Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Ljiljana Lučić

Govori

Hvala.
Gospodine ministre, predložila sam amandman koji predviđa da se sa razdela 20 Ministarstva privrede, aproprijacije koja iznosi 20 milijardi, a namenjena je procesu restrukturiranja preduzeća ili, kako se ovde u ovoj raspravi o budžetu već odomaćilo, za otpuštanje zaposlenih, da se sa te aproprijacije izdvoji 500 miliona dinara i prebaci Republičkom fondu zdravstvenog osiguranja.
Zašto? Zato što, kada smo ovde nedavno raspravljali o zdravstvenoj zaštiti dece, trudnica i porodilja, inače sam mislila da taj zakon nije neophodan i da postojeća zakonska regulativa dobro uređuje njihovu zdravstvenu zaštitu, tada smo konstatovali da najmanje 500 miliona nedostaje za lica iz člana 22. Zakona o zdravstvenom osiguranju, a to su deca, trudnice, porodilje, osobe sa invaliditetom, stariji od 65 godina, izbeglice, raseljeni i da ne nabrajam. To je 16 kategorija stanovništva i za njih država plaća osiguranje. Ta sredstva su već godinama nedovoljna. U samom finansijskom planu Fonda zdravstvenog osiguranja stoji da su sredstva za ova lica iz člana 22. dvadeset puta manja nego što je to neophodno.
Amandman je odbijen. Kaže se da je ova aproprijacija od 20 milijardi optimalno planiran. Sigurna sam da delim ubeđenje i uverenje većine poslanika ovde, da ako postoji neka aproprijacija u predloženom budžetu koja je potpuno subjektivno voluntaristički planirana, to je sigurno ova aproprijacija u razdelu Ministarstva privrede od 20 milijardi. Nešto slično je tvrdio i sam ministar na Odboru za finansije kada je rekao da on u stvari ne zna koliko je novca neophodno, a budući da još nemamo ni zakon o stečaju ne zna koliko ljudi će ostati bez posla, misli 20 hiljada. To će sve biti ljudi bez zdravstvenog osiguranja, koji su obuhvaćeni članom 22. Zakona o zdravstvenom osiguranju i ništa nije prirodnije nego da deo sredstava ode u zdravstveni fond. Zahvaljujem.
Hvala vam gospođo predsedavajuća, gospodo ministri,  mislim da je Vlada trebala ozbiljnije da pogleda ovaj amandman poslanika Dinkića, zato što smo i mi u načelnoj raspravi ukazivali da prvi put imamo posla sa budžetom u kojem se na potpuno jasan, otvoren način sav teret krize i problema javnih finansija i spoljnjeg duga prevaljuje na leđa građana.
Dakle, imamo takvu situaciju da skoro zamrzavamo sa ovakvom indeksacijom plate i penzije. Imamo povećanje troškova života kroz povećanje PDV, imamo, sama Vlada to kaže, i treba da očekujemo dalji pad zaposlenosti, a s druge strane država, njeni troškovi oni rastu.
Dakle, ono što je očigledno kad se pogleda budžet uzaludna će biti žrtva životnog standarda svih građana, s obzirom da se na rashodnoj strani ništa ozbiljno ne dešava. Kada se pogleda šta se stvarno dešava u našoj ekonomiji i javnim finansija, vidi se da se neke mere moraju hitno preduzimati. To je restrukturiranje, saniranje najvećih javnih preduzeća, privatizacija, ali to ne vidimo kroz ovaj budžet koji nam je predložen, da će se dešavati. Vidimo tu veliku, rekla bih praznu priču o ličnim kartama i ništa više od toga.
Isto tako, se polaže neka čini mi se naivni optimizam, da donošenjem nekih propisa o platim razredima će se nešto bitno promeniti, a imamo tako očite probleme sa troškovima kamata i sa potpuno nerestrukturiranom situacijom u velikim preduzećima.
Pri tom, troškovi nekih javnih preduzeća dramatično rastu. Godine 2012. „Srbijagas“ je bio dužan 400 miliona evra. Danas više od milijardu. Dakle, od 2012. godine do danas njihov dug je veći tri puta. Ništa ne vidimo da se tu dešava. Zato u ovakvoj situaciji kad nema hrabrih mera na planu, dakle, rešavanje situacije sa javnim preduzećima i preduzećima u restrukturiranju jedina delotvorna mera i ona koja odmah može da se uradi, to je pokušaj da se smanji dug kreditima koji bi bili jeftiniji i na taj način teret kamata i ovo naročito u narednoj godini pokuša da se drastično smanji. Hvala.
Hvala, gospodine predsedniče.
Gospodine ministre, kolege poslanici, slažem se sa amandmanom koleginice Božanić, naročito u ovom delu u kojem se predviđa smanjenje sredstava za modernizaciju informacionog sistema Poreske uprave, koji je ovde planiran skoro milijardu i 200 miliona.
Postavlja se pitanje da li u ovoj godini štednje treba ovolika sredstva izdvojiti za Poresku upravu, tim pre što cela ta priča o modernizaciji Poreske uprave, nažalost, nije donela ozbiljne rezultate.
Godina 2013. je bila proglašena godinom nulte tolerancije prema poreskoj utaji, a ispostavilo se da je dramatičan pad prihoda od poreza zabeležen upravo u toj godini.
Ono što je primetio Fiskalni savet to je da su strašno optimistična očekivanja da će porasti naplata poreza u 2014. godini, da će se smanjiti siva ekonomija. Naprotiv, kad god povećavate poreze, možete očekivati da dobar deo toga ode u crnu zonu.
Ono što je jako važno, Fiskalni savet primećuje, rekla bih s pravom, da ta modernizacija Poreske uprave, koja podrazumeva da ćemo iduće godine imati mogućnost samo objedinjenom elektronskom uplatom isključivo tako da prijavljujemo porez, da je to jako rizičan potez na koji se nisu opredelile mnogo uređenije poreske administracije, kao što je, na primer, administracija SAD i Engleske. Mislim da se prosto ide u jednu avanturu koja ne garantuje srećan ishod, povećanje naplate, a ogromna sredstva su i u ovoj godini, a kako vidimo i u budžetu 2014. godine planirana za ove namene. Hvala.
Hvala gospodine predsedniče, gospodine ministre.
Ne cenim tako oštro ovaj predlog kolege Vuka Jeremića kao moj kolega Janko Veselinović. Više ocenjujem kao nekakvu žal. Da sam ministar spoljnih poslova, ne bi predsednik Vlade imao tako malo sredstava za spoljno političke aktivnosti i to je sasvim u redu.
Ono drugo sa čime se ne slažem i što hoću da kritikujem, dakle drugi deo obrazlaganja i izlaganja ovog amandmana govori o tome da mi trebamo nešto simbolično svetu da pokažemo u vezi sa održivim razvojem. Podsetila bih kolegu poslanika da je Republička Vlada usvojila Nacionalnu strategiju održivog razvoja od 2009-2017. godine, da se niko simbolično nije bavio, da za to nismo imali posebna sredstva u budžetu, da se zna ako ste kredibilna Vlada, ako imate kredibilne ministre, da oni ta sredstva obezbeđuju upravo od agencija UN i tako se u Srbiji radilo. Nadam se da će i da se radi, ali očigledno ne u mandatu ove Vlade, jer nam i za to trebaju posebna budžetska sredstva. Hvala.
Hvala.
Preostalo je još minut i 15 sekundi i to je prilika, gospodine ministre, da još jednom ponovim stav poslanika DS, zašto nećemo glasati za budžet za 2014. godinu, ne zato što mi ne razumemo da je kriza i da je teško napraviti budžet kojim će svi biti zadovoljni.
Mi smo vodili Vladu, dakle DS, u godinama krize. Mi znamo koje su to teškoće, ali ono što nikada nije urađeno u ovom parlamentu u vreme krize, znači u ovih pet-šest godina, to je da predložimo da teret krize plate građani, najsiromašniji, kroz povećanje cena osnovnih namirnica, onih nešto boljeg imovnog stanja, tzv. naša srednja klasa, dakle, zaposleni u javnom sektoru. Ali, čak ni to ne bi bio problem, to što im se zamrzavaju plate u naredne tri godine i penzije, takva indeksacija, to možemo nazvati zamrzavanjem penzija u 2014, 2015. i 2016. godini, nego što je ta žrtva uzaludna. Dakle, nema rezultata te žrtve građana. Javni dug je veći, deficit je veći, potrošnja države je veća, nezaposlenost je veća. Zašto građani Srbije da se žrtvuju? Gde je izlaz? Vi nam ga ne nudite. To je ono što razlikuje našu vladu od ove Vlade koja je sada aktuelna.
Gospodine ministre, vidim da ste brzo savladali ovu političku školu u Srbiji. Volela bih da ste zadržali npr. vašu stručnost, a da niste ovako brzo napredovali u političkom snalaženju. Kad kažete da se ništa nije uradilo, znate da to nije tačno. Ali, hajde da pođemo od pretpostavke da je nešto od toga i tačno. Naime, efekti ovog poreza na dodatu vrednost i zamrzavanja plata je negde oko 300 miliona evra. Ono što treba da damo za „Srbijagas“ i „Železnice Srbije“ je više od 300 miliona evra. Mi nismo energično krenuli u rešavanje tih problema. Šta vi radite 18 meseci? Gledamo svađe u vladajućoj stranci, gledamo svađe u koaliciji i gledamo kako se narušavaju bilateralni odnosi Srbije i Rusije.
Ništa se nije uradilo. Samo za „Srbijagas“ u 2014. godini treba nam 140 miliona evra, uz novo zaduženje od 200 miliona evra. Jednom rečju, vreme je da shvatite kako nije lako voditi državu u krizi i kako je lako pričati, a mnogo teško raditi.
Hvala gospodine predsedavajući.
Mi raspravljamo o jednom rešenju koje je predložio ministar finansija, koje pokušava da reši problem velikih rashoda za plate u javnom sektoru. Rešenje koje je on predložio jeste zamrzavanje zapošljavanja na dve godine u javnom sektoru.
Ovakav predlog je izazvao jednu veliku polemiku i tu smo svedoci te polemike. Ona otvara pitanje reforme uopšte javne uprave, od toga da je sigurno potrebna ozbiljna racionalizacija, do ovog predloga koji daje sam ministar, a to je sasvim druga tema, to je donošenje propisa gde bi se uravnotežile zarade u javnom sektoru i to sa rokom da se taj posao obavi do 1. jula.
Mogu reći, iz iskustva praćenja vlada posle 2000. godine i ovde kako idu te rasprave u parlamentu, da postići socijalni dijalog, da to prevedemo na srpski, oko platnih razreda u javnom sektoru je prosto nemoguća misija. Taj cilj koji je zacrtan uz ovo rešenje i pri tom oročen, do polovine godine se neće ostvariti. To će da povuče druge posledice.
Zašto i gde je ministar pogrešio, opredeljujući se za ovako „an ženeral“ zabranu zapošljavanja u javnom sektoru i nadajući se da će platnim razredima do sredine 2014. godine rešiti taj problem? Zato što nije napravio razliku između administracije u najužem smislu i zaposlenih u javnom sektoru, u zdravstvenim ustanovama, obrazovnim, naučnim, u kulturi.
Kao što vam je poznato, mi smo kao poslanički klub pokrenuli inicijativu da se izuzmu neki delovi javnog sektora, jer bi posledice u tim sektorima bile katastrofalne, ali ono što se u međuvremenu desilo, to je da se kroz taj amandman izvuku i neka druga izuzeća koja su čista administracija, sa najvećim platama u javnom sektoru. Treba da bude opomena ministru da će mu na startu zakon potpuno biti izbušen, da neće postići cilj i da mi ovde gubimo vreme oko jedne mere koja je u osnovi loše postavljena, ako je izuzeta Skupština, sva nezavisna tela, revizorska, agencije za hartije od vrednosti, ovde je nabrojano desetak čisto administrativnih tela. Druga je stvar što je njihova uloga u sistemu relativno nezavisna u odnosu na zakonodavnu i izvršnu vlast, ali to su najveće plate i tu se zapošljava i dalje preko mere.
Dakle, glavna stvar je trebalo da bude strogo razlikovanje administracije u najužem smislu od zdravstva, obrazovanja, kulture i nauke. Onda bismo razumeli da se radi o štednji, ali stvarno nema opravdanja da npr. u Skupštini se može nastaviti dalje zapošljavanje, bez obzira da li su sistematizovana radna mesta. Niko ne kaže da se to zapošljavanje mimo sistematizacije dešava, ali stvarno, ako hoćemo da štedimo, mi prvi ovde u parlamentu to treba da pokažemo. Hvala.
Predsedavajući, pošto smo imali malo duže pauzu, trebalo je da počnemo u pola četiri, evo sada je četiri, da kratko podsetim, u svom izlaganju sam kritikovala ovo rešenje smatrajući da zabrana zapošljavanja u javnom sektoru, da bi ona imala smisla i veće efekte, da se fokusirala na administraciju u užem smislu.
Odmah sam komentarisala, pozitivno, deo amandmana koji je Odbor za finansije podneo, jer je to bila ideja poslaničkog kluba Demokratske stranke da se iz ove zabrane izuzmu visokoškolske ustanove i ustanove iz oblasti naučnoistraživačkog rada, ali kritikovala što neke, čisto administrativne, da tako kažem, organizacije su kroz taj amandman prošle i izuzete iz zabrane. To je neki moj stav.
Ministar mi je odgovorio da je vrlo važno u tom amandmanu što je skupštinski Odbor za administrativno-budžetska pitanja nadležan da prati zapošljavanje u tim organizacijama, a tu pre svega mislim da nije trebalo izuzeti neke državne agencije koje imaju dovoljan broj zaposlenih, imaju visoke plate.
Time mi je ministar skrenuo pažnju, u stvari, malo pažljivije pogledam taj deo amandmana. I ako pogledate Poslovnik o radu Skupštine, nadležnosti Odbora za administrativno-budžetska pitanja, videćete da u stvari on nema nikakve nadležnosti da daje saglasnost na zapošljavanje u bilo kojem nezavisnom telu ili državnoj agenciji.
Naime, Administrativni odbor može da se bavi pitanjima i bavi se pitanjima statusnog i materijalnog položaja poslanika i funkcionera koje bira Skupština. Znači, ne piše niti da može da se bavi sistematizacijom radnih mesta u državnim agencijama, niti da razmatra njihove izveštaje i stvarno je čudno da taj odbor, na primer, odlučuje u zapošljavanju na primer RRA. Svoj finansijski izveštaj RRA čak ne šalje Skupštini, nego o njemu Vlada raspravlja.
Dakle, mislim da su to loša rešenja i da kontrola treba da ostane tamo gde je bitna, dakle u Vladi. Hvala.
Zahvaljujem predsedavajući.
Kolega je, pratila sam, iskoristio šest minuta i 36 sekundi, da priča o raznim temama iako je u prvoj rečenici rekao – da po važećem Poslovniku Narodne skupštine, Odbor za administrativno-budžetska pitanja nema nadležnosti da se bavi ovim pitanjima, ali da je zakon jači od Poslovnika, ja se sa tim slažem. Promenimo Poslovnik. Hvala.
Hvala.
Gospodine ministre, kolege poslanici, amandman koji sam podnela glasi: „Zabrana zasnivanja radnog odnosa neće se odnositi na mlada visokoobrazovana lica do 35 godina starosti u ustanovama, korisnicima javnih sredstava u oblasti naučno-istraživačkog rada, obrazovanja, zdravstva i kulture.“
Vlada je odbila ovaj amandman i u obrazloženju navela da je on diskriminatorski. To je stvarno čudno obrazloženje. To znači da Vlada ne razume da kad god imate neku politiku, vi je imate prema određenoj društvenoj grupi za koju smatrate da je posebno ugrožena i takva politika je dobrodošla i ona se obično naziva pozitivnom diskriminacijom.
Na sreću, Odbor za ustavna pitanja i zakonodavstvo Narodne skupštine zna da postoji pozitivna diskriminacija, pa je moj amandman proglasio da je u skladu sa Ustavom i pravnim sistemom Republike Srbije. O čemu se radi? Radi se o nečemu što je poznato najširoj javnosti, o kojoj smo toliko dugo razgovarali, da u vreme svetske ekonomske krize širom sveta najteže posledice upravo padaju na leđa mladih, posebno obrazovanih ljudi, da se sve vlade sveta ozbiljno bave ovim problemom.
U našem društvu, u Srbiji, prema poslednjim podacima iz juna 2013. godine, 260.000 mladih ljudi čeka na posao. U EU je nezaposlenost mladih porasla sa 15% na 23%. U junu 2013. godine, u Briselu, predsednici država i vlada EU su imali poseban samit, na kojem su dogovorili mere koje treba da smanje nezaposlenost mladih i izdvojili su za to šest milijardi evra. Nisam očekivala u uslovima ovakve ekonomske krize da naša Vlada odvaja posebna sredstva koja bi pospešila zapošljavanje mladih, ali nisam očekivala ni da im zabrani zapošljavanje u naredne dve godine.
Amandman Odbora za finansije ublažava situaciju s mladima na taj način što izuzima od zabrane zapošljavanja na visokoškolskim ustanovama i u naučno-istraživačkim institucijama, ali ne i na drugim nivoima obrazovanja, ne u zdravstvu, ne u kulturi. Dakle, ostaje problem i on stvarno preti da izazove ozbiljne socijalne probleme i da ugrozi i na kratak i na dugi rok društveni razvoj.
Ministar je danas u toku rasprave, jer ovo pitanje je više puta bilo otvarano, rekao da mladi mogu da se zaposle u privatnom sektoru. Ja ću ponoviti, istraživanje koje je sprovedeno nedavno, sprovela ga je Unija poslodavaca Srbije, po kojem proizilazi da kad se radi o privatnim poslodavcima, 90% njih je najavilo da nema mogućnosti da u 2014. godini zapošljava mlade.
Mislim da je trebalo prihvatiti ovaj amandman. Sve vlade rade na ovakvim programima. U Srbiji čak postoje projekti koje finansira EU za povratak mladih stručnjaka. Mi im zabranjujemo zapošljavanje i činimo im budućnost bez perspektive. Zahvaljujem.
Hvala gospodine predsedavajući, gospodine ministre, kolege poslanici, trebalo bi sada da govorim o 11 zakona koje je predložila Vlada, izmene i dopune 11 zakona koji su jako važni i bez čijeg usvajanja je nemoguće raspravljati o budžetu i usvojiti taj budžet. Jasno je da u ovako koncipiranom dnevnom redu gde treba da ozbiljno analiziramo 11 zakona neka detaljnija analiza nije realno moguća.
Ja ću se zato zadržati samo na nekim rešenjima iz ovih 11 predloženih zakona, jer mislim da oni na najbolji način oslikavaju šta nam to Vlada u suštini nudi, šta je njena ekonomska politika, kakvi su ishodi tako koncipirane ekonomske politike, odnosno kako će izgledati budžet za 2014. godinu i kakve se promene predlažu.
Najkraće, Vlada nam kroz ove zakone poručuje da će se u 2014, 2015. i 2016. godini nastaviti sa padom životnog standarda stanovništva, jer će se povećanje plata i penzija desiti u zanemarljivom obimu. Naime, u 2014. godini svega 1,5%, u 2015. i 2016. godini 1%, što znači da zarade i penzije neće pratiti ni inflaciju. Dodatno osiromašiće oni građani koji su visokoobrazovani, rade u zdravstvu, obrazovanju, nauci, kulturi, ali i drugi visokoobrazovani u javnom sektoru koji zarađuju više od 60.000 dinara. Njima će biti dodatno umanjene zarade.
Ne bih se složila da je ova mera neka vrsta solidarnog poreza. Pre bih rekla da se tu radi o uvođenju svojevrsne uravnilovke na mala vrata, a to našem sistemu nije potrebno i za to nismo sve ove reforme od 2000. godine vodili. S druge strane, povećaće se porez na osnovne životne namirnice, pa ćemo sa manjim platama i penzijama plaćati skuplji hleb, komunalne usluge, osnovne životne namirnice, lekove. Jednom rečju, Vlada nama obećava gori život u naredne tri godine za 1.700.000 penzionera i više od 700.000 ljudi zaposlenih u javnom sektoru.
Ako znamo da je u prvih 18 meseci mandata ove Vlade kupovna moć stanovništva pala za oko 5%, Vlada nam u stvari ovim izmenama zakona o budžetom koji priprema kaže da će kupovna moć stanovništva u narednom periodu pasti za daljih 7,3%. Dakle, ne smanjuje se samo javna potrošnja, nego i lična potrošnja. Ako se svi prisetimo, Vlada kad je ovde polagala zakletvu, obrazlagala politiku koju će voditi, eksplicitno je rekla da krizu neće rešavati tako što će smanjivati standard građana i udariti na ličnu potrošnju građana.
Sada neću ulaziti u raspravu koja se vodi ne samo kod nas, ne samo u Evropi, u celom svetu – da li ovakvo smanjenje javne i lične potrošnje uopšte može da bude izlazak iz ekonomske krize koja je obuhvatila ceo svet? No, Vlada se opredelila za ovu politiku, to je njena politika, to je sada očigledno. Da li ćemo mi znati da je to politika neoliberalnog koncepta ili nekim drugim nazivom je imenovati, to nije bitno. Bitno je da je ona prebacila na leđa svih građana teret te krize i to bez izuzetka, i na leđa onih sa najnižim primanjima kroz poskupljenje osnovnih životnih namirnica, komunalnih usluga i lekova, i onih sa nešto većim primanjima, čije se zarade u stvari smanjuju, za neke i do 10%.
Suvišno je podsećati da to nije politika Vlade na koju je ona dobila poverenje građana i mogućnost da vrši vlast, ali čak i ovakav koncept iza kojeg je stala Vlada mora da sadrži i mere kojima se podstiču ekonomske aktivnosti i zapošljavanje, jer bez takvih mera jasno je da ovakva politika sigurno vodi u dalji sunovrat i ekonomiju i, ono što je jako važno i bolno, dalji porast nezaposlenosti. Takvih mera skoro da nema i to je ono što dodatno zabrinjava, ali o tome će biti prilike da govorimo više u okviru rasprave o budžetu.
Sada ću samo konstatovati da je jako čudno opredeljenje za bilo koju vladu da žrtvuje standard građana, a da kao posledicu, kao cilj ili posledicu, svejedno, ima veće zaduženje zemlje. Onda se postavlja pitanje – da li ta žrtva ima ikakvog smisla?
Šta je Vlada, u stvari, poručila ovakvim paketom mera? Ako pogledamo detaljnije Zakon o budžetskom sistemu, gde postoje rešenja koja će dovesti do jako teških posledica, mislim pre svega na zabranu zapošljavanja u javnom sektoru 2014. i 2015. godine, a da ta zabrana nije praćena, najavljuje se nešto opet po maniru ove Vlade za budućnost, dakle, to nije praćeno jasnom strategijom reformisanja javnog sektora. Dakle, Vlada kaže ovako – ako je neko poverovao Vladi da će uraditi reformu državne uprave koju je obećala, prevario se. Ovom merom zamrzava se postojeće stanje u javnom sektoru. Odmah da se razumemo, ovo ne može biti kritika na rad ministra finansija koji je tu od skoro, ali mi ne smemo da zaboravimo da ova Vlada već 18 meseci troši svoj mandat, a da na reformisanju javne uprave nije ništa uradila. Vlada je takođe rekla da ovim rešenjima koje nam je ponudila ona u stvari nagrađuje sve one koji do sada nisu poštovali zakonska ograničenja o zapošljavanju u javnom sektoru, a kažnjava sve one koji su se racionalno ponašali.
Na primer, znam da u sektoru socijalne zaštite je postojan vrlo racionalan odnos prema zapošljavanju. Dan-danas postoje problemi zbog nedovoljnog broja radnika u centrima za socijalni rad, nedovoljan broj inspektora i to ne samo u sektoru socijalne zaštite, nego i u inspekciji rada, inspektora koji brinu o bezbednosti na radu. Jedna ovakva mera ozbiljno ugrožava funkcionisanje nekih sektora, primenu zakona, pre svega Zakona o radu i Zakona o inspekciji, koji je jako bitan.
Moram da kažem da je ova Vlada kroz ove mere takođe rekla da njena kritika tzv. partijskog zapošljavanja je čista demagogija, jer ona je ovim zakonom amnestirala svako partijsko zapošljavanje u poslednjih 18 meseci. Malo pre smo čuli primer Novog Sada. U poslednjih 18 meseci u Novom Sadu na odborničkoj listi SNS za gradske odbornike, od 78 odbornika, 47 je već zaposleno u javnim službama Novog Sada. To je sada ovim amnestirano.
Ono što je jako važno i što želim da naglasim, i prethodne vlade su se suočavale sa problemom velikih izdataka za plate zaposlenih u javnom sektoru, pokušavale da to rešavaju i zakonima i nekim drugim merama, ali sve vlade, uključujući i Vladu koju je pretvorila DS, nikad, kada su govorile o prezaposlenosti u javnom sektoru, nije se mislilo na zaposlene u zdravstvu, obrazovanju, nauci, kulturi. Pre svega, mere su se uvek odnosile na zaposlene u administraciji. Ova Vlada ne razlikuje hirurga u operacionoj sali, naučnika na istraživačkom institutu od nekog zaposlenog u administraciji i to je stvarno skandalozno.
Da smo vodili ozbiljne politike u smanjenju izdataka za plate zaposlenih u javnom sektoru, ja ću vam dati nekoliko podataka. Vlada DS je smanjila za 10% troškove za zaposlene na nivou republike i 5% na nivou lokalnih samouprava, tako da je 2012. godine ta pozicija u republičkom budžetu bila manja za 250 miliona evra u odnosu na 2008. godinu. Međutim, šta se dešava? Već 2013. godine ta pozicija, u mandatu nove Vlade, se uvećava za dodatnih 150 miliona evra, ako hoćemo da govorimo o tome ko se ozbiljno bavio ovim, stvarno relevantnim problemom, sa stanovišta javnih finansija.
U vezi sa ovim vladinim predlogom o zabrani zapošljavanja u javnom sektoru, želim posebno da naglasim tragične posledice ovog rešenja na zapošljavanje mladih i visokoobrazovanih. Šta im je Vlada jasno rekla? U Srbiji nam ne trebate, pakujte se i u svet, ako možete. Posledice ove zabrane ne mogu se ublažiti ni eventualnim zapošljavanjem u privatnom sektoru, jer nedavno je Unija poslodavaca objavila anketu istraživanja po kojoj čak 90% poslodavaca u Srbiji se izjasnilo da 2014. godine neće moći da zaposli mlade ljude.
Dakle, i dok sve vlade sveta su potpuno svesne da je nezaposlenost mladih rastući problem sa dugoročnim posledicama i to ne samo za pojedince već i za zajednicu, ekonomije, društva, i pokušavaju da realizuju mere koje će pomoći rešavanje ovog problema, naša Vlada je stvarno originalna, smislila je jednu meru zabranu zapošljavanja i po tome je sigurna sam, jedinstvena u svetu.
Poznato je da je u Srbiji skoro 52% iznosi nezaposlenost mladih. Njihov položaj se mora hitno rešavati, jer manje zaposlenih mladih automatski znači manje poreskih obveznika za državu i manju potrošnju. Kad mlad čovek živi na finansijskom minimumu onda on ne zasniva porodicu, ne rešava stambeno pitanje, ne planira budućnost, jednom rečju, i zbog toga ne samo da trpi privredi rast jedne zemlje, nego je i socijalni sistem ugrožen.
Kao što znate, mi imamo penzijsko invalidski sistem u kome aktuelno zaposleni obezbeđuju penzije za aktuelne penzionere. Znači, mladi plaćaju za starije. Ako se ovakav nemaran odnos prema zapošljavanju mladih nastavi, može biti ugrožena ne samo socijalna sigurnost jednog dela stanovništva, nego rekla bih, i društvena sigurnost.
Podnela sam, kao i kolege iz poslaničkog kluba DS niz amandmana kako bi se na neki način umanjile štetne posledice predloženih zakonskih rešenja. Jedan od tih amandmana je da se iz ove zabrane zapošljavanja u javnom sektoru izuzmu mladi visokoobrazovani i to pre svega u oblasti obrazovanja, nauke, zdravstva i kulture, ali o tome ću viće govoriti kada bude rasprava u pojedinostima. Jasno je zašto poslanici DS ovaj set zakona ne mogu podržati. Hvala.
Hvala, gospodine predsedavajući.
Kolege narodni poslanici, videli ste da u Predlogu zakona o ostvarivanju prava na zdravstvenu zaštitu dece, trudnica i porodilja predlagača poslanika Nebojše Stefanovića nema člana zakona koji bi se odnosio na izvore finansiranja prava o kojima Predlog zakona govori. Amandman kojim se pokušava to regulisati je u stvari podneo Odbor za zdravlje i porodicu.
Naime, predlagač samo u obrazloženju Predloga zakona govori o finansiranju. U obrazloženju se navodi: „Za sprovođenje ovog zakona nije potrebno obezbediti dodatna sredstva u budžetu. Sredstva za sprovođenje ovog zakona obezbediće se u okviru pozicije u finansijskom planu Republičkog fonda zdravstvenog osiguranja“.
Iz ovakvog obrazloženja moglo bi se zaključiti da predlagač zakona misli da se zdravstvena zaštita dece, nezaposlenih trudnica i porodilja, odnosno onih kojima poslodavac ne plaća doprinose, kao i drugih lica koje obuhvata član 22. Zakona o zdravstvenom osiguranju, ne finansira iz republičkog budžeta, pa neće biti ni novog troška, da tako kažem, za budžet ili smatra da su sredstva koja se već izdvajaju u republičkom budžetu dovoljna za ove namene.
Na žalost, nije tačno ni jedno, ni drugo. Naime, članom 204. Zakona o zdravstvenom osiguranju eksplicite se navodi da ne samo deca, trudnice i majke, dakle žene porodilje, nego i čitav niz drugih kategorija stanovništva koji obuhvata član 22. se finansiraju iz budžeta.
Učestvujući u načelnoj raspravi predlagač je obavestio parlament da se dogovorio sa direktorom RFZO i da će za ove namene biti dodatno obezbeđeno 500 miliona dinara.
U načelnoj raspravi sam i rekla da mi nemamo problem da postojećim zakonom prava ovih kategorija nisu dobro uređena, nego da je glavni problem zato što se godinama iz budžeta transferiše neodgovarajući iznos sredstava da bi ove kategorije imale stvarno zdravstvenu zaštitu. Navela sam i podatak da 2011, 2012. i 2013. godine, bez ikakvih izmena, znači svake godine izdvaja se 615 miliona, što je apsolutno nedovoljno za ove namene.
Da li se nešto promenilo Predlogom budžeta za 2014. godinu ili Predlogom finansijskog plana Fonda zdravstvenog osiguranja za 2014. godinu? Da li tu možemo da vidimo tih 500 miliona, kako nam je predlagač rekao u načelnoj raspravi i to dva puta, videla sam ovde u stenogramu? Na žalost, nije. Predviđeno je 668 miliona. To je neki 53 miliona više nego u prethodnim godinama. Složićete se da 53 miliona nisu 500 miliona. Suštinski, mi i dalje imamo problem neobezbeđivanja adekvatnih iznosa sredstava da se sve ove kategorije koje su obuhvaćene članom 22. istinski njihova zaštita finansira. Znači, mi i dalje imamo problem.
U obrazloženju finansijskog plana RFZO za 2014. godinu čak je razvijena i vrlo detaljna analiza podataka, jedna računica gde se procenjuje da bi u stvari, ako hoćemo istinsku zaštitu svih ovih kategorija, bilo neophodno obezbediti 12 milijardi. To je dvadeset puta više nego što sada budžet ima mogućnosti da transferiše Fondu za zaštitu ovih ljudi, odnosno još se preciznije kaže – sada obezbeđujemo 695 dinara po licu, a trebalo bi 12.714 dinara.
Dakle, kao što sam u načelnoj raspravi više puta rekla, postojeća zakonska rešenja koja se odnose na zdravstvenu zaštitu najugroženijih kategorija stanovništva, uključujući i decu, nezaposlene trudnice i porodilje su dobra. Nije nam potreban nikakav poseban zakon. Potrebna su nam znatno ozbiljnija sredstva u Fondu zdravstvenog osiguranja, odnosno u budžetu koja će biti transferisana Fondu. Zato ću predložiti amandman na Predlog budžeta za 2014. godinu i pokušati da tim amandmanom, ako ovde naiđe na razumevanje poslanika, stvarno ovako loše stanje u Fondu što se tiče sredstava za zaštitu ovih kategorija lica popravilo.
Dakle, još jednom ponavljam, nemojmo da proizvodimo zakone koji već postoje, zakone koji ne mogu da se primene jer nemamo odgovarajuća sredstva. Kontrolišimo primenu zakona. Na kraju, parlament i ima tu ulogu da prati sprovođenje.
Tražimo od Ministarstva zdravlja da jasnim instrukcijama Fondu kaže kako treba sprovoditi zaštitu građana obuhvaćenih članom 22. Dakle, ne pišimo zakone koji će ostati, što se tiče kvaliteta zdravstvene zaštite i obuhvata lica, u stvari mrtvo slovo na papiru. Hvala.
Vrlo ću kratko. Dakle, ako postoji neki suficit u Fondu zdravstvenog osiguranja, sigurno nije rezultat rada ovog direktora. Kaže se da iz prethodnog perioda ima viška sredstava. Međutim, postoji jedan problem. Znači, vi ne možete štititi ove kategorije stanovništva iz viška sredstava koji je nastao uplatom doprinosa zaposlenih, nego samo iz transfera iz budžeta. Jako su male šanse da po usvajanju ovog zakona mi dobijemo svojevrsni rebalans finansijskog plana Republičkog fonda zdravstva. Jer, tačno se zna iz kojih sredstava koje kategorije stanovništva jesu osigurane.
Dakle, iz obaveznih doprinosa su osigurana lica iz člana 17. Iz budžeta Republike Srbije su osigurana lica obuhvaćena članom 22. Ne mogu se za pokrivanje troškova zdravstvene zaštite lica iz člana 22. koristiti sredstva koja se prikupljaju u Fondu iz doprinosa koji plaćaju sva lica iz člana 17. No, tu smo da vidimo kako će izgledati rebalans finansijskog plana Fonda zdravstvenog osiguranja. Zahvaljujem.
Hvala, gospođo predsedavajuća.
Gospodine Stefanoviću, kolege poslanici, slušajući izlaganje, pre svega, predlagača zakona, ali i nekih drugih kolega, prosto nisam sigurna da li smo svi pročitali važeći Zakon o zdravstvenom osiguranju, ali ono što je još važnije, da li predlagač zakona zna kakva su rešenja u važećem Zakonu o zdravstvenom osiguranju. Takva su da deca, trudnice i porodilje, jasno je definisano, imaju pravo na zdravstvenu zaštitu, bez obzira da li su deo obaveznog osiguranja, odnosno da li su za njih plaćeni doprinosi. Zato mi nisu i dalje, iako pažljivo slušam raspravu, jasni motivi zašto mi danas imamo na dnevnom redu predlog ovog zakona.
Naime, ne samo da Ustav štiti pravo na zdravstvenu zaštitu dece, trudnica i majki tokom porodiljskog odsustva, već se to čini u našem pravnom sistemu i Zakonom o zdravstvenoj zaštiti član 11. i kao što sam rekla, posebno Zakonom o zdravstvenom osiguranju.
Naime, ovim zakonom u članu 17. se jasno definišu oni osiguranici koji uplatom doprinosa na ostvarene prihode imaju pravo na zdravstvenu zaštitu, a članom 22. kao osiguranici se definišu, pored ostalog, i ona lica koja su u kategoriji socijalno ugroženog stanovništva ako ne ispunjavaju uslove za sticanje svojstva osiguranika iz člana 17. zakona ili ako prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja ne ostvaruju kao članovi porodice osiguranika. Dakle, apsolutno sve jasno i precizno definisano u važećem zakonu.
U članu 22. navodi se 16 kategorija stanovništva koja na ovaj način imaju svojstvo osiguranika, a pod tačkama 1. i 2. upravo se navode deca do navršenih 18 godina života, školska deca i studenti do kraja propisanog školovanja, najkasnije do navršenih 26 godina života, žene u vezi sa planiranjem porodice, kao i u toku trudnoće, porođaja i materinstva do 12 meseci nakon porođaja.
Dalje, u važećem zakonu članom 204. rešeno je i ko finansira zdravstvenu zaštitu ovih kategorija stanovništva i eksplicite se navodi da sredstva za uplatu doprinosa za osiguranike iz člana 22, iz svih ovih 16 kategorija, se obezbeđuju u budžetu Republike Srbije.
U tom smislu, prvo bih ustvrdila da nije tačno ono što stoji u obrazloženju Predloga zakona, jer tu se navodi da u važećim zakonskim okvirima ne postoji mogućnost da se deci, trudnicama i porodiljama obezbedi pravo na zdravstvenu zaštitu kada nisu overene zdravstvene knjižice, a one nisu overene kada nisu uplaćeni doprinosi. Ponavljam, ove kategorije ne uplaćuju doprinose, jer one su iz člana 22. samo oni koji ostvaruju prihode i koji su regulisani članom 17. uplaćuju doprinose. Dakle, to nije tačno, taj prvi razlog zašto nam predlagač šalje zakon u proceduru ne stoji.
Ono gde se naročito ne bih složila sa delom obrazloženja u kojem se navodi, citiram: „Navedene odredbe Ustava Republike Srbije i Konvencije UN od posebnog su značaja u periodu pripreme Republike Srbije za pristupanje EU. U tom smislu odredbe ovog zakona predstavljaju deo ispunjenja obaveza koje Republika Srbija ima prema evropskoj zajednici kada je u pitanju posebna zaštita dece, trudnica i porodilja“. Kraj citata.
Stvarno ne znam šta da kažem na ovaj deo obrazloženja Predloga zakona. Mogu da ovo okarakterišem kao površnost, kao brzinu, neprofesionalnost, ali ne mogu a da ne kažem da se osećam i uvređeno što mi je kao poslaniku, kao građaninu Srbije ovakav predlog došao, gde se kaže da bilo kojim pitanjem, a posebno prava dece, trudnica i porodilja, mi se bavimo zato što imamo obavezu prema EU. Verujem da i predlagač to nije mislio, jer ovo je stvarno uvredljivo, tim pre što naše pozitivno zakonodavstvo u potpunosti reguliše zdravstvenu zaštitu ovih kategorija kada nisu osiguranici u smislu obaveznog osiguranja.
Zašto kažem da verujem da i predlagač to misli, da je prosto ovo deo neprofesionalnosti u pisanju ovog obrazloženja? Zato što on i sam kada navodi kasnije u izjavi o usklađenosti propisa sa propisima EU, s pravom navodi da zakon koji je predložio ne treba usklađivati SSP, niti sa propisima EU. Tačno, niti postoje neka kodirana pravila. U EU postoje tzv. otvoreni metod koordinacije u socijalnom sektoru, gde se primeri dobre prakse primenjuju u socijalnoj i zdravstvenoj zaštiti, dakle, u socijalnom sektoru u najširem smislu te reči ne postoje nikakve direktive, a pri tom, kao što sam već nekoliko puta naglasila, mi to imamo dobro regulisano.
Ipak verujem da postoji neki motiv za predlaganje ovog zakona. Možda negde postoje problemi u primeni jako dobrih rešenja iz postojećeg zakona. Moguće je da to postoji, ali onda, po meni, postavlja se pitanje – da li kada ne primenjujemo zakon, kada postoje neki problemi u primeni, da li je lek za nesprovođenje zakona usvajanje novog zakona?
Mislim da su eventualno problemi u primeni važećeg Zakona o zdravstvenom osiguranju se mogli rešiti možda definisanjem neke eksplicitnije norme, znači, radom na samom Zakonu o zdravstvenom osiguranju, možda čak i da Ministarstvo zdravlja mnogo preciznija uputstva za ponašanje uputi Zdravstvenom fondu, jer ovo izgleda kao da se poslanik Stefanović dogovorio sa direktorom Zdravstvenog fonda i sada će sve da bude u redu. To je stvarno skandalozno. Pri tom, svi ovde govorimo o tome kako su nam kategorije kao što su deca, trudnice i porodilje jako važne, spremni čak i da prema spolja, u javnosti predstavimo, naružimo sve nas – državu, Vladu, društvo, da to nemamo regulisano. Stvarno je neprimereno.
Šta govori sam zakon? Pred nama je desetak članova u kojem se kaže da deca od 18 godina, trudnice i porodilje do 12 meseci od porođaja imaju pravo na zdravstvenu zaštitu, bez obzira da li im je zdravstvena isprava overena. Drugačije rečeno, to je ono što garantuje član 22. važećeg zakona. Doduše, ne baš isto.
Vidite, u važećem zakonu u članu 22. stoji da su to deca ne samo do 18 godina, nego da su to i studenti do kraja propisanog školovanja, najkasnije do navršenih 26 godina i, ono što je jako važno, u postojećem zakonu stoji da je to i zdravstvena zaštita žena u vezi sa planiranjem porodice, a ne samo trudnice i porodilje.
Šta mi kada sve to razgrnemo, znate, imamo s ovim predlogom? Imamo gora i restriktivnija rešenja nego u važećem zakonu. Mislim da toga svi moramo da budemo svesni.
U članu 3. predloga poslanika Stefanovića se navodi da deca, trudnice i porodilje ostvaruju pravo nad zdravstvenom zaštitu, bez obzira na prethodni staž zdravstvenog osiguranja, u skladu sa zakonom koji se uređuje zdravstveno osiguranje.
Vi biste rekli – pa, dobro možda su tu postojali neki problemi, možda je to sada neko rešenje, ali to nije tačno. S obzirom da ove kategorije prava iz zdravstvene zaštite, po već postojećim zakonu, koriste na teret republičkog budžeta, a ne iz obavezno uplaćenih doprinosa, postavlja se pitanje da li je ovaj član uopšte potreban, odnosno ja sam mišljenja da je u ovom slučaju potpuno irelevantno da li postoji staž osiguranja ili ne. Dakle, član 3. ne treba ni da postoji.
U predloženom zakonu se takođe govori o pravu na naknadu troškove prevoza u vezi sa korišćenjem zdravstvene zaštite. Moguće je da je član 30. važećeg zakona tu neprecizan, jer on eksplicite govori o troškovima prevoza kada se radi o deci, ne tako jasno kada se radi o trudnicama i porodiljama. Možda bi tu moglo da se malo pojasni, ali ne da se donosi specijalni zakon, nego da se to uradi na važećem zakonu.
Kada se radi o troškovima sprovođenja zakona, poslanik Nebojša Stefanović u obrazloženju Predloga zakona navodi da za njegovo sprovođenje nije potrebno obezbediti dodatna sredstva u budžetu i da će se sredstva obezbediti u okviru pozicija u finansijskom planu republičkog fonda za zdravstvo. Ovakvo obrazloženje u jednu ruku je tačno, a u jednu ruku nije tačno.
Naime, određena sredstva se svake godine iz republičkog budžeta prenose u Fond. Upravo u svim finansijskim planovima Fonda to eksplicite stoji, za zaštitu kategorija iz člana 22.
Ono što je nevolja, što ta sredstva nisu dovoljna i u tom smislu ovo obrazloženje nije tačno. Ako hoćemo da se i važeći zakon i ovaj zakon sprovode, potrebno je više sredstava.
Naime, u finansijskom planu za 2011, 2012. i 2013. godinu, republički budžet je transferisao Fondu za ove namene 615.048.000 svake godine. Dakle, nije podizao ni za inflaciju, ni za rast potrošačkih cena. U tom smislu isticanje da nisu potrebna dodatna sredstva prosto nije tačno. Jedini problem sa realizacijom člana 22. važećeg zakona jeste nedostajuća sredstva.
Predlagač je predvideo kazne ako se ne sprovodi ovaj zakon. Ja postavljam pitanje šta se dešava sa drugim kategorijama obuhvaćenim članom 22? Ko će njih da štiti? Ko će za njihovu zdravstvenu zaštitu da preti novčanim kaznama? To su, kolege su već navodile, lica starija od 65 godina, osobe sa invaliditetom, lica u vezi sa lečenjem HIV-a, koja primaju novčanu socijalnu pomoć, lica romske nacionalnosti, žrtve nasilja u porodici, žrtve trgovine ljudima. To su samo neke od 16 kategorija. Da li je rešenje da za svaku od ovih kategorija mi ovde, bilo ko od nas, uputi neki zakon od četiri, pet članova i da takvom jednom masovnom proizvodnjom zakona fingiramo stvarnu zaštitu ovih kategorija ili da uozbiljimo saradnju između Ministarstva i Fonda, a mi kao poslanici ovde da usredsredimo pažnju na primenu postojećeg zakona, da kontrolišemo tu primenu, a kada budemo raspravljali o budžetu za 2014. godinu, tražimo veća sredstva da se iz republičkog budžeta transferišu fondu, kako bi istinski bili zaštićeni, pre svega da imaju pristup zdravstvenoj zaštiti najosetljivije kategorije našeg stanovništva. Hvala.
 Hvala, gospođo predsedavajuća.
Znate, rekli ste da se ovde radi o nerazumevanju šta je suština, šta je forma. Za mene i za poslanike DS suština je da li neka prava možete da realizujete ili ne, a ne da li se ovde bavimo proizvodnjom zakona.
Dakle, ja sam u svom izlaganju naglasila pre svega potrebu da važeće zakone sprovodimo, videla šta je problem, problem su nedostajuća sredstva, u tom smislu kritikovala vaše obrazloženje, da ako hoćemo istinsku zaštitu ovih najosetljivijih kategorija, ne treba dodatnih sredstava.
U budžetu za sledeću godinu je taj transfer koji ide iz republičkog budžeta, prema fondu prvi put naveden tako da ne znate koja sredstva idu za štićenje ove kategorije iz člana 22.
Dakle, svake godine smo znali, malo je tih sredstava, ali to je 600 i nešto miliona. To je jedna stvar.
Vi ste, gospodine Stefanoviću, sada uveli i neku stranačku priču ovde. Reči ću vam, imam sada pravo pošto ste vi to uradili, moguće je da se kvalifikuje kako smo mi radili na različite načine, ali ja ću da vam kažem, ne počinje život sa SNS. Rađala su se deca u Srbiji, žene su odlazile na trudničko bolovanje, išle kod lekara i treća stvar, ono što je jako važno. Rekla sam samo jednu stvar. To što vi nudite već postoji. Demokratska stranka je glasala za važeći Zakon o zdravstvenom osiguranju. Nije nama problem deset puta da glasamo za ono što smo mi definisali i ovde usvojili. Nećete vi reći za šta ću ja da glasam. Samo kažem da smo mi danas izgubili jedan dan zbog demagogije, jer ta rešenja imamo.