Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanice Zlata Đerić

Zlata Đerić

Nova Srbija

Govori

Poslanička grupa Nove Srbije podnela je amandman na član 4, gde tražimo da se taj član briše. Smatramo da se ovako predloženim rešenjem u članu 4. teksta zakona eliminiše kogentna norma iz člana 37. važećeg zakona i na mala vrata uvodi mogućnost da se lokalnim samoupravama ne isplate sredstva koja im po istom zakonu pripadaju, što je, nažalost, već postala praksa poslednjih nekoliko godina.
Dakle, tražili smo samo da zakoni koji su do sada doneti budu primenjivani. Da su ti zakoni primenjivani i sprovođeni, lokalne samouprave ne bi imale problem u koji ih je ova vlada tokom mandata uvela. I sada, posle delimičnog izlaska dela Vlade, posle stvaranja jednog kvazi-opozicionog odnosa unutar Vlade i demonstriranja jedne kvazi-demokratije unutar Vlade, mi imamo pred sobom predlog oko kog se danas vodi jedna marketinška propaganda jedne stranke.
Međutim, zaista verujem da u Srbiji ne postoji sećanje ravno sećanju ribe i da se u Srbiji malo duže pamti i da je Srbija sazrela za tu vrstu demokratije da uzme olovku u ruke i da to na određenim izborima kazni. Dakle, ne da prihvati ponudu šta se hoće, nego da shvate šta neće, a neće da ponovo budu prevareni. Bar većina tako kaže. Ovih 500.000 potpisa svedoči o tome. Jer, nema ih četiri miliona nego 500.000. Od tih 500.000 već se pokajalo 250.000.
Ni ovo do sada što je garantovano važećim zakonom nije ispoštovano, a ovo u magli, u predizbornoj godini, ko može poverovati zaista da će to biti ispoštovano? Ne bi nam gradovi i opštine poslali dopis dva dana pred ovu sednicu da nas zamole uljudno, jer i to su partijski ljudi i odgovorni su svojim partijama i znamo kako je za 90 dana srušena volja građana u 66 opština, da nas stidljivo zamole da mi o ovome još jednom razmislimo i da odložimo ovu raspravu. Dakle, to stidljivo njihovo je u stvari bio vapaj koji je trebalo prepoznati.
Ono što nije dobro u ovom zakonu je da ovo jeste partijska propaganda, a zaklinjanje da se ovde želi nešto učiniti, ne partijski i ne politički, e to je tek, upotrebiću reč koju sam danas već 200 puta čula i koja mi se već pomalo stužila ali moram da je upotrebim – demagogija.
Gospodin Dinkić je otišao a ja bih ga podsetila da je kao ministar rekao gradonačelniku Čačka Velimiru Stanojeviću – zar očekuješ da ti ja dam pare a da ti vladaš u Čačku? Danas se on bori za tog istog gradonačelnika da mu se da duplo više. Na ono ništa što mu je dao. To se u onoj dečijoj igri zove duplo golo. Prepoznaće oni koji igraju domine. To je isti onaj ministar koji je u mom gradu proglasio nacionalnu službu za zapošljavanje najboljom u Srbiji i smenio direktora koji je doveo u taj status zato što nije iz njegove stranke. To je činjenica. Čovek je 12 godina, kao nestranačka ličnost, vodio odlično tu službu. Dakle, ne možemo govoriti o tome da se svest menja. Kao dugogodišnji profesor znam jednu istinu – ljudi se ne menjaju, treba samo da dođu određene okolnosti da pokažu svoju ćud i svoju pravu prirodu.
Ne želeći više da polemišem, na početku sam rekla i stojim iza toga da je ovaj predlog zakona samo plod borbe dve sujete – jedne kolerične i jedne flegmatične. Ja očekujem samo da gospodin stečajni upravnik Srbije Mirko Cvetković na ovo odreaguje na pravi način.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani predsedavajući, poštovana javnosti Srbije, dobili smo predlog izmena i dopuna zakona oko kojih smo danas čuli mnogo razložnih komentara zašto ovaj zakon neće doneti mnogo dobrobiti građanima Srbije, bez obzira što je šifra koja se tu nudi kao povećanje vrlo impresivna i vrlo primamljiva.
Analizirajući sve ono što prati ovaj zakon i analizirajući kao neko ko je politički aktivan događaje u političkom životu Srbije poslednjih nekoliko meseci, a koji su prilično uzburkali scenu i koji su danas rezultirali i ovom raspravom i ovim predlogom, moram da kažem samo jedan zaključak – sukob jedne kolerične i jedne flegmatične sujete je doveo do ovoga. To je moja konstatacija iza koje stojim.
Nismo država koja sebi sme dopustiti bilo kakav luksuz da se bilo šta lično prevodi na polje društvenog i opšteg interesa. Dakle, to sebi nismo u situaciju da dopustimo. I kao narod i kao država smo dužni da ovim građanima mnogo toga objasnimo. Dužni smo da ih zaštitimo pre svega od svojih sujeta i od svih drugih štetnih koraka u politici po njih. Dakle, oni su nas za to birali, a ne za to da bismo mi, kada namirimo svoje prve i osnovne biološke motive, krenuli sa onom sledećom grupom motiva koji su poznati, a to su socijalni motivi, među kojima je na vrhu hijerarhije motiva motiv samopotvrđivanja. Dakle, to je ono što je naša obaveza.
U ekonomskim efektima ovog zakona su govorili mnogi, ali ne bih zanemarila ono što je o tome rekao MMF od koga smo mi i te kako zavisni, a koji prema ovome ima jedan kritičan stav i to su građani ovih dana vrlo jasno čuli. To se u žargonu običnih građana kaže "dobiti po ušima".
Takođe, obećanja i impresivne cifre u tim obećanjima, a imamo jedno jasno iskustvo da BDP iz koga treba da se izdvaja 1,7 za lokalne samouprave, nije ispoštovan u poslednje dve godine i ne znam kako će uopšte biti ispoštovano ovo što nudi daleko više. Bojim se da imamo ponuđeno duplo ništa građanima.
Ako me neko pita kako ću izaći pred građane u svom gradu, da im objasnim zašto nisam za ovo, imam mnogo više problema da građanima objasnim. Moram vam reći da su me češće pitali, a zaista ne znam ni to da im objasnim, zašto nisu dobili onih 970 evra, koliko im još dođemo. Mogu da vam kažem prostom matematikom tih istih građana koji se ne bave visokom ekonomijom nego običnom životnom ekonomijom i to od jutra do večeri, pa preko noći da prežive do sledećeg dana, da su dobili te pare, da im neko garantuje ovog momenta da će im biti isplaćeno, oni bi imali negde oko 3.880.000.000 evra koje bi odmah utrošili, jer moraju da plate sve pristigle račune i sve ostalo što moraju. To bi se odmah kao ozbiljan zamajac uvilo privredne tokove ove zemlje.
Dakle, sad dolazimo do jednog vrzinog kola, gde mi nemamo odgovore na ono što im ranije nismo ispunili, a već imamo nešto sledeće što im nudimo, što im takođe niko neće ispuniti. Zbog toga što im ono ranije nije ispunjeno, ja ne mogu da im objasnim da mogu da podržim nešto što im se nudi na isti način, a što takođe verujem da im neće biti ispunjeno.
Ono što je čista fizika, ne ekonomija, čista fizika života, to je da ako imate jedan budžet, inače Srbija ima budžet, to je za mene nedavno bila jedna nova informacija isti koliko i grad Dortmund. Mi moramo o tome vrlo ozbiljno da razmišljamo kako ćemo ga rasporediti.
Dakle, ako imamo jedan budžet i sve ono što se u taj budžet sliva, imamo i budžetski deficit, kako ćemo uzeti sa jednog mesta po principu spojenih sudova, preliti iz jednog na drugo mesto, a da ovde ne ostane manje, a da tamo bude više i da to sve učinimo bez novih zaduživanja, odnosno da ne učinimo na štetu nekih drugih? Bojim se da je to nemoguće.
Ako govorimo o najsiromašnijim opštinama Srbije koje su zaista za ozbiljnu brigu, i o kojima zaista treba ozbiljno brinuti, nemojte zaboraviti da je privreda u tim opštinama umrla, ili gotovo umrla, ili je u tragovima, a da jedine sigurne plate koje tu dolaze, tu su prosveta, zdravstvo, policija, neki tamo poreski službenici, tako neke sitne službe dolaze, uglavnom, iz republičkog budžeta. To će biti gotovo alhemiji, ta vrsta presipanja. Gotovo ne izvodljivo.
Zbunila me je onda jedna informacija koju sam dužna da kažem građanima Srbije. Naime, mi smo 13. juna, a danas je 15. jun, dobili u poslanički klub jedan dopis stalnih konferencija gradova i opština. Znači, direktno iz lokalnih samouprava, gde se oni nama obraćaju, a obratili su se svim poslaničkim klubovima. Oni izražavaju zabrinutost zbog toga što se veoma važan zakon za lokalnu samoupravu kroz zakon o izmenama i dopuna Zakona o finansiranju lokalne samouprave predlaže na usvajanje u Narodnoj skupštini bez prave javne rasprave. To je bilo prekjuče. Dalje se kaže – upravo zato, stalna konferencija gradova i opština traži od narodnih poslanika Narodne skupštine, kao i od predlagača zakona, da za kratko vreme odloži raspravu o predloženim zakonima, u cilju otvaranja široke javne rasprave i otklanjanja nedoumica vezanih za predložena rešenja. Oni imaju te svoje predloge i mi to moramo da poštujemo i moramo da ih čujemo.
Međutim, u međuvremenu ih je neko podsetio da, ovo što je ovde rečeno, da će oni birati, da će građani birati sami svoju upravu i da više nikada neće Vlada tu da se meša, onda je tu njih neko podsetio da su, za manje od 90 dana u, čini mi se, 66 opština srušeni izborni rezultati i volja građana i potpuno prepakovana u cilju vladajuće koalicije i da ta volja nije ispoštovana i da im se to ponovo može desiti. Opet smo došli do fenomena da se dobije po ušima. Oni, sledeći dan, ipak prihvataju ovo, sa nemuštim i kraćim pismom – da se preživi do izbora.
To je nešto o čemu moramo da čitamo i da razmišljamo i u redovima i između redova. Imamo nešto što doživljavamo kao političku trgovinu, kao demonstraciju određene moći i uticaja, ali ne dopustivo je to da to ide preko leđa građana na ovaj način.
Ono što je uvredljivo i za mene kao građanina, to je kada se računa da je Srbija, ili da se u Srbiji, ili da se narod i građani u Srbiji neko ko ima kraće pamćenje od jedne ribe. Poznato je da riba pamti devet sekundi, jer posle devet sekundi je spremna da zagrize istu udicu. Dakle, ta kategorija kratkog pamćenja, bojim se da u Srbiji ne može ponovo da upali. Bojim se da su građani počeli ozbiljno da razmišljaju o onome što im se nudi.
Znate, mnogo toga su oni čuli, mnogo toga oni nisu kaznili. Ako pokažete tu vrstu drskosti da izađete pred svoje građane i kažete da jedno obećanje, ozbiljno obećanje od 1000 evra, sad se to svelo na 970 evra, pošto je 30 evra čak i isplaćeno za ovo vreme, ste morali da date u cilju kampanje dobijanja izbora, onda zaista neko mora da podnese konsekvence. Ako posle toga smatrate da zaista imate kredit da se ozbiljno bavite politikom i da se preporučite u drugom sličnom obećanju, i ako Srbija bude ostala na to i nedovoljno je spremna da kazni onako demokratski, olako i izbornim listićem, onda se bojim da će nam se desiti ono prokletstvo – imamo vlast kakvu zaslužujemo. Srbija ne zaslužuje da dalje tone.
Očekujem od građana Srbije da prepoznaju prazna obećanja, a mislim da su u ozbiljnoj meri počeli to da prepoznaju, jer taj potpis od petsto i nešto hiljada u odnosu četiri miliona koji su potpisali u poštama, govori ozbiljno o osvešćenosti Srbije u ovom trenutku. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, s obzirom na to da je upravo ovaj član izazvao vrlo oštre, vrlo brojne i vrlo razložne polemike, i sa strane opozicije i sa strane vladajuće većine, upravo zbog toga smatramo da je naš amandman dao potpuno suvislo rešenje zato treba da bude i usvojen. Naime, predložili smo da se u stavu 3. broj "1.000" menja brojem "3.000". Sad ću pročitati naše obrazloženje, a i nešto više o njemu i reći.

''Mišljenja smo da je granica od hiljadu dinara na godišnjem nivou za izuzimanje od obaveze plaćanja članarine isključivo sa tekućeg računa izuzetno niska. Ovakvo rešenje znači da svako čija mesečna obaveza po osnovu članarine prelazi iznos od 83,33 dinara mora prethodno da otvori tekući račun kod neke od poslovnih banaka i da prilikom vršenja uplate plati trošak platnog prometa po tarifi te iste banke (a nedavno smo se u visokom domu bavili problematikom zaštite klijenata u odnosu sa poslovnim bankama).'' Nemojte zaboraviti da je taj zakon nedavno bio na dnevnom redu. ''Prezumpcija da u ovoj zemlji maltene svako poseduje tekući račun nije tačna, posebno kada je u pitanju stanovništvo u ruralnim područjima, te stoga smatramo da granicu treba postaviti na nivou koji odgovora godišnjoj članarini koja ne prelazi 3.000 dinara, odnosno mesečnom ekvivalentu od 250 dinara. Ovim bi se sprečilo maltretiranje dobrog dela članstva političkih partija, a ne bi bio narušen koncept transparentnosti davanja obzirom da je ovlašćeno lice političke stranke dužno da prilikom prijema gotovinske uplate izda priznanicu o primljenoj članarini i to potpisanu od strane davaoca i od strane primaoca.''

Naime, znamo da je u stavu 3. dopušten i drugi oblik uplate, odnosno plaćanje gotovinom, ali ovaj iznos od hiljadu dinara podrazumeva upravo ono što smo rekli i mislim da je jedna koleginica pomenula najmanju članarinu u svojoj stranci, koja iznosi za studente 100 dinara, već i ta članarina podleže obavezi uplate sa tekućeg računa, a tekući račun mnogi ne mogu da otvore u ovoj zemlji. Pomislite na izdržavana lica, na seljake, na domaćice, na đake i na studente. Dakle, sve njih onemogućavamo da se učlane u političku stranku iz nekog prostog razloga, jer ne mogu da plate članarinu na zakonom dopušten način, vodeći ih na taj način u neke, blago rečeno, nezakonite radnje u onom prvom koraku. Ono što smo predložili kao amandman bilo je u ovoj opštoj i oštroj polemici jedino prihvatljivo i apelujem na ministra koji nije tu, ako možda prati prenos, da pogleda ovaj amandman i usvoji ga, zato što zaista ova cifra jedino opravdava ovaj način plaćanja koji se navodi u članu 8.

Nemojte zaboraviti, tekući račun košta. Građanin koji ima tekući račun ne znači da ga samo prilikom otvaranja plaća, mora da plaća i njegovo održavanje koje nije malo. Dakle, građanin mora imati ozbiljan razlog da ima tekući račun da bi taj račun živeo i da bi se sa njega između ostalog plaćala i partijska članarina. To je drugi razlog koji nas obavezuje da zaštitimo građane i ne da činimo bilo šta da bismo ih demoralisali da se aktiviraju u političkim strankama. Mislim da ćemo ih na ovaj način samo možda podstaći da budu više opoziciono nastrojeni prema aktuelnoj vlasti.
Amandman koji smo podneli na član 10. odnosi se na reč "politički subjekat", tražili smo da se u 1, 2 i 4 stavu ta reč zameni rečju "političkim strankama". Upotreba termina "politički subjekt" u ovom članu Predloga zakona je neprecizna, s obzirom na to da se logičkim tumačenjem odredaba ovog člana zaključuje da se ovde ima u vidu isključivo politička stranka kao jedan od političkih subjekata predviđenih u članu 1. Predloga zakona.

Naime, u stavovima 1. i 2, ovog člana Predloga zakona, pominje se maksimalna vrednost davanja na godišnjem nivou za redovan rad, što upućuje na političke stranke, s obzirom na to da se koalicije i grupe građana, kako ih prepoznaje član 2. ovog predloga zakona pojavljuju isključivo kao predizborna kategorija i u našoj parlamentarnoj praksi prestaju da egzistiraju okončanjem izbornog procesa tj. formiranje poslaničke grupe u parlamentu na osnovu partijske pripadnosti, a ne na osnovu koalicionih izbornih lista.

Još jedan argument u prilog našem tumačenju predstavlja i obaveza predviđena u stavu 4, ovog člana, da davanja koja prelaze iznos jedne prosečne mesečne zarade treba objaviti na veb-sajtu, grupe građana izborne koalicije, kao privremeni oblici udruživanja, logično, nemaju veb-sajtove, pa i ne mogu odgovoriti ovako predviđenoj obavezi, što znači da automatski ulaze u kršenje zakona.

Dakle, ovo je amandman koji je zaista imao mesta da bude prihvaćen u članu 10.
Koristeći vreme svoje poslaničke grupe, htela bih da obrazložim intenciju Poslaničke grupe NS koja je podnela amandman na član 12. gde tražili smo da se u stavu 1. briše zapeta i reči "osim međunarodnih političkih udruženja", kao i da se briše 2. stav u istom članu 12.

Pretpostavljamo da je predlagač zakona prilikom pominjanja međunarodnih političkih udruženja imao na umu organizacije poput Socijalističke internacionalne ili udruženja partija desnice i tome slično. Međutim, paušalna formulacija u tekstu Predloga zakona, a bez eksplicitnog navođenja o kom udruženju se radi, ostavlja prostor za zloupotrebu, pa stoga ovim amandmanom predlažemo eliminisanje mogućnosti bilo kakvog finansiranja ili pomaganje političkim subjektima u Srbiji od strane ovakvih oblika organizovanja.

Naravno, mi nismo protiv toga da svaka politička organizacija i svaki politički subjekat, o kome je ovde govoreno, bude član bilo kakvog međunarodnog udruženja, to je legitimno pravo, ali dopustite da pomoć koja dolazi u ovu zemlju političkim subjektima koji pretenduju da kreiraju vlast u zemlji, mora da bude zakonom uređena i zakonom kontrolisana. To sve ozbiljne države u okruženju rade i zašto bismo mi u tome bili izuzetak, zašto bismo bili širokogrudiji nego ostali. Mi i kao narodni poslanici i kao politički subjekti ove zemlje imamo obavezu da se pre svega staramo o sigurnosti zemlje, između ostalog.

Ono što smatramo da zaista treba eliminisati, kao što je u dosadašnjem zakonu bilo određeno, pomoć iz političkih organizacija iz inostranstva i jedno pitanje koje se tu logično nameće, koji je interes političkih udruženja i organizacija da pomaže naš politički život, jer naravno da moraju imati interes, nigde se ništa ne daje da se ne bi nešto zauzvrat dobilo.

To je ono pitanje koje se nama nameće i na koje mi tražimo odgovor, da ne bismo dolazili ponovo u situaciju da budemo prozivani kako smo strani plaćenici, najbolje je da to strano plaćanje eliminišemo u svom svakodnevnom političkom životu, a svoju međunarodnu saradnju da gradimo kao spoljnu politiku zemlje, kada postanemo na nekim sledećim izborima politički subjekat koji o tome odlučuje.

Naravno da smo i protiv ovog drugog stava u članu 12, prilog koji politička udruženja daju političkoj stranci, ne može biti u novcu. A u čemu može? Da li on može da bude u oružju, u nekom specijalnom obliku uniformi, da li može da bude u svemu ostalom, jer pomagati se može na razne načine i to zaista može ozbiljno da šteti jednoj državi i da ozbiljno pomaže subverzivne delatnosti u jednoj zemlji.

To je ono protiv čega smo bili. Ovaj zakon ima pre svega obavezu da transparentno uredi trošenje novca u političkim aktivnostima. Mi to od njega i očekujemo, da takav bude, da se tako ozbiljno prema tome odnosi, pre svega zbog građana Republike Srbije, koji ovo pomnije prate nego neke druge zakone.
Samo kratko ću pročitati naše obrazloženje. Mislimo da je neopravdano rešenje predviđeno u tekstu Predloga zakona, da se članarina primljena suprotno odredbama člana 8. stav 3. zakona uplaćuje na račun budžeta Republike Srbije. Smatramo da u tom pogledu ne treba praviti razliku između članarine i priloga i davanja iz stava 3. ovog člana. Zašto bi član političke stranke morao da dotira budžet u slučaju omaške ovlašćenog lica stranke?

Ideja predlagača zakona je transparentnost finansiranja političkih subjekata, a ne pronalaženje još jednog načina za potencijalno punjenje budžeta. Ne zaboravimo, pri tom, da su i članovi stranaka poreski obveznici Republike Srbije i da već dotiraju budžet po osnovu svega i svačega. Hvala vam.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovana predsednice, poštovani gospodine ministre, sticajem okolnosti vi ste danas ovde ispred Vlade da branite ono što je neodbranjivo. Ovo povećanje akciza, za koje ste tako deminutivno rekli da je malo, jeste možda malo kada se govori o jednoj litri, ali ono treba da izazove nešto što je vrlo veliko, a to je ozbiljan potres i u inflaciji i u svakodnevnom životu građana. Sigurno će povući lanac poskupljenja za sobom i ovaj drastični pad standarda građana sigurno će se pretvoriti zaista u dramatični.
To je ono što EU nije tražila od Srbije. Vi znate da je EU ukazivala upravo na akcize kao jedan od problema koje Srbija ima i koje povlače druge probleme i otežavaju svakodnevni život građana Srbije. Imajte u vidu i jednu izjavu guvernera NBS, koju držim za vrlo ozbiljnu i vrlo odgovornu, jer smatram da je on svom poslu pristupio na taj način, koji je rekao, isto tako pokušavajući da umekša izjavom dramatično stanje – da ne može inflaciju da zadrži u predviđenim okvirima. Iza te blage rečenice stoji nešto što može da izazove jezu kod običnog građanina Srbije.
Dakle, vi ste rekli da je ovo malo povećanje, da je to nešto što će minimalno da ošteti građane, a zaista mnogo da pomogne budžetu. U stvari, smatramo da je ovo jedna od onih kapi koja bi mogla da prevrši meru u strpljenju građana.
Pogledajte samo komentare građana koje ste ostavili ispod novinskih članaka koji danas govore o temi skupštinske rasprave, pa će vam biti jasno. U najobičnijem žargonu, ja ću samo da uzmem slobodu da vam pročitam šta kaže jedan od građana, pa kaže – mi smo najgluplji narod na svetu, ćutimo i onda kad treba i kad ne treba, zato nas šišaju kako hoće! A onda jedan drugi građanin kaže, ovako – samo cepajte, odviknite nas od automobila, onda vam neće trebati rotacije kada budete prolazili! Dakle, to su spontane reakcije, oprostite što sam uzela slobodu da vam ih pročitam.
Ono što nas treba da brine to je da država u ovom trenutku, Srbija, najviše zahvata u svakoj litri goriva, da država Srbija, odnosno ova Vlada svakoga dana odaspe pola rezervoara sebi i nije joj dosta. Pa da pitamo – ''gde se dede car Nemanje blago''? Gde odoše tolike pare? Šta sve ulazi u cenu goriva? Govorim o primeru Premium od 95 oktana. Da bi se došlo do cene od 132,33 dinara, proizvođačka cena je 56,3, akciza 49,50, marža 5 dinara, Fond za vanredne situacije 0,63 pare, naknada za upis hemikalija 0,20, PDV 20,70 i, ukupno, došli smo do cene od 132,33 dinara.
Ono što možda jeste minimalno na jednoj litri, jeste zaista veliko u hiljadama litara koje se troše, jeste ono što će poskupeti i komplikovati transport, koji je input u svemu ostalom, proizvodnju svega ostalog, onu, iovako oslabljenu privredu još više će blokirati, svakodnevni život građana učiniti još skupljim i od toga što je cena nafte na svetskom tržištu pala po barelu za više od 20 dolara, od toga što je evro pojeftinio za više od 10 dinara mi nemamo ništa, odnosno imamo privid da je naš dinar postao vredniji. Ne znamo za koga je on vredniji, građanima je on vrlo skup. Nigde ga ne zarađuju, mali broj do njega dolazi, a evre, koje više ne znamo odakle vade, menjaju u apoenima od 10 evra na menjačnicama. Na menjačkim mestima nemate građane koji kupuju evre, oni ih samo prodaju.
Mislimo da je to jedna zakulisna igra koju Vlada igra sa svojim tajkunima. Zna se ko sada može da barata sa evrom, ko može da ga otkupljuje, a građani, taj smo scenario već videli nedavno u istoriji, ne sećamo ga se rado, ali je on za nas alarmantan uvek.
Gospodine ministre, pozdravite vi gospodina stečajnog upravnika ove države, gospodina Cvetkovića, i zamolite ga da prestane da vodi politiku pljačkanja naroda kroz razne ozakonjene namete, i da počne zaista da brine kao ekonomista o tome kako će u ovoj državi da pokrene lanac proizvodnje, pa onda time i lanac potrošnje, time lanac prihoda, u što kraćem roku, a bojim se da je on za to istinski nesposoban.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovana predsedavajuća, poštovani građani Srbije, Nova Srbija je već jasno iznela svoj stav da smo za donošenje ovakvog zakona, da smo za uređenje svih pravila, kada je u pitanju finansiranje svih političkih aktivnosti, koje su osnov da Srbiju uvedemo u jedan moderan svet o kakvom svi sanjamo i kakvom svi težimo.
Mi smo kao poslanička grupa podneli 15 amandmana na zakon koji ima 47 članova, što znači da smo na, oko, 30% zakonskih članova imali primedbe i kao što je već rekao zamenik šefa moje poslaničke grupe, mi smo poslanička grupa koja procentualno ima najviše usvojenih amandmana, što govori o tome da zaista dobronamerno pristupamo svakom zakonskom predlogu i pozdravljamo razumevanje na koje pri tome nailazimo kod određenih ministara, pa se nadamo da će tako biti i u ovom slučaju, jer zaista ovo jeste korak bliže ka uređenju pravila o utrošku sredstava u političkim aktivnostima, na koje su građani Srbije posebno i sa pravom osetljivi.
Sam zakonski predlog ima mnogo prednosti, a smatramo da ima i dosta manjkavosti, koje se pri usvajanju amandmana mogu u velikom broju otkloniti. Ono što nije problem donošenja i primene zakona u Srbiji, problem je uvek, ono kako se kod nas u žargonu kaže „pronalaženje rupa u zakonu”. Mi smo se malo više možda fokusirali upravo na to da pogledamo gde bi mogle te rupe u zakonu da budu i na šta bi trebalo skrenuti pažnju predlagaču zakona da bude dovoljno osetljiv, da bude sa dovoljno sluha za amandmane, za koje sam inače videla i da predstavnici vladajuće većine i predstavnici opozicije jednako ukazuju.
Osvrnuću se samo na nekoliko članova ovog zakona, na primer na član 8, koji bi trebalo pažljivije osmotriti i delimično popraviti, gde se govori o naplati članarine, pa kaže: „Član političke stranke dužan je da uplatu članarine vrši isključivo sa svog tekućeg računa.” To onda podrazumeva da građanin koji plaća članarinu 1.005 dinara mora da ima tekući račun. Uz sve dužno poštovanje želje da se prati svaki novac u Srbiji, posebno onaj koji se usmerava u političke stranke, mislim da će to biti pomalo nemoguće iz jednog drugog razloga – članovi stranke ne moraju da budu bogati ljudi. A, onda ćete reći da je to mala svota i da je to sasvim moguće i izvodljivo.
Prvo, članovi stranke ne moraju da imaju tekući račun, jer nisu obavezni po zakonu da imaju tekući račun, ne uslovljava im to članstvo u nekoj političkoj stranci. Možda im je to baš, zato što nemaju mogućnost da otvore tekući račun jer nemaju šta da primaju na njega, motiv da se aktiviraju u nekoj političkoj stranci i artikulišu svoje interese i potrebe, ali morate imati u vidu i to da građanin ne može zbog svoje članarine u političkoj stranci da otvara tekući račun, jer tekući račun, između ostalog, i košta. Da bi ga građanin imao samo da bi platio članarinu, a pri tome nema neki prihod, on će morati mnogo veću svotu godišnje da odvoji da bi taj tekući račun održavao.
To su neke stvari koje pomalo liče na nonsens, ali mislim da će se uz slušanje amandmana, odnosno u raspravi o pojedinostima neke stvari moći pojasniti i otkloniti.
Pa je onda i zanimljiv član 10. On je zakonski ispravan, ali ono što građanima Srbije treba objasniti, to je – član 10. tretira maksimalnu vrednost davanja političkom subjektu. Dakle: „Maksimalna vrednost davanja na godišnjem nivou, koje jedno fizičko lice može dati političkim subjektima za redovan rad, iznosi najviše 20 prosečnih mesečnih zarada.” Zaista je zanimljivo koje to fizičko lice koje ima interes da 20 prosečnih mesečnih zarada da jednoj političkoj stranci, a da pri tome to čini kao neko dobro delo, da ništa ne očekuje za uzvrat od te političke stranke i da to nije određena vrsta korupcije, da nije moguće prisustvo svih ostalih zloupotreba.
Drugi stav istog člana kaže: „Maksimalna vrednost davanja na godišnjem nivou, koje jedno pravno lice može dati političkim subjektima za redovan rad, iznosi najviše 200 prosečnih mesečnih zarada.” Pošto će se to objavljivati, biće vrlo zanimljivo videti ta pravna lica koja odvoje 200 prosečnih mesečnih zarada, a nisu javna preduzeća, a ti obično koji imaju 200 prosečnih mesečnih zarada tako da daju nekom političkom subjektu jesu oni koji imaju ozbiljan interes da tako daju, oni koji vrlo često svojim zaposlenima tih 200 redovnih zarada ne isplate ili ih bar ne isplate na vreme, i bojim se da oni time ostvaruju neki drugi kredit, neku drugu beneficiju, neki drugi posredan ili neposredan interes, jer oprostite, to je velika svota da bi je neko tek tako dao i opravdao kao želju da unaprede društvo, a pri tome stekao u ovom istom siromašnom društvu u kome smo svedoci svih onih neuspelih privatizacija i svega onoga što se desilo i svih ovih obespravljenih i unesrećenih ljudi, i onih koji su u javnim kuhinjama svakodnevno, teško je reći da neko to čini baš tako iz nekog jako, jako vizionarskog stava.
Znate, vreme onih dobrotvora u Srbiji, onih zadužbinara izgleda da je davno ostalo iza nas. Mi se suočavamo sa nekim drugim ljudima koji drugačije pokazuju svoje statusne simbole, koji su do njih drugačije i drugačijim kvalitetima ili nekvalitetima i došli, koji bi možda da ne daju najviše 200 prosečnih mesečnih zarada, bili na nekom mestu koje bi im mnogo više priličilo. Ali, videćemo kako će to izgledati i ko će biti ti budući zadužbinari političkih aktivnosti u Srbiji, jer neka praksa i iskustvo prosečnog građanina Srbije kaže da nema baš ništa ovde besplatno, da najviše košta ono što je besplatno i da je „besplatan sir samo u mišolovci”, pa se bojim da će se i ovo skupo plaćati.
Naravno, zanimljivo je pogledati i onaj član koji se odnosi na zabranu finansiranja, odnosno ko sve ne sme da finansira političke stranke i tu je stavljeno dosta značajnih amandmana i o tome ćemo raspravljati. Staviću još jednu primedbu, čisto stručnu, ministru, ne mogu preko toga da pređem tek tako, mada ona suštinski ne utiče na duh zakona kao ove sve ostale. To je u članu 13. u stavu 1. gde kaže: „Zabranjeno je vršenje bilo kog oblika pritiska na pravna i fizička lica prilikom prikupljanja sredstava za političkog subjekta.”
Prema tome, sama rečenica je u redu. Što se tiče zakonodavno, mislim da je ona ispravna, u potpunosti je prihvatljiva za nas, samo ovo „za političkog subjekta”, molim vas, nepravilan je padežni oblik. „Političkom subjektu” – tako se kaže pravilno. Dakle, da ne bude još jedna nepismenost u našim zakonima. Zakoni ipak treba da vode računa i o tome da ne doprinose devastiranju svog maternjeg jezika.
Zatim smo imali primedbu, naravno, na ono o čemu se danas najviše govorilo, na izborno jemstvo. To je jedan od članova koji je ovde vrlo diskutabilan, zato što smatramo da bi se izborno jemstvo moralo mnogo detaljnije ovde rešiti. Osim toga, smatramo da ovo zadire u neka ustavna prava građana, jer, po Ustavu, svaki građanin ima pravo da bira i da bude biran. Prema tome, ima pravo da se kandiduje na izborima, ima pravo da bude politički subjekat i nekim drugim zakonima je već uređen način na koji mogu i grupe građana da učestvuju u izborima.
Zaboravili smo jednu stvar kod izbornog jemstva, ovde isključujemo, tražeći naravno da izborima pristupe samo oni koji mogu da polože novac u izbornom jemstvu, dakle, mi isključujemo sve one građane koji nemaju novac. Znači li to da nemaju pravo da se politički organizuju?
Zamislite u svakodnevnoj praksi ili u našoj političkoj praksi da se grupa siromašnih građana, koji su ostali bez ikakvih prihoda, organizuje i hoće da se pojave na izborima da bi mogli kao neki aktivno politički subjekti da ostvare neka svoja prava i da se u parlamentu bore za ta svoja prava, što je njihovo pravo i ustavna sloboda. Dakle, ovim političkim jemstvom zadiremo u neka prava građana koja treba drugačije urediti upravo ovim članom.
Povraćaj sredstava će, takođe, biti nešto čime ćemo se baviti u raspravi o pojedinostima i amandmanima koji se podnose na ovaj zakon.
Uloga Agencije za borbu protiv korupcije se, takođe, u nekoliko članova mora detaljnije odrediti, da ne bi došlo da Agencija bude u stvari jedan od restriktivnih aparata u borbi protiv opozicije, kako je to danas inače naglašeno, i da se pojedini članovi zakona moraju uskladiti već sa nekim drugim zakonima, odnosno ne mogu biti u suprotnosti sa nekim drugim zakonima, onda će dovesti do pogrešnog tumačenja, ili do zloupotrebe pri tumačenju.
Takođe, zagovornik sama se član 38, koji tretira kaznene odredbe, odnosno koji uvodi pojam krivičnog dela, preuredi. I, podržavam amandman koji je podnet, o kojem ćemo, takođe, raspravljati, da se ovaj poslednji stav koji govori o organizovanom kriminalu briše. Hvala lepo.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovana gospođo predsedavajuća, u želji da zaista iskreno podržim amandman koleginica iz Lige socijaldemokrata Vojvodine, Aleksandre Jerkov i Olene Papuge, iznenađena sam i zatečena da su uopšte naišle na otpor unutar skupštinske većine da taj amandman bude prihvaćen i da smo mi sada u situaciji da ga na ovaj način branimo.
Ne želeći da podlegnem onoj opštoj praksi da se koketira sa demokratijom u ovom domu, a ovaj dom je zaista ogledalo koketerije bar na ovom polju, želim zaista da podsetim da je ovaj amandman gotovo obavezno da bude usvojen, jer su pre njega usvojeni neki zakoni koji nas obavezuju na to.
Takođe, želim da vas podsetim da ovaj amandman nije dovoljan da se izbori, ako i bude usvojen, kako reče koleginica Kolundžija, da se zdušno svi zalažete da on prođe, što nije dobro, on je već morao da bude ovde kao usvojen, dakle, da se obezbedi i ulazak u parlament najmanje 30% žena zbog mnogo čega.
Naravno, taj procenat treba da bude veći, ali ovakvim zakonom, videćete, i sledeći saziv će imati isti problem. Ovde se radi o primeni demokratije, o onome što Evropa očekuje, o onome što mi stalno govorimo Evropi da činimo ili vladajuća većina govori da čini, a ne čini, dovoljno je samo odokativno, kako narod kaže, prebrojati na sajtu imena žena u parlamentu u poslaničkim grupama i videćete da je ostalo samo jedno tanko "d" od demokratije i prema prethodnoj odluci.
To vam odgovorno tvrdim zato što dolazim iz poslaničke grupe koja je jedina ovde koja ima 33% žena u svom sastavu. Ponosni smo na to. Smatram da Nova Srbija ni u sledećem sazivu neće imati problem da bude čak i 50% žena, ukoliko budemo procenili da imamo 50%, možda i veći procenat, dovoljno kvalitetnih žena da budu tu. Dakle, mi nemamo tu vrstu problema.
Ono što zameram takođe poslaničkoj većini, koja se o ovome nije oglasila insistirajući na ovom amandmanu, čak je koleginica možda trebalo da podseti svoje kolege da budu ubedljiviji u svojim argumentima, to je da su kod rekonstrukcije Vlade najgore prošle žene ili, da budem narodskim jezikom otvorena, premijer je prvo počistio žene, i to vrlo kvalitetne žene koje su se izuzetno dobro pokazale u svom poslu. Možda su zbog toga baš i sklonjene.
Podsećam vas da ovaj amandman treba da bude usvojen, da ga zaista treba podržati, ali sam iskreno zatečena, iznenađena da skupštinska većina, koja tako naveliko priča o Evropi i svim evropskim principima i svim evropskim vrednostima, nije imala sluha i dovela nas je u ovu situaciju da mi iz opozicije danas ovako zdušno i verujem iskreno branimo ovaj amandman koleginice.
Poslanička grupa Nove Srbije je podnela amandman na član 14. koji se odnosi na član 88. Zakona o izboru narodnih poslanika. Podržavajući sve ono što je do sada rečeno kao kritika ovom zakonu, koji je na nesuvisli način pokušao da napravi još nesuvislije promene, da smo uradili nešto što se zove – pokušali smo da budemo veći katolici od pape, što je u životu nemoguće. Ili, pokušali smo da budemo veći Evropejci od svih onih koji to već jesu.
Naš zadatak ovde u parlamentu nije da zaštitimo svoju stolicu, nije da zaštitimo sebe, nego da zaštitimo pre svega glas građana, jer zahvaljujući glasovima građana nas 250 sedi ovde. Zahvaljujući izbornoj volji birača, raspodela i preraspodela mandata je takva kakva jeste.
Mi znamo kako se opredeljuju građani u Srbiji. Mi znamo da je nemoguće napraviti izbore bez političkih stranaka, a da onda te političke stranke, koje ipak iza sebe imaju neki kredit, neki rad, neke programe kojima motivišu građane, posle toga ne mogu tim građanima da garantuju da će ljudi koji dođu preko izbornih lista, zalažući se za iste programi, biti do kraja dosledni, nego oni sad imaju neku svoju drugu volju. To su nonsensi koji se u ovom slučaju sudaraju u ovom predlogu koji imamo pred sobom.
Tu je i blanko ostavka, koja se tumači ovim 14. članom. Mi smo predložili da se u ovom stavu 2. kaže – poslanik podnosi ostavku Narodnoj skupštini Republike Srbije, overenu u skladu sa zakonom kojim se uređuje overavanje potpisa, lično ili preko punomoćnika (taj punomoćnik može da bude i neko iz stranke, to će biti prostor za ono što mi želimo da izbegnemo, o tome moramo voditi računa, ili poštom preporučeno), u roku od tri dana od dana overe itd.
Dakle, mi smo predložili amandmanom da se ovaj deo ''ili poštom preporučeno'' izostavi, kad već imamo ovaj stav člana koji imamo, jer poštom preporučeno, mi znamo, može da pošalje ostavku svako i može da se dešava opet nešto ružno, nešto tužno, nešto što će skrenuti pažnju na ovaj dom koji jeste institucija koja treba da bude na vrhu ove države i da garantuje njenu državnost, dakle, nešto što mi ne želimo.
Dakle, sve što se upotrebljava, kada su ljudi u pitanju, može i da se zloupotrebljava. Svuda su ljudi tome skloni. Zakoni postoje da zaštite svakoga od svake moguće zloupotrebe. Zakoni treba da budu iznad svih i da to garantuju.
Smatramo da je naš amandman potpuno suvisao, mada smatram da su i drugi amandmani koji su danas ovde izneti, sva argumentacija potpuno prihvatljiva i da je možda upravo bilo rešenje u tome da mi sa EU razgovaramo o tome da ne kršimo sopstveni Ustav, a ne da im ponudimo suprotno rešenje, da ćemo prekršiti sopstveni Ustav, sopstvene zakone, i uneti nešto što će najteže kazniti upravo birače Srbije.
Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani predsedavajući, poštovana javnosti Srbije, pokušavajući da damo neki svoj doprinos popravci nepopravljivih odredbi koje su nam predložene mi smo podneli amandman na član 15, gde smo tražili da se u članu 92. stav 2. menja sa četiri nova stava kojima smo smatrali da zaista može da se ovaj član učini boljim.
"Kad poslaniku prestane mandat pre isteka vremena na koji je izabran, mandat se dodeljuje prvom sledećem kandidatu sa iste izborne liste kome nije bio dodeljen mandat.
Kad poslaniku sa koalicione izborne liste prestane mandat pre isteka vremena na koje je izabran, njegov mandat se dodeljuje prvom sledećem kandidatu kome nije bio dodeljen mandat, a koga je predložila ista politička stranka u okviru te koalicione izborne liste, ukoliko je to predviđeno koalicionim sporazumom dostavljenim RIK.
Kad poslaniku pripadniku manjeg zastupljenog pola na izbornoj listi prestane mandat pre isteka vremena na koji je izabran, mandat se dodeljuje prvom sledećem kandidatu pripadniku istog pola sa te izborne liste.
Kad poslaniku pripadniku manje zastupljenog pola sa koalicione izborne liste prestane mandat pre isteka vremena na koji je izabran, mandat se dodeljuje prvom sledećem kandidatu pripadniku istog pola kome nije bio dodeljen mandat, a koga je predložila ista politička stranka u okviru te koalicione izborne liste, ukoliko je to predviđeno koalicionim sporazumom dostavljenim RIK."
Dakle, smatrali smo da su ova četiri nova stava prihvatljiva, da su u skladu sa već nekim donetim zakonima i naravno Ustavom. Međutim, demonstrirajući stalno demokratiju u koju se svi zaklinjemo, znamo da je prvi kapital demokratije glasački listić i olovka na izborima i, naravno, pravo da se svaki građanin tajno izjasni koga podržava i od koga očekuje da mu pomogne da dođe do države po meri građana.
To je prvi poligon na kome se svi proverimo, a onda dolazi ono što se zove motivacijom za ove izmene, gde smo, čini mi se, pomalo, u stilu američke kinematografije prerežirali čitavu stvar, pa dobili malo otužnih melodramskih scena u ovom predlogu koji je pred nama, a bojim se i onih koje nećemo posle, u praktičnom životu, baš moći lako da rešavamo.
Jer, u želji da parlament ne bude mesto korupcije, tako smo o tome govorili, znači da tajkuni ne mogu da kupuju poslanike, a da poslanici ipak imaju neku svoju volju itd, da političke stranke nemaju uticaja posle izbora više na ljude koje dovedu u parlament i sve nešto što nikako nije u skladu sa zdravim razumom i što je teško objasniti, pre svega, građanima, mi smo došli do prihvatanja amandmana i do odbijanja amandmana, ali do prihvatanja amandmana koji su čista trgovina i čista korupcija kroz ovaj zakon.
Možda koristim tešku reč, ali jako bih volela da vidim kako će izgledati parlament u sledećem sazivu, kada neko od poslanika ko bude sa liste došao u parlament i ode u Vladu, a onda se iz neobjašnjivih razloga vrati u parlament, desi se tamo nešto, neko se opet naljuti pa ode iz Vlade i tako počne da vodi neku svoju politiku, neće da sluša premijera, a nema više stajanja u ćošku i klečanja na kukuruzima, nego ide nazad u parlament, pa imamo privremene poslanike, to tako zovem, jer je upražnjeno mesto, nekom je dodeljeno u parlamentu, a mora da ima 250 poslanika.
Znači, kada on odlazi u Vladu, neko će privremeno da ga zamenjuje, a onda kad on odluči da se vrati, šta ćemo sa onim? Valjda je i on kao poslanik privremeni, povremeni, upražnjeni na upražnjenom mestu stekao pravo poslanika? Kako ćete da ga najurite? Kako ćete da mu otmete mandat, da date ovom koji treba da se vrati sad iz Vlade? Kako će tu proći predstavnici manje zastupljenog pola?
Biće tu, bojim se, stvari zbog kojih će tek Evropa da kaže – pa vi stvarno niste zreli, ne za demokratiju, niste vi zreli za mnogo štošta. Dakle, teško ćemo im to objasniti. Ovo se ne može objasniti građanima, ali hajde. Mogu samo da kažem – dobro, trgovalo se, sad se mora namiriti i mora da bude tako, mora da bude 126 ruku i zbog toga je prošao ovaj amandman.
Nije mi jasno zašto onda nisu prošli neki suvisli amandmani koji bi zaista ovaj zakon učinili boljim, hajde sad kada ga već menjamo na silu i, kako rekoh, u stilu američke kinematografije prerežiramo ga u svakom momentu, kako ćemo ovo da sprovedemo u praksi?
Dakle, dok ne dođe dan za glasanje, mi ovde i predstavnik predlagača, koji još uvek može na nešto da utiče, hajde da usvojimo bar nešto što može da živi, što je normalno, što neće da ošteti osnovno pravo građana, njegovo demokratsko pravo da tajno glasa na izborima, da se odluči da ga motiviše da izađe na te izbore i da svoju volju pokaže.
Bojim se da se ovim motiviše bojkot izbora, što nije dobro. Dobro je da što više građana učestvuje i da prave državu po svojoj meri, birajući nas i čineći nas promenljivim i mogućnošću da u tome svakog momenta učestvuju. To je pravi motiv.
Dame i gospodo narodni poslanici, podneli smo, kao Poslanička grupa Nove Srbije, amandman na član 7. stav 1, gde smo tražili da se on menja i glasi: „Ugovor o finansijskoj usluzi (u daljem tekstu: ugovor) obavezno se sačinjava u pisanoj formi, a po potrebi i na drugom trajnom nosaču podataka.“
U izvornom tekstu predloženog člana zakona taj stav glasi: „Ugovor o finansijskoj usluzi (u daljem tekstu: ugovor) sačinjava se u pismenoj formi ili na drugom trajnom nosaču podataka.“
Naše obrazloženje glasi: smatramo da je u ovom članu zakona potrebno davaocu finansijskih usluga striktno nametnuti obavezu sačinjavanja teksta ugovora u pisanoj formi, jer je jedan dobar deo potencijalnih korisnika finansijskih usluga u našoj zemlji još uvek neuk kada su u pitanju drugi alternativni nosači podataka.
Takođe je potrebno, molim vas da posebno obratite pažnju na ovo, da zakon bude u skladu sa pravopisnim pravilima i stoga je rešenje: „u pisanoj formi“, umesto: „u pismenoj formi“. Naime, sadržaj pojmova „pismen“ i „pisan“ nije isti. Pismenost podrazumeva poznavanje i upotrebu pravopisnih pravila, a pisano je nešto što podrazumeva formu u kojoj se nešto izražava. Nešto što je pisano treba da bude pismeno. To su dva različita sadržaja pojma. Zbog toga smo mislili da ste bezrazložno odbili ovaj amandman. U ovom članu bilo bi veoma važno da se taj izraz „pismenost“ koristi onda kada treba da se koristi, a da se u zakonima oblik „pisan“ upotrebljava kada se to odnosi na oblik dokumenta.
Dakle,  Poslanička grupa Nove Srbije je na član 8. stav 4. podnela amandman da se reči „takve prirode“ menjaju rečima „tako definisani ugovorom“.
Pročitaću kako glasi taj član onako kako ste ga vi predložili, dakle: „Elementi iz st. 2. i 3. ovog člana moraju biti takve prirode da na njih ne može uticati jednostrana volja nijedne od ugovornih strana.“ Mislim da morate pošteno priznati da je mnogo bolje rešenje da stoji: „Elementi iz st. 2. i 3. ovog člana moraju biti tako definisani ugovorom da na njih ne može uticati jednostrana volja nijedne od ugovornih strana.“
Zakon svakako mora biti jasan i precizan. Kada upotrebite sintagmu „takve prirode“, ona je više epsko-lirska nego zakonodavna, tako da mislim da je ovo amandman koji je trebalo svakako da prihvatite i da bi ovaj član zakona u svakom slučaju učinio vrlo jasnim, korisnim i razumljivijim svakom ko bude u prilici da ga primenjuje.
Gospodine Šoškiću, mi smo se upravo našli ponovo u jednoj terminološkoj nedoumici. Zaista vas molim da, u ime pismenosti zakona (malopre je koleginica govorila o prevođenju zakona), ovaj sadržaj pojmova „pismen“ i „pisan“ u zakonu izmenite gde god to možete, jer nije isti sadržaj pojma. Čak i kada se prevodi na druge jezike, videćete da se tu podrazumeva nešto drugo. Dakle, „pismen“ i „pisan“, nije isti sadržaj pojma, a vama je u zakonu veoma bitan upravo sadržaj pojma „pisan“. Znači, odnosi se na to.
Podrazumeva se da sve ono što je pisano i što je predmet nekog zakonodavnog postupka mora biti pismeno, odnosno mora biti podređeno pravopisnim pravilima jezika na kome je pisano, ali su u pitanju pisani dokumenti, tako da se u članu 10. reč „pismenoj“ menja rečju „pisanoj“. To smo tražili svojim amandmanom. Zaista očekujemo tu vrstu razumevanja.
S obzirom da nije neobično da u drugim strukama ljudi ne razlikuju ova dva pojma, evo, kao profesor književnosti i neko ko je dvadeset pet godina proveo iza katedre apsolutno stojim iza toga da ovde i svuda u zakonu reč „pismenoj“ morate zameniti rečju „pisanoj“.
Poslanička grupa Nova Srbija podnela je amandman koji se odnosi na dva stava člana 12, na stav 3. i stav 9.
Prvo ću obrazložiti stav 9, gde smo tražili da se posle reči „pravo na odustanak od“ (podrazumeva se ugovor) doda reč „osnovnog“. Smatramo da je potrebno razgraničiti na koji od dva ugovora se odnosi pravo na odustanak korisnika finansijskih usluga, jer ovo je zakon o zaštiti korisnika finansijskih usluga. Znači, smatrali smo da se dodavanjem reči „osnovnog“ apsolutno precizira na koji od dva ugovora se odnosi pravo na odustajanje.
Vraćam se na stav 3, gde opet insistiramo na reči „pisanoj“, da zameni reč „pismenoj“. Vratiću se na ono što je gospodin guverner rekao. Rekli ste, priznali ste da su argumenti koje smo izneli veoma jaki. Lektor vam je dao uverenje da su gramatički ispravni. Sada vam kažem, gramatički bi ovde bio ispravan svaki pridev koji ste stavili. Mogli ste da stavite bilo koji pridev srpskog jezika, on bi gramatički bio ispravan. Ne govorim o gramatici. Jezik se proučava kroz nekoliko nauka – morfologija, leksikologija, pravopis i gramatika. Govorim o sadržaju pojma. Znači, imamo usmenu i pisanu formu. Usmena i pisana forma može da bude i pismena i nepismena, zavisi od naše lične kulture i poznavanja, znači obrazovanja. Dakle, insistiramo samo na tom delu da je u pitanju sadržaj pojma, pa vas molim, pošto imamo još nekoliko amandmana koje više neću obrazlagati, da i lektora podsetite na taj osnovni sadržaj pojma da bi zakon...
Poštujem izuzetno vašu stručnost, u nju neću posebno da zalazim, govorim sada sa aspekta svoje stručnosti. Zaista je u pitanju sadržaj pojma koji ovaj zakon, koji treba da bude jedan od najvažnijih dokumenata u ovoj zemlji, čini u potpunosti i pismenim. Inače, ako imate jedan zakon u kom imate jednu takvu, biću slobodna da kažem, neozbiljnu formulaciju koja može da dovede u pitanje predlagača zakona i onoga ko ga posle primenjuje, onda ostavljate prostor i za neke druge vrste sumnje. Čisto zbog toga, u pitanju je samo jedna preciznost koja neće zakon u njegovoj osnovnoj nameri uopšte ugroziti, a doprineće mu mnogo više. Hvala vam.