamo u bankarskom sistemu štednju negde preko pet milijardi evra.
S druge strane, Vlada je, takođe, odmah već početkom 2009. godine donela paket mera koje su direktno bile vezane za privredu. Jedan od paketa je vezan za povećanje likvidnosti privrede i za investiciona ulaganja u privredi. Vlada je tada donela odluku da se samo subvencioniše smanjenje kamatne stope, a da su banke te koje će pregledati programe privrednika, ocenjivati i dodeljivati kredite. Znači, Vlada nije ta koja je odlučivala kod poslovnih banaka, već je imala zadatak samo da snizi kamatnu stopu preko dela kojim je ona učestvovala u subvencionisanju te kamatne stope.
Dalje, izašla je sa programom kupovine domaćih proizvoda, isto preko kredita, i tu je odvojena prilična svota oko jedne milijarde, i takođe je, u septembru, da bi se pospešila građevinska industrija, uvedeno subvencionisanje stambenih kredita, ali samo u novogradnji.
Takođe je važan pokazatelj da je od marta do oktobra odobreno preko banaka, direktno za privredu, preko devet stotina miliona evra, što je, potpuno sam siguran, poboljšalo kako investicione projekte u privredi, tako i likvidnost privrednih subjekata. Čini mi se da i tu treba tražiti jednu dobru stranu u toku 2009. godine da pad bruto društvenog proizvoda nije bio kao što je u zemljama u okruženju preko 5% i da će, kao što se predviđalo, biti pet do šest, čak se i sedam posto pominjalo, već je ostao i zadržao se na tri posto.
Takođe mi se čini da je važno nešto što je radila Vlada u 2009. godini, direktno je pomagala privredi u zameni, onom što se zvalo "staro za novo", i to je imalo ulogu i za nekoliko preduzeća, kao što su FAP iz Priboja, IMT - proizvodnja traktora, "punta" u Kragujevcu, stari automobili, tako da su, čini mi se, te mere u 2009. godini bile sasvim odgovarajuće i daju optimizam da ćemo u 2010. godini uspeti ono što je Vlada i projektovala, a to je da rast bruto domaćeg proizvoda bude 1,5%.
Sagledavajući sve ovo, siguran sam da će G17 plus u Danu za glasanje podržati rebalans budžeta za 2009. godinu.
Drugi zakon se odnosi na izmene i dopune Zakona o Agenciji za privredne registre. Zakon o Agenciji za privredne registre je donet 2004. godine i do danas su se desile mnoge izmene, delatnost agencije se proširivala i bilo je potrebno uraditi izmene i dopune ovog zakona.
Da se podsetimo, u 2009. godini Narodna skupština Republike Srbije donela je niz zakona kojima je propisano uvođenje određenih novih registara i evidencija, i potrebno je da te poslove obavlja Agencija za privredne registre.
To je bilo potrebno ugraditi u Zakon o Agenciji za privredne registre, tako da je članom 2, koji se odnosi na član 4. osnovnog zakona, definisano da Agencija obavlja poslove registra privrednih subjekata, registra založnog prava nad pokretnim stvarima i pravima, registra finansijskog lizinga, to je bilo do sada, a sada se taj deo proširuje na registar javnih glasila, udruženja, stranih udruženja, mera i podsticaja regionalnog razvoja, komora i turizma.
Pošto smo pre nekoliko dana usvojili Zakon o stečaju, takođe će se u Agenciji za privredne registre voditi i registar stečajnih masa, a takođe će se voditi i registar o registraciji finansijskih izveštaja, podataka o bonitetu pravnih lica i preduzetnika, počev od 2010. godine.
Ovo zadnje je, takođe, jako važno, jer će se to uvek naći na sajtu i svako ko bude želeo da nađe podate o bonitetu privrednih subjekata u državi Srbiji moći će jednostavno da to sada besplatno dobije preko Agencije za privredne registre, na sajtu Agencije za privredne registre, i mislim da je to važna stvar u poslovanju privrednih subjekata u Srbiji.
Ovaj zakon predviđa i bolje finansijsko upravljanje Agencije za privredne registre. Ovde je definisano da Agencija za privredne registre do 15. decembra donosi svoj finansijski plan za tekuću godinu, na koji daje saglasnost Vlada.
Takođe je zakonom definisano da, ako su prihodi Agencije za privredne registre veći nego što su njihovi rashodi, ta dobit ide u budžet Republike Srbije, a ostavljena je mogućnost de se, ako slučajno neki prihodi u toku godine ne budu dovoljni za pokrivanje troškova Agencije, iz budžeta može na neki način dopuniti određenim sredstvima i funkcionisanje Agencije.
Pošto Agencija izveštaj o svom radu podnosi direktno ministarstvu, odnosno Vladi, onda je definisano zakonom da više ne postoji nadzorni odbor Agencije i to znači da se smanjuje i broj ljudi koji će biti finansirani nekim javnim sredstvima. I to sve ide u pravcu smanjenja administracije i smanjenja broja ljudi koji će obavljati određene poslove. Ostaje upravni odbor i definisano je precizno koje poslove obavlja direktor i koje poslove obavlja registrator.
Čini mi se da je dobro što je u ovom zakonu definisano da Agencija ima obavezu interne revizije, takođe jednom godišnje ima obavezu eksterne revizije, i to je sve u duhu boljeg upravljanja finansijama, odnosno boljeg upravljanja Agencijom za privredne registre, što jeste i intencija Vlade Republike Srbije.
Čini mi se, treba na kraju reći, da se ovim zakonom potpuno podržava veliki napor Vlade Republike Srbije, a samim tim i Ministarstva ekonomije i regionalnog razvoja i Agencije za privredne registre, a to jeste uvođenje jednošalterskog sistema za otpočinjanje poslova privrednih subjekata. Do sada je, u proseku, registracija preduzeća, registracija privrednog subjekta trajala otprilike 23 dana. Potrebno je bilo ići u četiri javne institucije. Danas to traje otprilike pet dana i sve se završava u Agenciji za privredne registre.
Agencija za privredne registre je ta koja uzima podatke iz Poreske uprave o PIB, uzima podatke od Fonda PIO i zdravstvenog osiguranja i sada one poslove koje su nekada privredni subjekti sami morali da rade da bi bili registrovani Agencija za privredne registre radi za njih, a to znači da se ubrzava i pojednostavljuje postupak, što i jeste intencija i Vlade Republike Srbije i resornog ministarstva.
Sagledavajući ostala dva predloga i ove predloge, poslanička grupa G17 plus smatra da su ovi zakoni u ovom trenutku nužni, prvenstveno mislim na izmene i dopune Zakona o budžetu, a da su zakoni o Agenciji za privredne registre i ostala dva zakona dobri zakoni, i u Danu za glasanje će podržati sva četiri predloga i poziva ostale poslaničke grupe da urade isto. Hvala.
Poštovani predsedavajući, poštovana gospođo ministre, koleginice i kolege narodni poslanici, pred nama je budžet za 2010. godinu i želim na početku da pravim jednu paralelu između rebalansa budžeta za 2009. godinu i ovog budžeta za 2010. godinu. Rebalansom budžeta za 2009. godinu bili su predviđeni ukupni prihodi od 620 milijardi dinara, za 2010. godinu predviđeni su ukupni prihodi od 656 miliona, što znači da je povećanje oko 36 miliona.
Na rashodnoj strani u rebalansu za 2009. godinu predviđeno je 720 milijardi, a za 2010. predviđeno je 762 milijarde, znači, povećanje je 43 milijardi dinara. Deficit u rebalansu za 2009. godinu je oko 100 milijardi, a za 2010. predviđen je deficit od 107 milijardi. Znači, deficit je povećan tačno za 7 milijardi.
Ono što je, takođe, predviđeno jeste da deficit u 2009. godini bude na nivou 4% društvenog proizvoda, što je i dogovoreno sa predstavnicima MMF. Da bi se sve ovo ostvarilo, Ministarstvo finansija je predvidelo da će privredni rast u 2010. godini biti 1,5% i da će inflacija biti 6%. To su dve stvari koje su jako važne što se tiče realizacije zacrtanog plana. U 2009. godini, i pored svih onih pesimističkih prognoza da ćemo imati pad društvenih proizvoda, odnosno proizvodnje nekih 6-7%, otprilike, završićemo sa padom od 3%. Inflacija će na kraju biti oko 7,5% u ovoj godini.
Važno je sada reći da su mere koje je sprovodila Vlada Republike Srbije u 2009. godini dale rezultate, da je država Srbija u 2009. godini imala manji pad proizvodnje nego što su imale neke razvijene zemlje u našem okruženju, kao što su Hrvatska, Mađarska, Rumunija ili Bugarska. Rumunija, koja je članica i EU, imala ja pad proizvodnje u toku 2009. godine čak blizu 9%.
Moram da podsetim, kada smo razgovarali pri kraju 2008. godine, kada je došlo do odlivanja deviza, odnosno ljudi su podizali štednje iz banaka zbog krize koja je nadolazila, da su mnogi predviđali da će doći do pada bankarskog sistema, jednostavno, desilo se da je Vlada donela odluku, kao i Narodna skupština, da se osiguraju štediše do 50.000 evra. Tada je doneta i odluka da nema oporezivanja kamata na dobit od štednje u periodu 2009. godine i to je potpuno stabilizovalo naš bankarski sistem. Vlada je već u martu mesecu izašla sa novim paketom mera koje su bile usmerene prema privredi. To su najčešće bile mere koje su vezane za subvencionisanje kredita prema privredi za poboljšanje likvidnosti.
Tada je Vlada prema poslovnim bankama imala svoje učešće da se smanje kamatne stope, Vlada je uložila nekih četiri milijardi dinara, a banke su iz svojih sredstava odložile 80 milijardi dinara. Da budemo iskreni, nije odlučivala Vlada ko će dobiti te kredite, već su odlučivale poslovne banke. Poslovne banke su pratile svoju politiku, pratile su programe i one su bile te, a Vlada je sa svoje strane subvencionisala kamatu, da bi ona bila što povoljnija, odnosno niža za privredu.
Sa druge strane, Vlada je, takođe, subvencionisala u martu mesecu početak za investicije koje su vezane za privredu. Tada je Vlada u tu svrhu uložila oko pet milijardi dinara, a banke su uložile 12 milijardi dinara.
Kada se uzmu i aktivne mere koje je sprovodila Vlada u toku prošle godine preko Nacionalne službe za zapošljavanje, gde je uloženo tri milijarde, start ap krediti i preko Fonda za razvoj, došlo se do rezultata, a to znači da je pad proizvodnje u državi Srbiji u 2009. godini bio 9%. Čini mi se, ako u 2010. godini bude Vlada vodila aktivnu politiku koja je slična politici iz 2009. godine, onda prognoza da će privredni rast u 2010. godini biti 1,5%, a inflacija 6%, čini mi se realistična i nadam se da će tako i biti.
Ono što je važno u ovom budžetu jeste da je predviđeno oko 1,4 milijarda dinara za subvencije za grinfild investicije. One sada jesu važne zato što je tokom krize 2009. godine smanjen broj investicija iz inostranstva u državi Srbiji, ali smo potpuno sigurni sa odmrzavanjem Prelaznog trgovinskog sporazuma da se kredibilitet naše države povećava, dakle, da mi moramo da budemo aktivni, da pomognemo i da pospešimo dolazak naročito grinfild investicija, a to znači dolazak privrednih subjekata koji će zaposliti ljude.
Sa druge strane, Vlada je definisala i subvencije, negde 17 milijardi dinara, koje jesu vezane za "Fijat". To je nešto što je naša ugovorna obaveza i onog trenutka kad bude italijanska strana uložila svojih 67% učešća to mora pripremiti država Srbija i ne vidim razloga da je to nešto sporno.
Ali, tu se kriju još neke druge stvari koje su važne, a to su – zamena staro za novo, koje su vezane za kamione, pa će Vlada pomagati na taj način i FAP iz Priboja. To je vezano za šinska vozila, pa ćemo na taj način pomagati i oko osam preduzeća koja rade šinska vozila, kako teretne vagone, tako i putničke vagone u državi Srbiji. Tu se kriju start ap krediti i tu ima mesta i za ono što smo pričali, da su nama potrebni izvozni proizvodi, da treba pospešiti privrednike koji imaju izvoz i zato se tu nalaze sredstva i za Agenciju za osiguranje izvoza. Potpuno je jasna stvar da se sve to može desiti po nekim kriterijumima koje će sama Vlada definisati, a to su poprilično isti kriterijumi koji su bili i prošle godine i nadam se da će to dati svoj puni doprinos.
Ono što je, takođe važno, Vlada u narednoj godini predviđa nekih 3,7 milijardi za aktivne mere za zapošljavanje i to jesu mere vezane za pripravnike, za samozapošljavanje, za otpremninu, do posla, javne radove, dakle, sve ono što dovodi do toga da kriza ima manji efekat na otpuštanje radnika, odnosno novo zapošljavanje ljudi u 2010. godini, da imamo manji pritisak u tom domenu.
Vlada posebnu pažnju mora da povede o razvoju nerazvijenih opština, to su najčešće male opštine, i ove godine samo za privredu, odnosno privrednike iz tih opština predviđeno je 1,7 milijardi dinara, a to znači za povoljne kredite koji će se dodeljivati na osnovu javnog konkursa koji će biti raspisan.
Imamo jedan deo koji je prošle godine sprovođen, i ove godine će biti sprovođen preko Ministarstva za Nacionalni investicioni plan.
Za te male nerazvijene opštine namenjene su dve milijarde, od onih osam koje su predviđene, zato što te opštine imaju manje projekte i stručnjake koji ne mogu da vode velike projekte, a njima se mora pomoći, jer bez razvoja infrastrukture i bez privrednog razvoja tih opština siguran sam da će se ljudi iseljavati. Onda, u ovoj godini, uz ove dve mere, koje će biti kombinovane, preko javnog konkursa, siguran sam da će se voditi računa da razvijenost tih opština bude na višem nivou nego što je bila do sada.
Takođe, potpuno sam siguran da je Ministarstvo za Nacionalni investicioni plan, koje raspolaže sa otprilike osam milijardi dinara, koje će biti vezane za razne infrastrukture, najčešće, da li u industrijskim zonama, da li u gradovima i opštinama, a svi gradovi i opštine u toku 2009. godine do 1. oktobra su imali mogućnost da prijave, da kandiduju svoje projekte, nadležno da pregleda te projekte da li zadovoljavaju projektnu proceduru, a iza toga sam potpuno siguran da će sva ministarstva dati ocenu tih projekata, jer će realizacija, normalno, ići preko tih ministarstava.
Nije to pitanje o kome treba da odlučuje jedan ministar ili da odlučuje jedno ministarstvo. Ako imate javni konkurs, onda su opštine kandidovale ono što je njima preko potrebno i ono što je najbolje, onda su tu ministarstva koja će odlučiti koliko se to uklapa u njihove politike, a onda je to ministarstvo poslednje koje će uklopiti sve to u sredstva koja imaju na raspolaganju, pa ne vidim nijednog načina da to bude partijska raspodela sredstava, čak je to i nemoguće, jer stvarno moramo priznati da su ministri u ovoj vladi iz različitih partija.
Ono što je, takođe, važno, želim potpuno da budem siguran da će Ministarstvo za NIP i ministarstva imati jaku želju da pomognu lokalnim samoupravama da to budu oni projekti koji su najvažniji i za lokalne samouprave. Ja sam potpuno siguran i srećan i molim Vladu, makar što se tiče projekata iz grada iz kojeg dolazim, a to je grad Kraljevo, da zatvoreni bazen, koji je prioritet naše lokalne samouprave, bude taj koji će ministarstvo i Vlada podržati u 2009. godini, što mislim da je dobro i za ostale opštine koje su konkurisale.
Infrastruktura jeste važna stvar i Vlada u ovom trenutku u budžetu predviđa nekih 7 milijardi koje su predviđene direktno za budžet, za razvoj infrastrukture.
Jedan od prioriteta jeste Koridor 10 sa Obilaznicom oko Beograda, kao sastavni deo sa Koridorom 10. Predviđeno je 4 milijarde dinara za sam Koridor 10 i za tunel Straževica.
Druga stvar, Vlada je obećala ove godine da će početi realizaciju autoputa ''Beograd – Južni Jadran''. Dve milijarde dinara su obezbeđene za izgradnju tog autoputa. Možemo mi pričati u ovom trenutku da li je to malo ili mnogo, u ovom budžetu je toliko imalo prostora. Potpuno sam siguran ako realizacije tog projekta bude krenula kako valja, odnosno dobro, da će sledeće godine sigurno biti izdvojeno više sredstava.
Da budem još, s jedne strane, iskren, nemojte mnogo da kukate za autoput Horgoš – Požega i ono što se dešavalo. Treba samo da se setimo, ja sam to nekada postavio pitanje i još uvek nisam dobio odgovor, u koncesiji koja je bila potpisana, kilometar autoputa kroz Vojvodinu je bio 2 miliona evra. Kada je država raspisala javnu nabavku, javna nabavka je bila 700 hiljada evra od istog preduzeća koje je bilo koncesionar i imalo ponudu 2 miliona evra.
Kakva je tu razlika od milion i tri stotine hiljada evra?
To je velika razlika i nisam bio siguran da oni koji kukaju zato što je ta koncesija raskinuta, da razmišljaju mnogo o dobrobiti te države, već o nekim drugim stvarima.
Potpuno sam siguran, molim ministra koji je ovde, da male lokalne samouprave neće biti zadovoljne transferima prema lokalnim samoupravama. Oni jesi na nivou onih transfera koji su bili u rebalansu budžeta za 2009. godinu.
Verujem da će se neke uštede u budžetu za 2010. godinu naći. Moraće se povesti računa, jer mnoge lokalne samouprave, govorim o malim opštinama, njihova likvidnost zavisi od toga koliko budu dobile sredstava od države. Ako kažem da su neke opštine danas u blokadi, onda tim opštinama moramo naći načina da pomognemo, možda i više nego što smo ovo uradili pre nekoliko meseci, kada je 200 miliona dinara iz budžeta i još više, na kraju krajeva, dopunskih sredstava, podeljeno tim opštinama.
Sagledavajući ceo ovaj budžet, G17 plus misli da je ovo budžet koji je u ovom trenutku jedini moguć. Potpuno ga podržavamo i nadamo se da će u danu za glasanje i druge poslaničke grupe podržati ovaj budžet. Hvala.
(Aplauz.)
Poštovana predsedavajuća, poštovani gospodine ministre, koleginice i kolege narodni poslanici, danas je pred nama 26 potvrđivanja, što sporazuma, što određenih ugovora, i ja želim u svom izlaganju da se osvrnem na tri ugovora koji su vezani za potvrđivanje određenih zajmova za investicije, kako u infrastrukturu, tako i u mala i srednja preduzeća.
Prvi jeste zakon o potvrđivanju Ugovora o garanciji za vozna sredstva – višedelne elektromotorne garniture, između Republike Srbije i Evropske banke za obnovu i razvoj. Ugovor predviđa povlačenje 100 miliona evra od strane Evropske investicione banke za kupovinu 30 višedelnih elektromotornih garnitura za unapređenje železničkog saobraćaja, i to regionalnog, kako teretnog, tako i putničkog saobraćaja.
Ono što je važno reći jeste da nema privrednog razvoja jedne države bez razvoja infrastrukture, kako putne, tako i drugih oblika infrastrukture, železničke, npr. Ako govorimo o razvoju železničke infrastrukture, važno je reći da mora da se poboljša kvalitet pruga, ali i kvalitet voznih sredstava i kvalitet usluga železnice. Ovde govorimo o kvalitetu usluge, a to znači značajna ulaganja koja će ići u domen poboljšanja usluga.
Usluge kod železnice znače da nema otkazivanja vozova. To znači poboljšanje kvaliteta voznih sredstava, ali i povećanje brzine kretanja kako putničkih, tako i teretnih vagona. To znači i povećanje čistoće u kabinama putničkih vagona, to znači i definisanje novih sadržaja da bi se povećao broj putnika koji će koristiti železnice i povećana količina tereta koji će se prevoziti železnicama Srbije.
Ono što je, takođe, važno, jeste da 80% ukupnih prihoda ''Železnica Srbije'' dolazi od strane teretnog saobraćaja, a 70% tog teretnog saobraćaja otpada na međunarodni saobraćaj. Prema tome, da bismo povećali prihode, moramo da imamo jako dobar kvalitet voznih sredstava i moramo da osposobimo pruge da imaju dozvoljene veće brzine.
Hoću da kažem da mi se čini da su Vlada Republike Srbije i Ministarstvo ekonomije i regionalnog razvoja, zajedno sa ''Železnicama Srbije'', ove godine uradili jedan jako važan projekat, a to je proizvodnja i rehabilitacija železničkih vagona, teretnih vagona.
Dolazim iz grada Kraljeva, gde je naša ''Fabrika vagona'' dobila da radi nekih novih 85 vagona koji ispunjavaju sve standarde EU i razvijenih država sveta. To je važna stvar, iz prostog razloga što na taj način, u vreme krize, spasavamo privredno biće, a to znači da dajemo posao. S druge strane, po jeftinijoj ceni dobijamo kvalitetne teretne vagone za naše javno preduzeće.
Hoću da zamolim ovde prisutnog ministra i da zamolim Vladu Republike Srbije, pošto će i 2010. biti krizna godina, da se u programu Vlade Republike Srbije odvoje sredstva za proizvodnju novih kontingenata vagona, teretnih vagona, za ''Železnice Srbije'', i ne samo da to bude posao za ''Fabriku vagona'' iz Kraljeva, nego za svih osam preduzeća koliko ih se danas u Srbiji bavi proizvodnjom kako teretnih, tako i putničkih vagona.
Ono što je, takođe, važno, jeste da najveća ulaganja u ''Železnice Srbije'' idu u Koridor 10, kao što je i u putnoj privredi, ali mora se voditi računa i o razvoju regionalnog železničkog saobraćaja. U obrazloženju ovog zakona je definisano koji su to posebno važni pravci što se tiče regionalnog razvoja putničkog saobraćaja.
Na početku sam rekao da je to kredit od 100 miliona evra, kojim će se nabaviti do 33 elektromotorne garniture. Važno je da je JP ''Železnice Srbije'', po ugovoru, dužno da obezbedi jedinicu koja će biti zadužena za praćenje realizacije ovog projekta.
Čini mi se da to jeste važno, zato što su i poslanici ukazivali na podatak da realizacija mnogih projekata, odnosno ugovora koje smo ratifikovali, sporije teče, ne povlačimo dozvoljena sredstva dinamikom koja je definisana ugovorima. Za to plaćamo penale. Čini mi se da ako imate posebnu jedinicu u okviru javnog preduzeća koja će biti direktno u kontaktu s Vladom i kreditorom, valjda će se uozbiljiti ceo posao i očekujem da se ovih 100 miliona evra povuče po dinamici koja je predviđena samim ugovorom i da tu neće biti nikakvih zastoja.
Takođe je važno da ako se bude više ulagalo u železnice Srbije, ako poslovodno rukovodstvo ''Železnica Srbije'', resorno ministarstvo i Vlada budu doveli dotle da železnice Srbije budu na nivou razvoja koji je veći nego što je sada, biće to sigurno profitabilnija kompanija, neće iskazivati gubitke koje sada imamo, a samim tim će se stvoriti uslovi da u godišnjim planovima, finansijskim planovima tog preduzeća bude i otplata ovakvih kredita koje danas ratifikujemo, da garant bude država, Republika Srbija, i da će samo preduzeće u nekoj bliskoj budućnosti uspeti da vraća kredite, odnosno dospele obaveze.
Drugi ugovor je Ugovor o garanciji između Republike Srbije i EIB koji je vezan za poslove JP „Elektromreže Srbije“, a odnosi se na rehabilitaciju i izgradnju šest trafo-stanica, kao i izgradnju pratećih dalekovoda na području šest gradova i opština.
Ovaj ugovor je povoljan kada se gleda na finansijski efekat, na visinu kamatne stope koja ga opterećuje, grejs period i vreme vraćanja. Vrednost Ugovora je 24,5 miliona evra. Ono što treba shvatiti jeste da će izgradnjom ovih trafo-stanica elektroenergetski sistem Srbije biti stabilniji i kvalitetniji.
Moramo da vodimo računa o tome da izvlačenje države iz krize i povećanje privredne aktivnosti u državi Srbiji sadašnji elektroenergetski sistem vrlo teško može da izdrži. U ovom trenutku moramo da se prilagođavamo, da imamo sistem koji će u datom trenutku moći da prihvati veća opterećenja koja su vezana za potrošnju električne energije.
Ova investicija je razvoj infrastrukture u oblasti elektroprivrede i smatram da je važna, možda ne u ovom trenutku, ali u budućnosti, kad bude veća potrošnja električne energije, kada bude privreda na višem nivou razvoja, svakako. Bez ovakvih investicija, doći ćemo u situaciju da imamo određene havarije koje mogu da imaju višednevne ili višesatne zastoje. To je pogubno po stanovništvo i po privredu.
Treća jeste ratifikacija Programa kreditne pomoći malim i srednjim preduzećima preko domaćeg bankarskog sektora i podrška regionalnom razvoju kroz javna komunalna preduzeća. To je Sporazum između RS i Vlade Republike Italije. Ovo je nastavak saradnje koji je započet 2005. godine. Takođe, 2005. godine je postojala slična kreditna linija, u iznosu od 33,25 miliona evra. Ona je povučena u kompletu, preko poslovnih banaka, i ono što je dobila privreda Srbije, odnosna mala i srednja preduzeća, jeste da su mogla pod povoljnim uslovima da nabave opremu koja je vezana za tehnološki proces izrade njihovih proizvoda.
Potpuno je sigurno da samo sa savremenom tehnologijom i dobrim kvalitetom proizvoda možemo nastupiti kako na domaćem tržištu, tako i na tržištu razvijenih zemalja, zemalja u okruženju i zemalja Evrope. Jednostavno, moramo da ulažemo u tehnologiju. Naša preduzeća moraju da ulažu u tehnologiju i ovo je dobar primer – da koristite jednu kreditnu liniju da biste ostvarili svoje srednjoročne i dugoročne planove, sa kamatnom stopom od oko 4,85% najviše; ako se doda ona kamata koja ide prema kreditoru plus deo koji uzima Narodna banka, plus zbog rizika preko poslovnih banaka, sve to kada se sabere – 4,85%. U Narodnoj banci se očekuje negde oko 4,2%.
Čini mi se da je u ovom trenutku, kada se pogledaju krediti poslovnih banaka, ovo prilično jeftinije i da će mala i srednja preduzeća, koja su našla interes i u ranijem periodu, sigurno naći interes da iskoriste mogućnosti iz ove kreditne linije.
Ono što je proširenje u odnosu na staru kreditnu liniju jeste da se mogu definisati projekti koji su vezani za poljoprivredu, turizam i za lokalnu infrastrukturu. Definisano je da za mala i srednja preduzeća vrednost kredita bude između 50.000 i jednog miliona evra, a za lokalnu infrastrukturu, misli se na javna komunalna preduzeća koja hoće da kupe neku opremu, neku liniju, nešto što bi poboljšali kvalitet njihove usluge građanima na lokalu, visina kredita je između 150.000 evra i dva miliona evra.
Ovde je država samo garant. Narodna banka je ta preko koje će ići ceo posao, odnosno glavni izvršilac će biti poslovne banke koje danas posluju u Srbiji i to će verovatno biti iste banke koje su bile i za prvu kreditnu liniju.
Čini mi se da nije na odmet pomenuti da je 710.000 evra donatorski deo, otprilike, koji će obezbediti podršku realizaciji ovog projekta. To je nešto što nećemo vratiti.
Važno je reći da je period trajanja ovog kredita 13 godina, rok otplate sedam godina, poček je, ono što zovemo grejs period, nekih pet godina i kamatna stopa na godišnjem nivou će biti ono što je najavila NB, 4,25%. To sam s Interneta uspeo da skinem. Ako se sabere ovo što je definisano, to je 4,85%. Videće se kolika će biti ta kamatna stopa.
Određene obaveze koje se preuzimaju ovde, formiranjem zajedničkog upravnog odbora koji će pratiti realizaciju celog posla, formiranjem devolving fonda kod Ministarstva finansija, smatram da nisu neki veliki poslovi koji će omesti da vrlo brzo povučemo ta sredstva, a onda mala i srednja preduzeća i lokalne samouprave dobijaju mogućnost da preko bankarskog sektora, pod ovim uslovima, za svoje potrebe mogu da se zaduže, da mala preduzeća kupe neku opremu koja će dati kvalitet proizvoda, da prodajom tog proizvoda mogu da stvore likvidnost, odnosno prihode, da mogu nesmetano da vraćaju.
Ta preduzeća, lokalne samouprave, odnosno javna komunalna preduzeća, da mogu da kupe linije koje će pojeftiniti njihovu uslugu, ne smanjiti, nego poboljšati kvalitet, kroz jeftiniju uslugu i, na kraju, iz tih sredstava uštede da vrate Ministarstvu finansija, odnosno davaocu kredita, sredstva koja se obezbeđuju.
Sagledavajući sva tri sporazuma i da su ove sve stvari vezane za investicije kako za infrastrukturu, tako i za mala i srednja preduzeća, ili komunalna preduzeća, sagledavajući sve ostale sporazume koji su danas na dnevnom redu, a koji se odnose na bolje povezivanje države Srbije sa zemljama u okruženju i zemljama koje nisu u okruženju, kao i na bilateralne odnose, na određene bescarinske stvari, ekonomsku saradnju i druge oblike saradnje, G17 plus će u danu za glasanje podržati sve ove sporazume i ove zakone i pozivamo druge poslaničke grupe da urade isto. Hvala.
Poštovani predsedavajući, poštovani gospodine ministre, koleginice i kolege narodni poslanici, pred nama su danas izmene i dopune Zakona o mirnom rešavanju radnih sporova. Zakon o mirnom rešavanju radnih sporova je donet 2004. godine u Narodnoj skupštini Republike Srbije. Njegova primena je krenula sa formiranjem Agencije za mirno rešavanje radnih sporova, znači, 2005. godine.
Ovaj zakon ima važnu ulogu u razvoju socijalnog dijaloga, jer se kroz metode mirnog rešavanja radnih sporova pokušavaju izbeći mnogi problemi koji se danas javljaju u privredi između pojedinaca, odnosno zaposlenih, sindikata i preduzetnika, odnosno privrednika.
Definisani su kolektivni i individualni radni sporovi. Kolektivni radni sporovi su između sindikata i poslodavaca. U starom zakonu je bilo definisano da je to spor koji može da se vodi između sindikata koji je potpisao kolektivni ugovor i poslodavca. Individualni radni sporovi su između pojedinaca, odnosno zaposlenih, i poslodavaca.
Ono što treba na početku reći jeste da mirno rešavanje radnih sporova podrazumeva dobrovoljnost obe strane u radnom sporu i niko ne može to da nametne. Ako jedna strana ne želi mirno rešavanje, jednostavno nema mirnog rešavanja radnih sporova.
S druge strane, čini mi se da je važno reći koje su prednosti mirnog rešavanja radnih sporova. Prva prednost jeste brzina. Ako govorimo o individualnim radnim sporovima, po ovom zakonu, onog trenutka kada se pokrene rad, odnosno otvori rasprava po mirnom radnom sporu između zaposlenog i poslodavca, taj posao treba da se završi za mesec dana, da se donese izvršno rešenje. Ako pogledamo kako to rade sudovi, onda je to nekoliko meseci, možda čak i nekoliko godina.
S druge strane, ako govorimo o kolektivnim sporovima, jednostavno nema velikog odugovlačenja na relaciji sindikati - poslovodstvo. Sporazumno se odrede učesnici koji će pregovarati, odnosno razgovarati i postoji ravnopravnost između sindikata i poslovodstva; ako se želi, može se relativno brzo naći rešenje.
Druga stvar koja je važna jeste stručnost, iskustvo i nepristrasnost miritelja kod kolektivnih radnih sporova. Njihov zadatak je da se izbegne ono što je najgore u sporovima, a to je da kod kolektivnih radnih sporova dođe do štrajka. Naročito je u ovo vreme važno reći, čini mi se, da su i ti sporovi besplatni. Jednostavno, nijednu stranu u sporu ništa ne košta. Mislim da je to takođe važno reći.
Treća stvar, koja je takođe važna – štedi se vreme i novac. Bilo koji individualni radni spor da se pokrene, radnik koji je ušao u neki proces sa poslodavcem, ako je taj proces na sudu, van posla je nekoliko meseci ili nekoliko godina. Za to vreme ne prima platu, njegova materijalna egzistencija je ugrožena, a to sve može da ima jako velike posledice na čoveka, izaziva nervozu, odnosno probleme u porodici.
S druge strane, poslodavac može da ima takođe velike štete, jer na kraju, kad se završi sudski spor, mora da isplati sve plate, mora da isplati kamate. Za to vreme mora da angažuje nekog drugog radnika, kojeg mora da plati. Jednostavno, veliki su novci, koji mogu da se izbegnu na taj način da se vode određeni sudski sporovi, a da se ne koristi ova institucija mirnog rešavanja spora.
Što se tiče kolektivnih sporova, strašno je važno da se oni rešavaju mirnim putem u državi Srbiji, naročito u vreme tranzicije, ekonomske krize, neuspelih privatizacija, na kraju krajeva i niskog ekonomskog praga tolerancije koji je danas prisutan u Srbiji.
Pomoć miritelja može jednostavno da bude važna, da se nađe jedno funkcionalno, dobro i prihvatljivo rešenje za obe strane koje učestvuju u tom sporu.
Primena ovog zakona treba da doprinese da imamo bolju saradnju između partnera, znači, radnika i poslodavaca, odnosno sindikata i poslodavaca; da se izvrši rasterećenje sudova, odnosno da imamo manje sudskih sporova koji su vezani za radne sporove; da se smanji broj štrajkova u državi Srbiji; da imamo jeftinije rešavanje tih sporova, ako ima volje, kažem, i na jednoj i na drugoj strani i da jednostavno u narednom periodu bolje funkcioniše privredno biće u Srbiji.
Ono što je definisano ovim izmenama i dopunama Zakona vezano je, gospodin ministar je to rekao, i za individualne sporove. Do sada je u ovom zakonu pisalo da se individualni sporovi mogu povesti ako je došlo do otkaza, ili vezano za minimalne zarade radnika. To će se proširiti na osam amandmana, dobrih amandmana, koje su poslanici podržali. Mislim da Vlada i Ministarstvo neće imati ništa protiv.
Što se tiče kolektivnih sporova, tu ostaje sve ono što je do sada bilo definisano, a to je da se odnosi na zaključivanje izmena i dopuna kolektivnih ugovora, ostvarivanje prava na sindikalno organizovanje, prava na štrajk. Definišu se još dve važne stvari, po meni, a to je da se može povesti kolektivni radni spor u vezi s primenom opšteg akta kojim se regulišu obaveze, prava i odgovornosti zaposlenih, poslodavaca i sindikata.
Druga važna stvar je ostvarivanje prava na informisanje, konsultovanje i učešće zaposlenih u upravljanju, u skladu sa zakonom. U ovom članu dodata je još jedna jako važna činjenica. Ono što se pokazalo kao nešto što je bilo loše do sada – nije se moglo krenuti u postupak mirnog rešavanja sporova zato što je starim zakonom definisano da kod kolektivnih radnih sporova može da se pokrene spor između poslodavca i reprezentativnog sindikata, odnosno sindikata koji je potpisao kolektivni ugovor.
Znamo koliko je u Srbiji bilo štrajkova, znamo koliko je bilo štrajkačkih odbora, različitih štrajkačkih odbora. Znamo koliko je u međuvremenu novih sindikata stvoreno. Čini mi se da po ovim izmenama i oni koji nisu potpisali taj kolektivni ugovor, ali je potpisan i na njih se primenjuje, mogu biti ti koji će inicirati da se krene u kolektivni spor, odnosno kolektivno rešavanje radnog spora.
Član 4. izmena i dopuna ovog zakona se odnosi na one delatnosti u kojima mora da se obezbedi minimalni proces rada iako je štrajk; to su one delatnosti koje jednostavno mogu da ugroze živote, zdravlje ljudi, mogu da izazovu velike štete.
To su, na primer, ne daj bože, štrajkovi elektroprivrede, vodoprivrede, saobraćaja, u upravi i državnim organima, organima lokalne samouprave, komunalnim delatnostima, socijalnoj zaštiti i zdravstvu.
Znači, oni su pre stupanja u štrajk dužni da pokrenu postupak mirnog rešavanja spora i to je, čini mi se, u ovom članu, a odnosi se na član 18. starog zakona, bolje definisano nego što je tamo bilo.
Član 8. izmene i dopune Zakona takođe definiše jednu stvar koja je važna. Do sada je trebalo, ako se krene u mirno rešavanje, govorimo o individualnom sporu, da se prekida, ako se već nalazi na sudu taj spor. U ovom slučaju je izmenjeno i kaže se da se zastaje sa postupkom, a obe strane, ostalo je staro rešenje, dužne su da obaveste sud da su krenule u mirno rešavanje individualnog radnog spora.
Članom 12, kojim se menja član starog zakona, definisano je ko može biti arbitar i ko može biti miritelj. Zašto? Naročito je to važno kod arbitara, jer oni donose konačno i izvršno rešenje. Ti ljudi zaista moraju da budu stručni. Nije tu bitna samo stručnost iz pravnih nauka, ljudi moraju da imaju veliku stručnost što se tiče komunikacije, tolerancije, načina pregovaranja.
Tu je, čini mi se, važna uloga Agencije za mirno rešavanje sporova, ona mora permanentno vršiti obuku tih ljudi koji su dobili status arbitara i miritelja. Mislim da je to Agencija u prošlom periodu radila. Siguran sam da će morati i u narednom periodu to raditi.
Pored onih stvari koje su bile definisane u starom zakonu, da osoba mora da ima visoku stručnu spremu, pet godina radnog iskustva, da nije osuđivana za krivično delo na bezuslovnu kaznu od najmanje šest meseci ili delo koje je čini nepodobnom za obavljanje poslova, odnosno dužnosti arbitra i miritelja, ovim zakonom je predloženo da ima položen pravosudni ispit ili da bude redovni profesor pravnog fakulteta iz oblasti pozitivno-pravnih predmeta.
Mislim da to jeste važno i da je sigurno primena Zakona u praksi dovela do toga da se i ova izmena predloži u ovom zakonu.
Ovim izmenama i dopunama Zakona je predloženo da lice može da izgubi status miritelja, odnosno arbitra na osnovu zahteva direktora Agencije za mirno rešavanje radnih sporova. O tome možemo da diskutujemo.
Moje mišljenje je da je Agenciji za mirno rešavanje radnih sporova interes (zato je i formirana) da se što više radnih sporova reši. Direktor Agencije je taj koji je najodgovorniji ako ta agencija ne radi dobro, i sve pohvale će imati ako ta agencija radi dobro. On je i najupućeniji i najviše zna koliko arbitri i miritelji dobro rade svoj posao.
Ne vidim nekog velikog razloga da postoji bojazan da će direktor ići namerno da nekoga isključi, da mu oduzme dužnost ili pravo da bude arbitar ili miritelj, mada ostaje deo ovog člana koji kaže da se za određene stvari, kada se gubi taj posao, odnosno ta dužnost, može tražiti mišljenje Socijalno-ekonomskog saveta.
Ne vidim razlog zašto se tu želi na neki način u stranu gurnuti Socijalno-ekonomski savet. Jednostavno, onaj ko odgovara i ko želi da napravi rezultate zaista mora da ocenjuje one ljude koji te rezultate treba da donesu. Mislim da je rešenje koje je predloženo izmenama i dopunama ovog zakona zaista dobro.
Još jedna stvar koja govori takođe u prilog tome jeste da Socijalno-ekonomski savet može tražiti od Agencije za mirno rešavanje radnih sporova izveštaj o radu. Prema tome, nijednog trenutka ne pokušava se gurnuti Socijalno-ekonomski savet u stranu. On može u svakom trenutku imati sve informacije koje su vezane za rad Agencije i za rad svakog miritelja, odnosno arbitra pojedinačno.
Na kraju, ministar je rekao da je oko 3.600 individualnih radnih sporova do sada rešeno, 42 kolektivna radna spora. Možemo razgovarati o tome da li je moglo više, da li je moglo manje. Potpuno sam siguran, da u Srbiji ima malo više tolerancije, kako kod zaposlenih tako i kod poslodavaca, više bi se ovakvih stvari moglo rešiti na jedan bezbolniji, jeftiniji i brži način. Ali, znate šta, u procesima tranzicije društvo je u velikoj krizi. Naše društvo je, moramo priznati, u velikoj krizi. Rad Agencije, rad Ministarstva mora biti usmeren na to da se što više ovakvih radnih sporova reši na miran način, a siguran sam, ako budemo imali više međusobne tolerancije, da će taj uspeh biti vidljiviji.
Što se tiče G17 plus, podržaćemo izmene i dopune ovog zakona i nadamo se da će one doprineti da Zakon ima bolju primenu u praksi. Hvala.
Poštovani predsedavajući, poštovana gospođo ministre, kolege i koleginice narodni poslanici, pred nama su danas četiri, čini mi se, važna zakona, a to su zakon o klasifikaciji delatnosti, zakon o zvaničnoj statistici, zakon o popisu stanovništva, domaćinstava i stanova u 2011. godini i zakon o popisu poljoprivrede u 2011. godini. Ova četiri zakona i njihovo usvajanje u Narodnoj skupštini treba da omogući nesmetano odvijanje određenih aktivnosti koje su predviđene u narednom periodu.
Što se tiče zakona o klasifikaciji delatnosti, stari zakon je donet 1996. godine i u ovaj novi zakon morale su da se ugrade dve velike stvari koje su primećene i gde je došlo do ozbiljnih promena. Prva promena se dogodila u postupku registracije preduzeća i preduzetnika. Naime, novim zakonom više nije predviđeno da se registracija vrši u trgovinskim sudovima i da sudovi vrše upis u registre i vođenje evidencije tih registara, već se to radi u Agenciji za privredne registre. Druga stvar, koja je takođe važna, jeste da domaće zakonodavstvo, u procesu približavanja EU, treba da prilagođavamo standardima zemalja EU.
Prema tome, i zakon koji je vezan za klasifikaciju delatnosti se mora prilagođavati. To je u ovom zakonu urađeno, klasifikacija delatnosti koja je definisana na nivou zemalja EU. Stoga je predloženo da se klasifikacija delatnosti definiše kao opšti standard, tj. organizovanje privrednih društava, preduzetnika i ostalih oblika organizovanja koji obavljaju delatnost vrši se prema delatnostima.
Zakonom je, takođe, predviđeno gde klasifikacija može da se primenjuje i ona se primenjuje prilikom upisa delatnosti u registar privrednih subjekata i druge posebne registre, za statistička istraživanja, prikupljanje, obrađivanje i prikazivanje podataka o stanju i kretanju u oblasti ekonomije, socijalne zaštite, zaštite životne sredine i svega što je važno za društveni život jednog naroda, za donošenje i praćenje mera ekonomske i socijalne politike, za naučnoistraživački i analitički rad. Ono što je, takođe, zakonom definisano jeste da Vlada propisuje nazive, šifre i opise delatnosti.
Čini mi se da je važno istaći član 5. ovog zakona, u kome se kaže da se jedinice razvrstavanja raspoređuju u odgovarajuću kategoriju klasifikacije prema delatnosti koju obavljaju, a ako obavljaju više delatnosti, onda se razvrstavanje vrši prema pretežnoj delatnosti.
Članovima 6, 7. i 8. definisane su obaveze koje ima Zavod za statistiku, Agencija za privredne registre, kao i agencije koje vode posebne registre.
Takođe je važno za naše privredne subjekte, to je definisao član 12. ovog zakona, da je Agencija za privredne registre dužna da sve one koji su registrovani po starom zakonu preregistruje i da to objavi na zvaničnom sajtu, tako da oni neće imati nikakvih dopunskih poslova. To se odnosi i na subjekte koji su do dana stupanja ovog zakona registrovani kod jedinica kod kojih se vrši posebna registracija. Za njih je važno da će te poslove uraditi Zavod za statistiku, takođe, u roku od tri meseca, i sve će biti objavljeno na zvaničnom sajtu, tako da ni oni nemaju posebne obaveze.
Drugu grupu zakona čine zakoni iz oblasti zvanične statistike, popisa stanovništva i popisa poljoprivrede.
Kada govorimo o zakonodavstvu u oblasti zvanične statistike, mislim da su tu važne dve oblasti. Jedna oblast jeste zakonska regulativa za izgradnju institucija na državnom nivou, a druga je oblast zakona koji definišu velike statističke poslove, a to su popisi stanovništva i poljoprivrede, koji nas očekuju, prema ovim zakonima, u 2011. godini.
Na početku, treba reći o ovom zakonu o statistici šta on može da omogući u narednom periodu, a što je do sada možda bilo manje izraženo.
To znači da u narednom periodu treba da imamo dinamičan i pravilan razvoj zvanične statistike i da se na adekvatan i zakonski način urede odnosi između proizvođača i davalaca podataka, odnosno da se stvori osnova za dobijanje najznačajnijih statističkih indikatora, da se razvoj zvanične statistike usmeri u pravcu harmonizacije, metodologije, klasifikacije, nomenklature i statističke prakse u razvijenim zemljama Evrope, odnosno međunarodnom okruženju, da možemo naše zvanične statističke podatke na adekvatan način upoređivati s podacima drugih međunarodnih statističkih organizacija.
Posebno treba istaći, a jeste za unutrašnje potrebe, da su podaci zvanične statistike glavni izvori informacija neophodnih za sagledavanje stanja i za donošenje odgovarajućih značajnih odluka za razvoj i upravljanje u oblasti ekonomije, kao i za zaštitu životne sredine, praćenje demografskih i drugih društvenih kretanja u jednom društvu.
Zakonom su definisane i obaveze organa zvanične statistike. Ti organi moraju da poštuju u svom radu principe statističke nauke i struke, profesionalne etike, da definišu tačne metode i procedure za prikupljanje, obradu, čuvanje i objavljivanje zvaničnih statističkih podataka. Pojedinačni statistički podaci su zaštićeni zakonom, te se mogu koristiti isključivo u statističke svrhe.
Važno je, a zakonom je definisano, da se mora obezbediti koordinacija aktivnosti između svih proizvođača zvanične statistike u okviru statističkog sistema Srbije.
Članom 6. je definisano koji su zvanični, odnosno odgovorni proizvođači statistike u Srbiji, a to su – Republički zavod za statistiku, Narodna banka Srbije, Gradska uprava grada Beograda i ostali odgovorni proizvođači koji su definisani u petogodišnjem statističkom programu, odnosno planu.
Članovima 7. i 8. je definisano koji su poslovi Zavoda za statistiku. Ja ću samo reći samo neke – sprovođenje popisa stanovništva, istraživanje o domaćinstvima, istraživanje u oblastima ekonomije i poljoprivrede i sve drugo što je definisano u petogodišnjim planovima.
Da bi se lakše pratio i koordinirao rad, definisan je Savet za statistiku Republike Srbije. Po ovom zakonu, on ima 17 članova i tačno se zna koja ministarstva i organizacije određuju svoje članove. Savet ima jako važnu ulogu, on donosi strategiju razvoja zvanične statistike Republike Srbije, kao i petogodišnji statistički program, koji usvaja Narodna skupština, izmene i dopune tog programa, donosi i predlaže nacrte zakona koji su vezani za proizvođače statistike i za neke druge aktivnosti, razvija promociju zvanične statistike i sve one druge poslove koji su vezani, da bismo na nivou države imali jaču, bolju i kvalitetniju statistiku.
Malopre sam rekao da petogodišnji statistički program donosi Skupština Srbije, a godišnje implementacione programe i planove donosi Vlada Republike Srbije.
Čini mi se da je važno još istaći da Zavod za statistiku vodi dva velika registra – to je poslovnik i statistički registar i registar poljoprivrednih gazdinstava, a direktoru Zavoda je dato da uređuje i propisuje uređenje tih registara.
Član 38. je jasan – podaci statističkih registara se mogu koristiti iključivo u statističke svrhe.
Što se tiče zakona o popisu stanovništva, domaćinstava i stanova u 2011. godini, popis stanovnika predstavlja jednu od najpopularnijih statističkih akcija, ali, bogami, i jednu od najobimnijih i najkompleksnijih, možda i najtežih i najskupljih statističkih akcija.
Kaže se i treba ovde podsetiti da je u državi Srbiji bilo popisa stanovništva i ranije. Prvi popis stanovništva je bio 1834. godine.
Tada se, otprilike, definisalo da se svakih pet godina vrši popis stanovnika, zato što je dolazilo do oslobađanja određenih teritorija, česte migracije stanovništva, premeštanja određenog bogatstva, tako da je država morala na neki način da vodi računa kako se sve to manifestuje.
S druge strane, između dva svetska rata su bila dva popisa, 1921. i 1931. godine. Svi popisi važe i danas kada se prave određene istoriografske analize o značaju tog vremena, odnosno neki podaci mogu vrlo kvalitetno da se iskoriste. Posle Drugog svetskog rata smo imali prvi popis 1948. godine. On je bio važan iz jednog prostog razloga, što se pokušalo sagledati stanje, odnosno šteta koja se desila za vreme rata, da bi se kod nekih međunarodnih foruma uspela nadoknaditi ratna šteta.
Od 1961. godine počinju da se primenjuju preporuke UN – da na svakih deset godina imamo popis stanovništva. To se izmenilo samo 1992. godine, zbog državne zajednice, odnosno SRJ, a tada su Crnogorci godinu posle nas, zbog nedostatka sredstava, imali popis stanovništva, a mi smo i 2002. godine imali popis stanovništva.
Rezultatima popisa stanovništva u 2011. godini utvrdićemo ukupan broj stanovnika, domaćinstava i stanova u Republici Srbiji, ali njegov značaj je što ćemo to utvrditi i na nižim teritorijalnim oblicima, odnosno koliko na nivou gradova, opština, okruga, naselja, znači, sve ono što je važno za neke analize koje su moguće u nekim planovima i strategijama, koje su se donosile.
Čini mi se da je posebno važno što ćemo napokon utvrditi i broj tzv. staračkih domaćinstava, odnosno koliko poljoprivrednog zemljišta imamo neiskorišćenog, a govorimo da nam je poljoprivredna jedna od glavnih grana razvoja privrede. Potpuno je jasno da ta staračka domaćinstva ne mogu da rade zemlju. Čini mi se da ćemo dobiti jednu dobru osnovu kada budemo razgovarali i pravili planove i za populacionu politiku, za prostorno planiranje, za urbanističko planiranje, za stambeno-komunalne delatnosti i sve ono što je važno za razvoj jednog društva.
Zakonom je definisano da se popis sprovodi između 1. i 15. aprila 2011. godine, a kontrola toga će se izvršiti prema popisnim krugovima. Znači, na sličan način.
Član 2. zakona definiše na koga se odnosi popis. Popis se odnosi na državljane Republike Srbije, strane državljane, lica koja državljanstvo i prebivalište imaju u Republici Srbiji, bez obzira na to da li se u momentu popisa nalaze u Republici Srbiji ili ne, popisuju se domaćinstva, stanovi. Popisom se, takođe, obuhvataju državljani Republike Srbije, ili strani državljani, ili lica bez državljanstva koji imaju prebivalište u inostranstvu, ali borave u Srbiji najmanje godinu dana pre nego što je počeo popis stanovništva.
Takođe, članom 3. je definisano ko se ne obuhvata popisom stanovništva, a članom 11. su definisani poslovi koje je potrebno da odrade određena ministarstva – Ministarstvo odbrane, Ministarstvo pravde, MUP, Ministarstvo spoljnih poslova, Ministarstvo za KiM, Geodetski zavod i druge organizacije i ostala ministarstva.
Naime, postoje određena lica koja žive u vojnim objektima, ona moraju da se popišu, lica koja se nalaze na izdržavanju zatvorskih kazni, takođe, moraju da se popišu, lica koja se nalaze u diplomatsko-konzularnim predstavništvima, privrednim komorama, bankama koje posluju u inostranstvu i drugi, i oni moraju da se popišu. Čini mi se da će biti vrlo značajna i uloga Ministarstva za KiM, da se izvrši popis našeg stanovništva na KiM-u.
Ovaj proces jeste skup. Potpuno je definisano da će po godinama, od 2010. do 2013. godine, ukupno koštati skoro dve milijarde 700 miliona. Ako imate petočlanu komisiju koja treba da odradi posao, najveći deo sredstava će otići na troškove tih komisija, a sigurno će se veliki deo sredstava odnositi na pripremu celog procesa, jer ovo jeste jedan sveobuhvatan i jako zahtevan posao.
Što se tiče popisa poljoprivrede u 2011. godini, složićemo se svi da je zbog klimatskih uslova, privrednih karakteristika zemljišta, položaja, temperature i svega onoga što je definisano poljoprivreda Srbije jedna od glavnih privrednih grana razvoja. Ako uzmete strategije svih lokalnih samouprava, pa i Nacionalnu strategiju, videćete da skoro sve lokalne samouprave u Srbiji kažu da je prioritetna grana razvoj poljoprivrede i da oni očekuju da se tu veliki broj ljudi zaposli, da to bude okosnica razvoja opština u narednom periodu.
Iz tog razloga, treba se podsetiti na jednu istorijsku činjenicu, da je sveobuhvatni popis poljoprivrede urađen 1960. godine, a svaki popis poljoprivrede od 1960. godine rađen je na manjem uzorku i urađen je uz popis stanovništva. Popis poljoprivrede je jako važan na putu priključivanja Srbije EU, jer moramo niz naših propisa prilagoditi standardima i propisima EU, a to će u velikoj meri promeniti stanje u našoj poljoprivredi.
Cilj popisa poljoprivrede jeste da se dobije sveobuhvatan pregled strukturnih karakteristika nacionalne poljoprivrede, da se urade baze podataka, međunarodno uporedive, zasnovane na ključnim poljoprivrednim obeležjima, da se formira statistički registar poljoprivrednih gazdinstava kojim će se obezbediti okvir za poljoprivredna istraživanja na uzorku istraživanja u strukturi poljoprivrednih gazdinstava, da se obezbede statistički podaci potrebni za razvoj održive nacionalne agrarne politike i da se postižu praćenjem i postizanjem određenih ciljeva koji su definisani u oblasti razvoja.
U zakonu je definisano šta će se tačno obuhvatiti procesom popisa poljoprivrede. Obuhvatiće se lokacije, zemljišni fond, kategorija korišćenja poljoprivrednog zemljišta, zakup poljoprivrednog zemljišta, broj stoke, mehanizacija. Znači, mnogo podataka, koji će biti jako dobri kada se budu pravili određeni planovi razvoja poljoprivrede u narednom periodu.
Takođe je definisano da će se popis poljoprivrede raditi odmah posle popisa stanovništva, i to u periodu od 1. do 15. novembra 2011. godine. Na taj način će se uštedeti znatna sredstva, jer će se koristiti ista popisna komisija, isti ljudi će biti obučeni, jednostavno, mogu raditi taj drugi posao. Znači, popisom stanovništva ćemo dobiti tačno koja su to poljoprivredna gazdinstva. Dobićemo spisak tih gazdinstava, a onda će popisivači moći, na osnovu tih podataka, da odu i popišu ta poljoprivredna gazdinstva.
Važno je takođe, čini mi se, član 4, reći u ovoj načelnoj raspravi ko je obuhvaćen popisom poljoprivrede u 2011. godini. Obuhvaćena su poljoprivredna gazdinstva koja imaju više od 0,5 hektara zemljišta. Obuhvaćena su i poljoprivredna gazdinstva koja imaju manje od 9,5 hektara zemljišta, ali se bave ratarskom, stočarskom, vinogradarskom proizvodnjom, kao i neki drugi oblici uzgoja ribe, plastenici, staklenici i sve ono što je definisano zakonom.
Takođe su obuhvaćena privredna društva, zemljoradničke zadruge, preduzetnici i drugi oblici organizovanja u statusu pravnog lica čija je pretežna delatnost bavljenje poljoprivrednom proizvodnjom, kao i privredna društva, ustanove i druga pravna lica koja imaju neki ogranak koji se, takođe, bavi poljoprivrednom proizvodnjom.
Ovim zakonom je definisano i koje su obaveze Republičkog zavoda za statistiku, popisnih komisija, koje imaju pet članova, i normalno, obaveze Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede i ostalih organizacija koje će učestvovati u ovom popisu.
Ovo je, takođe, zahtevan posao, posao koji košta poprilično. Predviđeno je u budžetu da za ovaj posao treba da se odvoji skori milijardu i po dinara.
Tačno je definisano po godinama koliko za svaku godinu treba u budžetu Republike Srbije izdvojiti sredstava, da bi se izvršio kvalitetan popis poljoprivrede u 2011. godini.
Sagledavajući ove zakone, njihovu važnost za sprovođenje aktivnosti koje su jako važne za društvo u celini i državu Srbiju narednom periodu, G17 plus će podržati sva četiri zakona i očekujemo da će ih u danu za glasanje i druge poslaničke grupe podržati. Hvala.
Poštovani predsedavajući, poštovani gospodine ministre i članovi Vlade, koleginice i kolege narodni poslanici, danas su pred nama predlozi tri zakona. Dva su zakona o potvrđivanju sporazuma, a jedan zakon jeste potvrđivanje ugovora i amandmana na taj ugovor.

Što se tiče prvog sporazuma, to je Sporazum o zajmu između Republike Srbije i Međunarodne banke za obnovu i razvoj oko izgradnje Koridora 10.

Želim da kažem da razvoj infrastrukture jedne države, a posebno razvoj putne infrastrukture u toj državi, predstavlja jedan od najvažnijih oslonaca i stubova razvoja ekonomije te države.

Potpuno je jasno da bez razvijene putne mreže, kada kažem putne mreže, mislim na mrežu autoputeva, nerazvijene železničke i saobraćajne mreže, druge komunalne infrastrukture, danas u svetu ne možemo privlačiti investitore. Ako nemamo investitore, nema nove proizvodnje, nema novih radnih mesta i to jeste problem u državi Srbiji u ovom trenutku.

Zbog toga je Vlada Republike Srbije i formirala Nacionalni savet za razvoj infrastrukture. Prioritetno delovanje Vlade Republike Srbije u narednom periodu jeste potpuna izgradnja i završetak Koridora 10, izgradnja autoputa Kragujevac - Batočina, izgradnja autoputa Beograd - Čačak - crnogorska granica i spajanje sa autoputem iz Crne Gore.

Posebno je, čini mi se, u ovom trenutku važno izgradnja autoputeva u doba ekonomske krize, zato što mi povoljno povlačimo određene kreditne aranžmane, zato što naša privreda tog trenutka, građanska operativa, ima posla, zapošljavamo ljude i to znači poboljšanje likvidnosti naših građevinskih preduzeća, a to znači i cele privrede.

Ministar mnogo bolje zna od mene, da je u vreme krize i cena izvođenja radova znatno niža, iz jednog prostog razloga, što nema svežeg kapitala i nema dovoljno posla i zato izvođačke firme uvek daju i po nekoliko desetina procenata cenu istih radova za vreme ekonomske krize, nego kada su normalni uslovi. To znači, da sa manje para možemo uraditi mnogo više.

Što se tiče samog Koridora 10 mislim da je važno reći da je Koridor 10 definisan kao jedan od panevropskih koridora, u okviru transevropske putne mreže.

Koridor 10 predstavlja najznačajniji pravac koji je definisan u Strategiji razvoja putne privrede države Srbije i druge infrastrukture za period od 2008. do 2015. godine. Koridor 10 predstavlja putni pravac od Budimpešte prema Beogradu, od Beograda prema Nišu i grana se u dva kraka, jedan prema Sofiji, drugi prema makedonskoj granici i oko 800 kilometara Koridora 10 prolazi kroz državu Srbiju.

Nažalost, danas, 300 kilometara Koridora 10 nije urađeno i šteta je što 2009. godine mi imamo neurađeno 300 kilometara puta Koridora 10. Da ne bismo izgubili međunarodni saobraćaj koji ide Koridorom 10 važno je da se ovo što pre završi i potpuno sam siguran da će se ostvariti plan Vlade Republike Srbije da će se ovo završiti do 2012 - 2013. godine.

Treba još jednu stvar reći, pošto Koridor 10 nije još završen „Putevi Srbije“ nemaju dovoljno prihoda zato što ne naplaćujemo putarinu koju bismo jako dobro naplaćivali, jer godišnji prihod „Puteva Srbije“ na ovom delu na kojem se naplaćuje putarina jeste oko 17 milijardi dinara i to je najveći prihod koji ''Putevi'' imaju danas u budžetu JP „Putevi Srbije“.

Što se tiče samog zajma, on predviđa povlačenje 275 miliona evra i on je raspoređen u četiri dela. Dva dela su važna za izgradnju, to su projekti A i B, to je izgradnja autoputa od Leskovca do Grdelice, kao i između Vladičinog Hana i Donjeg Neradovca i dužina tog dela je 32 kilometara, a drugi deo autoputa koji će se graditi jeste od Niša prema Dimitrovgradu i to je deonica od devet kilometara.

Ono što je važno, u toj izgradnji definiše se da brzina na tom delu autoputa bude 120 kilometara, četiri trake širine po 3,75 metara.

Takođe, u projektu je predviđeno da se rade i svi oni drugi pomoćni objekti koji su važni za funkcionisanje autoputa, to su električni i mehanički objekti, punktovi za naplatu putarine, prilazne saobraćajnice i lokalni putevi koji se uključuju na autoput. Normalno, da bi se postigao kvalitet autoputa, jer, iskreno govoreći, mi moramo da prihvatimo tehnologiju drugih koji su jači od nas, definisano je da će se pružiti konsultantske usluge u inženjerskom poslu, znači, u poslu izvođenja samih radova.

Treća komponenta je, takođe, važna za državu Srbiju, jer stalno govorimo o bezbednosti saobraćaja, stalno govorimo o nečemu što se dešava na našim putevima, da imamo mnogo saobraćajnih nesreća, u kojima ljudi ginu, dakle, vezana je za bezbednost saobraćaja. I tu se daje pomoć osnivanju nacionalnog saveta za bezbednost saobraćaja, izrada studije o bezbednosti saobraćaja, kao i izrada višedelovnih projekata u kojima će se na jedan slikovit način pokazati kako se može na putnoj privredi, odnosno na putevima poboljšati bezbednost saobraćaja i neke druge aktivnosti koje su definisane u samom ugovoru.

Treća komponenta jeste podizanje kapaciteta našeg preduzeća koje se bavi izgradnjom Koridora 10, a to je Koridor 10 D.O.O, jer je i sama država rekla da je izgradnja autoputeva važan posao i zato je formirano preduzeće koje će se samo baviti tim poslovima.

Tu je definisano da će se izraditi studija i realizacija akcionog plana reforme preduzeća „Putevi Srbije“, jer „Putevi Srbije“ zaista treba da imaju reformu, da ne bismo došli u situaciju u kojoj smo bili doskoro, da imamo velike dugove, da nemamo još uvek studiju o bezbednosti, sve ono što je važno za jedno savremeno preduzeće, a takođe, i da se definišu određene stvari koje su vezane za socijalni aspekt celog programa, ekološki aspekt celog programa i sve ono što ide u dobrom kvalitetu, da dobijemo jedan autoput koji zadovoljava sve međunarodne norme koje danas u svetu propisuju.

Ono što treba da kažemo, kamatna stopa je jako povoljna, to je šestomesečni libor minus 0,5%. To je nešto što je danas najpovoljnije na međunarodnom svetskom tržištu. Rok otplate je 20 godina, osam godina grejs perioda, samo da počnemo da naplaćujemo putarinu na tom delu koji se bude izgradio, možemo ovaj kredit refinansirati. Datum povlačenja jeste 31. decembar 2005. godine.

Hoću da kažem i nekoliko reči o svim zajmovima koji se povlače danas u Srbiji. Mnogo puta se desi da se ti zajmovi i ne povuku u vremenu u kojem su predviđeni. Nadam se, što se tiče ovog zajma Međunarodne banke za obnovu i razvoj, verujući u sposobnost Ministarstva infrastrukture i JP „Putevi Srbije“, Koridora 10, kao i da država stoji iza ovog projekta, a znam da je i projektna dokumentacija već urađena, mislim da ima nešto malo problema oko eksproprijacije zemljišta, da će se ovaj kredit jako brzo povući i da se neće čekati ni poslednji datum koji je definisan u ugovoru, a da ćemo pare potrošiti, a to znači izgraditi predviđeni deo Koridora 10.

Što se tiče drugog sporazuma, Sporazuma o ekonomskoj i tehničkoj saradnji u oblasti infrastrukture između Vlade Republike Srbije i Vlade Kine, on predstavlja jedan opšti ugovor, odnosno krovni sporazum iz koga treba da proizilaze konkretni projekti koji će se definisati između kompanija, privrede i države, Republike Srbije i Kine.

Ono što je proklamovano u spoljnoj politici Vlade Republike Srbije jeste da je Kina jeda od naših jačih političkih prijatelja u svetu. Na kraju, to je rečeno i od strane predsednika države, da ćemo se mi u spoljnoj politici oslanjati na neka četiri stuba, a to je EU, Amerika, Rusija i Kina. I pored te političke saradnje koja je u uzlaznoj liniji, čini mi se da ima prostora i za ekonomsku saradnju, da ona bude još bolja. Potpuno smo svesni da mi u ovom trenutku mnogo više uvozimo iz Kine nego što izvozimo u Kinu, i to su milijarde dolara razlike debalans između te dve ekonomije, ali moramo priznati da je Kina danas svetska radionica u kojoj sve multinacionalne kompanije imaju svoje pogone, odnosno svoja preduzeća, svoje firme i zahvaljujući tome mi uvozimo mnogo iz Kine.

Mi kao država ne možemo da se poredimo sa Kinom ni po broju stanovnika, ni po površini, ni po jačini ekonomije, ali moramo znati da je u poslednjih nekoliko desetina godina, odnosno nekoliko decenija, Kina imala skoro najveći privredni rasta u svetu. Dakle, treba iskoristi sva pozitivna iskustva Kine oko formiranja industrijskih zona, oko formiranja infrastrukture, oko razvoja nekih aspekata privrede, privlačenja stranih investicija, jednostavno, da i mi uradimo nešto što je uradila Kina, pa da se i u Srbiji zaista smanji nezaposlenost, da se poboljša infrastruktura i sve ono što je važno za razvoj jedne države.

Ono što je, takođe, definisano u Sporazumu, jeste da je zasnovan na principima solidarnosti, reciprociteta, komplementarnosti i uzajamnog poštovanja suvereniteta, u skladu sa njihovim domaćim zakonodavstvom i odredbama ovog sporazuma.

Članom 2. definisani su i tačno pobrojano u kojim oblastima mogu Kina i Srbija da sarađuju. To su projekti koji su vezani za infrastrukturu, projekti izgradnje i rekonstrukcije, takođe, infrastrukturnih objekata, tehničke pomoći, obuke osoblja za izradu razvojnih planova, nabavku mašina, opreme i svega onog što je važno za našu državu.

Članom 3. je definisano da su zaduženi za praćenje ovog sporazuma: Ministarstvo ekonomije i regionalnog razvoja, sa srpske strane, odnosno Ministarstvo trgovine, sa kineske strane.

Član 4. kaže da će se pojedinačne aktivnosti opšteg dela sporazuma realizovati kroz propisivanje drugih sporazuma i ugovora koji su važni za izgradnju određenih objekata, odnosno za investiranje. Znači, ovo je krovni sporazum, a svi ostali ugovori i dogovori će imati posebne ugovore i sporazume za definisanje tih stvari koje će se dogovoriti na nivou Vlade Republike Srbije i Vlade Republike Kine. Potpuno je jasno da je jedan predugovor već napravljen i to je ovaj predugovor o izgradnji mosta Zemun – Borča, sa kineskom kompanijom „China road and bridge construction“.

Predviđeno je da je da most bude dužine 1.500 metara sa dvadesetjednim kilometrom prilaznih saobraćajnica. Potpuno je definisano da će koštati oko 170 miliona evra. Od toga će kineska strana, odnosno „Eksim banka“ će obezbediti, pod vrlo povoljnim uslovima, bar ono što je pisalo u štampi, a to je 3% na godišnjem nivou kamata, tri godine grejs perioda i 15 godina rok otplate, 145,5 miliona, i Republika Srbija će obezbediti učešće od 25,5 miliona.

Važno je istaći koliko je važan ovaj infrastrukturni projekat, jer će on rasteretiti saobraćaj u nekoliko beogradskih opština, čini mi se i u celom Beogradu, povezuje Beograd sa južnim Banatom i dalje regionalni pravac prema Rumuniji i, na kraju krajeva, otvara jedan novi prostor za razvoj i izgradnju, što mislim da je veoma značajno.

Čini mi se, ono što se provuklo u štampi, da je definisano da će u izgradnji ovog mosta biti 45% ukupne vrednosti utrošen materijal sa domaćeg tržišta i mislim da je to nešto o čemu se jako vodilo računa kada se pregovaralo sa kineskom stranom.

Što se tiče ratifikacije Ugovora oko eksploatacije meteorološkog satelita, nažalost ovaj ugovor je bio potpisan 2002. godine, nije ratifikovan, i 2008. godine Vlada Republike Srbije nije imala ništa drugo nego da, jednostavno, potpiše Amandman da bismo se ponovo vratili na početak, zato što nam je to potrebno, i krenuli ponovo u ratifikaciju da iskoristimo ono što nam se daje kao mogućnost, prvo, kao pridružene članice, a kasnije i kao stalne članice, nadam se za pet godina, kako je propisano samim ugovorom. Mislim da je i interes države Srbije, koja je proklamovala da njen interes jeste integracija u EU, i ovo jeste jedan korak u integraciji prema EU.

Takođe, važno je istaći da mi kao pridruženi član, kada ratifikujemo ovo u Skupštini mi postajemo priduženi član, i koristićemo sve one pogodnosti koje su definisane tim ugovorom, a te pogodnosti se odnose za oblast meteorologije, hidrologije, zaštite životne sredine, znači možemo koristiti projekte finansirane iz EU za sve ove poslove.

Imamo regionalnu saradnju, razmenjivanje baze podataka, transfera znanja, zatim, tehnološka i tehnička saradnja u oblasti satelitskih merenja i sve ono što je važno za predviđanje u meteorologiji da možemo da pratimo i klimatske promene i, ne daj bože, neke nesreće koje mogu da nastupe usled elementarnih nepogoda, znači, bolje ćemo to moći da planiramo i bolje da se pripremi, jer ćemo moći nesmeteno da razmenjujemo podatke.

Ono što je važno, nadležni organ za realizaciju ovog ugovor je Republički hidrometeorološki zavod, institucija koja zaista predstavlja jaku instituciju u Srbiji i u regionu i sigurno će i ona biti u narednom periodu jača.

Na kraju, sagledajući sve ovo, oba ova sporazuma i ovaj ugovor koji danas treba da ratifikujemo, čini mi se da je jako važno – ova prva dva za razvoj naše infrastrukture, za bolji kvalitet transporta ljudi i dobara, i ovaj treći ugovor, da se jednostavno polako približavamo i u meteorologiji EU.

Što se tiče G17 plus mi ćemo podržati u danu za glasanje ova tri sporazuma i nadam se da će i druge poslaničke grupe uraditi isto. Hvala.

(Aplauz.)
Poštovani predsedavajući, poštovani gospodine ministre, koleginice i kolege narodni poslanici, pred nama je danas jedan zaista važan sistemski zakon, o dijaspori i Srbima u regionu. To je zakon koji treba da se odnosi na nekih tri do četiri miliona ljudi koji danas žive u regionu, blizu državi Srbiji, i u rasejanju. Ovaj zakon treba da pokuša da na jedan sistemski način ove ljude uključi u društveni, ekonomski i politički život u Srbiji.
Moramo takođe na početku reći da naša dijaspora nije brojna toliko kao dijaspore nekih drugih, mnogo većih država, ali u relativnom smislu, ako jedna trećina stanovništva živi van granica države, onda to zaista predstavlja veoma značajnu stvar.
Treba reći i ono oko čega se vodila polemika, a to je da je ovaj zakon prošao javnu raspravu. Ne branim ja u ovom trenutku gospodina ministra, ali bar šest meseci je ovaj zakon stajao na sajtu Vlade Republike Srbije, odnosno resornog ministarstva. Svako ko je želeo da pogleda ovaj zakon, mogao je i da ga pogleda i da da svoje sugestije.
Moram priznati da ima tri meseca kako smo na resornom odboru, Odboru za Srbe izvan Srbije, razgovarali o ovom zakonu. Ministar je pročitao organizacije koje su učestvovale u predlozima da dobijemo što kvalitetniji zakon i, zaista, iskreno govoreći, svi oni koji su želeli, imali su sasvim dovoljno vremena da daju svoje sugestije i svoj doprinos tome da kvalitet ovog zakona bude što bolji.
Hoću da kažem nekoliko stvari koje su po meni važne u ovom zakonu. Prvi put jedan zakon definiše šta znači dijaspora i ko čini Srbe u regionu.
Kaže se da dijaspora obuhvata političku i ekonomsku emigraciju iz države koja se dešavala mnogo godina unazad, a Srbi u regionu predstavljaju naše sunarodnike koji žive u okolnim državama, u državama eks-Jugoslavije, i u članu 2. su definisane tačno koje su to države. Možemo govoriti o tome da li to može da se proširi, ali mislim da je ova konstatacija, napisana u ovom zakonu, sasvim dobra.
Najvažnija institucija koja se formira ovim zakonom jeste Skupština dijaspore i Srba u regionu i, onako kako je zakonopisac napisao ovde, ona treba da bude nosilac jedinstva države Srbije i našeg celokupnog nacionalnog korpusa. Zašto? Zato što su u njoj delegati sa svih prostora, sa cele zemaljske kugle gde žive Srbi, ali u radu Skupštine učestvuju i nosioci izvršne vlasti i predsednik države kao počasni delegat.
Mislim da ovde treba prihvatiti amandman, o njemu smo pričali i na Odboru za Srbe izvan Srbije, da i predstavnik skupštinskog odbora, Narodna skupština, ima svog delegata u ovom telu i bude njen član. Mislim da to nije problem i da, pored članova koji su definisani, predstavnika Pravoslavne crkve, predstavnika Srpske akademije nauka i umetnosti, predstavnika Privredne komore i Javnog servisa, zaista i predstavnik skupštinskog odbora treba da učestvuje u radu Skupštine.
Takođe treba reći da Skupština ne donosi neke važne odluke. Ona utvrđuje probleme dijaspore i Srba u regionu, predlaže kako da se ti problemi prevazilaze. I to jeste važno, na kraju krajeva.
Ostaje nedoumica koju su kolege iznele, a mislim da se tu može naći rešenje, oko toga da li treba ograničavati mandat Skupštine na vremenski period. Zaista, dužina mandata delegata je nešto o čemu, čini mi se, Ministarstvo treba da razmisli i da se naprave konsultacije.
Zakonom je takođe definisano da bliže uslove i način izbora delegata sporazumno utvrđuju organizacije iz člana 14. ovog zakona, koji deluje na teritoriji država ili delu država za koje se vrši izbor određenog broja delegata. Tu će, čini mi se, vreme pokazati da li smo dobro pogodili rešenje, iz jednog prostog razloga što koliko postoji političkog nejedinstva ovde u Srbiji, toliko postoji i nejedinstva među našim ljudima koji žive u rasejanju.
Strah me je da ćemo u trenutku kada jedan prostor treba da ima četiri delegata, dobiti spisak od šest ili sedam delegata. Onda će biti problem ko su delegati. Nadam se da će biti odgovornost i tih ljudi tamo koji predlažu delegate da do toga neće doći, ali iskreno govoreći, čini mi se da postoji ta opasnost. Vreme će pokazati da li je moja bojazan u ovom trenutku stvarno opravdana ili nije.
Zakonom je takođe definisano da bi Skupština dijaspore i Srba u regionu bolje funkcionisala i lakše rešavala određene probleme koji tište te ljude ako imamo tri saveta, pa je definisano da su to Ekonomski savet, Savet za statusna pitanja dijaspore i Savet za kulturnu, prosvetnu, naučnu i sportsku saradnju. Članovima 24, 25. i 26. ovog zakona definisani su poslovi koje ti saveti obavljaju za potrebe Skupštine.
Čini mi se da ovde jeste važno reći nekoliko stvari koje su vezane za našu dijasporu. Mnogi su danas rekli da je godišnji priliv od naših ljudi iz dijaspore u državu Srbiju 5,1 milijarda dolara.
To su neke procene i to predstavlja jako važnu kariku u ekonomskoj stabilnosti države Srbije.
Podaci govore da samo iz Švajcarske ljudi u proseku godišnje šalju u Srbiju negde oko 4.000 evra, a to znači da godišnje po tom osnovu, iz te male države, Švajcarske, u Srbiju dođe negde oko 360 miliona evra.
S druge strane, najveće doznake Srbiji su od ljudi iz Nemačke, i to je preko milijardu evra, prema podacima Svetske banke.
Takođe treba reći, vezano za dijasporu, da nikada ne treba zaboraviti kolika je bila nesebična materijalna i finansijska pomoć za vreme sankcija i rata na ovim prostorima. Da nije bilo te dijaspore, sigurno bi veliki broj ljudi u Srbiji živeo u bedi i patnji.
Mislim da je nekoliko puta do sada rečeno i to da dijaspora ima i značajnu ulogu u privrednom razvoju Srbije, odnosno u otvaranju malih i srednjih preduzeća čije su gazde ljudi iz dijaspore. Negde oko 500 miliona dolara je do sada uloženo i trenutno negde radi preko 20.000 ljudi u tim preduzećima.
Svako je mesto u državi Srbiji, naročito u ovim kriznim vremenima, jako važno i mislim da se tu može i mora u narednom periodu raditi više. Ministarstvo i sva druga ministarstva moraju da urade mnogo više, jer je, po nekim procenama, potencijal investiranja naše dijaspore uopšte, ne samo u Srbiju, nego u bilo koju drugu državu, negde preko 20 milijardi dolara. To je stvarno veliki potencijal i zaista se mora u narednom periodu uraditi sve da te potencijalne investicije naših ljudi dođu u Srbiju, da ne idu u neke druge zemlje u okruženju i u druge države sveta.
Na kraju krajeva, jako je važno istaći, i tu treba ovi saveti da maksimalno daju doprinos, da negde oko 50.000 ljudi iz dijaspore u ovom trenutku ima visoko obrazovanje i radi u tehnološki najmoćnijim kompanijama. Oko 8.000 doktora nauka u ovom trenutku takođe radi u vrhunskim naučnim i univerzitetskim institucijama. Suvišno bi bilo govoriti koliko bi to bio jako veliki podsticaj za razvoj države Srbije da se što bolje uspostavi veza s tim ljudima, da se neki ljudi ne moraju vratiti, ali da pomognu svojim znanjem razvoju našeg društva.
Takođe je važno, čini mi se, i formiranje Saveta za odnose sa Srbima u regionu, iz prostog razloga što su problemi Srba u regionu sasvim drugačiji nego što su problemi naše dijaspore, i ovaj savet treba da se bavi saradnjom, zaštitom interesa i unapređenjem odnosa države sa Srbima u regionu. Tačno je članom 28. definisano koja su sve pitanja kojima će se baviti Savet za odnose sa Srbima u regionu.
Mislim da je dobro da se prihvati amandman da u ovom savetu učestvuje, pored predsednika države, predsednika Vlade i ministara koji su nabrojani, i predsednik Narodne skupštine.
Treba prihvatiti taj amandman iz prostog razloga što će se onda sve najvažnije institucije ove države baviti i razmišljati kako da se rešavaju problemi koji su vezani, a ima ih stvarno dosta, od izbegličkih pitanja, siromaštva tih ljudi, odnosno nerazvijenosti, do zaštite nacionalnog identiteta i svega onoga što je vezano za pismo, jezik i sve što danas postoji.
Budžetski fond za dijasporu je takođe važna stvar, iz prostog razloga što se pokušavaju na jedan sistemski način rešiti pitanja određenih stvari koje su do sada bile nerešene. Dobro je što je ministar rekao da inicijalni deo tog budžeta treba da bude iz budžeta Srbije, a sve će ono što dolazi od ljudi koji poklanjaju, daju donacije i priloge, biti glavni izvor finansiranja aktivnosti koje su nabrojane.
Nadam se da će to biti sistemski urađeno i da će država napokon uspostaviti kontrolu, da ne bude, kao što su do sada, mnoge donacije i prilozi koji su bili potpuno dobronamerni završavali, čini mi se, u rukama pojedinaca ili u nekim poslovima koji nisu odrađeni onako kako bi trebalo da budu odrađeni i za šta su pare i bile namenjene.
Na kraju, potpuno sam siguran da će primena ovog zakona poboljšati vezu između dijaspore i matice. S druge strane, nadam se da će primena ovog zakona i rad svih ministarstava, ne samo Ministarstva za dijasporu, doprineti bržem razvoju Srbije, a to znači bržim integracijama Srbije u svet razvijenih zemalja, odnosno u EU.
Što se tiče poslaničke grupe G17 plus, mi ćemo zakon podržati u načelu. Nadam se da će biti prihvaćen i par ovih amandmana koji mislim nisu suštinski, ne menjaju zakon. Nadam se da će i druge poslaničke grupe podržati zakon i da ćemo u Danu za glasanje izglasati zakon o dijaspori i Srbima u regionu. Hvala.
Poštovani predsedavajući, poštovani gospodine ministre, koleginice i kolege narodni poslanici, danas govorimo o četiri važna zakona, to su zakon o uređenju prostora i izgradnji, zakon o državnom premeru i katastru, zakon o socijalnom stanovanju i zakon o fondu za zaštitu životne sredine.
Kada pričamo o zakonu o uređenju prostora i izgradnji, ovaj zakon treba da odredi uslove i način uređenja i planiranja prostora, uređenja i korišćenja gradskog građevinskog zemljišta, izgradnju objekata, daje ustavne nadzora i inspekcijskog nadzora nad ovim poslovima i treba da rešava pitanje legalizacije u Srbiji.
Tehnički gledano, zakon ima 16 poglavlja. Želim samo da se osvrnem na ona najvažnija. Poglavlje 2 – Prostorno i urbanističko planiranje. Članom 11. ovog zakona definisano je da su planska dokumenta prostorni plan Republike Srbije, regionalni prostorni plan, prostorni plan jedinice lokalne samouprave i prostorni plan područja posebne namene.
Što se tiče urbanističkih planova, definisani su generalni urbanistički plan, plan generalne regulacije i plan detaljne regulacije. Zakonom je takođe definisana procedura donošenja ovih planskih dokumenata, kao i opis šta treba da sadrži svaki od tih planskih dokumenata i hijerarhija tih planskih dokumenata.
Ono što je važno, članom 33. ovog zakona definisano je da dokumenta prostornog i urbanističkog planiranja moraju biti usklađena, tako da prostorni i urbanistički plan užeg područja mora da bude u saglasnosti sa prostornim i urbanističkim planom šireg područja.
Takođe je definisano da ministarstvo nadležno za prostorno planiranje prati ovu hijerarhiju, a to znači da se pre usvajanja moraju dobiti pozitivna mišljenja za prostorne planove regionalne, za prostorne planove lokalnih samouprava, kao i planove detaljne regulacije, ali za područja posebnih namena. I ono što je važno, ako se ne da pozitivno mišljenje, onaj ko je radio plan, nosilac tog plana, ima 90 dana da uradi novu koncepciju.
Ministarstvo zakonom može preneti određene nadležnosti na autonomnu pokrajinu, odnosno na organ autonomne pokrajine koji se bavi ovom problematikom.
Čini mi se da je važno ono što je definisano ovim zakonom da se na nivou države uspostavlja centralni registar planskih dokumenata. To znači da sva planska dokumenta moraju biti u elektronskoj formi i biće dostupna preko Interneta.
Dužnost lokalnih samouprava jeste da urade lokalne informacione sisteme. To znači da i lokalna planska dokumenta moraju biti dostupna u elektronskoj formi i može se takođe pristupiti njima preko Interneta.
Važan je i rok. Godinu dana je dato po ovom zakonu da se formira nacionalni i lokalni informacioni sistem.
Članom 39. ovog zakona definisano je da ministarstvo može sufinansirati ili finansirati izgradnju, izradu planskih dokumenata kod jedinica lokalne samouprave.
Potpuno je jasno da kod nekih lokalnih samouprava nemamo dovoljno stručnog kadra, a i finansije nisu jača strana, naročito u ovim kriznim vremenima, ali ako želimo da lokalne samouprave u narednom periodu donesu planska dokumenta, a to jeste osnova da mnoge stvari rešavamo u oblasti planiranja i izgradnje, onda ministarstvo je prepoznalo tu problematiku i data je mogućnost da ministarstvo sufinansira ili finansira izradu tih projekata, tako da definisani rok od 18 meseci za izradu prostornih planova i dve godine za izradu generalnih planova, uz obezbeđivanje sredstava, možemo reći da može da se ostvari u narednom periodu.
Ono što je važno još i što proizilazi iz ovih planskih dokumenata, članom 53. je definisano – lokacijska informacija. To je isprava koja se izdaje na osnovu planskog dokumenta i daje podatke o mogućnosti gradnje i ograničenja za datu katastarsku parcelu. Automatski iz toga sledi i lokacijska dozvola, koja je upravni akt i sadrži uslove i podatke za izradu tehničke dokumentacije, odnosno kasnije za dobijanje građevinske dozvole.
Ovim zakonom je povećana i odgovornost stručne komisije, odnosno komisije za planove i definisano je da za komisije za planove moraju svi članovi da imaju odgovarajuće licence.
Poglavlje 4 ovog zakona definiše gradsko građevinsko zemljište i članom 83. ovog zakona definisano je da građevinsko zemljište može biti u svim oblicima svojine, a to znači privatna svojina, da gradsko građevinsko zemljište može biti u prometu i takođe da građevinsko zemljište u javnoj svojini takođe može biti u prometu pod posebnim uslovima koje definiše zakon.
Građevinsko zemljište se deli u dve velike grupacije, to je gradsko građevinsko zemljište i građevinsko zemljište van granica gradskog građevinskog zemljišta. Gradsko građevinsko zemljište je u području naseljenog mesta i kao takvo se određuje planskim dokumentom, a građevinsko zemljište van granica gradskog građevinskog zemljišta određuje se takođe planskim dokumentom i van područja je naseljenog mesta.
Zakon definiše još jednu važnu stvar, a to je kako se može i promeniti poljoprivredno u gradsko građevinsko zemljište, to jeste nešto što je važno, nešto što će imati i kritika i dobrih stvari. Mislim da je to dobra stvar. Zakon takođe propisuje da će jednostavno naknada koja se tada mora platiti za tu promenu biti odgovarajuća, a to znači da ne možemo dobiti gradsko građevinsko zemljište promenom poljoprivrednog zemljišta po nekoj niskoj ceni.
Zakon takođe uređuje šta znače pojmovi – izgrađeno i neizgrađeno građevinsko zemljište, uređeno i neuređeno, naknadu izgrađivanja građevinskog zemljišta, finansiranje uređivanja građevinskog zemljišta, otuđivanje, davanje u zakup i građevinsko zemljište u javnoj svojini.
Poglavlja 5, 6, 7 i 8 definišu izgradnju objekata, građevinsku dozvolu, građenje i upotrebnu dozvolu. Ovim poglavljima potrebno je i treba da imaju efekat da se poveća broj objekata i izvođenje radova za koje se ne izdaje građevinska dozvola, izmena pravosnažnosti građevinske dozvole usled promene investitora, a to znači promena lokacijske dozvole, i lakše uklanjanje objekata i delova objekata koji se ruše na osnovu dozvole o uklanjanju.
Takođe, u ovim poglavljima je definisano da se građevinski objekti grade na osnovu građevinske dozvole i tehničke dokumentacije i definisano je za koje objekte građevinsku dozvolu izdaje Republika, odnosno AP, odnosno lokalne samouprave.
Zakonom je takođe definisano tačno šta treba da sadrži zahtev za izdavanje građevinske dozvole, da građevinska dozvola važi dve godine i da u slučaju ako je početa izgradnja objekta, a dođe do promene investitora, ne ulazi se sve od početka u postupak, već se samo promeni lokacijska dozvola i automatski se dobija novo rešenje o građevinskoj dozvoli.
Ono što je takođe zakonom definisano, proširen je spisak objekata za koje se izdaje građevinska dozvola, kao i izdavanje privremene građevinske dozvole, koja određuje da maksimalno može da taj objekat egzistira tri godine.
Važno je, čini mi se, što je definisano ovim zakonom da u svim fazama gradnje mora se voditi računa o održivoj gradnji i energetskoj efikasnosti, moraju se koristiti materijali koji nisu štetni po okolinu i mora se voditi računa o nesmetanom pristupu kako osoba sa invaliditetom, tako starih osoba i dece.
Poglavlje 12 definiše nadzor i tu se naročito daju ovlašćenja građevinskoj inspekciji. Građevinska inspekcija, po članu 179, može da uđe na gradilište i objekat u izgradnji i da traži ispravu u cilju identifikacije lica koja su tog trenutka na gradilištu. Ako utvrdi da se radovi obavljaju bez dozvole, može se na licu mesta zatvoriti gradilište, obeležiti posebnim znakom „zatvoreno gradilište“ i pečaćenjem mašina, tako da je jednostavno nemoguće više vršiti gradnju na tom prostoru.
Poglavlje 13 je posvećeno jednoj ozbiljnoj temi u Srbiji, a to je legalizacija. Nakon izdavanja građevinske i upotrebne dozvole za objekte koji su izgrađeni i rekonstruisani bez građevinske dozvole, ono što definiše zakon jeste da se naknada legalizacija može izvršiti za objekte koji su izgrađeni pre 13. 5. 2003. godine i za objekte za koje je postojala građevinska dozvola, ali u toku same gradnje došlo je do proširenja, kako u širinu, tako i u visinu, odnosno povećanja spratnosti.
Ovde jeste jedan problem o kome se mnogo pisalo, o kome se razgovaralo i danas se o tome razgovara – šta sa onim objektima koji su izgrađeni u ovom periodu, a nemaju gradsku građevinsku dozvolu. Pitanje jeste ozbiljno zato što imate u nekim trenucima, zato što nije bilo planskih dokumenata, da je čovek možda bio i prinuđen to da radi.
S druge strane, imate da lokalne samouprave odnosno gradska građevinska inspekcija nisu reagovale, odnosno zatvarale takva gradilišta, tako da je problem kompleksan.
Mislim da u jednoj konstruktivnoj raspravi u nekoliko sledećih dana, dok se ne bude završila rasprava zakona u pojedinostima, možemo doći do nekog valjanog rešenja kako da ne oštetimo ni investitora, ni građane, ali da lokalne samouprave u budućnosti preuzmu svoj deo odgovornosti da takve posledice se ne bi ponovo dešavale.
Čini mi se, važno je napomenuti član 190. koji kaže da zahtev za legalizaciju se podnosi najkasnije šest meseci od donošenja ovog zakona i važno je da oni koji su ranije podneli zahtev za legalizaciju, smatra se da su taj zahtev ispunili i da neće biti nikakvih problema.
Propisano je takođe da naknadu za uređenje gradskog građevinskog zemljišta za porodične objekte do 100 metara kvadratnih i za objekte koji su javnom vlasništvu, da li su to lokalne samouprave, država ili druge institucije, propisaće Ministarstvo u roku od 30 dana od dana donošenja ovog zakona. Mislim da se time stvara potpuno, za one objekte koji su zaista porodična domaćinstva, uslovi za potpunu legalizaciju.
Primena ovog zakona, čini mi se, u budućnosti u Srbiji treba da donese da za dve godine imamo planska dokumenta, kako na nivou lokalnih samouprava, tako i na nivou Republike. Čini mi se da će biti lakše graditi u Srbiji nego što je to sada. To znači da će Srbija biti konkurentna, to potpuno sam siguran znači i privlačenje određenih investicija i otvaranje novih radnih mesta i nadam se, uz po priličnu muku, a i angažovanje Ministarstva i česte i permanentne edukacije ljudi na lokalu, da ćemo napokon rešiti pitanje i legalizacije u Srbiji.
Što se tiče drugog zakona, to je zakon o socijalnom stanovanju. Ono što je važno, prvo, šta znači socijalno stanovanje. Socijalno stanovanje u smislu ovog zakona jeste stanovanje odgovarajućeg standarda, koji se obezbeđuju uz podršku države, domaćinstvima koja iz socijalnih, ekonomskih i drugih razloga ne mogu obezbediti stan po tržišnim uslovima.
Da bi zaista shvatili kolika je važnost donošenja jednog ovakvog zakona potrebno je pogledati malo i podsetiti se u kakvim uslovima danas živimo u Srbiji. Veliki broj ljudi u Srbiji danas zbog ekonomske situacije i svega onoga što nam se dešavalo u prošlosti je socijalno ugroženo. Ovo stanje još više se pogoršava time što imamo veliki broj izbeglih i raseljenih lica, što je posledica određenih dešavanja u bliskoj prošlosti.
Ono što je takođe važno, jeste nedostatak stanova u javnom sektoru usled privatizacije društvenih stanova, koja je uređena ranije, kao i prestanak izdvajanja sredstava radi finansiranja stanova solidarne stambene izgradnje.
Ono što je takođe danas u Srbiji jako važno jeste da imamo lošu ponudu stanova na iznajmljivanje, odnosno rentiranje, nizak stepen sigurnosti za one koji iznajmljuju stan, nikakvi ugovori tu ne postoje, sve je prepušteno ponudi i tražnji u datom trenutku i subvencije koje se dešavaju u stambenoj izgradnji i postoje u Srbiji čini mi se da nisu usmerene na ljude koji su socijalno ugroženi, već na drugu kategoriju ljudi.
Radi rešavanja problema u ovoj oblasti, članom 3. ovog zakona predviđeno je formiranje nacionalne strategije socijalnog stanovanja, to jeste planski dokument i važan dokument. Njega donosi Vlada Republike Srbije za period od deset godina i takođe iz te nacionalne strategije moraju proizaći i dugoročni i srednjoročni godišnji programi koji predstavljaju instrumente za ostvarivanje te nacionalne strategije.
Takođe, članom 4. zakona o socijalnom stanovanju predviđeno je da lokalne samouprave, jedna ili više, donose lokalne stambene strategije, čiji je zadatak da na planski način reše tu oblast, odnosno planiraju tu oblast, kako jedne, tako i više lokalnih samouprava.
Ono što je važno, lokalne samouprave i Vlada donose strategije, a implementaciju tih strategija radiće Republička agencija za socijalno stanovanje i neprofitne stambene agencije, koje mogu da se formiraju na nivou jedne lokalne samouprave ili više lokalnih samouprava.
Takođe je važno da ove agencije na nivou moraju da dobiju licence odgovarajućeg ministarstva i ako ne budu poštovale slovo zakona, ta licenca im se može oduzeti.
Zakon ide i malo dalje i definiše merila za izbor onih koji će koristiti stanove iz ovog programa, kao i izvore finansiranja, što je uređeno članovima 8, 10. i 12.
Hoću da kažem da je ovaj zakon proistekao iz određenih aktivnosti koje su se dešavale od 2003. godine pa naovamo. Početak razmišljanja o ovom zakonu jeste bio program SIRP-a, odnosno UN HABITATA, koji se sprovodio u sedam gradova Srbije. Jedan je među tim gradovima i Kraljevo, odakle kao narodni poslanik dolazim.
Danas u Kraljevu zahvaljujući UN HABITAT-u, HELP-u i SDC-u postoji 96 socijalnih stanova koji se po ovoj metodologiji izdaju ljudima za neka sredstva koja su daleko niža, nego kako to izgleda na tržištu. Čini mi se da su za te ljude stvoreni uslovi za normalan život, kako za izbegla, raseljena lica, tako i za domaće socijalno stanovništvo.
S nadom da će i u drugim mestima u Srbiji postojati takvi stanovi koji će rešavati egzistencijalne probleme naših siromašnih porodica, G17 plus će podržati ovaj zakon i nadam se da će ovaj zakon vrlo brzo biti implementiran.
Treći zakon jeste zakon o Fondu zaštite životne sredine i Fond za zaštitu životne sredine je osnovan radi obezbeđivanja sredstava i za podsticanje zaštite životne sredine u Srbiji.
Usvajanjem paketa ekoloških zakona, prvenstveno mislim zakona o održivom korišćenju ribljeg fonda, zakona o ambalaži i ambalažnom otpadu i zakona o upravljanju otpadom, definisane su nove nadležnosti i ovlašćenja Fonda, a samim tim i novi izvori finansiranja.
S jedne strane, u odnosu na zakon iz 2005. godine, kada je Fond počeo i da radi, imate nove nadležnosti, a imate i nova finansiranja, naročito koja potiču od Zakona o ambalažnom otpadu i Zakona o održivom korišćenju ribljeg fonda, i da bi se to sve ispoštovalo bilo je potrebno doneti zakon o Fondu za zaštitu životne sredine.
Ono što je težište politike zaštite živote sredine u razvijenim zemljama i zemljama EU, gde težimo, jeste visok nivo zaštite životne sredine i njeno utemeljenje na klasičnim ekonomskim principima, a to znači zagađivač plaća ili korisnik plaća.
Zaštita životne sredine mora biti usmerena na one koji zagađuju životnu sredinu, na izvore zagađenja, ali se paralelno s tim mora voditi računa i praviti ravnoteža između interesa razvoja i zaštite životne sredine. Sva dokumenta planska koja se donose na lokalu, na regionu i na nacionalnom nivou moraju imati integralni pristup tom planiranju.
Ono što važno, ovaj zakon definiše poslove, položaj i prihod i način korišćenja sredstava Fonda za zaštitu životne sredine i članom 2. je definisano da je osnivač fonda Vlada Republike Srbije, a nadzor nad radom tog fonda obavlja ministarstvo nadležno za poslove zaštite životne sredine.
Članovima 6, 7, 8. i 9. definisani su poslovi koje obavlja fond i čini mi se da je važan član 9. ovog zakona, koji kaže da fond donosi srednjoročni i godišnji plan rada. Srednjoročni plan rada donosi se za period od tri godine i na njega daje saglasnost Vlada, a godišnji je na godinu dana i na njega daje saglasnost ministarstvo za zaštitu životne sredine.
Ono što takođe zakon predviđa jeste da je fond dužan da do 31. marta tekuće godine podnese izveštaj o realizaciji plana za prethodnu godinu i taj izveštaj razmatra Ministarstvo za zaštitu životne sredine.
Članovima 10, 11, 12. i 15. definišu se opšti akti fonda, kao i nadležnosti fonda. Novina je u tome što više fond neće imati nadležni odbor, neće postojati, a upravni odbor se smanjuje sa sedam na pet članova.
Zakonom su definisani prihodi fonda, kao i oblasti u kojima fond može da plasira svoja sredstva. Članom 18. definisano je da korisnici sredstava fonda mogu biti pravna i fizička lica.
Sredstva se dodeljuju putem kredita, dotacija, podsticajnih i bespovratnih sredstava i sredstva se dodeljuju na osnovu javnog konkursa.
Ovde jeste važno da će se sredstva dodeljivati kako lokalnim samoupravama, tako i privatnim preduzećima, odnosno kompanijama koje imaju potrebu za zaštitom životne sredine.
Čini mi se da lokalne samouprave u narednom periodu, da bi koristila ova sredstva, moraće imati dobre projekte i dobre programe. Nisam siguran koliko naše lokalne samouprave u Srbiji mogu u ovom trenutku odgovoriti ovom poslu, ali nalazimo se u tržišnoj ekonomiji, javan je konkurs, pa oni koji budu imali bolje projekte i programe pre će doći do tih sredstava.
Ono što je definisano članom 19. jeste da sredstva moraju da se koriste namenski. Ako ne budu korišćena namenski, ako se to utvrdi, onda ta sredstva moraju da se vrate u budžet fonda.
Predloženim zakonom o fondu unapređuje se sistem upravljanja i zaštite životne sredine, upravljanja zato što ćemo doneti nova planska dokumenta i zato što ćemo imati sigurne i dugoročne izvore finansiranja projekata iz oblasti zaštite životne sredine.
Poštovani predsedavajući, poštovani članovi Vlade, kolege i koleginice narodni poslanici, odavno jedan predlog zakona nije izazvao veću raspravu u Parlamentu Republike Srbije i moja želja je da, u ovom preostalom vremenu koliko naša poslanička grupa ima, kažem neko svoje mišljenje o zakonu o regionalnom razvoju.
Prvo pitanje koje je važno jeste – da li je Srbiji u ovom trenutku potreban zakon o regionalnom razvoju?
Sagledavajući stanje koja sada imamo u Srbiji, gde imate, na jednoj strani, potpunu depopulaciju, privrednu stagnaciju određenog područja, a, na drugoj strani, koncentraciju stanovništva, privrede i velike ekonomske moći, koja je prvenstveno vezana za glavni grad Beograd i nekoliko gradova u Srbiji, onda je na dugi rok to stanje neodrživo.
Iz tog razloga i jeste važno da donesemo zakon o regionalnom razvoju, zakon koji će imati dva cilja. Prvi cilj je stvaranje pravnih i institucionalnih preduslova da se smanje regionalne i unutarregionalne razlike. Drugi cilj je da se preduprede uslovi da se, ne daj bože, ponovo u Srbiji stvaraju uslovi za povećanje siromaštva određenih područja.
S druge strane, zakon o regionalnom razvoju je prvi korak za primenu i sprovođenje određenih strateških dokumenata koje je donela Vlada, i to ranije vlade Republike Srbije, kao što su Strategija regionalnog razvoja Srbije od 2007. do 2012. godine, Strategija smanjenja siromaštva, Nacionalna strategija pristupanja Srbije EU, Strategija podsticanja stranih ulaganja, Nacionalni plan integracije RS u EU i, na kraju, ako pogledamo SSP koji je usvojila ova Narodna skupština, u 113. članu, obaveza EU i Republike Srbije je da nastoje da jačaju regionalnu saradnju i saradnju lokalnih nivoa vlasti.
Potpuno je jasno da je ravnomerni regionalni razvoj dugoročni i zahtevan posao i da traži jaku, efikasnu, stabilnu pravno-institucionalnu infrastrukturu, a to ovaj zakon mora da omogući. Zemlje u okruženju, zemlje u EU, Slovačka, Poljska, Slovenija, Rumunija, Bugarska, imaju slične zakone kao što je ovaj zakon i tim državama su ti zakoni stvorili preduslove da izbrišu, na određeni način, svoje regionalne razlike u razvoju. Potpuno sam uveren da će ovaj zakon u Srbiji omogućiti istu stvar.
Danas se vodila polemika da li je ovaj zakon bio na javnoj raspravi? U obrazloženju piše, 100 dana je ovaj zakon bio na javnoj raspravi. U javnoj raspravi su učestvovali stručni ljudi, ljudi iz javnog sektora, civilnog sektora, održano je nekoliko velikih ''okruglih stolova'' u gradovima Srbije. Prema tome, svi oni koji su želeli da kažu svoje mišljenje o ovom zakonu, imali su tu priliku.
Čini mi se da treba podvući još nekoliko stvari. Ovaj zakon govori da je region definisan kao statistička funkcionalna i teritorijalna celina, koju čini više oblasti, uspostavljenih radi planiranja i sprovođenja politike regionalnog razvoja. Ovaj zakon ne govori ništa o pravnom subjektivitetu regiona.
Ako politička volja u Srbiji, u jednom trenutku, bude bila takva da regioni dobiju pravni subjektivitet, onda će se to desiti i to će Narodna skupština potvrditi. Ne može niko drugi, nego ova narodna skupština.
S druge strane, čl. 8, 9. i 10. definisan je stepen razvijenosti regiona i kako će se on određivati, a čl. 11, 12. i 13. definisali ste istu stvar. Jeste važno da imamo kriterijume kojima će Vlada, nacionalne agencije i regionalne agencije određivati koliko će sredstava kao pomoć dobijati svaka opština. Ne može se više politički prozivati ministar ili neki drugi činovnik. Jednostavno, ovo su jasno definisani kriterijumi, pa argumenti da neko deli pare po partijskoj pripadnosti više neće biti mogući.
Važno je i donošenje razvojnih dokumenata. Važno je doneti nacionalnu strategiju regionalnog razvoja. Ona se donosi na 10 godina i nju potvrđuje Skupština RS, na predlog Vlade. Svaki poslanik u ovoj skupštini će dati svoje mišljenje o nacionalnoj strategiji regionalnog razvoja. Iz te nacionalne strategije, proizaći će i regionalne strategije regionalnog razvoja, koje se donose na pet godina. Ko će ih praviti? Praviće ih Nacionalna agencija za regionalni razvoj, u saradnji sa regionalnim agencijama, a sve uključujući i lokalne samouprave.
Na taj način se pokušava obezbediti da oni koji su birali, a to su građani, svoje političke predstavnike, mogu učestvovati u donošenju kako nacionalne, tako i regionalne strategije, a naročito programa finansiranja razvoja pojedinih regiona.
Nosioci regionalnog razvoja su institucije koje sada postoje. To su resorna ministarstva, Fond za razvoj, agencije za privredne registre, ali stvaraju se i nove institucije. To su Nacionalni savet za regionalni razvoj, Nacionalna agencija za regionalni razvoj, regionalni razvojni saveti, regionalne razvojne agencije i oblasne asocijacije.
Nacionalni savet i regionalni savet donose politiku regionalnog razvoja, ove dve agencije izvršavaju naređenja.
Ono što na kraju hoću da kažem – od ovog zakona imaće koristi stanovnici najugroženijih opština u Srbiji, imaće koristi Agencija za mala i srednja preduzeća Ministarstva ekonomije i regionalnog razvoja, jer će se stvoriti jedna moćna agencija, koja se zove Nacionalna agencija za regionalni razvoj. Potpuno sam ubeđen da će primena ovog zakona smanjiti regionalne razlike u Srbiji, poboljšati kvalitet života, naročito u siromašnim područjima u Srbiji i povećati uposlenost.
(Predsednik: Vreme.)
G17 plus će podržati ovaj zakon i poziva sve ostale poslaničke grupe da, za dobrobit Srbije, podrže ovaj zakon. Hvala.
Poštovani predsedavajući, poštovana gospodo ministri, koleginice i kolege narodni poslanici, pred nama su danas, u ovom kriznom vremenu, dva važna zakona, dva zakona o potvrđivanju garancija prema dve poslovne banke, a to su „Sosijete ženeral banka“ i „Unikredit banka“, gde se naše Javno preduzeće „Putevi Srbije“ zadužuje za ukupni iznos od 175.000.000 evra, a zadužuje se da bi se izmirila dugovanja prema preduzećima za puteve iz cele Srbije za izvedene radove na rehabilitaciji, sanaciji, izgradnji puteva, iz ranijih godina.
Ono što je važno na početku reći jeste da ovaj dug nije nastao za vreme ove vlade. I ministar finansija je rekao da je taj dug nastao ranije; u 2006. godini, kada je formirano preduzeće „Putevi Srbije“, bio je devet milijardi, na kraju 2006. godine 21 milijardu, 2007. godine 25 i na kraju 2008. godine 28 milijardi dinara.
Ono što je važno i o čemu treba diskutovati na početku jeste da li je ovaj dug opravdan ili nije opravdan. S jedne strane, moramo priznati da 2004, 2005, pa i ove godine, u kakvom su nam stanju putevi Srbije, odnosno govorim o putnoj privredi...
Iskreno govoreći, putevi nisu na onom nivou kakav bismo mi želeli. Potrebno je ulaganje da bi se kvalitet puteva podigao na viši nivo, da bismo dobili nove puteve i da bi, na kraju krajeva, a pre par dana razgovarali smo o bezbednosti saobraćaja, bezbednost saobraćaja na putevima Srbije bila bolja.
S druge strane, svi koji se bave politikom znaju da je u ranijim periodima preduzeće „Putevi Srbije“ bilo deo kampanje pojedinih političkih stranaka i sredstvo za ostvarivanje političkih ciljeva pojedinih političkih stranaka.
Iskreno verujem da su ta vremena iza nas i da se nikada više neće desiti da preduzeće „Putevi Srbije“ bude sredstvo za ostvarivanje određenih političkih ciljeva, a to znači za pridobijanje određenih glasova.
Ono što je takođe važno naglasiti u ovom trenutku jeste da ove dugove država mora da izmiri. Mora da ih izmiri iz nekoliko razloga. Jedan je to što naša preduzeća trenutno ne mogu da odrade onaj posao zbog kog su formirana, a to je održavanje puteva.
Kada govorimo o preduzećima koja su izvođači, ona imaju potraživanja od Javnog preduzeća i ne mogu više da se zadužuju kod poslovnih banaka, a samim tim nemaju sredstava ni za zimsko održavanje, a to znači za kupovinu soli, rizle i svega što treba za zimsko održavanje, kao i za letnje, a to je bitumen i ostale stvari koje su važne za izgradnju i rehabilitaciju puteva.
S druge strane, čim su podigle kredite kod poslovnih banaka putarske firme imaju svoje probleme, a to su problemi likvidnosti, što znači da je pitanje da li mogu da isplaćuju i plate, koje su važne za njihove radnike. Dalje, podizvođači su potrebni preduzećima kada se rade putevi ili kada se vrši sanacija i rehabilitacija puteva; čim nemaju prihode od Javnog preduzeća, oni ne mogu da plate svojim podizvođačima. Imate jedan veliki lanac nelikvidnosti. Taj čvor mora u jednom trenutku da se prekine. Mislim da je ovo dobar put da se taj čvor u ovom trenutku prekine.
Ovde je iskreno rečeno kako su „Putevi Srbije“ dobili ovoliki dug, pa se pominjalo da je država u jednom trenutku, da bi se postigao sporazum sa MMF-om, predvidela pet milijardi, pa je povukla pet milijardi itd.; optuživani su pojedini ministri finansija. Samo želim da podsetim na prostu stvar: na početku godine 2006. dug je bio devet milijardi, a na kraju 2006. godine dug je bio 21 milijardu; 2006. godine napravljen je dug od 12 milijardi, a treba da se setimo da je 2006. godina bila izborna godina i tada je napravljen najveći dug.
S druge strane, gospodin Dinkić nije bio predlagač budžeta za 2007. godinu. Ako se setimo, izašao je iz Vlade u oktobru mesecu 2006. godine. Prema tome, ne možemo optuživati gospodina Dinkića da je on kriv zbog toga što nije pet milijardi uplaćeno na račun „Puteva Srbije“, nešto je skinuto zbog dogovora sa MMF-om. Na kraju krajeva, mi poslanici treba da budemo korektni, naročito kada kritikujemo. Pa, poslanici iz tih poslaničkih grupa glasali su za budžet za 2007. godinu. Zašto su pustili budžet, bili su deo vladajuće koalicije, za 2007. godinu ako je bilo važno tih pet milijardi? Vrlo je važno u ovom trenutku reći da se ne može krivica svaliti na neke ljude koji zaista nisu glavni krivci za ovaj dug.
U prilog tome da se nešto čudno dešava u vezi s izgradnjom puteva, a tu je ministar infrastrukture, ponoviću ono što je napisano u nekoliko dnevnih novina – da je za koncesiju Horgoš-Požega, koja je raskinuta, bilo predviđeno da kilometar autoputa kroz Vojvodinu košta dva miliona evra. Kada je bila javna nabavka, ista ta firma, „Alpina - Por“, za kilometar autoputa, ako se ne varam, kroz Vojvodinu, predvidela je 700.000 evra. Nisu dobili. Dobile su naše firme za šeststo i nešto hiljada evra.
Zaista je malo čudno da za godinu dana, iako je kriza, imate, maltene, trostruku razliku u izgradnji kilometra od iste firme. Čini mi se da je to prostor u kome bi državni organi trebalo malo da porade, da vide zbog čega je tolika razlika.
Ono što hoću da kažem jeste da su razgovori o namirenju ovih dugova počeli, ako se ne varam, još za vreme prošle vlade. I Odbor za saobraćaj i veze posvetio je jednu sednicu tome. Takođe, meni je važno ono što je rekla gospođa ministar finansija, da je javna nabavka od strane „Puteva Srbije“ potpuno sprovedena i da su sve poslovne banke koje posluju na teritoriji Srbije mogle da učestvuju u davanju ponude za ovaj kredit; da je najbolja bila ponuda banke „Sosijete ženeral“ i da je njihova kamata euroribor plus 4,5%, a da je druga banka, „Unikredit“, imala nepovoljniju ponudu, pa se pregovorima vratila na ovu ponudu „Sosijete ženeral banke“.
Imam samo jednu jedinu zamerku predlagaču – ovo se moglo staviti makar u obrazloženje ovog predloga zakona. Vaše usmeno obrazloženje na sednici Skupštine za mene lično je sasvim dovoljno, ali prihvatam da je, zbog javnosti i zbog poslanika, to trebalo staviti u obrazloženje zakona. To je još samo nekoliko rečenica i mislim da bi to bilo sasvim uredu.
Ono što je takođe važno, član 4. oba ova zakona govori o tome da Javno preduzeće „Putevi Srbije“ treba da vrati ovaj dug. Važno je u ovom trenutku sagledati da li Javno preduzeće „Putevi Srbije“, uz ovakvo poslovanje, zaista može vratiti ovaj dug. Država sigurno vraća one dugove koji su ratifikovani sporazumima sa međunarodnim kreditnim institucijama Evropske investicione banke, Evropske banke za obnovu i razvoj, Svetske banke, za rehabilitaciju, održavanje i izgradnju puteva. Čini mi se da će Ministarstvo finansija, Ministarstvo infrastrukture i poslovodstvo „Puteva Srbije“ morati ozbiljno da povedu računa da li „Putevi Srbije“ za godinu dana, koliko traje grejs-period, može iz svojih izvornih prihoda vraćati ovaj kredit. Znam da su izvorni prihodi „Puteva Srbije“ prihod od putarine, prihod iz dela akcize na gorivo i dobro je da je taj procenat koji se izdvaja za putnu privredu, odnosno za „Puteve Srbije“ veći nego što je bio ranije, kao i onaj njihov prihod koji se odnosi na priključenje komercijalnih objekata na regionalne, magistralne i autoputeve.
Koliko se sećam, „Putevi Srbije“ imaju oko 50 milijardi prihoda godišnje. Mislim da se tu mora tražiti rešenje da „Putevi Srbije“ sami refinansiraju svoj dug, a da država bude, a mi dajemo danas ratifikaciju, odnosno glasamo o ovom zakonu, garant; ako slučajno dođe do određenih poremećaja, država mora u tom trenutku, da ne bi društvo u celini imalo negativne posledice, da izmiri taj dug prema poslovnim bankama.
Takođe, Ministarstvo za infrastrukturu i „Putevi Srbije“ moraju da vode računa o tome da ovo ne ugrozi tekuće poslovanje „Puteva Srbije“.
Koridor 10 i neki drugi pravci će se graditi iz kredita koje će država povući od stranih kreditora, stranih poslovnih banaka, ali mi moramo da vodimo računa o tekućem održavanju autoputeva, magistralnih i regionalnih puteva.
Mora se voditi računa da preveliko opterećenje „Puteva Srbije“ ne dovede do toga da nam putna mreža propada, a znamo, ako više propada, da ćemo kasnije za saniranje morati da izdvojimo mnogo novca, a siguran sam da država nije toliko bogata.
S druge strane, usvojili smo Zakon o bezbednosti saobraćaja; tekuća aktivnost „Puteva Srbije“ mora da bude na višem nivou, jer ako imate rigoroznije kazne i politiku prema vozačima, onda morate imati kvalitet putne mreže. Važno je da tekuća aktivnost „Puteva Srbije“ nikako ne sme da se dovede u pitanje.
Na kraju, zamolio bih ministra da preduzeće „Putevi Srbije“, vraćam se na početak, više nikada u životu ne bude političko sredstvo pojedinih partija za ostvarenje političkih ciljeva, a to znači za dobijanje glasova.
Svi znamo, važno je u svakom selu imati asfaltni put, važno je da imamo kvalitetne ulice, važno je da imamo kvalitetne puteve, ali ne možemo, da bismo dobili glasove, praviti dugove, a onda će posle nekog vremena te dugove neko drugi da finansira. Moramo da ih finansiramo sada kada su krizna vremena, a ovo je jedna od najdubljih kriza, ne samo kod nas nego i u svetu.
Sagledavajući sve ovo, Poslanička grupa G17 plus će u danu za glasanje podržati ova dva predloga zakona. Nadam se da će za onaj dug koji ostaje, do 27-28 milijardi, Vlada, Ministarstvo i „Putevi Srbije“ naći rešenje da se i on finansira i da posle nekoliko meseci ili godinu dana imamo zdravo preduzeće, koje će biti na ponos Vlade, a i države u celini. Hvala.