Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Marko Đurišić

Marko Đurišić

Socijaldemokratska stranka

Govori

Hvala, poštovana predsednice.
Kolege poslanici, ovaj amandman je u skladu sa rešenjem amandmana na član 2. koji smo predložili. To je da se utvrde druge granice na osnovu kojih će se primenjivati ovaj zakon, da umesto 25.000 donja granica buce 35.000, što je ponavljam, po ko zna koji put minimalna potrošačka korpa, a da ova druga granica sa 40.000 se promeni na 66.000 što bi ovde značilo, konkretno u ovom amandmanu 31.000 da se preko te sume na ovih 35.000 primenjuje druga stopa oporezovanja.
Naravno, šteta je što nije tu ministar Vujović, ne znam da li od drugog prisutnog ministra možemo da dobijemo odgovore koje Vlada navodi u obrazloženju za odbijanje ovog amandmana, a to je da se prihvatanjem ovog amandmana ne bi ostvarila ona planirana ušteda u budžetu.
Još uvek ne znamo kolika je ta planirana ušteda. Nismo uspeli da čujemo taj broj i tražićemo do kraja ove rasprave, a i posle nje, odgovor ministra o kojoj uštedi i kolikoj uštedi je u naredne, a sada više ne znam, da li da govorim i tri godine, jel ovaj zakon očigledno će važiti i više od tri godine, ili da poverujem ovom optimizmu koji neke kolege poslanici pred kraj ove rasprave pokazuju, pa govore o tome da će trajati dve godine. Ako će trajati dve godine još jednom vas pozivam da glasate za naš amandman koji govori o tome da važenje ovog zakona treba da traje dve godine.
Mislim da je jako ružno što u ovakvoj atmosferi govorim o jednoj teškoj temi za naše društvo. Mislim da bi trebali svi da budemo vrlo ozbiljni kada se govori i raspravlja o zadiranju u prava najugroženije grupe u našem društvu, to su penzioneri, ljudi koji su radili ceo život da zarade svoju penziju, a sada Vlada obrazlažući težak trenutak, obrazlažući vanrednom tom situacijom, sada poseže u njihov džep.
Vi možete da govorite o prethodnom režimu kao krivcu, možemo mi da se vratimo i u neka druga vremena i da tamo tražimo krivca, ali to nam neće dati rešenje za budućnost.
Molim vas da ozbiljno razmotrite naše amandmane koji koliko-toliko ublažavaju ovu jako tešku i rigidnu meru. Molim vas da dobro razmislite i o sledećem članu, koji mislim da je ključ da ovaj zakon uspe u pravnom sistemu Srbije. Hvala.
Hvala poštovani predsedavajući.
Molim vas za malo pažnje, pročitaću vam, čuli ste kako glasi predloženi član 4, a pročitaću vam predlog koji smo mi dali kako član 4. treba da glasi – isplate penzija izvršene u skladu sa ovim zakonom smatraju se privremenim, a iznos umanjenja penzija postaje dug RS prema korisnicima penzija. Dug iz stava 1. ovog člana dospeva za naplatu 1. januara 2018. godine, a način izmirenja duga bliže se uređuje u skladu sa propisima koji regulišu javni dug RS.
Vlada nije prihvatila ovaj amandman. Vlada je rekla – amandman se odbija iz razloga što je upravo predloženo da je umanjenje privremenog karaktera. Postavljam pitanje, ne usvajanjem amandmana kojim se briše krajnji rok, gde je tu privremenost? Uvodi se trajnost ovog zakona. Kaže – privremenog karaktera, jer za to postoji posebno važan javni interes koji se ogleda u potrebi očuvanja stabilnosti ekonomskog sistema države u uslovima finansijske krize, podmirivanje obaveza države i osiguranja, ne smetanog obavljanja svih državnih funkcija i zadataka.
Dakle, ovaj zakon se ne donosi u tzv. redovnoj situaciji, već u jednoj posebnoj, neredovnoj, pod znacima navoda, situaciji u kojoj država mora brzim, interventnim merama da otkloni negativne efekte finansijske krize, obezbeđivanjem sredstava za njihovo prevazilaženje.
Moram da iskoristim ovu priliku da vam pročitam obrazloženje, ako niste gledali, koje smo dali predlažući ovaj amandman - prava iz penzionog osiguranja su prava koja se stiču i ostvaruju zavisno od dužine ulaganja i visine osnovice na koju su plaćeni doprinosi, pri čemu se prava iz penzijskog osiguranja stiču, ostvaruju i koriste pod uslovima i na način propisan zakonom o penzijskom i invalidskom osiguranju. Dakle, prava na penziju ne podrazumeva samo pravo da nekome bude isplaćivana penzija, već da ona bude isplaćivana u određenom iznosu, zavisno od toga koliko dugo i u kom iznosu je penzioner za vreme svog radnog veka bio obavezan da uplaćuje doprinose. Budući da je on svoju obavezu ostvario, sada ima pravo da mu penzija bude isplaćivana u iznosu koji je utvrđen na osnovu onoga što je uplaćivao fond. Način utvrđivanja visine penzija propisan je navedenim zakonom, te se jedino može na osnovu tog zakona trajno i konačno menjati visina penzije.
Čuli smo ovde primere kako je u nekim zemljama smanjenje penzija dalo efekte, ali nismo čuli sve podatke. U Rumuniji Ustavni sud je proglasio smanjenje penzija neustavnom i ta mera nije mogla da se primeni. U drugim državama u kojima su se smanjivale penzije, smanjivale su se linearno, znači svim penzionerima za isti iznos. Naša vlada je htela da izbegne to rešenje kako bi ublažila efekte ove mere prema onim penzionerima koji dobijaju manje od 25.000. To verovatno i deluje pravedno i socijalno odgovorno.
Vlada je u obrazloženju ovog zakona, govorio sam nešto u načelnoj raspravi o tome, uopšte nije koristila nikakav ekonomski jezik kada je pisala obrazloženje ovog zakona, nego jedan pravni tekst u kome govori, polazi se od Ustava, člana 1. koji govori da je Srbija država u kojoj vlada načelo socijalne pravde, da se polazi od principa solidarnosti i kako je ova mera srazmerna mera za ostvarivanje legitimnog cilja.
(Predsedavajući: Zahvaljujem gospodine Đurišiću, isteklo je vreme.)
Vreme poslaničke grupe?
Imao sam, gospodine predsedavajući, pre četiri amandmana još 11 minuta, proverio sam u sistemu. Nemoguće da sam toliko govorio. Čuvao sam se za ovaj amandman, jer je ovo ključna stvar. Ukoliko se ovaj amandman ne prihvati, ovaj zakon će vam pasti na Ustavnom sudu i reći ću vam zbog čega će pasti na Ustavnom sudu.
Stvarno ću početi da sam vodim evidenciju, jer svaki put mi nestane na volšeban način nekoliko minuta gospodine predsedavajući.
Molim vas da razmislite dobro o prihvatanju ovog amandmana. Ovaj amandman će omogućiti da ovaj zakon preživi sud, i u Srbiji Ustavni sud i u Strazburu. Hvala vam.
Poštovani predsedavajući, ovim amandmanom smo hteli da se obaveže Vlada da izveštava Skupštinu o primeni ovog zakona, kao što smo to uradili kod prethodnog zakona. Naravno, Vlada je to odbila, ali ja hoću još jednom da pozovem vladajuću većinu da iskoristi one mogućnosti koje nam daje Poslovnik i da češće tražimo od Vlade izveštaj o primeni i ovog zakona i o mnogim drugim zakonima.
Želim nešto da kažem na kraju ove diskusije koja se završava u jednoj stvarno ružnoj atmosferi, ali verovatno je posledica toga što vladajuća većina nema argumenata da brani donošenje ovog zakona, pa se poseže za uvredama koje nisu dostojne ovog parlamenta, a nisu u nekom nivou dostojne ni srpske kafane.
Mi nismo hteli da učestvujemo danas u tome. Na svaki mogući način smo izbegavali da učestvujemo u međusobnim optužbama, ali vidimo da tome kraja nema i da očigledno za sve ono što ova Vlada ne može da uradi biće kriv bivši režim.
Želim da vas pitam koji je to bivši režim, s obzirom da je premijer govorio kako je on premijer samo pet meseci. Pa, verovatno misli na režim Ivice Dačića i Aleksandra Vučića kao prvog potpredsednika Vlade. Da li je to bivši režim ili je bivši režim od 2000. do 2012. godine ili ćemo da govorimo o bivšem režimu iz devedesetih godina, kada su se poslanici, neki od poslanika koji su i danas u vladajućoj većini, zalagali za granicu Karlovac-Virovitica?
Možemo mi da prihvatimo odgovornost… (Isključen mikrofon.)
Poštovana predsednice, poštovani predsedniče Vlade, gospodo ministri, kolege poslanici, ovaj poslednji nastup predsednika Vlade verovatno je bio uvod u izlaganje opozicionih poslanika koji posle tri sata rasprave, konačno će doći u priliku da kažu i svoje mišljenje o predloženim zakonima o kojima danas raspravljamo.
Od nas, predsedniče Vlade, nećete čuti reči mržnje, nećete čuti uvrede, nećete čuti paušalne optužbe. Mi ćemo danas u ovoj raspravi govoriti o onome što se nalazi u Predlogu zakona koji su pred nama. Govorićemo, postavićemo pitanja - ko je odgovoran za neke stvari koje nisu urađene? Postavićemo pitanje – kakva je budućnost građana Srbije sa merama koje predlaže ova nesposobna Vlada?
Prva tačka dnevnog reda je rebalans budžeta. Rebalans budžeta koji se donosi na kraju godine, praktično oslikava stanje u načinu kako je vođena država u toj godini. U njemu nema mnogo prostora, nema ni mnogo vremena da se vide neke promene da se urade neke reforme. Ako se pogleda stanje ono je katastrofalno.
Slušali smo ovde o velikoj naplati akciza. U rebalansu budžeta očekivani prihod akciza u odnosu na planirani budžet je 16,4 milijarde dinara. Očekivane akcize na duvanske proizvode se smanjuju za 19,8 milijardi dinara. Ja znam da će sada odgovor biti – da, ali u zadnjih mesec dana su se stvari promenile.
Ja pitam šta se radilo osam, devet meseci pre toga? Ko su bili ministri, ko je bio premijer, ko je bio direktor poreske uprave, ko su bili ljudi koji su odgovorni za ono što imamo danas? Ja kao građanin zemlje želim da verujem da će se stvari u budućnosti promeniti, ali ja govorim o onome što piše danas u rebalansu budžeta, a pišu ovi brojevi. Piše da će poreski prihodi biti manji za 43 milijarde dinara sve zajedno, da je najveći pad nominalno 32 milijarde kod naplate PDV. Ako pogledate kako se naplaćuje PDV, PDV od nekih 100 miliona se naplati od 109, čini mi se, miliona do avgusta je naplaćeno PDV na domaću robu, a 200 i nešto na stranu, na uvoznu robu. To govori o strukturi privrede i prodaje i stanje u privredi naše zemlje.
Na prihodnoj strani, recimo, nestalo je planiranih tri milijarde dinara od Narodne banke Srbije. Želeli bi da dobijemo odgovor gde su te pare? Zašto su u rebalansu nestale?
Naravno, potrebno je nešto reći i o rashodnoj strani. Na rashodnoj strani gotovo najveća nominalna promena su ostali tekući rashodi koji su skoro duplirani. Znači 99,3 je promena u odnosu na planirani budžet. Sa 13 milijardi i 600 miliona na 27 i nešto milijardi.
Jako je teško za ovo kratko vreme, 40 sati koje smo imali, da proučimo u ovih 300 i nešto strana gde su te pare završile i na koji način su potrošene.
Jedan kolega je postavio pitanje legitimno za ovo najveće povećanje od 2000%, to su dotacije Fondu za zdravstveno osiguranje i nismo čuli odgovor direktno u mikrofon, čini mi se da bi odgovor trebao da bude da je to usled promene stope koja se odvaja, koja je promenjena tokom leta. Tada smo ovde slušali da je Republički fond u suficitu i da njima pare ne trebaju. Ako im pare ne trebaju, zašto im iz budžeta sada dajemo 14 milijardi dinara?
Ako primenimo čisto zdravu logiku, 14 milijardi sada treba da damo, onda ćemo za 14 milijardi, koliko je 2% smanjeno za zdravstvo a povećano za penzije, da ćemo sada da smanjimo dotacije Fondu za penzijsko osiguranje, toga nema. Tu je smanjenje pet milijardi a ne 14. Znači devet milijardi fali.
Mislim da ovo smanjenje od pet milijardi možemo da računamo i smanjenje, ukoliko se usvoji ovaj zakon o smanjenju penzija, koliko će manje biti potrebno Fondu za penziono i invalidsko osiguranje kada se smanje penzije, usvajanjem ovog zakona u naredna dva meseca. Znači, nije devet nego mnogo više milijardi.
Teško je sve čitati, ali recimo, možete da čitate, pošto u ovom dokumentu, ko ga je pratio, ima iz svih ustanova budžeti, izmene, i onda je zanimljivo da je Fond za zdravstveno osiguranje u svom planu za 2014. godine, nije imao ovih 688 miliona transfera iz budžeta države, nego dve milijarde i 580 miliona. Onda je tu povećanje ne 2000%, nego 544%.
Ovi brojevi samo trebaju da pokažu da je ova država u prethodnih 10 meseci vođena neodgovorno.
Evo rečenice iz budžeta koja potvrđuje moju tvrdnju. Kaže – formalno je smanjen broj zaposlenih kao i realne prosečne zarade. To stoji na strani 225, da ne bude da nešto govorim što nije istina.
Januar – avgust 2014. godine, realno smanjene prosečne zarade na 0,5 sa 3,7 koliko je iznosilo u istom periodu prošle godine. Istovremeno, posmatramo prema obliku svojine, prosečna neto zarada u privatnom sektoru je realno smanjena za 1%, dok je u javnom sektoru realno povećana za 0,3%. Prosečna neto zarada u ovom periodu porasla je 7,6 nominalno, a 5,4 realno u javnim preduzećima.
Dalje, na sledećoj strani moja omiljena tabela, ja ću isto da je pokažem, a može svako od vas da pogleda kod sebe o broju formalne zaposlenosti u Srbiji. Pošto ste se više puta ovde hvalili smanjenjem nezaposlenosti, logično bi bilo da je povećan broj nezaposlenih. Međutim, to nije istina. Kako kaže ovde, prema podacima iz mesečnih izveštaja RZS, prosečan broj formalno zaposlenih u periodu januar-avgust 2014. godine na međugodišnjem nivou je smanjen za 1,7%, dok je prema podacima NSZ, prosečan broj registrovanih nezaposlenih lica koja aktivno traže zaposlenje, smanjen za 0,1%.
Znači, svakog meseca u ovoj godini, broj formalno zaposlenih se smanjivao i to je bilo i u avgustu mesecu u odnosu na juni, poslednjem mesecu koji se nalazi u ovoj tabeli. Taj podatak je, gospodo, jedini relevantan sa stanovišta budžeta.
Ankete koje se rade i kojim vi nezaposlenost merite danas od 20,3 one se ne vide u budžetu. Nema prihoda u budžetu od te zaposlenosti, odnosno nezaposlenosti, odnosno jasno se vidi da se zaposlenost vodi negde na crno i da država nema prihode od toga i da kaj broj nezaposlenih na crno raste u ovoj godini, a ne smanjuje.
Vi danas, da pređemo na tu budućnost, dolazite sa predlogom zakona da se smanje plate i penzije u naredne tri godine i dva meseca, to je privremeno, tri godine i dva meseca, a onda slušamo priču – biće nam bolje za dve godine, pa će nam biti možda bolje i za godinu i po dana. Ako će nam tako brzo biti bolje, zašto tri godine i dva meseca? Zašto ne dve godine, za koliko će nam biti bolje? Hajde za dve godine da oročimo ovu meru.
Možemo da diskutujemo o tome da u ovom trenutku teško da država ima boljih mera za smanjivanje rupe u budžetu, osim smanjenja plata i penzija. Možemo da se složimo oko toga, ali šta ćemo da uradimo na tome da se poveća prihodna strana, da se povećaju naplate poreza? Gde je danas razgovor o tome? Toga nema. Gde su nove investicije? Investicija nema. Dvesta šezdeset miliona u 2012. godini. Sedamsto sedamdeset miliona evra u 2013. godini. Koliki je nivo stranih investicija u ovoj godini, da li to možemo da čujemo? Tog podatka nema nigde, pokušavao sam da ga nađem. Petsto šezdeset miliona je nešto što sam, čini mi se, našao, to je projektovano. Nadajmo se da je tako. Dve milijarde je bilo u 2011. godini. Dođite makar do pola od toga pa kritikujte one koji su vodili ovu zemlju u nekom ranijem periodu.
Vi ste govorili ovde o načinu, recimo, kako vi želite da rešite pitanje FAP-a. Mi vas u tome podržavamo i mi znamo da je to verovatno jedini mogući način u ovom trenutku. Ali, šta ste vi govorili kada su se na isti takav način ostvarivale strane investicije u prethodnom periodu, kad ste bili opozicija? Setite se šta ste tada govorili o tom načinu dovođenja stranih investitora i podizanja privrede. Setite se vaših reči.
Rekli ste, poštovani predsedniče Vlade, u jednom delu svog izlaganja, kako vama ne trebaju glasovi. Danas vam verovatno i ne trebaju, nema izbora na vidiku. Ali ste nešto drugačije govorili 10. marta ove godine, šest dana pred izbore: „Vučić: „Garantujem da se neće smanjivati penzije“. Predsednik SNS rekao je danas da garantuje da se stečena prava neće umanjivati, bez obzira na to kakve reforme nova Vlada bude preduzimala.“ Evo, ja mogu iz svih novina tog dana, to je bila centralna vest, tako su se izbori dobijali, izjavom – penzije se neće smanjivati. Šta je onda ovo danas?
Da to nije bio incident, evo ga primer od 5. decembra 2013. godine, u kampanji za izbore na Voždovcu: „Vučić obećava – živećete bolje krajem 2014. godine“. To je sad. To je ovaj trenutak. Da li građani žive bolje? Da li će posle ovih mera njima biti bolje? Da li je ovo bolje u odnosu na ono pre godinu dana? Nije bolje. I ostaje nam nada da kad se ovo sve uradi, da će nam biti bolje za dve godine, koliko kaže premijer, a za tri godine i dva meseca, koliko kaže zakon koji treba da usvojimo.
Mi smo vam dali amandman, poštujući vaše reči, da ovaj zakon ne traje tri godine i dva meseca, njegova primena, nego da traje dve godine. Molim lepo, to su vaše reči.
Kod zakona o smanjenju plata u obrazloženju stoji da se očekuje – očekivani efekat je 60 milijardi dinara za tri godine. Tog podatka nema kod zakona umanjenja za penzije. Ne postoji ta tačka 7, koja je obavezna kada se svaki zakon predlaže u proceduru i pitanje je da li je zakon uopšte u skladu sa procedurom, da li možemo danas da ga usvojimo. Nema obrazloženja koliki su efekti.
Koliko sam ja uspeo da izračunam, 380 miliona evra godišnje puta tri godine, pa oduzmem ovih 60 milijardi, to je nekih 76 milijardi za penzije da će se uštedeti primenom ovog zakona na tri godine. Znači, penzioneri će podneti veći teret od zaposlenih. Dobro, ja bih voleo da me neko demantuje. Samo govorim ono što čitam u zakonima koji su ovde poslati. Možda ministar finansija misli kako je rekao da penzionerima treba manje para od onih koji su zaposleni, pa je tako rešio da veći teret ovih reformi podnesu penzioneri? U redu, demantujte me nekim konkretnim brojevima.
Ono što je vrlo zanimljivo je obrazloženje ovih zakona. Ono nije pisano rukom nekog ekonomiste. I ako ga niste pročitali, iskoristite današnji dan dok sedimo ovde i slušate raspravu, pročitajte obrazloženje. Ono je vrlo zanimljivo. Pisao ga je neki pravnik. Neki dobar pravnik, sa željom da olakša Vladi posao pred sudovima pred kojima će se ovaj zakon i posledice ovog zakona sigurno naći.
Dok traje ova rasprava, dobili smo nebrojeni broj poziva u našem poslaničkom klubu ljudi, koji pitaju, penzionera, da li će dobiti rešenje na osnovu kojeg im je umanjena penzija? Oni će se na to rešenje žaliti. Čuli smo da 61% neće biti obuhvaćeno ovim smanjenjem, a 72% je do 35 hiljada dinara penzije, čini mi se da je tako rekao premijer, a ministar je rekao da je nekih milion i po u onoj grupi do 40 hiljada dinara penzije. Ali, dovoljan vam je jedan na sudu, koji će dobiti presudu, ako je dobije, i da vam sve ovo padne u vodu i da svih ovih 60 milijardi dinara koliko planirate da uštedite u naredne tri godine će neko drugi morati da plaća za dve, tri, četiri godine, koliko je potrebno da se sudski procesi završe.
(Veroljub Arsić, s mesta: Da li je to vaš predsednik suda?)
Mislim da stvarno nije u redu da mi potpredsednik parlamenta dobacuje iz klupe, a da vi ne reagujete, gospođo predsednice?
Pratite malo raspravu. Mislio sam iz klupe.
Ima ga u sali.
Hvala. Nastaviću.
Mislim da ljudi u Srbiji treba da imaju priliku da makar ovde, u ovih 20 minuta čuju nešto drugo, jer su prethodna tri sata slušali pohvale o Vladi. Na svim televizijama prethodna dva dana samo smo slušali i gledali ministre iz Vlade kako su hvalili ovo. Nigde nema da se čuje drugačije mišljenje, da neko kaže da možda nešto ovde nije u redu, da je možda pre penzija Vlada trebala da vidi zašto su povećane plate 7,6% u javnim preduzećima?
Zašto je, gospodine ministre, ovo su podaci sa vašeg sajta, u januaru u državnoj upravi, agencijama i ne znam ni ja šta sve vodite, 30.549 je bilo zaposlenih, u oktobru 33.932 zaposlena, u 2014. godini znači, tri i po hiljade ljudi zaposleno, kada postoji Zakon o zapošljavanju u državnoj upravi? U lokalnoj samoupravi je zaposleno 900 novih ljudi. Da li je ova Vlada iskoristila sve ono što je mogla, pre nego što je krenula da uzima od penzionera? To je moje pitanje.
Ubedite me da ste uradili sve, pa ćemo da glasamo onda i mi ovde, deleći odgovornost za ono što je rađeno 2008/2009 godine.
U vreme najveće ekonomske krize je ova zemlja vođena bolje nego što je vođena danas. Budžetski deficit je bio 4%. Na kraju ove godine biće 8,5%. Zaduženje za četiri godine bilo je šest milijardi evra, a vi ste za dve i po godine zadužili zemlju 7,2 ili 7,3 milijardi evra. Ta zaduženja iz te godine nisu išla isključivo u javnu potrošnju, u budžet, nego su bile i neke kapitalne investicije realizovane u to vreme. U to vreme je napravljen „Fijat“, koji je vama prošle godine doneo rast BDP-a za 2,5%.
Ja sam ovde dva puta postavio pitanje kakva je budućnost te fabrike i nisam dobio odgovor. Šta ćemo da radimo, gospodine premijeru, ako ta fabrika sledeće godine smanji proizvodnju u odnosu na ono što je proizvodila u ovoj i prethodnoj godini?
(Aleksandar Vučić, s mesta: To je pitanje za vas, a ne za mene.)
Kako može to da bude pitanje za mene iz opozicije? Vi ste imenovali dva predstavnika u Nadzorni odbor „Fijata“, a ne ja i moja stranka. Siniša Mali je sedeo tamo do maja meseca ove godine. Sada sedi neki gospodin Cicmil. Pitajte njega šta će da uradi. Vi predstavljate Vladu Republike Srbije koja ima 33,3% vlasništva u toj fabrici. Nemojte da govorite pitajte mene. Vi vladate ovom zemljom dve i po godine. Prestanite da govorite kao da se nalazimo u septembru ili oktobru mesecu 2012. godine.
Očekujem odgovore na pitanja koja sam postavio. Hvala.
Hvala, poštovana predsednice.
Smatram da je povređen član 116. Poslovnika koji kaže – odredbe ovog Poslovnika o redu na sednici Narodne skupštine primenjuju se i na druge učesnike na sednici Narodne skupštine. Mislim da iz ovoga potpuno jasno proizilazi da se član 104, koji govori o pravu na repliku posle izlaganja narodnog poslanika, u slučaju kada umesto narodnog poslanika izlaganje vrši ministar ili predsednik Vlade, na osnovu člana 116. odnosi i da ste morali da mi date repliku na izlaganje predsednika Vlade u trajanju od dva minuta i na izlaganje ministra za rad.
Smatram da ste povredi ovaj Poslovnik i molim vas da postupajući po njemu i članu 104. mi date pravo na repliku. Hvala.
Poštovani predsedavajući, povredili ste član 104. Poslovnika davanjem prava na repliku prethodnom govorniku bez ikakvog osnova, niti je spomenut on, niti njegova stranka, niti bilo ko. On je polemisao sa izjavom poslanika koji je govorio na temu koja je tema dnevnog reda i nije ništa rekao uvredljivo ni o njemu lično, ni o njegovoj stranci, ni o predsedniku njegove stranke. Znači, nije postojao nikakav osnov za repliku, da govori ono što je govorio prethodna dva minuta.    
Molim vas da se ovde uvede neki kriterijum. Ja nisam mogao da dobijem pravo na repliku zato što je predsedavajuća rekla – ja imam pravo da odlučim može ili ne može, a vama ne dam. Da li sam ja diskriminisan u ovom parlamentu? Da li ja ne mogu da dobijem repliku kada tražim na osnovu Poslovnika, kada sam direktno spomenut i moja izjava je pogrešno interpretirana, a dajete repliku kolegi iz vaše poslaničke grupe samo zato što je tražio, bez ikakvog osnova?
Molim vas da se pridržavate Poslovnika. Govorio sam ovde minut i trideset sekundi. Nijednom nisam govorio o nečemu drugom, sem o povredi Poslovnika. Nisam zloupotrebio za repliku, što redovno rade kolege iz vaše poslaničke grupe svaki put kad se jave po povredi Poslovnika. Neću to raditi jer poštujem ovaj parlament, ali vas molim da ga poštujete i vi i bilo ko drugi da vodi tu sednicu. Hvala.
Poštovani predsedavajući, smatram da ste povredili član 104. stav 4. Poslovnika – Replika ne može da traje duže od dva minuta. Prethodni govornik je govorio na osnovu prava na repliku 2 minuta i 21 sekundu i to ne bi bilo strašno da se desilo jednom, ali dešava se danas ceo dan.
Kada poslanici vladajuće većine repliciraju, možete da pogledate beleške svake replike, ja sam gledao vreme svaki put, govore dva i po minuta i duže, a kada repliku koriste poslanici opozicije na minut i 57 sekundi vi upozoravate na vreme i tražite da se diskusija završi, ceo dan.
Ceo dan danas dovodite nas u neravnopravan položaj ovde u Skupštini, ne date nam pravo na osnovu Poslovnika koje imamo, da govorimo o svemu onome što je danas tema dnevnog reda.
Ja vas molim da imate isti aršin prema svim poslanicima u ovoj sali. Nemojte da bežite od dijaloga. Tih nekoliko sekundi ili minuta koje nam uskraćujete ovde ceo dan, neće promeniti ništa.
Premijer je otišao odavde, kaže, ima obaveze. Obaveze su nastup na RTS i govori tamo ne znam koliko vremena…(isključen mikrofon), a kada će neko iz opozicije da dobije isto toliko vremena da nešto kaže?
Ja ću sada da ukažem na povredu Poslovnika koji ste učinili malopre, dajući reč potpredsedniku Arsiću, član 103.
Naime, kaže – narodni poslanik ima pravo da usmeno ukaže na povredu u postupanju predsednika Narodne skupštine, ako smatra da nije u skladu sa odredbama ovog Poslovnika, a učinjena je na sednici Narodne skupštine, koja je u toku i to neposredno po učinjenoj povredi.
Gospodin Arsić je govorio o povredi koja je učinjena dva govornika pre nego što se on javio za povredu.
Znači, gospodin Babić je već replicirao koleginici Jerkov, ja sam ukazao na povredu Poslovnika i tek onda gospodin Arsić traži, potpuno je prošla neposredna učinjena povreda Poslovnika.
Znači eklatantan primer, a da ne govorim o onome kako je izgledala njegova povreda… (Isključen mikrofon.)