Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Branislav Blažić

Branislav Blažić

Srpska napredna stranka

Govori

Dame i gospodo narodni poslanici, ovde imamo tri zakona, tj. radi se o jednom te istom zakonu, povremeno kada je on predlagan u Skupštinu Srbije.
Prvi je 24. april 2003. godine - zakon, prečišćen tekst, o lekovima, medicinskim sredstvima; potpisnik Čedomir Jovanović, a za predstavnika Vlade određen prof. dr Tomica Milosavljević. Isti takav zakon godinu dana kasnije, 6. maja, sada je potpisnik Miroljub Labus, a za predstavnika ponovo prof. dr Tomica Milosavljević. Treći zakon, ali sad po hitnom postupku, godinu i nešto dana kasnije, ponovo je ovde 4. juna, međutim, sad je potpisnik Vojislav
Koštunica, a ponovo je predstavnik Vlade prof. dr Tomica Milosavljević.
U međuvremenu, Agencija je otvorena 1. jula prošle godine. Opet verovatno hitno, koktel, 300.000 evra potrošeno za zgradu, 100.000 evra za nameštaj! Predstavljeno je kao reformsko rešenje, velike promene u zdravstvu. Međutim, tada ministar podnosi ostavku. Ovaj zakon ne stiže u Skupštinu, ostavka se podnosi iz političkih razloga, ne iz zdravstvenih razloga, ne iz razloga unapređenja zdravstva Srbije, nego čista politizacija problema. Sada, posle godinu i nešto dana, ponovo je zakon po hitnom postupku i on predstavlja reformske promene u zdravstvu.
Prema tome, između DOS-a "jedan", prethodne Vlade, i DOS-a "dva", ove Vlade, u suštini, nema nikakve razlike. Šta možemo zaključiti iz načina kako se ovakav zakon podnosi i tegli godinu i nešto dana u skupštinskoj proceduri, i to prvi zakon posle četiri godine koji se uopšte u zdravstvu donosi ovde pred poslanicima Skupštine? Haotičnost, dezorganizovanost, nezainteresovanost. To su osnovne karakteristike rada DOS "jedan" Vlade i DOS "dva" Vlade.
Posle četiri godine velikih predloženih reformi, biće izlepljeni plakati po bolnicama, reforme tri puta jedan, idemo u reforme, sada će se zemlja okrenuti naopako, i posle četiri godine dobijamo prvi zakon iz zdravstva i to naopako, zakon koji bi trebalo da bude poslednji, a to je zakon o agenciji. Ovde su ga pogrešno nazvali zakon o lekovima i medicinskim sredstvima, to nema veze sa lekovima. Više je ovo zakon o agencijama, jer prvih 20 članova je vezano za agenciju. Odnosi se prema onim stvarima koje su najvažnije.
Za to vreme, ove četiri godine, kakvo je stanje u zdravstvu? Haos, dezorganizacija, siromaštvo, demotivisanost, privatizacija je potpuno izbegla kontroli, korupcija, veza državnog i privatnog, zakazivanje u bolnicama, a neki broj pacijenata, par njih, a posle i svi, doći će u privatnu ambulantu ako hoće da plate, ako neće da plate, čekaće mesecima. Uopšte, jedna situacija koja zahteva ozbiljna sistemska rešenja, sve je prepušteno haosu, kupovina aparata - ko stigne i šta stigne, najviše se o tome radi i onda se ti aparati, kao što se desilo sa aparatom za "hal metodu" u Kikindi - 50.000 maraka, metoda proglašena kao loša, a sada se dalo "Malteškim vitezovima" na upotrebu takav jedan aparat od 25.000 maraka, sa obrazloženjem, da daju privatnoj klinici koja će to koristiti u humanitarne svrhe.
Nastavlja se dalje ta agonija. Suštinski se ovim zakonom ništa ne menja. Ovo je zakon o agenciji, ali ako se neko suprotstavi ovakvom nekom zakonu, vi se pozivate na to da je to harmonizacija sa EU; da mi koji smo protiv takvog jednog rešenja koje ne donose ništa dobro srpskom zdravstvu, koja ništa ne donosi dobro srpskoj farmaciji, koja je više interes stranih farmaceutskih kuća, lobija, vi ćete to proglasiti - vi ste protiv Evrope, vi niste za EU, i takva podmetanja kojih smo se već naslušali.
Međutim, to me podseća, vi se više puta ponašate kao nasađeni i kvocate jedno isto, samo ne znate šta ćete da izležete iz toga. Jer suština zašto smo mi protiv agencije i svih ovih hiljada agencija koje samo vi donosite u poslednje vreme je složena u ovoj rečenici - EU ni u jednom propisu svojim članicama ne nalaže ni kako da se zove institucija, ni gde da bude u sistemu smeštena, već da se regulatorna pitanja urede u skladu sa standardom Unije, i ima zemalja Unije koje svoje regulatorne institucije ne zovu agencijom.
Prema tome, ne stoji priča, oko toga, da ako mi agenciju ne donesemo u ovakvom obliku kako vi predlažete, da će to biti nešto protiv direktiva i stalno pominjete direktive. U stvari, ne shvatate da postoji slobodan prostor da svaka zemlja uredi, prema nekom svom zakonodavstvu, ono što je njen osnovni interes.
Međutim, kakvi su problemi, kad su lekovi u pitanju, koje vi ovim zakonom uopšte ne dotičete? To je suštinski problem, da zaboravljate jednu istinu: da ogroman broj stanovnika Srbije do leka ne može da dođe, da nema para da kupi lek, da su komplikacije bolesti daleko veće nego što su bile, da penzioneri sa njihovim penzijama ne mogu da kupe lek. Na ta pitanja ovaj zakon ne odgovara.
Druga stvar, koja je bitna i koja dokazuje da ste krenuli sasvim suprotnim redosledom poteza, da ste morali da sistemski rešite problem nacionalne politike i strategije u razvoju i zdravstva i lekova, paralelno sa tim, dokazuje i kroz to da niko ovde ne spominje na koji način ljudi dolaze do lekova, i to vrlo ozbiljnih lekova sa ozbiljnim nuspojavama, sa ozbiljnim kontraindikacijama. Dovoljno je da odete u apoteku i da kupite bilo koji antibiotik. Tamo ćete zateći apotekara koji će, kada se javite da tražite nešto za kašalj, jednostavno će vam dati bilo koji antibiotik, ne računajući uopšte na njegova štetna dejstva. Vrlo ozbiljni lekovi se na takav način kupuju u Srbiji.
Zašto se donosi ovaj zakon? Zbog para. Zašto se uopšte ovde manipuliše nekim pričama, agencijama? Zašto? Na prvom mestu zbog para! Niko neće da donese zakon o lekarskoj komori, jer tu nema novaca. Niko neće da donese zakon o informisanju i zdravstvu, jer tu nema novaca. Niko neće da krene u reformu od početka, sa jednim ozbiljnim dokumentom, sa nacionalnom strategijom, da ovde Skupština usvoji dokument nacionalne politike, nacionalne strategije, da se zna kakvi će pravci razvoja u zdravstvu biti, da vidimo koji su problemi, da vidimo kako ćemo racionalisati zdravstvo, da vidimo kako ćemo uopšte napraviti ceo sistem koji treba da funkcioniše, jer tu nema para! Ovde ima para, dozvole, davanja, stranci dolaze, plaćanja. To su velike pare za lekove i to je ono što je logično.
Međutim, ovde se ponavljamo i to smo rekli u uvodnom izlaganju - SRS jasno stoji iza toga da se ovde štiti interes stranih kompanija. Sva priča da to štiti interes srpskih kompanija, deplasirana je. Ali, kako mi inače radimo u ovoj zemlji i kako mi naš proizvod i našu nauku potcenjujemo, kako se ono što naša nauka proizvede baca, a uzima strano da bi se zadovoljili uvozni lobiji, to ću vam sad pročitati na primeru "antirabične vakcine", koju je proizveo Pasterov zavod u Novom Sadu, a na volšeban način vakcina politički sklonjena, da bi se obezbedio prostor za uvoz strane vakcine, koja je nekoliko puta skuplja i nema je dovoljno, jer nema para da se ona kupi.
Otprilike, evo kako to izgleda na primeru kod nas, u našoj zemlji, kada je u pitanju odnos prema našoj pameti, prema našim lekovima i prema onome što se zove korišćenje lobija i interesa uvozničkih lobija. Ovo piše docent doktor Dušan Lalošević, dugogodišnji direktor Pasterovog zavoda u Novom Sadu i kaže ovako.
- "Decenijama je Pasterov zavod jedini u Jugoslaviji proizvodio čuvenu "Hemtovu vakcinu" protiv besnila. Kako je ona ipak tehnološki prevaziđena, iako se slične i dalje koriste u nerazvijenim zemljama, ekipa Pasterovog zavoda je posle više godina istraživačkog rada razvila novu savremenu vakcinu sa kulture ćelije, u okviru projekta Saveznog ministarstva za nauku. Ova vakcina je završena tokom 1999. godine, jer se, zbog situacije u kojoj je zemlja bila, snabdevalo uvoznom vakcinom. Međutim, iako smo dobili sve ateste, nadležna ministarstva zdravlja, ranije Savezno, a sada Republičko, nisu dala dozvolu za proizvodnju, tako da problemi sa kupovinom uvozne vakcine i dalje traju.
Pored svih domaćih, mi smo dobili pozitivne ateste i mišljenja od najuglednijih eksperata Svetske zdravstvene organizacije iz Ženeve, Budimpešte i Moskve, ali naše Ministarstvo to nije htelo da uzme u obzir.
Kada je postavljen za ministra dr Tomica Milosavljević, pismeno sam se obratio, novembra 2002. godine, za pomoć u davanju dozvole, kao tadašnji direktor Pasterovog zavoda. Međutim, ne samo da sam ubrzo smenjen sa mesta direktora, nego sam za par meseci dobio i otkaz, a za direktora je pokrajinski sekretar za zdravlje postavio koleginicu u koja je preko 20 godina radila kao nastavnik u srednjoj medicinskoj školi i nikada pre toga nije bila u Pasterovom zavodu, što je osnovni zakonski uslov za mesto direktora!!
Naravno da je proizvodnja domaće vakcine zaustavljena već više od godinu dana i ništa se ne preduzima da se dobije dozvola za proizvodnju, kao da to našoj državi nije potrebno. Imam puno indicija da iza ovih događaja stoji uvozni lobi koji vrlo "transparentno" koristi Demokratsku stranku. To sam više puta izneo u novinama, tako da razumem da su mi morali dati otkaz, naročito zato što je sindikat Pasterovog zavoda doneo odluku da me, više meseci pošto sam smenjen, predloži za zamenika direktora, da bi Zavod uopšte mogao da funkcioniše".
"Demokratski", pod znakom navoda, normalno, jer sva dosadašnja rešenja su čisto politička i nemaju blage veze sa znanjem. "Demokratsko kadrovsko rešenje za direktora je samo po sebi dokaz da im je cilj da zaboravi da je proizvodnja savremene vakcine protiv besnila moguća kod nas, a država koja nema svoju proizvodnju vakcina, nema ni suverenitet u preventivnoj medicini, već joj multinacionalne kompanije određuju šta može da radi".
To je istina oko ove agencije, gospodo draga.
Prema tome, na delu je potpuna politizacija, kompletna politizacija, što smo čuli, doduše, i kod prethodnika. Sada se otvoreno postavlja pitanje kako i šta, u stvari, treba da se radi. Četiri godine su izgubljene, a kako se treba postaviti prema takvom problemu kakvo je danas zdravstvo u Srbiji?
Ponavljam, pod jedan, donošenje nacionalne politike, sa jasnom strategijom razvoja, uzimajući u obzir sve probleme koje danas zdravstvo ima, uzimajući u obzir moguću racionalizaciju; doneti zakon o lekarskoj komori, koji je trebalo da bude broj jedan i koji je ovde, mi smo ga napravili na nekoliko strana.
Samo ću reći prvi član, zašto komora treba da postoji i zašto mislim da treba da bude pre ove agencije, jer ona nešto doprinosi razvoju zdravstva, a agencija apsolutno ništa. To je čisto administrativna stvar.
"Radi zaštite profesionalnih interesa, organizovanog učešća u unapređenju zdravlja građana, utvrđivanje stručnih stavova za obavljanje lekarske stomatološke prakse, posebne usluge u usavršavanju lekara, praćenje nadzora nad izvršavanjem profesionalnih dužnosti itd.".
Komora je neophodna, i zakon je morao biti donet za ove četiri godine, da štiti i zastupa interese lekara i korisnike njihovih usluga, da brine o ugledu lekara, disciplini u obavljanju lekarskog poziva, da prati i analizira rad lekara, da pruža pravnu, stručnu i drugu pomoć itd. Daleko bitnije i važnije stvari od neke agencije za nešto što već postoji u ovoj zemlji.
Druga je stvar informacioni sistem, zakon o zdravstvenoj zaštiti, zakon o zdravstvenom osiguranju. Tako sistematizovano, postupno, ozbiljno, može da radi jedna država, ali kad jedna država posle četiri godine podnese nama ovde zakon o agenciji i kaže da je to reformski zakon, a da ne uđe nimalo u rešavanje ozbiljnih problema u zdravstvu, koji moraju ići pre ovog, jer reforma zdravstva nije ovo što nam se servira, onda definitivno mislim da takva država, takvo ministarstvo, takav odnos prema ovako ozbiljnoj društvenoj delatnosti, neće nas odvesti nigde.
Dame i gospodo narodni poslanici, podneo sam amandman na član 33, koji glasi: U članu 112. stav 1. posle reči "opšteg interesa" dodaju se reči "i pravo na posebno materijalno obezbeđenje". Ovo je, u stvari, logičan sled našeg amandmana vezanog za član 3. stav 2, koji smo već obrazlagali.
Logično je da mi, ako već podnosimo taj amandman, moramo ići do kraja i obrazlagati našu želju da izmenimo zakon u tom smislu.
Imam utisak da sam možda na pogrešnu adresu uputio ovaj amandman, kao i svi moji prethodnici iz SRS, jer smo na današnjem zasedanju čuli da ovde u Srbiji postoji jedna stranka, pre bi se moglo reći interesna grupa ili neka bivša nevladina organizacija, a danas vladina organizacija, koja vodi svu politiku, koja žari i pali, pušta kišu, koja nas razdužuje, zadužuje, razgovara sa seljacima, koja se, u stvari, sve pita.
Upravo smo od njih čuli da je to sve G17 plus uradio, tako da se sada postavlja pitanje kome mi da upućujemo ove amandmane, da li Vladi Srbije i da li ona postoji, jer sam ja mislio da ovu državnu spoljnu politiku i zakone donosi Vlada, a ne neke pojedinačne stranke ili interesne grupe. Mislim da se možda naši amandmani ne prihvataju zato što mi i ne znamo ko u tom orkestru koji se zove Vlada, u stvari, svira. Imam utisak da svi sviraju neku sasvim drugu melodiju.
Ono što je sigurno i što mislim da bi trebalo da bude sigurno, to je da po ovom pitanju treba da se postigne konsenzus, da stvarno treba da pokažemo koliko smo mi to solidarni i humani ljudi. Ovde se radi o pomoći i pokazivanju brige i zajedničkog bola prema deci i porodicama sa Kosova i Metohije. Ovde se radi o ljudima i deci koja žive u nekim potpuno nenormalnim uslovima, u logoru. Ovde se radi o životu u strahu, ovde se radi o deci koja kad ulaze u reku ne znaju da li će ih neki podivljali terorista zasuti rafalom metaka.
Ovde se radi o ljudima koji su proterani sa svojih ognjišta, gde su kuće popaljene, koji žive na Kosovu i Metohiji, ali ne u svojim kućama, nego 50, 100 kilometara dalje, koji imaju imanja koja ne mogu da obrađuju. Ovde je to toliko jasno rečeno. Nema obrazloženja da mi treba da napravimo jedinstven sistem. Slažemo se, ali ne postoji izjednačavanje kad ti ljudi ne žive u jednakim uslovima kao ljudi u centralnoj ili čitavoj Srbiji.
Prema tome, priča o nekom sistemu je deplasirana, jer mi ne živimo u sistemu. Ova zemlja definitivno živi u haosu. Ne možemo govoriti da ćemo tu uvesti sistem. To je mali broj porodica, to je mali izdatak za budžet. To je manji izdatak od osnivanja jedne agencije, a mi svaki dan ovde neku osnivamo i pravdamo se kako je to malo, kako je to samo 30 miliona.
Danas 30 miliona, pa sada ovaj zavod koji će da košta 100 miliona, pa sutra agencija koja će da košta još 50 miliona, pa svaki dan po 30, 50 miliona, a teško nam je da odvojimo za hiljadu porodica i hiljadu dece neku pomoć, za one o koje se svet stravično ogrešio. Stravično su se ogrešili na Kosovu i Metohiji. Svet će to morati da nosi na svojoj duši. Nemojte i mi da budemo takvi. Dajte da mi pokažemo tu brigu. Ovo je nešto najobičnije, najmanje što mi možemo da napravimo.
Ne traži se ništa veliko, ne traži se da se optereti budžet. Daleko ga više opterećujete kroz taj zavod. Skinite onda ovaj zavod iz ovog zakona, uštedite tih 50 miliona. Stvarno, ako neke reči treba stalno da ponavljamo za ovom govornicom, to su: štednja, štednja, štednja, to je privreda, mala i srednja preduzeća, zemljoradnja, zapošljavanje mladih ljudi, ali ne u agencijama i zavodima, nego u proizvodnji.
Dame i gospodo, pred nama je jedan zakon za koji sada ne znamo ni ko ga je pisao. Izašli su i rekli da je to pisala prethodna vlada. Ako je pisala prethodna vlada onda ovoj vladi savetujem da ne prepisuje zakone prethodne vlade, jer znamo kako je ta prethodna vlada prošla. Da je valjala ne bi je narod skinuo na prethodnim izborima.
Ono što je u startu ovde jasno, to je ta disproporcija između želja i mogućnosti. S jedne strane je želja da ostanemo maksimalno solidarni, humani u društvu, a sa druge strane su mogućnosti ove zemlje, pad proizvodnje, zemlja je dovedena do privrednog kolapsa, bankrota, jer su radnici na ulicama i fabrike zatvorene, gde se porezi povećavaju i sve to predstavlja jedan stravičan namet.
Da li vi, u stvari, od drveta ne vidite šumu? Onda neko kaže da je sve jedna teška demagogija, jedna priča o tome da sada kroz jedan zakon o socijalnoj zaštiti pokažemo kako smo, tobož, društvo koje ima neku perspektivu i da će tu svoju perspektivu pokazati na socijalno ugroženim ljudima. Ta demagogija očigledno ne može da prođe, pogotovo što već u startu vidimo jednu apsurdnu situaciju da se ponovo osnivaju neke agencije.
Ovo se doduše ne zove agencija, ovo se zove zavod za socijalnu zaštitu. Ponovo idemo sa jačanjem birokratije i administracije i ponovo treba neko da odvoji i zaradi silne pare da bi plaćao sada zapošljavanje nekih novih administrativaca koji će nešto da prate, beleže, notiraju i vrše neke evidencije. U ovoj zemlji očigledno ćemo smanjiti broj zaposlenih radnika, ali ćemo imati ogromno povećavanje broja evidentičara u Srbiji.
Bile bi možda neke stvari ovde i prihvatljive da nam se već ne pojavljuje priča da će ovaj zakon koštati 110 miliona mesečno. Milijarda i po godišnje. Gospodo, te pare neko mora da zaradi. Te pare treba da zarade ovi ljudi koji danas na 35 stepeni skidaju žito, boreći se za svako zrno. Te pare treba da zarade radnici, koji su danas u Srbiji socijalno ugroženi time što ne dobijaju plate ili primaju plate koje više predstavljaju socijalnu nadoknadu nego neku realnu nadoknadu za njihov rad.
Prema tome, ovde ima dosta kontradiktornosti; priča se da ćemo povećati socijalnu pomoć u nekim opštinama od 122 opštine, tako što će osnovica biti prosek ličnog dohotka u Republici Srbiji. U redu, to se apsolutno prihvata, ali morate onda otvoreno da priznate da će se smanjiti socijalna pomoć u onim opštinama gde je prosečni lični dohodak veći nego što je prosečni lični dohodak Republike. To je valjda svima jasno. Zašto bežite od toga da to kažete?
Nemam ja ništa protiv, i treba da se poveća socijalna pomoć u Ivanjici, ali imam protiv da se u Kikindi zbog toga smanji socijalna pomoć. To onda nije solidarnost, nego smanjivanje socijalne pomoći za određene ljude koju je ta opština u stanju da plati.
Ministar je još ovde izneo, što se već polako provlači kao jedna teška demagogija, da će sada direktori pisati neke programe i na osnovu tih programa, njihovog kvaliteta, rada itd. biraće se direktori u socijalnim ustanovama. Gospodo draga, biraće se i dalje kako ih i sada birate - po političkoj pripadnosti; politizacija svega, pa čak i u socijalnim ustanovama, dostigla je apsolutni maksimum. Čak i ovaj ministar nije to postao zato što je pisao neki program, nego zato što je stranka kojoj on pripada član koalicije.
Da ne bude sve tako strašno, ja ću reći da postoji nešto pozitivno u ovom zakonu. To je pokušaj jačanja i razvoja hraniteljstva u Srbiji. To je stvarno pozitivno u odnosu na sve ovo što smatram da je negativno; ne vidim zbog čega bi neko pristao da glasa za novu birokratsku instituciju, koju vi sada zovete zavod za socijalnu zaštitu, i prihvatio da se od ovako posrnule privrede, posrnule poljoprivrede, od ovoliko osiromašenih radnika i seljaka uzmu dodatni porezi da bi se finansirala neka administracija.
Dame i gospodo, podneo sam amandman na član 2. koji podrazumeva brisanje tog člana i jasno je da funkcija ovog amandmana u svakom slučaju nije nikakva opstrukcija, niti neka politička promocija. Ovde se radi o tome da smo mi principijelno protiv agencija. Da ste vi prihvatili amandman na član 1, onda amandman na član 2. ne bi ni bio potreban.
Jednostavno želimo da zaustavimo ovu maniju stvaranja agencija, s obzirom da je ova zemlja pretvorena u zemlju nekih agencija, gde se zatvaraju fabrike, otvaraju agencije, gde se proizvodnja gasi, a jača birokratija.
Želimo da ukažemo da je sve ovo što treba da radi ova agencija moglo da radi ministarstvo.
Druga je stvar što sada neko hoće da kaže da je do sada rad nekih državnih institucija koje su bile učesnici u stečajnom postupku bio vrlo loš. Ako je to bio loš rad, onda taj rad treba popraviti, a nikako dodavati neke nove birokratske aparate, pogotovo što niko ne može da opravda da će ova agencija koštati 30 miliona dinara, i onda neko izađe i kaže - pa to je mala agencija, ona košta samo 30 miliona dinara, plus donacije.
To su stvari potpuno jasne, a ono što je najvažnije je stvaranje te paralelne države; pokušaj da vi sada obučavate stečajne upravnike, a govorite kako su krali, malverzacije i tako dalje, a sada kada ih obučite, bojim se da će posle upravo zbog toga sve fabrike otići u bankrot.
Dame i gospodo narodni poslanici, podneo sam amandman na član 18. i to je principijelno pitanje. SRS je u principu protiv osnivanja agencije. Neko je izgleda pogrešno shvatio da će se osnivanjem agencija rešiti svi problemi u nekoj oblasti i zbog toga danas u Srbiji imamo ogroman broj agencija i predloge zakona o agencijama koje nas još čekaju. Mislim da je to specifičan vid birokratizacije društva i u ovoj zemlji u kojoj se sve zatvara jedino se otvaraju agencije i nevladine organizacije.
Prema tome, finansiranje iz budžeta takvih agencija ili nevladinih organizacija je još jedno dodatno opterećenje, a sa druge strane, ne dobijamo ništa u nekom kvalitetu, jer uvek tu ide neka priča - sa osnivanjem agencija imaćemo neku koncentraciju znanja, pameti, odgovornosti i sve će krenuti nabolje. Ništa neće krenuti nabolje, jer ako nismo u stanju da rešimo problem nerada državnih organa, ako nismo u stanju da rešimo problem nekvalitetnog rada u trgovinskom sudu, onda isto to nećemo postići ni osnivanjem agencije.
Šta je tu u suštini značajno? Očigledno je da agenciju kontroliše Ministarstvo. Ako agenciju kontroliše Ministarstvo, zbog čega ono ne može da radi to što treba ta agencija da radi. To je principijelno pitanje i želimo da ukažemo da u ovoj zemlji sve više ljudi hoće nešto da savetuju, popuju, rukovode, određuju, a malo hoće da rade.
Gde god se pojavi agencija, smatramo da je to još jedan namet na budžet države, a kvalitetno se ništa ne dobija.
Dame i gospodo narodni poslanici, vi pred sobom imate tekst zakona. Nažalost, kod vas koji podržavate ovu vladu je ili zatvoren taj tekst zakona, ili čitate novine, ili ne pratite ovo o čemu pričamo. Zašto vam to govorim?
Ako pročitate amandman na član 7. koji se odnosi na član 23. osnovnog zakona, videćete da mi u tom amandmanu praktično menjamo samo reč "zavod" rečju "komisija" i ne sporimo da te poslove koji se propisuju članom 23. treba obavljati.
Znači da treba obavljati stručne poslove vezane za vrednovanje rada nastavnika, vaspitača, stručnih saradnika, proveru rezultata ostvarenosti propisanih ciljeva i zadataka obrazovanja i vaspitanja na republičkom nivou, usaglašenost sistema vrednovanja i osiguranja kvaliteta obrazovanja i vaspitanja sa evropskim. Mi smo to precizirali sa sveopštim uporednim sistemima itd.
Mi ne sporimo da ti poslovi treba da se obavljaju. Naša koncepcija je da to rade komisije. U tom članu ste rekli da savet obrazuje komisije i tu je tačka. Nije rečeno povodom čega te komisije, šta te komisije rade. Organizuju se neke komisije, kojima se ne daje posao koji će raditi, pa kada im se već ne daje posao, zašto im ne prepustiti ovaj posao.
Nije ovo što je nabrojano veliki posao da ga ne može raditi jedna komisija i nije ovo posao zbog koga se mora osnivati zavod. Zavod je suviše glomazna institucija i mnogo košta. Da ste samo prihvatili, ako niste hteli onu komisiju pošto je podrazumevala četiri centra, da se makar ukine ovaj zavod za vrednovanje kvaliteta obrazovanja, a da se umesto njega osnuje komisija u okviru saveta koja će ove poslove završavati, bili biste u mnogo boljoj situaciji pri sprovođenju ovog zakona.
Mi smo dobili objašnjenje od ministra da neke amandmane ministarstvo nije moglo da prihvati zbog međunarodnih usklađivanja programa sa Evropom. Valjda nam je jasno da možemo papirom uskladiti sve naše zakone sa Evropom i time uopšte ne možemo sebe deklarisati kao državu koja će ući u Evropu ruku pod ruku sa svim onim čime raspolaže Evropa.
Ne vredi nam usklađivati zakone ako ne podignemo privredu, standard i uopšte kvalitet obrazovanja do tog nivoa da budemo prihvatljivi za Evropu. Zakon je lako napisati, zakon je papir, ali sprovesti zakon, iškolovati mladu generaciju, to je drugo.
I ne zaboravite da sada u školu polaze ljudi koji će za 20 godina sedeti ovde gde mi sedimo, ljudi koji će sutra voditi državu, raditi u određenim ministarstvima.
Od toga koliko ih mi i na kakav način, kakvim zakonima sada uredimo, taj sistem obrazovanja i vaspitanja kroz koji treba da prođu, zavisiće kako ćemo u budućnosti u ovoj državi, možda kao penzioneri, živeti, i u kakvoj će državi živeti naša deca.
Molim vas da razmislite još jednom bar kada budete glasali o nekim amandmanima, da razmislite o onim amandmanima koje smo podneli, pre svega na član 2. koji se odnosi na član 10, da bar ove ingerencije koje ste dali zavodu za vrednovanje kvaliteta obrazovanja i vaspitanja preuzme jedna stalna komisija koja bi radila u sastavu saveta, čime ne bismo dodatno opterećivali budžet i stvarali ogroman broj ustanova.
Pogledajte u amandmanu, ni jednu od ove tri osnovne stvari kojima treba da se bavi zavod nismo izbegli, i njima bi se bavila komisija. Jedino smo u nekim stvarima reč "evropski" zamenili rečju "sveopšti" i u prvom stavu ovog zakona smo brisali "aktom o osnivanju i statutom". Prema tome, stvarno nije naša želja da na bilo koji način sprečimo donošenje ovog zakona. Mi to možda nećemo moći da uradimo, nego je naša želja da pokušamo da vas ubedimo da glasate za neke od ovih amandmana, a verujte da će to koristiti i deci i nama.
Dame i gospodo, ne ulazeći sada u ove probleme građevine, koji se ovde već satima raspravljaju, želeo bih da kažem da ne osporavamo nameru predlagača da u jednoj oblasti popravi delimično nešto što se danas u Srbiji zove ozbiljna kriza morala, korupcija i kriminal koji vlada ovom zemljom. Nije sporno da je kriza morala i korupcija način ponašanja, nažalost, u Srbiji, od samog vrha vlasti, pa do običnih životnih potreba ljudi.
Prema tome, mi samo želimo da ukažemo da poslednje tri godine u Srbiji dolazi do strašnog bujanja krize morala, korupcije i kriminala i da je to posledica, pre svega, postrevolucionarnog perioda sa jedne strane, a sa druge strane da se radi o totalnoj politizaciji svih životnih funkcija i svega što se dešava u ovoj zemlji.
Ovo što sada želimo da napravimo ovim zakonom je vrlo malo ili ništa i u praksi praktično nesprovodljivo, bez rezultata, jedan demagoški zakon koji treba da pokaže da ova vlada hoće nešto da radi u tom cilju, ali suštinski ništa ne doprinosi. Ona je trebalo u startu da dokaže svoju želju da depolitizuje stvari, da se bori protiv moguće korupcije, samim tim da u ministarstva uvede kontrolu drugih partija.
Odlukom da ministarstva budu strogo politička, u smislu da samo jedna stranka rukovodi nekim ministarstvom, ova vlada pokazuje da nema želju da se bori protiv korupcije i da ispravlja neke, u prošlosti nagomilane, probleme. Zbog toga depolitizacija društva treba da krene od početka, u stvari prvi korak bi trebalo da bude borba protiv ovoga što se zove jedno veliko društveno zlo.
Ne mogu da shvatim zbog čega predlagač nije prihvatio moj amandman na član 36. koji u stavu 2. predlaže ono što smo već rekli i što je osnovni cilj, da nešto popravimo u ovome, da postoji u Republici samo jedan odbor koji se bavi rešavanjem sukoba interesa. Znači, to je već prihvaćeno, a predlagač ponovo ne prihvata i amandman ostaje odbačen. Nije mi jasno da li je to previd ili nije ni pročitano.
Dame i gospodo narodni poslanici, revolucija koja je počela 5. oktobra očigledno još uvek traje, samo su namere, odnosi malo drugačiji. Trenutno je na delu sukob unutar revolucionara oko podele plena. Sve je počelo tog  5. oktobra, kada je jedna grupa, krizni štab na čelu sa komandantom Dinkićem upao u Narodnu banku, sa čarapom ili bez čarape, neko kaže sa dugim cevima, puškom ili gitarom, zauzeo Narodnu banku. Šta je on uperio u one ljude, ne znamo da li pušku ili gitaru, ali je činjenica da je Narodna banka pala i da su je tog dana zauzeli.
Međutim, kada su se sveli računi i napravili bilansi, kada je počela raspodela ko je dobio više ili manje, gospodin Đelić sa onom vladom i onom manjinskom skupštinom očigledno je izvršio novi taktički udar, i to sa nekim dalekometnim karticama, prekomorskim uspeo je da sruši tadašnjeg guvernera Narodne banke i da postavi gospođu Kori Udovički, koja se pokazala kao vrstan stručnjak za rudarstvo i pregovore sa rudarima, a i ekspert finansijski u savetu penzionera, da im objasni kako na jednostavan i lak način da dođu do para i tako plate struju. Postavljena je Kori Udovički, za koju predlagač danas kaže da ona nikad nije bila guverner.
Međutim, nastavlja se taj sukob unutar revolucionara i dolazimo u situaciju da sada gospodin Dinkić, koristeći ovu situaciju u kojoj se nalazi pod pritiskom nove koalicije i nove vlade, a sve na temelju revanšizma, osvetničkih međusobnih sujeta koje vladaju između njega i Đelića, ruši sadašnjeg guvernera. Sve bi to bilo vrlo smešno da nije previše tragično, da ova naša sudbina nije tragična kakva jeste. Revanšizmi, sukobi, međusobno udaljavanje, pretnje, osvetnička vlada smenjuje osvetničku, osvetnička skupština smenjuje osvetničku.
Ono što je za SRS ovog momenta važnije od svega, to je da dokažemo da ovo nije legalno, da se ovako ne može birati guverner, da kažemo da ova zemlja nema ni predsednika, ni predsednika vlade, imaće guvernera, da pitamo - zbog čega je bitnija ovog momenta ljudska sujeta, da se nekome dokaže kako on može da izvrši smenu, nego da se krene u jednu pravnu državu i demokratizaciju društva.
Ne može se birati guverner koji je bio viceguverner, a da se o njegovom radu na mestu viceguvernera ništa ne kaže. Ne može se birati guverner, a da se ne ispita i ozvaniči istina o Nacionalnoj štedionici. Ne može se birati guverner dok se ne razjasni sve ono što se dešavalo u Narodnoj banci, za koju inspektori kažu da je tim koji je doveo Dinkić zatvorio sve prilaze i da se uopšte nije moglo znati kako dolaze pare od donacija i na koje račune se pare troše.
Prema tome, u ovim vremenima, ono što je sigurno, 1989. kada su Rumuni uhapsili Čaušeskua i odmah ga streljali, Evropa je rekla - ako je to početak demokratizacije i stvaranja pravne države, od toga neće biti ništa. Neposredno posle 5. oktobra ovde u Skupštini smo rekli - ako je ono početak stvaranja pravne države i demokratizacije, od toga neće biti ništa. Nalazimo se opet na početku i opet vam kažemo, sad ovim drugim - ako je ovo početak pravne države i demokratizacije, ni od ovoga neće biti ništa. Ovakva koalicija, koja se zasniva na ucenjivanju, na međusobnim kalkulacijama, biće toliko kratka da neće niko stići ni da se okrene.
Dame i gospodo narodni poslanici, Vlada Srbije nam je predložila ovu deklaraciju o kojoj danas raspravljamo i očekuje od nas da je mi prihvatimo. Koliko možemo verovati na reč Vladi Srbije, koliko možemo verovati u iskrenost ovog teksta, koliko uopšte možemo verovati da je to stvarno od srca pisano i da je to nešto što je sada sazrelo i možda se stvorila jedna kolektivna svest, možda u Vladi, da se nešto na Kosovu mora uraditi. Možda je ovo samo posledica jednog događaja, jednog novog streljanja đaka u Srbiji, jednog ubistva, terora koji traje već duže vreme.
Da li možemo verovati Vladi koja je odbijala da raspravlja o Kosovu dve godine, koja je ubedila Srbe na Kosovu da izađu na izbore i daju legitimitet terorističkoj vlasti na Kosovu, terorističkoj vladi, terorističkoj skupštini i svima onima koji su posle bombardovanja NATO-a skinuli uniforme, obukli odela i postali politički faktor na Kosovu. Koliko možemo verovati Vladi koja je formirala povratak, koja ništa drugo ne radi nego obilazi sahrane i izjavljuje saučešća.
Međutim, na stranu sada to. Danas ne treba da bude vreme velikog preispitivanja nekih grešaka koje je ova vlada, ili prethodna ili neka druga sprovodila. Sigurno je da treba ozbiljno politički napraviti genezu svega onoga što se događalo na Kosovu.
Problem Kosova i Metohije nije od juče. To je najveći zločin koji je međunarodna zajednica uradila na bilo kom prostoru. Problem traje decenijama. Taj problem je nastao kada su Šiptari prelazili granicu u zaprežnim kolima, sa svom bulumentom, njima smo davali sve što je bilo potrebno, i smeštaj, i hranu i obezbeđivali sve. Vraćeno nam je mecima, vraćeno nam je ubijanjima. Da li je Ranković mogao to da uradi? Nažalost, mnogi srpski političari su tada stali protiv toga. Da li je Milošević 1991. mogao to da uradi? Svakako je mogao, međutim, i on je bio popustljiv i Kosovo mu je služilo samo za izbore i za dobijanje izbornih političkih pobeda.
Prave iskrenosti i u nacionalnoj politici, ni tada, ni pre toga uopšte nije ni bilo, a nema je ni danas.
Šta se danas dešava na Kosovu i Metohiji? Stranke DOS-a odlaze tamo i formiraju opštinske odbore od dva-tri člana. Na televiziji čujemo kako je Alternativa formirala opštinski odbor, pa je drugi formirao, pa treći i to sve upotpunjuje psihotičnu sliku političke situacije u Srbiji.
Da li smo ponovo razjedinjeni, potpuno, čak tamo, gde nikako ne bi smeli biti razjedinjeni. Šta su mediji radili za sve ovo vreme? Posle rata, posle bombardovanja, posle agresije i svega onoga što su kupljeni političari sa Zapada radili na Kosovu? Ričard Holbruk se izuvao tamo da se slika sa šiptarskim teroristima, isključivo da bi dobio pare, jer neka se niko ne zanosi, plaća se krvavim novcem koji albanska mafija dobija od droge, plaća te tzv. demokrate sa Zapada koji šire poštenje, i pravdu i istinu u svetu. Niti ima pravde, niti ima istine, sve je u funkciji podmićivanja i plaćanja svih onih koji su odlučivali kada je trebalo da se bombarduje i otima Kosovo.
Šta su mediji u Srbiji radili? Puštaju se Nataše Kandić, Sonje Biserko, koje su pljuvale po Srbima sve ove godine, dve-tri poslednje. One su imale medijski prostor maksimalan i za sve su bili optuživani Srbi, za sve su bili Srbi krivi. Sada ih nema da se jave i da pitaju ko je pucao u srpsku decu koja su se kupala u Goraždevcu. Gde su te gospođe, gde su te nevladine, humanitarne organizacije, gde su ti da pitaju koliko je hiljada nedužnih ljudi ubijeno u svojoj zemlji. Da li smo mi to stanari u sopstvenoj kući?
Postavlja se pitanje šta nam je sad činiti. Ono što je neophodno po tačkama ću pokušati da dam kao svoj sopstveni predlog i predlog SRS, normalno.
Pod jedan, mislim da Srbi, srpska nauka, srpska politika, srpska dijaspora moraju definisati minimum nacionalnog interesa i nacionalnu strategiju i oko toga se mora stvoriti konsenzus za sva pitanja.
Ne možemo dočekati, a nažalost mi u Vojvodini, tj. nažalost Kosovo je za nas u Vojvodini jedan primer čega treba da se pazimo, šta treba da činimo da se nama ne desi da sutra pišemo deklaracije na severu Vojvodine. Juče je u Kanjiži opština izglasala da se Kanjiža naziva Mađar Kanjiža. Da li je srpska vlada reagovala? Nije. Kao što nije reagovala ni kada je reč o okupljanju opština na severu Vojvodine po teritorijalno američkom principu, nije reagovala jer su potrebni glasovi Saveza vojvođanskih Mađara da ne padne Vlada.
Da li ćemo održavati Vladu na takav način da bi plaćali i davali ustupke autonomaškoj politici u Vojvodini; da li autonomaši u Vojvodini u stvari predstavljaju najveću podršku šiptarskim separatistima? Dokle će se to tolerisati?
Dame i gospodo, danas na 35 stepeni Celzijusovih, sa viškom energije, ova vlast smenjuje ministra energetike i rudarstva. Vi kažete da ne smenjujete ministra nego postavljate guvernera. Ima i druga varijanta, a to je da smenjujete gospodina Dinkića a postavljate guvernera. Treća varijanta je da smenjujete gospodina Dinkića i gospođu Kori Udovički, a na mesto guvernera Narodne banke Srbije postavljate Vladu Srbije, Međunarodni monetarni fond ili postavljate možda politbiro DOS-a.
Ovo je varijanta u kojoj najviše gubi Srbija i najviše gubi nezavisnost Narodna banka Srbije.
Gde nalazite sve te eksperte, kako vi to kažete, belosvetske eksperte, koji u isto vreme mogu da budu i ministri rudarstva, i guverneri Narodne banke? Da li je negde u svetu ikada bilo da jedna ista osoba može da bude i ministar rudarstva i guverner Narodne banke? Kakvi su to eksperti opšte prakse?
Poznato nam je da se gospođa Kori Udovički slikala sa šlemom na glavi. Sada je samo pitanje da li će sa tim šlemom ući u Narodnu banku? Kada je već gospodin Dinkić u Narodnu banku mogao da uđe sa puškom, možda i gospođa Udovički može da uđe sa šlemom.
Karakteristično je da smenjujte ženu taman onda kada je počela kvalitetno da radi u Ministarstvu rudarstva i energetike i da daje neke rezultate. Uspela je da za cenu struje, koja je trebalo da bude 20% veća, izdejstvuje kod Međunarodnog monetarnog fonda da poveća za 15%. Na taj način je ipak sprečila da mnogim ljudima bude isključena struja.
Imam utisak da su ljudi u Srbiji sami počeli da isključuju struju, tako da njen uticaj tu uopšte nije bitan. Šta će ljudima danas u Srbiji struja? Sada je leto. Dugi su dani, verovatno je da svetslost nije potrebna.
Bitno je to da mislim da su je penzioneri poslušali i počeli su da prodaju stanove kako bi platili struju. Država tu ima dvostruku korist, s jedne strane dobija porez za prodaju tih stanova, a s druge strane dugovi za struju od strane penzionera se isplaćuju. Ima još nešto što možda i nije tako pozitivno, a to je da zbog teške situacije mnogi penzioneri, što je jedna epidemija u Srbiji, izvršavaju samoubistvo. Međutim, oni su srećni jer uspevaju da plate struju i odu da skoče sa neke terase odnosno balkona.
Ono što je bitno u nekoj autobiografiji, koju je napisala gospođa Udovički, jeste da je radila, da je bila predstavnik Međunarodnog monetarnog fonda u nekim zemljama i da je rešavala probleme monetarnog sektora i to u Zimbabveu, Mozambiku, Obali Slonovače ili ne znam sve gde. To je veoma važno njeno iskustvo, koje će ovde moći da prenese, jer ste ovu zemlju doveli do nivoa Bijafre, pa će to iskustvo iz Afrike moći da prenese ovde, u Srbiju.
Međutim, ima i onoga što definitivno mislim da nije dobro, a to je da mi nikakav program gospođe Kori Udovički nismo videli. Možda je vreme da počnemo da biramo programe, a ne da biramo ljude. Možda bi iz tog njenog programa mogli mnogo toga da naučimo i shvatimo, možda da zaključimo da bi žena baš bila prava za to mesto. Zašto tog programa nije bilo? Kako se ona našla na sednici Odbora za finansije, kako je bila prisutna sednici Odbora za finansije, na kome je tek trebalo da se određuju kandidati? Ona je tamo već bila prisutna i znala je da će biti kandidat. Ko te ljude postavlja? Ko ih bira? Kako se biraju?
Bitno je da ćete imati situaciju da u isto vreme imate ministra rudarstva i guvernera Narodne banke. Kada podnese ostavku, ona će, po Zakonu, obavljati dužnost ministra rudarstva i energetike dokle god se ne izabere drugi ministar. To je momenat koji je apsolutno nespojiv sa funkcijom guvernera Narodne banke Srbije.
Dame i gospodo, ispred SRS podneo sam amandman na član 3. i to na stav 2. koji glasi: "Javne izvore, u smislu ovog zakona, čine sredstva iz budžeta Republike Srbije, budžeta jedinice teritorijalne autonomije i budžeta jedinice lokalne samouprave, odobrena za finansiranje redovnog rada političkih stranaka i troškova izborne kampanje".
Amandman glasi da se iza reči "samouprave" stavlja tačka, jer ovaj tekst koji dalje sledi "odobrena za finansiranje redovnog reda političkih stranaka i troškova izborne kampanje" apsolutno nije potreban, pošto je ovim zakonom to već regulisano.
Prema tome, amandmanom je predloženo da se preostali deo ovog teksta briše, da se ne bi pojavila u praksi mogućnost da lokalna samouprava sama određuje i odobrava neka sredstva, pa na taj način eventualno pojedine stranke eliminiše.
Takođe, u stavu 3. posle reči "članarina" dodaju se reči "prihodi od redovnog reda političke stranke utvrđeni statutom stranke".
Mora se uzeti u obzir da postoje stranke koje imaju jako veliki broj članova i mogućnost zarade na drugi način. Prema tome, ne treba isključiti mogućnost stranci da do sredstava dolazi, znači, nekim redovnim radom.
Ovde se u stavu 3. isključuje ta mogućnost, ostavlja se samo strankama da je ono što im država, eventualno, odredi jedini izvor njihovih prihoda i uskraćuje se mogućnost stranci da sama zarađuje sopstvena sredstva.
Dame i gospodo, danas je 15. juli i uskoro će biti tri godine od Oktobarske revolucije, i danas po hitnom postupku na vanrednom zasedanju biramo komisiju za lustraciju ili, kako ste je nazvali, Komisiju za ispitivanje odgovornosti za kršenje ljudskih prava.
Ne znam šta se čekalo, ako ste to već hteli da uradite, šta se čekalo tri godine, ili se približavaju izbori, pa je sada došlo vreme da polako vi preuzimate pozicije, i na taj način eliminišete neke svoje političke protivnike. I ako već ne možete političkom voljom građana, kvalitetom, popularnošću, znanjem, rezultatima vaše vlasti, onda bar da to ostvarite tako što ćete neke ljude skloniti i onemogućiti ih da učestvuju u političkoj borbi.
Koja je u stvari vaša razlika, i ovih komunista, iste neke slične oktobarske revolucije u Rusiji; razlika je jedino što su oni znali odmah da zbrišu svoje političke protivnike nemilosrdno, a vama je bilo važnije da dugim cevima upadate i otimate banke, preduzeća, carine i da na takav način ostvarite svoju vlast.
Prema tome, mi smo došli sada u poziciju da neke minorne partije predlože zakon koji ste usvojili, a sada birate komisiju, birate inkvizitorsku komisiju koja će raditi opet po volji i odlukama političke vlasti. Šta nam se dešava zbog toga? Dešava nam se da u predloženoj komisiji neki ljudi, pre nego što vi usvojite tu komisiju, već podnose ostavke.
Da li je to neozbiljno ili je to način vladavine danas u Srbiji, ali je stravično da i sudija Vrhovnog suda, žena, ne bude uopšte informisana da će biti član komisije za lustraciju. Žena da izjavu, radi se normalno o Vidi Petrović-Škero, da je putem medija saznala da je član komisije za lustraciju. Ovde se putem medija saznaje i kada je Skupština Srbije, pa se saznaje i ko je član koje komisije. Ljudi se ne konsultuju, nego se putem medija obaveštavaju da su članovi toga i toga. Ako ne prihvate, onda se već vrše određeni drugi metodi, ucene, pritisci, ovo što je danas sastavni deo današnjice u Srbiji. Žena izjavljuje da zakon nije dovoljno precizan da bi ona kao sudija učestvovala u takvoj komisiji.
Međutim, ovde se sada ponovo podnose neke druge ostavke, tako da ova komisija koja je predložena očigledno neće biti. Da li je sada odgovorno i da li je u redu ovo što se u takvoj komisiji glasa? Da li ovde glasamo o ljudima koji su već podneli ostavke? Prema tome, dali ste nam članove, njihove stručne, naučne kvalitete.
Za ovakvu komisiju bilo je važnije da date neke njihove moralne kvalitete. Trebalo je da napišete koji su sve ovde članovi Rotari klubova, koji su članovi nekih sekti itd, jer ovde je očigledno moralni lik člana ovakve komisije daleko važniji od njegovog stručnog lika. Očigledno neki ljudi će na ovaj način srušiti svoj stručni, naučni i moralni kredibilitet da učestvuju u svemu tome. Oni će pod pritiskom politike, za buduće vreme, ukaljati sve ono što su stvarali možda decenijama.
Dame i gospodo, ispred Srpske radikalne stranke podneo sam amandman na član 22. da se stav 3. briše. Stav 3. glasi: "Poslove iz stava 1. ovog člana Nacionalna služba, odnosno agencija obavlja u zemlji i u inostranstvu".
Znači, radi se o posredovanju u zapošljavanju, u smislu ovog zakona, a posredovanjem se smatraju poslovi i mere kojima se uspostavljaju veze između lica koje traži zaposlenje i poslodavca u cilju zasnivanja radnog odnosa i zaključivanja ugovora o obavljanju privremenih i povremenih poslova. Ovo se pre svega odnosi na zapošljavanje u inostranstvu.
Dva su razloga zbog čega mislim da je ovaj amandman prihvatljiv. Prvo, što je u članu 2. tačka 6. već predviđeno posredovanje za rad u inostranstvu. Prema tome, nije potrebno u članu 22. to ponavljati, a drugo, zato što ne mogu sada da shvatim ažurnost i želju Vlade da toliko posreduje, čak i da otvara agencije koje će plaćati u inostranstvu, da bi se naši mladi ljudi zapošljavali u inostranstvu.
Koliko se sećam pre tri godine ovde se na sva zvona lupalo i pričalo kako će se svi zaposliti u Srbiji, kako će ovde teći med i mleko, kako će se povećati proizvodnja. Čak je jedan političar rekao da će se i Nemci zapošljavati ovde, da će dolaziti svi živi nezaposleni iz Evrope da se zaposle u Srbiji.Posle tri godine odjednom pred nama je zakon koji pokazuje da se na administrativni način pokušava da se smanji broj nezaposlenih, koji se iz dana u dan povećava.
Prema tome, jedna priča od pre tri godine o zapošljavanju Nemaca i svih nezaposlenih po svetu očigledno je bila farsa i laž. Nažalost, mladi ljudi, u koje se toliko pre tri godine klelo i govorilo kako je strašno što iz ove zemlje oni odlaze u inostranstvo, kako je ova zemlja beznađe, da će sva mladost Srbije otići, još više odlaze posle tri godine i padaju u nesvest ispred ambasada Nemačke i Amerike.
Sada se postavlja pitanje: zašto oni u tom i toliko broju odlaze u novoj dmeokratskoj državi i novoj demokratskoj vlasti? A odgovor vidimo kroz restriktivnost ovog zakona koji sada traži od njih kada završe fakultete, da čiste ulice mašinski inženjeri ili neki drugi inženjeri, a lekari da budu portiri, pravnici da rade poslove čistača. Sve je to tragična priča jednog potpuno pogrešnog shvatanja i potpuno pogrešnih ciljeva ili očigledno želja da svi fakultetski obrazovani ljudi, akademski građani odu, a ovde će vladati ponavljači.
Dame i gospodo narodni poslanici, na član 5. podneo sam amandman koji glasi da se član 5. briše. Član 5. govori o tužiocu, specijalnom tužiocu za ratne zločine, kojeg bira Narodna skupština. Normalno, tražim da se taj član briše, kao i svi ostali članovi. Podrazumeva se da je ova zemlja i do sada imala svoje pozitivno zakonodavstvo kada su u pitanju ratni zločini ili zločini protiv humanitarnog prava, protiv čovečnosti.
Prema tome, kome je potrebno da ponovo biramo neke specijalne tužioce, specijalna tužilaštva, da ovaj narod koji gladuje u ovoj državi plaća sada nove, duplirane organizacije i organe?
Koji su razlozi zbog kojih se donosi ovakav jedan zakon danas, kad svi znate da do 1. jula ova država treba da potpiše bilateralni sporazum sa Amerikom o neisporučivanju američkih građana Međunarodnom krivičnom sudu? Ako do 1. jula ne potpišemo bilateralni sporazum, Amerikanci će ukinuti pomoć, izvršiće pritisak, uvesti sankcije. Sve to govori o poštenju međunarodnog faktora, o poštenju Amerike koja ne priznaje Haški tribunal.
Da li je ovo neki novi Haški tribunal u Srbiji da li je ovo neko novo suđenje Srbima, sad na svojoj teritoriji, za neke izmišljene ratne zločine? Da li je ideja i želja ove vlade, ova servilnost i poniznost, u stvari vezana sa novim izborima? Da li se traži pomoć i podrška međunarodnog faktora preko ovog zakona, da se mnoga zla koja su naneta za tri godine sakriju i ponovo dobije podrška građana, kroz kampanju i manipulaciju, za neku novu vlast?
Da li ćemo govoriti o ratnim zločinima nanetim od strane NATO pakta? Svaki ispaljeni metak sa osiromašenim uranijumom je ratni zločin. Svaki ispaljeni metak i bomba koja je u sebi nosila radioaktivnu materiju je ratni zločin. Da li će se pokrenuti postupak za suđenje za takve ratne zločine? Priča se ovde kako će se suditi i strancima, kako će se hapsiti Tači i Haradinaj. Zašto ih sad ne hapsite, zašto ne nabijete čarape na glave ovoj policiji i pošaljete da ih uhapse, znate gde su, ili ćete hapsiti Šljivančanina i druge srpske heroje?
Ko, u stvari, vama više veruje? Problem je jedino što vi za te obmane, poput ovakvih zakona, sami počinjete da verujete u te laži i obmane koje želite da servirate sopstvenom narodu.
Prema tome, ovde je na delu jedna neprincipijelna koalicija onih koji su bombardovali ovu zemlju i onih koji su bili bombardovani. Nažalost, ti koji su bili bombardovani zarad sopstvene vlasti prodaće i sopstveni narod i sopstvenog oca.
Dame i gospodo, ispred Srpske radikalne stranke podneo sam amandman da se u članu 15. - organizator je dužan da obezbedi da se sportska priredba povećanog rizika održi u sportskom objektu koji ima i onda se ovde nabraja 12 tačaka - brišu tačke 2), 5) i 7). Obrazložiću logiku zbog koje želim da se ove tačke brišu, jer stvarno se ne uklapaju. Moramo voditi računa da mnoge priredbe, od savezne utakmice, mogu da se smatraju da su sa povećanim rizikom ili da ih takvom savez proglasi, a tada po tački 2) treba da imamo odgovarajuće ograde za sprečavanje ulaska gledalaca na sportske terene.
Gospodo, mnoge fudbalske ili sportske ekipe nemaju ni patike za te mladići, ni lopte, ni mreže, bez para su, a mi ih ovde obavezujemo da prave ograde za sportske terene. Jednostavno, to je nemoguće. Ako sada organizator, da bi izbegao sankcije po ovom članu zakona, odvede dva seoska kluba u neki grad da tamo igraju fudbal ili da igraju neku sportsku priredbu, onda su ti troškovi toliki da oni to neće moći da sprovedu.
U tački 5) pominju se odgovarajuća sedišta koja se ne mogu odvaliti samo korišćenjem fizičke snage. Ovde je predlagač zakona odvalio jednu veliku glupost, jer šta to znači sedište koje ne može da se odvali. To znači da su sva sedišta betonirana, a Evropa je obavezala fudbalske ili druge sportske ekipe da sedišta imaju po tačnom broju, sa plastičnim podmetačima, koji treba da služe nekoj kulturi življenja.
Šta znači odvaljivanje nekih sedišta? Pogotovo u nekim seoskim sportskim klubovima gledaoci donose svoje stolice da bi mogli da gledaju utakmice, a ne da ih mi obavezujemo da imaju betonirana sedišta koja ne mogu da odvaljuju.
Tačka 7) je još smešnija. Ovde se govori o tehničkoj opremi za prećenje i snimanje ponašanja gledalaca na sportskim objektima. U nekom ranijem komunističkom vremenu, u nekoj ranijoj komunističkoj vladi bilo je praćenje, ali su to pratili ljudi. Oni su se sakrivali iza nekog drveća, ispred crkava ili negde i pratili su, zapisivali su neke ljude koji dolaze, odlaze; oni su bili zaduženi za praćenje i snimanje, a sada verovatno ova vlada je malo usavršena, ona predlaže tehničku opremu, kamere na seoskim klubovima, da snimaju gledaoce šta rade. Sve u nekoj funkciji snimanja, praćenja, opet smo ušli u priču koja se sprovodi ne samo u životu, u državi među političarima, nego čak i među gledaocima na sportskim priredbama.
Prema tome, tehničku opremu koja je izuzetno skupa neće moći da obezbede daleko veći sportski klubovi.
Najsmešnije od svega je ovo što piše - u stavu 4. uslove iz stava 1. ovog člana dužan je da ispuni organizator drugih sportskih priredaba. Znači ne odnosi se samo na povećani rizik. Sada se odnosi na sve druge sportske priredbe i utakmice, gde treba sve ovo da imate. To, verujte, nema ko da plati. Ovo je nerealno, ovo je necelishodno.
Ovde je malopre bilo reči o tome da Evropa teži tome da gledaoci budu u kontaktu sa igračima. To je tačno. Ne prave se kavezi, ne prave se nikakve ograde u kaveznom smislu, da ti igrači glume tamo neke gladijatore. Radi se o tome da Evropa teži da velikim kaznama za učinjene prekršaje na sportskim terenima to sankcioniše. U tome su Englezi uspeli: velikim kaznama naterali su gledaoce da ne prave cirkuse, skandale, ono što su radili.
Inače, ako ćete vi direktnom kaznom u ovom smislu da kažnjavate organizatore i nametnete mu takve uslove, koje on ne može da ispuni, vi nećete dobiti ni jedno ni drugo. Zbog toga mislim da ove tri tačke treba brisati, izdvojeno, da je to toliko logično jer jednostavno nisu životne, nisu moguće tj. nisu sprovodive u život.

Whoops, looks like something went wrong.