Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Čedomir Jovanović

Čedomir Jovanović

Liberalno demokratska partija

Govori

Gospodine potpredsedniče, poštovano predsedništvo, dame i gospodo ministri, poslanici, mislim da svako ko prisustvuje ovoj sednici ili svako ko može da nas prati zapravo vidi uzroke stanja koje ste vi, gospodine Dinkiću, kao ministar finansija, opisali onom rečenicom pre nekoliko dana i konstatacija da se više ne može cediti drenovina.
Gde je predsednik Vlade? Prvog potpredsednika nisu pozvali iz DS, inače on se pojavljuje samo onda kada ga pozovu demokrate, u drugim situacijama ga nema. Gde su svi drugi ministri? Šta ćemo da radimo sa PIO fondom, sa Fondom zdravstva? Poštujem vas koji ste tu došli, ali ni vi jadni ne znate, gospodine Kneževiću, šta da kažete za taj PIK "Bečej", da li je tako?
(Goran Knežević, s mesta: Rekao sam.)
Znam, u tome je problem. Mene interesuje, eto vi predstavljate Vladu, znate kakav je naš stav o vama kao opozicione stranke, smatramo da jedini posao koji je vaša vladajuća koalicija mogla da uradi, da ga je uradila. To je taj Sporazum sa Prištinom, Briselski dogovori koji su postignuti. Formiran je odbor za implementaciju, to ide ka nekom svom logičnom raspletu, godine su izgubljene, životi uništeni i to je to.
Vas, gospodine Dinkiću, vređa Krkobabić. Iz druge stranke vređaju nekog drugog stranačkog lidera, vaši odgovaraju. Ima li neko pitanje koje može da postavi poslanik ovako, pa da onda vi na to odgovorite i mi smo rešili ekonomsku situaciju u zemlji? Pitam vas zajedno, kada će, da li postoji mogućnost da prvo sednete jedni sa drugima, da prihvatite ono što se mora prihvatiti?
O kakvoj reindustrijalizaciji govorimo kada nam je investicioni kredit pod kamatom od 12%, a profitna stopa tri-četiri? Koliki je negativni obrtni kapital u zemlji? Vi to znate, gospodine Dinkiću, sami to vrlo dobro znate, naši razvojni potencijali, Elektroprivreda i poljoprivreda. Znate li na kom nivou su ti naši potencijali, koliko tu nedostaje ciljeva, planova, kadrova? Ko god da dođe u taj EPS, šta da radi sa njim, ministarko? Koliko je tamo potrebno stručnih ljudi, u šta se sve to pretvorilo?
Vi ste ministar za finansije i privredu. Da li ima u okviru vašeg ministarstva sposobnosti da se prvo u okviru Vlade postavi konsenzus o onome što je potrebno uraditi? Ne govorim o panici i ne mislim da je situacija beznadežna, ali vi vodite ovu zemlju. Vi je vodite. Da li imate sposobnost za taj dogovor ili ne?
Hvala, gospodine potpredsedniče.
Gospodine Dačiću, imam za vas pitanje. Kojom to finansijskom alhemijom vi mislite da, bez ikakvih ozbiljnih promena, sprečite bankrot u javnim finansijama? Ovim tempom završićete godinu sa deficitom od 8%.
Govorite da će dobijanje datuma, za koji smo svi dali svoj maksimum, rešiti krizu u zemlji. Pogledajte poslednji broj engleskog "Ekonomista", videćete naslovnu stranu, nad provalijom stoje Angela Merkel, dragi guverner Evropske centralne banke, francuski predsednik, italijanski i britanski premijer i prave korak u provaliju. Pa, ako su oni sa korakom u provaliji kao osnivači EU, možete misliti koliko će se problemi Srbije rešiti dobijanjem datuma.
Šta ćete učiniti kao predsednik Vlade da uspostavite neophodno političko jedinstvo u vašoj vladi i na koji način mislite da dobijete podršku onih koji su vam prevashodno potrebno da bi se pokrenula privreda ove zemlje, a to je privatni sektor? Recite mi jednog uspešnog srpskog privrednog koga vlast nije spletkama i intrigama, ne govorim o onima koji to jesu, izjednačila sa kriminalom?
Sami često volite da kažete da onaj ko zapošljava danas u Srbiji je heroj, ali nisam siguran da ste spremni da kažete da je Kostić heroj, da je Beko heroj, da sam, recimo, ja heroj. Dajte mi imena tih bezimenih heroja za sada.
Gospodine predsedniče, poštovano predsedništvo, gospodine Dinkiću, dame i gospodo narodni poslanici, mislim da odavno niste bili iskreniji, Dinkiću, od onih vaših prvih 15 minuta ovde u Skupštini.
A kakvo je stanje u ovoj zemlji najbolje pokazuje atmosfera u Skupštini. Ovde nema života i to je ono što je problem. Raspravljamo o najozbiljnijem problemu u društvu bez ikakve energije. Ako nema energije ovde među nama, kako je može biti u zemlji, a da ona bude funkcionalna. Dosta toga ste rekli o tim porezima, ali kasnije ću govoriti o tome. Hajde, da pokušamo prvo da damo odgovor na pitanje – zašto je Srbija u kojoj ste dosta toga prećutali, uprkos onome što ste po prvi put rekli – zašto je ona ovakva kakva je danas?
Mislim, gospodine Dinkiću, da mi imamo problem sa upravljanjem zemlje, sa liderstvom. Mislim da smo o tome razgovarali prošle godine u ovom periodu nakon izbora. Ko vodi danas Srbiju? Kad dobijem odgovor na pitanje da li su oni sposobni da je vode, onda ćemo se suočiti sa još težim pitanjem – a šta je cilj ove zemlje. Sve ono što se krije iza vaših poreskih zakona zapravo je cena koju zemlja plaća zbog nesposobnosti i odgovornosti političara koji su je vodili, ne bih to ograničio na Vladu koja je formirana prošle godine. Ta nesposobnost i nemoć ima mnogo dublje korene. Nažalost ona postoje gotovo genetska predispozicija naše politike.
Vi ste zapravo u 15 minuta svog nastupa rekli da mi više nemamo javne finansije, da se sistem raspao i da je ovo što sada pokušavate da uradite, zapravo jedini način da se taj raspad prolongira. Godinama smo razgovarali o ovim pitanjima, gospodine Dinkiću. Nismo na toj temi bili usamljeni. Možda može sa Kosovom da prođe ono – lagali smo vas, pa šta. Ali, ne može sa ekonomijom. Ekonomija je beskompromisni kristalno jasan indikator, stanje u svakom društvu, pa i u ovom našem. Kakva je ekonomija ove zemlje? Ona je u rukama ljudi koje je vode, u političkom smislu, ali i u onom poslovnom. Ona nije u rukama poslovnog sveta. O sudbini naše ekonomije ne odlučuju špekulanti na Beogradskoj berzi, ona ne postoji.
Mi sada treba ovde da donesemo zakone koji će omogućiti državi da nastavi po stvarom kako bi ova Vlada prolongirala nesporni slom, do neke druge. Mislim da vi kao ministar finansija ne možete sami da rešavate probleme u srpskoj ekonomiji. Gde nam je premijer? Gde je prvi potpredsednik? Jel ova tema toliko nebitna da nema ni jednog ministra pored vas? Pa kada govorimo o liderstvu, reći ću vam kada se naš premijer pojavi u Evropskom parlamentu, on ostavlja utisak deteta iz Diznilenda. I to je problem.
Kada vam prvi potpredsednik Vlade, koji je zapravo premijer ove zemlje, preko tvitera poruči da ga baš briga za to što vam je budžet prazan i ga ne interesuje što njegovo obećanje košta 80 miliona evra, vas kao ministra finansija.
Šta ćete vi učiniti? Hajde da vidimo kakva nam je Srbija danas. Pohvalili ste Narodnu banku. Zašto? Inflacija godišnja, april prošle godine, april ove godine 12%. Najveći u Evropi.
Stopa ne zaposlenosti, najveća u Evropi. Stopa nezaposlenosti kod mladih, najveća u Evropi. Javni dug i dalje raste. Niste uspeli u svojoj nameri da ga zaustavite, niste uspeli u svojoj nameri da smanjite budžetske deficite. Zašto? Zato što oni koji vode zemlju žele da vladaju, ne da je menjaju.
Govorite o nekim pozitivnim indikatorima, bez previše euforije. Mali rast bruto-društvenog proizvoda i sami znate na čemu je zasnovan, na radu jedne kompanije koja se pokrenula u Kragujevcu, govorite o rastu izvoza, iza tog rasta izvoza zapravo izvoz te kompanije i minoran izvoz pre nego što je ona počela da radi, ali istovremeno i sami znate da je to stanje već sada neizdrživo.
Gde su rešenja? Neko od vaše pomoćnice Milice Bisić, ona je još neke resurse videla, pa je pokušala da oporezuje i drugi stan, pa sada uvodi porez na stan bez amortizacije njegove vrednosti i odgovornost za to prebacuje na lokalne samouprave. Pa, znate šta, kada definišete neko pravo onda ste vi odgovorni za to, a ne onaj ko se na to pravo poziva. Ne znaju danas ljudi o čemu se radi, ali će znati kada dobiju prve poreske uplatnice, pa kada vide koliko zapravo košta stan u centru Beograda. I to nije dokaz njegove vrednosti nego previsoke cene politike koja se ovde vodi. Sa načinom na koji vaša Vlada vlada, istraživači javnog mnjenja kažu da je zemlja zadovoljna i to je taj paradoks.
Ljudi u vas veruju dok sve teže i lošije žive. Na čemu se zasniva to poverenje? Pa, to poverenje se zasniva na prebacivanju odgovornosti. Toliko puta ste rekli kriva je prethodna Vlada. Koliko puta su vaši koalicioni partneri rekli da je zemlja u lošem stanju zato što su je drugi opljačkali? Ali, to ne može predugo da traje.
Potpisan je Briselski sporazum i time je ispunjena, zapravo jedina ozbiljna misija vaše vladajuće koalicije. To niko drugi nije mogao da uradi osim Nikolića, Dačića i Vučića. Ali, nije dovoljno i to pokazuje vaš set poreskih zakona. Ponuditi Srbiji odgovor na probleme od pre 20 godina, da bi ona danas počela normalno da funkcioniše.
To što je danas navodna prednost i vrlina vaše vladajuće koalicije, nešto o čemu smo mi govorili pre 20 godina. Kao, što smo pre sedam godina, gospodine Dinkiću govorili, o reindustrilizaciji, restrukturiranju javnih preduzeća, profesionalizaciji javnih preduzeća, transformacija akcionarskih društava, zamrzavanje plata i penzija, kada su one bile na nivou 450 ili 500 evra, pa nije bilo spremnosti da se krene tim putem, u ciljanoj inflaciji od 2%. Došli smo sada, ovde gde se danas nalazimo.
Govorite o ambiciji da reindustralizujete Srbiju. Ko će to da radi? Jel postoji jedan poslovni čovek u našem društvu koji nije išiban i provučen kroz blato? Zato što je to bilo politički jeftinije i korisnije. Ko će da radi to? Ili ćemo da ih uvozimo iz sveta? Pa koja je zemlja tako uspela?
Govorite o potrebi ljudi da preuzmu obaveze i više ne izbegavaju zakone. Pa, vi ste stvorili preduslove za nešto tako. Vi ste povukli fiskalne kase iz jednog sektora naše ekonomije, koji je jednog trenutka kada je ostao bez te kase rekao – radim za keš. Ali, pre toga je treba da odgovorite na pitanje, znate to je ono što je rekao Voren Bafen - zašto sve svoje ostavlja Americi? Zato što sam sve stvorio uz podršku moje zemlje. Zašto ljudi plaćaju ovu zemlju? Da ih vodi stranputicama 30 godina? A, da im onda potpuno uništenim, skrhanim bedom nudi milostinju.
Recite mi gospodine Dinkiću, kada govorite o izvozu. Evo, vidim to svi u skupštini podržavaju, prihvataju kao jedan razuman cilj. Kakva je perspektiva naše privrede na tržištu izvan Srbije, ako se zna da je na desetogodišnjem nivou depresijacija dinara 70%, a kumulativna inflacija 170%? Pa, to znači da je naša nacionalan valuta žestoko precenjena. Možda nije popularno to reći. Ali, ćemo teško mi pronaći svoje mesto na tržištu u svetu, dok ne postanemo konkurentni. A, kičma naše konkurentnosti je uz kvalitet, na žalost i cena. Jel imamo o tome dogovor sa sindikatima? Nemamo ga. Kakav dogovor sa sindikatima imamo? Da držimo u restrukturiranju 120 hiljada ljudi, da ta imovina propada godinama. Govorite o građevinskoj industriji i njenoj teškoj situaciji u kojoj se nalazi.
Zašto se nalazi u teškoj situaciji? Hajde opet da vidimo ko su lideri u tom poslu? Oni koji o tome misle. Oni koji trebaju da kreiraju ambijent da preživimo. U ovom gradu je potrebno 100 hiljada stanova. Odrastaju generacije uz svoje roditelje pa dele one dečije sobice i tu formiraju svoje porodice. Kako je moguće da zemlja koja je toliko u infrastrukturnom smislu devastirana i mi stojimo na propaloj građevinskoj industriji, da ljudi nemaju posao? To je pitanje organizacije. Ne mogu klovnovi to da vode. Možda su nekada bili uspešni i stručni, ali danas su klovnovi, za zabavu služe. To ste sve vi kao političar dopustili glasanjem za takvu vladajuću koaliciju. Žao mi je, neka propadne vaša vlada pre nego ova zemlja.
Možda bih vam ponudio da istupite iz te vlade pa da zajedno tražimo podršku od ljudi za neki drugačiji put u ovoj zemlji, da ne znam, da postoji dovoljno onih koji su spremni za svako malo da glasaju ukoliko im to garantuje neku političku sigurnost. Nije nam potrebna ova rasprava.
Šta da vam kaže normalan čovek, kada ste došli sa idejom povećanja PDV, upozorili su vas na negativne efekte i istovremeno bilo je jasno da je to nužno jer su fondovi uništeni, prazni? Da li je važno ko je za to odgovoran? Naravno da jeste, ali kako je moguće da se mi danas bavimo "Sartidom"? Znate li gde je danas Nemanja Kolesar? Dva meseca je u zatvoru, pet puta mu se pominje ime u izveštaju od hiljadu strana. Tamo je zbog toga što je to cena koja treba da se plati da se ovom društvu još koliko toliko održi iluzija borbe za pravdu, koja treba da nadomesti prazne džepove.
Da vas pitam nešto, kako je važnije ko je upropastio jednu fabriku od toga ko je upropastio zemlju i 20 godina našeg života? Zato što taj prioritet nameću oni koji su to uradili. Rešite prvo u svojoj vladajućoj koaliciji šta želite sa ovom Srbijom da uradite, pa onda dođite pred nas i kažite – teško je, novca nema. Svi mi, pored političkih razlika koje su velike među nama, imamo i puno toga što nam je zajedničko. U redu nas izdajnika, uvek će se pronaći mesto za nekog novog, u međuvremenu su vam se pridružili.
Ta nesreća koja dolazi, to ne treba da sačekamo tako što će nam ona eksplodirati u lice. Ljudi u ovoj zemlji koji žive, treba da znaju da postoji parlament u kojem sede ozbiljni i odgovorni ljudi sa velikim političkim razlikama, ali nekim zajedničkim ciljevima. Vaša vlada nam to nije ponudila i zato tumaramo od danas do sutra, od rebalansa budžeta prošle godine do budžeta o kom smo razgovarali, svaki put smo govorili na isti način. Sjajne namere, neizvodljive.
Zašto Fiskalni savet podržava, uz izvesne ograde, zabrinutost zbog načina na koji će sutra funkcionisati lokalne samouprave? Zašto podržava vaše zakone? Zbog onog što je rekao juče. Nikoga ne treba da brine spremnost nekoga da otvoreno govori o stanju u zemlji. Panika nije posledica teške situacije u kojoj se neko nalazi, nego osećaja bezizlaza, osećaja dezorijentisanosti, odsustva perspektive. Nema ovde plana. Ozbiljna poreska reforma može da bude efikasna jedino ukoliko je deo širok reformskog procesa koji ne postoji.
Ne možemo da podržimo vaše zakone, pre svega zbog toga, ne zato što mislimo da ne treba vratiti u centralni budžet, pre svega, da centralni ima ona prava o kojima smo govorili i koje branili 2011. godine. Ne možete, gospodine Dinkiću, vi ste doneli zakon tada, to je bio vaš politički projekat. Vi govorite o tome kako je neko zloupotrebio tu slobodu koju ste mu vi dali. Vi ste za to odgovorni, upozoravali smo vas da će do toga doći. Ali sada, kada ovo radite, vi niste do kraja iskreni.
Smanjujete porez na dohodak sa 12 na 10, nekih 16%, kolika je osnovica? Četrdeset pet milijardi. Podižete za PIO Fond takođe za 2 poena. Kolika je osnovica? Pet stotina pedeset milijardi. Ali, pre toga, neka se sastane to što se zove državni vrh. Evo ga predsednik skupštine, nađite tog predsednika države, Dačića, ko zna gde je u svetu, pa sedite i razgovarajte.
Vi kažete da u budžetu imate milijardu. Da li to znači da je ta milijarda operativna ili je ta milijarda samo deo novca kojim vi raspolažete i koji je mnogo manji od ovog što su potrebe ovog društva. Mislim da je ovo drugo.
Hajde da vidimo zajedno šta ćemo da radimo sa železarom u Smederevu. Evo je naša Ranka Savić, svaki dan je sa radnicima železare. To su ljudi koji bolje od svakoga od nas znaju koliko je održiv taj model koji im se sad nudi. Traži se investitor. Koliko će koštati to ovu zemlju? Možemo li da kažemo – ok, stali smo iza te železare, ali onda nije dovoljno 150 miliona. Moramo da vidimo gde je unutrašnje tržište za njene proizvode, jer na spoljnjem nema šta da traži pošto su veliki viškovi. Da li je ona tehnološki sposobna da opstane u ovom vremenu? Ako nije, zašto nije? Da podvučemo liniju i kažemo – koliko to košta? Ako je preskupo, da ponovimo alternativu.
Imate jednu čudnu osobinu i vi i čitava vaša vlada. Po pravilu, vi mnogo više pažnje posvećujete javnom sektoru i onima koji ne rade, nego onima koji uprkos svemu još uvek opstaju na svojim nogama. Mislim da je sjajno to što je u periodu vaše vlade većina Srba shvatila da se lopovluk ipak ne isplati, i ako mislim da su često primeri koji su iskorišćeni zapravo žrtve, ali, pod vašom vladom, ne isplati se ni raditi. To je ono što je problem.
Završiću za minut.
Teško je ovo vreme, a jasno je da vi sami na njega ne možete da odgovorite, ni ranije kada ste bili u mnogo boljoj poziciji to nije bilo moguće.
Osuđujemo tako veliko nepoštovanje čitave vlade prema tako krupnom pitanju kao što je poreska reforma zemlje u ovako teškoj ekonomskoj situaciji.
Ne dolazi u obzir podrška, ne računajte na razumevanje LDP zbog toga što je jasno da nikome od vas ne pada na pamet da promenite generalni kurs kojim se vodi ova zemlja, a koji vodi putem koji je Fiskalni savet, da ne budemo toliko lični, nazvao putem propasti i ekonomskog bankrota.
Nemojte, gospodine Arsiću, meni da govorite o monopolima. Zna se kada je parlament o tome raspravljao i kako je ko glasao. Nemam razloga da se bavim Miroslavom Miškovićem. On je za mene simbol i pojava u društvu.
Verujte, imam dovoljno godina i mnogo više iskustva nego što bi to bilo normalno za moje godine. Apsolutno znam kakav je karakter društva u kome se odluke ne donose u institucijama nisu zasnovane na zakonu, nego su volja pojedinaca, koja se potom sprovodi kroz institucije.
Da nemate one vikend racije koje se prethodno najavljuju u tabloidima, da ste doneli bilo koji zakon, onda bih zaista rekao – da, jeste, ovo je borba protiv onoga što je loše u našem društvu i u tome bih vas podržao, ali nije, gospodine Arsiću. Ovde sam pred vama i zbog toga što sam uvek vodio računa o toj granici. Nažalost, vi ste svojom politikom, ne vi lično, nego vaša vladajuća koalicija je tu granicu prešla i postali ste lični i podređujete društvo svojim političkim interesima. To je ono što je loše.
Ali, nešto drugo morate da razumete. Kada je vaša vlada ovde formirana, uz kritike koje smo izrekli, koje je vreme potvrdilo, rekao sam da imam respekt prema svakom čoveku koji je izašao pred Skupštinu i traži podršku da bi vodio Srbiju u jednom teškom vremenu. Kada ste doneli teške odluke, veoma teške zbog grešaka koje ste upravo vi sa svojom politikom učinili u prošlosti, mi nismo gurali prst u oko. Vi ste rekli – to je moralo da se uradi.
(Predsednik: Vreme.)
Sada vam kažem – mislite unapred. Nema više prostora za naknadnu pamet.
Gospođo potpredsednice, član 27. Poslovnika.
Znate šta, ne bih ja ovde previše vremena poklanjao ni URS-u, ni Mlađanu Dinkiću. Mene interesuju, kao šefa poslaničke grupe, premijer i prvi potpredsednik Vlade. Onaj koji ima noćnu moru kad misli o srpskoj ekonomiji, a ispoveda se o tome u intervjuima, nema ga ovde u Skupštini.
Teško će se nastaviti ova sednica danas gospođo potpredsednice na normalan način, ukoliko vi ne shvatite da ne možete više da se ponašate onako kako su se mnogi pre vas ponašali. Nije ovo prva sednica koja je sazvana tako što je u Vladi nekom to palo na pamet. Ali, verujte da je poslednja. Ne možete da dođete pred nas na takav način.
Pre pet meseci smo vam rekli da je budžet loše napravljen, ne zato što neko to tako želi, nego što to nije posao jedne partije. Raspada nam se država. Projektovani budžetski deficit za godinu dana 120 milijardi, za četiri meseca smo stigli do 80. Uvodimo poreze, nove, drugačije, niko o tome ništa ne zna. Vi nam kažete – čitajte na sajtu. Pa, izađite pred one ljude koji to treba da plate za mesec dana, one kojima isključujete struju. Petnaest hiljada ljudi je ostalo bez struje u maju mesecu, a ministarka energetike uvozi struju, plaća 55 evra, da bi je izvozila po 30. Pa, nemojte sve da pohapsite u ovoj zemlji da se to ne bi znalo. Zakažite konsultacije šefova poslaničkih grupa. Dovedite predsednika parlamenta. Da li se razgovaralo o ovome negde? Nije nigde. Nemojte da pravite od ovoga veći haos od onog koji je već napravljen.
Hoćemo o tome da razgovaramo na normalan način. Ako nešto treba da se radi, neka se radi onako kako to Vlada želi sa parlamentarnom većinom, ali red mora da postoji. Ovde nema elementarnog reda.
(Predsedavajuća: Vreme.)
Sa glumatanjem je došlo do kraja. Neće biti ništa od ove sednice. Valjda vam je to jasno. Imate ovde 60 ljudi koji to neće dozvoliti. Konsultacije šefova poslaničkih grupa, red u parlamentu, ozbiljnost koja je neophodna. Dosta je sa ponižavanjem i diktaturom koju ste uspostavili. Da vas podsetim, diktatura je sistem u kojem je sve potčinjeno volji jednog čoveka.
Gospodine predsedniče, poštovano predsedništvo, dame i gospodo narodni poslanici, gospodine Dačiću, mislim da se vrlo dobro sećate svih onih situacija u kojima smo se mi razilazili govoreći o politici koja se mora formulisati kao odgovor Srbije problem koji postoji na Kosovu i Metohiji.
Nije važno to što smo se razlikovali oko uzroka tog problema, za nas je uvek bilo mnogo značajnije to što smo bili u manjini, svaki put kada smo govorili ono što manje ili više uspešno vi i vaša vlada, vaši najbliži saradnici ili predsednik Republike danas interpretiraju. Moram reći da ovo danas nije poraz Srbije. O tome smo razgovarali i onog februara 2008. godine, bila je večernja sednica parlamenta, Beograd je goreo, a LDP ovde u Skupštini je bila jedina stranka koja je govorila drugačije i od vas i od svih drugih. To što smo rekli tada, apsolutno važi i danas. Nijedna reč nije demantovana. Nijednu reč vreme nije osporilo. Nažalost, tih izgubljenih pet godina ne može više ništa da nadoknadi.
Moram vam reći da danas ne vidim dostojanstvo. Jedno od prvih obeležja i karakteristika dostojanstvenog odnosa je poštovanje i međusobno uvažavanje. Rekli ste gospodine premijeru da su ovi pregovori u Briselu bili teški, najteži zato što su vođeni u zadatim okvirima.
Pomenuli ste Rezoluciju Saveta bezbednosti kojom smo sa nivoa Ujedinjenih nacija, rešavanje problema spustili na Brisel. Pomenuli ste stav Nemačke, ali ne vidim da se to može prihvatiti kao ključni argument.
Gospodine Dačiću, ovo su bili drugačiji pregovori, zbog toga što više nismo mogli jedni druge da lažemo, zbog toga što se u ovoj 2013. godini suzio svet u kome smo mi živeli samo zavaravajući se i sudario sa onim stvarnim od kojeg Srbija beži i kroz ovu raspravu i njen karakter danas pokazuje da ga još uvek ne razume.
Niko nije srećan zbog ovog sporazuma. Ne slavi se kao Rezolucija 1244. Čak niko ni ne pokušava da uradi nešto tako. Ljudi koji nas slušaju, znaju vrlo dobro, kao i svi mi ovde u sali, kosovsku istinu.
Drugo je pitanje što ih u većoj ili manjoj meri, ona obavezuje, nas ovde u Skupštini, neki politički moral ili etika, i zbog toga uz sve ono što mislimo o DSS, ja bih poveo računa o načinu na koji sa tom strankom razgovaram, jer, gospodine Dačiću, kosovska politika koja po našem mišljenju bila loša, nije bila hir pojedinaca na vlasti, kao što nije ni danas ova vaša politika hir. Ona je bila izraz širokog nacionalnog konsenzusa.
Svi ste vi zajedno odbacili u februaru 2007. godine, Ahtisarijev plan. Naravno da smo mi mislili drugačije. Zato je danas ključno pitanje, predsedniče Vlade, šta ćemo mi posle glasanja? Gde je vizija te zemlje u kojoj ćemo dati odgovore na sva pitanja na koja smo kao narod i kao društvo bili nesposobni da odgovorimo, pa smo tako dezorijentisani poverovali da propadamo zbog toga što smo žrtve svih drugih oko nas, Slovenaca, Hrvata, Bosne, Albanaca na Kosovu, Crne Gore, pa kada su svi otišli od nas ostali smo sami sa sobom pa sad unutar sebe pronalazimo neke nove ustaše, balije, Šiptare, nekoj drugoj deci pretimo danas kao što smo to činili pred deset ili petnaest godina? Sa tim treba da se suočimo gospodine premijeru, i to je vaš posao.
Ova skupština na glavu da se okrene, Kosovo će biti onakvo kakvo jeste. Ako ga rešimo, a da ne pogledamo sami u sebe, sutra ćemo se sresti s nekim novim Kosovom. Uvek ste mogli da računate i vi i svi drugi koji su se bavili rešenjem kosovskog problema na našu podršku.
Naša podrška ima drugačiji karakter od podrške svih drugih koje danas dobijate, vi to vrlo dobro znate. Mi vam je pružamo, od vas tražimo nešto što drugi ne traže, ne ličnu korist, mesto u upravnom odboru, lokalni dil, tražimo od vas da formulišete tu viziju. To nije rat vlasti protiv opozicije, to nisu vikend racije, to nije prikupljanje rejting poena, tako što će se uraditi ono što društvo želi da vidi, prebaciti odgovornost na nekog pojedinca, to je sposobnost da se uradi nešto što ovaj narod nikad nije uradio od kada postoji kao organizovano društvo, da se formuliše taj interes koji ste vi pomenuli pre nego što ste zabasali u prepucavanja sa DSS. Koji smo mi interes zaštitili? Da li je to Evropa? Šta će nama Evropa?
Kada bi na referendum stavili taj koji prizivate – Srbi, da li ste za Evropu ili Kosovo? Znate i sami kakav bi odgovor dobili. Društvo koje je trovano dvadeset godina ne može tako brzo da promeni svoje stavove. Vi ste u izbornoj kampanji drugačije mislili i drugačije govorili, i vi, i Nikolić, i Vučić i čitava vladajuća koalicija. Poslanik Nikolić koji izlazi napolje i pokazuje fotografije, on je žrtva okolnosti u kojima je počeo da se bavi politikom. Ne može Srbija tako da se promeni, kao što mogu oni koji je danas vode.
Nikolić može da kleči pred Srebrenicom, ali 20 godina je odbijao to da uradi. Više nije važno šta on misli, hiljade pevaju na tribinama "nož, žica, Srebrenica", "ubi, zakolji, da Šiptar ne postoji", pa kad dođe Vojvodina u Beograd, onda pevaju "pola Mađar, pola ustaša" to je naša zemlja i to su posledice te pogrešne politike.
Nije više ključno pitanje ko je za to odgovoran, ne želim da bilo kome držim lekcije za ono što je pogrešno urađeno u prošlosti, ali vodite računa, predsedniče Dačiću, kad olako kažete kako se lagalo, zašto bi neko danas verovao da je drugačije? Nedostaje nešto što je neophodno za stvaranje tog nužnog međusobnog poverenja, jedinstvo o kojem juče govori Vučić.
Znate li kada smo mi jedinstveni? Samo onda kada stradamo, kao u onoj Andrićevoj pripovetci. Mi smo ravnopravni jedino pod zemljom, tada više nije važno da li ste četnik ili ste partizan, više nije važno da li ste socijalista ili liberal. To je tema za današnju raspravu.
Naš narod na Kosovu, strašno smo pogrešili prema njemu, strašno. Naša odgovornost kao stranke je u tome što nismo bili uspešni, nismo bili dovoljno brzi da do ovakve rasprave dođemo pre dve-tri godine, pre pet, da uverimo i vas i sve u Srbiji da na Ahtisarijevom planu treba raditi. Tada smo govorili o naknadnoj pameti, kao neverovatnoj osobini našeg društva, pominjali Z4 iz 1995. godine, gospodine Markoviću, ne 1994. godine, pominjali ponudu Evrope početkom devedesetih godina, članstvo u Uniji za mirno rešenje Jugoslovenske krize, Dejton i sve drugo, sada nemojte da propustite tu priliku. Iskoračite iz šina Miloševićeve politike devedesetih godina, koja je probleme rešavala, a da nikada nije postavila pitanje uzroka, pa smo prekinuli rat u Bosni i otvorili vrata sukobu na Kosovu, pa se povukli sa Kosova i počeli da se ubijamo ovde po Srbiji.
Moramo da izgradimo ideju o toj zemlji zbog koje smo ovo potpisali, jedina vrednost ovog sporazuma i to ne sme ostati po strani, to mora biti na prvom mestu u svakoj rečenici koju govorite, ne Milica i Olivera, to znamo, to su tlapnje. Prva misao mora biti šansa koja postoji, koja je stvorena i nju ne smemo da propustimo, šansa da konačno počnemo da radimo zajedno na stvaranju te zemlje. Biće vlasti, biće opozicije, biće stranaka, ali taj cilj moramo da definišemo, onaj u čije ime ste valjda i potpisali to tamo u Briselu. Nije to izdaja, to je jedino razumno bilo. Zašto bi samo politika u našim životima bila lišena toga. Izvinite, svaki segment našeg života je prepun tih neminovnosti, kada vam lekar kaže – mora da se seče, ne pitate da li boli, nego se seče. Nikada Srbija ne sme da odustane od onih prava koja su joj potrebna, a crpe ih iz prostora Kosova i Metohije, nikada.
Iskreno, ta prava su i najmanje sporna uvek bila. Nešto drugo je tu bilo problem - nemogućnost da živimo jedni sa drugima, da od Srbije napravimo zemlju iz koje se ne odlazi. Naša deca odlaze iz nje.
Garancije koje su date, pa možda su one putokaz i pravac koji treba da sledimo da bismo došli do tog jasnog cilja.
Mi smo stranka koja se od osnivanja zalaže za članstvo Srbije u NATO.
Gospodine Dačiću, recite da li je došlo vreme da o tome razmišljamo? Pa ako uđemo u taj NATO, Srbija će biti garant ovog sporazuma, a ne Rasmusen ili neko ko će umesto njega biti generalni sekretar. Ukoliko uđu Albanci pre nas, onda će oni tamo raditi posao koji ne želimo da radimo mi zbog toga što smo nesposobni, nemoćni i licemerni.
Zamerio sam vam, gospodine Markoviću, licemerje i hipokriziju, a ne spremnost da glasate za ovaj sporazum. Setite se o čemu smo razgovarali na prethodnoj raspravi o Kosovu. Koga ste mi pomenuli? Poginulu devojčicu u bombardovanju? Da li je to moj greh ili naš?
Nikada više to nemojte da radite, ne zbog toga što mi ne možemo da izdržimo, nego zbog toga što nikad više niko u Srbiji to ne treba da gleda. Ja vas neću kritikovati zato što za ovo glasate.
Što se tiče onih koji osporavaju Sporazum, poštujte makar jednu činjenicu, a to je činjenica koja ih opisuje kao ljude koji su retki u srpskoj politici u čvrstini svog opredeljenja.
Ono što je problem u jednom takvom stavu je zapravo neobaziranje i ignorisanje svega što je izvan politika. Ona je specifična zbog toga što se bavi životima ljudi koji su izvan nas.
Danas je protest ispred Skupštine Srbije. Moramo na to da odgovorimo. Ne treba da ignorišemo.
Ako treba da se ide na Kosovo, nemojte sami tamo. Tamo mora da ode delegacija Skupštine. Tamo mora da ode širi krug ljudi od onih koji se danas nalaze na vlasti, jer to nije vaše lično pitanje i vaš lični problem.
Svakom čoveku u Srbiji mora biti jasno da smo promenili kurs zemlje, da smo odlučili da presečemo te gordijeve čvorove, da služimo tom životu koji ste vi pomenuli. Pa, nikad to nismo poštovali.
Tri miliona Srba je nestalo u poslednjih sto godina u ratovima. Nađite jedan narod koji je toliko stradao u našem okruženju. Tri miliona. Milion je otišlo u poslednjih 15-20 godina odavde. Tačno je da vam oni pišu iz Austrije i iz Amerike. Najekstremniji stavovi i kritike su dolazile iz tog sveta. To je sve tačno, ali nije odgovor - ostavi to, pa dođi ovde i budi lud. Odgovor je nešto drugo - borimo se da niko više ne traži svoju sreću izvan Srbije. Zato imate podršku LDP.
Ne mislimo da vas mrcvarimo sa pitanjem katastra, knjiga, ko će biti načelnik kog odeljenja, ko će postaviti šefa policije u opštini i šta znači regionalni šef policije. Jasno je sve to.
Ako Srbija bude sposobna da se menja, da pronalazi te prijatelje koji je uvek imala, a danas je niko ne razume, onda će i pozicija ove zemlje biti drugačija.
Ono što vam nedostaje u vašem govoru, gospodine Dačiću, to je jedan novi odnos prema Albancima, jedan novi odnos prema tom narodu. Na tom planu moramo da iskoračimo iz tih sto godina nesreće. Nećemo pronaći svoj mir ako ga gradimo na tom večitom antagonizmu.
Naš problem danas je u tome što vi možete da razgovarate sa Tačijem i možete da se rukujete, ali to još uvek nije opis odnosa naša dva društva. Moramo na tom planu više da radimo, pa kada uspostavimo međusobne odnose, koji su onakvi kakvi su danas odnosi Francuske i Nemačke, onda ćemo naći svoju Evropu, a ne datum.
To je tako malo za ovo što danas imamo pred sobom – šansu da stvorimo novu Srbiju u kojoj ćete biti i vlast i opozicija i roditelj, ali spokojan zbog toga što zna da mu dete živi u normalnoj zemlji, a na tako nešto vas obavezuje sve ono što ste uradili u prošlosti, ne samo vi lično, nego i svi drugi. Na takav način treba da razgovaramo, da ne lomimo jedni drugima vratove, jer nam je svaki čovek potreban.
Kritike koje su upućene na sporazum, a ne dolaze iz političkih krugova, nego onih koji su oduvek zloupotrebljavali uticaj u politici, o njima ne treba da se ćuti. O tome treba otvoreno da govorimo.
Kada se Skupština bude mešala u odluke Sinoda, onda i Sinod ima pravo da se meša u odluke parlamenta. Dok su nam odnosi uređeni na onim osnovama na kojima su definisani danas, e onda crkvi carstvo nebesko, a vama, Dačiću, do kraja mandata ovaj stvarni svet u kojem za sedam dana treba nekome da date platu, treba nekome da date penziju, treba nekome ko je otišao u vojsku da služi svojoj zemlji da omogućite siguran život i što manje posla, a onom narodu koji je ostao na Kosovu jednu jaku zemlju ne za leđima, nego pred njim. To je poruka LDP vama i za to glasamo, ni za šta drugo.
Nema potrebe da jedni drugima praštamo ono što je bilo i ližemo rane. To je potpuno besmisleno. Ali, nemojte prećutkivati ono što je suština. O njoj se najmanje do sada govorilo.
Sa ove sednice ne smemo da odemo kao neki jadnici, paćenici, večiti luzeri, nego kao ljudi, makar bili goli i bosi, najsiromašniji narod Evrope, generacija večitih gubitnika, kao ljudi koji veruju u svoje pravo na jedan novi početak. Samo je to važno.
Hvala gospodine predsedniče.
Poštovano predsedništvo, gospodine Dačiću, dame i gospodo narodni poslanici, ovo je prilika gospodine Dačiću za jednu vrstu razgovora koja nam je svakako potrebna. Iako, način na koji koristimo ove oskudne šanse za dijalog, on se uklapa u onu atmosferu u kojoj vi najradije ne želite da razgovarate, olako prelazeći preko nje uz konstataciju da nije važno ko je sad odgovoran za sve ono kroz šta je ovo društvo prošlo.
Meni, vama, verujem većini u ovoj zemlji nisu potrebna podsećanja i tu ćemo se lako složiti oko te vaše ideje. Problem je što ste, gospodine Dačiću, kao lider vaše Vlade zajedno sa vašom Vladom ne uverljivim u argumentaciji kojom pokušavate da objasnite tu veliku transformaciju do koje je navodno došlo.
Vi ste, gospodine premijeru, u izbornoj kampanji, a i posle izborne kampanje vodili jednu politiku. Ne mislim na lične odnose, mislim na podršku koju ste tražili u nastojanju da ostvarite ciljeve koji su u ovom trenutku potpuno suprotni ciljevima vaše Vlade.
Nisam ličan, ali mislim da je najslikovitiji primer rečenica koju ste izgovorili neposredno nakon izbora obrazlažući nam mogućnost naše međusobne saradnje. Tada ste rekli da nećete valjda samnom praviti Vladu kada je vrlo dobro poznat stav mene i stranke koju predstavljam oko onoga što se dešava na Kosovu. Niste u tome bili usamljeni. Aktuelni predsednik Republike je u poslednjem TV duelu sa Borisom Tadićem, Tadiću u lice rekao da će praviti vladu sa LDP koji je spreman da proda Kosovo.
Moram da vas pitam, gospodine predsedniče Vlade, da li mi imamo Vladu danas, ili je nemamo? Biću i po tom pitanju vrlo jasan. Juče je vaš kolega ministar rekao da ne bi želeo da je u vašoj koži.
Mi ne likujemo zbog teške situacije u kojoj se vi nalazite i u tome nema opet ničeg ličnog. U teškoj situaciji je naša zemlja.
Kada ste pomenuli Ahtisarijev plan, setio sam se rasprave koju smo vodili ovde u parlamentu pre šest godina. Ništa nećemo mi kao stranka dobiti zbog toga što je još jedanput potvrđeno da je naše društvo, a i lideri, da su sposobni za naknadnu pamet.
Interesuje me da li će biti izbora nakon briselske runde razgovora? Ako ste uvereni da radite dobro, hoćete odvesti Srbiju u te izbore?
(Predsednik: Vreme.)
A ako ne radite dobro i ne uspete u ovim važnim pregovorima, da li ćete otvoriti mogućnost da možda te pregovore vode oni koji su na početku znali koliko je pogrešan put kojim ste, između ostalog, i vi poveli Srbiju?
Valjda vam je jasno, gospodine Dačiću, da ste zapravo potvrdili sve ono što sam ja rekao. Ne mislim da je naš najveći problem u tome što nemamo strateškog partnera. Mislim da je i vaš, govoriću u ime svoje stranke, osnovni problem u činjenici da ne postoji, gospodine Dačiću, podrška u našem društvu za ono što vaša Vlada mora da uradi. Te podrške nema, zbog toga što ja ne znam za evropsko društvo koje bi bilo u stanju da donese tako teške odluke kao što su one odluke koje mora da donese srpsko društvo. Ne znam da je i jedno evropsko društvo imalo toliko neodgovorne elite i lidere, beskrupulozne prema samom društvu u čije su ime navodno govorili.
Mi vama ne možemo da pomognemo ni na koji način. Sve što smo mogli da uradimo, uradili smo suprotstavljajući se, između ostalog i vašoj pogrešnoj politici, pogrešnoj politici aktuelnog predsednika i svih onih koji danas sa strane posmatraju sve ono što se u ovom trenutku dešava pred nama, što je mnogo više od razgovora o statusu devet srpskih opština i Srpskoj zajednici na Kosovu.
Ovde se, gospodine Dačiću, odlučuje o tome da li će naš narod imati snage da se iščupa iz tog pakla u kojem nestaje čitav jedan vek. Tu imamo problem. Reći ću vam, dozvoliću sebi da možda pogrešim, da mi se čini da predsednik Republike pruža ruku Tačiju, da sutra ne bi pružio ruku vašem dogovoru uz konstataciju da je on učinio sve, a i da druga strana nije spremna ni za kakav ustupak.
Čini mi se, gospodine Dačiću, da je Srbija jedina zemlja u kojoj temu rekonstrukcije Vlade i vanrednih izbora od parlamentarnih, a vi ste pomenuli sad i predsedničke, nameće sama vlast, koja nije zakoračila ni u drugu godinu svog regularnog mandata i da to nije slučajno. Šta znače poruke koje u vaše ime za sad izgovaraju drugi, apelujući na najveću stranku u vašoj koaliciji i njenog lidera, od koga očekujete više podrške u ovom trenutku? Mislim na prvog potpredsednika Vlade, gospodina Vučića.
Tačno je da vi imate, gospodine Dačiću, pravo da svoj skup opisujete kao Vladu, a da li vi imate iste ciljeve? Imate li istu politiku? Da li vi treba da uradite ono što niko nije uradio, a da posle toga razmišljate o tome da li će Srbija na izbore ili ne, a vi putem nekog Vuka Brankovića 21. veka?
(Predsednik: Vreme.)
Još samo jednu rečenicu gospodine predsedniče.
Pitam vas, zašto učestvujete u nečemu što je unapred osuđeno na neuspeh zbog svih ovih činjenica koje sam vam nabrojao i onoga što ste sami, više ili manje direktno potvrdili?
Gospodine Dačiću, svi argumenti koje ste pomenuli samo dokazuju da više nemate o čemu da pregovarate - i Rambuje, i Rezolucija, i bečki pregovori, i Ahtisarijev plan, koji smo izbacili, a sad bi se za njega tako rado uhvatili, pa UN.
Nešto drugo je suština i to je bilo pitanje, gospodine Dačiću. Da li ste vi spremni da žrtvujete svoju političku poziciju, da odete u taj Brisel? U Briselu se ne pregovara o Kosovu. U Briselu se odlučuje o svemu onome što je preživelo i Kosovo i Krajine i devedesete godine i ratove, prvi i drugi, ili ne.
I vi i ja i većina u ovoj sali zna da su izbori pred nama u junu ili u septembru mesecu. Pa šta? Da li ćete zbog izbora otići iz Brisela kao što ste otišli poslednji put ili ne? O tome se radi.
Ne osuđujem vas za ovo što sada radite. Za ono što je urađeno kasno je sada da o tome razgovaramo. Mi smo dužni našoj deci i nama, gospodine Dačiću, da omogućimo život na koji dosad niko ovde nije imao pravo, malo mira i spokoja, a ta politika u kojoj ste vi danas, u čijem ste centru, nažalost, ona govori o znatno široj listi prioriteta od tog koji vam pominjem. Radi se o vašoj ličnoj spremnosti da preuzmete odgovornost sa ili bez Nikolića, sa ili bez vašeg prvog potpredsednika i lidera najjače stranke u koaliciji. To treba da kažete Srbiji. Nemate vi šta više na Kosovu da branite. Te ratove i borbe smo izgubili. Radi se o Srbiji i pravu da stanemo na svoje noge ovakve kakve su.
Gospodine predsedniče, poštovani potpredsednici, predstavnici Vlade, prvo želim najjasnije da vam kažem da smo zaprepašćeni i nemojte to shvatiti lično, govorim o politici, bezobrazlukom vladajuće koalicije. Nama nije bila potrebna ova sednica da bi je sveli na političko pozorište. Ako je neka stranka nastojala da se ozbiljno ponaša u trenutku velike krize koja je pogađala svakog čoveka u ovoj zemlji, to je bila naša stranka. Mi nismo želeli da problem bezbednosti hrane u Srbiji svedemo na političke gluposti i besmislene stranačke ratove. O tome smo želeli otvoreno da razgovaramo i to nam je uskraćeno.
Gospodine Kneževiću, kada je ovde birana Vlada, mi za Vladu nismo glasali, ali sam govoreći u ime naše stranke vrlo jasno rekao da poštujemo svakog ko je spreman kao ličnost da preuzme odgovornost u ovakvom trenutku. Gde je predsednik Vlade? Gde je ministar finansija? Kolika je vrednost izvoza srpskog agrara bila u prošloj godini? Bila je dve i po milijarde evra. Kolika će biti u ovoj? Gde je on danas? Dačić ima vremena za poziranje na Kopaoniku. Ide u Brisel. Gde je potpredsednica Vlade za evropske integracije?
Slušajte dobro, predstavnici vladajuće koalicije, neke činjenice. Zakon o bezbednosti hrane propisuje formiranje stručnog saveta za procenu rizika u oblasti bezbednosti hrane a radi postizanja visokog nivoa zaštite zdravlja i života ljudi. Nije formiran i ne postoji. Ne postoji sistem brzog obaveštavanja ni uzbunjivanja. Zato imamo "Tviter", pa onda ministar Knežević pred kamerama dokazuje ispravnost mleka tako što ispija čaše mleka i uverava nas kao građane da i mi treba taj primer da sledimo. Tako je bilo u srednjem veku – stavite roba pored stola pa prvo on proba hranu, pa ako preživi, svi drugi za stolom jedu.
Pravilnici. Pravilnik o kvalitetu hrane za životinje, kao i drugi pravilnici o kvalitetu specifični za pojedine grupe proizvoda nisu usklađeni sa evropskom regulativom. Pravilnik o kvalitetu i uslovima upotrebe aditiva u namirnicama i njihove mešavine nije u skladu sa evropskom regulativom, jer se od 2005. godine ništa nije promenilo. Pravilnik o deklarisanju i označavanju upakovanih namirnica nije u saglasnosti sa evropskom regulativom. Zakon o genetički modifikovanim organizmima podrazumeva mnoge izmene i sada nije usaglašen sa evropskom regulativom.
(Predsednik: Vreme.)
Vreme? Zbog toga je ovo glupost od sednice, gospodine Stefanoviću. Objasnite ljudima u Srbiji…
Gospodine Stefanoviću, mi želimo da se problem reši.
Šta ovaj čovek može da uradi sa ovakvom sednicom? Šta? Smenite ga na sednici svog glavnog odbora i tako uverite Srbiju da je normalna zemlja. Napravili ste ludnicu od ovoga.
Slažem se u velikoj meri sa vašom konstatacijom, gospodine Kneževiću, da se sve ovo pretvorilo u političku prljavštinu u kojoj mi živimo, preživljavamo i evo, hvala bogu, vi i ja na nogama smo.
Znate šta? Odgovornost za funkcionisanje sistema je najveće na onoj strani koja presudno utiče na njegovo funkcionisanje. Pobrojao sam vam pravilnike koji su prevaziđeni i praznine koje su ostale zbog toga što se ne primenjuje Zakon o bezbednosti hrane na propisan način. To nije karakteristika mandata vaše Vlade, ali je to vaša odgovornost.
Prvo pitanje – na kakav način ćemo zaštititi srpski agrar? Ugrožena je proizvodnja, stočarstvo, ratarstvo, mlinsko-pekarska industrija, industrija piva, stigli smo do jabuka koje su otrovne. Potrebno je podhitno, zbog ekonomije ove zemlje, preduzeti vrlo konkretne mere. Sada, koliko znamo, imate u Srbiji oko 1.200.000 tona kukuruza koji je u klipu i pola miliona u zrnu. Taj u zrnu je u silosima i on je pomešan sa onim toksičnim.
Da li ste spremni da formirate radne grupe, da iskoračite iz tog rata SNS, DS? Mene baš briga za vaše međusobne odnose i svakog normalnog čoveka u ovoj zemlji, koji živi od agrara ili se hrani, ne interesuju vaša prepucavanja. Formirajte timove, uspostavite sklad i neophodnu saradnju sa pokrajinskom Vladom, angažujte institute, fakultet i uverite javnost da znate da uradite ono što najavljujete već nedeljama. Niko u ovoj zemlji danas ne veruje i ne razume razliku između Pravilnika o kvalitetu i Zakona o bezbednosti hrane. Tačno je da smo odrasli po određenim standardima koji su u međuvremenu promenjeni, ali dajte delujte na razuman način. Ovo nije sednica na kojoj mi možemo do tog razuma da dođemo.
Prvo vas pitam da li ste spremni da preduzmete konkretne mere i koje mere ćete preduzeti kako bi zaštitili kukuruz koji se nalazi u Srbiji, omogućili njegovu preradu, vratili neophodno poverenje potrošača i omogućili proizvođačima da mogu da nastave da rade svoj posao? Srbija je jedina evropska zemlja u kojoj je ovako veliki haos.
Hvala, gospođo potpredsednice i izvinjavam se gospodinu Stefanoviću.
Reklamiram član 107. Mislim da ministar pravde, gospodin Selaković, vređa parlament i da je njegov nastup zapravo skup neistina koje ponižavaju svakoga, bez obzira na političke razlike koje postoje ovde među nama.
Gospodine ministre, pred sobom imamo zakone i odluke koje su donete. Nijedan argument koji ste ponudili kao argument kojim pravdate zahtev za smenu Nate Mesarović, nije tačan. Ni jedan jedini.
Ustavni sud nije tražio ovu sednicu. Ustavni sud nije zahtevao smenu predsednice Visokog saveta sudstva. Nije tačno da postoje bilo kakve pravne nelogičnosti. Vrlo je precizno utvrđen Ustav i Zakon o sprovođenju Ustava.
Sve što ste pomenuli je neistina. Nemojte od sebe da pravite nekoga ko jedino može da donosi slatkiše iz Haga. Možemo politički da se ne slažemo, ali budite političar sa karakterom, ili pustite tu da sedne Olivera Antića, pošto ste izvođač njegovih naloga. To tako i treba da se kaže.
Molim vas, gospođo potpredsednice, za nas je ovo veoma važno pitanje. Za nas ovo nije samo egzikucija. Iz ovoga što se sada radi, izvlačimo argumentaciju kja govori o karakteru aktuelne vlasti. Ovim se u potpunosti negira elementarni postulat normalnog društva, a to je ravnopravnost zakonodavne, izvršne i sudske vlasti. Ravnopravnost. A nje nema ako ministar pravde ovde čak nema ni hrabrosti da kaže da je on pokrenuo inicijativu pred Visokim savetom sudstva za smenu Nate Mesarović…

Whoops, looks like something went wrong.