Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika <a href="https://otvoreniparlament.rs/poslanik/7905">Milan Marković</a>

Milan Marković

Demokratska stranka

Govori

Suviše poštujem gospodina Pejčića, kao dugogodišnjeg borca u politici i nemam nameru da se obraćam na način kako se on meni obratio. Ne vidim šta sam ja to slagao. Znači, to nije nikakva tajna ni za građane Srbije, niti za bilo koga. Gospođa Čeković je dobila određenu poziciju, vi ste dobili određenu poziciju. Ko tu govori o plaćanju te pozicije? Mislim da je iz jedne druge partije dogovoreno mesto direktora jednog od preduzeća koje će da se odvoji. To je javna stvar. Svi znaju da je to urađeno, u novinama je pisalo o tome. Jednostavno ste, kao do sada, što bi se u narodu reklo – dilovali. Tako ste izdilovali ministarstva, tako ste izdilovali sve ostalo.
Tako sada spremate ministarstvo za dva poslanika koja ste uzeli od nas, sa naše liste, za poslanike Sulejmana Ugljanina. Do juče vam je svima smetalo što su od Sulejmana Ugljanina, a sada – super da podržavaju Vladu Vojislava Koštunice. I njima ćete dati nešto. Dobro, to je politika koju vi vodite. Vaša generalna politika se zasniva da se na taj način "krpe rupe".
Da li mislite da Vlada Zorana Živkovića nije mogla na taj način da "krpi rupe" – dam ovome ono, dam onome ono, ovom Akcijski fond, ovde, onde.
Znači, gospodine Pejčiću, nisam ništa slagao. Dobili ste mesto u Akcijskom fondu. Da li smatrate da ste nagrađeni ili ne, ne znam, ali to jeste funkcija koja je definitivno značajna, a dolazi se po političkoj liniji. Ne znam što ste se toliko uzbudili oko toga.
Moram da se osvrnem i na ovo, gospođo Plavšić, da li je tačno da ukoliko 2009. godine penzija bude 100 dinara, potrošačka korpa bude 150, dođe do rasta troškova života, a potrošačka korpa vremenom bude 300 dinara, da li je tačno da će penzija biti 200, da nikada ne može rasti više i da taj koji je tada imao toliki procenat potrošačke korpe nikada ne može imati više?
Na to mi niste odgovorili, odnosno jeste odgovorili, priznali ste da je to tako. Samo u prve četiri godine će biti onaj obračun koji smo usvojili, a to je da se primenjuju dva kriterijuma: i porast troškova života i porast zarada. Tačno je, 2009. godine kreće samo sistem – porast troškova života. Znači, to je istina i vi ste to potvrdili.
To je razlog zbog koga ne možemo glasati za ovaj zakon, jer treba saopštiti penzionerima u Srbiji – gospodo penzioneri, ko danas, a verovatno će u praksi biti gore, ima para za pola potrošačke korpe, imaće toliko dok je živ. Neće nikada imati više, sem ako ne dobije na lotou. To je suština priče, nema nade. Ne možemo glasati za zakon koji oduzima nadu. Vi ponovite da li ovo nije tačno. Znači, od 2009. je 100% tako, do 2009. je prelazni period.
Što se tiče pominjanja našeg vremena, draga gospodo, bio bih srećan da ta velika vlada Vojislava Koštunice, kojom se toliko ponosi gospodin Pejčić... Ali, ne sećam se da se toliko ponosio tom vladom kada su donete prve presude za zločine na Ibarskoj magistrali. Niste se tako ponosili tom vladom, a sada vidim, ponosite se poštenjem Vojislava Koštunice. Izvolite, samo se ponosite i dalje, nema nikakvih problema.
Da vam kažem nešto za taj period 2000-2003. i za potrošačku korpu. Kada smo mi došli na vlast, DS sa svim drugim koji su tada činili DOS, za potrošačku korpu je trebalo 2,2 prosečne zarade. Kada smo otišli sa vlasti trebalo je 0,9. Ponovite taj rezultat za pola, ponovite deo rezultata koji su učinjeni od 2000. do 2003, za pola, jer priznajem pola na neke objektivne okolnosti, kredite, našu poziciju, bićete veoma uspešni.
Znate šta je žalosno, samo da vam kažem: što, gledano po tim pokazateljima, šansa posle vladavine Vojislava Koštunice da bilo koja vlada u Srbiji u nekom dužem periodu ponovi takav skok, takav rast za tako kratko vreme je realno veoma mala, to svi mi ovde znamo. To je rast koji je definitivno prekinut onog tragičnog marta 2003. godine.
Prema tome, rezultati rada su jasni. Vi ćete vaše rezultate predočiti građanima kada dođu izbori. Mi ćemo predočiti ono što smo mi radili. Sukobićemo se verovatno i oko afera, pa ćemo reći koje su vaše, koje su čije. Svako će izneti svoj program, videćemo kako će to biti.
Ali, ostaje ovo što sam rekao, niste ništa drugačije rekli od onoga što sam ja rekao, a to je da penzionerima treba saopštiti da ovaj zakon znači to – ko je sada siromašan, ostaje to do kraja života. Protiv takvog oduzimanja nade uvek ću biti.
Zahvaljujem gospodine predsedniče. Dame i gospodo narodni poslanici, poštovani gospodine ministre, što se tiče amandmana koji sam podneo na član 1. mislim da je koleginica Lakićević-Stojačiić u potpunosti obrazložila zbog čega mi mislimo da treba Vlada Republike Srbije da prihvati amandman i vladajuća većina u ovom parlamentu.
Iskoristiću svega 2-3 minuta, da se ne bih javljao po drugim osnovima, da prosto na neki način odgovorim na deo onoga što je rekao gospodin Nemanja Šarović, na deo onoga što je on rekao, a na šta se može odgovoriti, deo toga što je on rekao uopšte i ne zaslužuje bilo kakav komentar.
Međutim, gospodin Šarović je spomenu jedno vrlo ozbiljno državno pitanje koje se tiče izlaska, odnosno neizlaska Srba na izbore na Kosovu i Metohiji. Gospodine Šaroviću, očigledno samo vi još uvek ne uviđate da je jedna od najvećih grešaka Srbije nakon 2000. godine bio upravo bojkot izbora na Kosovu i Metohiji.
Nažalost, Boris Tadić je tada ostao usamljen u svom pragmatičnom i logičnom stavu da Srbi tada treba da izađu na izbore na Kosovu i Metohiji, a nažalost preovladao je taj, da kažem, stav koji je zastupala vaša stranka, koju je prihvatio Vojislav Koštunica, a to je da Srbi ne izlaze na izboru na Kosovu i Metohiji. Rezultat tog neizlaska na izbore je ovo što mi danas imamo na Kosovu i Metohiji.
Naravno, ne mislim direktno samo to. To što mi danas imamo na Kosovu i Metohiji je rezultat mnogo čega, ali između ostalog stanje je pogoršano i samom činjenicom da nismo izašli na izbore na Kosovu i Metohiji.
Vreme će dalje pokazati da je to greška koju ćemo veoma teško ispraviti u budućem periodu. Ostaje jedino to za istoriju da je predsednik Srbije tada imao stav koji nije ispoštovan, a taj stav je jedini bio logičan u tom momentu, jedini je bio ispravan. Prosto, postavlja se pitanje šta smo dobili time što smo bojkotovali te izbore. Voleo bih da neko dođe i da obrazloži koliko je sve to Srbima bilo bolje zbog toga što ne učestvuje u institucijama na Kosovu i Metohiji i po osnovu izbornih rezultata.
Teško je naravno to objasniti, jer ni na koji način nije bolje, jedino što se tada dobilo je dobilo se ono što se radilo i prethodnih 10 godina, a to je da u maniru politike Slobodana Miloševića se gurne prst duboko u oko onima koji odlučuju o sudbini građana Srbije i o sudbini Kosova i Metohije.
Jedino smo dobili to tim neizlaskom na izbore na Kosovu i Metohiji. Sada se već deo vladajuće koalicije trudi da ispravi na neki način tu grešku, ali sve su to jalovi pokušaji eventualnog učešća ili neučešća u kosovskim institucijama.
Ponavljam, to je greška koja se teško može ispraviti. A da su Srbi izašli na Kosovu i Metohiji na izbore imali bismo četvrtinu poslanika u kosovskom parlamentu i na taj način bismo sigurno mogli daleko bolje da ostvarujemo interese Srba na Kosovu i Metohiji. A u krajnjem slučaju, i ako bi se odlučili nakon toga na bojkot institucija, to bi bilo sigurno mnogo drugačije i svrsishodnoje nego na ovaj način kada uopšte nismo učestvovali na izborima na Kosovu i Metohiji.
Prema tome, nemojte pominjati to, jer to je greška Vlade Republike Srbije i svih stranaka koje su tada pozvale na bojkot na izbore. To je još jedna u nizu grešaka koje je Srbija napravila u svom ponašanju prema kosovsko-metohijskom problemu, a koja očigledno nema jasnu strategiju, nego se radi od dnevnika do dnevnika, od istraživanja javnog mnjenja do istraživanja, i ono što je dobro za određenu političku partiju u datom momentu, to se onda i signalizira građanima, bez vođenja računa kakve će to posledice imati na dalji tok događaja na Kosovu i Metohiji.
Što se tiče rada Narodne kancelarije, stvarno ne znam zašto vas toliko boli Narodna kancelarija i ne razumem u čemu je uopšte problem da SRS do te mere pominje predsednika Republike u svakom kontekstu, samo ne u onom koji dolikuje bilo kome koji je odgovoran političar da pominje svog predsednika Republike.
Prema tome, predsednika Republike pokušajte da ostavite na miru u onom delu koji se odnosi na obavljanje njegovog posla. On je dobio poverenje građana na izborima, obavlja posao najbolje što ume. Veoma smo zadovoljni načinom na koji obavlja taj posao i iskreno mislim da je od političara u Srbiji Boris Tadić, od vodećih političara u Srbiji, pokazuje najviši nivo dostojanstva i na najodgovorniji način obavlja državne poslove.
U krajnjem slučaju, to je predsednik koji je pokazao da interesi stranke nisu na pravom mestu, već interesi države. Između ostalog i tom odlukom kada je, znajući da ćemo biti od svih vas napadani, razumno rekao da Srbi treba da učestvuju recimo na tim kosovsko-metohijskim izborima.
Prema tome, to što ste vi izgubili te predsedničke izbore razumem kao neku vrstu frustracije, ali nemojte skupštinsku govornicu redovno upotrebljavati da vređate predsednika Republike, jer predsednik Republike je predsednik svih nas i kao što mi u našem izlaganju poštujemo i predsednika Vlade Republike Srbije, jer je predsednik Vlade ove države, čiji smo mi građani, čiji smo mi poslanici, tako i vi poštujte predsednika Republike Srbije, jer je to predsednik svih nas građana Republike Srbije. Na isti način bi se odnosili ko god da je izabran za predsednika Republike Srbije, a ne samo Boris Tadić.
Žao mi je što ova diskusija očigledno ne ide dalje, jer imam amandmane i na član 5, pa zatim na članove 6, 9, 18, 26, 31, 42. i mislim da u jednoj konstruktivnoj atmosferi sa gospodinom ministrom možemo razgovarati o tim amandmanima, da više ne uplićemo druge institucije i da se bavimo nekim jevtinim političkim marketingom. Hvala.
Gospodine predsedniče, dame i gospodo narodni poslanici, poštovani gospodine ministre, na član 5. podneo sam ovaj amandman, mada među narodnim poslanicima, pa i u okviru kolega iz moje poslaničke grupe, postoje različiti stavovi. Ja sam ostao dosledan pri tome da iznesem svoj stav u očekivanju da će to moje razmišljanje razumeti narodna skupština ili kao predlagač.
Članom 5. propisani su uslovi koje mora da ispuni lice koje aplicira da bude zaštitnik građana. Dakle, za zaštitnika građana može biti izabran državljanin Republike Srbije koji ispunjava sledeće uslove - da je diplomirani pravnik, da ima najmanje 10 godina iskustva na pravnim poslovima od značaja za obavljanje poslova zaštitnika građana, da poseduje visoke moralne i stručne kvalitete i da ima zapaženo iskustvo u zaštiti prava građana. Nema potrebe da nešto posebno polemišem oko ova četiri uslova.
Hteo sam samo da pooštrim uslove na taj način što sam predložio, da se u tački 1) posle reči "diplomirani pravnik" dodaju reči "sa položenim pravosudnim ispitom".
Obrazloženje - kao dodatni uslov za izbor zaštitnika građana potrebno je propisati da mora imati pravosudni ispit. Poslovi zaštitnika građana su poslovi najviše pravne složenosti, te smatram da lice koje bude izabrano na tu funkciju mora imati pravosudni ispit.
Od 2000. do 2004. godine bio sam predsednik jedne beogradske opštine. Imao sam dosta kontakata sa građanima kojima je na ovaj ili onaj način bilo ugroženo pravo ili su smatrali da im je to pravo ugroženo. Moram reći da u obavljanju tog posla u opštini mnogo mi je značilo pravničko znanje, pravosudni ispit. Što je viši nivo sa kog se komunicira sa građanima, više je tih složenih poslova koji moraju da se obavljaju i treba imati odgovarajuće znanje da biste ih razumeli, u krajnjem slučaju.
Često će ombudsman imati predmete koji se odnose na probleme građana iz upravne materije, iz neke druge materije koja je u celini obuhvaćena pravom. Praktično najbolji poznavaoci prakse u tom pravničkom domenu jesu upravo lica sa položenim pravosudnim ispitom i da bi sutra ombudsman bio u stanju da sagleda neki problem, da bi znao da li je neki pravni akt konačan, da li je pravosnažan, izvršan, da li je to upravni akt, a ako nije upravni akt da li je to sudski akt - to su ozbiljne razlike koje često ni pravnici ne znaju.
To znaju oni koji su se tom materijom bavili, a najviše je takvih koji su položili pravosudni ispit i radili kao advokati, sudije, ili nisu radili kao advokati i sudije, ali imaju taj pravosudni ispit kao jedan dosta ozbiljan ispit koga je teško položiti. Zaista je potrebno veliko pravničko znanje iz svih oblasti prava. Bilo je 13 ispita u vreme kada sam polagao iz svih oblasti prava, potrebno je jedno veliko znanje da bi se taj ispit položio.
Ako mi zahtevamo da neko bude ombudsman treba da ima uverenje o tom položenom pravosudnom ispitu i samim tim imamo pretpostavku da ima to široko znanje iz svih tih oblasti, logično sledi da će on bolje razumeti predmete koji mu dolaze i da će lakše moći da odbaci one koji ne zaslužuju da uđu u proceduru jer su na drugi način iscrpljena pravna sredstva.
To je moj predlog. Diplomiranih pravnika sa položenim pravosudnim ispitom ima mnogo i mislim da time što bismo suzili te kriterijume za izbor ne bismo izgubili mogućnost da zaista biramo između mnogo, mnogo kandidata. Na ovaj način taj ombudsman bi zaista imao mogućnosti da razume probleme sa kojim nam građani dolaze.
Verujte, život je toliko inventivan, toliko raznolikih problema ima na svakom koraku, od onih najbenignijih koji se dešavaju u mesnoj zajednici, pa do onih najsloženijih koji idu do vrha države, da je vrlo teško imati znanje elementarno da bi razumeli taj problem koji dolazi pred vas.
Stoga zahtevam da se zahteva pravosudni ispit jer je to najveća garancija koju mi, u okviru našeg sistema, možemo da damo da je taj čovek dovoljno stručan da obavlja ovaj posao. Hvala.
Znam da je za vas u SRS strano da mogu dva čoveka unutar iste stranke da imaju različita mišljenja o jednom pitanju. Za nas u DS to stvarno nije strano i po ovom pitanju mi imamo različite stavove.
Dakle, smatram da uslove treba pooštriti, a koleginica Ruždić smatra da treba omogućiti većem broju zanimanja da budu ombudsmani. I jedno i drugo je potpuno legitimno. Razumem obrazloženje koleginice Ruždić. Stvar je narodnih poslanika i Vlade da li će da prihvati jedno ili drugo, ili neće da prihvati nijedno, ali nemojte praviti komediju sa tim što imamo o tom pitanju takva razmišljanja.
To je samo dokaz da se bavimo ovim zakonom. Stalo nam je da se donesu dobra zakonska rešenja i imamo neke naše predloge u tom smislu kojima bismo hteli da popravimo postojeće rešenje.
Činjenica je da ovde imamo dva amandmana koja jesu u suprotnosti, a to je izraz dva stava, dva pogleda na jednu instituciju ombudsmana. Ne vidim u tome ništa sporno. Prema tome, više bih voleo ako možete da diskutujete o jednom ili drugom amandmanu. Voleo bih da čujem šta vi kao pravnik konkretno mislite o tome, da li je dovoljno da bude samo diplomirani pravnik, da li je potrebno pooštriti uslove ili smatrate da je to dovoljno.
Zašto ne razvijemo lepu diskusiju ovde za skupštinskom govornicom o jednom pitanju koje je, po meni, vrlo interesantno, a pre svega za kolege pravnike, da raščistimo. Ne vidim zašto sada to bacate na teren politike i sada neke šale, pošalice. Vi jeste duhovit čovek, to nije sporno. Niste smešan, duhovit ste i drago mi je da vas slušam, ali molio bih vas, ipak, da imate poštovanja prema onome što mi pokušavamo da radimo. Hvala.
Replika, narodni poslanik Nemanja Šarović.
Gospodine Šaroviću, nemam pravo odavde da diskutujem, tako da ću se uzdržati, ali sledećom prilikom ću vam reći vezano za to.
Da li se još neko javlja o ovom amandmanu? (Ne.)
Na član 5. amandman je podnela Ksenija Milivojević.
Vlada i Odbor za pravosuđe i upravu nisu prihvatili ovaj amandman, a Zakonodavni odbor smatra da je amandman pravno moguć.
Reč ima narodni poslanik Ksenija Milivojević.
Reč ima poslanik Zoran Krasić.
Hvala. Da li još ko želi reč? (Ne.)
Na član 6. amandman je podneo poslanik Milan Marković.
Vlada i Odbor za pravosuđe i upravu su prihvatili amandman, a Zakonodavni odbor smatra da je amandman pravno moguć, pa konstatujem da je ovaj amandman postao sastavni deo Predloga zakona.
Na član 6. amandman je podnela narodni poslanik Leila Ruždić-Trifunović.
Vlada i Odbor za pravosuđe i upravu nisu prihvatili amandman, a Zakonodavni odbor smatra da je ovaj amandman pravno moguć.
Da li neko želi reč? (Ne.)
Na član 6. amandman je podneo poslanik Marko Krstin.
Vlada i Odbor za pravosuđe i upravu nisu prihvatili amandman, a Zakonodavni odbor smatra da je ovaj amandman pravno moguć.
Da li ko želi reč? Reč ima narodni poslanik Marko Krstin.
Da li se još ko javlja za reč o ovom amandmanu? (Ne.)
Na član 7. amandman je podneo poslanik Nemanja Šarović.
Vlada i Odbor za pravosuđe i upravu nisu prihvatili amandman, a Zakonodavni odbor smatra da je ovaj amandman pravno moguć.
Da li ko želi reč? Reč ima narodni poslanik Nemanja Šarović.
Da li još ko želi reč? (Ne.)
Određujem pauzu od jednog sata, dakle do 14,45 časova.
(Posle pauze – 14,55)
Poštovane kolege i koleginice narodni poslanici, poštovani gospodine ministre, ovaj amandman se samo odnosi na vremenski rok u kome može da se podnese pritužba ombudsmanu. Smatram da je ovaj vremenski rok kod izvršene povrede prava građana suviše kratak i da ga je potrebno produžiti na dve godine.
To mislim zbog toga što je to nešto što preduzimaju sami građani. Građani, po prirodi stvari, ne moraju biti upoznati i dugo vremena neće biti upoznati sa načinom rada ove institucije. Vi znate i kakvo je stanje po tom pitanju u našem građanstvu. Bolje bi bilo da taj rok bude dve godine.
Prosto, neko će propustiti rok od godinu dana iz ko zna kojih razloga koji se mogu desiti, a ako bi ga ipak ostavili na dve godine, bili bi sigurni da će svaki građanin kome dođe do povrede prava, ukoliko smatra da to treba da učini, iskoristiti svoje pravo i uputiti pritužbu ombudsmanu, tako da ne vidim ništa loše u tome da se prihvati ovaj amandman.
Može biti samo dobro, odnosno može onim građanima koji iz bilo kog razloga propuste rok, a opet ponavljam da je sasvim moguće da propuste rok, komplikovane su pravne procedure, komplikovano je procesno pravo, dok oni okončaju ceo postupak, dok oni shvate da su ga okončali kako su okončali, dok oni pokušaju na bilo koji drugi način da reše svoj problem, tih godinu dana će proleteti čas posla.
Dakle, moj predlog je samo da se rok produži na dve godine i da se na taj način omogući svakom građaninu da ostvari ovo svoje pravo.
Poštovani gospodine predsedniče, dame i gospodo narodni poslanici, javio sam se povodom ovog amandmana zbog toga što kroz član 26. hoću da ukažem i na potrebu da prihvatite naše prethodno obrazložene amandmane. Jedan se odnosi na rok za podnošenje pritužbe. Tražimo da se taj rok produži na dve godine. Drugi se odnosi na to kakve kvalifikacije treba da ispunjava zaštitnik građana.
Šta je stvarno sporno u članu 26? Sporno je što taj stav 2. zaista unosi konfuziju kada počinje da teče rok.
Stvar je vrlo jednostavna. Kada neko smatra da je došlo do povrede njegovog prava, obratio se organu uprave u opštini nekim zahtevom, organ uprave u skladu sa Zakonom o upravnom postupku ima odgovarajući rok od 30 ili 60 dana da odgovori na taj zahtev.
On smatra da je tim odgovorom njegovo pravo povređeno. To je momenat povrede prava. Tako bi bilo po članu 26. Šta on radi? Ukoliko je bilo ćutanje administracije, izjavljuje žalbu, a žalba ide drugostepenom organu. Ukoliko nije bilo ćutanja administracije, on izjavljuje žalbu i ona ide drugostepenom organu.
Ukoliko prvostepeni organ, u skladu sa ovlašćenjima koje ima po Zakonu o opštem upravnom postupku, a koja drugi prvostepeni organi nemaju, ne izmeni sam svoje rešenje.
Dakle, to je ono što razlikuje Zakon o opštem upravnom postupku od prethodnog zakona o parničnom postupku. Ako prvostepeni organ ponovo uzme, u skladu sa svojim ovlašćenjem iz ZUP-a, da postupa po toj žalbi, on na to ima pravo, a ovaj opet ne bude zadovoljan, opet izjavljuje žalbu.
Žalba ide drugostepenom organu. Drugostepeni organ, naravno, traži određeno vreme da odluči o toj žalbi. On donese svoju odluku, to se vraća stranci, stranka nije zadovoljna, pokreće upravni spor, upravni spor pokreće tužbom; dok se reši taj upravni spor, prođe opet određeno vreme. Vrati nazad, ako poništi, recimo, prethodno rešenje. Ovi opet donesu isto rešenje, ovaj opet upućuje tužbu; tužba ide na upravni spor, u sporu pune jurisdikcije oni reše predmet.
Kada se sve to reši, stranka kaže - meni je povređeno pravo. U stvari, ceo postupak je pokrenuo, po našoj praksi, otprilike dve do dve i po godine ranije, kada je učinjena njegova povreda.
Jasno je meni, a mislim da svi ovde znamo, da je intencija predlagača bila ta da rok od godinu dana počinje teći od poslednjeg postupanja i nepostupanja nadležnog organa. Meni je to jasno.
Ali, zbog toga je trebalo da prihvatite ovaj amandman i da obrišete momenat izvršene povrede, jer momenat izvršene povrede je u stvari inicijalni momenat kada je neko pokrenuo postupak, redovan, koji je predviđen članom 25. Znači, pre podnošenja pritužbe, podnosilac je dužan da pokuša da zaštiti svoja prava u odgovarajućem pravnom postupku.
U tom smislu, podržavam ovaj amandman, ali ukazujem na izvesne nelogičnosti koje će postojati i koje će, posebno našim građanima koji se ne razumeju, jer ne može svako da se razume u sve, koji će postojati kada ljudi žele da ostvare svoje pravo pred ombudsmanom. Zbog toga insistiram da prihvatite moj amandman koji se odnosi na produženje roka.
Namerno sam opisao jedan tok, jedan upravni postupak, jedan upravni predmet, jedan zahtev građanina koji može ići na prvostepeni, drugostepeni po dva puta, može ići u upravni spor, može se vratiti, može otići u upravni spor pune jurisdikcije.
To o čemu sam ovde pričao u principu je materija koja je dobro poznata profesorima ustavnog prava, pravnicima koji imaju veze sa ovom materijom, ne onima koji se bave nekom drugom materijom, jer pravnici se bave različitim materijama, pravo je vrlo široko. Uglavnom je poznato svima onima koji su položili pravosudni ispit.
Velikom broju pravnika, koji su se bavili sasvim drugom materijom, autorskim pravom ili drugim stvarima, evo meni, nisu uopšte poznata, iako imam položen pravosudni ispit i radio sam kao advokat, alio nisu mi poznate te materije. Verujem i kolegama advokatima, niko ne zna sve, dakle, nisu poznate te stvari.
Zbog toga smatram i ponavljam - ombudsman mora da poseduje najveći stepen znanja odnosno potvrde njegovog znanja u praksi. Znači, ne mislim na titulu - dr nauka itd. To su naučna zvanja.
Ali, u praksi, najviše što jedan pravnik u Srbiji može posedovati jeste položen pravosudni ispit. To je odraz njegovog rada u praksi i to je osnova njegovog budućeg rada u praksi. Zato se vraćam na taj moj amandman.
Ispričao sam vam samo jedan postupak koji može da se desi, da li je taj upravni akt konačan, da li je pravosnažan, da li je izvršan. Kada je konačan, izvršan, kada je pravosnažan? To je pitanje na koje 90% pravnika koji se ne bave upravnim pravom ne zna odgovor. Sam ombudsman neće znati da li se konačni upravni akt izvršava ili se izvršava pravosnažni upravni akt.
Naravno, upravni akt je izvršan onda kada je konačan. Ne mora da bude pravosnažan da bi došlo do izvršenja. Naravno, nije to u svakom slučaju.
Generalno, ovo je komplikovana materija ko se ne bavi time. Mi koji smo ovde četiri godine, i mi smo već pozaboravljali dosta toga. To je komplikovana materija. Videćete da će ombudsman imati problema ukoliko ne bude imao ova znanja. Hvala.
Zahvaljujem gospodine potpredsedniče. Dame i gospodo narodni poslanici, lep je ovaj govor gospodina Mehe Omerovića, ali sve što je on rekao sada za SDP važi i za DS od momenta od kada je Vojislav Koštunica stupio na vlast, a vi ste ga u svemu tome podržavali, tako da mogu vam reći da imam razumevanja za sve ovo što ste rekli, samo mi je žao što ste se kasno setili da to kažete.

Kada je povučen ovaj zakon o državnoj upravi pre tri meseca, ja sam očekivao da će se naći drugačiji zakon ponovo pred narodnim poslanicima, zbog toga kako je bilo ovde opšte uverenje taj zakon je povučen, a ministar to nije nijednog momenta demantovao, zbog toga što zakon nije dobar. Međutim, mi smo dobili istovetan zakon i dobili smo ovaj predlog zakona o državnim službenicima i ono što se najčešće čulo za ovom govornicom o javnosti od strane predstavnika Vlade jeste da se ovo donosi u cilju depolitizacije državne uprave, da će on biti garant depolitizacije državne uprave i tako dalje.

Zbog toga mi iz DS smo se odlučili da na isti način i kritikujemo ovaj zakon, opštim mestima i načelima kojima se rukovodila ova vlada, kako bi pokazali da ne možemo verovati na reč vladinim službenicima, kada kažu da će ovo biti osnov za depolitizaciju državne uprave.

Zašto mi mislimo da ovo neće biti osnov za depolitizaciju, već upravo kontra da će ovo biti način da se obezbedi vlast DSS i u periodu nakon izbora i nakon njihovog gubitka političke vlasti, da će obezbediti svoj uticaj na državnu vlast putem državnih službenika.

Zbog toga što su svi postupci Vlade Vojislava Koštunice otkad je ona formirana, pa do danas, bili duboko politizovani i zbog toga što je sve što se u Srbiji radi, praktično, podeljeno na vlast i opoziciju, a ono što je podeljeno na vlast deli se između stranaka koje tu vlast čine, a to su: SPS, DSS, G17 i Nova Srbija gospodina Velje Ilića.

Kako mi možemo govoriti da će bilo šta što kreira vlast Vojislava Koštunice biti depolitizovana kada je, recimo, predsednik Komisije za hartije od vrednosti, Milko Štimac, izabran upravo iz ovih klupa sa mesta narodnog poslanika i funkcionera jedne od vladajućih stranaka. To je telo koje je moralo da bude krajnje nezavisno, ali vi niste vodili računa o tome. Vi ste svesni da imate 131 poslanika i vama je bilo sve dozvoljeno i izabrali ste gospodina Milka Štimca za predsednika Komisije za hartije od vrednosti. Nakon toga došlo je do ozbiljnih problema koji su se ogledali upravo u mogućnosti izvršne vlasti da vrši uticaj na članove i predsednika Komisije za hartije od vrednosti. Niste samo vi tu pogrešili.

Nažalost, ta Komisija za hartije od vrednosti jeste sastavljena od funkcionera skoro svih partija koje egzistiraju u Srbiji. Vi kao nosioci vlasti ste najodgovorniji da to ne bude tako i niste smeli to da dozvolite, čak i onima drugima koji su želeli da imaju svoje funkcionere po istom tom klišeu u jednom nezavisnom organu.

Onda je došlo do onih silnih problema koji se tiču privatizacija "Knjaza Miloša", do padanja u nesvest gospodina Milka Štimca upravo u kancelariju potpredsednika Vlade gospodina Labusa i tako dalje, iako bi potpuno logično bilo da u tom kontekstu ne postoji nikakva komunikacija, pogotovo ne nezvanična komunikacija između potpredsednika Vlade i predsednika Komisije za hartije od vrednosti. Nakon toga je gospodin Milko Štimac i davao neke izjave, koje ne idu u prilog vladajućoj koaliciji i Vladi Republike Srbije i tako dalje. Naravno, nije to jedini slučaj.

Još kada je donošen Zakon o ministarstvima mi iz DS smo upozorili da ne možemo Srbiju ustrojiti po političkim strankama koje vrše vlast. Sva ministarstva su izdeljena između stranaka. Koliko je meni poznato odustalo se od nekog prvobitnog dogovora, a to je da jedna stranka da ministra, druga da zamenika, da koliko – toliko jedni druge kontrolišete, nego ste praktično podelili sve po dužini od ministra pa nadole; taj resor pripada DSS, ovaj resor pripada SPS, izuzev ministara, oni nemaju ministre, ovaj resor pripada Velji Iliću i Novoj Srbiji, ovaj resor treći pripada G17.

Mi svi to znamo i javnost zna da pravosuđe, uprava, posebno ono što građane možda najviše zanima, nažalost, mi smo društvo gde je to veoma bitno, tzv. ministarstva sile pripadaju DSS, da ekonomski resor pripada G17 plus, da gospodinu Velji Iliću pripada Ministarstvo za kapitalne investicije, koje su nekada činila tri ministarstva, a sada su jedno i da SPS pripadaju neka druga nameštenja koja zadiru u sve te resore, ali s obzirom na to da ona podržava manjinsku vladu to je i logično.

Šta smo dobili na taj način? Dobili smo državu do koje je teško da i vi unutar same vladajuće koalicije možete konzistentno donositi neke odluke i sprovoditi ih posle u praksi, jer inače pitanje koalicije koje je inače satkano od različitih stranaka koje imaju različite poglede na mnoge važne stvari, počev od odnosa sa Crnom Gorom, pa nadalje, i logično bi bilo da onda kada jedna od vaših stranaka uzme jedan resor da će ona suvereno sprovoditi upravo politiku svoje stranke u tom resoru. Vrlo često to se i završavalo time što su namirivani interesi, upravo, članova te stranke kroz taj resor.

I, ako se sećate da kada kao država imamo neki problem, onda drugi ministri iziđu i kažu – ali ne možemo mi tu ništa, to pripada SPO. Tako smo imali neverovatan problem u JAT. Vi znate da je taj problem trajao mesecima, tu su bili štrajkovi, hoće direktor da se smeni, neće direktor da se smeni, a onda ministar za kapitalne investicije kaže – ali to pripada SPO. Ne možemo tom logikom pokušati da razvijamo efikasnu državu kada neki državni resursi pripadaju nekim strankama.

Državni resurs ne može da pripadne stranci. Stranka može da ima odgovornost da rukovodi nekim državnim resursom, ali ne može da pripada na taj način da niko ne može da ukaže prosto na to da nešto u tom resoru ne valja i da nešto treba promeniti.

Reći ću vam iskreno i sve kritike koje ste imali na račun prethodnih vlada. Mislim da je Vlada Zorana Živkovića bila daleko bolja od Vlade Vojislava Koštunice i po svojim rezultatima, a i po ovom konceptu koji je ta Vlada, nasledivši Vladu Zorana Đinđića, preuzela. Dakle, vi se sećate da u toj Vladi, s obzirom na to da su mnogi od vas učestvovali u toj Vladi, pre svega jedno vreme DSS, ali u toj ukupnoj vlasti učestvovali i G17, vi se sećate da nije bila takva vrsta feudalizacije.

S jedne strane imali smo jedan veliki broj ministara koji nisu bili članovi političkih stranaka, a s druge strane i unutar ministarstva nikada nije moglo da se desi da neko bude postavljen, da bude ministar i da on bude Bog u tom resoru, jer je prosto imao uvek zamenike iz druge stranke koji bi ga na neki način sputavali u vršenju njegove vlasti. Zbog toga mislim da je to bio daleko bolji sistem i da taj sistem treba primenjivati u budućim situacijama kada budemo imali koalicione vlade.

Dobro bi bilo da nikada više koalicione vlade ne dele Srbiju na taj način kako je to izgledala Vlada Vojislava Koštunice, bez mogućnosti da praktično i on kao premijer može efikasno da reaguje kada dođe do nekih problema u nekom segmentu koji ne pripada njegovoj stranci.

S druge strane, priznajem vaš metod je dobar zarad očuvanja vlasti. Vi ste to podelili na taj način. Svaki taj resor znači određeni broj poslanika i vaša vlast, bez obzira na vrlo loše rezultate, funkcioniše i vi održavate tu većinu i na svim ispitima koje ste do sada imali u Parlamentu vi ste uspeli da obezbedite većinu od 126 i više, kako bi opstali na vlasti. Mislim da je trebalo ipak prednost da date onom rešenju, pa po cenu da vam vlasti ne traju tako dugo, jer interes države nije da ostane neko na vlasti maksimalno što može, nego da ostane na vlasti onoliko dugo koliko je to korisno za državu.

Činjenica je da u jednom momentu moramo pokušati da učinimo nešto da promenimo našu praksu da kako koja vlast dođe promeni sve od pomoćnika, zamenika, pa do onog zadnjeg službenika. Tu se potpuno slažem, ali kažem – niste vi ta vlast koja ima taj legitimitet, nismo, nažalost, ni mi ti koji bi shodno onim našim nekim postupcima imali taj legitimitet. Naravno, radi se o jednoj vrlo spornoj situaciji.

Očigledno bi trebalo pristupiti nekom rešenju koje bi značilo jedno nezavisno telo koje bi se bavilo državnim službenicima. Zbog toga mislim da niste dobro uradili što ste izašli sa ovim zakonom. Dakle, neko nezavisno telo mada vama nezavisna tela do sada nisu značila ništa, pa ne znam ni da li će značiti ubuduće.

Jedino što mogu da kažem to je da DS ukoliko dođe u priliku da vrši vlast ponovo neće ponoviti greške koje se njoj spočitavaju u periodu od 2000. do 2003. godine, a sigurno neće raditi ni ovo što vi radite od 2003, odnosno od 2004. pa do sada otkad ste došli na vlast, posebno zbog toga što smatramo da vi koji ste kritikovali naše greške niste smeli da ih ponavljate ili čak u nekim segmentima da budete gori od nas. Morali ste, ako ste već kritikovali te stvari da se pokažete boljim, a ne da nastavite ono što je bilo loše, a iskreno rečeno ono što je bilo dobro u našoj vlasti niste nastavili.

Ovde su više puta narodni poslanici isticali pitanje javnosti u radu i ja vas pitam kako da obezbedimo javnost u radu ako imamo ministre koji nisu spremni da poštuju svoje ustavne obaveze. Poslanička grupa Demokratske stranke i ovo je apel i na vas gospodine sekretaru da nam, ako možete, pomognete nešto, ja sam apelovao i na ministra Vuksanovića, a to je, recimo, 2. februara 2005. godine, mi smo postavili poslaničko pitanje ministru Velimiru Iliću i dan-danas odgovor na to pitanje nismo dobili i verovatno ga nikada nećemo dobiti.

Pet pitanja smo postavili 2. februara 2005. godine ministru Iliću i dan-danas odgovore nismo dobili.

Ne može biti da je ministru Iliću teško da odgovori na pitanja. Nisu to bogzna kakva teška pitanja.

Mi smo postavili pitanja oko izvesnog gubitka od 9,5 milijardi, koji je Ministarstvo napravilo, da su na taj način određena preduzeća dovedena u nezgodan položaj, da je mimo svoje nadležnosti Ministarstvo radilo lokalne puteve.

Vi znate da su lokalni putevi u nadležnosti lokalne samouprave, a Ministarstvo je to radilo u onim sredinama gde su imali kandidate iz Nove Srbije; tu je Ministarstvo za kapitalne investicije suprotno svojim nadležnostima trošilo pare poreskih obveznika i radilo lokalne puteve.

Mi smo to pitali ministra Ilića da nam objasni. Naravno, s obzirom na to da je ministar Ilić imao predizborno obećanje o nekoj legalizaciji sa troškovima od pet evra po kvadratu, tražili smo da i to objasni itd.

Ova pitanja, verujem, nisu prijatna ministru Iliću, ali nemoguće je da on nije mogao da odgovori. Mogao je da zaduži nekog i da odgovori na način kako političari umeju da odgovaraju i da to bude sve okruglo pa na ćoše.

Ovde se radi jednostavno o odnosu ministra prema Narodnoj skupštini, o odnosu ministra prema njegovim obavezama koje proizilaze u krajnjem slučaju iz Ustava, pa i iz neke demokratske prakse, procedure, tradicije itd.

Šta onda nama vredi zakon, šta nama vredi Poslovnik o radu, kada imamo ministra kojeg ne smete da pipnete, ne smete ništa da mu kažete, on je u stanju sve da vas izvređa na Vladi Republike Srbije, a vi mu ne smete ništa, jer on ucenjuje vašu Vladu sa određenim brojem poslanika.

Samo je pitanje koliko ste spremni da idete u tome da tolerišete sve i svašta samo da bi opstali na vlasti. I, da li ste vi onda uopšte bolji od tih koji prave takve stvari ili na neki način vi njima dajete podršku da takve stvari nastave da rade.

Dakle, kada vi kao sekretar izađete i ovde govorite o tim stvarima, o javnosti, o efikasnosti državne uprave, o apolitičnosti, vi razumete, nadam se, zašto mi vama ne verujemo i zašto ne možemo da glasamo za ovo – jer smatramo da ćete ovim obezbediti sebi instrument da nastavite politizaciju države na način kako ste započeli onog dana nakon što je Vojislav Koštunica izneo ekspoze Vlade Republike Srbije.

Moram da se vratim na to pitanje, jer smatram to pitanje vrlo bitnim, a to je način koji mnogo govori o karakteru vlasti Vojislava Koštunice, možda i o njemu lično kao političaru, način na koji je razrešen Nebojša Čović.

Ako želite da razrešite nekog funkcionera koji se nalazi na čelu, u ovom slučaju Koordinacionog tela ili na čelu bilo kojeg organa ili organizacije koja obavlja poslove koji su izuzetno značajni za ovu državu, vi ne možete to da učinite preko noći tako što je neko od njegovih poslanika digao ruku za neki zakon ili nije digao ruku za neki zakon.

Slažem se sa vama, SDP nikada nije umela dobro da se drži koalicionih dogovora i uvek su voleli malo da skupljaju poene sa strane. U krajnjem slučaju to je radila DSS u periodu dok je DS bila na vlasti i to je jedan loš manir koji postoji na našoj političkoj sceni, rekao bih jedno političko licemerje.

Kada je neko na vlasti treba da bude na vlasti, a kada je neko opozicija treba da bude opozicija, ali ne može da koristi dobre strane vlasti i da bude opozicija. To, prosto, ne ide.

Vi ste prosto preko noći smenili gospodina Nebojšu Čovića iz isključivo političkih razloga i govorite da ste spremni da se zalažete za neku apolitičnost. Isključivo politički razlozi koji se tiču poštovanja koalicionog dogovora u jednom segmentu.

Rok je bio 24 časa, bez toga da ste izvršili analizu posledica koje njegovo smenjivanje može imati za interese Srba na Kosovu i Metohiji ili interese Srbije. Uopšte ne tvrdim da će to izazvati dobre ili loše posledice. Ne mislim da će njegova smena izazvati ne znam šta, možda i hoće.

Samo postavljam pitanje kako ste sebi dozvolili da tek tako okrutno izvršite tu smenu, a da ne razmišljate o tome da li ćete imati posledice po državu. Samo je to pitanje za vas, ništa dalje od toga. Ne može partijski odnos do te mere da determiniše odnose u državi.

Znači, odnos između dve partije, između dva čoveka, između Vojislava Koštunice i Nebojše Čovića ne može do te mere da se preduzimaju politički potezi za koje se nema nikakva analiza šta će doneti.

Nije predsednik Vlade samo predsednik Vlade zato što ima većinu. On mora da promišlja, da ima odgovornost prema onome što radi i da razume da svaki njegov potez, ovakav ili onakav, svaka njegova poruka može imati dugoročno dobre ili loše posledice.

Odmah da vam kažem, smatram da Nebojša Čović treba da bude smenjen zbog toga što se pridružio svima vama kada ste pozvali Srbe da bojkotuju izbore na Kosovu i Metohiji.

Danas mislim da je svima jasno da je to bila jedna od najvećih, ako ne i najveća greška, a možda i jedina greška u politici Srbije prema Kosovu i Metohiji od 5. oktobra naovamo.

Tu grešku ćemo dugo plaćati i pitanje je da li će ikada moći da se u potpunosti anuliraju posledice greške koju smo tada napravili kada ste vi, rukovođeni ovdašnjim partijskim interesima i željom da ovde postignete što više poena, pozvali Srbe na Kosovu i Metohiji da ne izađu na te izbore.

Voleo bih da objasnite, u pravu ste da to nije tema, ali jednog dana da objasnite šta smo mi to dobili time što Srbi nisu izašli na izbore na Kosovu i Metohiji, šta su Srbi na Kosovu i Metohiji dobili, sem što smo uspeli samo dublje da gurnemo prst u oko onima koji odlučuju o sudbini i njih i nas ovde.

Što se tiče zakona o državnim službenicima, neću se više baviti ovim opštim temama, uvode se tri vrste državnih službenika, tri načina rangiranja, a pri tom mislim da ovi nameštenici, oni jesu pomoćno tehničko osoblje, ali mislim da kroz, odnosno voleo bih da čujem šta vi mislite i da li je kroz sam tekst zakona ta njihova pozicija pomoćnog tehničkog osoblja možda malo previše označena, kao ljudi koji imaju na neki način drugorazrednu poziciju kao zaposleni od strane države Republike Srbije.

Vi kažete – na prava i dužnosti državnih službenika koje nisu uređene ovim ili posebnim zakonom ili drugim propisom primenjuju se opšti propisi o radu i poseban kolektivni ugovor za državne organe. Znači da će ova materija biti zaokružena zakonom o radnim odnosima, posebnim zakonom koji, kako vidim, treba da bude donet, ovim zakonom i kolektivnim ugovorom. Znači, praktično, četiri zakona će se primenjivati na ovu materiju i mislim da to nije dobro, makar i u slučaju kada se supsidijarno primenjuje Zakon o radnim odnosima.

Interesuje me koji je to poseban zakon kojim će biti zaokružen ovaj sistem, dakle koji je to poseban zakon koji treba da se donese. Ne znam zašto ste ovako strogo stavili članove 25. i 26. koji govore o dodatnom radu i o potrebi državnog službenika da obaveštava o dodatnom radu. Slažem se sa vama da je potrebno da tu postoji neki red, da postoji ta saglasnost rukovodioca kada su u pitanju određeni poslovi, ali mislim da ste članovima 25. i 26. to postavili i suviše strogo.

Vi kažete da saglasnost rukovodioca nije potrebna, pa onda kažete naučnoistraživački rad itd, ali imate masu ljudi u ministarstvima i ovde u Narodnoj skupštini koji objavljuju svoje radove u stručnim časopisima, članovi su nekih upravnih odbora, stručnih časopisa pravnog karaktera koji se odnose na našu nauku, pa vas pitam šta će biti sa njima, da li moraju da obaveste sekretara Skupštine i da traže dozvolu za to ili ne moraju.

U principu, sekretar Skupštine i svako ko je normalan bi dao dozvolu da se stručno usavršavaju na taj način i da budu u upravnim odborima takvih časopisa, itd.

Mislim da to i ne treba, jer može biti izvor neke zloupotrebe danas-sutra, za godinu-dve ili za tri. Zašto bi neko tražio saglasnost svog rukovodioca?

Dakle, to su neka pitanja na koje bih voleo da mi odgovorite.

Na kraju, zaključiću, dakle, zbog opšte politike koju ste vodili u prethodnih godinu i nešto dana, zbog jednog ostrašćenog odnosa prema DS, kao opozicionoj stranci, zbog proganjanja, moram reći i šikaniranja članova DS, zbog toga što ste i međusobno pokazali da se isključivo vodite političkim interesima i da možete biti vrlo surovi u obračunima jedni sa drugima, i zbog toga što mislim da ste sve segmente društva duboko izdelili na četiri vladajuće stranke, odnosno pet (jer stalno izostavljamo SPO, koji aktivno učestvuje u ovoj vlasti), znači, na pet stranaka ste izdelili celokupno društvo, zbog svega toga ne možemo glasati za zakon, čiji je lajtmotiv upravo depolitizacija državne uprave, jer je predlagač zakona politizovao sve i ono što se ne sme politizovati. Hvala na pažnji.
Imam pravo na repliku i za gospodina Baralića i za predstavnika Ministarstva, tako da ovo u principu nije pravedno, jer neko kad izađe na repliku, a pre toga je nekoliko njih govorilo o njemu, on nema mogućnosti da odgovori svima njima, zato ćemo pokušati što brže.
Vaš odgovor je takav, kakav je bio i nemam nameru da polemišem sa vama u pogledu ovih tema. Drago mi je da ste mi rekli za ove zakone i da ste mi taj deo razjasnili. Juče sam pokušao da vam kažem, naša diskusija jeste politička, zbog toga što mislimo da ovaj zakon ima direktne političke posledice koje se ogledaju u tome da će biti postavljeni službenici na mandat od pet godina, koji će biti službenici DSS i na taj način želite da prolongirate vašu vlast i nakon izbora, što smatramo nekorektnim.
To je naš stav i zbog toga je naša diskusija u tom pravcu. Celu diskusiju smo zasnovali na onome što je DSS radila i u prethodne tri godine i u odnosima između stranaka te vladajuće koalicije, kojima je očigledno osnovna karakterna crta pripadnost određenoj stranci. Dakle, duboko su ispolitizirana i ona pitanja koja po svojoj prirodi ne bi trebalo da budu politizirana na način kako to ova vlast radi, tako da mislim da nema razloga da nešto posebno polemišem sa vama.
Ja sam se ogradio, rekao sam da SPS nema vlast odozgo nadole, ali hteo sam reći ono što sam Ivica Dačić, šef poslaničkog kluba i predsednik Glavnog odbora, govori da bez vas ne može ništa u Srbiji da se učini. To su reči Ivice Dačića, ja verujem Ivici Dačiću i znam da u Srbiji bez SPS ne može ništa da se učini i to je istina.
Što se tiče drugih aspekata, stariji kolega Tomislav Nikolić je rekao, mislim da je to lepo rekao i to su neka pitanja, prosto mislim da vam je izletelo nešto što ne liči na vas i što vi svakako ne biste rekli. Želim da kažem nešto vezano za ovu advokaturu.
Daleko su od toga advokati SDP. Ja sam rekao gospodinu Mehi Omeroviću zašto što je ovo rekao nije rekao 10 dana ranije, jer sve što je rekao odnosi se i na Demokratsku stranku i progon Demokratske stranke. Rekao sam da mislim da Nebojša Čović nije smeo da podlegne uticaju DSS i da prihvati tu politiku za Kosovo i Metohiju.
To je vrednosni sud, a gospodin Proroković sigurno misli drugačije, imamo različit stav po tom pitanju. U krajnjem slučaju, vreme će pokazati da li je Srbija trebalo da uradi ovo ili ono. Moje mišljenje jeste da je Nebojša Čović trebalo da bude smenjen, ali ne zbog toga što su se on i Koštunica posvađali, pa preko noći treba da bude smenjen.
Ako je trebalo da bude smenjen, trebalo je da se promisli koje su posledice toga, da se napravi određena analiza, da se izvrši adekvatno preuzimanje dužnosti, a ne da se brukamo, jer ceo svet nas gleda kako se brukamo. Brukamo se tu, oko tog pitanja Čovića.
Šta misli Petersen i ostali – gledaju nas neozbiljno. Ne brukamo se mi, bruka se država zbog toga što ste vi iz DSS na vlasti. Brukamo se tako i u vezi Davinića.
Vi pominjete Aleksandra Radovića, rekli ste da je špijun. Ja ne znam da li je on nečiji špijun. To je čovek za koga ste rekli da je oficir neke strane obaveštajne službe, a vaša koalicija je sada htela da ga stavi u Ministarstvo odbrane da kontroliše sve finansije. Kako gospodine Baraliću ovde nama spočitavate? Javno se obračunavate u vašoj koaliciji putem novina sa ministrom odbrane. Koja je to država? Gde toga ima na svetu. Napravili ste komediju od države. U tom smislu možemo da upoređujemo Vladu demokratske stranke i Vojislava Koštunice.
Neozbiljna je vlast koju imate i neozbiljno je vodite. To je moje mišljenje i duboko sam siguran da je to tako, a to je sve posledica toga što ste dozvolili, kada ste pravili koalicioni sporazum, što ste dozvolili kao najveća stranka, da se država izdeli na četiri partije. To je vaša greška i niste bili spremni i sposobni da preuzmete tu vlast. To je vaš problem koji je bio i problem nekih od nas što u vreme kada su došli do vlasti, nisu bili spremni da je ponesu.
To vam zameram i zbog toga mislim da je vreme da se raspišu izbori. Mislim da je ona vlada od 2000. do 2003. bila daleko bolja, nego ova sada. Nemojte pominjati predsednika Republike, mislim da je predsednik Republike u ovom momentu jedina svetla tačka političke scene Srbije i jedini koji na adekvatan način štiti Srbiju.
Jedan od načina kojim ste urušili institucije jeste taj što ste duhovitom i vrlo ljubaznom gospodinu Markoviću dali da predsedava Skupštinom. Narodna skupština je ozbiljno meste i nije mesto da se prave šale, skečevi i da se smejemo nečemu što nije smešno. Gospodin Proroković je pominjao minutažu, a ja sam objasni zašto mi je sadržina govora bila takva.
Vi znate, za ovih godinu i nešto dana, da mi je uvek sadržina govora usmerena na sam zakonski predlog. Ovo je duboko političko pitanje i morao sam da imam politički govor, odnosno da pokrenem tu političku dimenziju.
Što se tiče regulatornog tela, rekao sam, ne znam više kako, kada smo kompromitovali i taj Visoki savet pravosuđa, kada su kompromitovane i te ideje o nekim nezavisnim telima, moram reći opet, gro toga je kompromitovano za vreme vaše vlasti, i Visoki savet pravosuđa i Komisija za hartije od vrednosti.
Ne znam, u principu kako dalje nastaviti, posebno kako vi koji ste bili nosioci te kompromitacije nezavisnih tela, regulatornih tela u Srbiji.
Izvinjavam se zbog ovog prekoračenja vremena, ali nešto tu moramo da promenimo u vezi Poslovnika. Jedan čovek kad izađe, njemu replicira tri ili četiri, onda on nema mogućnosti da sve to obuhvati. Zahvaljujem na pažnji i još jednom se izvinjavam.