Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Saša Maksimović

Saša Maksimović

Srpska napredna stranka

Govori

Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, član 16. stavom 1. tačkom 6) Predloga zakona – predvideli ste pružanje usluga pravnim i fizičkim licima za poslove iz delokruga rad fonda, na osnovu kojih fond stiče prihod koji će se koristiti radi finansiranja zaštite i unapređivanja životne sredine.
Amandman koji sam podneo u ime SNS previđa brisanje stava 1. tačke 6). Razlog za brisanje je svakako sukob interesa u koji će doći fond, pogotovu što je članom 7. stav 1. tačkama 2) i 3) za poslove fonda navedeno – iniciranje i finansiranje projekata iz delokruga rada fonda, posredovanje u vezi sa finansiranjem zaštite životne sredine i obnovljivih izvora energije iz sredstava stranih država, međunarodnih finansijskih institucija i tela, kao i domaćih i stranih pravnih i fizičkih lica.
Fond će praktično pružati usluge u vezi sa finansiranjem pripreme i sprovođenjem razvojnih programa, barem kako ste napisali, projekata i drugih aktivnosti u oblasti očuvanja, održivog korišćenja i zaštite i unapređivanja životne sredine, kao i u oblasti korišćenja obnovljivih izvora energije pravnim i fizičkim licima, a zatim im i odobravati ta sredstva.
Sada, gospodine ministre, pokušajte da me ubedite da ovde neće doći do forsiranja subjekata koji koriste usluge od strane tog istog fonda, odnosno ljudi koji će biti zaposleni u tom fondu.
Pretpostavljam da će te vi tu reći da se sredstva daju na osnovu javnog konkursa koji objavljuje fond i to treba da pruži sigurnost svima koji budu aplicirali za sredstva fonda. Verujte da postoji velika šansa da to ne bude tako. Nažalost, praksa je dokazala da je upravo suprotno.
Još jedan argument koji sam pronašao u članu 6. Predloga zakona koji govori o ovlašćenjima koja ima fond, pa tako u stavu 1. tačka 2) stoji – utvrđivanje bližih uslova koje moraju ispunjavati korisnici sredstava fonda, uslovi i način dodeljivanja sredstava, kriterijuma i merila za ocenjivanje projekata, odnosno zahteva za dodeljivanje sredstava, vršenje nadzora nad realizacijom projekata, načina praćenja namenskog korišćenja sredstava i ugovorenih prava i obaveza, kao i druge poslove od značaja (Predsedavajuća: Poslaniče, vreme je iskorišćeno.) još jedna rečenica. Gospodine ministre…
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, poštovane dame i gospodo iz Ministarstva, amandmanom koji sam podneo na član 2. nakon stava 9. dodaje se novi stav 10. koji glasi: Udžbenik, udžbenički komplet i drugo nastavno sredstvo i pomagalo ne sme imati sadržaje koji su u suprotnosti sa Ustavom Republike Srbije, niti sme sadržati reklamne poruke i oglase“.
Obrazloženje Vlade koje smo dobili je da se amandman ne prihvata jer su sadržaji udžbenika usaglašeni sa nastavnim planom i programom, a nastavni plan i program donosi se u skladu sa zakonom i ne smeju da budu u suprotnosti sa Ustavom, što praktično znači da se to podrazumeva.
Gospodine ministre, mnoge stvari u Srbiji se nažalost „podrazumeva“. Podrazumeva se da i deca treba da uče iz kvalitetnijih udžbenika, što naravno nije do sada slučaj. Podrazumeva se da ti udžbenici budu prilagođeni uzrastu dece, a nisu. Da ne ponavljam primer koji sam koristio u raspravi u načelu, onaj sa polovinama, četvrtinama i bombonama, mogu navesti jedan izvrstan primer udžbenika veronauke za prvi razred, u kome se nalazi rečenica sastavljena od čak 56 reči. Poznato nam je da rečenica za ovaj uzrast ne sme da ima više od sedam reči. Dakle, 56 reči se nalazi u toj rečenici.
Nisam siguran, gospodine ministre, ceneći vašu inteligenciju da vi ili ja možemo zapamtiti rečenicu od 56 reči, a ne deca u prvom razredu. Dakle, kod nas se sve nešto podrazumeva.
To je takođe i izvrstan primer propusta Ministarstva. Na primer, evo kod nas pošto se podrazumeva da je sve u skladu sa Ustavom, podrazumeva se da i Predlog statuta Vojvodine bude u skladu sa Ustavom, pa on to nije. Istina još nije usvojen, ali u ovakvom obliku kakav je, on se podrazumeva da je u skladu sa Ustavom, pa ipak nije. Nažalost, stalno se nešto podrazumeva, ne bi trebalo da se podrazumeva, trebalo bi da piše.
Bojim se da će neko ipak zaboraviti za taj ustav, pored svih zakona koje treba da pročita, da će zaboraviti šta piše u Ustavu i da će na kraju krajeva to promaći Ministarstvu. Ovo nije kritika u ovom trenutku, gospodine ministre.
(Predsednik: Nema više vremena, govorili ste malo duže od dva minuta.)
Nemam vremena više poslaničke grupe uopšte?
(Predsednik: Nema više poslanička grupa vremena, sve ste potrošili.)
Da li mogu samo da završim rečenicu?
(Predsednik: Ima još jedan minut ovlašćeni predstavnik samo. Nije sporno, završite rečenicu.)
Dakle, ne vidim nikakav problem da se ovaj amandman prihvati, jer ni u kom slučaju ne može da naruši zakon, već može samo da ga popravi, što se nadam da ćete ga i prihvatiti.
Dame i gospodo narodni poslanici, amandman koji sam podneo bi podrazumevao da se u članu 31. nakon tačke 5) doda nova tačka 6) koja glasi: „Priručnici za nastavnike“.
Istini za volju, gospodine ministre, jeste vi Predlogom zakona predvideli to pod „ostala nastavna sredstva“. To sam predvideo da bude pod niskotiražnim udžbenicima. Niste se složili s tim. Da vas podsetim šta se sve podrazumeva pod tim niskotiražnim udžbenicima. Dakle, udžbenici na jezicima nacionalnih manjina. Dalje, niskotiražni udžbenik je primeren potrebama učenika sa smetnjama u razvoju i invaliditetom.
Ne mogu da vas ne podsetim da niste ispravili, iako su poslanici SNS insistirali, grešku što ste posebno nadarenu decu svrstali u one sa smetnjama. Da vas podsetim, to je član 77. Zakona o osnovama sistema obrazovanja, i to je nedopustivo.
Ne sme se dozvoliti situacija koja je bila ranije. Vraćam se na priču sa priručnicima za nastavnike. Sada se, recimo, dešava da u jednoj školi dva odeljenja istog razreda koriste različite udžbenike. Koliki je to problem za decu koja pređu iz škole u školu ili iz grada u grad? Postavlja se još pitanje, em što su različiti udžbenici, em nastavnici imaju drugačiji sistem predavanja, deca jednostavno nemaju šansu da se snađu u novoj školi.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovana gospođo predsedavajuća, verujem da se svi možemo složiti oko činjenice da je kaznena politika u Srbiji neefikasna i neadekvatna. Amandman koji sam podneo u ime SNS je u vezi sa odgovornošću lica u pravnom licu, kojim se predviđa povećanje kazni sa 30 hiljada do 300 hiljada u odnosu na predlog Vlade od 20 hiljada do 200 hiljada.
Ovaj amandman je inače, dame i gospodo poslanici, bio svojevrsni eksperiment koji je trebalo da proveri spremnost i iskrenost Vlade u vezi sa kaznenom politikom. Na koji način?
Na svaki amandman koji sam podneo u ovom setu pravosudnih zakona, a vezano za kaznenu politiku, dobio sam odgovor koji je u suprotnosti sa prethodnim obrazloženjem koji mi je Vlada dostavila. Tako da u obrazloženju na ovaj amandman Vlada ne prihvata amandman iz razloga što je zakonom propisano da odgovornom licu može biti propisana kazna u iznosu do 200 hiljada, što znači da zakon ne dozvoljava veću kaznu.
Kada sam vam na Predlog zakona o izmenama i dopunama Krivičnog zakonika predložio drugačiju kaznu, odnosno nešto blažu, odgovor koji sam dobio je da je intencija Vlade pooštravanje kazne.
Pre svega, prvo pitanje bi bilo da li Vlada uopšte zna šta su njene intencije? Ako jednim zakonom predviđa povećavanje, jednim ne dozvoljava povećanje, onda se poziva na to kako je intencija povećavanje kazne, drugim, ne, nećemo povećavati kazne. Da li vi uopšte smatrate da kaznena politika ne može da bude u funkciji prevencije sankcije, niti može da bude efikasna u borbi protiv različitih oblika kriminala? Ako je tako, zašto ste povećavali kaznu u izmenama i dopunama Krivičnog zakonika?
Sada bih želeo da izvučem paralelu sa Zakonom o izmenama i dopunama Zakona o javnom informisanju. Delimično ću vam, nadam se, pomoći oko toga šta su vaše intencije, pošto čini mi se da vi još uvek to niste sasvim, ili se barem u okviru Vlade i ministarstava, niste dogovorili između sebe.
Dakle, evo čista paralela, izmena zakona o sprečavanju pranja novca predviđa kazne od 20.000 do 200.000 za odgovorno lice u pravnom licu, od 500.000 do 3.000.000 za pravno lice, dok u Zakonu o javnom informisanju kazna se kreće od 200.000 do 2.000.000 za glavnog i odgovornog urednika, odnosno 1.000.000. dinara do 20.000.000 miliona za pravno lice plus neke zaštitne mere obavljanja delatnosti.
To znači, praktično, da ako neko prozove ministra Mlađana Dinkića, što čini mi se da jeste bila namera zašto se izmenio Zakon o javnom informisanju, biće kažnjen sa 20.000.000, a ako se neko bavi pranjem novca i finansiranjem terorizma biće kažnjen sa 2.000.000. E sad, građani Srbije pre svega treba da postave sebi pitanje - šta je politika ove Vlade i šta su prioriteti ove Vlade koja treba njih da predstavlja? Da li je to borba protiv pranja novca i finansiranja terorizma ili zaštita lika i dela svemogućeg ministra opšte prakse Mlađana Dinkića?
Dame i gospodo narodni poslanici, amandman na Predlog zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja je jedan iz seta ovih amandmana koji se odnose na član 13. Ovim amandmanom posle poslednjeg stava dodaje se nov stav 12, koji glasi – izuzetno od stava 2. ovog člana, polovini članova prvoimenovanog saveta Nacionalnog prosvetnog saveta mandat traje tri godine.
Gospodine ministre, meni je potpuno jasno da postoji kontinuitet Nacionalnog prosvetnog saveta kao postojećeg organa i da će, kako stoji naravno u prelaznim i završnim odredbama, obavljati dužnost do isteka mandata, sve to tako lepo piše.
Međutim, u članu 12. Predloga zakona jasno i nedvosmisleno stoji, dakle, ovog predloga zakona koji je sada pred nama, i to u stavu 1, da se saveti obrazuju, i to Nacionalni prosvetni savet i Savet za stručno obrazovanje i obrazovanje odraslih.
Dakle, ne piše da su obrazovani, nego da se obrazuju, što znači ono sve što je bilo dosad, sve je u redu, lepo i krasno, ali sada pravimo nove savete.
Podržavajući kontinuitet Nacionalnog prosvetnog saveta, da li vi u stvari hoćete da kažete da 43 člana tog Nacionalnog prosvetnog saveta tj. tri člana iz reda akademika, članovi iz redova profesora univerziteta, nastavnika, društva fizičara itd, da ih sada ne nabrajam sve, onako kako ste vi to nabrojali, odnosno sve uslove koje ste postavili u članu 13, da li oni svi ispunjavaju te uslove?
Da li su to te sve eminentne veličine dostojne Nacionalnog saveta ili jednostavno želite da nam pokažete, odnosno javnosti u Srbiji, svu vašu tu političku tolerantnost prema političkim strukturama koje ste nasledili i da ćete sve u stvari svoje stranačke političke obaveze, koje se nekako u ovoj državi i podrazumevaju, usmeriti na recimo direktore škola?
Ne kažem na ono sve što je dosad bilo, nego da ćete sada, jer nekako ta vaša ministarska funkcija i nosi određene obaveze, naravno, političke. Nažalost, u ovoj državi je još uvek takva.
Evo, iz diskusije mojih kolega čujemo da su već počele smene nekih direktora, ne kažem da ste direktno vi, barem zasad.
Verujem da ste vi inteligentan čovek, pošto nismo imali nažalost priliku nikad da se upoznamo, ali ovako iz vašeg govora vidim da ste inteligentan čovek, pa ne mislim da biste vi to lično radili, kako vi kažete, vi ste i odbili da o tome odlučujete. Ne verujem da biste to svakako radili toliko javno.
No, u svakom slučaju, mi se zalažemo za doslednost u zakonu, ako važi za Savet za stručno obrazovanje i obrazovanje odraslih, onda mora da važi i za Nacionalni prosvetni savet, pogotovo gospodine ministre, što to jasno tako i piše u zakonu.
Dame i gospodo narodni poslanici, amandman koji sam podneo u ime poslaničke grupe Srpske napredne stranke je u stvari pojašnjenje predloženog člana 26, i to u stavu 1, a u skladu sa članom 22, odnosno stavom 3. ovog predloga zakona.
Član 26. stav 1. glasi - o zahtevu za predaju okrivljenog Međunarodnom krivičnom sudu odlučuje nadležno veće. Amandmanom je predviđeno da se tačka briše, a da se dodaju reči "Okružnom sudu u Beogradu", što je potpuno u skladu sa članom 22. stav 3, kako sam rekao, koji glasi - za odlučivanje o postupku predaje nadležan je Okružni sud u Beogradu.
Međutim, Vlada je dala sledeće obrazloženje: da ne prihvata amandman iz razloga što su prihvaćeni amandmani narodnog poslanika Nenada Konstantinovića na član 22. i 24. Predloga zakona, koji uređuju nadležnost suda u postupku predaje okrivljenog Međunarodnom krivičnom sudu, ovo sada je bitni deo rečenice - a koji su usklađeni sa odredbama novog zakona o uređenju sudova.
Suštinski, ovim amandmani, tj. moj i amandman gospodina Konstantinovića jesu u nekom delu slični, odnosno isti, ali se potpuno slažem sa mišljenjem koje je Vlada ovde dala, odnosno obrazloženjem da amandman kolege narodnog poslanika Nenada Konstantinovića bolje reguliše pitanje nadležnosti sudova, kao i eventualni vakuum koji bi nastao od okružnog suda do formiranja višeg suda u Beogradu.
Međutim, postavlja se pitanje - kakve to zakone piše Vlada, odnosno nadležno ministarstvo, kada su u stvari neusaglašeni sa drugim zakonima? Ovde je sama vlada priznala da su amandmani koje je predao gospodin Konstantinović, odnosno predložio, usklađeni sa odredbama novog zakona o uređenju sudova, što znači da Predlog zakona koji je pred nama nije usklađen.
Dakle, šta piše Vlada, kakve to zakone predlaže, kakve zakone predlaže nadležno ministarstvo?
Meni kao narodnom poslaniku jeste dozvoljeno da ne poznajem sve zakone iz neke oblasti, međutim, Ministarstvo odnosno Vlada takav luksuz sebi ne može da dozvoli.
Postavlja se pitanje sposobnosti ljudi koji sede u ministarstvu ili u Vladi, da li čitaju svoje zakone koje su sami predložili i ova ih Narodna skupština usvojila, postavljam pitanje vama, a vi ga postavite na kraju krajeva sami sebi.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, svoje izlaganje ću više opredeliti ka Predlogu zakona o udžbenicima i drugim nastavnim sredstvima, jer ga posmatram kao osnov za poboljšanje kvaliteta obrazovanja u Srbiji.
Pred nama je Predlog zakona koji bi trebalo da uredi oblast izdavanja udžbenika, da podigne kvalitet i spreči monopol u oblasti izdavanja udžbenika. Kako rekoh, trebalo bi. Ovim zakonom bi trebalo da se stvore jednaki uslovi za izdavanje udžbenika za sve izdavače, što podrazumeva izjednačavanje državnog izdavača, odnosno Zavoda za izdavanje udžbenika i nastavna sredstva i privatnih izdavača, u uslovima tržišne konkurencije.
Međutim, u ovom zakonu ima mnogo nedorečenosti, nepreciznosti, nejasnog, a bogami i lošeg. Činjenice su sledeće – polje produkcije udžbenika u Srbiji je trenutno potpuno neuređeno, možemo reći čak i haotično. Ne postoje definisane jasne procedure, a na snazi je još uvek stari zakon iz, kao što vam je poznato, iz 1993. godine, sa sve izmenama i dopunama zakona iz 2006. godine.
U međuvremenu je Ministarstvo sprovelo ogled ili eksperiment, kako hoćete, koji je takođe imao svoje probleme, a naravno, sa tim problemima nastupile su i posledice. Dosadašnji eksperiment nije pokazao da je dosadašnja demonopolizacija donela neki bitniji kvalitet udžbenika, izuzev po šarenilu udžbenika, lepših boja, kvalitetnije štampe, što je pomak ka boljem, ali u svakom slučaju nije dovoljno.
Ako uporedimo rezultate komparativnih analiza starih i novih udžbenika, što se tiče sadržaja i načina prezentovanja gradiva u udžbenicima, suočavamo se sa činjenicom da su neke stare greške ponovljene i u novim alternativnim izdanjima, ali i da su napravljene brojne nove greške u novim izdanjima udžbenika.
Činjenica je da je veliki broj udžbenika iz kojih uče đaci u Srbiji zastareo, napisan jezikom koji nije primeren uzrastu kojem je namenjen i opterećen je gomilom nerazumljivih termina, ali i kardinalnih nedopustivih grešaka, kakav je primer matematike za drugi razred osnovne škole.
Pošto je malo i duhovit, pročitaću ga poslanicima, a i da podsetim gospodina ministra, pretpostavljam da zna već za takvu neku lekciju. Lekcija se zove Polovina i četvrtina. Zadatak glasi ovako – Jova daje Aci četvrtinu svojih bombona, Aca mu kaže da je cicija i da želi bar polovinu bombona. Pitanje glasi – podsećam, radi se o udžbeniku iz matematike – šta misliš o Aci?
Ovo je potpuno primer jednog besmislenog zadatka i pokazuje neozbiljnost i izdavača koji je izdao takav udžbenik, ali bogami i Ministarstva koji je taj udžbenik propustilo da vrati, ne odobri ili kako god hoćete.
Ovo sve nije neko veliko iznenađenje s obzirom, gospodine ministre, da vaši pomoćnici pišu udžbenike za srpski jezik, udžbenike za francuski jezik, naravno za izdavača državnog, odnosno za Zavod za udžbenike i nastavna sredstva, pa tako dolazimo u situaciju da se spisak odobrenih udžbenika pojavi nakon što su udžbenici odštampani bez ocene i odobrenja, i u velikoj meri kupljeni od strane roditelja sa obećanjem iz Ministarstva da će sve biti u redu i da će udžbenici biti odobreni.
Šta sada? Sada privatni izdavači tuže državu, a roditelji koji su kupili knjige pojedinih izdavača, uglavnom na kredit i na čekove, mogu sada te knjige da bace u đubre, odnosno verovatno su ih i bacili do sada.
Problem u ovim našim udžbenicima su i arhaizmi, strane reči i stručni termini koji nisu objašnjeni, pa samo zbunjuju decu. Nema povezivanja stručnog znanja sa školskim i životnim iskustvima koju deca imaju. Sadržaji nisu izloženi na taj način da detetu pruže mogućnost za samostalni rad, ali je neko zbog toga genijalno smislio, naravno, obavezne radne sveske, koje roditelji moraju da plate, a da učitelji što manje rade.
Deca, kao što vam je poznato, uče lekcije napamet, iz loših udžbenika, iz udžbenika koji nisu primereni njihovom uzrastu, zastarelih. Na časovima popunjavaju radne sveske, i naravno, pri tom, ništa ne nauče. Samim tim, nemaju ni neku veliku volju ni da uče.
Ono što me plaši da će se ovim predlogom zakona situacija pogoršati sa jedne strane. Istina je da će proces odobravanja udžbenika biti bolje uređen, ali sa druge strane postoji mogućnost da dobijemo čistu komercijalizaciju tržišta udžbenicima, a da kvalitet bude potisnut u drugi plan.
Kvantitet ne znači nužno i kvalitet, to vam je jasno, pogotovo ako Ministarstvo ostane ovako inertno sa postupcima kako je do sada bilo. Iskreno se nadam da ćete to, gospodine ministre, promeniti. Dovoljno vremena ste ministar, mislim da je vreme da Ministarstvo počne da funkcioniše kako treba.
U prilog mom razmišljanju su i dosadašnji postupci Ministarstva, ali i Predlog zakona o udžbenicima i drugim nastavnim sredstvima koji se nalaze pred poslanicima Narodne skupštine Republike Srbije.
Idemo ovako, po nekim bitnijim članovima, član 15. Predloga zakona u kojem stoji da – izdavač podnosi Ministarstvu zahtev za odobrenje udžbenika u roku od 60 dana od dana donošenja novog nastavnog programa. Sada vas pitam, kakav je to kvalitet udžbenika koji treba da se napiše, odnosno da se uradi za 60 dana, pogotovu što izdavač u tri primerka mora podneti i elaborat, sa grafički, likovno i tehnički oblikovanim rukopisom udžbenika?
Elaborat, inače, izdavača o rukopisu udžbenika sadrži, kako ti inače stoji u članu 13. Predloga zakona, najmanje tri pojedinačne recenzije, zajedničku zaključnu ocenu recenzentske komisije o usklađenosti teksta i likovnih sadržaja rukopisa udžbenika sa nastavnim planom i programom ili programom ogleda, utvrđenim standardom kvaliteta udžbenika, ciljevima obrazovno-vaspitnog rada i razvojnim nivoom učenika određenog uzrasta, kao i ocenu o jezičkoj uređenosti teksta, odluku nadležnog organa izdavača o usvajanju rukopisa.
Pa zatim komisije za versku nastavu ukoliko se radi o udžbenicima iz veronauke ili za udžbenike na jeziku nacionalne manjine. Pored svega, ovo mora sadržati i mišljenje nacionalnog saveta nacionalne manjine i da ne čitam dalje. I to sve za 60 dana, gospodine ministre. Naravno, sa sve pisanjem tog udžbenika.
Nema tu nikakvog govora o kvalitetu udžbenika, jer je nemoguće sve to postići za tako kratko vreme. To ćete promeniti! Dobro. Poslanici SNS su i podneli amandman čak i na član 15, koji produžava na neki period od 90 dana. Mislim da bi čak trebalo možda i ukinuti taj vremenski rok bilo koje vrste, da li 60 ili 90 dana, ali poznajući funkcionisanje ove Vlade, ako se traži brisanje nekog člana obično se to odbija bez nekog većeg obrazloženja.
Sledeći problem ovog predloga zakona je što zakon ne rešava pitanje raspisivanje konkursa ili javnog poziva, ili bilo kojeg drugog načina obaveštavanja izdavača i široke javnosti za izdavanje svih udžbenika, tako da se ne zna da li je konkurs praktično stalno otvoren, uopšte ga nema i kako će ta šira javnost i izdavači biti obavešteni? Da li putem SMS-a, da li Poni ekspresom ili na koji drugi način.
Predlog zakona je Vlada Republike Srbije usvojila da bi ga stavila u skupštinsku proceduru po hitnom postupku, uz tvrdnju da se donošenjem ovog zakona po hitnom postupku uvodi pravna sigurnost za sve izdavače da se rukopisi udžbenika odobravaju za upotrebu pod jednakim uslovima – propisivanjem standarda, procedura i rokova u postupku odobravanja udžbenika, odnosno sprečavaju se štetne posledice (sada čitam ono što piše u obrazloženju zakona) po organe i organizacije, a da se odobravanje udžbenika vezuje za školsku godinu.
S obzirom na to da je donet novi nastavni program za sedmi razred osnovne škole, neophodno je obezbediti pravne pretpostavke za primenu ovog zakona i propisa donetih na osnovu njega pre početka naredne školske 2010/2011. godine. To je, gospodine ministre, čista besmislica. Zašto?
Isticanje činjenica u navedenom obrazloženju, da se hitnost postupka za donošenje ovog zakona vezuje za školsku godinu, a s obzirom na to da je donet novi nastavni program za sedmi razred osnovne škole, uopšte nije merodavan.
Postupak za odobravanje udžbenika treba da se sprovodi po postojećim važećim propisima. Vi ste toga svesni.
Jasno u završnim i prelaznim odredbama ovog predloga zakona stoji da će podzakonski akti za sprovođenje ovog zakona biti doneti u roku od šest meseci od dana stupanja na snagu ovog zakona, a da su izdavači dužni da usklade svoja poslovanja sa odredbama ovog zakona u roku od godinu dana od dana stupanja ovog zakona. Dakle, teško da će biti po novom programu, barem za sedmi razred.
U obrazloženju za donošenje zakona po hitnom postupku došlo je i do zamene teza. Navodi se da se odobravanje udžbenika koje su izdali privatni izdavači obavljalo bez propisanih standarda. Gospodine ministre, po kojim standardima su se do sada izdavali ti udžbenici? Hajde sada za privatne izdavače još kako-tako, ali po kojim standardima je Zavod za izdavanje udžbenika izdavao ako nisu bili standardi?
Na kraju krajeva, cilj zakona ne sme da bude sprečavanje štetnih posledica za organe i organizacije, kao što je navedeno u razlozima za donošenje po hitnom postupku, već stvaranje kvalitetnih udžbenika. Tu se verovatno slažete.
Broj izdavača u svakom slučaju nije tačka od koje treba krenuti u rešavanje problema produkcije udžbenika, mora se prvo kreirati opšta politika izdavanja, podizanje kvaliteta udžbenika.
Činjenica je da uglavnom bogate zemlje, u kojima postoji tzv. razvijeno tržište, štampanje udžbenika se može prepustiti tržišnim mehanizmima. Srbija je nažalost siromašna država koja ima želju, ima obavezu da u praksi sprovede načelo kvalitetno obrazovanje za sve, međutim, da bi se to sprovelo moraju se pažljivo birati rešenja koja će podsticati kvalitet udžbenika, a istovremeno voditi računa i o socijalnom aspektu.
Za sada je javna tajna, na nesreću, da rabat i slične stvari utiču na opredeljenje škola za udžbenike, a pribojavam se da će ta praksa postati redovna sa usvajanjem ovakvog zakona.
Gospodine ministre, nadam se da mi kolege poslanici neće zameriti, iskoristiću priliku da pored svih kritika pohvalim jedan član zakona. To je bio član 3. stav 1. zakona koji kaže: "Udžbenik se štampa na srpskom jeziku, ćiriličnim pismom". Iako Ustav nedvosmisleno potvrđuje ćirilicu kao zvanično pismo u Republici Srbiji, svedoci smo da korišćenje latinice i nesrećnom amerikanizacijom srpskog jezika gubimo, polako ali sigurno, nacionalni identitet, tako da je pohvalno što se zakonopisac setio da unese ovaj član u zakon.
S druge strane, ministar Obradović, u nekom intervjuu, vi ćete se bolje setiti, gospodine ministre, u kome ste izjavili: prednacrt zakona za udžbenike i druga nastavna sredstva pisali su sami izdavači, predstavnici Zavoda i predstavnici udruženja izdavača. Je l' tako bilo?
Gospodine ministre, nedopustivo je da zakon pišu oni na koje se zakon odnosi, bilo da su iz državnog, privatnog preduzeća ili fizička lica. Na šta bi u stvari ličio pravni poredak ove države kada bi svako pisao zakon onako kako njemu odgovara i za sebe vezan?
Iz svih do sada nabrojanih razloga poslanici SNS ne mogu i neće glasati za Predlog zakona o osnovama sistema obrazovanja i vaspitanja, ni za Predlog zakona o udžbenicima i drugim nastavnim sredstvima.
Dame i gospodo narodni poslanici, amandman na Predlog zakona o komunalnoj policiji koji sam podneo ispred SNS predviđa brisanje stava 4. u članu 10. Odnosno, ovde je došlo do tehničke greške, pošto se ono o čemu ću pričati i sam amandman odnosi na stav 3 (ali to sad toliko nije bitno), koji se odnosi na sredstva prinude koja su kroz ovaj zakon predviđena.
Smatram da sredstvima prinude mogu da raspolažu samo pripadnici MUP-a, i to iz više razloga. Osnovni razlog bi svakako bila obuka koju bi potencijalni komunalni policajci trebalo, odnosno morali da prođu. S druge strane, dovodi se u pitanje efekat koji bi ostavili na građane. Da li bi nošenje tih palica i lisica građani shvatili kao provokaciju i da li bi ti komunalni inspektori praktično stvarali odbojnost?
Nadležnosti komunalne policije nisu dovoljno definisane i s obzirom na to da im se nadležnosti prepliću sa policijom, postavlja se pitanje potrebe postojanja sredstava prinude. Moram da izrazim sumnju u opravdanost ovih mera, jer smatram da se ništa neće promeniti ovim zakonom u efikasnosti i reagovanju nadležnih povodom ugrožavanja imovine, javnog reda i mira itd.
Ako je ideja Ministarstva bila da zaštiti komunalnog policajca kao pojedinca, to je još gora varijanta. Sa tom palicom, a bez vatrenog naoružanja – moram da napomenem da se ni u kom slučaju ne zalažem za otvoreno nošenje vatrenog oružja niti za naoružavanje komunalnih policajaca – vi od komunalnih policajaca pravite glinene golubove, odnosno niti će oni biti zaštićeni, niti će te palice smeti da upotrebe. Činjenica je da u Srbiji, nažalost, građani pucaju i na prave policajce, a ne da neće na komunalnog policajca.
Šta to znači? Znači da će komunalni policajci naplaćivati kazne ljudima koji prodaju kupus van pijačnog mesta, a okretaće glavu od onih koji su naizgled problematični.
Najbolji primer besmislenosti odredbe zakona vezane za sredstvo prinude bi možda bili ribočuvari. Da vas podsetim da su donedavno vršeni oružani napadi na ribočuvare, vezivane im ručne bombe za mreže, i slično. Šta će se tek desiti komunalnim policajcima, koji realno pokrivaju mnogo više oblasti?
Obrazlažući Predlog zakona o komunalnoj policiji u Skupštini Srbije ministar Milan Marković je naveo da će komunalna policija biti na usluzi građanima i rešavati probleme koji im svakodnevno zagorčavaju život, kao što su buka iz kafića, nepropisno šetanje pasa, nesavesno ponašanje u saobraćaju i narušavanje čistoće javnih površina. Sada je tim komunalnim policajcima neophodna palica i lisice da bi kaznili građane koji nepropisno šetaju pse, narušavaju čistoću javnih površina itd.
Srpska napredna stranka ne može da glasa za Predlog zakona koji će naneti, pogotovo u ovim odredbama zakona, mnogo više štete nego koristi.
Zbog svih razloga koje sam naveo trebalo bi da razmislite o brisanju članova koji podrazumevaju sredstva prinude i da prihvatite amandman koji smo podneli kolege iz SNS i ja.
Hvala, gospođo predsedavajuća. U ime poslaničke grupe zamolio bih vas da ovo vreme koje je koristio narodni poslanik Delić uračunate u vreme ovlašćenog predstavnika, s obzirom na to da je narodni poslanik Božidar Delić ovlašćeni predstavnik.
Morao bih se složiti sa kolegom Delićem i kolegom Mićom Rogovićem koji su podneli amandman ispred poslaničkog kluba SNS, koji se odnosi na sredstva za podsticanje programa koje realizuju udruženja i nedostajući deo sredstava za finansiranje programa od javnog značaja.
Gospođo predsedavajuća, mislim da je stvarno neophodno prisustvo ministra, jer je ovo izuzetno bitan amandman, koji u ovom slučaju nema ko da prihvati.
Ne postoji ovlašćeni predstavnik vladajuće većine, ne postoji ministar (u stvari, ne da ne postoji, ali nisu trenutno prisutni), tako da je potpuno besmisleno.
Želeo bih da mi ministar, nema potrebe da mi odgovara, nije dan za postavljanje pitanja, ali bih voleo da mi odgovori, makar klimanjem glavom, na jednu vrlo bitnu stvar, a to je da li je odbrana i bezbednost bitnija od zaštite životne sredine i zaštite životinja? Iako mislim da su to bitne oblasti, nikako ne mogu biti bitnije od odbrane i bezbednosti i spasavanja, pa bih predložio da date pauzu dok se ministar ne udostoji da poseti Skupštinu. Hvala.
Hvala. Dame i gospodo narodni poslanici, poštovano predsedništvo, gospođo ministre, amandman koji sam podneo na član 24. glasi: „U članu 24. stav 3. broj 90 menja se brojem 30.“ Potpuno je identičan, znači, u zarez, amandman koji sam podneo u ime Poslaničke grupe SNS sa amandmanom koji su podnele kolege iz DSS-a, iako bez konsultacija, što bi trebalo da vam znači da je ovaj amandman ipak dobar, smislen.
Obrazloženje Vlade govori da ste se više vodili interesima osiguravajućih društava, nego građana. To se, čini mi se, upravo vidi na ovom članu, s obzirom na to da obrazloženje Vlade glasi: „Amandman se ne prihvata iz razloga što je predloženi rok u skladu sa razvijenošću tržišta osiguranja, odnosno rokom u kojem društva za osiguranja moraju da izvrše sve potrebne radnje kako bi se na pravi način odgovorilo oštećenom po pitanju njegovog zahteva.“
Koja je to procedura, koje su to potrebne radnje, tako silne i velike, koje treba osiguravajuće društvo da učini? Hajde da se podsetimo šta je procedura, u stvari, za potraživanje osiguranja od autoodgovornosti: dakle, nakon udesa koji se desio, dva sata čekanja policije i nije toliko strašno; čekanje policijskog zapisnika od dve do tri nedelje, zatim popravka vozila, pa zatim ovaj vremenski period koji ste vi predvideli od 90 dana i nakon svega toga još i potencijalno suđenje. Dakle, oštećeno lice može da se oprosti od svog vozila na pet-šest meseci, sigurno, ili da u međuvremenu kupi drugo da bi moglo da vozi dok ovo ne bude rešeno i popravljeno.
Neophodno je, i mislim da ćete se tu složiti, da se što više pojednostavi procedura i smanje rokovi da bismo građanima olakšali postupak nadoknade štete. U svakom slučaju, sa ovim predlogom zakona to neće biti slučaj, a ja se iskreno nadam da ćete ovaj amandman, kao i ostale amandmane poslanika SNS, a i kolega iz DSS, prihvatiti. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani predsedavajući, gospođo ministarka, čitajući ovaj predlog zakona o regionalnom razvoju, uvideo sam svu besmislenost ovog i ovakvog zakona, s obzirom na to da ovakav vid decentralizacije nije decentralizacija.
Neću biti toliko oštar kao moje kolege da tvrdim da je ovo cepanje Srbije, iako bih se, na prvu ruku, mogao složiti s tim, već vidim da ste pronašli novi način da dođete do sredstava, ovoga puta iz pristupnih fondova EU, ali se pribojavam da će iz tih sredstava najmanju korist imati korisnici kojima su sredstva najpotrebnija, a to su lokalne samouprave.
Prava i suštinska decentralizacija bi bila na nivou lokalnih samouprava, za koju se SNS i zalaže, a ne na nekakvom regionalnom nivou, za koji ne mogu da pronađem nikakav poseban smisao, izuzev neke formalne virtuelne decentralizacije, čija je suština udomljavanje preostalih članova stranke G17 plus. Objasniću zašto.
Iako smatram da je ovaj zakon teško popraviti amandmanima, skoro je i nemoguće, podneo sam amandman, iz jednog jedinog razloga, što mi je poznata tvrdoglavost ljudi iz G17 plus i trajnost u ovakvim i sličnim glupostima. Dokaz za ovakve tvrdnje je i član 31, koji predstavlja mandat predsednika i članova regionalnog razvoja u trajanju od pet godina, što nije ni primereno ni logično rešenje.
Amandmanom koji sam podneo ispred SNS-a predviđa se smanjenje trajanja mandata sa pet na četiri godine.
Da vas podsetim, članovi regionalnog razvojnog saveta su predstavnici lokalnih samouprava, predstavnici gradskih opština, predstavnik Vlade itd. Dakle, sve su to političke funkcije, ali sa trajanjem mandata od najviše četiri godine; jedino će članovi saveta imati mandat od pet godina.
Onako kako ja vidim, svesni ste da vlasti posle sledećih izbora neće biti, pa da zadržite koliko-toliko upravljanje tokovima novca, ili mislite, s druge strane, da ćete biti doživotno na tim funkcijama.
Što se tiče obrazloženja Vlade, ono je toliko besmisleno da vam ga moram pročitati, čisto radi vas, gospođo ministar, kolega poslanika i građana Srbije, jer čini mi se da bi i mala deca dala smislenije i bolje obrazloženje: ''Amandman se ne prihvata iz razloga što je mandat predsednika i nekih članova regionalnog saveta vezan za izborni ciklus, a može biti kraći od četiri godine, odnosno duži od četiri godine''.
Ne može biti duži od četiri godine, može biti kraći, jer svi koji će biti članovi saveta postavljaju se na period od četiri godine, tako piše u svim zakonima, izuzev ovde. Predlog zakona je vrlo jasan – mandat predsednika i članova regionalnog saveta traje pet godina, to je član 31, dok član 24. kaže – mandat predsednika i članova Nacionalnog saveta traje pet godina. Znači, nema manje, nema više, traje pet godina. Nažalost, niste predvideli ovim predlogom zakona ni način njihovog razrešavanja. Jednostavno, pet godina, i to je to, ne daj bože neki smrtni slučaj nekog od članova saveta, on ostaje i posmrtno član saveta.
Možete me ubediti da nisam u pravu tako što ćete prihvatiti ovaj amandman, kao i amandmane svih kolega iz SNS-a. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovano Ministarstvo, amandman koji sam podneo na član 12. Predloga glasi: u članu 12. stav 2. reči "trećine graviditeta" zamenjuju se rečima "polovine graviditeta". Šta ovo znači? Praktično, znači neograničenje rada radnih životinja.
Razlog zbog kojeg sam podneo ovaj amandman je, pošto se ovaj član zakona odnosi na radne životinje u službi, odnosno službene pse, policijske i vojne, mislim da to ograničenje ne bi trebalo da postoji barem do polovine graviditeta, jer mislim da tu i nema smetnji.
Pri čitanju ovog zakona ne mogu da se ne osvrnem, a to je ono što me posebno pogodilo, na Zakon o radu. Naravno, vi ćete pitati kakve sada ima veze Zakon o radu sa zakonom o dobrobiti životinja, ali iako se slažem da je dobrobit životinja vrlo bitna stvar, da su životinje nesvesna bića kojima čovek obezbeđuje zaštitu.
Međutim, pročitao bih vam član 90. Zakona o radu, a vi ćete povezati zašto i na koji način se ovo odnosi sa zakonom o dobrobiti životinja.
Član 90. glasi: "Zaposlena žena za vreme prve 32 nedelje trudnoće ne može da radi prekovremeno i noću, ako bi takav rad bio štetan za njeno zdravlje i zdravlje deteta, na osnovu nalaza nadležnog zdravstvenog organa".
Šta hoću da kažem? Nažalost, ljudske trudnice rade skoro punu trudnoću, a vi vrlo dobro znate kako kod privatnih poslodavaca to funkcioniše, rade do zadnjeg dana porođaja, maltene bez ikakve zaštite, a mi se bavimo zaštitom životinja. Ipak bi trebalo da nam je prioritet ljudski rod.
Potpuno se slažem da treba zaštititi životinje i ovo je dobar zakon. Naravno, ukoliko prihvatite amandmane poslanika SNS, za koje mislim da su stvarno na mestu, ali morate voditi računa malo više i o ljudima.
Hvala, gospođo predsedavajuća. Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre,  amandman na član 199. Predloga zakona o bezbednosti saobraćaja na putevima se odnosi na Agenciju za bezbednost saobraćaja.
Poslanici SNS će vas, kako smo vam ranije i obećali, podsećati i svaki put kritikovati kada se radi o osnivanju nove agencije dok god vi ne kažete – dosta je bilo, sada smo stvarno preterali sa osnivanjem agencija za sve i svašta, mogli bismo da počnemo i sa ukidanjem istih. Ovaj predlog zakona treba da poveća bezbednost učesnika u saobraćaju, a ne da bezbednost bude izgovor za izmišljanje budžetskog korisnika, nevezano za to kako će se on finansirati u početku ili kasnije, donacijama iz budžeta itd.
Nažalost, gospodine ministre, koliko vidim, niste imali preteranog razumevanja za argumentacije poslanika opozicije koje su vam iznosili u raspravi u načelu, pa ću vas podsetiti na neke od bitnih kritika koje su poslanici poslaničke grupe Napred Srbijo izneli u raspravi, odnosno iskoristiću priliku da o ključnim nedostacima zakona informišem više građane nego vas, s obzirom da vas to baš preterano i ne interesuje. Čini mi se da sam u raspravi u načelu bio i jedini uskraćen za odgovor, jer ste izašli, a drugi ministar nije bio tu, ali dobro.
Ukazivali smo vam na lošu infrastrukturu, što vi, naravno, već znate, ali vas više interesuje osnivanje agencija nego problemi sa lošom signalizacijom. Takođe nas brine i odredba zakona vezana za, tada nisam dobio odgovor, čini mi se da je to i dalje vrlo loša odredba, koja se tiče vozača autobusa u gradskom saobraćaju.
Da vas podsetim, to je ona tema sa vožnjom od osam sati uz pauzu od pet minuta, što je neizvodljivo, vrlo opasno itd.
Da okrenemo malo na šalu. Bilo bi dobro, čini mi se, gospodine Mrkonjiću, da ste vi ili gospodin Dačić ovim predlogom zakona predvideli striktno radno vreme parlamenta, s obzirom da poslanici pet radnih dana rade bez prekida u vremenskom periodu od 7.00 do 22.00 ili 23.00 časa, tu računam i vreme puta. Šta mislite, da li su narodni poslanici opasni po saobraćaj posle tolikog radnog dana? Cilj je, čini mi se, samo izglasavanje što većeg broja zakona. Da li smo mi opasni kada se posle 23.00 časa vraćamo kući, posle celog radnog dana? Čini mi se da jesmo. Verujem da ćete se i vi složiti sa mnom.
Ukazivali smo, takođe, na besmislenost 17 kategorija za motorna vozila. Da podsetim građane i vas, gospodine ministre, da onaj ko ima vozačku dozvolu ''B'' kategorije ne može da vozi moped, odnosno bicikl sa motorom, što je sasvim smešno. Verujem da se vi ne slažete sa mnom, ali ponovo kažem, poređenja radi, automobil od pet hiljada kubika, 300 kilometara na sat, i moped, koji po vašem ograničenju, slažem se, neka bude 35 kilometara na sat, ali da osoba koja ima ''B'' kategoriju ne može da upravlja biciklom sa motorom - to je apsurdno, čini mi se.
Ono što mi se najviše ne sviđa u ovom predlogu zakona je policijski čas, kako sam ga nazvao, koji uvodite za osobe sa probnom vozačkom dozvolom. Zabrana se odnosi na upravljanje motornim vozilom od 23.00 sata do 5.00 sati ujutru. Čini mi se da je ova odredba zakona protivustavna i diskriminaciona, i nimalo mi se ne sviđa.
Inače izuzetno poštujem policiju i rad policije. Možda će vam se dopasti ovo što ću reći, u nekim slučajevima čak treba i povećati ovlašćena policije (ne mislim na saobraćajnu policiju, već inače na policiju). Ali, što je mnogo, mnogo je. Ova odredba je stvarno diskriminaciona i, po mom mišljenju, protivustavna. Vi uvodite policijski čas, to se drugačije ne može nazvati.
(Predsedavajuća: Narodni poslaniče, vreme na raspolaganju vašoj poslaničkoj grupi je iskorišćeno.) Evo, završavam. Ako mi dozvolite, samo da završim. (Predsedavajuća: Deset sekundi.)
Dobro, za kraj, kritika predsednici Slavici Đukić-Dejanović i vama, gospođo Čomić. Podneo bih veći broj amandmana, ali nisam imao vremena. Nadam se da ćete prekinuti sa praksom da zakazujete sednice danas za danas, sa rokom za predaju amandmana do danas u ponoć, a bez obaveštenja na kućnu adresu poslanicima koji trenutno nisu u Beogradu.
Nadam se da bi ovaj zakon sa većim brojem amandmana bio bolji, ali situacija je takva. Hvala.
Hvala, gospođo predsedavajuća. Gospodine ministre, žao mi je ako ste se lično prepoznali. Nadam se da ste slušali sve ono što sam govorio, a ne samo tu rečenicu. Ali, šest godina, sami ste rekli, čekanja ovog zakona u nekoj fioci za njegovo donošenje, zar ne mislite da je neozbiljno zakazivati sednicu dan za dan sa rokom predaje amandmana do ponoći? Mislim da jeste.
Nisam mislio direktno na vas, mislio sam i na vladajuću većinu i na ovu skupštinu, odnosno Slavicu Đukić-Dejanović. Žao mi je što ste se prepoznali lično. Vama lično je bilo upućeno neodgovaranje na ono pitanje koje sam pominjao u raspravi u načelu, ali sam i to pojasnio rečima, sećate se verovatno, da ste izašli, a da ministar unutrašnjih poslova nije došao. Verujem da ste izašli iz objektivnih razloga i to je ono što je bilo vama lično upućeno. Izvinjavam se još jednom ako ste me pogrešno shvatili. Iskoristiću priliku pa ću vam javno pojasniti, da se ne srećemo po hodnicima.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovano predsedništvo, gospodine ministre, što se tiče zakona o bezbednosti saobraćaja na putevima, moram reći da ni dosadašnji zakon nije bio toliko loš, ali je bila loša njegova primena, zbog slabog sprovođenja ali i zbog korupcije koja vlada između vozača i lica koja vrše kontrolu.
Novi predlog zakona će ovu sliku još više pogoršati. Povećanje kazni i ovlašćenja policije bez efikasne kontrole samo će dati krila korupciji. Vozač kome preti oduzimanje dozvole i ponovno polaganje više neće podmićivati policajca sa 10 evra, nego sada sa 300. Jer, ako ima 15 kaznenih poena i preti mu oduzimanje dozvole i sve to što dalje sledi kao mera kaznene politike, verujem da će doći u iskušenje da policajcu ponudi 300 evra, a ovaj će biti u još većem iskušenju, da to prihvati, iz prostog razloga što mu je tolika i mesečna plata.
Evidentna je nedovoljna edukovanost vozača, ali bogami i pripadnika policije, koji moraju da shvate da oni nisu lovci na vozače, koji rade na normu, već su tu da omoguće nesmetano odvijanje saobraćaja.
Kao poslanik poslaničke grupe Napred Srbijo, smatram da je potpuno u redu da Srbija ima savremeni evropski zakon, prilagođen zakonskoj regulativi EU, ali će efekat biti minimalan ukoliko ne bude primenjivan kako treba.
Sporni članovi zakona su i oni koji se tiču smanjenja brzine. Svim vozačima je poznata ona fraza "neprilagođena brzina", koja bi se mogla okarakterisati kao univerzalno okrivljavanje vozača, primenjiva u svim situacijama. Nažalost, čini mi se da ovaj ceo zakon svu krivicu prebacuje na vozače iako, realno, krivica nije uvek isključivo i jedino samo vozača. Ima tu, naravno, krivice i države, da ne krećem od mesnih zajednica, sa obeležavanjem saobraćajne signalizacije itd.
Takođe, mislim da je pogrešno mišljenje ministra policije da je ovo najsavremenije evropsko zakonsko rešenje, pogotovo ako je osnova ovog zakona smanjenje brzine. U tom slučaju, najbolje je da postavimo ograničenje brzine od 20 km na sat, pa ćemo postaviti takve standarde koje nikad niko neće moći da stigne, najverovatnije što to i nije cilj nijednog zakona i nijedne države.
Nažalost, Srbija na putu za EU radi sve naopako. Savremene zemlje prilagođavaju svoju putnu infrastrukturu zakonima, jedino Srbija prilagođava svoj zakon svojim putevima, bolje rečeno rupama na putu ili neadekvatnoj, lošoj ili nikakvoj saobraćajnoj signalizaciji.
Ono što me konkretno brine u samom zakonu, iako nisam Beograđanin, Novobečejac sam, veoma me brine što će se desiti u Beogradu, a tiče se člana 243. Predloga zakona, posebno taj stav 5, koji glasi: "Izuzetno od stava 1, 2. i 3. ovog člana, vozač autobusa, trolejbusa i tramvaja u javnom gradskom prevozu putnika sme upravljati vozilom najduže osam sati, uz uslov da na polaznim stajalištima ima prekid vožnje od najmanje pet minuta''.
Prvo, vozači Gradskog saobraćajnog preduzeća u Beogradu nema šanse da stoje pet minuta na jednoj stanici zbog gužve koju će stvoriti, kako zbog putnika, tako i zbog ostalih učesnika u saobraćaju. Hteo sam ovo pitanje da uputim gospodinu ministru policije, ali nadam se da ćete i vi moći da mi odgovorite. Da li ste vi, gospodine ministre, pokušali da vozite bilo šta osam sati neprekidno u Beogradu, bilo kakvo vozilo, ili da vas bar službeni vozač vozi osam sati kroz Beograd? Zamislite kakva je to situacija, pa još tako svaki dan. Jednostavno, vozači gradskog prevoza će postati tempirane bombe i to ne svojom krivicom, već krivicom Vlade i ovog zakona.
Čitajući dalje ovaj zakon, stičem utisak da je pisan u cilju punjenja republičkog budžeta, i to od drakonskih novčanih kazni, sve do besmislenih 17 kategorija za motorna vozila. Ovih 17 kategorija nije ništa drugo do čupanja novca iz džepova građana i njihovo bespotrebno maltretiranje.
U dosadašnjem zakonu je vozač sa položenim ispitom za B kategoriju mogao da upravlja i biciklom sa motorom, motokultivatorom, traktorom i radnim mašinama, dok su novim predlogom zakona sve ovo nove kategorije, koje će građani morati da plate svaku ponaosob i da, naravno, idu na obuku i polaganje za svaku pojedinačnu kategoriju.
Besmisleno je, bar po meni, da vozač sa položenom B kategorijom može da upravlja vozilom, automobilom od pet i po hiljada kubnih santimetara, koji razvija brzinu od nekih 320-330 km na sat, a da istovremeno nema pravo da upravlja najobičnijim biciklom sa motorom koji ima 49 kubika i razvija brzinu 35-40 km na sat.
Kako bih drugačije ovo mogao protumačiti? Osnovna razlika u saobraćaju, tu ćete se složiti sa mnom, u tome je što taj vozač bicikla sa motorom ili mopeda mora da pruži ruku kada skreće, ukoliko nema odgovarajuću saobraćajnu signalizaciju. Inače su sva pravila saobraćaja ista i za vozače B kategorije i za vozače PSP-a, kako se to sada zove. Kako drugačije okarakterisati ovu podelu nego pljačkom građana?
Zamerka koju moram da uputim zakonodavcu se odnosi i na probne vozačke dozvole, tj. na član 182. stav 4, koji se tiče konkretno te institucije probne dozvole.
Kako ja vidim, uvodite policijski čas za vozače sa probnom vozačkom dozvolom. Zabrana se odnosi na upravljanje motornim vozilom od 23 sata do pet sati ujutru. Da ne ulazimo u to da li je i koliko ova odredba zakona protivustavna i diskriminišuća i koliko nema veze sa slikom bezbednosti u saobraćaju.
Pretpostavljam da je pisac zakona imao na umu mlade vozače od 18 godina i aktivan noćni život koji uključuje i konzumaciju alkohola, jer objektivno ne vidim drugi razlog zbog čega biste uveli nekom ovakvo ograničenje.
Ono što mi se nikako ne sviđa je što je zakonodavac dao sebi za pravo da oceni sve mlade vozače kao potencijalne prestupnike i smatrao da im treba preventivno ukinuti bogom dano i Ustavom dano pravo na slobodno kretanje i život, bez obzira da li je pešice ili je automobilom.
Da uzmemo hipotetičku situaciju, gospodine ministre. Šta će se desiti ako mlad vozač koji nije mlad po godinama, recimo ima 32 godine, uslovno rečeno nije mlad, i do sada nije imao potrebu da polaže, sada je osnovao porodicu, dobio decu, stekli su se uslovi da je neophodno da ima vozilo zbog svoje porodice, znate kako to izgleda kada imate malu decu, dešava se da noću morate decu odvesti, ne daj bože, daleko bilo, kod lekara i on sad, pored svoje probne dozvole, iako je normalan, zreo čovek sa 32 godine, mora da budi komšiju ili da juri taksi, ako je sa sela nema taksi, moraće da budi komšiju, da bi mogao da preveze svoje dete do lekara, jer on ne sme da upravlja vozilom?
Potpuno se slažem da su dobre mere restrikcije za probne vozače, te koje ste predložili, tipa 90% od ograničenja brzine itd. To je sve u redu, ali mi se nikako ne sviđa ovaj policijski čas. Šta će se desiti ako ta ista familija ode u posetu rodbini, pa se vraća i iz nekog razloga probuši se guma, čovek da promeni, zatekne se između dva sela u 23 sata? Šta da radi, da zaključa auto sa sve porodicom i da idu peške kući ili da sede i čekaju pet časova ujutru da krenu kući? Po meni je ovo sasvim besmislen predlog u zakonu.
U ovom zakonu, nažalost, ima mnogo loših rešenja i odredbi. Bez obzira na neophodnost restriktivnijeg zakona o bezbednosti saobraćaja na putevima, poslanici SRS ne mogu glasati za ovakav predlog zakona.
Nadam se, gospodine ministre, iako nisam imao nameru da vama uputim ovo pitanje, da ćete moći da mi odgovorite na pitanje koje sam postavio. Hvala.