Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Aleksandar Jugović

Aleksandar Jugović

Srpska napredna stranka

Govori

Poštovani predsedniče, poštovane kolege, poštovane koleginice, bez želje da izazovem polemiku, moram napomenuti da se od prošle godine može naći dokument na sajtu SNS u kome SNS najavljuje da će predati Vladi Republike Srbije peticiju kojom će tražiti da se smanji broj ministarstava za pola. Ne smatram da je to pogrešno, ali ne smatram ni da bi donelo neku preveliku uštedu.

Međutim, neka obećanja iz kampanje, radi uverljivosti da će se u budućnosti poštovati sve ono što se zacrta kao cilj, trebalo bi da se poštuju. Tako sam isto govorio i prilikom rekonstrukcije prošle vlade, kada je smanjen broj ministarstava, a suštinske uštede nije ni bilo, iz razloga što su samo pojedine resore, pojedini ministri preuzeli državne sekretare, a ministarska administracija ostala je ista.

Pre svega, trebalo bi obezbediti transparentnost u radu buduće Vlade. Mi smo svedoci da sednice Vlade koje su u prošlom mandatu često bile telefonski održane, nisu bile dovoljno transparentne. Na sajtu Vlade Republike Hrvatske može te videti, možete pokupiti klip, u kojem se vidi kako je ko od ministara diskutova, kako je ko od ministara glasao. To bi trebalo da bude i praksa buduće Vlade da bi poslanici koji obezbeđuju transparentnost u radu ovog parlamenta mogli i građani Srbije koji biraju ministre preko poslanika da bi mogli da znaju za koga su glasali i zbog čega su glasali, ko se na koji način zalaže za njihove interese.

Argumentacija kojom bi se eventualno branilo ne postojanje ili osnivanje Kancelarije za ministarstvo dijaspore nije valjano, u okviru Ministarstva spoljnih poslova već postoji direkcija za dijasporu. Pa, nije celishodno ni logično ni racionalno praviti paralelni državni organ koji će se baviti tim istim poslom. Mislim da, po ovom pitanju trebalo bi razmisliti, imamo vremena SPO i DHSS su podneli amandmane i možemo na jedna bolji način urediti funkcionisanje i brigu i sve veze dijaspore i matice, pogotovo što znamo da se u dijaspori nalazi preko tri i po miliona građana Srbije.

Pet i po milijardi dolara i to Svetska banka kao dokument jasno dokazuje i pokazuje, dolazi od dijaspore. Tako da bi briga o dijaspori morala da bude veća i ne bi smela da se svede na jednu kancelariju.

Sa ekonomskog aspekta u poslednjih dvadesetak godina Srbija bi doživela privredi kolaps i ekonomski kolaps da nije bilo sredstava koje su građani Srbije, odnosno koji su ljudi iz dijaspore na razno razne načine donosili i slali u Srbiju. Zato je veoma bitno očuvanje veza sa trećinom stanovništva koje živi van granica naše zemlje. Očuvanje nacionalnog, verskog, kulturnog, jezičkog i svakog drugog identiteta, a to se samo može ostvariti u koliko se na valjan način budemo odnosili prema dijaspori i prema Srbima u regionu. Doprinos poboljšanju imidža naše zemlje i našeg naroda svakako će doprineti oni ljudi koji budu bili vezani za maticu na pravi način.

Takođe, Zakon o izmeni uređenja službi bezbednosti Republike Srbije, a pošto je ovo objedinjena rasprava pa govorim o više zakona, smatram da nije valjan i da bi praksu koja na ovaj način tretira službe bezbednosti gde pojedinjeni ljudi mogu da je kontrolišu nije dobra. Za mene je, i za svakoga u Srbiji, a pogotovu za onoga koje preživeo nesreće, torture od strane službe bezbednosti mnogo bitnija kontrola službi bezbednosti nego rukovođenje. Ne možemo prihvatiti da je dobro da jedan čovek, pa bio on i predsednik Srbije, postavlja sekretara koji će rukovoditi službama bezbednosti, jer koncentrisanje moći u rukama jednog čoveka, svakako nije dobro i ne može doneti u budućnosti bolju kontrolu u službi bezbednosti.

Mi imamo takva iskustva, i naša istorija o njima govori, govorim o SPO i smatram da je neophodno promeniti način pristupa u vezi sa funkcionisanjem službi bezbednosti. Zbog toga ćemo pomno pratiti svaki korak, sve ono što se dešava, znamo odlično ko se sve nalazi u tim službama i tim strukturama i nadamo se da se više nikada neće ponoviti nesrećna vremena i nesreća koja je sejana devedesetih godina i nakon toga u Srbiji. Borili smo se, pokušavali smo na sve moguće načine i sudske presude, o tome najbolje govore, da pokažemo ko su sve ljudi koji sada u službama bezbednosti sede, koji skrivaju svoje prljave i krvave tragove od protekle dve decenije i smatramo da je to obaveza cele države. Da se razreše mnoga ubistva, politička pre svega i da se uklone iz službi bezbednosti ljudi koji su činili zločine. Hvala, u daljem toku rasprave iskoristiću preostalo vreme.
Dame i gospodo, poštovane kolege i koleginice, predsedavajući, kratko ću se obratiti ovom viskom domu, pre svega zato što smatram da predsednik parlamenta mora biti metafora vrednosti politike vladajuće koalicije.

SPO-DHSS nastupaće kao opozicija. Čini nam se da se politička scena u Srbiji poprilično definisala ili vratila na ideju i mora, jer su mnogi zaboravili ili većina njih, da je Srbija prošla kroz tragične 90-te godine. Sada se u opozicionom bloku nalaze uglavnom političke partije ili gotovo samo političke partije i politički lideri koji su 90-ih godina, početkom 90-ih godina, činili DOS. Kompromisi posle 2000. godine doveli su Srbiju u situaciju da iskompromituje političku scenu, da se stvaraju neprincipijelne koalicije, da svako može sa svakim i da se svaka ideja pretvori u lični ili stranački interes. Zbog toga je možda i čast ovog momenta biti u opoziciji. Zbog toga se sve jasnije vidi da je učinjena velika greška što se nisu poslušali saveti SPO, što nisu otvoreni dosijei i zato što nije izvršena lustracija.

Predsedniku parlamenta savetujem da više nego prethodni predsednici parlamenta posveti pažnju da transparentnost rada Vlade bude podjednaka svojim zalaganjem, kao i transparentnost rada parlamenta. U prethodnom sazivu smo tražili zapisnik sa sednice Vlade Republike Srbije u kojem bismo saznali kako je ko glasao za jedan od zakona za koji je SPO izuzetno zainteresovan, to je Zakon o rehabilitaciji, i taj odgovor nismo mogli da dobijemo jer je označen kao državna tajna.

Dakle, za sve ono što je dobro, za sve ono što je korisno, svakako da će svaka vladajuća koalicija, pa i ova, imati podršku ovog poslaničkog kluba, ali za sve ono što je štetno, sve ono što je nemoralno, sve ono što je pogrešno, neće imati podršku ovog poslaničkog kluba i bićemo izuzetno oštra opozicija.

Želim vam puno sreće kada budete izabrani za predsednika parlamenta. Hvala.
Poštovani predsedniče, kolege poslanici, koleginice poslanice, nezadovoljni smo raspodelom naših članova i zamenika članova u delegacijama. Bili smo nezadovoljni i rasporedom naših članova u odborima. Ako je ovo tretman koji će biti praktikovan u budućnosti, da na ovaj način većina poštuje manjinu, onda to ne vodi u dobrom smeru. Mislim da je trebalo opredeliti prema politikama delegacije, kao i odbore. Mislim da naš poslanički klub treba da zastupa ovaj parlament u određenim evropskim organizacijama, ali pošto smo se jedno dogovarali sa Veljkom Odalovićem, posle rotacije do koje je došlo mi ne možemo da se obratimo novom sekretaru, dakle praksa da jedan sekretar, koji više nije sekretar, dogovara, a drugi sekretar nakon izbora delegacija bude adresa kome bi trebalo da se obratimo nije dobra. Želim da izrazim svoje ne zadovoljstvo i ne znam na koji način možemo da kompenzujemo ovaj propust ili kako možemo sutra na kolegijumu da se dogovaramo. Hvala.
Poštovana predsednice, kolege poslanici, ministri, hteo sam da postavim pitanje ministru prosvete Žarku Obradoviću u vezi sa jubilarnim nagradama, pošto sam i ja radio kao profesor u školi i dobijam stalno pitanja od svojih kolega da se razreši dilema da li je Beograd samo dobio, da li su prebačena sredstva lokalnim samoupravama i kratko da mi se odgovori kada će dobiti zaslužena sredstva?
Poštovana predsednice, kolege poslanici, SPO je podržao reizbor Rodoljuba Šabića na mesto Poverenika za informacije od javnog značaja, jer smatramo da je on u prethodnom periodu dobro radio svoj posao. Međutim, ta oblast – informacije od javnog značaja, bi trebalo da tretira i svoje ime na način koji bi bio dostojan, pogotovo poslanicima ovog parlamenta i svim građanima Srbije, da mogu doći do informacija koje su vezane za njihovu egzistenciju, koje su vezane za njihov dalji politički rad i za istinu koja se često prikriva kada je u pitanju funkcionisanje države Srbije.
Relativno skoro smo imali, a ja ću navesti tri primera, kada se nešto što nikako ne sme biti proglašavalo državnom ili službenom tajnom. Prvo, ili prvi primer jeste kada je pokrenut postupak protiv novinarke Jelene Spasić i urednika Nacionalnog građanskog Milovana Bojovića u Novom Sadu. Zatim smo došli do oprečnih saopštenja, informacija i na kraju je zaključeno da oni nisu terećeni od strane države već od nadležnog suda, pa je relativizovan ceo taj postupak i celo to odavanje državne tajne, ukoliko je uopšte i bilo odavanje državne tajne.
Zajedno sa poslanicima SPO ja sam uputio jedan zahtev Vladi Republike Srbije u kome sam tražio da nam se dostavi zapisnik sa sednice Vlade, sa glasanja o Predlogu zakona o rehabilitaciji. Dakle, zahtevamo da nam dostavite ko je od ministara glasao za, ko je bio uzdržan a ko protiv, imenom i prezimenom, zbog našeg neslaganja sa predloženim Zakonom o rehabilitaciji, koji je povučen iz skupštinske procedure.
Odgovor Vlade Republike Srbije je nešto što je neprihvatljivo, nešto što ne vodi ka demokratizaciji društva i nešto što će SPO zajedno, nadamo se, sa Poverenikom za informacije, pokušati u narednom periodu da promeni, je bio: "U vezi sa vašim zahtevom od 3. oktobra 2011. godine, za dostavu zapisnika sa sednice Vlade na kojoj se glasalo o Predlogu zakona o rehabilitaciji odnosno podataka o tome kako su glasali članovi Vlade, obaveštavamo vas da, nažalost, nismo u mogućnosti da iste dostavimo, s obzirom na to da nam je odredbom člana 59. stav 3. Poslovnika Vlade propisano da to kako je član Vlade glasao se smatra službenom tajnom stroge poverljivosti, a u konkretnom slučaju predsednik Vlade može drugačije da odredi." Ovo je neprihvatljivo. Zašto ministri imaju poseban status? Od čega čuvamo ministre? Da li su oni ugroženi? Da li su oni planinske gorile, crni nosorozi, džinovske pande ili neke vrste koje se na sve moguće načine pokušavaju….
Mogu li ja vas da pitam – da li je zahtev poslanika SPO da dobijemo informaciju ko je od ministara na Vladi za Predlog zakona o rehabilitaciji kako glasao, informacija od javnog značaja? Možete li da mi odgovorite na to pitanje?
(Predsedavajuća: Narodni poslaniče, ja vas sada upozoravam da sam ja ovde da vas podsetim da kršite odredbe Poslovnika Narodne skupštine.)
Čime?
(Predsedavajuća: Onim što govorite a što nema veze sa temom dnevnog reda. Molim vas – ili o temi dnevnog reda, ili ću biti prinuđena da vam izričem mere koje predsedavajućeg obavezuju za svakog narodnog poslanika koji smatra da odredbe Poslovnika Narodne skupštine ne važe samo za njega ili nju.)
Na sajtu Vlade Republike Hrvatske nalazi se video klip cele i svake sednice Vlade koja je održana, gde se vidi ko je kako od ministara glasao i gde se vidi ko je kako od ministara diskutovao. Naravno, ja neću prekinuti svoje izlaganje iz razloga što mislim da mi poslanici ne bismo smeli da budemo u podređenom položaju u odnosu na ministre iz Vlade. Ukoliko mi transparentno radimo svoj posao i ukoliko svako zna na koji način mi radimo svoj posao, onda ne vidim razlog i apsurdno i nelogično je da upravo oni koje smo birali od nas kriju ili ne žele da nam kažu na koji su način glasali.
Treća stvar, kada je u pitanju državna tajna ili informacija od javnog značaja, vezano je za najave posle saopštavanja istine u vezi sa Odborom za bezbednost, kako je ko od članova Odbora za bezbednost čuo ili prezentovao javnosti informacije vezane za Jarinje…
(Predsedavajuća: Narodni poslaniče, molim vas da me saslušate, pošto sam u obavezi da primenjujem Poslovnik Narodne skupštine. Potpuno razumem i delim vaš stav, kao i svih drugih 248, uključujući i nas dvoje, da Vladu treba kontrolisati, ali onda kada je to na dnevnom redu ili sednice Narodne skupštine ili sednice sa aktuelnom temom. Takođe, smatram da najbolje kontrolišemo Vladu terajući je i vršeći pritisak da primenjuje sve propise koji se na nju odnose tako što ćemo mi sami primenjivati svoje propise. Ono što pokušavate da delite sa nama i sa javnošću nema veze sa temom dnevnog reda, pa vas molim o temi dnevnog reda.)
Poverenik za informacije od javnog značaja, Rodoljub Šabić, mnogo je pomagao SPO u prethodnom periodu na pisanju i na pokušajima da na dnevni red stavimo zakon o otvaranju tajnih dosijea. Da li su to informacije od javnog značaja, ko je šta radio u prošlosti i na koji način je nanosio nesreću ljudima iz bliske okoline? Otvaranje dosijea bi, naravno, uspostavilo jednu demokratsku ravnotežu u kojoj bismo mogli da vidimo i da dobijemo informaciju ko je iz okruženja ili iz državnih struktura bio saradnik službi bezbednosti. Pa, ukoliko imamo primer da je u Bugarskoj, koja je doživela demokratske promene…
(Predsedavajuća: Narodni poslaniče, ili dovedite u vezi Rodoljuba Šabića, kao saradnika službe ili kako god, ili vas molim….)
Rodoljub Šabić je mnogo radio na tome i pomagao SPO da se zakon o otvaranju dosijea nađe na dnevnom redu…
Još dve rečenice ću, a možda i malo više od dve rečenice. Moram reći da otprilike postoji strah od nekih ljudi zbog otvaranja dosijea. SPO je 2004. podneo zahtev za otvaranje dosijea. Godine 2010, krajem prošle godine dobili smo obećanje od ovog parlamenta da će se naći u prolećnom zasedanju, pre gotovo godinu dana, više od pola godine, a nije se našao. Mislim da je to obaveza svih nas da učinimo, kako bismo i informacije od javnog značaja učinili dostupnim svim ljudima koji se nalaze u tajnim dosijeima.
Međutim, ovo je zemlja u kojoj disidenti prodaju svoje vile na Dedinju, posle progona od svake političke vlasti. Ovo je zemlja u kojoj jedna politička stranka priča će nas uvesti u EU, a ne može svoje funkcionere da uvede ni u Hrvatsku i ovo je zemlja u kojoj je potrebna veća kontrola Vlade i sprovođenje demokratskih zakona.
Pošto nemam mogućnost u parlamentu, a ne znam koje bi to drugo mesto moglo da bude da iskažem svoje stavove vezane upravo po ovoj tački dnevnog reda, svoje izlaganje ću završiti, a vama se zahvaljujem što ste jako bili strpljivi.
Poštovana predsedavajuća, ministre, kolege poslanici, Predlog zakona o rehabilitaciji je jedan od najznačajnijih zakona iz seta zakona kojima se ispravlja istorijska nepravda. Srpski pokret obnove insistira već 20 godina na donošenju u primeni jednog ovakvog zakona kojim bi se omogućilo potomcima i onim ljudima koji su stradali u periodu Drugog svetskog rata da budu obeštećeni, da im bude isplaćena nadoknada za duševni bol i da dožive jednu moralnu satisfakciju jer su decenijama unazad bili obeležavani kao nekakvi izdajnici ili ljudi koji su radili protiv države.
Veoma je bitno napomenuti da ta disproporcija u životu onih koji su imali privilegije, koji su te decenije iskoristili da na dobrim položajima, u vrhunskim kućama na Dedinju, sa svojim sinovima i kćerima, u jednom vrhunskom životu provedu to svoje bivstvovanje, za razliku od pripadnika Ravnogorskog pokreta, pripadnika ibeovaca, o kojima je govorio profesor Mićunović, i to je nešto što je neprihvatljivo sa stanovišta jedne demokratske države i države koja želi da ispravi sve ono što nije valjalo za vreme totalitarnog režima Josipa Broza.
Želim da objasnim i zašto je predlog zakona, koji je trebao da bude glasan u Skupštini pre neki mesec, povučen iz skupštinske procedure, da vam kažem, zarad javnosti i ostalih poslanika, SPO je insistirao na tome da novi predlog zakona ne može smanjiti pravni okvir postojećeg zakona što se tiče vremenskog intervala za koji je omogućena rehabilitacija, pa je sada ovaj predlog zakona, u kome su ugrađene primedbe SPO, prihvatljiv za SPO jer se ne pominje ni datum oslobođenja mesta po mesta, niti 6. april. Objasniću vam zbog čega. Bogdan Lončar i Milenko Obraković, ubijeni žandarmi u Beloj crkvi, koje je ubio Žikica Jovanović Španac, a zatim opljačkao, su rehabilitovani po postojećem zakona, a po predlogu zakona koji je povučen iz skupštinske procedure to ne bi moglo da se desi.
Dalje, u tom predlogu zakona o rehabilitaciji koji je povučen iz skupštinske procedure takođe je bilo onemogućeno pripadnicima Ravnogorskog pokreta da budu rehabilitovani i time bi se faktički suspendovao Zakon o pravima boraca narodno-oslobodilačkog rata i Zakon o izjednačavanju prava pripadnika ravnogorskog i partizanskog pokreta. Dakle, taj predlog zakona, da je dobio podršku ovog parlamenta, odnosio bi se, verovatno na radost profesora Mićunovića, samo na ibeovce.
Veoma je bitno govoriti i o tome da do nacionalnog pomirenja može doći jedino ukoliko istina i samo istina izađe na videlo o periodu iz Drugog svetskog rata. Mi smo svedoci da se danas 2011. godine masovne grobnice po Srbiji prekopavaju, u kojima se nalaze ljudi koji su ubijeni od 1944. do 1946. godine, samo zato što su drugačije mislili. Oko sto hiljada ljudi se nalazi po tim masovnim grobnicama. Niko za te zločine nije odgovarao. Navešću vam primer na koji način su egzekucije vršene. U Maglajskoj ulici ovde u Beogradu pravljeni su spiskovi. Dokle je brutalnost tog totalitarnog režima išla najbolje svedoči ukoliko Milan Milanović, uzmimo na primer to ime i prezime, treba da bude neko ko će biti poslat na Banjicu, a zatim streljan, a ukoliko postoji još jedan Milan Milanović i ukoliko greškom dovedu pogrešnog, pošalju na Banjicu, a zatim streljaju, na tim spiskovima napišu – nema veze, i on je bio izdajnik.
Nadam se da ovo neće biti jedini zakon koji je donela ova skupština u cilju nacionalnog pomirenja i ispravljanja istorijskih nepravdi. Ono što je više nego bitno, da bi rehabilitacija bila kompletna, jeste otvaranje tajnih dosijea. U tim dosijeima se nalazi istina o praćenju, o nesrećama, o gubljenju prava, posla, lišavanju života pojedinih ljudi koji su samo bili drugačijeg ideološkog opredeljenja. Dok se pred lice pravde ne izvedu sva lica koja su učestvovala u praćenju sa smrtnim ili tragičnim posledicama, mi ne možemo govoriti o Srbiji kao demokratskoj zemlji, a pogotovo što je, ovde sede mnogi poslanici koji su i tada učestvovali u kampanji i dobili poverenje građana Srbije da vrše vlast, pogotovo što je jedna od glavnih stavki u obećanjima DOS bila otvaranje tajnih policijskih dosijea.
Nedavno su u Bugarskoj otvoreni dosijei i utvrđeno je da je nekoliko stotina diplomata i nekoliko ministara bilo u saradničkoj mreži njihove tajne policije i to je urađeno nakon demokratskih promena. Dakle, demokratski ministri. Bili bismo naivni ukoliko bismo mislili da i u Srbiji nije moguće tako nešto da se dešava, da se u našim državnim strukturama nalaze ljudi koji bi otvaranjem dosijea bili obeleženi kao doušnici tajnih policija, a zatim lustracijom udaljeni sa radnih mesta. Mogu vam reći da su oni i najveća prepreka na evropskom putu Srbije. Njima stanje u kome se Srbija nalazi, stanje haosa, koji može da bude proizveden, i vraćanje Srbije u haos 90-tih, jeste ono koje donosi sreću. Svaka nesreća Srbije je njihova lična sreća i njihova lična korist.
Rezolucijom 1481 Parlamentarne skupštine Saveta Evrope definisano je i pozvani su parlamenti svih bivših komunističkih zemalja da osude zločine bivših totalitarnih komunističkih režima. Mislim da će i Srbija na putu približavanja EU morati tako nešto da učini, jer je većina zemalja koja je imala ovakva iskustva, ovakvu istoriju, ovakvu prošlost, to učinila.
Jedan od temelja programa SPO jeste Zakon o rehabilitaciji. Mi ćemo, naravno, glasati za njega. Smatramo da ima svoje manjkavosti, pogotovo u delu što se tiče konfiskacije, jer je to ipak sudska odluka koja bi trebalo Zakonom o rehabilitaciji da bude ispravljena, rešena ili poništena. Nema potrebe da konfiskacija ulazi u materiju restitucije. Svejedno, mi ćemo glasati za ovaj zakon, smatrajući da je ovo dobar put i dobar osnov da se istorijske nepravde isprave, a i da se nacionalne i ideološke razlike pomire.
Dodaću samo da Zakon o pravima boraca NOR-a, za koji je SPO najodgovorniji što je usvojen u ovoj Skupštini, jasno je definiše ko su pripadnici NOR-a. Dakle, to su pripadnici Ravnogorskog pokreta, pripadnici Jugoslovenske vojske u otadžbini, pored pripadnika Partizanskog pokreta. Tu se definiše da svi oni koji su od 17. aprila do 15. maja 1945. godine učestvovali u NOR-u imaju pravo na ravnogorsku ili partizansku spomenicu. Partizansku nisu mogli, jer tada nisu postojali partizanski odredi, pa je samim ovim polemika oko toga kada je dan ustanka u Srbiji suvišna, jer dan ustanka se definiše zakonom. Ukoliko u zakonu stoji da pripadnici NOR-a mogu dobiti svoje privilegije, koji su stupili u rat 17. aprila 1941. godine, onda je sasvim logično da su oni morali protiv nekoga da se bore. Ako su se borili i ako su pružili otpor okupatoru, onda je i dan ustana u Srbiji 17. april 1941. godine.
Da ne ulazim u detalje, mislim da smo sasvim dovoljno iscrpeli ovu temu, da smo je iz svih uglova, iz svih strana dobro analizirali i pogledali. Hoću da kažem da je i Ministarstvo pravde u samoj izradi ovog zakona imalo taksa da prihvati sve one primedbe ljudi koji se ovom materijom bave i ljudi kojima je ova materija u programu njihovih političkih stranaka. Mislim da smo došli do jednog zakona koji će biti prihvatljiv i koji će konačno biti usvojen u parlamentu.
Dakle, smatramo da je ovo prvi korak ka demokratizaciji srpskog društva, da je potrebno otvoriti dosijea, a zatim lustrirati sve one koji su zaslužili lustraciju i da ćemo na taj način u nekoj budućnosti živeti u demokratskijoj zemlji, koja će odbaciti svo nasleđe totalitarnog komunističkog režima. Hvala.
Poštovana predsedavajuća, poštovane kolege, član 1. Predloga zakona o vraćanju oduzete imovine i amandmani koji bi tretirali vreme od 6. ili 17. aprila 1941. godine su prihvatljivi za poslanike SPO, iz razloga što je, recimo, samo OZNA je osnovana 13. maja 1944. godine. Od tog momenta počinju likvidacije i stavljanje na spiskove ljudi, da su neprijatelji, da im treba oduzeti imovinu.
U Maglajskoj ulici u Beogradu prebirani su spiskovi ljudi koji su streljani i niko sa tog spiska nije mogao biti skinut. Imamo i primer Dragiše Vasića, kome su Nemci spalili kuću 1941. godine. On je u međuvremenu rehabilitovan, njegova imovina je oduzeta, ali samo renoviranje kuće je pripalo Nemcima, okupatoru, što je prihvatljivo, ali je neprihvatljivo da jedan Dragiša Vasić, vrhunski intelektualac i čovek koji je antifašističkoj borbi žrtvovao sebe maksimalno, ne može da ostvari pravo na povraćaj svoje imovine.
Pitao bih ministra zbog čega je uzet 15. mart kao datum vraćanja imovine, obzirom da su likvidacije od strane "oznaša" počele mnogo ranije i da je zločina i svega onoga što je prethodilo oduzimanju imovine bilo mnogo ranije.
Takođe bih hteo da podržim amandman na član 4. koji se tiče supstitucije, iz razloga što ne stoji obrazloženje Vlade. Ne možemo prihvatiti stvaranje animoziteta prema žrtvama time što ćemo sada govoriti kako bi državu mnogo koštalo to ukoliko bi rešenje bila supstitucija za vraćanje oduzete imovine. Nemojmo zaboraviti da je država za 70 godina korišćenja, "oznaši", njihova deca, svi oni koji su koristili imovinu kojima je imovina oteta, ubirala nekakve prihode koji su u mnogo većem obimu od one količine novca, obveznica koje bi ovim zakonom bili vraćeni.
Moram primetiti da država mora voditi računa i o moralnom pravu, pre svega, da ne možemo diskriminisati nikoga, da ne možemo praviti jednu situaciju u kojoj ćemo imati dve zgrade jednu pored druge, jedna koja će biti vraćena, koja će vredeti četiri ili pet miliona evra, a druga koja će biti plaćena 500.000 evra. To je neprimereno i neprihvatljivo.
Amandman glasi, da bi fizičko lice koje je zaključilo ugovor o kupoprodajni sa državnim organom u periodu od 1945. do 1958. godine, ako se u sudskom postupku utvrdi da je oštećeno visinom kupoprodajne cene moglo imati pravo na restituciju.
Dakle, ovo obrazloženje Vlade – amandman se ne prihvata, iz razloga što je predloženo rešenje prikladnije, uopšte ne razumem. Ne znam šta je Vlada time htela da kaže, da li je prikladnije deliti ljude kojima je oteta imovina na one koji imaju pravo na restituciju i one koji nemaju pravo na povraćaj imovine.
Česti su slučajevi, kao i kada je zakonskim aktima, totalitarnog režima oduzimana imovina, kao i sudskim postupcima, konfiskacijom, da su često inspektori OZNA, ljudima koji su bili imućni ili njihovim porodicama nudili kupoprodajne ugovore koje bi trebalo da sklapaju sa državom, koji su zaista bili ispod kupoprodajne cene i to je lako sudski dokazati.
U takvim slučajevima, tim ljudima koji su bili prinuđeni da prodaju svoju imovinu ispod svake cene, treba omogućiti da im imovina bude vraćena.
Mi ovde imamo izveštaj vladine komisije koji govori o tom pritisku, za poznatije, imućnije građane, kasnije se od 1945. do 1948. godine, u svrhu legalizacije, konfiskacije i nacionalizacije imovine, izrađivane presude. Čest je slučaj da su o streljanim licima širene laži od strane SDB, kako bi se ublažio efekat masovnog streljanja i kod porodica podgrejala lažna nada.
Porodice narodnih neprijatelja, bile su dugo žigosane od novih vlasti na repu za materijalna sledovanja.
Zamislite kako su se osećali ljudi, potomci koji su gledali kako stradaju svi oni koji su bili na ideološkoj liniji njihovoj i da li su smeli, ukoliko im dođe neko od državnih službenika da potpiše ugovor o kupoprodaji svoje imovne, kuće, nepokretnosti, svejedno da li je smeo da ne potpiše takav ugovor.
Kažem da su takvi slučajevi veoma česti i da su ljudi oštećeni i da bi oni trebalo ovim zakonom da budu obuhvaćeni, ako mislimo da ispravljamo istorijske nepravde na jedan valjan, sistemski način.
Poštovani predsedavajući, kolege poslanici, ovo je vrlo važna tema, ovo je deo programa SPO, dvadesetogodišnjeg programa i borbe. Ovde se vodila polemika oko antifašizma. Vodila se polemika oko restitucije. Polemika oko antifašizma jeste dobra i zna se da su to možda i najveće istorijske tekovine koje Srbija nosi, i na to treba da budemo ponosni,  što smo imali dva antifašistička pokreta. Jedan partizanski i drugi ravnogorski. Međutim, oni koji su se kao pripadnici partizanskog pokreta borili protiv okupatora, mnogi od njih tu svoju pobedu iskoristili su da po završetku rata, da po navodnom oslobođenju pobiju svoje ideološke protivnike, da im oduzmu imovinu, da porodice ubijenih iz razloga samo zato što su drugačije mislili izlože torturi i životu u strahu decenijama posle toga.
Ispravljanje istorijske nepravde nije proces koji se može rešiti samo restitucijom. Kompletna rehabilitacija, restitucija, otvaranje dosijea, pa lustracije. Pitanje za ovu Vladu i za sve vlade od 2000. godine na ovamo jeste šta je sa otvaranjem dosijea? 2000. godine jedan od glavnih obećanja DOS bilo je otvaranje tajnih dosijea. Zašto nisu otvoreni? Poluge vlasti, poluge zločinačkog terora, smrti, tajnih policije preživele su 5. oktobar i nastavile su da opstruiraju evropski put Srbije.
Ne možemo govoriti o restituciji, o likvidacijama stotina hiljada ljudi. Imamo izveštaj vladine komisije o tome, o 190 lokacija na kojima se nalaze tajne grobnice, gde su pobijeni rodoljubi, uglavnom pripadnici Ravnogorskog pokreta, iz razloga što su izgubili rat ili što su ih pobedila njihova braća. Komunizam je pao svuda u Evropi. Srušio se berlinski zid. Raspao se Sovjetski Savez, a u Srbiji jedina pobeda od tog komunizma čuva se ona koja je počinjena nad pobijenom braćom. To je sramota.
Zakon o restituciji, za koji se SPO zalaže 20 godina i to je pokazao svojom političkom borbom, da je bio donet ne bi SPS, ni SRS, ni DSS koja u to vreme nije ni postojala 1991. godine, kada je podnet parlamentu zakon da se vrati imovina SPC sa 70.000 ha zemlje i 1.800 objekata i kada je taj zakon usvojen u parlamentu Srbije. Milošević je suspenzivnim vetom vratio taj zakon u parlament u ponovnu proceduru, i naravno više se nikada nije našao na dnevnom redu. Da li je to odbrana naših interesa na KiM, da metosi srpski dobiju svoju zemlju još 1991. godine? Ko je glasao i ko je predložio taj zakon?
Postavlja pitanje zašto se čekalo 11 godina? Ministar kaže da nema idealnog modela. Naravno da nema idealnog modela. Pet decenija života u strahu pod večitom torturom, po prirodi stvari ne može ništa zameniti i ne može ništa ispraviti. Međutim, model može biti idealniji ukoliko se usvoji set zakona koji bi pratili restituciju. Pre svega, tu mislim na zakon o otvaranju tajnih dosijea, jer bismo time utvrdili ko su bili ti ljudi koji su uhodili svoju braću, svoje komšije, ko su ti "oznaši" koji su proglašavali ljude izdajnicima ili neprijateljima svoje sopstvene zemlje. Na ovaj način uz pritisak EU, isključivo uz pritisak EU, donosimo zakon nakon svih novih nanetih nepravdi od 2000. godine na ovamo koji su počinjeni prema starim vlasnicima.
Pre svega, mislim da je mnoga imovina prešla u ruke, prelila se u džepove tajkuna i sada ne postoji politička, ekonomska niti bilo koja druga volja države da se to ispravi. Ponavljali smo, vi ste bili na vlasti, pokazali ste se odlično.
Uporno ponavljamo, uporno ponavljamo da je obračun sa svim onim što je građane Srbije oštetilo u ovom slučaju, ljude koji su zainteresovani da im se vrati imovina preko potreban Srbiji, da vidimo ko je na koji način privatizovao tuđu imovinu i ko je imao nameru da privatizauje imovinu za koju je znao, da će kad se tad vratiti starim vlasnicima.
Veoma je bitno napomenuti, da ona nepravda koja je načinjena prema građanima Srbije, od nekih antifašista koji su opet ponavljam svoju pobedu nad fašistima iskoristili za obračun sa ubijenom braćom, jeste, da moramo i radi evropskog puta doneti jasan stav o onome što se dešava. Parlamentarna skupština Saveta Evrope rezolucijom 1481 traži osudu svih zločina totalitarnih režima bivših komunističkih zemalja pa tako traži i od ovog parlamenta. Šta se učinilo po tom pitanju? Ništa.
Ni jedan zakon ne može vratiti ono vreme koje je potrošeno, koje je bačeno, koje je stavljeno u službu onih koji su petog oktobra zauzeli položaje i pozicije i privilegije Slobodana Miloševića i svih onih koji su činili taj poredak nesreće 90-ih godina. Sad se pitam zbog čega i nadam se da će ministar na to odgovoriti u Upravnom odboru Agencije za restituciju ne može sedeti čovek koji je podneo zahtev da mu imovina bude vraćena. Pa ko će sedeti? Hoće li sedeti deca ili oni koji su im tu imovinu oteli? Hoće li istorijsku nepravdu ispravljati oni koji su nepravdu narodu Srbije naneli. Zbog čega dvorski kompleks ne može da se vrati kralju? A i dan danas, na Dedinju mogu oznaši da koriste kuće koje su oteli od srpskih domaćina, bankara, inteligencije, bogatih trgovaca.
SPO nije apsolutno zadovoljan ovim predlogom zakona, ali SPO i zbog toga je i stao na listu za ZES 2008. godine neće nikada ugroziti evropski put Srbije. Dobro je i možda najbolje za Srbiju što je Evropa konačno počela da propisuje pravila po kojima moramo da igramo. Ovo je trebalo i zato je pogrešno predstavljati u parlamentu ovo kao nekakvu veliku inicijativu. Ovo je trebalo uraditi bez pritiska Evrope. Ovo je trebalo uraditi odmah posle 5. oktobra. Ovako ostaje gorak ukus da donosimo jedan evropski zakon zato što ga moramo doneti a da ga ne donosimo iz razloga zato što je on u korist građana Srbije.
Žao mi je, što je zakon o rehabilitaciji povučen iz Skupštinske procedure, jer on je mnogo bitan i on je trebalo da bude deo Zakona o restituciji i žao mi je što neko na pogrešan način tumači antifašističku borbu Ravnogorskog pokreta generala Mihajlovića i čuli smo malo pre laži koje se i dan danas šire o njemu da je on bio za nekakvu nacionalizaciju za nekakav drugačiji društveni koncept, to je bio pokret koji je bio prozapadno orijentisan, na zapadu niko nikome nije otimao imovinu, nego tera Srbiju da Srbija vrati otetu imovinu od svojih građana. Da je kojim slučajem Ravnogorski pokret pobedio mi bismo bili deo EU i ne bismo doživeli da naslednici ideologije koja je otimala sada ispravljaju istorijske nepravde. Još jednom ponavljam sada bi Srbija, jer bi i to se čulo iz redova SRS Draža zajedno sa Adenaurom, Begoom, Šumanom stvarao EU, bila uveliko članica EU i ne bismo imali ove probleme. Hvala vam puno.
Želim da postavim neka pitanja koja veoma zabrinjavaju i javnost u Srbiji i sve one koji su prethodnih godina doživeli nesreće, pogotovo od 1990. do 2000. godine, od režima Slobodana Miloševića.

Svedočenje Radomira Markovića u Višem sudu, na suđenju Stevanu Basti, Ratku Romiću i Milanu Radonjiću, u službi je opstrukcije pravde i to smo jasno mogli videti. Jedno pitanje se odnosi na to otkud pripadnici Šestog odeljenja DB, u kojem je bilo i pripadnika JSO, danas su raspoređeni u državne službe, a jedan od njih je i na visokoj poziciji u MUP?

Jedanaest godina je od atentata u Budvi, 11 godina od ubistva sudije Nebojše Simeunovića, 12 godina od ubistva Slavka Čuruvije, 17 godina od ubistva Dade Vujasinović. Postavlja se logično i jedino pitanje: zbog čega još uvek nema presuda? Da li je motiv čekanje, na osnovu naznaka iz izjava pojedinih ministara i veličanja lika i dela masovnog ubice Slobodana Miloševića, da li iz naznaka mržnje prema Evropi čekaju neko novo doba u kome će biti amnestirani ili u kome će se ova amnestija, koja i danas traje, nastaviti?

Pitanje, takođe, za specijalnog tužioca Miljka Radisavljevića jeste: zbog čega je nedavno izjavio da će uskoro biti razrešeno ubistvo Slavka Ćuruvije, a već jedan određeni period se o tome ćuti i ništa se ne dešava? Moje pitanje je kada je to "uskoro" i kada će zaista biti razrešena sva ova ubistva, a za Miljka Radisavljevića ubistvo Slavka Ćuruvije?
Poštovana predsedavajuća, ministre, poštovane kolege. Ovo je veoma bitan zakon, ovo je veoma bitna tema. Pet godina je prošlo od donošenja Zakona o Železnici. Evo, već šesta godina poslednjeg i sasvim je logično u jednom reformskom duhu i vremenu donositi novi zakon, međutim, nije svrha samo donositi zakone kako bi oni bili moderniji, a Železnica i železnička infrastruktura iz godine u godinu sve ruiniranija.

Znamo da je saobraćajna infrastruktura u svakoj državi motor ekonomskog razvitka, ekonomskog oporavka i uopšte ekonomije u svakoj zemlji. Sve su to razlozi zbog kojih je SPO smatrao da je potrebno napraviti korak sa Evropom i činiti modernom i Srbiju i zbog toga smo na prethodnim izborima, posle prethodnih izbora, nakon održanih izbora 11. maja 2008. godine, prihvatili koaliciju sa SPS, jer je u tom periodu pretila opasnost od stvaranja jedne antievropske vlade na čijem čelu bi bili DSS i SRS, u to vreme dok je još u njoj bio Tomislav Nikolić.

Upravo zbog toga govorim o nekim preuzetim obavezama države Srbije, upravo na Koridoru deset do 2020. godine, gde bi trebalo na celoj dužini, od hrvatske granice do Beograd, preko Niša do makedonske granice, kao i severno-istočni kraj do Subotice i Dimitrovgrada da bude završen. Šta je urađeno sa elektrifikacijom železnice? Šta je urađeno sa infrastrukturom saobraćajnom, srpske železnice? Šta je sa preuzetim obavezama? To je pitanje koje mnogo više muči građane Srbije i koje više muči parlament nego da li ćemo doneti zakon i podseti ću da zakon ne donosi boljitak na železnici već sprovođenje zakona.

Upravo zbog toga govorim da u nekom prethodnom periodu sem kriminalnog u prethodnom mandatu vođenja železnice nismo videli nikakve pomake niti bilo kakvu potrebu ljudi koji su rukovodili železnicom i koji su rukovodili Ministarstvom za infrastrukturu da se krene putem modernizacije i dogovora sa EU. Kao neki pokazatelj, reći ću, na primer, ovde imam podatke da recimo, u Srbiji za sat vremena u proseku voz prelazi 45 kilometara. Od ukupno 3800 kilometara pruge u Srbiji na samo 3 odsto može da se razvije brzina veća od sto kilometara na sat. Kompozicija od Beograda do Niša putuje više od pet sati. Barskom vozu gotovo svakodnevno je potrebno sat vremena samo da izađe iz Beograda i stigne do Rakovice. To su pitanja za ministra Mrkonjića.

Dobro je što je zakonom data, utvrđen nacionalni program železničke infrastrukture za period od 5 godina, ali opet kažem, moramo videti šta je i sa prethodnim periodom, šta je urađeno do sada i dobro je što se direkciji za železnici daju velika ovlašćenja za izdavanje licenci za upravljanje železnicom, za obavljanje prevoza i za bezbednost jer moramo konačno uvesti transparentnost u radu pa bih molimo ministra da na sve moguće načine obezbedi tu transparentnost i kontrolu rada direkcije u budućem periodu, s obzirom da imamo veoma ružna iskustva iz prošlosti.

Železnički troškovi su veoma visoki, mnogo veći od prihoda zato što se železnica nalazi u ovom stanju i onda smo dobili obećanja od ministra i na osnovu ovog ugovora koji imamo sa Evropom da se saobraćajna infrastruktura mora popraviti ona se jedino može popraviti ulaganjem.

Onda dolazimo do današnjeg intervjua u Blicu, ministra Mrkonjića koji kaže, da je nepovoljno uzimati krediti za gradnju infrastrukture od drugih država, od svetskih i evropskih finansijskih institucija, htede reći od država koje se nalaze na zapadu i da je to mnogo bolje, pod mnogo lošijim uslovima uzeti, recimo od Rusije, Turske, Kine ili Azerbejdžana. On dalje objašnjava da iako su lošiji uslovi, iako su kamatne stope mnogo veće povoljnije, zato što investitori, odnosno krediti koji bi bili dobijeni iz tih zemalja, uslovno rečeno sa istoka, ne bi podrazumevali da izvođači radova na tim prugama budu firme koje bi oni diktirali.

U jednom pasusu se kaže, sa Kinezima imamo sličan posao na gradnji mostova, a vrlo je izvestan i ruski kredit od 800 miliona dolara, a izvođači će biti ruske firme. Zar to isto što važi za zemlje EU, za zemlje zapada, ne bi trebalo da važi i za Rusiju, jedino ako ministar ima neke veze sa Mirjanom Marković, pa mu ona preporučuje neke firme koje bi mogle da izvode radove na železničkoj infrastrukturi.

Srbija se kreće u pravcu EU, a njeni ministri u pravcu vraćanja Srbije u 90-te godine, i kada pogledamo šta je potrebno učiniti do 2020. godine i koje su naše ugovorene obaveze, onda shvatamo da ne može pod ruku da ide veličanje masovnog serijskog ubice i zločinca, i ispunjenje obaveza prema EU, i onda shvatamo da postoje neki ljudi koji bi pošto-poto hteli Srbiju da vrate u 90-te godine, kako bi nastavili na onaj način kako je njihov idol vodio zemlju, punih 10 godina u sunovrat i u svađi sa EU, da nastave svoj posao. Zbog toga u nekom budućem periodu, nadam se da nećemo imati potrebu da biramo između Evrope i vraćanje Srbije u 90-te godine, zbog toga se nadam da ćemo na jedan moderniji način pristupiti samom političkom delovanju, da će političke partije iznositi svoje programe i da će evropska perspektiva i budućnost i priključenje Srbije EU, doneti jedan mir i stabilnost, dovesti stručnost, pre svega na ona mesta koja garantuju budućnost generacijama koje dolaze i zbog toga se nadam da će politički kadrovi prošlosti, politički kadrovi Slobodana Miloševića, zauvek otići u zaborav.
Poštovani predsedavajući, poštovane kolege poslanici, potrebno je urediti izborni sistem i na lokalnom i na republičkom nivou, kako bismo na evropski način obezbedili dalje funkcionisanje države. Po sadašnjem izbornom zakonu, a svi govorimo o decentralizaciji, moguće je, govorim o republičkom parlamentu, da svih 250 poslanika bude, recimo, teoretski iz jednog beogradskog solitera.

Ono što bi bio racionalan predlog kada je u pitanju decentralizacija, a ona se mora vršiti reformom izbornog sistema, to je da Srbija bude podeljena na izborne jedinice, kako bi svaka regionalna stranka ili ona grupa građana ili stranka, koja ima potrebu da štiti svoje interese u okviru jednog dela Srbije, mogla da ima

svoje predstavnike u parlamentu. Mi sada u srpskom parlamentu nemamo predstavnike trideset opština i gradova iz Srbije, iako je broj opština u Srbiji mnogo manji nego što je broj poslanika.

Ko su regionalni lideri, ko su lokalni lideri? To su uglavnom ljudi koji su u proteklim godinama na sumnjiv način došli do određenog kapitala. Osnivajući grupe građana, oni štite svoje a ne interese svoje sredine ili lokalne samouprave. Niko mi ne može reći da će oni biti u stanju da štite interese građana, jer svojim ponašanjem i poslovanjem u prethodnom periodu nisu pokazali saosećajnost za stanje u kome se nalazi svaki građanin Srbije i za njegovu egzistenciju. Mi moramo pronaći mehanizme ali, pre svega, mislim da je tu u pitanju podizanje političke svesti kako ukidanjem blanko ostavki ne bismo došli u situaciju da budu kupovani odbornici, kao što su u prethodnom periodu kupovani poslanici.

Srpski pokret obnove ima apsolutno pravo da govori o tome, jer je 2004. godine, kada smo podneli zahtev o otvaranju tajnih policijskih dosijea, dosijea tajnih službi, ona vlast, "demokratska vlast" u oličenju ondašnjeg premijera, otela SPO deset mandata i na taj način stavila jasno do znanja da uticaj tajkuna, paralelnih struktura vlasti, paralelnih struktura službe bezbednosti i dalje ima uticaj na poslanike, a samim tim i na izborno zakonodavstvo.

Srbija je mlada demokratija. U Srbiji odbornički mandat, poslanički mandat smatra se predmetom trgovine, pa imamo jednu političku partiju koja nije ni izašla na izbore, ali licemerno uporno predstavlja "preletače" kao nekakva pojačanja, kao da je prelazni rok a da se na političkoj sceni Srbije bore fudbalski klubovi. Ovo su neke od smernica kako bi se daljom reformom izbornog sistema Srbija približila nekim evropskim standardima i normama i kako bi na neki način uspela da prevaziđe sve poteškoće koje su donela vremena koja su iza nje.

Pre svega, moramo podići nivo političke svesti. U visoko razvijenim zemljama prelazak jednog poslanika, odbornika iz jedne političke partije u drugu političku partiju nosi moralnu osudu i taj čovek, koji je promenio politički dres, više ne mora da se bavi politikom jer na sledećim izborima može da doživi jedino političku bruku, jer je broj glasova koji će on osvojiti sigurno i zagarantovano mali.

Kod nas mediji, funkcioneri političkih stranaka, samo govore o tome da je upravo zbog ovog izbornog sistema, upravo zbog ovog zakona o lokalnim izborima koji je preslikan i sa republičkog nivoa, koji je kompatibilan sa tim zakonom govore kako su dobili pojačanja, dobili poslanike i sada u parlamentu Srbije imamo jednu političku stranku koja nije učestvovala na izborima ali zato ima svoje poslanike. Po kom izbornom zakonu su oni usvojili mandate? Proporcionalnom, većinskom, voleo bih da nam to objasne. Hvale se kako su pojedini članovi i moje političke stranke prešli u njihove redove, verovatno iz ideologije pošto smo se mi 20 godina borili za evropske vrednosti borili upravo protiv politike koju oličava izjava da će Srbija biti persijski tepih, rupa na persijskom tepihu EU, izjava, nuđenje sigurne kuće za Ratka Mladića, upravo su se 20 godina borili protiv ljudi koji su sve činili kako Srbija ne bi postala članica EU.

Ljudi iz moje političke stranke i ostalih političkih stranaka koji su prešli u tu političku partiju, to sigurno nisu uradili iz ideologije. Sada se vodi kampanja na taj način što politički istraživači javnog mnjenja, anketari, verovatno dobijajući velike pare za taj posao koji čini, političku partiju koja nije ni izašla na izbore predstavljaju kao najjaču političku partiju.

Mislim da su izbori jedini kriterijumi o jačini političke partije i o podršci birača. Podsetiću vas da je od 1990. do 2000. godine SPO u svim istraživanjima dobijao najviše 2% glasova, a kada smo izlazili na izbore bili smo najjača opoziciona partija.

Sve to govori da sistemska korupcija mora biti uklonjena iz svih sfera: političkih, društvenih, pa tako i kada su u pitanju lažne ankete.

Još nešto što smatram da nije dobro kada je u pitanju ovaj zakon, a pošto je on kompatibilan sa zakonom koji je usvojen na republičkom nivou i pošto je to preporuka Venecijanske komisije, SPO će ga podržati, a to je da će oni koji budu bili nisko pozicionirani na izbornim listama biti demotivisani da se bore, da predstavljaju svoj politički program i na taj način ćemo isključiti pojedine političke aktere iz jednog života koji bi trebalo, kroz političke aktivnosti, da donese poboljšanje egzistencijalnih kvaliteta u njihovim sredinama.

Dalje, u lokalne parlamente neće ulaziti najbolji kandidati. Moći će da se desi da pojedini kandidati koji su u svojim sredinama uzeli veliki broj glasova, budu nisko pozicionirani na izbornim listama i da to bude razlog zbog koga će oni izostati iz političkog života, a oni koji imaju najviše glasova, verovatno zbog poverenja koje dobijaju od svojih sugrađana za rešavanje problema lokalnih sredina, bi trebalo da predstavljaju te svoje sugrađane u lokalnim parlamentima, ali će im ovim zakonom to biti onemogućeno.

Zato još jednom upozoravam da moramo podizati moral, političku svest, da moramo na sve moguće načine, apelujem i na medije, ukazivati na to da, ukoliko neko promeni političku partiju, to ne znači da je on učinio vrhunsko etičko delo, to znači da će on i tu drugu političku partiju jednoga dana napustiti, ali i znači da je on u politici samo da bi rešavao svoje egzistencijalne probleme.

Vidimo da ovde u parlamentu imamo mnoge poslanike, pogotovo jedne političke grupacije koji bi se, fudbalskim žargonom nazvali reprezentativci pustih ostrva. Hvala.