Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Aleksandar Jugović

Aleksandar Jugović

Srpska napredna stranka

Govori

Poštovani predsedniče Skupštine, poštovane kolege i koleginice, poštovani predsedniče Vlade Republike Srbije, poštovani članovi Vlade, poslanički klub SPO-DHSS podržava Briselski sporazum, jer ni SPO, ni DHSS, nikada od građana Srbije nisu skrivali istinu. Merimo činjenicama, a ne strastima i željama.
Kumanovskim sporazumom i Rezolucijom 1244 Saveta bezbednosti Ujedinjenih nacija, Srbija je prihvatila i potpisala da sa cele teritorije svoje tadašnje AP Kosovo i Metohija povuče svaku vlast države Srbije. Srbija je prihvatila i potpisala dva međunarodna i obavezujuća sporazuma o gubitku državnog suvereniteta nad Kosovom i Metohijom. Nije, naglašavam, te sporazume potpisala 19. aprila u Briselu, nego 9. juna 1999. godine u Kumanovu i 10. juna 1999. godine u Njujorku.
Šta se to promenilo za poslednjih 14 godina? Još nekoliko desetina hiljada Srba napustilo je Kosovo i Metohiju, dogodio se i pogrom nad kosovskim Srbima, a na Kosovo i Metohiju se nisu vratili, niti su mogli ni zakoni Srbije, ni njena vlat, ni njena uprava, ni njeni sudovi.
Naknadna ustavna preambula u suverenitetu Srbije nad Kosovom i Metohijom nikako nije mogla da povrati izgubljeni suverenitet, ni da poništi Kumanovsku sporazum i Rezoluciju 1244, niti je sprečila proglašenje kosovske nezavisnosti, ni odluku Međunarodnog suda pravde, da ta nezavisnost nije suprotna ni Rezoluciju 1244, ni Međunarodnom pravu. Nije sprečila ni to da kosovsku nezavisnost do sada priznaju 22 od 27 država EU. Voleli bismo da su činjenice drugačije, ali nisu.
Dame i gospodo poslanici, ova činjenica je poznata svima u ovoj sali, a na ovu činjenicu podsećam zbog građana Srbije koji se već godinama svakog dana zasipaju neistinama, koje uzrokuju samo nove nesreće i za Srbiju i za srpski narod na Kosovu i Metohiji.
Suočen sa surovom stvarnošću, naš pregovarački tim izbegao je dramatične posledice odbijanja Sporazuma u Briselu, Srbiji je otvorio vrata mogućnosti ekonomskog i demokratskog oporavka, a osigurao ujedno garancije EU za najviši stepen srpske samouprave na Kosovu i Metohiji i čvrste veze kosovsko-metohijskih Srba sa matičnom državom Srbijom.
U okolnostima kada ne može biti suvereniteta države Srbije na Kosovu i Metohiji, izboren je Međunarodni sporazum o unutrašnjoj podeli suvereniteta na Kosovu i Metohiji između većinske albinske i manjinske srpske nacionalne zajednice. Izboren je maksimum mogućeg.
Za poslanički klub SPO-DHSS, kao i za naše stranke, ovaj sporazum je u najvećem interesu Srbije i srpskog naroda na Kosovu i Metohiji. Zato ga podržavamo i tražimo njegovu punu primenu u predviđenim rokovima. Hvala.
Poštovani predsedniče Narodne skupštine Republike Srbije, poštovani ministri, poštovane kolege i koleginice, dobro je što ćemo danas imati priliku da govorimo o ovoj veoma važnoj temi, o bezbednosti hrane, međutim, za naš poslanički klub to neće značiti kopanje političkog rova, niti političku borbu, već mogućnost da krenemo u susret eventualnim sličnim problemima koji nas mogu očekivati u budućnosti.
Srbija je u protekle dve decenije prošla kroz turbulentan period. Sistem je bilo nemoguće, ili nije postojalo dovoljno volje zbog političkih elita, uspostaviti na pravi način, pa smo zato i u ovoj oblasti pokazali u prethodnom periodu da je potrebno da se menjamo, da usvajamo evropske standarde, evropske vrednosti, da pokušamo na drugi način da organizujemo državu, kako bismo funkcionisali kao savremene zemlje zapadne Evrope. Nama se za te dve decenije na rafovima, u slobodnoj prodaji na ulici nudilo, prodavalo sve i svašta. Kvalitet hrane nije kontrolisan i svi se dobro sećamo tog perioda.
Evropska unija je insistirala, a ovo je pojedinačan primer koji je na najtransparentniji način pokazao sve probleme u kojima se Srbija nalazi, EU je usvojila standarde da aflatoksina u mleku može biti 0,05%. Mi smo, idući ka EU, jer je EU od nas to zahtevala, a ujedno i naša želja da postanemo članica EU na to nas je primorala, prihvatili taj standard. Taj standard je, prema svim laboratorijama, prema svim medicinskim analizama, onaj koji je najoptimalniji da bi mleko moglo da se koristi, da se upotrebljava prilikom prehrane dece i ljudi.
Zato mislim da se nalazimo u situaciji kada bi Ministarstvo zdravlja trebalo da nam da neke odgovore. Mislim da ministarka zdravlja Slavica Đukić Dejanović, mislim da je i njena profesija doktorska obavezuje da pojasni prethodne izjave, kada je afera sa mlekom bila aktuelnija nego što je sad, da nam objasni šta to znači i da li će se oformiti timovi koji će nam tačno reći kolika je količina aflatoksina štetna po zdravlje. Reći ću joj da ne mogu prihvatiti njenu ocenu da će građani morati sami da procene da li će piti mleko ili ne. Dakle, šta je to u budućnosti što će ministarstvo učiniti kako bi se uspostavili kriterijumi šta je zdravo za našu decu i za građane Srbije, a šta ne?
Postavio bih dopunsko pitanje, pošto mislim da odgovornost za funkcionisanje države leži na celoj Vladi, postavio bih pitanje i ministru za unutrašnju i spoljnu trgovinu gospodinu Rasimu Ljajiću.
Pošto se dobro zna da je poljoprivreda, jedina privredna grana koja nam u budućnosti može doneti siguran profit, šta mi možemo učiniti u budućnosti, a poslanički klub SPO i DHSS se maksimalno za to zalaže, kako više ne bi poljoprivredni proizvođači, stočari, bili pod udarom nemara prethodnog nasleđa, nemara prethodnih vlada, nemara svega onoga što nas je pratilo godinama unazad i posledica koje se pojavljuju sporadično i koje se, čini mi se, najviše odnose i najviše udaraju po leđima srpskog seljaka.
Vi, ministre, sigurno znate da dosta ljudi iz Srbije odlazi u Beč ili u druge prestonice Evrope kako bi tražili hranu po njihovim supermarketima, po njihovim trgovinskim lancima, smatrajući da je hrana u zemljama EU kvalitetnija od one koja se distribuira u Srbiji.
Da li će ministarstvo pooštriti kontrolu, u smislu da sve one veletrgovine koje uvoze artikle iz zemalja EU, iz Azije, iz svih delova sveta, da li će pooštriti kriterijume za uvoz te hrane i da li će se proveriti kvalitet te hrane, pošto postoje indicije i to se videlo najbolje sa aflatoksinom i špekulacije da mogu pojedine namirnice koje nemaju dovoljan standard kvaliteta, da budu na našem tržištu potrošene i da budu proizvod nečije želje da distribuira u Srbiju sve ono što ne bi mogao u zemlje EU?
Poštovani predsedavajući, poštovane kolege poslanici, poštovani ministre Selakoviću, dobro je što je ministar pravde, državne uprave gospodin Selaković danas u parlamentu sa kojim poslanički klub SPO i DHSS ima odličnu komunikaciju. Nadam se na osnovu nekakvih dogovora neformalnih da ćemo nastaviti saradnju u vezi sa izmenom ZKP i Zakona o restituciji.
Kao što se obavezao svojom političkom platformom u ovom mandatu poslanički klub SPO i DHSS da ćemo podržavati sve ono što mislimo da je dobro, a dosta toga je dobro ili bolje u odnosu na prethodni period kada je u pitanju važna državna strategija po najvažnijim pitanjima, tako smatramo da pitanje promene izbornog zakona mora biti važno i mora biti donošeno u interesu građana Srbije, pre svega decentralizacije kako bismo Srbiju uspeli da uredimo po najboljim evropskim modelima. Tu pre svega mislim na saradnju između SPO i ostalih političkih stranaka, sa CESID u izradi izbornog zakona i sa predlozima SPO i DHSS koji se tiču da Srbija mora biti podeljena ili bi trebalo da bude podeljena na tri ili više izbornih jedinica.
Danas po ovom izbornom zakonu poslanici u ovom parlamentu mogu biti svi do poslednjeg stanari jednog beogradskog solitera. Dakle, 250 poslanika teoretski mogli bi da budu poslanici iz jednog beogradskog solitera. U prethodnom mandatu, i tada smo upozoravali da je potrebno promeniti izborni zakon, oko 40 opština u Srbiji nisu imale svoje predstavnike u ovom parlamentu. To je problem koji se mora rešiti jer ne može ni jedna politička grupacija iz Beograda, ni jedan poslanik iz Beograda, ni jedna politička grupacija iz Vojvodine, ni jedan poslanik iz Vojvodine štititi interese Šumadije. Ukoliko bi se Srbija podelila na više izbornih jedinica onda bi oni ljudi koji su vezani za svoj zavičaj, za mesto gde su birani mogli da rešavaju probleme tog mesta i to bi bio primer i pokazatelj da ova zemlja želi da se decentralizuje i da se uredi po najboljim evropskim modelima.
Mi smo u svojoj programskoj platformi o decentralizaciji predložili izmene i dopune Zakona o izboru narodnih poslanika. Upoznaću gospodina Selakovića sa tim našim programskim aktom i zahtevati da se prekine sa iznošenjem stavova kako je Srbiji potrebno povećati izborni cenzus, kako je potrebno da Srbija i dalje bude jedna izborna jedinica. Na taj način bismo suzbili sva različita mišljenja, suzbili bismo mogućnost ljudi iz krajeva koji su najviše pogođeni ovakvom centralističkom politikom da u perspektivi se nadaju boljem životu, da se nadaju mogućnosti za zaposlenje i nekakvom ekonomskom oporavku onih krajeva koji umiru.
Na kraju krajeva, to bi bila borba i protiv bele kuge koja potresa Srbiju na taj način, jer bi predstavnici, recimo, Veljkove Krajine koja umire, koja nestaje, svih opština bili, ili najvećim delom, bili poslanici u ovom parlamentu i na taj način branili interese mesta ili krajeva odakle dolaze.
Mislim da je ovo veoma važno pitanje, da ćemo sarađivati na tome. Mislim da ministar Selaković ima tu dozu senzibiliteta kojom bismo mogli da dođemo do najboljeg mogućeg rešenja kako bismo štitili interese svih ljudi koji su ugroženi samom činjenicom da ne žive u Beogradu ili ne žive u Vojvodini. Hvala.
Dame i gospodo, poštovani ministre, predsedavajuća, kolege i koleginice Zakon o trgovini može biti efikasno primenjen tek onda kada se stvori društveni ambijent sa odsustvom korupcije koji će garantovati njegovo neselektivno sprovođenje.
Dobro sam pogledao primedbe Unije poslodavaca Srbije, kao i neke pozitivne strane koje su ocenjene od strane nacionalne organizacije potrošača Srbije. Godine 2010. je SPO takođe imao predstavnike u ovom parlamentu, kada je donošen ovakav predlog zakona, koji se danas menja. Dakle, prisustvujemo izmenama i dopunama zakona i zbog toga ću se osvrnuti na sve trgovačke aktivnosti ili na neke koje su stvorile sve ono što bi trebalo ovaj zakon da reši, a pre svega mislim na nelojalnu konkurenciju i mislim, ne na položaj onih ljudi koji su u poslovno-političkim vezama bili vlasnici trgovinskih lanaca i koji su svoj kapital stekli u sumnjivim poslovima, u odnosu recimo, na vlasnike STR, koji bi trebalo i svi se u kampanji zaklinjemo u to da budu osnova ili potpora budućeg ekonomskog oporavka Srbije.
Vlasnik STR mora, jer je u svom ovom periodu ekonomske krize morao na vreme plaćati svoje obaveze, u suprotnom postojala je bojazan da mu finansijska policija, trgovinska inspekcija ili neko drugi onemogući dalje poslovanje, dok su pojedini ljudi koji su se bavili velikim biznisom, koji su se bavili velikom trgovinom dugovali državi po nekoliko miliona ili čak kada se sve to u zbiru skupi, dolazi se do neke cifre koju su mediji objavili, a ministar finansija nikada nije dao odgovor na to da li je istina ili ne, od oko pet milijardi evra dugovanja na osnovu poreza, doprinosa i ostalih obaveza prema državi.
Sećamo se da smo pod firmom patriotizma bili u situaciji da gledamo kako se otima "C market ". Znamo da je to sada predmet jedan od onih 24 koji bi trebalo da se ispitaju u borbi protiv korupcije. Svesni smo da bez takvog ispitivanja porekla imovine nećemo moći ni jedan zakon, ni ovaj o trgovini, niti današnji o ruralnom razvoju i poljoprivredi, u ambijentu koji može ostvariti ili dovesti do ekonomskog oporavka Srbije, da ga nećemo moći implementirati iz razloga što moramo prvo da pogledamo u svoje dvorište, ko su ljudi koji su u prethodnom periodu na kriminalan način dolazili do velikog bogatstva, a zatim to koristili i kada su plaćali dobavljačima svoju robu, svoje sporove protiv svojih radnika i kada su u monopolskom ponašanju i odnosu prema tržištu bili u privilegovanom položaju u odnosu na sve ostale.
Svi ti ljudi su od 1990. godine, čini mi se do 2012. godine, dok nije država počela ozbiljno da se bavi problemom koji moramo rešiti, problemom korupcije, svi oni koji pokušavaju to da reše i da sprovedu tu borbu protiv korupcije, imaju podršku SPO, bez obzira što je SPO zajedno sa DHSS opozicioni poslanički klub u ovom parlamentu.
Zalažemo se za primenu efikasnog zakona u trgovini. Kažem da će ambijent koji je pred nama, koji bude ispitao poslovanje svih onih koji su bili monopolisti ili koji žele da budu monopolisti svih onih koji su zloupotrebama došli do određenog bogatstva, zatim i uzurpirali ceo trgovinski prostor Srbije. Dok se te stvari ne reše, mislim da ni jedan zakon neće imati dušu, ali polako se stvara ambijent u kome će i ovaj zakon, za koji smo glasali 2010. godine bez ovih izmena i dopuna, dobiti upotrebnu vrednost i moći da bude neselektivno primenjen.
Hajde jednom svi zajedno u ovom parlamentu da ispunimo predizborna obećanja, pa neka to bude i zajedničko, da stvorimo ambijent u kome bi mogli samostalni trgovci na efikasan način, u jednoj konkurenciji koja će biti tržišna utakmica, shodno svom radu i zalaganju, ostvariti prihode.
Nadam se da smo na tom putu spremni da zajedno podržimo pojedine zakonske predloge, kao što je i ovaj i nadam se da ćemo u budućnosti, za sve ono što je dobro za Srbiju naći zajednički jezik i to je i onaj put kojim se kreće poslanički klub SPO i DHSS u ovom parlamentu, kada govorimo da ćemo podržati sve ono što je u interesu građana Srbije, a da ćemo oštro kritikovati sve ono što ne valja. Hvala.
Dame i gospodo, predsedniče, uvažene kolege i koleginice, postavio bih pitanje Ministarstvu prosvete da li ima nameru u budućnosti da pokrene inicijativu kako bi se razrešile neke dileme u vezi sa ćiriličnim i latiničnim pismom, pošto vidimo da se u poslednjem mesecu dešavaju stvari koje nisu u interesu ni Srba koji žive u Vukovaru, a čini mi se da nije ni u interesu zatvarati u Srbiji ćirilično pismo. Srpskim jezikom govori negde oko 20 miliona ljudi, Hrvati taj jezik nazivaju hrvatskim, Bošnjaci bosanskim, ali ne dvosmisleno da ceo nacionalni korpus, a gotovo polovina je van Srbije, govori tim istim jezikom.
Ako bismo zatvorili srpski jezik u ćirilicu, onda bismo ćirilicu nametali samo građanima Srbije od kojih se i onako veliki broj služi latinicom. Ako možete da mi obezbedite uslove da govorim.
Vuk Stefanović Karadžić stvorio je savremenu srpsku latinicu, izvršio prilagođavanjem latinice glasovnim osobinama srpskog jezika i pravilu da se piše kao što se i govori. On je to objavio u svom prvom srpskom bukvaru u Beču 1827. godine. Evo, neka svi znaju, oni koji se pozivaju na nacionalni identitet da je naše Lj, Nj, Ć, Dž, Đ, Č, Ž i Š, jer je tek 1830. godine, dakle, tri godine kasnije Ljudevit Gaj pokušao da uprosti hrvatsku latinicu uvodeći valovitu liniju tzv. "tildu", ali od toga je odustao 1836. godine i prihvatio Vukova rešenja. Đuro Daničić je predložio da se umesto DJ piše Đ.
Prema tome savremena latinica je savremeno pismo srpskog jezika jer je napravljena isključivo prema njegovim glasovnim osobinama, jednako kao i ćirilica.
Malopre je koleginica Olena Papuga na svoj način govorila o ovom problemu, a ja smatram da bi uz jednu inicijativu i objašnjenje i ljudima iz Hrvatske, kao što je to bilo moguće 1954. godine u Novom Sadu objasniti da i ćirilica je njihovo pismo i da nema potrebe niti oni kao za vreme Ante Pavelića, Adolfa Hitlera, Marije Terezije i vremena kada su na pogrešan način pokušali da guše jedno pismo, da je povaljska istina, recimo, hrvatski najstariji dokument pisan hrvatskom ćirilicom tzv. bosančicom iz 1250. godine.
Dakle, mislim da bi Ministarstvo prosvete moglo u saradnji sa svojim kolegama iz Hrvatske da nađe najbolje rešenje, koji bi bili u interesu Srba koji žive u Hrvatskoj, a koje bi ujedno bilo i u interesu svih onih koji žele da koriste latinicu u Srbiji.
Dobio sam informaciju od jednog medija, odnosno saznao sam u medijima, ovo je već drugo pitanje i upućujem ga Ministarstvu pravde, da je Evropska komisija tražila od Srbije da joj do 1. septembra dostavi odgovor dokle se stiglo i da li je Srbija spremna da donese zakon o otvaranju tajnih dosijea.
Želeo bih da parlament bude obavešten o tome. Bilo bi poželjno takođe da se konsultuje poslanički klub SPO i DHSS u vezi sa tim pitanjem, pošto znate da smo jedini u ovom mandatu, da smo jedini u prošlom mandatu, da smo jedini u ovom veku, dakle, od 2000. godine na ovamo u tri navrata pokušavali da na dnevni red parlamenta stavimo na raspravu, a zatim i na usvajanje zakon o otvaranju dosijea.
Mislim da je to materija u kojoj bi trebalo da budu konsultovani svi oni koji su se u prethodnom periodu za to zalagali. Malo ih je. Pravi eksperti su učestvovali u izradi zakona koji je SPO i DHSS hteo da uvrsti u dnevni red nekoliko prethodnih sednica u poslednjim godinama, pa vas molim da i vi kao predsednik parlamenta, da i vi kao neko ko će biti najodgovorniji za usvajanje tog zakona u ovom parlamentu, obavestite ili tražite od Ministarstva pravde da razgovara sa poslaničkim klubovima kako bismo došli do najboljeg mogućeg rešenja, da se dosijei ne bi otvorili na taj način, da za sva vremena budu zatvoreni. Hvala.
Dame i gospodo, ministri, predsedniče parlamenta, članovi Vlade, kolege i koleginice, poslanički klub SPO-DHSS odavno predlaže promenu naše kosovske državne strategije.
Govorili smo, da podsetim, da bi nova državna strategija prema KiM trebalo da počiva samo na dva principa. Prvi princip, Srbija nikada neće prihvatiti secesiju i nezavisnost Kosova i Metohije, zbog njegovog posebnog nacionalnog, istorijskog, duhovnog i religijskog značenja srpskog narodna. Drugi princip, prihvatanje nestatusnog dela plana Marti Ahtisarija, specijalnog predstavnika generalnog sekretara UN, kao osnove za dijalog između vlasti u Beogradu i Prištini, uz posredničke usluge EU.
Tekst rezolucije, koji je danas pred poslanicima Narodne skupštine Republike Srbije, sadrži oba ova principa, iako se sami Ahtisarijev dokument ne pominje, ali je sadržina svih tačaka rezolucije o visokoj autonomiji Srba, srpskih opština i srpskih institucija na KiM, upravo i sadržina Ahtisarijevog dokumenta.
Ovo ističem zbog toga što Ahtisarijev dokument predstavlja svojevrsnu podelu unutrašnjeg suvereniteta na KiM između albanske većine i srpske manjine, u kojoj se garantuje visoki stepen samouprave predviđen, svojevremeno, Planom Z-4 u Hrvatskoj. Pod snažnim pritiskom EU i SAD, vlast u Prištini je prihvatila Ahtisarijev plan i čak ga ugradila i u ustav Kosova. Ta činjenica ide u prilog pregovaračima Srbije, jer predstavnici kosovske vlasti ne mogu ići ispod onog što su već prihvatili, a predstavnici Srbije mogu tražiti i više od toga, posebno kada je reč o statusu četiri srpske opštine severno od Ibra.
Suština predloženog teksta rezolucije je okrenuta bezuslovnom nastavku dijaloga između vlada u Beogradu i Prištini, izgradnji snažnih institucija Srba na KiM, njihovom međusobnom povezivanju, kao i kulturnim, finansijskim vezama srpskih institucija na celom KiM sa Srbijom.
Zbog ove suštine rezolucije, poslanički klub SPO-DHSS će glasati za rezoluciju. Međutim, glasajući za tu suštinu, ne podržavamo neke bajkovite oblande u koje je u obrazloženju ta suština umotana i koje bacaju nepotrebnu senku na ozbiljne i odgovorne principe rezolucije.
Nije trebalo ni pominjati preambulu Ustava Srbije, vezivati se za nju i KiM tretirati kao sadašnju pokrajinu koja je pod suverenitetom države Srbije, niti je trebalo Rezoluciju 1244 Saveta bezbednosti UN, od 10. juna 1999. godine, isticati kao dokument koji garantuje teritorijalni integritet Srbije i dokument kojim je određen konačni status KiM kao suštinske autonomije u okviru Srbije.
Umesto ovih oblandi, koje su izvan stvarnosti, trebalo je građanima Srbije reći istinu. Istina je da je upravo Rezolucijom 1244 Saveta bezbednosti UN Srbiji oduzet državni suverenitet na celoj teritoriji KiM, odakle je Srbija morala da povuče svoju vojsku, policiju, zakonodavnu, sudsku, izvršnu i svaku drugu državnu vlast.
Istina je da upravo Rezolucija 1244, sa svim njenim aneksima, bila osnova albanskoj većini za samoopredeljenje, odnosno secesiju, da su oni iskoristili i proglasili nezavisnost, kao i da je Međunarodni sud pravde presudio da prištinska deklaracija o nezavisnosti nije protivna ni međunarodnom pravu ni Rezoluciji 1244. Istina je i da nezavisnost Kosova danas priznaje oko polovine članica UN, kao i 22 od 27 država EU i da će broj priznanja, izvesno je, samo rasti.
Autori rezolucije znaju sve ove činjenice, a znaju i da ih bajkama i konstrukcijama izvan stvarnosti ne možemo ni osporiti, ni promeniti. Sve što možemo je da nikada ne priznamo secesiju Kosova, jer je to naše suvereno pravo kao države, uz ne poricanje stvarnosti da se secesija dogodila i maksimalnu posvećenost i zaštitu srpskog naroda i njegovog istorijskog i duhovnog nasleđa na KiM. Ne robujmo normama, makar one bile zapisane i u Ustavu, koje se ne mogu poštovati. U pravu se takve norme nazivaju mrtvim normama i one ne obavezuju.
Još jedanput, u ime SPO-DHSS, govorim ovom parlamentu, građanima Srbije, predstavnicima Vlade, predsedniku Srbije, da će poslanički klub SPO-DHSS, glasati za usvajanje ove rezolucije. Hvala vam.
Dame i gospodo, predsedniče, koleginice i kolege, namera donošenja ovog zakona je časna. Izmene i dopune Zakona o javnim nabavkama imaju podršku široke javnosti, kao i departizacija koja je jedno od predizbornih obećanja bilo u fokusu gotovo svih političkih stranaka. Međutim, u kasnijem periodu posle formiranja ove vlade nisu su nas baš činjenice ubedile da su izborna obećanja sprovođena u skladu sa dobijenim glasovima na izborima.
Gubici državnih firmi, subvencije iz budžeta, krađe na tenderima svaki stanovnik Srbije dotira sa 700 evra godišnje. Zbog toga Svetska banka i ostale organizacije, kao što je OECD, smatraju da godišnje na tenderima u Srbiji nestane bez ikakvog uvida negde oko milijardu evra. Računica je prosta. U Srbiji ima 590 javnih preduzeća. Sva ta preduzeća zajedno imaju gubitak veći od četiri milijarde evra i samo po tom osnovu svaki od 7,5 miliona stanovnika Srbije u minusu je oko 530 evra. Svi plaćamo, vraćam se na početak svog izlaganja, subvencije iz budžeta za te firme, što na godišnjem nivou odnese 250 miliona evra ili još 35 evra po stanovniku. Zbog toga smo u situaciji da moramo nešto menjati. Ovo je korak u dobrom pravcu i govoriću o nekim pozitivnim stranama namere, ali ću se kasnije i osvrnuti na loša zakonska rešenja.
Danas javna preduzeća su najveći dužnici privredi bar po onome što zvanično dobijamo kao narodni poslanici kada zatražimo pitanje – ko su najveći dužnici trenutno u Srbiji. Još uvek nisam dobio odgovor na pitanje koje sam postavio ministru finansija jedne poslednje nedelje u mesecu, a ono je – da li je istina da tajkuni Srbiji duguju 5,5 milijardi evra na osnovu poreza i doprinosa? Pojedini mediji, neću ih navoditi jer ne želim da im parlament daje reklamu i izdvaja, naveli su, ko god uđe na njihov sajt može videti, koji su to tajkuni. O njima sam govorio. Njihova imena sam pominjao i pre nego što su se desila hapšenja. Još jednom tražim odgovor na pitanje – da li je istina da oni duguju Srbiji 5,5 milijardi evra na osnovu poreza i ostalih doprinosa?
Država bi trebalo da učini rad javnih preduzeća transparentnijim. Na prošloj sednici parlamenta, kada smo govorili o Zakonu o podsticaju građevinske industrije, pitao – koje su firme dobile 325 projekata i dokle se sa tim projektima stiglo? Gde je novac koji se iz budžet RS slio ili se sliva ili ima nameru da slije domaćim preduzećima koja se bave građevinskom industrijom?
Takođe, opet se vraćam na to da mora biti transparentan, i da moramo videti koje su to firme koje dobijaju poslove i koliko se stiglo sa projektima na kojima one rade.
Na sajtu Ministarstva finansija Hrvatske možete da vidite kako posluju njihova javna preduzeća i to je javan podatak. Na početku mandata ove vlade sam postavio pitanje – šta je sa Poslovnikom rada Vlada RS, jer ukoliko nam nije transparentan i javan rad Vlade RS, ne možemo očekivati da nam bude transparentan javan rad javnih preduzeća? U nekim medijima sam mogao da pročitam da će se menjati Poslovnik, ali u smeru još veće tajnosti i ovde me opet podseća da je Hrvatska daleko ispred nas na putu EU iz mnogih razloga. Između ostalog, zato što se na sajtu Vlade Republike Hrvatske nalaze video klipovi sa njihovim zasedanjima i nalaze se video klipovi u kojima možemo videti ko je od ministara kako glasao za koji predlog. Pravim malu digresiju. Postavio sam pitanje – kako je ko od ministara glasao prilikom donošenja Predloga zakona o rehabilitaciji na sednicama Vlade RS za vreme mandata prošle Vlade i za vreme mandata ove vlade? Nisam dobio odgovor, već se to tretira kao službena tajna i u jednoj i u drugoj varijanti.
Imam podatke koliko javna preduzeća na ime isporučene robe i obavljenih usluga duguju privatnim preduzećima u Srbiji. Znamo da država štiti javna preduzeća u tom smislu da ukoliko ona ne plate poreze i doprinose ne snose nikakve konsekvence, ali ukoliko privatna preduzeća koja duguju tim javnim preduzećima to isto ne učine veoma brzo će biti zatvorena ili će ih posetiti poreska i svaka druga policija.
Problematično je i to što je ponuda po tenderu, a to je prosek 3,3, i znamo na koji način se nameštaju tenderi. Znamo da je u prethodnom periodu jedan monopol koji je postojao nad medijima štitio sve korupcionaške afere, štitio sve poslove koji su netransparentno dati ljudima koji su držali monopol u privredi u Srbiji. Znamo ko su bili vlasnici kojih medija.
Dobra je namera ove Vlade što će korupciju, koja je u Srbiji poprimila edemske razmere, pokušati da zaustavi. U prethodnom periodu smo, umesto borbe protiv korupcije, mogli da vidimo kako se hapse profesori zbog 100 ili 200 evra, kako se hapse lekari zbog namere da od pacijenta uzmu mito od 500 ili 700 evra, a milijardu evra godišnje, za koju potvrdu imamo i od Vensana Dežera, čiju potvrdu imamo, na kraju krajeva i od Svetske banke, uspelo je da se sakrije i imali smo ne transparentnu raspodelu sredstava i na KiM, a sve pod firmom patriotizma.
Čini mi se da je ovde koren izuzetno dubok. O tome sam relativno skoro govorio. Ovu Vladu čini polovina prethodne Vlade. Čini je, ako bi analizom krenuli unazad, i deo pretprošle Vlade, pa je čini deo Koštuničine vlade, pa je čini deo Đinđićeve vlade i sve tako do 1990. godine. Dakle, borba protiv korupcije je borba koja se mora voditi za period od 1990. godine na ovamo.
Devedesetih godina smo i sada, nadam se da istraga ide u tom smeru, iako kao poslanik nemam nameru da je komentarišem, gde su pare od zajma za preporod Srbije, gde su pare od stare devizne štednje? Tada su bliski ljudi, ondašnjem režimu, mogli da dođu u položaj da preko noći dobiju ogromna sredstva, a kasnije se posle 5. oktobra usavršavao sistem pljačke. Imali smo za vreme vlasti proevropskih snaga tenderske korupcije. Znamo na koji način su nameštani tenderi. To javnost zna. Ne iznosim ja ovde nikakve nove istine. Znamo za model bratskih firmi. Znamo kako su iz ministarstva i javnih preduzeća odlazile pare u lokalne samouprave.
Mislim, i to je poruka SPO i želeo bih da svako uđe na naš sajt i da pogleda našu programsku deklaraciju iz 2007. godine o decentralizaciji vlasti u Srbiji, da krupan kapital, a dve trećine srpskog kapitala okreće se u krugu dvojke, koji se nalazi u ministarstvima porađa krupnu korupciju. Bilo bi dobro decentralizovati Srbiju. Bilo bi dobro da neposredna kontrola trošenje budžetskih sredstava bude uspostavljena time što će u lokalu na većem budžetu, nego što je sad, a opet na malom budžetu, u odnosu koje imaju ministarstva, neposredno biti kontrolisani oni ljudi koji raspolažu sredstvima i koji prate kontrolu projekata.
Kazna bi bila brza. Na prvim sledećim izborima ti ljudi bi nestajali. Ovako mi se čini da bez jednog sistemskog uređenja Srbije, decentralizacije, ne možemo daleko odmaći po pitanju suzbijanja korupcije i po pitanju ekonomskog oporavka Srbije.
Znamo na koji se način usavršavala korupcija prilikom prikupljanja ponuda za tendere. Znamo šta je čekalo firme koje nisu imale dogovore sa javnim preduzećima ili direktorima, a hteli su da učestvuju na tenderu sa boljim ponudama, kako su te firme ili ti ljudi, vlasnici tih firmi, dobijali savete da odustanu, jer će mnogo više koristi imati ukoliko odustanu od učešća i predaje tenderske dokumentacije, nego ukoliko pobede na tom istom tenderu.
Vratiću se na centralizam koji je uspostavljen u Srbiji i koji porađa krupnu korupciju time da bi, po sadašnjem izbornom zakonu u Srbiji, moglo 250 poslanika ovog parlamenta da budu stanari jednog beogradskog solitera. U prošlom mandatu, a i u ovom mandatu, nekoliko desetina, to je negde oko 50 opština u Srbiji nema svoje predstavnike u Republičkom parlamentu.
Dakle, dok ne budemo shvatili da raspodela sredstava mora dovesti do ravnomernog regionalnog razvoja, a da projekte koji su od sudbinskog značaja za razvoj Srbije moraju da vode ljudi koji najbolje poznaju svoje lokalne samouprave i koji najbolje poznaju te probleme, ne mislim da ćemo moći daleko stići u borbi za oporavak Srbije. Rupa u budžetu je cena onakvog Zakona o javnim nabavkama.
Sve u svemu, kada se uzme u obzir namena vladajuće koalicije i predlagača, ne mogu reći da ne postoji bar malo mesta da se pohvali ovo zakonsko rešenje. Šta je to što ne valja? Namerno sam poneo da vidite. Pogledajte koliki je zakon - 169 strana. On ne štedi samim tim što je ovoliko papira potrošeno. Tekst zakona je izuzetno veliki. To nije problem samo ovoga zakona. To je problem gotovo svih srpskih zakona koji su poprilično ekstenzivni, a mogli bi da se neuporedivo konkretnije napišu.
Zakonski predlog uslovljava skupu opštu administraciju za potrebe vođenja javnih nabavki. Opšta tela su Uprava za zajedničke poslove, Uprava za javne nabavke, Komisija za zaštitu prava u postupcima javnih nabavki, pri čemu nisu jasno definisani odnosi između ovih tela, između Uprave za nabavke i Uprave za zajedničke poslove. Posle ću pokazati u kojim je to članovima. Moraću da otvorim zakon, ali mi se čini da je član 49. ovog zakona i 123, ali o tom potom.
Procedura sprovođenja javnih nabavki je skupa, komplikovana i ne racionalna sa aspekta potrebnog vremena. Ovo govori struka, jer sam se u međuvremenu konsultovao sa ljudima koji su u ovoj oblasti imali iskustva i koji su se bavili ovom materijom gotovo ceo svoj profesionalni vek. Nije regulisano učešće fizičkih lica na konkursima javnih nabavki.
Iako to Poslovnik ne dozvoljava, obratiću se predlagaču. Na primer, ako je reč o specijalizovanim uslugama i radovima, advokatskim i ekspertskim, istraživačkim i drugim uslugama. Ovo je sve dobronamerno. Pokazaću vam još neke nedostatke. Probaću u ovoj gomili papira da se snađem. Na 27. strani, to je član 49. Zakona – Uprava za zajedničke poslove. Ovde bi trebalo da se pojasni u kakvom su odnosu Uprava za zajedničke poslove i Uprava za javne nabavke. To je jedna od primedbi.
Na strani 63, pogledajte kakav je jedan srpski zakon, kako izgleda, postupci. "Dodela ugovora vrši se u otvorenom", član 123, "restriktivnom, odnosno kvalifikacionom postupku ili u pregovaračkom postupku sa objavljivanjem poziva za podnošenje ponuda". Nije jasno kada se sprovodi otvoreni, kada restriktivni, a kada kvalifikacioni postupak. Nije jasno definisano zakonom.
Strana 72. – Republička komisija za zaštitu prava u postupcima javnih nabavki. "Za člana republičke komisije može biti birano lice koje ima stečeno visoko obrazovanje iz naučne oblasti, ekonomske ili tehničko tehnološke". Pazite, uvedene su inženjerske nauke, a zna se da su najbolji ekonomisti postali od najboljih matematičara. Pitam se zašto može da bude elektroinženjer ili mašinski inženjer, a ne može da bude neko ko je matematičar, s obzirom da je prenosivi korpus znanja upravo matematika? U svetu biznisa najbolji ekonomisti, pogotovo u zapadnim zemljama, su matematičari ili ljudi kojima je baza matematika za oblast ekonomije.
Recimo, može da bude šumarski inženjer, ali ne može da bude neko sa prirodno-matematičkih nauka.
Ovde u sprečavanju sukoba interesa, u članu 144. stav 1 – predsednik, odnosno član RIK ne može obavljati drugu javnu funkciju, vršiti funkciji u političkoj stranci, niti obavljati bilo koju drugu funkciju, službu, posao, dužnost ili aktivnost koja bi mogla uticati na njegovu samostalnost u radu i postupanje, ili koja bi umanjivala njegov ugled ili ugled funkcije predsednika, odnosno člana RIK.
Od gore navedenih, po mom mišljenju, ovih zabrana trebalo bi da se izuzmu obrazovni i naučno-istraživački poslovi, jer ne verujem da oni mogu stvarati sukob interesa. Kada se sve uzme u obzir, primedbe nisu ni velike ni male, pre svega su dobronamerne, mislim da ćemo krenuti korak unapred ka eventualnim uštedama u budućnosti, ta famozna jedna milijarda koja bi više značila nego podsticaj ili krediti koje dobijamo, recimo, od Ruske Federacije pod najnepovoljnijim uslovima, od svih kredita koje smo dobili ili od donacija bespovratnih koje smo dobili od Nemačke, koje iznose milijardu i 200.000 evra. Okrenutost ka EU, smer Srbije ka EU podrazumeva i evropske zakone, podrazumeva poštovanje preporuka Evropske komisije, evropskih zvaničnika. Mislim da je i namera zakona takva, ali i suština bi trebalo da prati namere, pa da onda dobijemo efikasan i primenjiv zakon, da ne budemo u situaciji da ga u nekom budućem periodu opet menjamo.
Sve u svemu, ima mesta da građani Srbije budu zadovoljni, ima mesta da budu i nezadovoljni, pogotovo stručna javnost. Ulazimo u jedan proces koji nam govori da se polako krećemo u smeru na kojem je insistirao SPO poslednje dve decenije i to je ono što je pozitivno i dobro je da Srbija sve greške unapred otklanja, kako je posledice tih grešaka ne bi čekale u budućnosti. Hvala vam puno.
Poštovana predsedavajuća, nekoliko puta u poslednje vreme smo vas upozoravali da je kršen Poslovnik.
Član 108. "O redu na sednici Narodne skupštine stara se…"       
Upravo vam o tome govorim. Dakle, poslanik može nekoliko puta da se javi po istom članu Poslovnika, ali različite povrede istog člana Poslovnika. Tako ste neosnovano uzeli reč i gospodinu Veroljubu Arsiću i gospodinu Ostojiću.
Jednostavno, član 108. je najprimenjiviji kada je u pitanju vođenje sednice, a kada ste vi u pitanju. U poslednje vreme u poslednjih nekoliko sednica ne starate se na pravi način o redu i o načinu vođenja sednice parlamenta.
Poštovani predsedniče, ministre, kolege i koleginice  poslanici, podsticanje razvoja građevinske industrije usled negativnih efekata svetske ekonomske krize nije u prethodnom periodu dalo planirane rezultate.
Niti se građevinska industrija oporavila, niti se povećao broj zaposlenih, niti se povećala likvidnost građevinskog sektora, niti je to dovelo do otvaranja radnih mesta. Sve su ovo bila obećanja prethodnih ministara, u vreme donošenja ovog zakona, opravdanosti glasanja u Skupštini za jedan ovakav predlog. U cilju donošenja ovog zakona isticano je da će se uposliti domaća građevinska preduzeća. Dobili smo uveravanja da će 325 projekata prošle Vlade biti finansirano iz već obezbeđenih budžetskih sredstava. Odnosno, da je za 250 obezbeđeno finansiranje iz budžeta, a da se za ostalih 75 projekata, sredstva nalaze u celosti kod ovlašćenih predlagača projekata.
Malopre sam u neformalnom razgovoru sa ministrom Ilićem saznao da od onoga što je planirano da bude isplaćeno domaćim građevinskim firmama, veoma malo, ili gotovo ništa nije dospelo na njihove račune. To je pokazatelj da opravdanost donošenja ovog zakona nije poslužilo svrsi da se oporavi domaća građevinska industrija, već je još jedanput pokazana nebriga i nemar prema svemu što dolazi iz Srbije, jer ne verujem da bi se na ovaj način bilo koja Vlada u Srbiji ponašala prema stranim građevinskim firmama.
Bilo je najava da će 113 projekata ukupne vrednosti 5,4 milijardi dinara, biti odobreno lokalnim samoupravama sa teritorije Vojvodine, pa 11 projekata 4,2 milijardi u Beogradu, pa 126 projekata vrednosti 7,9 milijardi dinara odobreno ostalim lokalnim samoupravama.
Postavljam pitanje, po kom kriterijumu je odlučivano …
Predsedniče molim vas ako možete opomenete kolege.
Postavljam pitanje, po kom kriterijumu je odlučivano? Da li je neko uopšte pogledao demografsku kartu, koji će projekti biti od prioritetnog značaja i koji su to 325 projekata?
Ubeđen sam, učestvujem u političkom životu Srbije, shodno veličini svoje političke partije, da su oni ljudi koji su imali politički uticaj u svojim lokalnim sredinama, obezbedili preko veza iz ministarstava, finansiranje tih lokalnih samouprava. Dakle bez sistemskog rešavanja problema, ušlo se u rešavanje problema građevinske industrije, uz obećanje da će se smanjiti broj nezaposlenih.
Imam ovde neke izvoda govora koji su bili pušteni u javnost 2010. godine, za vreme donošenja ovog zakona, ministra koji kaže da bi za svaki uložen dinar u oblast građevine, dobili bismo tri dinara za investicije u druge sektore privrede. Svako novo radno mesto da bi dobilo četiri nova radna mesta u granama koje je podržavaju. Upravo to kažem 100.000 građevinaca je ostalo bez posla u prethodnom periodu.
Ne možemo govoriti o nekim efikasnim efektima ovog zakona, pogotovo kada je u pitanju zapošljavanje. Čak i da je sve idealno na ovom planu, mi se susrećemo sa drugim problemom. Relevantne organizacije koje se bave nadzorom javnih finansija, recimo, Koalicija za nadzor javnih finansija i Transparentnost Srbija smatraju da je Zakon o podsticanju građevinske industrije Srbije u uslovima ekonomske krize neustavan. Oni su čak i podneli Ustavnom sudu na ocenu ustavnost ovog zakona. Smatraju da su odredbe ovog zakona u direktnoj suprotnosti sa Ustavom Srbije, Sporazumom o slobodnoj trgovini u centralnoj Evropi CEFTA 2006. godine i SSP sa EU. Opravdanje za produženje važenja ovog zakona ovoj Vladi nalazi se u tome što su objekti koji su već počeli da se grade ostali na vetrometini i ne možemo ih prepustiti nemaru, već se moraju završiti.
Međutim, ukoliko je kasnije bio suspendovan zakon, odnosno ta odredba da se suspenduje Zakon o javnim nabavkama, pitam i vladajuću koaliciju, zbog čega nije po ubrzanoj proceduri doneti Zakon o javnim nabavkama, kako bi se sprečile sve eventualne zloupotrebe buduće u borbi protiv korupcije, koju svakako podržava SPO iako je opoziciona stranka? Dakle, što se nije požurilo sa Zakonom o javnim nabavkama, a zatim produžilo važenje i Zakona o podsticanju građevinske industrije u uslovima negativnih efekata svetske ekonomske krize? Da je ovaj zakon zaista imao dobre efekte, ne bismo došli u situaciju kojoj jesmo da ova Vlada plaća dugove prethodne Vlade?
Znamo i sada to poprilično jasno vidimo da je i osnova za donošenje jednog ovakvog zakona, bez obzira na sve primedbe relevantnih nevladinih organizacija, koje se bave sektorom javnih finansija, da je baza za donošenje ovakvog zakona ležala u tome što su se bližili parlamentarni izbori. Na tim parlamentarnim izborima političke stranke i ja ne amnestiram, naprotiv, pitam i onaj deo sadašnje Vlade, koji je bio deo i prethodne Vlade i koji je imao veliki politički uticaj i koji je, svi to dobro znamo, imao lokalne moćnike preko kojih je finansirao svoju kampanju i na kojoj je bazirao svoju kampanju, zbog čega je Srbiju doveo u ovu situaciju da sadašnja Vlada plaća dugove projekata koji su poslužili samo političkom promovisanju određenih partija? Otkud tolika neodgovornost, a znaju u parlamentu da se zaklinju kako su odgovorni i kako su oni politička snaga koja će da dovede do ravnomernog regionalnog razvoja, koja će decentralizovati Srbiju i koja će urediti Srbiju po evropskom modelu?
Koalicija za nadzor javnih finansija i Transparentnost Srbija pozivaju Ustavni sud da prihvati inicijativu i obustavi primenu Zakona o podsticanju građevinske industrije u uslovima ekonomske krize i donese odluku kojom se taj štetan i korumpcionaški zakon proglašava neustavnim i stavlja van pravne snage.
Dakle, ovo su relevantni podnosioci inicijative, "Toplički centar za demokratiju i ljudska prava", Prokuplje, "Centar za razvoj neprofitnog sektora", Beograd, "Građanska čitaonica Pirgos", Pirot, "Užički centar za ljudska prava i demokratiju", "Resurs centar", Majdanpek, "Beogradski centar za ljudska prava" i "Transparentnost Srbija".
U onim najavama iz 2010. godine, dolazimo do toga, pošto sam ja pogledao šta je bivši ministar govorio prilikom donošenja ovog zakona, da će se finansirati projekti za izgradnju škola i obdaništa, bolnica i drugih zdravstvenih ustanova, stanova, autoputeva i drugih državnih puteva, sportskih objekata, objekata za upotrebe obavljanja delatnosti filskulture i drugih objekata od javnog značaja. Svi smo svedoci, ovde sedimo u parlamentu. Pitam građane Srbije - koliko su oni to videli škola i obdaništa u poslednjim godinama da su izgrađeni u Srbiji, koliko
zdravstvenih ustanova, bolnica, koliko autoputeva i drugih državnih puteva, koliko sportskih objekata?
Znamo kako je prošao stadion Borca u Čačku. Znamo da se krenulo sa gradnjom, da prethodna Vlada nije obezbedila dovoljna sredstva i da će sada teret plaćanja njihovih predizbornih kampanja, dakle, jakih političkih stranaka iz tog perioda, koje su participirale i pitale se i u prethodnoj Vladi, kako što se pitaju i u ovoj Vladi, da će dugove koji su ostali iz njihovih političkih kampanja koje su vođene preko državne kase opet plaćati građani Srbije.
Kad se zaklinjemo u centralizaciju i ravnomerni regionalni razvoj, zašto nekada ne pomislimo o tome koliko je siromašan istok Srbije, koliko je siromašan jug Srbije, koliko je nestalo ljudi za poslednjih deset godina u Srbiji? Pet stotina hiljada ljudi je više umrlo nego što se rodilo. Da li je uzeta u obzir ta činjenica prilikom odobravanja projekta škola i obdaništa, bolnica, autoputeva, državnih puteva, sportskih objekata? Da li je to borba za decentralizaciju Srbije i ravnomerni regionalni razvoj?
Ja sam više, SPO, kao i DHSS, za to da onaj ministar i ona Vlada koja napušta položaje, kojoj ističe mandat, koja je smenjena sa vlasti, položi račun pred građanima Srbije. Bio bih srećniji kada bi u ovom parlamentu danas imao izveštaj koji su to projekti, koje su to opštine koje su finansirane u prethodnom periodu, koji su to gradonačelnici koji su dobijali sredstva iz budžeta Srbije da bi vodili svoje privatne kampanje, čijim parama su vodili te kampanje, zbog čega sadašnja Vlada mora da vadi kestenje iz vatre, bez obzira što smo mi opozicija, i da plaća dugove onog dela i one Vlade ili onih koalicionih partnera koji su i sada njihovi koalicioni partneri.
Zar je Srbija zemlja talac nekoliko političkih partija bez kojih ne može da se formira vlast? Zar ne može u Srbiji da se promeni sve iz korena? Zar ne možemo da počnemo iz početka? Zar ne možemo da napravimo političku scenu prema uzoru onog čoveka iz Veljkove Krajine, koji nema ni obdanište, nema ni školu? Zašto mora sve da se radi po političkom modelu, koliko nam pošalje centralna vlast sredstava, imamo dovoljno jaku političku vezu, toliko ćemo glasova i vlasti imati na izborima? To je začarani krug iz koga ne može da se izađe.
Zato je najbitnije u ovom momentu da svi oni projekti iz prethodnog perioda budu podložni proveri, da vidimo šta se uradilo, gde je ta projektna dokumentacija, gde je taj objekat koji se gradio, gde je tih 70% kojih je trebalo da dođe u budžet firme, na osnovu ovoga zakona domaće firme koja će podstaći i privredni rast, koja će podstaći i privredni oporavak Srbije. Ovako, sve ostaje mrtvo slovo na papiru.
Ne znam, ne mogu da kritikujem one od kojih nisam nikada ni očekivao da će u vremenu posle 5. oktobra kao opozicija moći da promene Srbiju. Mogu da kritikujem samo one od kojih sam očekivao da će posle 5. oktobra sve ono za šta smo se valjda borili deset godina pre tog 5. oktobra, pre 2000. godine, pokušati da sprovedu u delo.
Postali smo taoci političkih funkcija, centralističke vlasti. Postali smo taoci jednog umišljenog uverenja da je onaj benefit koji nudi pozicija ministra, pozicija poslanika, pozicija vlasti, nasledan, pa smo dozvolili da svi oni koji su posle 5. oktobra došli na vlast da menjaju, shvate da za njihov lični interes promena ne znači nikakvu korist, već je bolje preuzeti stari način vladanja i na isti način kao što je urušavana Srbija od 90-ih do 2000. godine, doduše, ne na isti način, jer su ono godine nesreće i rata, protiv kojih smo se zajedno borili, dozvolimo da se legalizuje kapital pojedinih ljudi koji su izašli iz Miloševićevog šinjela, iz njegovog establišmenta i sa njima sarađivati kako bismo zauzeli potpuno iste pozicije i moć koje su imali Miloševićevi ministri.
Kada je u pitanju zakon o konverziji, sve je to lepo, ali propustili smo godine. Propustili smo, od 5. oktobra do danas 12 godina, da primenimo zakon o restituciji.
Svi znamo šta od nas traži EU. To je SPO znao i 2000. godine, kada je govorio – donesite zakon o restituciji, ili je znao 1992. godine, kada je tada sa DS podneo zakon o vraćanju imovine crkvama i manastirima na KiM, pa je taj zakon u parlamentu usvojen, a kasnije ga je vratio Slobodan Milošević na ponovnu skupštinsku proceduru, jer je imao pravo na suspenzivni veto.
Sada se nalazimo u situaciji kada bez zakona o restituciji, treba da donesemo zakon o konverziji. Stalno govorim, bez sistemskog rešavanja problema, ne možemo rešiti nijedan problem. ne možemo rešiti problem, jer ova naša Srbija je toliko izranjena u poslednje dve decenije da liči na jedan meh kome se kože toliko istanjila da jedva drži vodu. Ukoliko zakrpite jednu rupu, povećate pritisak na drugoj rupi i onda bez sistemskog rešavanja svih problema, bez pravljenja Srbije na novim temeljima, potpuno drugačije od ove koju sada imamo, mislim da ne možemo lako i brzo krenuti napred.
Kada pogledam koja su bila obećanja 2008, 2010. godine od ministara, kada je u pitanju donošenje ovog zakona o podsticaju građevinske industrije u Srbiji, poprilično sam razočaran činjenicom da se sve svelo na jedno veliko pozorište, na jednu veliku masku i na velika obećanja. Zato smatram da je poslednji momenat kada je u pitanju bilo koji zakon, kada je u pitanju i ovaj zakon, kada je u pitanju sistemsko uređenje Srbije, da krenemo od zdravih temelja, da se više ništa ne gradi na propalim ruševinama loših i nesrećnih 20 godina prošlosti.
Još jednom ponavljam, ovaj zakon ima opravdanje za donošenje produženja važenja ovog zakona u tome što ne možemo ostaviti objekte nedovršene i što ne može nemarnost nekih prethodnih biti model po kojem će se ponašati neki budući, ali nećemo glasati za ovaj zakon zato što su negativni efekti prošlosti ovog zakona jasno ispoljeni, zato što nismo videli u prošlosti, prethodna vlada nam nije ranije donela dokaze na koji su način potrošena sredstva od ovih obezbeđenih sredstava, ili koje su firme dobile poslove iako su domaće firme, ili nismo dobili odgovore zašto tim domaćim firmama, uglavnom, nije plaćeno ono od posla što je urađeno?
Zato se pitamo – zašto je Srbija u ovom stanju? Sve dok se ne preuzme odgovornost, dok ne dobijemo izveštaj od svih prethodnih ministara, ne samo od prošle vlade, dok ne dobijemo izveštaj i od onih ministara koji nisu amnestirani, nadam se i to pitam ljude iz vladajućih političkih stranaka, ili najvažnije političku stranku u vlasti koji nisu amnestirani time što su postali deo nove vladajuće koalicije, dok ne polože račune pred ovim parlamentom, pred građanima Srbije, dok ne budemo videli na koji način su radili, dok ne budemo videli šta je sve ono iz prošlosti, čime su lošim zadužili građane Srbije, Srbija ne može krenuti u ekonomski oporavak.
Još jednom vam kažem, borba za centralizaciju nije da se iz beogradske kancelarije odlučuje od 325 projekata prema tome ko ima koliku političku moć na terenu. U Srbiji se susrećemo sa veoma i možda najznačajnijim problemom, a to je nestanak Srba u Srbiji. Ukoliko se ne budemo sa ovim izborili, ukoliko ne budemo podržavali prave projekte i donosili prave zakone, nema ni nacionalnog, ni duhovnog, ni biološkog oporavka Srbije. Hvala.
Vidim da gajite izuzetne simpatije prema meni, s obzirom da i kada se prvi javi, vi me uvek poslednjeg prozovete za reč.
Povređen je član 107. Poslovnika, a mogu odgovoriti i na repliku zato što je na način koji nije u skladu sa istinom interpretirano…

Whoops, looks like something went wrong.