Poštovani ministre, predsedavajući, dame i gospodo narodni poslanici, danas je pred nama objedinjena rasprava četiri predloga zakona: Predlog zakona o zaključivanju i izvršenju međunarodnih ugovora, na koji ću se najviše osvrnuti, zatim, dva predloga zakona, maltene identična, o potvrđivanju sporazuma između Vlade Republike Srbije i Vlade Republike Slovenije i Izraela o bavljenju plaćenim poslovima članova porodica osoblja diplomatsko-konzularnog predstavništva i Predlog zakona o potvrđivanju Sporazuma između Vlade Republike Srbije i Vlade Republike Slovenije o policijskoj saradnji.
Odmah ću reći da će u danu za glasanje poslanička grupa Jedinstvene Srbije podržati ove predloge zakona.
Inače, moje izlaganje danas će biti fokusirano na Predlog zakona o zaključivanju i izvršenju međunarodnih ugovora. Naravno, nešto kasnije osvrnuću se i na ostale predloge zakona.
Na samom početku reći ću da poslanička grupa Jedinstvene Srbije podržava ovaj predlog zakona kojim se uređuje postupak zaključivanja, izvršenje međunarodnih ugovora, kao i druga pitanja u vezi sa međunarodnim ugovorima.
Govoreći o međunarodnim ugovorima, moram napomenuti da je to svaki sporazum sklopljen između dva ili više subjekata međunarodnog prava, koji je uređen međunarodnim pravom, bilo da je sadržan u jedinstvenoj ispravi ili u više međusobno povezanih isprava, bez obzira na njegov poseban naziv.
Treba svakako naglasiti da svaki međunarodni ugovor potvrđen od strane zakonodavnih tela država ugovornica i po svojoj pravnoj snazi jeste iznad zakona i
podzakonskih akata, mada je to u praksi ponekad i sporno usled toga što nisu sve
zemlje spremne na takvo odricanje.
Međunarodni ugovori, ovo je opšte poznato, ali reći ću, mogu nositi razne nazive, kao što su – ugovor, konvencija, akt, pakt, memorandum, povelja, statut. Najznačajniju podelu, i ovo je verovatno poznato, međunarodnih ugovora izvršio je teoretičar Han Stripel, a odnosi se na ugovore, zakone i ugovore pogodbe svakako.
Međunarodni ugovori se mogu sklapati između dva, inače, to su bilateralni, što je opšte poznato, ili multilateralni subjekat međunarodnog prava, tj. država, međunarodnih organizacija i drugo. Međutim, kod međunarodnih ugovora razlikuju se trenutak potpisivanja do trenutka stupanja na snagu tog ugovora. To zavisi od ratifikacije, odnosno od razmene isprava i usvajanja od strane parlamenata država potpisnica. Tek njihovom potvrdom međunarodni ugovor je preuzet u unutrašnji pravni sistem svake od država ugovornica i kao takav stupa na snagu i počinje njegova primena.
Vraćajući se na sam predlog zakona i razloge za njegovo donošenje, reći ću da je važeći zakon, koji definiše oblast donošenja, zaključivanja i izvršenja međunarodnih ugovora, donet još davne 1978. godine i, naravno, postoji potreba za donošenje novog zakona koji će ovu materiju regulisati saglasno ustavno-pravnim rešenjima. Ovu materiju, koja je na međunarodnom planu regulisana Bečkom konvencijom i Konvencijom o pravu ugovora između države i međunarodnih organizacija, potrebno je uskladiti i sa međunarodnim razvojem međunarodnog ugovornog prava i prakse, budući da je u tako dugom vremenskom periodu došlo do određenih promena.
Malo pre sam pomenuo Bečku konvenciju i govoreći o Bečkoj konvenciji reći ću da pravo međunarodnih ugovora je grana unutar opšteg međunarodnog prava koja obuhvata propise, pravna običajna načela koja se odnose na međunarodne ugovore. Pravila međunarodnog prava danas su u najvećom meri kodificirana. Opšta kodifikacija propisa u međunarodnim ugovorima izvršena je u okviru UN, usvajanjem tri konvencije, ja ću pomenuti samo dve.
Znači, prva Bečka konvencija o pravima međunarodnih ugovora usvojena je u Beču 22. maja 1969. godine, a stupila na snagu 27. januara 1970. godine, a Bečka konvencija ima 180 država stranaka, stanje je iz januara 2007. godine.
Drugo, Bečka konvencija o pravu međunarodnih ugovora između država i međunarodnih organizacija, usvojena je 21. marta 1986. godine. Ovom konvencijom prihvaćena su rešenja koja "Mutatis mutandis" ili sa latinskog prevedeno "uz neophodne izmene", su jednaka rešenjima Bečke konvencije iz 1969. godine.
Vraćajući se na sam Predlog zakona i govoreći o pojedinačnim rešenjima, naravno, ne mogu svaku tačku pojedinačno komentarisati, ali reći ću ono što je po meni najznačajnije iz ovog predloga zakona, reći ću da ovaj zakon uređuje postupak zaključivanja izvršenja međunarodnih ugovora, kao i druga pitanja u vezi sa međunarodnim ugovorima, kao što je stupanje na snagu i prestanak važnosti međunarodnih ugovora, stavljanje i povlačenje rezerves deklaracija, interpretativnih izjava na međunarodne ugovore i naravno sl.
Isto tako, ovim zakonom određuje se i pojam međunarodnog ugovora koji se, usklađen sa Bečkom konvencijom o kojoj sam malo pre rekao, tako da međunarodne ugovore sud definiše kao ugovor koji Republika Srbija u pismenom obliku zaključuje sa jednom ili više država, odnosno međunarodnih organizacija, koji je regulisan međunarodnim pravom nezavisno od njegovog naziva i činjenice da li je on sadržan u jednoj ili više međusobno povezanih instrumenata.
Protokol, zapisnici i drugi međunarodni akti koji radi izvršavanja međunarodnih, zaključuju, odnosno usvajaju organi ovlašćeni ili osnovani tim ugovorima, kojima se ne preuzimaju nove obaveze, ne smatraju se u smislu ovog zakona međunarodnim ugovorom. Za pokretanje postupka za vođenje pregovora i zaključivanje međunarodnih ugovora nadležna je Vlada Republike Srbije koja može da pokrene postupak na sopstvenu inicijativu ili na predlog nadležnog organa iz državne uprave. Osnovu za vođenje pregovora i zaključivanja međunarodnih ugovora utvrđuje Vlada koja je istovremeno određuje i stav, sastav delegacije za vođenje, naravno, pregovora.
Članom od 11. do 16. regulisan je potvrđivanje međunarodnih ugovora. Isto tako, vodi se kategorija posebnih međunarodnih ugovora. Reč je o ugovorima koji uglavnom zaključuju ministarstva, a nekada i drugi organi državne uprave.
Originalni primerci potpisanih međunarodnih ugovora i drugih međunarodnih akata evidentiraju se i čuvaju u ministarstvu nadležnom za spoljne poslove. Vlada se stara isto tako o izvršavanju međunarodnih ugovora preko nadležnog organa državne uprave. Komentarišući ovo, reći ću još član 28. reguliše se prestanak važenja međunarodnog ugovora.
Ono što je za nas važno, za JS pričajući o samim ugovorima, jeste činjenica da potpisivanjem svakog ugovora koji doprinosi poboljšanju saradnje sa drugim zemljama i time ostvaruju širok spektar mogućnosti saradnje i u drugim oblastima koje svakako mogu da doprinesu sveobuhvatnom prosperitetu zemlje. Naravno, što se tiče ovog predloga zakona reći ću da poslanička grupa JS u danu za glasanje podržaće ovaj Predlog zakona.
U daljem izlaganju ću se osvrnuti na tri sporazume iz ove ujedinjene rasprave. Govoreći o Predlogu zakona o potvrđivanju sporazuma između Vlade Republike Srbije i Vlade Republike Slovenije o bavljenju plaćenim poslovima članova porodice, osoblja, diplomatskog konzularnog predstavništva i Predlogu, opet sam rekao ovo sa maltene identični predlozi zakona i Predloga zakona o potvrđivanju sporazuma između Vlade Republike Srbije i države Izrael o zapošljavanju članova porodice diplomatskog konzularnog osoblja.
Još jednom reći ću ovo je maltene ista tema, isti predlozi zakona i njima se između pomenutih država na recipročnoj osnovi omogućava zapošljavanje uz naknadu članova porodice diplomatskog konzularnog predstavništva i to u skladu sa unutrašnjim propisima zemlje u kojoj se traži posao.
Kako je prema odredbama Bečka konvencija o diplomatskim odnosima, diplomatsko konzularnom osoblju i članovima njihovih porodica zabranjeno bavljenje ukrativnim delatnostima u države prijema, poslednjih godina je postala praksa uobičajno međunarodno pravno praksa zaključivanje bileteralnih sporazuma kojima se na recipročnoj osnovi dozvoljava zapošljavanje.
Razlog za potpisivanje ovakvih sporazuma leži u činjenici da u mnogim zemljama supružnici odbijaju da napuste svoj posao da bi pratili u inostranstvu diplomatsko konzularnog predstavnika. Osnovi cilj je očuvanje porodičnog života, jer efekti rada su znatno veći kada je porodica na okupu, nego kada to nije slučaj.
Na kraju govoreći o Predlogu zakona ukratko o potvrđivanju sporazuma o političkoj saradnji između Vlade Republike Srbije i Vlade Republike Slovenije, reći ću da ovaj sporazum predstavlja potrebu za daljim jačanjem, unapređenjem policijske saradnje između dve države. Iako, treba naglasiti da je saradnja i do sada bila na visokom nivou, naročito u oblasti organizovanog kriminala. Ovaj sporazum će svakako doprineti da saradnja bude još konkretnija, obimnija i kvalitetnija.
Malo pre sam rekao da svaki ugovor doprinosi poboljšanju saradnje sa drugim zemljama i svakako produbljuje saradnju u drugim oblastima, pa sada govoreći o Izraelu i o Sloveniji neophodno je da istaknem još neke stvari. Navešću da ukupna spoljna-trgovinska razmena između Srbije i Izraela iznosi oko 35 miliona dolara, od toga oko 15 miliona dolara u izvozu, odnosno 20 miliona dolara u uvozu. Izraelska ulaganja u Srbiji zvanično iznose oko 50 miliona dolara iako je u praksi to mnogo više. Ono što je značajno Izrael godišnje uvozi oko 40 milijardi dolara robe i to najčešće hranu, poljoprivredne proizvode, što za Srbiju može da predstavlja dobar resurs. Isto važi i za Sloveniju. Reći ću da spoljno-trgovinska razmena Srbije i Slovenije u prošloj godini je preko 800 milina evra, ali mogućnosti nisu sve iskorišćene.
Na samom kraju reći ću da u Danu za glasanje poslanička grupa JS podržaće sve ove predloge zakona. Zahvaljujem.