Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Sanda Rašković Ivić

Govori

Hvala, gospodine predsedniče.

Ja ću postaviti pitanje predsedniku Srbije, gospodinu Aleksandru Vučiću.

Naime, predsednik Srbije je nedavno izjavio da će povodom maltretiranja srpskog naroda na Kosovu i Metohiji tražiti hitno sazivanje sednice Saveta bezbednosti UN.

Koliko znam on to do danas nije uradio iako je tu izjavu dao pre nekoliko nedelja i ja ga pitam zašto to nije učinio, zašto nije tražio hitno sazivanje sednice Saveta bezbednosti UN onako kako je rekao?

Ako je razlog tome da ove apstinencije od nesazivanja sednice, odnosno njegovog traženja da se to učini to što je Albanija predsedavajuća sada Savetom bezbednosti UN, ja bih samo podsetila ovaj visoki dom i našu javnost da je upravo glas Srbije bio taj koji je Albaniju plasirao u mesto te velike petnaestorice u Savet bezbednosti UN, a da Srbija nije istakla ni svoju kandidaturu za to.

Predsednik Srbije Aleksandar Vučić je čovek koji je 30 godina u politici. On je čovek koji je više od jedne i po decenije na vlasti. On bi kao takav trebalo da zna i da shvata značaj izgovorene reči i da ta izgovorena reč, pogotovo kada dolazi iz usta šefa države obavezuje.

Moje sledeće pitanje ide ka ministru informisanja, gospodinu Mihajlu Jovanoviću i takođe ka predsedniku Srbije, Aleksandru Vučiću.

Naime, na Pinku je počeo novi rijaliti sa jednim, da nije tragično, bilo bi smešno, nazivom „Elita“ i on je, tu učestvuju isti oni učesnici koji su tu bili i ranije, bez obzira što je predsednik Vučić od Željka Mitrovića tražio da on ukine emitovanje rijalitija i ovaj mu je to izrikom obećao.

Ja pitam obojicu i ministra informisanja i predsednika Vučića da li su oni svesni da se Željko Mitrović poigrava i ruga sa autoritetom predsednika države?

To predstavlja ustvari jedno strašno zbunjivanje za sve one ljude koji veruju da je predsednikova reč svetinja.

Postavljam pitanje, da li to oni priznaju da je Željko Mitrović veći katolik od Pape, da li je on u stvari predsednik države i da pogotovo sada, kada se uortačio sa ambasadorom Hilom, može da radi što hoće.

Moje treće pitanje ide ka premijerki, ka gospođi Brnabić i novoj ministarki prosvete, profesorki Slavici Đukić Dejanović.

Naime, kada smo razgovarali na sednici posle tragedije koja se desila u školi „Ribnikar“ i Mladenovcu, tada sam ja u ime moje poslaničke grupe Narodne stranke, iznela jedan predlog o tome da bi svaka škola morala da ima barem po jednog pedagoga, psihologa, ali i defektologa.

Gospodin Milija Miletić je govorio o tome koliko su defektolozi u stvari potrebni u školama. Evo danas je 5. septembar, imalo se vremena, nekoliko meseci, koliko znam, još uvek postoje škole koje nemaju psihologe, a o defektolozima nema ni reči.

Pitam se, s obzirom da je taj predlog usvojen i označen kao dobar, kada će se sa tim početi? Hvala.
Zahvaljujem predsedniče.

Dame i gospodo prisutni u sali, poštovani građani Srbije, ne postoje reči kojima bi se mogla opisati dubina tragedije koja je Srbiju zadesila. Jedan dečak od 13 godina ubio je devetoro svojih drugova i čuvara, a onda samo dan i po kasnije jedan mladić, koji neman ni 21 godinu, ubio je još osmoro.

Ostale su za tom decom i mladošću neispisani knjige života, roditelji, bake i dedovi, braća i sestre, prijatelji da nose tešku i veliku tugu i ona nikada neće proći.

U Srbiji je u prva četiri meseca ubijeno 17 žena, 15 žena i dve devojčice, a u našoj zemlji na 100 hiljada ljudi imamo 15 samoubistava, u Grčkoj taj broj iznosi pet, u Italiji iznosi šest.

Najlakše bi bilo reći da je to sudbina koja čeka u zasedi, ali nije sasvim tako i u svemu ovome nema nevinih. Da bi se uradio zločin potrebno je nekoliko faktora. Jedan je svakako genetika, jedan je struktura ličnosti koja se razvija razvojem i uticajem porodice. Treći faktor jeste okruženje, okolina, odnosno atmosfera u društvu.

Hajde da krenemo prvo od porodice. Mi roditelji smatramo da je sve u redu ako nam je dete mirno, ako donosi kući odlične ocene, ako još ide na takmičenja, ako još profesori pri tome hvale njegovu darovitost, ako smo im obezbedili dobre patike i mobilne telefone, ali grešimo.

Vi kažete da sistem nije zakazao. Mislim da grešite i vi, jer gde je bio sistem kada je jedan otac svog trinaestogodišnjeg sina vodio u streljanu da se tamo trenira kao da je komandos. Mene zanima da li ste proverili koliko još takve dece u Srbiji odlazilo u streljane, šta je sa tim u vezi preduzimano i šta se sada preduzima?

U Srbiji ima 1.800 škola. Jedan deo tih škola nema psihologa, a i one koje imaju psihologa dešava se da je dva do tri meseca u ovom letnjem polugodištu, drugom polugodištu psiholog zauzet testiranjem prvaka.

Zato ja predlažem da svaka škola treba da ima psihologa, po dva ili tri ako je škola veća, pedagoga i defektologa. Zašto defektologa? Zato što mnoga naša deca imaju probleme sa mucanjem, sa disleksijom, sa disgrafijom. Na taj način postaju frustrirana i laka meta vršnjačkog nasilja.

Taj tim psihologa, pedagoga i defektologa koštao bi koliko košta jedan pripadnik specijalnih jedinica, a evo najavljeno je da ćemo imati 5.000 novih pripadnika specijalnih jedinica.

Upravo taj tim psihologa, pedagoga i defektologa treba da budu specijalne jedinice u odbrani mentalnog zdravlja naše dece.

Za ubicu iz Mladenovca sistem je zakazao, ali postojala je prava hronika najavljenog zločina. Uostalom, o tome nam je govorio i ministar Gašić. On je rekao, citiram – da od prijave iz juna 2020. godine do danas nema traga ishodu.

Takvu vrstu najavljenog nasilja vrlo često imamo i kod žena koje su žrtve nasilja, kod femicida. Zato je moj sledeći predlog da femicid postane posebno krivično delo, da se formira telo za praćenje femicida, telo koje bi imalo zadatak da napravi analizu svakog pojedinačnog slučaja da vidi gde je zapelo, u MUP-u ili je u centru za socijalni rad, Tužilaštvu ili nekom trećem mestu i da se tako, na taj način preduprede neke nove potencijalne tragedije.

U našem društvu ima mnogo nasilja i o tome ne treba govoriti. Ono nas vreba sa malih ekrana, iz škola. Ima puno mobinga u preduzećima, u ustanovama. Nažalost, verbalnog nasilja imamo ovde i u Skupštini.

Na kraju, ministarke gospođe Grujičić, ministarke zdravlja nema, ali moj sledeći predlog koji bi delovao takođe preventivno, ali i figurativno jeste da je Srbiji veoma neophodna korenita promena zaštite mentalnog zdravlja, slična onoj koju je sproveo italijanski psihijatar Franko Bazalja 1978. godine u Italiji. To je psihijatrija u zajednici gde praktično svaka opština i opštinica, svaki kvart ima svoj mali centar za mentalno zdravlje gde rade stručnjaci koji vode računa i kojima 24 sata mogu da se obrate ne samo psihijatrijski bolesnici, nego i ljudi koji su u nekoj duševnoj patnji? Ja bih vas pitala – a ko je nije imao barem jednom u životu?

Što se tiče samim mera Vlade, jedan deo mera jeste represivan i taj deo represivnosti možda je u ovom trenutku, kažem možda, i potreban. Međutim, samo sa represivnim merama, a bez prevencije nećemo mnogo postići.

Na samom kraju ja bih se osvrnula na vašu burnu reakciju, gospođo predsednice Vlade. Ta reakcija je bila naročito burna na našeg kolegu gospodina Aleksića koji je rekao da je profesorka Pejović kućna prijateljica porodice Kecmanović.

O profesorki Pejović ja mogu da kažem sve najbolje. Ona je vredna i radna žena, ona je i dobar doktor, ali ako je ona stvarno kućna prijateljica, i zarad nje i zarad javnosti, bolje bi bilo da se povuče iz „Ribnikara“. Ako nije, ako se dokaže, ako vi dokažete da nije, ja sam spremna da se izvinim.

Gospođo predsednice Vlade, vama onakva reakcija je neprimerena, i kao ženi i kao predsednici Vlade, ma koliko ja razumela da ste vi od krvi i mesa. Vi bi kao predsednica Vlade morali da pokazujete poštovanje i empatiju prema svima.

Imam lično jako dobro iskustvo sa vama jer ste u trenutku moje vrlo velike životne tragedije stali uz mene i pokazali mi i empatiju i poštovanje.

Dakle, vi to možete, a kao predsednica Vlade mislim da vi to morate.

Ne zamerite i hvala vam.
Gospođo potpredsednice, dame i gospodo narodni poslanici, ministri sa saradnicima, poštovani građani Srbije, u zemlji u kojoj jednom nedeljno pogine barem po jedan radnik na svom radnom mestu, a oko hiljadu i više od hiljadu ih biva povređeno ili obogaljeno, trebalo je mnogo ranije doneti precizniji i rigorozniji zakon koji bi regulisao bezbednost i zdravlje na radu, a što je posebno važno, treba i obezbediti mere za njegovo sprovođenje.

Usvajanje Predloga zakona o bezbednosti i zdravlju na radu nekako se poklopilo sa smrću dveju radnica koje su radile u stranim kompanijama. Jedna radnica koja je radila u "Leoniju" u Kraljevu umrla je od posledica pada, premorena zbog smene koja je trajala nekoliko dana po deset sati i ubrzanja trake da bi se postigao target. Druga radnica koja je radila u "Asteru" u Nišu je umrla od srčanog udara, pozlilo joj je na poslu, nije joj bilo dozvoljeno da napusti halu i to je platila životom.

Radnici iz ovih dveju firmi su tražili još u avgustu mesecu prošle godine da dođe inspekcija i da nadzire rad i iskontroliše šta se tu dešava, međutim, inspekcija se nije pojavila, možda i zbog toga što samo 237 inspektora je zaduženo za 400.000 privrednih subjekata. Ministar je rekao da će taj broj biti povećan na 360, a mi smatramo da taj broj treba da bude višestruko povećan, da bi do kontrole i reda konačno došli.

Dobro je da ćemo dobiti registar povreda na radu, međutim, loše je to što nećemo, barem ne tako skoro, dobiti registar profesionalnih bolesti.

Da pomenem da u Srbiji ima samo 95 lekara medicine rada koji su zaduženi za celu Srbiju, a lekari medicine rada se mnogo bolje razumeju u profesionalne bolesti nego što je to izabrani lekar. Recimo, da bih ilustrovala taj problem, reći ću samo da je prošle godine dijagnostikovano 500 karcinoma pluća, a od toga je samo jedan karcinom pluća dijagnostikovan kao profesionalna bolest zbog kontakta sa azbestom.

U rudniku „Soko“ pre malo više od godinu dana poginulo je osam rudara. Ti ljudi kopali su u jami, za koju su čekali dozvolu da se u njoj može kopati 14 meseci. Dozvola nije stigla, ali je zato stigla smrt. A za tu smrt u dva navrata je odlučilo Osnovno javno tužilaštvo u Aleksincu da niko nije kriv. Nesreće se zataškavaju, dame i gospodo, i toga smo svi ovde svesni. Setimo se samo eksplozije u fabrici „Milan Blagojević“, taj deo nije imao ni dozvolu za rad, i tu su poginula dvojica radnika. Jedan od njih, Milomir Milivojević, imao je samo 25 godina i njegova porodica je prošla kroz strahovitu šikanu.

Dalje bih rekla da su ovim zakonom, dobro je da su podignute kazne na jedan do dva miliona, međutim, moram da kažem da je do sada i na ove male kazne samo 20% novca bilo naplaćeno, a što se tiče odgovaranja, tu praktično niko nije odgovarao na zaprećenu kaznu od tri do 12 godina, podeljeno je samo nekoliko nanogica za po nekoliko meseci.

Pošto je ovaj zakon – zakon sa odloženim dejstvom, za dve godine će tek početi primena, mene samo zanima kako će se premostiti ove dve godine, s obzirom na to da zakon ima preventivni karakter. Da novi zakon ne ostane mrtvo slovo na papiru, najbitnije je da funkcioniše pravna država i sudska praksa. Ako niko ne bude optužen i osuđen zbog propusta i zbog nemara, ne vrede nam novi zakoni, i da budu najbolji. Hvala na pažnji.
Hvala, gospodine predsedniče.

Uvažene narodne poslanice, narodni poslanici, uvaženi građani i građanke Srbije, mi smo podneli ovaj amandman kojim se briše predviđeno zakonsko rešenje, s obzirom da su predložena dva izvora finansiranja javnog medijskog servisa i to iz budžeta i iz takse koju plaćaju građani. Obaška to što je SNS kada je dolazila na vlast obećala da neće biti plaćanja pretplate koja se sada zove taksa, ali dobro, sada se traži iz budžeta, iz takse.

Takođe, ne postoji opravdanost ovakvog zakonskog rešenja, pre svega, što javni servis ne vrši funkciju koju bi trebalo da vrši.

Ja ću prvo nešto da kažem o tome gde je javni servis zakazao na području dečijeg programa, obrazovnog programa, kulturnog programa. Ukinut je, recimo, dramski ponedeljak gde su bile sjajne drame domaćih pisaca. Jedan od njih je bio i sada već deset godina pokojni gospodin Brana Crnčević, koji je inače odličan pisac, ali i osnivač SNS, i pamtimo odlično njegovu dramu „Devojka sa tri oca“. Danas više ne možemo da gledamo ništa u tom dramskom ponedeljku, jer ga naprosto nema.

Ja već dugo pamtim, rasla sam uz dečije emisije, uz „Miću i Aćima“, moja deca su rasla uz Branka Kockicu, uz Acu Poštara, uz Nevena. Sada ništa od toga više nema. Nemamo takođe ni obrazovni program. Zašto je ovo važno da upravo bude na medijskom javnom servisu, odnosno RTS-u?

Upravo zato što je medijska scena, pogotovo sa privatnih televizija, preplavljena prostaklukom, preplavljena nasiljem, preplavljena agresijom. Upravo te emisije obrazovne i dečije i kulturne su imale zadatak da obrazuju, pre svega, mlade ljude, da negde u obliče, ako hoćete pomaze, poglade, ohrabre ono što je dobro i lepo u ljudima, a to je potrebno.

Verujte mi, potrebno je da se sutra s tim mladim ljudima i sa ovim što je bilo na današnjoj medijskoj sceni i što nedostaje na današnjoj sceni u RTS, da se time ne bi bavili kasnije psiholozi, a nažalost i kriminolozi. Ako se nešto ne promeni to će se desiti.

Što se tiče same zastupljenosti opozicije i vlasti, sve statistike kažu, neke kažu da je vlast zastupljena sa 95%, a neke sa 97%, a opozicija samo sa 3% do 5%, ali verujte mi, nije toliko važno, nije ključno koliko smo zastupljeni, koliko opozicija zastupljena. Da li smo dobili dva minuta ili smo dobili 20 minuta na RTS, ne kažem da je nevažno, ali nije ključno. Mnogo je važnije da građani ove zemlje budu pravovremeno i pravilno i tačno informisani o tome šta se u zemlji dešava, da budu informisani o proizvodnji marihuane u Jovanjici, o uništavanju namenske industrije i aferi „Krušik“, o tome da je EPS uništen i da danas imamo milijardu evra, o tome niko ne raspravlja otvoreno na RTS.

Ne raspravljaju lekari, ne raspravljaju udruženja pacijenata, o činjenici da je ako izuzmemo umrle od korone, 10.000 ljudi više umrlo 2020. godine nego 2019. godine. To je zato što zdravstvena zaštita nije dostupna. Zašto se to dešava? Mi imamo pravu epidemiju onkoloških bolesti, imamo pravu epidemiju kardiovaskularnih bolesti i cerberovaskularnih insulta, odnosno šlogova da prevedem na srpski. O tome niko ne govori.

Ne govori se o RTS-u o tome da smo mi malo malo pa jedan od najzagađenijih gradova na svetu i da je Srbija zagađena zemlja. Moje kolege su pomenule da je 34 sekunde u „Dnevniku“ RTS trajala vest o tome da se desila ova havarija blizu Pirota i da je voz, odnosno cisterna, izletela iz šina. Nije ovo prvi put i o tome treba razgovarati. Dobro je da su ministri tamo, ali nema stručnjaka koji bi davali uputstva kako da se s tim borimo.

Mi smo imali 2018. godine na toj istoj pruzi ili u blizini iskliznuće takođe jedne cisterne iz šina i curenja amonijaka, pa smo imali napuklinu druge cisterne, gde je curila fosforna kiselina, pa smo imali onda dizalicu koja je došla da popravi ovo curenje amonijaka, pa je i to iskliznulo iz šina.

Mi nećemo, a volela bih da možemo da imamo jednu diskusiju o tome na RTS šta nam se to i zašto nam se to dešava? Hvala vam na pažnji.
Hvala, gospodine predsedniče.

Dame i gospodo narodni poslanici, vlast i opozicija se spore u parlamentu i to je nešto što je legitimno i što je normalno, samo je stvar, naravno, u načinu i ako je taj način u redu, onda je sve u redu.

Zašto sam podnela amandman da se Kancelarija za Kosovo i Metohiju podigne na nivo ministarstva za Kosovo i Metohiju. Iskreno, uvažavajući sve ono što je rekla moja prethodnica, uvažena poslanica gospođa Paunović, u zaista čiju autentičnost emocija i iskaza ja nisam posumnjala ni u jednom trenutku, ja smatram da je potrebno da imamo ministarstvo za Kosovo i Metohiju zato što je Kosovo i Metohija deo Republike Srbije, što to piše i u preambuli našeg Ustava, što imamo i Briselski sporazum, a posledica njega je, nažalost, da imamo sve manje Srba na Kosovu i Metohiji. Da se to zaustavi, potrebno nam je ministarstvo.

Da, kancelarija može da radi svoj posao, ali ako ćemo govoriti o institucijama, onda je mnogo jača institucija za situaciju u kojoj se nalazimo, za novo geopolitičko preoblikovanje i vanredne okolnosti, koje su upravo pominjali poslanici prekoputa, poslanici vlasti, mislim da je važno da imamo ministarstvo za Kosovo i Metohiju. Ministarstvo je jača institucija od kancelarije. Da to nije tako, onda bismo imali kancelariju za prosvetu i kancelariju za zdravstvo. Hvala na pažnji.
Hvala gospodine predsedniče Skupštine.

Gospodine predsedniče Republike, dame i gospodo narodni poslanici, mi smo juče i danas na Skupštini sednice raspravljali i raspravljamo o ovom izveštaju Vladine kancelarije za Kosovo i Metohiju. Međutim, smatram da to nije dovoljno zbog samog trenutka.

Pre nego što objasnim zašto mislim da to nije dovoljno, osvrnula bih se sa par reči na sam izveštaj. Prošle nedelje sam bila na Kosovu i Metohiji i tamo sam u Štrpcu od Srba saznala da opština Štrpce, srpska opština Štrpce već sedam meseci ne radi zato što je predsednik te srpske opštine Štrpce u zatvoru. To nije nigde pomenuto u samom izveštaju, niti je rečeno šta će se uraditi da srpska opština ipak proradi jer je, složićete se, sigurno vrlo bitno da srpska opština u jednoj tako velikoj enklavi srpskoj kao što je Štrpce radi.

Takođe su mi Srbi rekli, možda vi to, gospodine predsedniče, ne znate da je Hotel „Narcis“ i „Skijališta Srbije“ za koje ste vi obećali i ja sam to pozdravila i zalagali se za to da nikada nećete dati ni „Narcis“, ni „Skijališta“ da gospodin Jeftić koji je predsednik albanske, odnosno opštine koja funkcioniše po albanskom sistemu u opštini Štrpce prepustio „Skijališta Srbije“ i hotel Albancima.

Molim da se to proveri. Ja se referišem na ono što sam čula od ljudi u Šrpcu na Kosovu i Metohiji.

Potom, nije u samom izveštaju ispraćena sudbina i šta je bilo sa onih dvadesetak fabrika čija je gradnja najavljena, gde je i sam predsednik, mislim, rekao da je nešto blizu 800 miliona izdvojeno za njihovu gradnju. Kada sam prolazila kroz Vrbovac takođe su mi Srbi rekli, Vrbovac se inače nalazi između Vitine i Klokot banje, da je tamo ledina i zaista ja sam tu ledinu videla. Ovo su crtice koje ovde želim da podelim sa vama pa da vidimo o čemu se tu zapravo radi.

Ja bih se sada vratila na onaj drugi deo, odnosno kada sam rekla da to nije dovoljno da samo raspravljamo o izveštaju. Nije dovoljno da samo raspravljamo o Izveštaju zbog ogromnih pritisaka i ubrzavanja tog procesa pritisaka na Srbiju, na vas, gospodine predsedniče, i uopšte na Srbiju da se kosovski čvor razreši, nauštrb Republike Srbije.

Ono što je činjenica koju želim da markiram jeste da su briselski pregovori doveli do toga da Srbije na Kosovu i Metohiji ima sve manje.

Kao što znate, mi smo predali tekst rezolucije gde smo nastojali da damo neke poteze u najboljoj veri i nameri, šta bi trebalo raditi da se dalje urušavanje spreči.

Neophodno je da povlačenje države sa Kosova i Metohije prestane i mi smo predložili to da ukoliko Priština nastavi sa jednostranim potezima ili ne ispuni već preuzete obaveze, država počne da vraća institucije Srbije na Kosovo, a za to mislim da imamo i snage i energije i alata.

U samom Izveštaju na više mesta pominje se da 3.421 dan, a gospođa Danijela Vujičić je rekla, evo, već 3.424 dan, nije došlo do pomaka u formiranju zajednice srpskih opština. Ja se pitam kakvi su to sporazumi u kojima jedna strana ispunjava sve, iako je to mahom na njenu štetu, a druga strana praktično ne radi ništa. Opsada Lenjingrada je trajala 900 dana a opsada ovih pregovora, odnosno formiranja zajednice srpskih opština traje četiri puta više.

Narodna stranka je predstavila svoj plan, ali mi želimo da pročitamo i vidimo planove i drugih i da o tome porazgovaramo. Znam da to nije moguće zbog Poslovnika da izađemo sa nekim papirom na ovoj sednici, ali zato predlažem da po završetku ove sednice obavimo intenzivne konsultacije i da se zakaže nova sednica, na kojoj bismo govorili o državnoj platformi za Kosovo i Metohiju i da tako na ovom nadstranačkom pitanju pokušamo da postignemo konsenzus.

Ja sam lekar i mislim da uvek ima šanse, čak i kad je sve gotovo, još pet minuta treba pokušavati da se spasi život, tako i još, eto, treba da se potrudimo da nađemo zajedničko rešenje.

Ono što je jako važno jeste da se formalizuje - stop politici Kosovo u UN. Zato sam lično vrlo srećna što ste vi, gospodine predsedniče, obećali da ćete poslati pismo predsedniku Ruske Federacije i predsedniku Narodne Republike Kine i zatražiti od njih da stave veto ukoliko dođe do toga da Kosovo treba da uđe u UN. Hvala mnogo.
Ja sam tražila repliku na izlaganje gospođe Radete koja me je pominjala.
Dakle, Vojislav Šešelj i nekoliko ljudi iz njegovog najbližeg okruženja, među kojima je gospođa Vjerica Radeta, jedna od perjanica, se bave političkim trbuhozborstvom. Šešelj je poznat kao omiljeni opozicionar svake vlasti…
Ja govorim o replici, jer ja sam pomenuta.
Ako ćemo raspravljati po amandmanu gospođe Barišić onda i tu mogu da kažem par reči, a to je da se vidi…
Molim? I tu možemo da vidimo da se ovde radi o pričanju bajki za koje su zaduženi kolege iz SNS, a za koje ih je lično zadužio Aleksandar Vučić.

Naime, ceo ovaj diskurs koji slušamo ne samo danas, ne samo juče, nego sve vreme je jedna velika bajka o uspesima i čitanje napisanih literarnih sastava, pa je tako evo i koleginica Barišić, koja je inače psihijatar i moja koleginica to pročitala i izdeklamovala.

Ja sam zaista ovako tužna kada vidim da neko ko je lekar, još psihijatar, može da se ponaša sasvim u neskladu sa vlastitom savešću i u neskladu sa istinom. Ona ne radi ništa drugo, nego daje svojim političkim biračima političke bensedine, a tome se svakako priključuje gospođa Radeta, koju moram sada da pomenem, iako ste vi rekli da je zatvoren taj krug replika, koja me je pomenula i koja me je pomenula u najgorem mogućem kontekstu iznoseći jedan veliki deo laži i oslanjajući se na „Hrvatski tisak“.

Nije nikakvo čudo što Vojislava Šešelja bije glas da on nije ništa drugo nego jedan najobičniji hrvatski špijun i čovek koji radi za Hrvate, pa onda eto imamo i stalno zaklinjanje i pozivanje na natpise „Hrvatskog tiska“. Oni koji se pozivaju na natpise „Hrvatskog tiska“, neka im to služi na čast.

(Dragana Barišić: Replika.)
Gospodine predsedavajući, ja reklamiram član 107. – dostojanstvo Narodne skupštine.

Naime, vi ste prekršili ovaj član time što ste dopustili gospođi Vjerici Radeti da vređa, ne samo mene kao narodnog poslanika. Mene to nije mnogo briga, jer od ljudi kao što je ona čovek da se plaši da ga ne pohvale, a kada ga pokude i kad mi kaže da sam nešto, da mi ona kaže da sam nešto najnemoralnije, onda ću to shvatiti kao kompliment.

Međutim, ono što nikako ne mogu da dozvolim jeste prebrojavanje krvnih zrnaca i vređanje i iznošenje stvari o mom pokojnom ocu Jovanu Raškoviću, koji je ikona mnogih krajiških Srba, kojeg mnogi, Srbi u Srbiji i širom bivše Jugoslavije, i dan danas, više od 26 godina od njegove smrti, poštuju.

Gospođa Radeta je pokazala jedan neviđen nekrofilski poriv, jer ona se spori i napada Jovana Raškovića, broji krvna zrnca njegove porodice. Ona je i onu nesrećnu Hatidžu, takođe, napadala. Znači, opet mrtvu ženu i za to se izgleda specijalizirala.

Još bih nešto rekla. Takođe, vi dozvoljavate, gospodine predsedavajući, da ovde gospodin Martinović i ostalo društvo iz SNS sistematski vređaju sve ljude, ne samo iz Saveza za Srbiju, nego i druge narodne poslanike opozicije, a upravo su oni konjica Ramuša Haradinaja u kojoj se ne zna ko je konj, a ko je jahač.
Hvala, gospođo predsednice. Ovu repliku sam zaista jako dugo čekala.

Zaista je meni lično jako teško da slušam ovoliku količinu uvreda od strane koleginica, moram tako da ih nazovem, jer su deo ovog parlamenta, iz SRS, ne samo na moj račun, nego i na račun mog pokojnog oca. To nije upereno samo prema meni, nego je upereno prema svim ženama ovde koje mogu da budu vređane i čiji roditelji, očevi i majke mogu da budu provlačeni kroz blato i kroz laž.

Ove dve gospođe iz SRS, moram da se referišem na Natašu Jovanović, jer za nju sam i dobila repliku, najgorim rečima su ocrnile mog pokojnog oca, koji je, kao što sam već rekla, bio i ostao ikona krajiških Srba i ne samo krajiških Srba. Moj otac je bio čovek mira, čovek dogovora. I ja sam uverena da i mnogi ljudi danas, pa i oni koji pripadaju i SNS, smatraju da je slušan moj otac, a ne neki drugi, a ne Milošević i oni koji su mu duvali pod krila, a to je bio Šešelj, danas bi Srbi bili na svojim mestima, bili bi u Krajini i ne bi došlo do ovolike muke, nesreće i krvoprolića.

Još nešto da kažem, ovde se moj otac u diskursu gospođe Jovanović maltene pokazuje kao izdajnik, kao saradnik Hrvata i hrvatske službe. Međutim, ja bih njima odavde preporučila knjigu… (Isključen mikrofon.)
Ja reklamiram član 27. i obraćam se gospođi Maji Gojković, predsednici Skupštine.

Naime, predsednik Narodne skupštine stara se o primeni ovog Poslovnika. Ja bih volela, gospođo predsednice, da mi pokažete gde to piše u ovom Poslovniku da vi imate pravo da oduzimate vreme koje pripada za diskusiju poslaničkoj grupi, nama koji se javljamo po Poslovniku?

Mi smo ovde imali ceo niz kršenja Poslovnika, i član 107. i član 108. i član 104. i nazivani smo ovde kojekakvim imenima i nazivani smo izdajnicima, a ja bih htela samo da kažem kolegama iz SNS da nisu poslanici opozicije horski, sa svojim liderima branili jednog Milana Radojčića kojeg je još pre godinu dana u svom intervjuu pokojni Oliver Ivanović označio kao mafijaša i čoveka od kojeg mu preti opasnost.
Gospođo predsednice, ja reklamiram Poslovnik član 107, dostojanstvo Narodne skupštine.

Zašto sam nosila masku sve vreme, sad sam morala da je skinem, da biste mogli da me čujete. Ali, naprosto od ovolike količine mržnje, pogotovo mržnje koja dolazi od govora gospodina Martinovića, koji je predsednik poslaničke grupe SNS, čovek ne može, a da ne bude zgađen tom količinom mržnje i tom količinom fluida i naprosto mora da stavi masku da ne bi udisao isti vazduh.

Dakle, on iz sednice u sednicu, a i sada, želi da zabašuri pravo stanje stvari i da sve nas iz opozicije toliko ocrni kao da se ovde nama sudi. Tretira nas kao izdajnike, ubice, strane plaćenike, ljude koji su pravi ološ, a on je profesor fakulteta i to ne jednog fakulteta nego više fakulteta, pa i zbog njega neki dobijaju otkaze kojima je to jedini posao i to žene.

Dakle, Aleksandar Martinović ovde nama sudi bez suda, on nama ovde sudi bez porote, on se sada smeje, jer naravno ne zna šta bi drugo rekao. Možda će za nekoliko godina kad se stvari promene reći - pa priznajem, opet, bio sam magarac.
Predsedavajući, ovo nije uredu da koleginici Vukomanović niste dali repliku, a iks puta ste dali …