Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Veroljub Matić

Veroljub Matić

Srpska napredna stranka

Govori

Zahvaljujem.

Podneo sam amandman na član 1. da se poboljša taj član i ceo zakon kojim se regulišu načela i ciljevi, ali u članu 1. i članu 2. mislim da su dve ključne stvari koje su jako bitne za ceo sistem i za ovaj zakon. Vojno obrazovanje koje podrazumeva i školovanje i usavršavanje i vojno stručno osposobljavanje se radi zbog potrebe odbrane zemlje. U članu 2. kaže – vojno obrazovanje je od posebnog značaja za odbranu Republike Srbije. Te dve odrednice opredeljuju suštinu.

Znači, vojno obrazovanje je usmereno jedino na odbranu zemlje, nema predviđenih ofanzivnih elemenata, kao cilj da mi nekog napadnemo. Osnovna doktrina Vojske Srbije je odbrana. Naravno, u odbrani mogu biti i ofanzivna dejstva, da ne bude ono ogoljeno samoodbrana. Obrazovanje, u krajnjem, treba da kao rezultat da dobro obučenu vojsku. Znači, obrazovanje samo za sebe je u redu, ali ono mora da se spusti do najnižeg nivoa u Vojsci Republike Srbije.

Uvek sam se služio primerima i ovog puta ću se poslužiti primerom, jer mislim da se predlog zakona najbolje razume. Za vreme agresije 1999. godine bio sam u jedinici protivvazdušne odbrane. Jedinica protivvazdušne odbrane je imala dosta uspeha ratujući sa NATO agresorom, ali u jednom momentu pojavila se letelica. U to vreme su NATO avioni leteli na visini od preko 5.000 metara i u najvećem delu su bili van domašaja protivvazdušne odbrane. Međutim, i oni su grešili, njihove greške smo koristili, tako da smo imali uspešna dejstva, lansirali smo određene rakete, odnosno strelci su lansirali sa uspehom. E, sad mora se postaviti gde je tu obrazovanje da u par sekundi imate toliko vremena da znate sve u datom momentu da bi lansirane rakete uspele da pogode cilj.

Svo obrazovanje, obuka, znanja, itd, je u par sekundi da bi uspeli, i to u ratnim uslovima, realnim ratnim uslovima. Ako je to dobro odrađeno, a u ovom slučaju jeste, imali smo pogodak, imali smo tu vertikalu od dobrog obrazovanja oficira, podoficira, onih koji su učili i one koje su trebali da dejstvuju u ratnim uslovima.

Znači, nije znanje radi znanja, nego je znanje radi primene. U ovom slučaju, imali smo primer, i to je dobar primer, kako u vojnom obrazovanju treba doći do cilja. Najbolje bi bilo da nikad ne budemo u ratnim uslovima, ali uvek se moramo spremati da budemo spremni da u svakom trenutku reagujemo na pravi način i da odbranimo zemlju. Ponosan sam što sam bio u toj jedinici, što sam i komandovao tom jedinicom i što sam bio u legendarnoj Drinskoj diviziji.

Još nešto da kažem o ovome danas, podržao bih ovu komisiju za utvrđivanje posledica NATO agresije, deo toga sam video jer sam bio i učesnik svega toga i vreme je da se jednom pokaže i našem narodu i pokaže svetu šta su nam oni učinili. Zahvaljujem.
Zahvaljujem.

Moj amandman na član 2. Zakona o planskom sistemu Republike Srbije prvenstveno ima za cilj poboljšanje razvoja opština i gradova. Cilj svakog zakona, a posebno ovog, koji reguliše planski sistem Republike Srbije da se urede određene oblasti, da se postave pravila, da u ovom slučaju konkretno ovde se uređuje vizija budućeg razvoja kroz planska dokumenta.

Ja ću opet kroz jedan primer, živi primer, reći gde će ovaj zakon imati dobre efekte. Uzeću primer izgradnje autoputa kroz centralnu Srbiju, Beograd, Obrenovac, Ub, Lajkovac, LJig, Gornji Milanovac, Čačak itd. Svakako da kroz gradove i opštine u centralnoj Srbiji, gde prolazi autoput, je jako bitno za njihov razvoj, za razvoj njihove privrede, kao i Srbije u celini, ali sada dolazi do značaja šta to znači za opštine koje se nalaze u neposrednoj blizini autoputa u izgradnji, a kroz koje ne prolazi autoput. Planskim dokumentima će se predvideti vreme i dinamika izgradnje pristupnih saobraćajnica koje će ta mesta povezati sa auto-putem i dati mogućnost da te opštine i ti gradovi imaju perspektivu i benefit od tog autoputa odnosno ukupan privredni razvoj.

Primera radi, to su opštine Koceljeva, Mionica, grad Valjevo, recimo Koceljeva bi trebala da ima jednu dobru vezu sa budućim auto-putem, a to bi trebalo da bude otprilike na nivo magistralnog puta, dok grad Valjevo bi trebalo da ima pristupnu saobraćajnicu na autoput nivoa polu auto-puta, jer grad Valjevo zaslužuje tako nešto.

Ovde se vidi ono što ovaj zakon omogućava i daje mogućnost da kroz planiranje, kroz planska dokumenta se to predvidi, i vreme i finansije i dinamika, a to kada imamo i kada imamo plan i znamo da će to biti, mislim da nam daje mogućnost da te sredine razvijamo najbolje što je moguće u ovoj Srbiji, na čelu sa ovom Vladom i predsednikom Vučićem. Tako da ove opštine koje sam naveo kao primer imaće jedan pun razvoj, dobar razvoj a samim tim i Republika Srbija će se razvijati brzo i bolje. Zahvaljujem.
Zahvaljujem.

Podneo sam amandman na član 1. Zakona o planskom sistemu sa posebnim težištem na razvoj opština i gradova.

Jako je bitno što ovaj zakon ima potrebnu fleksibilnost i što se planski dokumenti mogu lako menjati i dopunjavati, npr. plan razvoja, investicioni plan, prostorni plan, urbanistički planovi itd. Možda sve zakone, pa i ovaj, treba reći kroz neku realnu praksu.

Ja često volim da govorim kroz realnu praksu i uzeću primer ovog zakona, gde se on pokazuje kao jako dobar, a to je brana ili akumulacija na „Stubo-Rovni“. To je velika akumulacija vode sa fabrikom za preradu zdrave, ispravne pijaće vode. Planskim dokumentima do sada, prostornim planom predviđeno je da ta akumulacija sa fabrikom vode zadovolji određeni broj gradova i opština. Međutim, kapacitet brane „Stubo-Rovni“ sa fabrikom vode je mnogo veći nego što je planskim dokumentima predviđeno i normalno je da se korišćenje zdrave, ispravne pijaće vode proširi na okolne opštine i gradove, a to se može uraditi kroz promenu planskih dokumenata.

S obzirom da ovaj zakon omogućava da lako dođemo do promene određenih planskih dokumenata i da korišćenje brane „Stubo-Rovni“ bude prošireno na okolinu, pored onih predviđenih, to je, pogotovo što se radi o ispravnoj pijaćoj vodi, i ko ima ispravnu pijaću vodu ima perspektivu i razvoja.

S obzirom da je to tako da ovaj zakon omogućava da vrlo lako, recimo, opština Osečina, LJig, Koceljeva, Banja Vrujici, mogu se naknadno uključiti kroz promenu dokumenata koje ovaj zakon dozvoljava, oni mogu dobiti zdravu ispravnu pijaću vodu.

S obzirom da je to tako, da građani imaju veliku dobit, da javni sektor ima veliku dobit, da privreda ima veliku dobit, a to je valjda cilj svih nas, i ove Vlade i predsednika Republike i svih normalnih u ovoj državi, tako da je zakon dobar, da ga treba podržati i ako on daje pun efekat prema građanima, mislim da je dobar. Ovo sam naveo kroz jedan živi primer, gde se on najbolje razume. Zahvaljujem.
Zahvaljujem predsedavajući.

Mi danas imamo dosta predloženih izmena i dopuna zakona i teško je govoriti o svima. Ja ću se opredeliti uglavnom za jedan, ali jedan ću samo napomenuti, a to je Zakon o izmenama i dopunama Zakona o igrama na sreću.

Ovde je dosta bilo reči oko toga i mislim da je dobar deo poslanika ispravno to i video i predlagao, ali ono što je suština svega ovog jeste da će igre na sreću da postoje. Bitno je samo da se zakonska regulativa tako uradi da igre na sreću budu kontrolisane, da država od njih ima koristi, da tamo ko ne treba da ide ne bude u tim objektima gde se organizuju igre na sreću. I to je suština. Mislim da svaka izmena i dopuna ili novi zakonski propis jednostavno doprinose da igre na sreću budu što bolje organizovane.

Ono što pleni pažnju, bar meni, je posebno Predlog zakona o dopuni Zakona o reviziji. Ovim dopunama se reguliše da osnivači društva za reviziju i samostalni revizori ne mogu biti neko ko je osuđivan, što je apsolutno u redu i to treba podržati bez obzira na političke opcije koje su ovde u Skupštini.

Međutim, danas bih se opredelio za nešto što je iz prakse i nešto iz rada DRI. Izbliza sam gledao i bio učesnik njihovog rada, njihove kontrole i mogu da kažem da imam jako pozitivna iskustva sa njima. Mislim da je uredu da se to i ovde kaže, da prvo ti ljudi koji to rade, rade jako detaljno, rade stručno i najbitnije savetodavno. Na njih nema nikakvih uticaja ni spolja ni iznutra uticaji. Recimo, ako je lokalna samouprava korektna i kvalitetno sarađuje sa DRI, to je dobro i za nju i sve direktne i indirektne korisnike budžeta. Iz toga se može mnogo toga naučiti da u budućem radu se ne prave greške i da se pravilno troše budžetska sredstva. Ima primera gde to lokalne samouprave ne rade, srećom da je to mali broj lokalnih samouprava. Moj predlog je da što više sarađuju, jer je to prvenstveno najbolje za njih same.

Ono možda što niko nije ovde pomenuo, a što je po meni jako bitno, to je da DRI iz svog rada, iz svog iskustva, iz saznanja sa terena predlaže Vladi, nadležnim ministarstvima da izrade određene zakonske propise za oblasti koje nisu dovoljno pokrivene i mislim da to i Vlada i ministarstva koriste i predlažu određena zakonska rešenja koja mi ovde razmatramo i usvajamo.

I to je jedan benefit ili veliki benefit za sve nas koji smo na neki način opredeljeni da smo u državnim institucijama i da smo u kontaktu sa državnim parama. Te predloge čak svi, ti predlozi koji idu od DRI su i predloženi i svim poslanicima dostavljeni u pisanoj formi i mislim i predlažem svim kolegama da to pročitaju, mislim da iz toga može mnogo da se nauči, a pogotovo korisnicima budžetskih sredstava bili oni sa nivoa Republike, bili oni sa nivoa lokalne samouprave.

Ja ću reći jedan mali primer sa nivoa lokalne samouprave, a to je već dugo da postoji dozvoljen budžetski, odnosno finansijski deficit koji se ne može preći, a to je 10%.

Državna revizorska institucija predlaže da to bude urađeno tako da dozvoljeni budžetski deficit bude onoliki koliko je preneto sredstava iz prošle godine u tekuću budžetsku godinu, što mislim da ima velikih opravdanja, jer pojedine lokalne samouprave, pogotovo male opštine nisu u mogućnosti da iz tekućeg godišnjeg priliva rade na velikim investicijama, svejedno koje prirode, da li je to infrastruktura, da li je to nešto drugo i one spremaju sredstva i pare, možda, dve, tri, četiri godine, da bi u jednoj godini ta sredstva iskoristila u tom iznosu ili u većem iznosu i da bi mogli nešto ozbiljnije da urade.

Iz tih razloga mislim da je opravdan i taj predlog, i da Vlada, i ministarstva treba to da razmotre i da vide mogućnost da bude usvojen Predlog Državne revizorske institucije.

Zato mislim da ova institucija, iako je mlada, radi dosta dobro, odgovorno i da svima doprinosi da što bolje trošimo budžetska sredstva, odnosno narodna sredstva. Zahvaljujem.
Podneo sam amandman i on ima uticaj na privredni razvoj, odnosno težište mu je na lokalnom razvoju. Da bi se to postiglo, to nije moguće bez kvaliteta obrazovanja, bez kvaliteta radnika, inženjera, pravnika i svih ljudi koji u obrazovanom sistemu završavaju određeni nivo škola.

Sigurno da taj nivo školstva mora da bude na visokom nivou ako hoćemo jaku i dobru državu.

Što se tiče moje opštine, krenuo bih od predškolskih ustanova, obdaništa, koje je sjajno i koje je dobilo sjajne ocene od revizija, inspekcija i mislim da je jedno od najboljih u državi i tu se deca socijalizuju, spremaju se za osnovnu školu, tako da je nivo te ustanove, od čistačice, kuvarice, medicinske sestre, vaspitačice do kvalitetnog rukovođenja, sve dobro funkcioniše i to je jedna sjajna ustanova.

Dalje, preko osnovnog obrazovanje gde se stiču određena znanja i do srednjeg obrazovanja gde srednje obrazovanje daje i najveći broj radnika koji praktično počinju da funkcionišu prvenstveno u našoj privredi. -+

U mojoj opštini, srednja škola dosta dobro to radi i to se najbolje vidi iz prohodnosti đaka na višim školama i fakultetima. Jednostavno, vidi se da ta deca imaju dobru prohodnost, a to znači da je nastavnik u srednjoj školi, da ih je dobro spremio, opremio, da su oni to prihvatili i da su imali dobar izbor da nastave viši nivo obrazovanja. Oni koji su se zaustavili na srednjem ili trogodišnjem obrazovanju, jednostavno krenuli su da rade u tu privredu i mislim da tu postižemo jako dobre rezultate.

Srednje škole, pogotovo u manjim opštinama, su više od obrazovne ustanove, jer tamo gde funkcioniše mladost ili taj nivo mladosti, te sredine se mnogo bolje osećaju. Drugačije su nego kada nemaju jednu srednju školu, pa čisto jedno zapažanje, ako dođe i ako ikad dođe do određene racionalizacije srednjih škola na nivou Srbije, da se i o tome povede računa, uzimajući u obzir sve ono što nas čeka.

Što se tiče same Koceljeve, mi imamo jako dobru privredu. Privreda koja funkcioniše gotovo da ni jedan privredni subjekat nema problema. Ono što je na neki način dobro, a možda i nije, a to je da imamo nedostajućih kadrova u pojedinim oblastima, kao što je drvna industrija i kao što je pirotehnika.

U Koceljevi je napravljena fabrika pirotehnike koja je, praktično, možda jedina u Evropi, na tom nivou, koja je bezbednosno sigurna, koja je dobila dozvolu od države, koja je počela proizvodnju, još se to nije zahuktalo, koja je sto posto izvozna. Čini mi se da u nomenklaturi za određeni nivo školovanja nema pirotehnike, mada toga do sada i nije bilo kod nas, ali, recimo, mislim da bi srednja škola sa fabrikom pirotehnike mogla da organizuje i tu vrstu nastave.

Još nešto bih rekao što je dosta bitno. Mislim da smo pripremili dosta dobre uslove za razvoj privrede, ali u zadnje vreme investitori, bilo to domaći, bilo strani, bilo mešoviti kapital, jednostavno prvo vas pitaju da li imate radne snage i kvalifikovane radne snage. To je prvo i mislim da je to dosta dobro. To je jedna ozbiljna opomena da ozbiljno priđemo kvalitetnom obrazovanju budućih kadrova. S time bih završio ovaj deo. Hvala.
Zahvaljujem.

Moj amandman na član 3. je sa posebnim osvrtom na razvoj opština i gradova. Da bi se to uradilo postoji jednostavna formula teška za realizaciju, a to je stvoriti uslove da investitori domaći ili strani dođu ili da postojeća privreda reinvestira, što je jako dobro ako se tako ponaša privreda.

Sledeće što je najvažnije u svemu tome to je imati kvalifikovanu i obučenu radnu snagu, tako da ovaj zakon omogućava i olakšava da se dođe do svega toga. Ako imate obučenu radnu snagu koja je spremna da radi, znači da će privreda dobro da funkcioniše. Iz aktivnosti privrede ili dobro stojeće privrede puni se republički i lokalni budžet. Kada se oni pune ili pune u velikoj meri, kao što je republički budžet, onda se iz tog budžeta investira u ono što čini standard građana, u infrastrukturu prvenstveno, ali investira se ponovo u obrazovanje i kvalitet obrazovanja. Taj krug, što se tiče obrazovanja, se ne zatvara školovanjem jedne dobre generacije, nego školovanjem niza generacija i sve većim i većim kvalitetom i poboljšanjem u obrazovanju.

Što se tiče moje opštine, tu ima dosta dobrih privrednih subjekata o kojima sam govorio. Rekao bih tri podatka koja su možda jako bitna koja govore kako privreda funkcioniše u Opštini Koceljeva, a to je: privreda, uopšte Koceljeva izvozi dva na prema jedan. Znači, izvozi dva evra, uvozi jedan evro. Plate u opštini Koceljeva su prve…

(Predsedavajući: Privedite kraju, kolega Matiću.)

… u Mačvanskom okrugu, na 37. mestu u Srbiji, u 25% opština. Budžet opštine je takav da nema zaduženja ni dinara i nema dugova.
Zahvaljujem.

Na Predlog zakona o Nacionalnom okviru kvalifikacija podneo sam amandman i njime se predlaže da se ubrza razvoj opština i gradova, a samim tim i Republike u celini.

Prvo, opštine i gradovi kroz svoje učešće, prvenstveno kroz osnovno i srednje obrazovanje i vaspitanje, doprinose da ono bude na boljem i višem nivou, da se kvalitetno obrazuju kadrovi za tržište rada, odnosno prvenstveno za privredu, odnosno za privredni razvoj. Tako se uloženo u obrazovanje i vaspitanje vraća kroz rad u privredi.

Drugo, kada ti dobro obučeni kadrovi daju svoj doprinos na svom radnom mestu dobija se novi kvalitet razvoja opštine i gradova, a samim tim i Republike Srbije u celini. To sve se održava na uvećani standard i kvalitet življenja svakog od nas, pojedinca, u ovoj državi, što i jeste cilj svakog društva i države u celini. Zahvaljujem.
Zahvaljujem.

Biću praktičniji i govoriću samo o dva zakona. Jedan je Zakon o prosvetnoj inspekciji, vrlo kratko.

Mislim da ta oblast nije bila u dobroj meri do sada rešena. Jako je bitno da prosvetna inspekcija praktično pokrije sve nivoe obrazovanja, odnosno prosvete i da stigne na sva mesta i najudaljenija mesta, mislim i na male škole, da bi se ujednačio kriterijum. Jednostavno da ne bi dozvolili da ta deca budu oštećena u smislu nivoa i obrazovanja i vaspitanja.

Ono druga stvar koja nije dobro funkcionisala do sada je član 18. i 22. preneta ovlašćena sa nivoa Ministarstva na nivo lokalne samouprave, odnosno gradova, odnosno opština. Opštine odnosno gradovi ili su imali prosvetne inspektore ili nisu imali prosvetne inspektore i to pitanje nije bilo u dovoljnoj meri rešeno, tamo gde nisu postojali prosvetni inspektori na nivou lokalnih samouprava.

Ovim zakonom je to rešeno. Članom 22. je rešeno da će ministar propisati pravila oko izbora. S obzirom, ako se ne izabere prosvetni inspektor na nivou grada ili opštine, to će vršiti Ministarstvo odnosno inspekcija na nivou Ministarstva uz određenu nadoknadu. Mislim da to jeste rešenje i da je dobro rešenje, da u svakom momentu ne može da bude praznih hodova ili samoinicijative ili nedozvoljenog ponašanja. Pozdravljam taj deo i mislim da su time praktično pokriveni i lokalni i republički nivo.

Drugi zakon o kojem želim da pričam, mislim da je udaran, s obzirom da je to novina i nešto što se dešavalo u ovoj Skupštini. Mislim i da određena nerazumevanja na tom nivou su se dešavala. To je Zakon o nacionalnoj infrastrukturi geoprostornih podataka.

Neću mnogo pričati o samom zakonu, ali ću reći nešto što se ne razume i reći ću nešto o Republičkom geodetskom zavodu i radnicima, odnosno ljudima koji rade u Republičkom geodetskom zavodu i koji će u najvećoj meri raditi na nivou geoprostornih podataka.

Ovim zakonom se uspostavlja održavanja nacionalne infrastrukture geoprostornih podataka. Ono šta je geoprostorni podatak su podaci sa određenom lokacijom ili su vezani geografskom oblašću. Geoprostorni podaci, hoću samo na brzinu da nabrojim šta su oni. U članu 10. su navedeni. Mislim da će biti malo jasnije, pošto je ovaj zakon na visokom nivou i mislim da teško mogu da ga razumeju obični građani, a i nivo zakona je takav da mora da bude na ovom nivou, pa su to referentni sistemi, geografska mera i administrativne jedinice, adrese, katastarske parcele, hidrografija, visina, zemljišni pokrivač, statističke jedinice zgrade itd.

Ono što je jako bitno, da će uspostavljanje nacionalne infrastrukture geoprostornih podataka izvršavati Savet. Na čelu tog saveta će biti direktor Republičkog geodetskog zavoda. Mislim da je to pravi izbor i mislim da i određena znanja i određeni stručni podaci koji se nalaze u Republičkom geodetskom zavodu logično nalažu da to bude direktor Republičkog geodetskog zavoda sa svojim saradnicima.

Sama primena, kada se uspostavi taj sistem, omogućiće dobitak od pojedinca, fizičkog lica, preko privrede, javnog sektora, države, itd, itd.

Navešću samo jedan plastični primer kako možemo to iskoristiti na jedan efikasan način. Recimo, voćarstvo na nivou države. Mi za sada nemamo reonizaciju odnosno ministarstvo, odnosno Vlada, sprema se da donese uredbu ili pravilnik da reonizuje područje za određenu voćarsku proizvodnju. Kada se ta reonizacija uradi, preko upotrebe geoprostornih podataka, ostalih podataka itd, vrlo lako i vrlo brzo se može doći do prostora gde određena voćarska proizvodnja može da uspe i gde će država da finansira tu vrstu proizvodnje. Znači, neće morati da se raspituju kod određenih stručnih poljoprivrednih ustanova, neće morati da saznaju na neki drugi način, jednostavno, jednim klikom mogu doći do tog podatka. To je jedna praktična i dobra stvar gde će se ovi podaci moći i na ovaj način koristiti.

Ono što se ovde pojavljuje i mislim da treba malo pojasniti šta je Republički geodetski zavod. Ovde postoji poprilično nerazumevanja, pogotovo od pojedinih poslanika. Republički geodetski zavod je skup katastara u celoj Srbiji i tamo se odigrava suština poslednjeg rada. Tamo su podaci.

Ovde se vrlo često zloupotrebljava pojam neažurnosti katastra, neažurnosti Republičkog geodetskog zavoda. Republički geodetski zavod je neažuran u meri u koliko predmeta nije rešeno. Toliko je on neažuran. Za ažurnost je odgovoran vlasnik, korisnik nepokretnosti, a ne Republički geodetski zavod. To se na svim nivoima zloupotrebljava, kao da je Republički geodetski zavod obavezan da brine o nepokretnosti gde su vlasnici zaduženi da u roku od mesec dana od određenih promena, ili ako nije uknjiženo, prijave to Republičkom geodetskom zavodu da bi se postupilo po tom zahtevu. Jednostavno, vlasnici i korisnici nepokretnosti su u obavezi da svoje nepokretnosti prijave, promene, ili, ukoliko nisu uknjiženi, da prijave, da bi Republički geodetski zavod sa strukom postupio i doneo određena akta, odnosno rešenja i vršio uknjižbu u Republičkom geodetskom zavodu. Znači, ažurnost ili neažurnost Republičkog geodetskog zavoda se ne može pripisati Republičkom geodetskom zavodu. Samo se može pripisati u meri koliko je nerešeno podnetih zahteva u Republičkom geodetskom zavodu.

Ono što je sledeće jako bitno i ja moram da se osvrnem na to, juče je u načelnoj raspravi kolega Zoran Živković izjavio, čitam iz stenograma, znači ništa proizvoljno: „Da li bilo ko od građana Srbije može sa sigurnošću kada ode u katastar da zna ono što njega interesuje tamo da to odgovara istini? Molim vas, znam po svom primeru“, itd, itd. Dalje kaže: „Katastar je nešto, ima jedna poslovica – može da bude ali ne mora da znači“, sa pravilnim akcentom. „To je nešto što možda jeste, možda nije i to pravi ogromne probleme“. I ono najbitnije šta je kolega Živković rekao – da su katastri praktično kao jedna biblioteka u koju je ušla neka horda pijanih, nepismenih istumbala. Ja ponavljam – „da su katastri kao jedna biblioteka u koju je ušla neka horda pijanih, nepismenih istumbala“.

Molim vas, mislim da je gospodin Martinović ovde reagovao, ali to nije dovoljno. On je reagovao sa svoje strane i na svom nivou, ali mislim da je predsedavajući morao da odreaguje mnogo jače na ovakve izjave. Radi se o državnom organu, molim vas, radi se o državnom organu. Vi ste za nekoga ko radi državni posao rekli da je horda pijanih nepismenih istumbala. To „istumbala“ ja prvi put čujem reč, ali verovatno nešto znači, bar njemu.

Na neki način osećam svoju obavezu jer meni je baza, ja sam te struke, radio sam taj posao, meni miruje tamo radni staž, bio sam na takvim mestima gde sam mogao da vidim iznutra rad Republičkog geodetskog zavoda, odnosno katastara i znam šta se radi, koliko se radi i koliko je to odgovoran posao. Ako hoćemo ozbiljnu državu, ko nema sređen katastar nepokretnosti i upise prava na njima, mislim da nema ozbiljnu državu. Mislim da mi imamo i ozbiljnu državu i ozbiljne katastre i ozbiljan Republički geodetski zavod.

Iz tih razloga, kažem, dužan sam da odreagujem, da demantujem da to nije tako, da su praktično oljagani i državni organ, kao posebna organizacija, Republički geodetski zavod, svi radnici tamo, pored geodeta tamo postoje i neki drugi radnici, od pravnika, nekih drugih radnika itd, pomoćnog osoblja, svi su oljagani, oljagana je struka i van Republičkog geodetskog zavoda, znači struka, gde otprilike pola geodeta radi u Republičkog geodetskom zavodu, pola radi van njega. Svi su oni oljagani i na to se jednostavno mora odreagovati.

Molim vas, ako se nekom žuri, mislim da je ovo jako bitno.

Još nešto ću reći. Pokojni premijer Zoran Đinđić je bio predsednik jedne komisije u Republičkom geodetskom zavodu dok je bio premijer. Zoran Živković koji je naslednik njegov je uspeo da pogazi i njega, s obzirom da je Zoran Đinđić verovatno razumeo šta radi Republički geodetski zavod i čime se bavi i bio zvanično predsednik jedne komisije u Republičkom geodetskom zavodu. Da li može da bude horda pijanih ljudi onaj ko radi na putevima, na mostovima? Gledali ste mostove ovde i u Beogradu. Vidite vi da se most gradi i sa jedne i sa druge strane i da se on negde tamo na sredini sastavi bez greške. Tuneli se kupaju sa jedne i sa druge strane, pa sa četiri strane se kopaju tuneli. Šta mislite, da napravite četiri tunela, da li to može da radi horda pijanih ljudi? Da li vojska može da funkcioniše bez ovoga? Ne može. Da li mogu rakete, da se napuni softver sa koordinatama koje gađaju u centimetar? Da li to mogu da rade horde pijanih ljudi?

Moj predlog, ako je moguće, da odložno predsedavajući Skupštine izrekne kaznu ili najstrožu kaznu, pa da Republički zavod preko svojih predstavnika ovde, preko direktora Republičkog geodetskog zavoda to javno reaguje i demantuje ovakve izjave koje jednostavno nisu dostojne nijednog nivoa, a kamoli ove Skupštine. Molim da se tako postupi. Zahvaljujem.
Zahvaljujem.

U članu 5. stav 3. tačka 1) predložio sam da se dodaju reči - Republički geodetski zavod. Ovim amandmanom se podržava Vlada i daje doprinos da treba doprineti kvalitetu samog zakona, odnosno Predloga zakona o izmenama i dopunama Zakona o budžetskom sistemu.

Republički geodetski zavod, kao posebna organizacija, je jako bitan za državu, za njeno funkcionisanje, kroz njihov rad i njihovu aktivnost. Mislim da je dve stvari najbitnije napomenuti ovde, a to je da Republički geodetski zavod vodi evidenciju svih nepokretnosti i ujedno upis u katastar nepokretnosti je i dokaz vlasništva, kao i da se u katastru nepokretnosti mogu upisati sve vrste tereta i ograničenja. Republički geodetski zavod je skup vrhunskih inženjera, tehničara, potpomognutih dobrom pravnom strukom.

Iz svih ovih razloga, kao ozbiljna država, ova Vlada je garant sprovođenja projekta unapređenja zemljišne administracije i Republički geodetski zavod to sprovodi uspešno. Nadam se da će Vlada naći načina da i dalje podržava Republički geodetski zavod kao bitnu posebnu organizaciju, i kroz materijalnu podršku, pa i kroz lična primanja svih zaposlenih. Zahvaljujem.
Zahvaljujem.

Ja ću se prvenstveno angažovati, odnosno uključiću se u raspravu o Zakonu o Nacionalnoj akademiji. Polazeći od stanja u javnoj upravi, mislim da je neophodnost Nacionalne akademije za javnu upravu upravo ta da se formira. Ono što opozicija priča da je to atak na obrazovanje, ne vidim ni jednu reč u Predlogu zakona da to negde narušava obrazovni sistem u Srbiji.S obzirom da je javna uprava jedan šarolik dijapazon obrazovnih struka, poslova itd, nemoguće je da se uprava praktično nauči u jednoj obrazovnoj ustanovi. Zato je dobro imati jednu na nivou države, odnosno Republike ustanovu, organ koji će usmeravati obrazovanje, obuku, doobuku ljudi koji rade u javnoj upravi, pogotovu ako se uzme da je radni vek 40 godina, a za 40 godina verujte da se mnogo toga promeni pogotovo u eri globalizacije, kompjuterizacije itd. Ako ne pratite te trendove, jednostavno zaostajete u sistemu sprovođenja zakona, realizaciji zakona, kontroli zakona itd, tako da je neophodnost jedne Nacionalne akademije, kao što je ovde predloženo, bila i biće.Tu treba krenuti, po meni, od najosnovnijih stvari, od kulture komunikacije, do šaltera, komunikacije preko šaltera, od onoga da li radnik treba da sedi niže u odnosu na stranku, jednako sa strankom itd, sve je to jedan način, početak komunikacije jedne dobre komunikacije. Da se ne smatra ovde samo strankom fizičko lice, stranke su mnogo više od jednog fizičkog lica. Normalno da su i fizička lica stranke.Ono što je ključ kod Nacionalne akademije, po mom skromnom mišljenju, su predavači. Po meni, predavači treba da budu ljudi koji su stvarno prošli posao, osetili ga pod prstima, da budu deo ekipe koja će vršiti obuku radnika javne uprave, državnih službenika, jer jednostavno ovaj posao se do kraja ne uči ni na jednoj obrazovnoj ustanovi. Jednostavno, ovaj posao se uči radom, praksom i prema zahtevima i promenama u društvu.Navešću neke primere specifičnih zanimanja u okviru javne uprave. Recimo, Uprava za veterinu, jednostavno ona je neophodna ovoj državi da bi mogla da sprovodi sve ono što je u okviru veterine potrebno. Znači, trebaju vam stručni ljudi u okviru veterine. Slučajno je ovde pomenut državni sekretar Ivan Bošnjak. Ja o njemu imam jako visoko mišljenje. Mislim da on radi svoj posao izuzetno dobro. On je pokazao to do sada u svom poslu i on treba da ostane tu da radi zato što, rekao sam na početku, imamo širok dijapazon struka koje rade u javnoj upravi. Mislim da je on jedan od tih i da je on to pokazao u svom radu.Recimo, Agencija za imovinu, isto specifične struke stoje tu. Zavod za statistiku, Republički geodetski zavod koji je 80 – 90% stručno-tehnički posao, ali je posebna organizacija. Nacionalna agencija mora ispoštovati specifičnosti pojedinih obrazovanja i zvanja, odnosno radnih mesta. U predavačkom delu mora se realno prići, realno simulirati realan posao u javnoj upravi da bi ti koji dolaze na obuku stvarno imali dodatno znanje i da bi to posle u realizaciji i u poslovima mogli da sprovedu prema strankama.Recimo, primer inspekcija. Obično se mnogi trude da budu ispred inspekcija da bi mogli da rade nešto što nije dozvoljeno. Na kraju krajeva, dobrim delom inspekcije postoje za tu vrstu posla. Da bi inspekcije mogle dobro, kvalitetno da rade moraju permanentno da se obučavaju, a da bi se obučavale, da ne bi bilo ad hok obuke, da ne bi bilo pojedinačno, da ne bi mnogi tezgarili, najbolje je da imamo Nacionalnu agenciju koja će to objediniti i vršiti jedinstvenu vrstu obuke za sve nivoe inspekcija.

Ovde niko nije pomenuo a mislim da je jako bitno – kancelarijsko poslovanje. Kancelarijsko poslovanje, koliko ja znam, iako sam tehničke struke, nigde na obrazovnom nivou kod nas se ne izučava ozbiljno, ali je to jedan okvir iz kojeg niko ne može da izađe, jer vam kancelarijsko poslovanje jednostavno ne dopušta da izbegnete jedan način ponašanja u javnoj upravi kako morate da se ponašate. Jednostavno, kancelarijsko poslovanje vas prati od ulaska predmeta u organ uprave, pa sve do njegovog završetka, dostavljanja stranci i arhiviranja. Kancelarijsko poslovanje je nešto na šta Nacionalna akademija mora da obrati ozbiljnu pažnju u daljoj obuci.

Ono što ja mislim da će Nacionalna akademija dobro raditi, treba da svoje programe obuke prilagodi potrebama, da ima ujednačen kriterijum dizanja znanja radnika u javnoj upravi, da se postigne kvalitet i da ćemo dobiti boljitak u radu.Zato ću u okviru svoje poslanike grupe podržati sva tri zakona. Hvala vam.
Zahvaljujem.

Što se tiče ova dva predloga zakona, mislim da mi svi, svi građani Srbije u nekom svom periodu smo zahvaćeni ovim zakonima ili podložni ovim zakonima, tako da oni praktično ne mimoiđu ni jednog građana ove naše države. Iz tih razloga, iz razloga ako je dobro obrazovanje, onda nam je i dobra država i to je, verovatno, pored prirodnih bogatstava, najveće bogatstvo i najveći kapital. Ja ću, s obzirom da je danas rečeno i juče dosta toga, samo na par stvari obratiti pažnju, možda neće biti sistematizovane ali mislim da su bitne.

Vaspitanje, pored kućnog vaspitanja, mislim da je vaspitanje jedna grana koja bi trebala uporedo da ide sa obrazovanjem, a ima nešto karakteristično u ovom zakonu. Recimo, u delu predškolskog. Praktično stoji u zakonu vaspitanje i obrazovanje, dok kod osnovnog i srednjeg obrazovanja stoji obrazovanje i vaspitanje. Verovatno na tom nivou treba prvo da ide vaspitanje pa onda obrazovanje, a na drugim nivoima obrnuto, obrazovanje i vaspitanje. Sigurno da najmlađi prvo treba da su vaspitani pa onda obrazovani. Ali dobro je da budu i jedno i drugo.

Što se tiče predškolskih ustanova, mislim da je i tu malo rečeno danas i juče u raspravi. Tu nam deca prvo startuju. Tu su prvi oni koraci i u vaspitanju i obrazovanju, i sve više je potrebe za prostorom za predškolsko obrazovanje, tako da tu treba raditi da se postojeći slobodni kapaciteti u školama ili novi kapaciteti spremaju, opremaju i da se stavljaju u funkciju, jer ako imamo te dece koja hoće da idu, odnosno roditelji koji upućuju decu u predškolsko, to je jedna stvar. Druga stvar je potreba, ja bih voleo da je to zbog nataliteta, uvećanog nataliteta. I treća stvar da je to zbog zauzetosti roditelja koji su na svojim radnim mestima.

Dalje, sem ministra, danas nisam primetio da je iko rekao nešto o školskim upravama. To je deo ministarstva koji, čini mi se najdirektnije radi sa obrazovnim ustanovama srednjeg, osnovnog i predškolskog obrazovanja i vaspitanja ili vaspitanja i obrazovanja. Mislim da oni treba da dobiju pun značaj kroz njihovo opremanje i spremnost da u svakom momentu mogu da reaguju i brzo i kvalitetno. U svakom slučaju, treba raditi i na kvalitetu, a mislim i na opremanju. Moja određena iskustva sa mojom nadležnom školskom upravom u Valjevu su pozitivna i nadam se da su i takve školske uprave koje treba da funkcionišu na pravi način.

Što se tiče inspekcijskog nadzora, mislim da ga treba pojačati, ali mislim da ga možda treba i transformisati u smislu da dejstvuje po nivoima za osnovno obrazovanje, pa da bude vezan za pomoćnika ministra u tom nivou, a pomoćnik vezan za ministra. Možda će time delom da se poboljša inspekcijski nadzor. Tako da, ako je dobra primedba - u redu, ako nije neka bude kao i do sada.

Što se tiče srednjoškolskog obrazovanja, tu su mnogi govorili i ja ću reći da jednostavno, ako imamo specijalističko i majstorsko obrazovanje, to je nešto gde praktično spremao nekoga da bude obrazovan i spreman da brzo, u okviru budućeg svog radnog mesta radi. Ako imamo dobru privredu, imamo dobru državu, ako imamo dobru privredu, imamo i dobre prihode, ako imamo dobre prihode, onda nam se puni i budžet za obrazovanje. Tako da, u tom punom krugu je ukupan dobitak.

Nešto što je moj predlog je da se u budućnosti jedan prostor koji možda nije u dovoljnoj meri pokriven, koristi Stalna konferencija gradova i opština. Jer, vi ne možete sa svakom pojedinačno lokalnom samoupravom da komunicirate prilikom donošenja određenih odluka na globalnom nivou, a Stalna konferencija gradova i opština je asocijacija svih gradova i opština. Ona zastupa interese gradova i opština, ali mislim da ima balans i meru da razume i onu drugu stranu, mislim na državu, na Vladu, na ministarstvo itd. Tako da je Stalna konferencija gradova i opština jedan dobar sagovornik u ime lokalnih samouprava. I, ono što je bitno je da se rad ministarstva oseća na terenu. Rad ministarstva, primena zakona, prvenstveno obrazovne ustanove trebaju da osete.

Igrom slučaja, bio sam uključen u određene aktivnosti i znam da se to oseća na terenu. To je nešto što je jako dobro, što treba nastaviti, što treba poboljšati, što treba pojačati i sa ovim novim zakonskim predlozima koji se nadam, da će u ovoj formi ili u formi amandmana koji budu prihvaćeni, vrlo biti izglasani. Imate i moj glas u okviru poslaničke grupe SNS, tako da vam želim sreću. Hvala.
Zahvaljujem.
Poštovana gospodo, ja nastupam posle dva bivša ministra i jednog aktuelnog, i to poljoprivrede. Navijam i mislim da sadašnji ministar sa svojom ekipom vuče prave poteze, da su oni vidljivi, vidljivi u realizaciji, vidljivi prvenstveno u poljoprivredi, zaštiti čovekove sredine, šumarstva, vodoprivredi, tako da mu treba pomoći i sa naše strane da posao, koji radi sa svojom ekipom, izgura i da ovoj Srbiji bude bolje.
Što se tiče zakona koji su danas pred Skupštinom, sva tri zakona su ozbiljno pomerili kvalitet poljoprivrede, sela, vode u celosti. Podsticaji su pravičniji, pravedniji, jasniji i korisniji. Za razvoj poljoprivrede, pored direktnih ulaganja u poljoprivredu, mislim da je jako bitno i obezbeđenje onih drugih mera. Ja to nazivam spoljni standard. Ne znam da li je to prava reč, a to je obezbeđenje infrastrukture ili infrastrukturnih objekata, gde nam živi…
Molio bih da ova dobacivanja malo sprečite.
Mislim da infrastruktura u seoskom području mora da dobije na većem značaju, jer ona je jedan od preduslova ostanka, opstanka i napretka poljoprivrede, pored onih direktnih ulaganja u poljoprivredu. I do sada je bilo pomoći države i ministarstva u infrastrukturu, a mislim da treba tu i veće pomoći. Prvenstveno, to se odnosi na sigurno snabdevanje strujom, na dovođenje vode tamo gde je moguće i posebno na putnu mrežu.
Mislim da, pogotovo u onom delu Srbije gde imamo razvođeno selo, da tamo moramo više ulagati, jednostavno, takav je tip naselja i ti kilometri koje treba uraditi i popraviti, ne samo kroz makadamski deo, nego kod kvalitetnijeg zastora, prvenstveno mislim i na asfaltiranje tih puteva. Mislim da se time poboljšava i selo, podiže standard, podiže nivo življenja, a samim tim, ostaju nam ljudi na selu žive, rade, zarađuju.
Dolazim iz predela Posavotamnave, gde je uglavnom opredeljeno dva nivoa poljoprivredne proizvodnje. To je voćarstvo i stočarstvo, u okviru stočarstva prvenstveno mlekarstvo. Ukoliko, a pričalo se danas puno o tome, ukoliko bi prerađivački kapaciteti dolazili u te krajeve koji imaju taj nivo proizvodnje, dolazili recimo prerada voća. Oni koriste sirovinsku bazu u neposrednoj okolini, tu se razvija i ona proizvodnja, tamo gde ljudi ostaju da zarađuju, gde kao sirovinu daju prerađivačkoj industriji, zapošljavaju se ljudi i samim tim, u krajnjem se popravlja i demografska slika, odnosno ostaju mladi i ostaju oni koji imaju reproduktivne mogućnosti, odnosno da rađaju.
Nešto što je novo, ovde je bilo malo reči o tome, ali mislim da je to jedno od ključnih stvari, a to je apsolutna novina, to je sistem za identifikaciju zemljišnih parcela. Vrlo je teško do sada bilo uopšte raditi i planirati bez takve vrste podataka. Do sada su, možda, imali samo podaci koji su bili čisto statistički, koji su bili možda nedovoljno tačni ili se nije moglo doći do tačnih podataka, jednostavno, ovde kad imamo parcele, zemljišne parcele, koje se koriste u poljoprivredi, gde imamo orto-foto snimanje, satelitske snimke, itd, gde možemo jasno videti šta nam se dešava na terenu, dobro planirati, dobro vršiti kontrolu korišćenja tog zemljišta, a samim tim i finansijsku kontrolu sredstava koja se daju kao podsticaj u poljoprivredi. Mislim da će sistem identifikacije zemljišnih parcela, uz pomoć Republičkog geodetskog zavoda, koji raspolaže dobrim i kvalitetnim podacima za ovu vrstu koja se predviđa, doduše, zavisi to dosta i od podzakonskih akata koje ministar treba da donese, jednostavno mislim da će uz pomoć struke napraviti se dobri podzakonski akti koji će jednostavno podići nivo rada u poljoprivredi.
Ono što bi želeo da kažem, možda to u dobrom delu Srbije i nije tako, ali u pojedinim delovima Srbije, kao što je u mojoj opštini, postoji nezavršenost određenih zakona, kao što je zakon koji verovatno ima najduži naziv, a to je Zakon o načinu i uslovima priznavanja prava i vraćanju zemljišta koje je prešlo u društvenu svojinu po osnovu poljoprivrednog zemljišnog fonda i konfiskacijom zbog neizvršenih iz obaveznog otkupa poljoprivrednih proizvoda, tzv. PZF. Jednostavno, deo tog zakona nije realizovan, on i dalje stoji. Jednostavno tu Ministarstvo mora preduzeti ili treba da preduzme odgovarajuće mere, prvenstveno što pojedina rešenja iz tog zakona danas se teško realizuju, kao što je recimo, formiranje komisije za povraćaj zemljišta, iz PZF-a. Tamo stoji da predsednik te komisije treba da bude sudeći sudija. Zašto bi on morao da bude sudeći sudija, a komisiju predlaže skupština opštine, ministarstvo, odnosno ministar donosi rešenje o formiranju komisije, koja radi na terenu, a sudija nema obavezu da to prihvati. To je jedna od stvari koja jednostavno nije moguća. Nameće se, ili promena izmene i dopune tog zakona, ili sklanjanje tog zakona, a određen drugim zakonskim projektima to rešiti na jedan pravilan i dobar način. Jednostavno, mislim da bi time zadovoljili i ljude kojima treba to zemljište vratiti i završiti taj deo posla koji je krenuo od 1991. godine.
Što se tiče Zakona o vodama. Zakon o vodama je bio zakon kao jedno usamljeno drvo. Jednostavno, on je video samo sebe, ništa nije video oko sebe. Sada ovim izmenama i dopunama Zakona o vodama, jednostavno, on se uskladio sa ostalim zakonima, i po mojoj proceni i oceni, on sada drastično bolje izgleda nego do sada. Drastično.
U okviru toga, pomenuću samo još jednu stvar. Mislim da je ona jako bitna, a to je akumulacija stuborolni kod Valjeva, ili na nekih 15 km prema Bajinoj Bašti. Ta akumulacija je pri kraju.
Predsedavajući, vidim da vas je to posebno zainteresovalo.
Ona je pri kraju i mislim da se vrši i tehnički prijem. To je višenamenska brana, jako dobra. Za taj jedan širi prostor, pored sprečavanja poplava, pored snabdevanja tehničkom vodom, perspektivno pijaćom vodom, itd, mislim da ona treba da pokrije četiri opštine: Valjevo, Lazarevac, Lajkovac i Mionicu. S obzirom da je kapacitet od 51,5 miliona kubika vode, prerađivački kapaciteti te tehničke vode u zdravu pijaću vodu, jednostavno trebali bi da pokriju i okolne opštine. Prvenstveno mislim na LJig, Ub i Koceljevu, jer je to logično rešenje i mislim da, ako je to problem u vodoprivrednoj osnovi, ne bi trebalo da bude problem. Jednostavno, to blago koje smo napravili na tom prostoru, treba da iskoristimo svi zajedno koji smo u neposrednoj okolini.
To je moj predlog i zamolio bih da u Direkciji za vode i u Ministarstvu poljoprivede sagledaju i tu mogućnost i da jednostavno idemo ka tim rešenjima. Zahvaljujem se, i u okviru svoje poslaničke grupe SNS-a, glasati za sva tri zakona.
Zahvaljujem.
Uvažena gospodo, čim je u pitanju lokalna samouprava, mislim da je tu pažnja usmerena do kraja i mislim da treba, zato što smo mi prvi ešalon do kojeg građani najlakše dođu i, normalno, očekuju od nas da udovoljimo njihovim zahtevima.
Prva najava za umanjenje poreza na zarade u okviru lokalne samouprave bila je 50-50. Mislim da je to bilo hrabro i od Vlade i od nove ministarke da izađu i da prva najava ministarke bude da to neće biti 50-50 nego ovo što se predlaže.
Ja ću da podsetim na još neke stvari koje su se dešavale ranije, a koje mislim da nisu pominjanje u ovom periodu, a to je da su opštine 2010. godine, recimo, ili lokalne samouprave, dobile nove nadležnosti kao što su vodotokovi ili reke, a nisu dobili sredstva, prateća sredstva. Znači, izvršna je decentralizacija poslova, ali nisu ni pare. Recimo, u zdravstvu investiranje, investiciono održavanje, isto bez sredstava. Tako da, opštine, ne samo što su transferi menjani i što su porezi na zarade menjani, nego su opštine dobijale i nove obaveze.
Još nešto što meni baš nije dovoljno jasno. Ja sam tehničko lice, ali nisam uspeo da razumem predlog, ovo je dobra namera, da opštine imaju 6% manje poreza na zarade, a gradovi 3%. Sva matematika govori da tu ko ima najveći procenat, najviše snosi i posledice smanjenja.
Ličnog sam mišljenja, ja bih uložio amandman da sam imao podatke, da jednostavno izjednačimo i taj procenat, da li bi on bio 75% ili 76%, ali mislim da građani u opštinama i gradovima treba da jednako podnose teret. Smatram, ako ima još prostora, mislim da taj procenat 74% i 77% treba da bude jedinstven. Ne vidim nijednu razliku. Recimo, uzmete jednu opštinu i jedan grad koji, uslovno rečeno, imaju prihode od poreza na zarade po sto miliona na godišnjem nivou, 6% umanjenja je šest miliona u opštini, a u gradu je to tri miliona. Nije isto. Matematika ne govori i mislim da me niko ne može ubediti da je to isto. Zato je moj dobronameran predlog da to bude jedinstven procenat, ne umanjujući sumu od 4,8 milijardi dinara.
Dalje, ovde se često uzimaju opštine kao loši primeri, odnosno lokalne samouprave i mislim da je to prenaglašeno. Treba prenaglasiti dobre opštine, dobre gradove. Mislim da će to bolje da odjekne i prema građanstvu i prema onima koji rukovode lokalnim samoupravama. Zato mislim, da kažem, dobri primeri treba što jače da budu eksponirani, da budu u javnosti, da budu prisutni.
Ja dolazim iz jedne opštine, gde dugo funkcionišem i gde mislim da korektno radimo svoj deo posla, jer smo radili, mislim da je i danas tako. Navešću nešto od primera. To je opština Koceljeva. Dakle, 30% je manje radnika u lokalnoj samoupravi u odnosu na ono što je država propisala. Prosečne plate su prve ili druge u Mačvanskom okrugu, možda u 30% u gornjoj granici opština u Srbiji su visine plata. Učešće plata u budžetu je između 17% i 19%. Izvoz iz opštine Koceljeva je 2:1. Znači, izvozi se dva puta više nego što se uvozi. Privreda sva dobro radi i reinvestira.
Dalje, imaju nove investicije. Ti investitori koji su došli, koji investiraju tamo, lokalna samouprava ih je dovela, Vlada je podržala i svaka čast, i jedna i druga fabrika treba uskoro da počnu da rade i da zaposle nove radnike. Nikom ništa ne dugujemo. Ali, ovu opštinu i neke druge muče neki drugi problemi. To je zakon iz 1991. godine. Dugačak je naziv, to je Zakon o načinu i uslovima povraćaja priznavanja prava i vraćanja zemljišta koje je prešlo u društvenu svojinu po osnovu poljoprivrednog zemljišnog fonda i konfiskaciji zbog neizvršenih obaveza iz obaveznog otkupa poljoprivrednih proizvoda.
Tu mnoge opštine nisu završile taj deo posla. Nije to zavisilo od opština. Opština obično nema dovoljno zemljišta da se vrati ranijim vlasnicima, pa ako nema zemljišta, onda opštine iz svojih budžeta to plaćaju. Mnoge opštine to plaćaju i to je ozbiljan procenat. Taj procenat se kreće, kako koja godina, od 2,5 do 10% godišnjeg budžeta. Mislim da su opštine tu najmanje krive što se pre 63 godine, ako sam dobro sračunao, što je ta nepravda urađena tih godina, a lokal tu ispašta. Mislim da bi to trebalo da bude solidarno, kao što je restitucija.
Da li će to biti kompenzirano kroz neke nove zakone, u smislu da se pojedinim lokalnim samoupravama pomognu te specifične stvari koje se dešavaju na terenu, a gde oni jednostavno nisu krivci zbog toga? Jednostavno, zakon koji je donet 1991. godine tera lokalnu samoupravu da plaća nedostajući deo zemljišta.
Ovde se najavljuju i novi zakoni o lokalnoj samoupravi i finansiranju. Mislim da tu treba imati u vidu sve ono što je bitno za lokalnu samoupravu. Konsultovati gradove i opštine, mislim da bez njih zakon neće da bude dobar, pogotovo u okviru Stalne konferencije gradova i opština. Mislim da oni to rade dobro i da sublimiraju potrebe i gradova i opština. Do sada su se pokazali kao dobar partner Vladi i mislim da njihove dobre usluge treba koristiti.
Ono što je po meni najbitnije, a mislim verovatno i po drugima, da razvojne komponente, znači razvoj privrede, zapošljavanje, to donosi nešto gde i lokal i ova država mogu da rastu, inače, bez toga jednostavno nije moguće.
Ja hoću na još nešto da ukažem. Ovo su sve neke moje dobre namere, ne kritika, nego neka moja razmišljanja, iskustveno i ono što se dešava na terenu, a to je da, recimo, porez na imovinu u pretežno poljoprivrednim opštinama. Tamo imamo staro stanovništvo koje dobrim delom živi od poljoprivrednih penzija. Te penzije su niske, male, itd. Tamo postoje određeni objekti gde kroz razređivanje poreza na imovinu jednostavno ti ljudi nisu u mogućnosti da plate, tako da se te opštine nalaze u dosta teškoj i komplikovanoj situaciji da izvrše tu naplatu, jer jednostavno postoji ta nepokretnost, koja vredi određeni iznos, gde je procenat poreza na imovinu taj i koji treba naplatiti, ali je pitanje da li ti ljudi koji žive tu mogu to i da plate?
Dalje, imamo nepravilnosti, po mom ličnom razmišljanju, to je finansiranje obrazovanja, a tu mislim na osnovno i na srednje obrazovanje. Ortačka kobila nigde se nije pokazala dobro, ni u duplom finansiranju srednjeg i osnovnog obrazovanja. Ako se sa centralnog nivoa finansiraju plate, a sa lokalnog nivoa finansiraju materijalni troškovi, mislim da ta udvojenost jednostavno ne donosi dobro i to ne funkcioniše u najboljoj meri. Zato je moj predlog da kod osnovnog obrazovanja i srednjeg obrazovanja finansiranje treba da ide sa jednog mesta, da li je to Republika, da li je to lokal, ali sa jednog mesta. Mislim da izbor rukovodioca u osnovnom i srednjem obrazovanju jednostavno mora da bude jednostavniji i onaj koji daje sredstva mora da ima veću ulogu i u rukovođenju. Mislim da u izboru direktora osnovnih i srednjih škola imamo veliko samoupravljanje.
Zaključno, ono što je vidljivo i što treba uraditi jeste da novi zakon o lokalnoj samoupravi i finansiranju lokalne samouprave treba da bude odraz realnih potreba gradova i opština, njenih građana, a po meni privrednog razvoja. Ono što se dešava na terenu, mada to nije osnovni posao lokalnih samouprava, ali to jeste nešto osnovno od čega se živi, a to je privredni razvoj. Ako imamo privredni razvoj, imamo bolji život. Ako imamo dobru privredu, sve je okačeno, sav javni sektor je okačen.
Još jednom ću da ponovim da bi bilo dobro, ako je moguće, da se izjednače procenti poreza na zarade, što se tiče opština i gradova, ako je to moguće, u ovoj fazi rada Skupštine. Mislim da bi to bilo pošteno i prema opštinama i gradovima i prema građanima Srbije. Zahvaljujem.
Poštovani predsedavajući, poštovani ministre sa saradnicima, neću biti dug i mislim da ću oko ovog zakona govoriti sa jedne druge strane ono što nije rečeno ili je vrlo malo rečeno.
Prvo, sport je kao deo fizičke kulture naša svakodnevnica i gotovo da se mi svi svakodnevno bavimo sportom. Sport je i deo opšte kulture, a ono što možda sportista nauči, to je da se dostojanstveno ponaša i kada dobija i kada gubi. Mislim da život svakog čoveka dovodi u neke teške trenutke, kada sportista jednostavno lakše podnosi te trenutke, jer ga je to sport naučio da dostojanstveno i gubi.
Zakon mnogo toga dovodi u red, ali sigurno ne može sve i ne može sve oblasti. Pored saveza, granskih saveza itd, možda ovde nije bilo mesto za ovaj savet koji ću reći, a to je sudijski savez ili sudijska organizacija. Jednostavno, sport ne može bez sudija, bez tih delioca pravde, pogotovo ako oni to rade na jedan visoki i vrhunski način. Čisto možda jedan vaš komentar, ministre, ukoliko imate vremena i hoćete.
Sledeće, pored svih podela u sportu koja su ovde data u Nacrtu zakona ili sutra u zakonu je i jedna podela koja jednostavno živi na terenu, a to je školski i omladinski sport i seniorski sport. Jednostavno, to je neka vrsta podele gde jednostavno sport funkcioniše na taj način, a čini mi se da lokalne samouprave treba više da obrate pažnje u finansiranju školskog i omladinskog sporta, dok seniorski sport lakše nađe sponzore i načina da se finansira.
Najteži deo sporta je sprečavanje negativnosti u sportu, a te negativnosti najviše se ogledaju u nameštanju utakmica ili rezultata. Kada se nameštaju utakmice i rezultati, to je nešto najgore što se može desiti u sportu i tu su svi uključeni, od aktera, sudija, rukovodstava, saveza itd. i to bi moralo i trebalo da se suzbije u korenu jer onda sport jednostavno gubi smisao.
Ono što je jako bitno, to je rad nastavnika, stručnih radnika, vaspitača, trenera, jer su oni ključni ljudi koji praktično stvaraju sportiste i kreiraju buduću ličnost. Vrlo često se kaže da je dobar čovek bio sportista. Mislim da je to ustaljeno i da to ima svoje opravdanje, a to u velikoj meri doprinose praktično stručni radnici koji rade u sportu.
Rukovođenje sportom, počev od državnog nivoa, od ministra pa nadalje, sigurno da treba da budu vrhunski naši sportisti jer jednostavno oni najbolje razumeju tu materiju i sigurno se najbolje snalaze u svemu tome. Oni koji nisu možda u dovoljnoj meri pomenuti, a za mene su heroji, heroji sporta, to su mladi sportisti, amateri i amaterski sportski radnici, jer iz tog dela ima najveća masovnost, iz toga proizilaze najtalentovaniji sportisti, izrastaju u vrhunske sportiste, reprezentativce itd, tako da jednostavno, oni su neko koji jednostavno zaslužuju jednu punu pažnju.
Ne bih više. Ja ću glasati u okviru svoje poslaničke grupe za ovaj zakon i nadam se da će zakon vrlo brzo naići na primenu. Hvala.
Zahvaljujem.
Poštovane koleginice i kolege, poštovana ministarka sa saradnicima, ja ću se uglavnom skoncentrisati na dva člana zakona koji nisu spominjani, mislim da su jako bitni, i sve što ću reći, reći ću iz dobrih namera, ako može da se popravi ono što ja vidim da u ovom zakonu nije u dobroj meri rešeno.
Pre nego što krenem na ta dva člana zakona, hoću da kažem da su izmene i dopune Zakona o poljoprivrednom zemljištu veliki iskorak i napredak, da u kombinaciji sa jučerašnjom raspravom u načelu o Zakonu o zadrugama, u toj kombinaciji mislim da ta dva zakona će dati dobra rešenja, pogotovo u poljoprivrednim opštinama i pogotovo što će se omogućiti pod jednim novim uslovima da zadruge, pogotovo poljoprivredne zadruge daju jedan novi stimulans i iskorak u razvoju poljoprivrede.
Što se tiče članova 72. postojećeg zakona i člana 17. novog člana zakona, jednostavno tu se predviđa i ukida se društvena svojina. Znači, društvena svojina na poljoprivrednom zemljištu više ne postoji, što je i uslovna kategorija i to nije sporno.
Međutim, postavlja se jedno drugo pitanje – šta je sa realizacijom Zakona o povraćaju zemljišta, odnosno zemljišnog maksimuma, preko zemljišnog maksimuma i jednostavno tu postupci nisu završeni? Ako se sve pretvori u državnu svojinu postupci koji nisu završeni jednostavno neće imati mogućnosti i zemljište da se vrati onom kome treba da se vrati.
Iz tih razloga, moje predlog je, iako nisam podneo amandman da se u članu 72. dopuni i da se omogući da takvo zemljište može da se vrati ranijim vlasnicima koji su po tom zakonu iz 1991. godine, mislim osnovni zakon je bio iz 1991. godine, da se omogući da se može vratiti to zemljište i u članu 17, da se popravi član 17, jednostavno da to zemljište koje je bila društvena svojina jednostavno sada postaje po ovom zakonu državna svojina, da to zemljište pored ovog zemljišta koje se može prodati po članu 72. a, b, v, g i d, ja mislim, itd, da jednostavno omogućimo da se i taj postupak završi. Jednostavno to je naša istina i realnost da komisije na lokalnom nivou koje te komisije na predlog lokalnih samouprava koje predlažu komisije, ministarstvo donosi rešenja u formiranju tih komisija. Tako da su to komisije, kako da kažem, u suštini vaše uz predlog lokalne samouprave.
Ukoliko se to ne uradi, mislim da će se lokalne samouprave naći u veoma teškom položaju da plaćaju to nedostajuće zemljište koje se ne može vratiti, jednostavno oni nemaju te budžete koji mogu da iznesu sve to. To je moj predlog, uz jednu dobru nameru, mislim da imamo još vremena da to popravimo ili preko odbora ili preko Vlade. Ja sam spreman tu da sarađujem sa nekim koga vi opredelite.
Dalje, nisam siguran da u članu 17. stav 2. ovde se kaže da fizičkom licu koje je upisano kao korisnik na poljoprivrednom zemljištu u državnoj svojini to pravo prestaje danom stupanja na snagu ovog zakona, osim u slučaju, e pa sada, ako poseduje pravosnažno rešenje o vraćanju zemljišta u skladu sa zakonom o načinima i uslovima priznavanja prava itd, o vraćanju zemljišta.
Ako neko poseduje pravosnažno rešenje, ne znam zašto stavljati u zakon? Ono treba da je sprovedeno ili sprovodivo. Tako da nisam siguran da treba da stoji ovde, pa u sklopu svega ovoga mislim da treba i popraviti i taj deo.
Dalje, ovde smo svedoci, to nije u okviru vaše teme, ali mislim da je jedna istina, a to je da gotovo svaki drugi zakon koji se donosi imamo obavezu da deo poslova odrađuje Republički geodetski zavod, kao što je i ovaj zakon. To jeste posao Republičkog geodetskog zavoda, on to treba da radi, ali moramo i da Republičkom geodetskom zavodu, vi kao član Vlade jednostavno u određenim momentima kada se raspravlja u Republičkom geodetskom zavodu, kada se raspravlja o brojci, o finansiranju, o kapacitetima, o tehnici, itd, koja prati rad Republičkog geodetskog zavoda, jednostavno da ga opremimo da on ovaj kompletni posao može kvalitetno i brzo da radi.
Još jednom se vraćam na onu suštinu zbog koje sam se javio, a to je da probamo da popravimo član 72. i član 17, da bi omogućili komisijama da mogu da rade svoj posao. Hvala. Mislim da sam bio razumljiv.