Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Miloš Aligrudić

Miloš Aligrudić

Nova Demokratska stranka Srbije

Govori

Voleo bih da uvažim stav gospodina Omerovića da se ne možemo javljati po svim amandmanima gospođe Nestorović i gospodina Omerovića. Videćemo, zavisno od toga šta piše u pojedinim članovima gde se traži brisanje. Mogu uvažiti da se odnosi, praktično, na pobrojavanje verskih zajednica koje su ovde date od člana 11. do člana 17. ovoga zakona.
Dakle, pitanje je vrlo jednostavno, možemo da napravimo zakon i tako da ne pobrojavamo nikakve verske zajednice, da se uopšte ne nalazi nikakav sistem enumeracije u zakonu. Ali, neka vrsta ograničenja uvek mora da postoji. Mi možemo reći ovako, postoje verske zajednice, verske slobode se, između ostalog, izražavaju tako što se osećamo pripadnicima izvesne zajednice. Ona ne mora biti definisana, ne mora imati aktivnu definiciju u zakonu, ali svejedno postoji Ustav ove države. Svejedno postoje određena ograničenja, ako ništa drugo iz onog osnovnog načela da niko ne može koristiti svoje pravo tako što će ga koristiti na štetu nekog drugog, tako što će svoje pravo koristiti da ugrožava prava drugih. To je osnovno ograničenje.
Kako god napisali to u zakonu, ovo izbeći ne možemo. Koja su to prava? Rekao sam da ću večeras do besvesti ponavljati dogod se to ne shvati šta je smisao zakona i zbog čega je ovo ovako predviđeno kako ovde stoji.
Kada regulišemo pitanje verskih zajednica, mi se istovremeno referiramo i na verske slobode, kao jedno od osnovnih ustavom garantovanih prava. To pravo, kao i druga prava u Ustavu, ne može biti korišćeno tako da se time ugrožavaju tuđa prava i druga prava i slobode koje su predviđene međunarodnim dokumentima i Ustavom Republike Srbije.
Prema tome, verska sloboda, ponovo ponavljam, ne sme se koristiti tako da ugrožava pravo na život, pravo na zdravlje, prava dece, pravo na lični i porodični integritet i pravo na imovinu, niti tako da se izaziva i podstiče verska, nacionalna i rasna netrpeljivost.
Dalje, mora sloboda veroispovesti i verskog uverenja biti podvrgnuta samo onim ograničenjima, a jasno stoji u članu 3. ovog predloga zakona, nema ograničenja, već samo ona ograničenja koja su propisana Ustavom Republike Srbije, važećim i verovatno novim kada se bude doneo, kada će takođe postojati određena ograničenja.
Zakonom, misli se na sve one zakone koji regulišu određenu materiju koja se dotiče ljudskih prava i sloboda na bilo koji način, računajući i krivično-pravni propise, kao i ratifikovanim međunarodnim dokumentima, kao što sam već rekao, a neophodna su demokratskom društvu radi zaštite javne bezbednosti, a to je standard javnog reda, a što je takođe standard morala, a što je najširi standard, ali shvaćen u smislu standarda sekularne države i zaštite sloboda i prava drugih.
Ne postoji druga vrsta ograničenja, a ova ograničenja su izuzetno jasna. Šta dobijamo brisanjem enumeracije? Dobijamo samo jednu vrlo lošu stranu ove stvari. Gubimo iz vida da, kada brišemo pobrojavanje verskih zajednica koje su ovde date, mi gubimo onu finu razliku koja postoji između nečega što reprezentuje 95% stanovništva.
To je deklatorna norma. Ona ne stavlja u neravnopravan položaj bilo koga. Činjenica je da postoje religije i postoje verske zajednice, koje su po svojoj prirodi tradicionalne crkve i verske zajednice, nabrojane su prosto pošto je to nabrajanje činjenica. To nije niko izmislio.
Mi nismo ovde išli nekom vrstom konvencije, seli pa se dogovorili i bacali kocku koju ćemo zajednicu da nabrojimo, nego one koje zaista realno stotinama godina postoje na ovom prostoru ili koje su kroz dug vremenski period okupile značajan broj ljudi, koji koristeći svoje pravo smatraju sebe pripadnicima te zajednice.
Ne postoji iscrpljivanje tog nabrajanja. Ide se i dalje, za razliku od onih koji smatraju da tu leži opasnost od registracije satanističke sekte, a smatram da ne postoji, zato što država zna valjda šta radi, pa neće da dopusti da se ove slobode, odnosno ova prava, koja sam prethodno nabrojao, ugroze na bilo koji način.
Mi praktično imamo zaštitu, s jedne strane, osnovnih sloboda i prava koja su navedena, a nemamo načelno ograničenje onoga što se smatra verskom zajednicom. Imamo jasno uputstvo državnom organu šta se da registrovati i šta u smislu ovog zakona može biti registrovana verska zajednica, odnosno crkva .
Dakle, ne postoji nikakva vrsta ograničenja. Brisanjem članova hoćemo da negiramo realnost, da negiramo ono što postoji u društvu. Ovo je nabrajanje. Niko mi ne može reći da je beznačajno to što postoji SPC jer to je izuzetno značajna stvar, to mora naći svoje mesto u zakonu.
Ne da sam protiv brisanja ovih članova, od člana 11. do 17, nego smatram da to potpuno uništava zakon, suštinu, fundament propisa koji je predložen. Potpuno je nemoguće brisati, pravno je moguće i zato je Zakonodavni odbor i rekao da su amandmani pravno mogući. Suštinski je potpuno nemoguće u odnosu na ovaj tekst zakona. Mi to ne možemo promeniti.
Razumem sve motive, ali mislim da oni koji imaju tu motivaciju su na pogrešnom tragu, kao da se ne razumemo, kao da govorimo neko u klin, a neko u ploču. Mi ili pričamo jedno istu priču, a onda se namerno pravimo kao da postoji problem. Ne razumem o čemu se radi.
 Dakle, zaista većina stvari koje je prethodnik izneo stoji, naročito argumentacija koja je ovde izneta u pogledu razloga koji stoje za brisanje člana 17. na način na koji je to predlagač amandmana izneo.
Međutim, naravno ne mogu da sudim o tome da li je pentekostna crkva takva kao što ste vi rekli, Adventistička itd, prosto zbog toga što se time na taj način nisam bavio. Samo da podsetim jednu stvar da, kada je reč o takvim crkvama koje su kod nas bile prijavljene i znači slažem se u svemu onome što ste govorili o tome da nije bilo registra, da je bio sistem prijave itd, pa da je praktično nešto što liči na udruženje građana moglo da se predstavi kao verska zajednica, bez obzira čak kolika je ta zajednica i sigurno da je to u ono vreme komunizma služilo za relativizaciju razgovora o slobodi veroispovesti, jer je to tako verovatno tada jednostranačkom komunističkom režimu odgovaralo.
Naravno, s te strane to stoji, međutim, hoću prosto da vas pitam, imamo li mi u vidu da ti ljudi o kojima mi govorimo su oni pre svega državljani naši državljani, naši građani, koji imaju pravo na neko svoje opredeljenje. Zašto to govorim?
Prosto zbog toga što mi ovim zakonom, to je upravo jedan od argumenata bio i protiv zakona, to uvažavam, da se ovim zakonom u smislu registracije kao nove kategorije, novog pojma, pravi izvesni diskontinuitet u tom formalnom smislu. To znači da verske zajednice i crkve moraju ipak biti registrovane u smislu člana 22. ovog zakona.
A onda ću sad reći ono što se nije maločas čulo ili se nije znalo, pa ćemo sada razjasniti. Ne podnosi se amandman, znači on se više fizički, formalno ne odnosi na onaj član zakona kako je pročitan, jer je taj član zakona u Predlogu izmenjen od strane odbora, što je prihvatio i Zakonodavni odbor, pa on glasi zapravo sad ovako: Konfesionalne zajednice su sve one crkve i verske organizacije, čiji pravni status je bio regulisan prijavom, u skladu sa Zakonom o pravnom položaju verskih zajednica ("Službeni list FNRJ" ) i Zakonom o pravnom položaju verskih zajednica ("Službeni glasnik " taj i taj).
Šta se ovde kaže? Ovde se u stvari definiše pojam konfesionalne zajednice bez enumeracije. Pa vi kažete, čini mi se, da je gore, pa izgleda kao da je veći broj. S te strane biste bili u pravu, ali poenta je u sledećem, da se članom 22, kao što i član 11. govori o tome, utvrđuje ponovna registracija. To je bio još jedan od argumenata protiv, ali mi tvrdimo da je to u redu.
Znači, ponovna registracija, to praktično znači izbegavanjem enumeracije, nabrajanja kod konfesionalnih zajednica kako je sad navedeno, sve one koje žele ne prijavu nego registraciju, moraju doći pod udar, i nažalost ponovo moram da ponavljam, onih odredbi ovog zakona koje obezbeđuju, odnosno štite određene vrednosti društva ili određena prava u skladu sa Ustavom, koja su striktno navedena u članu 2. i 3, život, zdravlje, lični i porodični integritet, termine kao što su javna bezbednost, moral, dakle nešto što je vezano za javni i društveni poredak. Onaj korpus prava koji je štićen Ustavom pre svega i međunarodnim dokumentima, odnosno međunarodnim ugovorima koje je ratifikovala naša država.
Prema tome, ne sporeći nijednog trenutka sve što ste naveli i verujući da je to sigurno pošto ste se time bavili tačno, vezano za neke organizacije, a možda i nije tačno, nemojte se ljutiti, u to neću da ulazim. Samo dajem jednu ogradu. Radi se o našim državljanima, našim građanima.
Kada govorimo o stranim organizacijama ili onima koji deluju van granica naše države, moguće je da su se pojavile razne priče ili čak dokazi o nekom delovanju, mi govorimo to sa aspekta onoga što je pojavni oblik kod nas, i gledamo to i možemo posmatrati samo sa aspekta ugrožavanja prava i slobode drugih i ovih vrednosti o kojima sam govorio.
Ako toga nema, pošto smo mi sekularna država, nismo teokratija, dakle mi vodimo računa samo o tom aspektu.
E sad, naravno, možemo poći od pretpostavke da recimo nemamo poverenja u ministarstvo i u Vladu da će da napravi uredbu o sprovođenju ovog zakona kod registracije na takav način da će se ti strahovi učini opravdanim, pa će se nekom desiti da registruje sataniste.
Ali, da li je to moguće? To jednostavno nije moguće. Zašto nije moguće? Jer kada se državni organ drži pravila koja su utvrđena zakonom, takvu vrstu organizacije ne može registrovati. Ista vam je priča što sam vam danas dao primer sudije koji sudi u parničnom postupku, gde imate dve strane, svaka misli da ima neko pravo. Jedna od njih sigurno nije u pravu, a on sudi po zakonu.
Nije njemu zakonom propisano kako će konkretan spor da presudi, nego opštom normom. To znači da sudija tumači opštu normu, podvodi je pod pojedinačni slučaj i tako postoji pravni poredak.
Isti je slučaj kada je reč i o ovlašćenjima državnih organa datih na osnovu zakona da procenjuju, a ko će to drugi nego državni organ da radi, da li je neka organizacija ispunila uslov da bude registrovana u skladu sa ovim zakonom, a da se ne vređa Ustav, drugi zakoni, pravni sistem i društveni poredak, u najširem smislu reči shvaćeno?
Mislim da jedan deo diskusija koje stoje u obrazloženju amandmana prosto kada je reč o činjenicama koje su navedene apsolutno stoji, zabrinutost u jednom delu te priče svakako postoji i mi je potpuno delimo, ne postoji razlika kod nas u tom pogledu. U odnosu na kvalifikaciju pojedinih crkava i verskih zajednica to ne mogu da tvrdim, nisam izašao da bih to tvrdio ni da jeste ni da nije, ali pokušavam da objasnim zbog čega je predloženi tekst, ovakav kakav je, upravo dobar, pa da ova amandmanska intervencija u suštini u odnosu na predloženi tekst nema puno smisla.
 Konačno zakon o crkvama i verskim zajednicama. Godine 1977. donet je propis u tadašnjoj Socijalističkoj Republici Srbiji sa ovom tematikom, 93. godine, bogu hvala, stavljen van snage, jer ono kako je on regulisao ovu oblast bolje da je nije ni regulisao.
Ne bih ponavljao sve ono što se ovde čulo danas, nego bi hteo samo da ukažem na neke stvari, da ih izdvojim posebno, koje verujem da su u moru onoga što je danas ovde govoreno smetnute s uma, a trebalo bi da budu istaknuto u prvi plan kao nešto veoma značajno kada je reč o ovom zakonu.
Prvo moramo poći od činjenice da država ovaj zakon donosi kao sekularna država, svetovna država, a ne donosi ga kao država u kojoj vladaju konfesije. Pravo na veroispovest je jedno od ljudskih prava, koje svoj osnov vuče pre svega iz Povelje UN o slobodama i pravima čoveka i građanina, zatim koja je operacionalizovana u jednom vrlo važnom evropskom dokumentu Saveta Evropa, to je Evropska povelja o ljudskim i manjinskim pravima i verskim slobodama, zatim koja je našla mesto u Ustavu Republike Srbije, važećem Ustavu Republike Srbije.
Ono što je interesantno, to je da ovo veoma važno ljudsko pravo, koje se posebno i navodi u ustavima svih država, modernih država, pa tako i u Ustavu Republike Srbije i u budućem ustavu koji budemo donosili to će pravo biti garantovano kao vrlo važno i posebno istaknuto pravo, bitno je da spada u korpus onih prava koja očigledno traže određenu vrstu zakonske razrade, a ne samo ustavnog načela.
Prema tome, do sada se položaj crkava, verskih zajednica, kao garanta ostvarivanja tog ljudskog prava, koje se posmatra i kao kolektivno pravo, to moramo imati u vidu, ali se na koncu može svesti i na pojedinačno ljudsko pravo, pravo da verujem. To pravo mora naći svoju zaštitu u zakonima države i nije dovoljno da ostane samo na ustavnoj deklaraciji.
Mi smo praktično 93. godine imali situaciju da je ovo pravo bilo nošeno samo ustavnom deklaracijom, a da su organi države Srbije pokušali da realizuju ostvarivanje ovog prava različitim potezima, naročito od strane vlada koje su vladale kao izvršni organi državom Srbijom u proteklom periodu, pa prema tome ovo je prvi put sada, što je značajna stvar, da se ova tema reguliše zakonom.
Šta se ovde reguliše zakonom? Naša tema nije crkvena dogma, nisu verska učenja. Narodna skupština Republike Srbije, kao par ekselans sekularni organ, ne bavi se verskim učenjima. Uopšte nije dobro kada raspravu vodimo, sa kakvim god motivima i najboljim moguće, na tom nivou, odnosno na toj ravni da razgovaramo o tome kao o verskom pitanju.
Verska pitanja su ostavljena upravo za same verske zajednice, da ih autonomno rešavaju, gde iznose svoja stanovišta i da pokušaju da nađu svoje sledbenike i da ubede ljude u ispravnost stavova u koje treba verovati.
Mi smo organ sekularne države. Naš zadatak je da ispoštujemo ustavni osnov i da omogućimo ljudima da u ovoj veoma važnoj oblasti društvenog života i razumevanja socijalnih zbivanja i pojava omogućimo ljudima da se na ovaj način iskažu, izraze sebe, izraze svoju ličnost.
To je prosto tako, zato što nam to tradicija nalaže, s jedne strane, i ne pominje se džabe reč tradicionalno u Predlogu zakona, i ne pominje se ona džabe i u drugim evropskim zakonima koji regulišu ovu materiju, i u zakonima zemalja u našem neposrednom okruženju, koje su proistekle iz nekadašnje bivše Jugoslavije, kao što je Slovenija, Hrvatska, kao što su druge zemlje, danas članice EU.
Ponavljam, ovde se radi o zaštiti onih koji veruju i onih institucija kroz koje se njihov lični odnos prema veri da organizovati. Prema tome, na taj način se štite izvesna kolektivna prava.
Naravno, išli smo sistemom pozitivne numeracije onih oblika organizovanja verskih zajednica u ovom predlogu zakona, koji polazi, pre svega, od pretpostavke tradicionalnih verskih zajednica, odnosno crkava, zato što je to neraskidivi deo istorije i, statistički gledano, reč je o ogromnom broju ljudi koji žele da veruju, i veruju i žive u našoj zemlji. Pošli smo od činjenice da u našoj zemlji žive i oni koji imaju drugačije konfesionalno opredeljenje, pa je to ovde navedeno.
Naravno, lista nije iscrpna, iz prostog razloga što je moguće zamisliti i treba na to gledati, jer je ovo pitanje zaštite korpusa ljudskih prava, a ne dogmatsko pitanje, dakle, da je moguće registrovati i druge verske organizacije i crkve, ukoliko ispune uslove.
Većina je očigledno ozbiljno shvatila ovu temu i razgovarala i diskutovala krajnje argumentovano, kod nekih govornika se pokazuje određeno nerazumevanje. Dakle, šta su razlozi i šta je ono što ne bi moglo biti prihvaćeno u društvu. Najviše volim kada diskutujem o zakonu da ga prvo pročitam i da pročitam pažljivo i sa razumevanjem sve članove zakona koji su predloženi.
Pa ko pažljivo pročita, recimo član 3. ovog zakona, uočiće da sloboda veroispovesti ili verskog uverenja može biti podvrgnuta samo ograničenjima koja su propisana Ustavom, to nije podložno tumačenjima, zakonom, pri tome se ne misli samo na ovaj zakon, i ratifikovana međunarodna dokumenta, a koja su neophodna modernom društvu, u društvu u kome živimo, radi zaštite.
Sada se pominju određeni standardi koje je vrlo lako protumačiti, javne bezbednosti, javnog reda, morala, priznajem da je to šira kategorija i treba je krajnje ekstenzivno tumačiti, upravo radi zaštite ljudskih prava i sloboda i zaštite sloboda i prava drugih, kao što znamo da se nijedno pravo ne može koristiti tako da se ugrožavaju ljudska prava i slobode.
Zatim, naravno da se verska sloboda ne sme koristiti tako da ugrožava pravo na život, to sve piše u članu 3, pravo na zdravlje, prava dece, pravo na lični i porodični integritet i pravo na imovinu, niti tako da se izaziva i podstiče verska, nacionalna i rasna netrpeljivost.
Kada pogledate ove odredbe, one uopšte nisu uopštene i široke, one su krajnje konkretne, pa onom organu koji bude registrovao versku zajednicu sutra po ovom zakonu, na neki način daje striktna uputstva šta se da registrovati, a šta se ne da registrovati kao verska zajednica.
Naravno, to je ono čime se ovaj propis bavi. Ne bavi se dogmatskim učenjima niti bilo kakvim poređenjima. Daću vam jedan primer koji sam skoro čuo, koji kada bi na taj način razmišljali, odveo potpuno na stranputicu čitavu priču. Neko ko živi u Nemačkoj skoro mi je ispričao da je 2005. godine američkom Kongresu posebna komisija koja to čini dala vrlo negativan izveštaj o stanju ljudskih prava u Nemačkoj, a vezano za ostvarivanje verskih sloboda, iz prostog razloga što u sistemu pozitivne numeracije onih verskih zajednica koje Nemačka prepoznaje nisu naveli sajentologe.
Ako se na taj način stvar posmatra ili razgovaramo o ovom problemu, otišli smo u drugu krajnost.
Mi smo otišli u raspravu oko toga, da li je istina da sajentološka verska zajednica ili sekta, kako to zovu oni koji pripadaju tradicionalnim verskim zajednicama, ruši ono što je osnov verovanja u hrišćanstvu, a to je dogma kao takva. Da li ona zdire direktno u suštinu dogme ili ne.
Zamislite kada bi Narodna skupština Republike Srbije vodila satima raspravu na tu temu, da li sajentolozi zadiru i ruše suštinu dogmatskog učenja. Dakle, to nije naš predmet i predmet ovog zakona.
Predmet ovog zakona je da se omogući da ljudi mogu sebe da organizuju na način kako je to ovde predviđeno, da se zna kakav je odnos države prema verskim zajednicama i crkvama, da se uspostavi pravilo koje nije samo deklaracija, nego mora biti ozbiljno shvaćeno, da ne postoji državna religija, ali da su religije i glavne konfesije u Srbiji, tradicionalne i one druge koje se javljaju kao pojavni oblici koji su respektovani, nešto što je od značaja za socijalni život u Srbiji i što država mora respektovati. Jedino na taj način možemo naći puno utemeljenje za zaštitu one ustavne kategorije koju Ustav i štiti.
Najlepše vas molim da ovaj zakon svakako usvojimo i ovo će biti jedan krupan korak napred u ukupnoj zaštiti ljudskih prava u Srbiji. Hvala.
U izveštaju Zakonodavnog odbora za pojedine amandmane neki put piše da predlažemo kao Zakonodavni odbor da se odbiju. To je prosto zbog toga što postoje dve mogućnosti: da se predloži da se amandman prihvati ili da se odbije, i to radi svaki odbor. Ne znam koji put to govorim za ovom govornicom, jer se moje shvatanje razlikuje od dosadašnje prakse i nastojaću sve vreme da ubedim i predsednika parlamenta i moje kolege da to promenimo.
Naime, nije dobro da u izveštaju Zakonodavnog odbora piše da je amandman pravno moguć, to je sadržina rada Zakonodavnog odbora. Dakle, šta Zakonodavni odbor razmatra, to je određeno Poslovnikom kroz sadržinu njegovog rada, a prihvatanje i odbijanje su predlozi koji se daju Skupštini.
Po meni, trebalo bi da i Zakonodavni odbor ima u svom izveštaju izraz: predlažemo da se amandman prihvati, a ne da je pravno moguć.
Pitanje pravne mogućnosti amandmana je predmet sadržaja rada Zakonodavnog odbora, a forma predloga je nešto sasvim drugo što ide pred Skupštinu. Međutim, to je do sada bilo uobičajeno, pa se zbog toga javlja ta dilema da li mi predlažemo da se amandman odbije ili prosto konstatujemo da nije pravno moguć.
Mislim da je u redu to što se predlaže da se amandman odbije, jer on u sebi implicira samo jednu stvar za koju je Zakonodavni odbor ovlašćen da radi.
Drugo, podsetiću vas da se odluke na Zakonodavnom odboru donose većinom glasova od najmanje apsolutne većine članova Zakonodavnog odbora, pa prema tome, predsednik Zakonodavnog odbora sam po sebi ne donosi nikakvu odluku, niti može uticati neposredno sam na tu odluku, sem svojim glasom koji je jednak sa ostalim glasovima u Zakonodavnom odboru.
Drugo, kada se predlaže da se neki amandman ne prihvati, tj. da se odbije zbog toga što nije pravno moguć, to implicira da je Zakonodavni odbor razmotrio taj amandman sa aspekta sadržine svog rada, a ne sa aspekta forme, jer je amandman razmatran sa aspekta forme i da je predloženo odbacivanje, zapravo ne bismo mogli predložiti odbacivanje, već se odbacuje neposredno na odboru, pa se takav amandman nikada ne bi ni mogao naći na skupštinskom zasedanju, niti bi se ovde mogao razmatrati.
Prema tome, kada god neki odbor Skupštine, bilo da je Zakonodavni ili kakav drugi resorni odbor, predloži odbijanje amandmana, to je samo predlog odbora Skupštini Srbije koja taj predlog ne mora da uvaži. Već smo do sada videli, naravno da je bilo amandmana koje je Zakonodavni odbor predložio za odbijanje, pa su prošli na ovoj sednici Skupštine Srbije, odnosno na samoj Skupštini prilikom glasanja u danu za glasanje. Hvala.
Naravno, uvažavam sve motive zbog kojih se amandmani podnose i sve ih smatram legitimnim. Na koncu, svako ima pravo da napiše kakav god amandman, pa i takav da se član briše.
Uvažavam i stav poslaničke grupe koja želi da iskaže svoj stav prema zakonu na taj način što traži da se sledstveno, ili koherentno dosledno svi članovi pojedinog zakona brišu, na taj način da bi jednostavno pokazali svoj stav prema zakonu. To je sasvim legitimno i na koncu da bi time dobili formalno pravo da se u danu za raspravu o amandmanima brojni članovi te poslaničke grupe jave i raspravljaju o svakom amandmanu koji je podnet, bez obzira na njegov sadržaj, što je takođe legitimno pravo. Niko nema nameru to ikada da spreči i tako će i biti.
Prosto, zbog toga što odluke Zakonodavnog odbora koje izražavaju svoje mišljenje, u ovom slučaju negativno, prema amandmanima, ne sprečavaju ni u čemu raspravu o tim amandmanima i nemaju to za cilj, već imaju za cilj da ukažu da li su pojedini amandmani koherentni u odnosu na pravni sistem ili u odnosu na konkretan predlog zakona koji se pred nama nalazi. Ako imamo amandmanom napadnutu odredbu koja je vacatio legis, tj. završna odredba koja govori o stupanju na snagu zakona, usvajanjem takvog amandmana pokvario bi se zakon u takvoj meri u kojoj bi on bio praktično nemoguć.
Prema tome, ne razmatramo mi amandmane u njihovoj sveukupnosti ili celini, u logičkom smislu koji je poslanička grupa koja je podnela imala u vidu, što takođe, ponavljam, smatram legitimnim i normalnim. Dakle, te amandmane na Zakonodavnom odboru ne posmatramo u njihovoj celini, nego pojedinačno prema poslaniku koji ih je podneo i prema smislu odredbe koja se amandmanom dira.
Prema tome, bilo je slučajeva na Zakonodavnom odboru da smo neke amandmane iste poslaničke grupe oglasili pravno nemogućim, tj. predložili da se odbiju, dok smo druge sa istim sadržajem u odnosu na druge članove istog predloga zakona smatrali pravno mogućim. Prosto, samo zbog toga što smo gledali na koji se član zakona amandman odnosi i da li je brisanje tog člana uopšte moguće u kontekstu usvajanja predloga zakona. Jer, Skupština mora poći od pretpostavke da se predlog zakona daje da bi se usvojio, a ne zato da bi bio oboren. Na koncu, ako obaramo zakon u Skupštini, obara se, pre svega, odmah po usvajanju u načelu ili, ukoliko pojedini amandmani ne prođu, može se oboriti u drugom momentu, a to je kada se zakon usvaja u celini.
Prema tome, to su ta dva momenta kada se može na zakon reagovati i realno ga oboriti, pri čemu zaista uvažavam napor svake poslaničke grupe da izrazi svoj stav na način na koji predvidi i ne smatram to nelegitimnim niti lošim.
S druge strane, ne može se optužiti ni određeni odbor u Skupštini Srbije koji, po Poslovniku, ima tačno utvrđen zadatak da ne sme da obavi svoj posao u odnosu na konkretne amandmane, samo zbog toga što treba da ima u vidu koherentnost ili celinu predloga koji je dat. On je, dakle, politički legitiman, procesno je legitiman, ali sa aspekta rada Zakonodavnog odbora izaziva određeno mišljenje, pozitivno ili negativno, što nema uticaja na raspravu u Skupštini, niti ima neposrednog uticaja na dan za glasanje. Hvala.
Evo čistog dokaza da od Skupštine nije teško napraviti cirkus. Dakle, i tako se uvek zna i vrlo lako je odrediti ko to čini, jedino što je do sada neka vrsta skrupula postojala kada je reč o DSS, a očigledno od danas toga nema. Prema tome, ako je neki poslanik nešto i rekao, ja nikome ne negiram pravo da na to reaguje, ali da se kasnije u međusobnim replikama sa drugim poslanicima pravi cirkus oko ovakvog pitanja, to je nešto što je za mene krajnje neprihvatljivo.
Može da postoji vaše mišljenje o tome da vi sve znate kada je reč o kriminalcima, da imate sve moguće informacije, koje ni tužilaštvo ni policija nemaju.
Ja vam svakako priznajem da imate te neke sposobnosti, koje očigledno ni državni organi ne mogu da imaju, i na kraju krajeva, verujem vam da ste podnosili krivične prijave, kao što sigurno jeste, za razne ljude u ovoj zemlji, koje jesu ili nisu utemeljene, to može da se vidi u krivičnim postupcima.
Problem je, međutim, što se niko u ovoj zemlji (a za to sam se zalagao i van granica ove zemlje, ali nažalost, to nije bilo moguće politički sprovesti do kraja) ne može smatrati krivim dok se pravosnažnom sudskom presudom to ne dokaže. Prema tome, bilo ko iz redova SRS ili DSS protiv koga postoji podneta krivična prijava nije kriv dok mu se pravosnažnom sudskom presudom tako nešto ne dokaže.
Ako govorimo o kriminalcima, mi tada dajemo političku kvalifikaciju, gospodine Vučiću, na osnovu nečega što mislimo da smo u pravu, a ne mora biti da je tačno. Vi niste čuli iz redova DSS, kada je reč o bilo kojoj drugoj stranci, pa čak ni o Demokratskoj stranci, sa kojom imamo prilično sporova i problema, kada je reč o kvalifikaciji i takvim stvarima, da iznosimo ovakvu vrstu ocena kvalifikacija. Još ranije sam rekao da je to pitanje političkog manira i to je ono što se vidi sa ove govornice. Vi nastavite tako, a mi ćemo drugačije; dakle, tu nemamo razloga da se sporimo.
Ovde u mojoj ruci, što ćete videti posle, nalaze se krivične prijave nekih ljudi koji su danas narodni poslanici. Te krivične prijave podneli su nadležni državni organi na osnovu podataka koje su tada imali. Ali, ja neću reći ni za koga su te prijave, ni šta je u pitanju, ali prosto mogu da kažem sledeće: da upravo zato, i džaba se javljate za repliku, mislim da to ne može biti predmet rasprave u Skupštini Srbije.
A pomenuo sam da to postoji samo iz razloga da bih pokušao da oponiram vama i da pokažem koliko je besmisleno da nabrajate imena ljudi koje, recimo, ja uopšte ne poznajem. Znači, maločas ste izgovorili ime Vuka Hamovića, a za njega sam čuo kao što su čuli i drugi građani Srbije, ja tog čoveka ne znam, znači, nemam pojma.
Drugo, ovo što piše i što je predmet ovih krivičnih prijava, to je nešto što ne može biti razlog da se bilo kome ikada skine imunitet u ovoj skupštini Srbije ukoliko se nalazi na listi poslaničke grupe koja ima respekt i podršku građana. Prema tome, to je ono što je osnovna stvar. Da ne govorim o onim drugim stvarima koje vi napominjete.
Prema tome, najlepše vas molim da se manemo ćorava posla i prozivamo kriminalce u tuđim redovima, jer to mi pre svega nikada nismo radili, pa vas molim da to ni vi ne činite.
Drugo, postoje poslanici u našoj stranci koji su u stanju da neki put izgovore nešto što i možda prelazi granicu nečijeg ukusa, ali to je njihova individualna stvar.
Vaše je pravo, ako je reč o vama lično, kada ste prozvani, da reagujete, ali vas najlepše molim da diskusiju koja se ovde vodi ne prenosimo na nivo poslaničkih grupa i političkih stranaka, jer mislim da je to krajnje neprilično. U tom smislu pozivam vas da se vratimo na tačku dnevnog reda i da nastavimo razgovor o zakonu o izmenama i dopunama Zakona o planiranju i izgradnji. Hvala vam.
Je l′ vidite kako izgleda tipična zamena teza? Dakle, ja kažem jedno, a čovek na to odgovara nešto sasvim drugo, što ja nisam rekao, i postiže svoj politički efekat. Ja sam upravo izgovorio sve ono suprotno o čemu je govorio gospodin Aleksandar Vučić. Govorio sam o tome da upravo sa ove govornice ne treba da se drugi ljudi pozivaju za bilo šta, da to nije predmet rasprave u ovoj skupštini.
Pokazivao sam to samo iz jednog razloga, da postoji milion takvih stvari, i od ranijeg režima i od onih pre toga, da moguće da i fizička lica podnose privatno krivične prijave protiv drugih ljudi i da to nije stvar koja može da bilo koga obavezuje bez pravosnažne sudske presude. To je poenta moje poruke bila. A vi ste od ovoga napravili cirkus.
Naravno, zbog toga sam do sada i pokazao kako je to irelevantno za nas, a ne da bilo koga plašimo, gospodine Vučiću, vrlo dobro znate da niko od nas nema kapacitet da bilo koga hapsi, niti smo mi bilo koga privodili juče ili prekjuče. Niti narodni poslanici to rade, niti im je u funkciji, u sistemu podele vlasti da tako šta čine. To ne možete činiti ni vi, to ne možemo činiti ni mi u vladajućoj koaliciji.
Ali vidite, vama je potreban bilo kakav razlog da biste izašli za govornicu i da biste produžili svoju politički agitaciju. Ja vama to ne sporim, ali verovatno je ovo jedno od poslednjih javljanja poslanika Demokratske stranke Srbije povodom vaših izjava. Znači, vi možete od sada nadalje da pričate šta god hoćete, mi jednostavno nećemo ući u ono što vi priželjkujete, a to je izvesna vrsna konflikta koja je potpuno na pogrešnom nivou, koja nema veze sa tačkom dnevnog reda koju danas imamo i sastoji se od igre pokvarenih telefona.
Dakle, vi meni pričate jedno, ja vama pričam drugo, uopšte ne govorimo o istoj stvari, a onda kada izađete za govornicu, uz puno smeha, širenja ruku i naravno samouverenosti, govorite da sam rekao nešto što izgovorio nisam. Na kraju krajeva, moguće je i tako razgovarati, ali ćete tako izgleda razgovarati samo sami sa sobom, pošto sa mnom dalje nećete.
 Član 104. Kada s nekim polemišem, uvek volim da pođem od onoga u čemu sam saglasan, jer je to nekako najlepše. S ovim poslednjim sam saglasan. Dužnost ovog društva ili države je da se bori protiv svakog vida kriminala, naročito organizovanog kriminala u državi.
Nema potrebe barem da neko mene, kao poslanika, podseća na to. Ja sam to shvatio kao svoju dužnost od početka, samo je pitanje kolika je moja moć da na to utičem iz ovih klupa.
Naravno, postoje oni državni organi u sistemu podele vlasti koji imaju veću odgovornost za tako nešto. Kao i ranije, tako ih i sada pozivam da učine sve što je moguće da svakog za koga postoje osnovi sumnje ispitaju, a za koga postoji osnovana sumnja, da se protiv njega podnese krivična prijava.
Međutim, kada ovde upotrebljavate izraze kao što su "krljanje" ili nešto drugo, to nisu izrazi upotrebljeni za ovom govornicom; vi ste to možda čuli u kuloarima ili u skupštinskim klupama.
Možda su izgovoreni i sa moje strane u nekom drugom kontekstu, ali nikako (mislim da tu imamo pogrešno razumevanje stvari i samo zbog toga sam se javio) u kontekstu koji ste vi želeli da prikažete ili kako ste to pogrešno doživeli.
Na koncu, nikada nisam u ovom parlamentu nikoga nazivao kriminalcem. Nikada mi ne pada na pamet do to činim prema bilo kom poslaniku u Narodnoj skupštini, ne zbog toga da li smem ili ne smem, pošto se pokazalo da ovde nikakvog straha od toga ne treba imati, jer nikakve posledice ne mogu za to nikoga stići, nego prosto zbog toga što to ne želim, što to nisam ja.
Postoji samo jedna osoba za koju sam se usudio da pređem tu granicu do sada, kada je o tome reč i kada je reč o jednoj posebnoj vrsti kriminala, a koja se tiče ovog doma direktno, a to je mešetarenje Bogoljuba Karića u parlamentari život Srbije, za šta smo do sada videli da je postiglo određeni efekat, naravno, nedovoljan da bi se izmenila politička realnost na izborima, ali da je to čovek pokušavao da uradi.
Mi smo tada reagovali i ja sam tada, priznajem, prešao ovu granicu, ovaj limit o kome govorim kao o svom principu, ali sam imao jako, jako dobar razlog za to, jer se taj razlog ticao direktno ovog doma, ovog saziva parlamenta i svih nas koji ovde sedimo. Znači, nikada van tog konteksta ne bih upotrebio takvu vrstu kvalifikacije. Odmah da vam kažem, ni dan-danas mi zbog toga nije žao, kada je reč o gospodinu Bogoljubu Kariću i njegovim kriminalno motivisanim političkim porivima.
Ne sporim ove činjenice koje je izneo Tomislav Nikolić, nego sporim način na koji se one interpretiraju ovde.
Dakle, predsednik Odbora za ustavna pitanja, koji je upravo ušao u salu, istovremeno vodi i Pododbor za ustavna pitanja, i može da potvrdi ovo što govorim, tačno je da nije sazvao Pododbor za ustavna pitanja i tačno je da ga nije sazvao zbog toga što nismo dobili odgovor DS, na kome su oni insistirali, a kako bi mogli da nastavimo dalji rad na tekstu Ustava.
Gde je greška u interpretaciji i zbog čega sam se javio? Prvo, zato što ste rekli da je cela ta stvar potpomognuta DSS-om, što naravno nije tačno. Mi smo učestvovali u Odboru i Pododboru za ustavna pitanja. Problem je samo što je Odbor za ustavna pitanja doneo odluku da se sačeka taj odgovor pa da se onda zakaže sednica. Taj dogovor postoji i to će potvrditi predsednik parlamenta.
Međutim, nije ni u tome poenta ovoga što želim da kažem, već u sledećem: da bi doneli Ustav Republike Srbije i da bi to bio poštovan akt, da bi trajao dugo, neophodno je da imamo širok društveni dogovor za njegovo donošenje. Ići sa varijantom da možemo krenuti u ustavnu promenu, tako što bi isključili DS iz te procedure, šta god o toj stranci mislio i o njenom postupanju, kada je reč o proceduri za promenu Ustava, a mislim sve najgore, mislim da je loše.
Ono što treba da uradimo to je da ubedimo relevantne političke stranke u Srbiji da učestvuju u ovom procesu, da to rade iz najboljih namera i da taj postupak do kraja završimo.
Dakle, niko to ne radi zbog toga da bi odugovlačio potencijalne izbore, prve redovne izbore nakon donošenja novog ustava, nego upravo zbog toga da bi taj ustav bio donet. Vrlo dobro znate da smo mi privrženi poštovanju postojećih pravila, postojećeg ustava i njegovih revizionih odredbi koje vrlo jasno govore na koji način se Ustav menja i donosi novi. Ovoj državi je potrebna podrška građana za promenu Ustava, a do te podrške može se doći jedino tako što će za donošenje novog ustava agitovati relevantne političke stranke u Srbiji.
Dakle, to je ono što njima nije odgovaralo. Verovatno će se to vrlo brzo promeniti, imamo nekih nagoveštaja, ali videćemo šta će naredni dani doneti. Ne sporim činjenice koje su iznete, nego samo sporim njihovu interpretaciju, u onom delu koje se tiče pomaganja i u onom drugom delu, gde se prenebregava činjenica da je potreban vrlo širok društveni dogovor da bi ta stvar funkcionisala kako treba.
Hvala vam na tom komentaru.
Dakle, pred nama je Zakon o rehabilitaciji, koji je civilizacijski zakon, iz prostog razloga što pokušava da uradi nešto što na nivou ljudskog, moralnog civilizacijskog čina nije lako postići, pokušava da ispravi određene nepravde.
Svestan sam toga da je kroz čitavu istoriju nepravdi bilo puno, da su ih činili razni ljudi koji su bili na vlasti, jer vlast je takva da čoveka kvari, korumpira ga, čak i najograničenija vlast na svetu, ograničena dobrim ustavom, u dobrim demokratskim porecima takođe kvari one koji tu vlast vrše i ostavlja prostora da ona, mimo zakona, mimo Ustava države čini nepravdu. Pogotovo je nepravdu moguće zamisliti i najviše se dešavaju u ratnim vihorima kada, upravo zbog delovanja oružanog sukoba na teritoriji jedne države ili više država, dolazi do nedostatka mogućnosti da pravni sistem, pravni poredak, zaštiti ljudska prava.
Međutim, ne bih govorio ovde o tome na tako širok način, već bih se skoncentrisao na dva pitanja. Da li možemo da formiramo do kraja demokratski poredak na onaj način kako je to učinjeno u demokratskom svetu koji nam je danas uzor, a da jednostavno kažemo, za sve što se desilo u prošlosti, a tiče se 20. veka, jer je to neka mera, kada govorimo o kategorijama zaštite ljudskih prava i osnovnih vrednosti civilizovanog društva, teško možemo govoriti o 17, 18. i 19. veku, već govorimo o 20. veku, a onda su se tu pojavile i Ujedinjene nacije koje funkcionišu sa osnovnim postulatima i principima i dokumentima koje je međunarodna zajednica kroz, pre svega, ovu vrstu udruženja država iznedrila, dakle, da li mi tu možemo govoriti o tome da jedno društvo, jedna država može da nastavi normalan demokratski život, a da se drži onog slova – učinjenom poslu mane nema.
Jednostavno, ono što se dogodilo u našoj ne tako davnoj prošlosti, i danas postoje živi svedoci tih zbivanja i onoga što se dešavalo u osnovi u nedemokratskom poretku posle Drugog svetskog rata, ako ništa drugo zbog toga što je bio u pitanju jednostranački sistem, dakle, ono što se dogodilo i nepravde koje su činjene ljudima u tom trenutku, da li država treba da ostane bez odgovora, po principu – učinjenom poslu mane nema.
Mislim da ne, mislim da moramo delovati na taj način da rehabilitujemo one kojima je nepravda učinjena. Rehabilitacijom ne možete ljude oživeti, ne možete automatski njima ispraviti nepravdu i verovatno nekome, posle 40, 30, 20 i nešto godina, jer je bilo nepravdi u periodu koji nije vezan samo za Drugi svetski rat, to ne znači puno danas, ali može da znači ovoj državi i može da znači naciji.
To je ono što je jako bitno. Naravno, može značiti i članovima porodice, odnosno njihovim naslednicima.
Dakle, postoje dve kategorije tih lica, jedni koji su prosto lišeni života ili imovine ili bilo kakvog drugog dobra, bez ikakve sudske ili administrativne odluke i koji su kasnije trpeli posledice tog čina koji su arogancijom tadašnje vlasti, a to se pre svega odnosi na period tokom Drugog svetskog rata i neposredno posle njega, trpeli i druge posledice, naročito imovinske i posledice u pogledu prava na nasleđivanje takve imovine koja je bila najčešće konfiskovana.
Naravno, postojali su i sudski i administrativni aduti, odnosno odluke, koje su proizvele iste takve posledice. Ono što treba danas da kažemo jeste da se ovaj zakon ne odnosi na rehabilitaciju bilo koga ko je počinio bilo kakav zločin, jer zločin prema kriterijumima kojih se danas pridržavamo i u našem zakonodavstvu kojim regulišemo pitanja i ratnih zločina i zločina protiv čovečnosti i zločina protiv života i tela, protiv imovine, krivičnih dela protiv imovine, ti standardi važe i za ono vreme, i mi danas moramo da pretpostavimo i da su u to vreme važili.
Drugim rečima, ovaj zakon ne može rehabilitovati one koji su učini krivična dela i zbog toga je predviđen postupak u ovom zakonu da se proceni da li su ispunjeni u svakom konkretnom slučaju po podnetom zahtevu uslovi za rehabilitaciju.
Dakle, ovaj zakon služi samo jednoj svrsi – pravičnoj svrsi, a to je da se rehabilituju nevina lica. Sve drugo je potpuno van predmeta rasprave u ovom slučaju.
Sva pitanja koja se tiču ideoloških rasprava o tome ko je sarađivao sa kim, sa okupatorom, da li je ili nije, koja je vojska činila pravednu borbu protiv okupatora, koja nije, sve to nije predmet rasprave ovog zakona, već je predmet onoga o čemu danas ovde raspravljamo – da se rehabilituju ona lica koja su vihorom događaja, a koji su bili vezani i za Drugi svetski rat na našem području, i za one događaje koji su bili neposredno vezani za vreme posle Drugog svetskog rata, pa bogami i više godina nakon toga, učinila da vlast koja je bila tada legalna, a ne mora značiti da je bila i legitimna, svojom arogancijom nanela štetu tim ljudima.
Dakle, o tome je reč. Naravno, molim vas da samo u ime te činjenice koja služi da našu državu potpuno stavi u kontekst država demokratske strukture, donesemo ovaj zakon i da ne vodimo raspravu o četnicima, partizanima, okupatorima, domaćim izdajnicima i sličnim stvarima, jer ovaj zakon nema to uopšte za predmet. Hvala lepo.
Poštovani predsedavajući, predsedniče Vlade, predsedniče države, poštovani poslanici, dame i gospodo, ovaj dom je usvojio politiku Kosova i Metohije i okviri te politike su dati u dokumentima ovog doma.
Dokumenti ovog doma su poznati javnosti, i oni služe kao okvir za ovlašćenja i okvir za vođenje pregovora pregovaračkog tima, kome je dat mandat od strane ovog doma da pregovore vrši.
Strašno je dobro, i danas je prilika da tome posvedočimo, da se pregovori vrše u skladu sa okvirima koji su zadati od strane ovog doma i da se ovom domu podnose, kao što vidimo, redovni izveštaji, a biće ih još, jer će pregovori još trajati. Pred nama se nalazi očigledno veoma težak zadatak i svako ko misli da pregovarački tim ima laku poziciju, on se vara, niti je to bilo ko ikad rekao.
To je ono što mi očekujemo, zahvaljujući sticaju niza nepovoljnih okolnosti koje su do sada postojale i veoma su teške, ali postoji nekoliko stvari na našoj strani, a da li je to dovoljno za uspeh, ne znam, ali da može dati nadu za uspeh, može svakako, a pre svega to je međunarodno pravo, i ono jeste na našoj strani, i pravda je na našoj strani kada je o ovome reč.
Smernice koje su date pregovaračkom timu, one su istovremeno dovoljno jasne, a s druge strane su dovoljno fleksibilne da bi pregovarački tim mogao na neometan način da pristupi svom poslu. Jasnost tih smernica, između ostalog, kao odgovor na neka pitanja koja se u javnosti postavljaju, dat je u samoj Rezoluciji, u tački 3, kada je reč o nekim stvarima koje smo ovde pominjali, ili koje ćemo pominjati, ili koje su pominjane u javnosti.
To je nepristajanje ovog doma, a nije u pitanju pregovarački tim, nije u pitanju ni predsednik države, ni predsednik Vlade, nego nepristajanje ovog doma na nametnuta rešenja. Ako pogledate Rezoluciju koju smo usvojili u ovom domu, bar je za nju glasala ogromna većina narodnih poslanika, ona veoma jasno sadrži nepristajanje na nametnuto rešenje.
To nepristajanje čak je definisano kao neprihvatanje legitimiteta nametnute odluke i nametnutog rešenja. Prema tome, pregovarački tim ima jasne odrednice, a prema izveštaju koji smo imali priliku da čujemo o toku pregovora, i o onome što je neposredno pregovorima prethodilo od momenta kada je Savet bezbednosti doneo odluku za započinjanje pregovora, videli smo na sažet i vrlo jednostavan način hronologiju šta se sve dešavalo i krajnje nesebično i pošteno izloženo sve ono što može biti relevantno za dalji tok pregovora i za ono što će se dalje dešavati.
Duboko sam uveren da će pregovarački tim dati sve što je u njegovoj moći, a u skladu sa politikom ovog doma, Republike Srbije i njenih građana, a na kraju krajeva, u skladu sa Ustavom, da se zaštite oba cilja zaštite, i Srbi i drugo nealbansko stanovništvo na Kosovu i Metohiji, jer je njima zaštita u ovom trenutku neophodna, i da se zaštiti teritorijalni integritet i suverenitet Srbije na celini svoje teritorije.
Modaliteti podrazumevaju razgovor o širokoj autonomiji, i to je ono što naš pregovarački tim želi da ima za predmet razgovora, i to je očigledno iz ovog izveštaja koji smo danas imali prilike da vidimo. Naravno, očigledne su bile teškoće na koje je ukazano, a naravno, šta bi imao pregovarački tim, ukoliko se on ne bi trudio, sa mandatom ovog doma, da pokuša sve te teškoće koje predstoje da otkloni.
Naravno, ne treba podsećati da je taj okvir o kome govorimo danas i koji je potvrđen ovim izveštajem i pravac u kome treba da se krećemo na nivou sporazumnog rešenja problema Kosova i Metohije, uz ostvarivanje procesa decentralizacije, nažalost, istovremeno sa rešavanjem pitanja statusa, jer je ranije ukazano da to jeste suštinska i funkcionalna greška. Naravno, uz pokušaj da se dokaže da su predlozi koji dolaze sa srpske strane, sa strane Srbije, oni predlozi koji će koristiti i stanovništvu Kosova i Metohije u celini, stanovništvu Srbije, zemalja regiona, stabilnosti u regionu, i na kraju, evropskim integracijama celog regiona u kome živimo.
Sve drugo bi bilo udaljavanje od ovih ciljeva. Drugačiji mandat od ovog mandata koji je bio dat Rezolucijom mi ne možemo dati, niti može doći do bilo kakve izmene Rezolucije koju je ova skupština donela. Prema tome, ovaj izveštaj ukazuje na početak jednog procesa koji je tek započeo kao razgovor o decentralizaciji, i čuli smo i u kojoj meri se to ozbiljno shvatilo, i do koje mere će naša pregovaračka strana pokušati da ovo pitanje, kao jedno od dva vrlo značajna pitanja, uzdigne na nivo koji zaslužuje respekt da bi se postigli određeni valjani rezultati.
Naravno, zbog toga treba podržati napore Vlade i pregovaračkog tima, predsednika države i pregovaračkog tima, da ovaj pregovarački proces nastavi u ovom pravcu kako je započet i da se ponadamo da će biti dovoljno sluha, dovoljno energije, dovoljno upornosti sa naše strane, a u šta ne treba sumnjati, ali dovoljno sluha i dovoljno takta od strane onih koji posreduju u pregovorima i onih sa kojima pregovaramo da dobijemo onaj rezultat koji je za Srbiju jedino prihvatljiv, i koji je moguće i dobro rešenje za kosovske Albance i Srbe i druge nealbance na Kosovu i Metohiji, i za ceo region uopšte. Hvala.
Član 104. govori o obavezi poštovanja dostojanstva ovog doma. Nažalost, to je jedini član na koji se mogu pozvati, kao što sam se i do sada na njega pozivao u sličnim situacijama.
Dakle, imamo prilike da vidimo, na početku ove sednice, koja je započela, dobili smo obaveštenje o formiranju novog poslaničkog kluba, sastavljenog od narodnih poslanika koji žele da svoj poslanički klub imenuju kao, valjda, Poslanički klub Za evropsku Srbiju ili tako nešto. Nemam ništa protiv toga da imaju takvo opredeljenje, takvo opredeljenje ima većina u ovom parlamentu.
Međutim, bilo bi suviše naivno kada bismo pomislili da to nema nikakve veze sa Bogoljubom Karićem. Tvrdim da i te kako ima veze sa Bogoljubom Karićem, jer su dva člana tog poslaničkog kluba u otvorenoj koaliciji sa Bogoljubom Karićem i predstavljaju praktično isti politički subjekt, preko koga je Bogoljub Karić već do sada uspeo da se infiltrira u Narodnu skupštinu, iako nikada na izborima nije učestvovao. Zatim je taj broj povećan za određeni broj poslanika da bi se, prema odredbama Poslovnika, mogao formirati poslanički klub.
Dakle, ne govorim da li su tu povređene formalne odredbe Poslovnika o tome kako se formiraju poslanički klubovi u Narodnoj skupštini, to je u redu, u svakom slučaju. Dakle, sa formalnog aspekta to postoji i to ne može da se ospori.
Ovde govorim o nečemu drugom i prinuđen sam još jednom da govorim, pošto smo govorili o dostojanstvu, govorimo i o moralu. Ljudi, da li je normalno da neko bude izabran na jednoj izbornoj listi, da za njega građani glasaju i da onaj ko je izabran na toj izbornoj listi uradi nešto potpuno suprotno od očekivanja građana na izborima, koji su bili održani?
Razumem da mogu postojati i redovni i vanredni izbori. Vlade nikada ne padaju zbog nedostatka legitimiteta, nego zbog nedostatka podrške u parlamentu. Razumem da neko promeni političko mišljenje. Razumem čak da jedna poslanička grupa otkaže poverenje Vladi zato što je to njihov politički stav, pa da to dovede u krizu Vladu i da se nađe jedno od dva moguća rešenja nakon toga, koja su po Ustavu i zakonu moguća.
Ali, ne mogu da razumem da neko zbog toga što je očigledno primio novac ili neke druge materijalne pogodnosti ili obećanje da će imati drugih materijalnih pogodnosti, menja političku realnost u parlamentu Srbije i na taj način vređa dostojanstvo građana ove države koju mi ovde reprezentujemo.
Prema tome, jednostavno to nije moguće, ali vidite da se to dešava. Moramo biti u jednoj stvari uvek na istoj strani, ako smo i malo moralni i pošteni tj. da osudimo ove pojave. Građani koji gledaju ovaj televizijski prenos, koji će čuti naše izjave posle ovoga, moraju znati da se ovde radi o nemoralnom činu, usmerenom protiv demokratskog pluralizma i parlamentarizma u Srbiji i protiv njihovih interesa. To je ono što mora da se zna.
Nažalost, ja mogu da poštujem odredbe Poslovnika i mogu da uvažavam formalni aspekt ove stvari, da uvažavam realnost da postoji poslanička grupa koja se ovako naziva, čiji je pravi naziv – prikriveni PSS, ali nikako ne mogu, ni zbog interesa onih zbog kojih se nalazim u ovom parlamentu, da te ljude poštujem. To od mene nikada niko ne može da traži.
Mislim da ovo što sam danas rekao, iako neće popraviti u ovom trenutku tu stvar, mora da služi kao nauk onima koji gledaju ovaj prenos i onima koji su nas birali, bez obzira koga su od nas birali, da li SRS, DS, DSS, G17 plus ili neku drugu političku stranku, SPO – Novu Srbiju, da je potpuno svejedno. Samo su izbori u ovoj zemlji ono mesto na kome građani mogu da iskažu svoju političku volju, da promene političku realnost u ovom parlamentu.
(Predsedavajući: Vreme, gospodine Aligrudiću.)
Odmah završavam, zahvaljujem.
Svi drugi načini su nešto što je moralno nedopustivo i što mora ići na dušu svima.
Dakle, po Poslovniku, član 104, jer je uvredljivo reći za pripadnike jedne političke stranke da su pokušali da kradu mandat. Kako može DSS da ukrade sopstveni mandat? To je potpuno neverovatno.
Dakle, imamo 53 mandata kao rezultat izbora za Narodnu skupštinu i onda odjednom zahvaljujući zakulisnim radnjama, dogovorima i kršenju džentlmenskog sporazuma, koji smo imali na početku ovog saziva, da se neće prelaziti iz poslaničke grupe u poslaničku grupu, DS reši da drpi mandat poslaničkoj grupi DSS, tako što je, jednostavno, napravila dogovor sa Dragišom Đokovićem, koji je tu poslaničku grupu i tu stranku nazivao pežorativnim nazivom žuti, koju nikada ne upotrebljavam u javnim političkim istupima. Govorio je sve najgore o toj političkoj stranci u našoj poslaničkoj grupi do tri-četiri nedelje pre toga. Ničim nije nagoveštavao da je promenio političko mišljenje. Dakle, tu se radi o nečemu sasvim drugom.
Prema tome, naša obaveza je obaveza prema biračima. Pa nije narodni poslanik ono što je u centru pažnje ove države. Na bazi takvih ideja, na bazi svega toga i na bazi takvih razgovora se i prave novinski članci koji se prave. Na toj osnovi su postojali novinski članci kada je bilo reči o donošenju zakona o Narodnoj skupštini, pre godinu dana, obezvrediti ovaj dom i stvoriti sliku da narodni poslanici brinu samo o sebi i o svojoj brizi. To se uklapa u taj profil. Ko vas zna? Ko za vas zna u trenutku izbora? Niko.
Razlika između pozicije ovih narodnih poslanika i onih koje ste maločas spomenuli, kada je bilo reči o grupi koja se nalazi na listi DS, to je koalicija Sandžak, jeste ogromna. Nakon lokalnih izbora koji su održani nakon toga, lista Boris Tadić–DS nije dobila nijednog odbornika u Novom Pazaru. Dobili su onoliko glasova koliko je lista Boris Tadić–DS dobila na izborima republičkim decembra 2003. godine, zato što su ti ljudi, suština je bitna, znali za koga glasaju glasajući za tu listu.
Ni za koga od vas, dame i gospodo, ljudi nisu znali. Znali su za nosioce liste i politiku političke stranke za koju se izjašnjavaju. To je ono što je tačno i možete sada da govorite o svemu i svačemu, o zakonu, o Poslovniku, o tome šta je u skladu sa čim, šta nije u skladu sa čim, na šta ko ima pravo. Nikome to ne osporavam formalno. To uopšte nije predmet rasprave. Govorim o tome da ste prevarili građane Srbije i ko god je to uradio to je učinio, makar to palo i na teret nekoga ko se nalazi u vladajućoj koaliciji.
Najlepše vas molim, to da su nepobitne činjenice. Vi ne možete zamenjivati teze i govoriti da nemam prava kao šef poslaničke grupe DSS i bilo ko iz DSS da brani interes onih zbog kojih smo danas ovde. Kada budu građani Srbije odlučili na izborima da bude drugačije, kada budu odlučili da nas ima pet ili deset ili da nas bude stotinu, biće tako.
Ovih dana smo bili svedoci toga da se uglavnom razgovaralo o povredama Poslovnika. Bile su iznošene međusobne replike, a šta je uzrok tome, o tome su govorili sami poslanici koji su se javljali za reč, bilo po osnovu povrede Poslovnika, bilo po replikama.
Naravno, ovaj parlament služi pre svega tome da radi posao za koji je zadužen, da donosi zakone, da usvajamo zakone koji su na dnevnom redu. Posao opozicije je da napada te zakone i da koristi sva raspoloživa parlamentarna sredstva da to čini i da ukaže da vlast ne radi dobro svoj posao, a vladajuća koalicija da posao radi što je moguće brže, uverena da one zakone koje donosi, donosi u interesu građana.
U žaru diskusije, kada je reč o zakonskim predlozima koji su pred nama, govore poslanici, ministri, govori neko ispred Vlade, u žaru diskusije bilo je do sada, ne u ovom sazivu, prethodnom, pa i u ranijim sazivima, dosta slučajeva da su potrebne određene reči koje se na određeni način tumače i koje, prema proceni ljudi koji ih čuju, može se steći utisak, s njihove strane, da mogu biti možda i uvredljive.
Dakle, prosto zbog toga što je diskusija poneki put strašno polemična i što je poneki put i vrlo emotivna i izlazi iz okvira nečega što bi se možda, po nekim kriterijumima, smatralo uobičajenom praksom.
Ono što sam hteo ovde da kažem, izašao sam pre svega da to učinim u ime vladajuće koalicije u ovoj skupštini, da kažem da sam uveren i da znam da Vlada Republike Srbije, nijedan ministar iz Vlade, pa čak ni onaj povodom nekih izjava koje je navodno ovde dao, da vladajuća koalicija nije nikada mislila niti želela da uvredi bilo kog narodnog poslanika i da one izraze o kojima je ovde bilo reči, a za koje je rečeno da ih je u svom izlaganju jedan od ministara upotrebio, da oni nisu bili namenjeni nijednom narodnom poslaniku, a pogotovo ne biračima koji su narodne poslanike u ovom parlamentu birali.
Naravno, zato mogu da kažem da se u ime vladajuće koalicije izvinjavam svim onim narodnim poslanicima koji su na bilo koji način mogli da pomisle da iza nekih izraza, a koji su mogli da se čuju za ovom skupštinskom govornicom, u kontekstu izlaganja onih koji su govorili, pri tom mislimo na ministra o kome je bilo reči, mislim i na njegovo izlaganje, da su mogli na bilo koji način da pomisle da se to odnosi na njih.
Ovo govorim, pre svega iz razloga što vladajuća koalicija ima obavezu u parlamentu, a to je još ''Džefersonsko pravilo'', ne samo da poštuje manjinu, nego se trudi i da uvaži prava manjina u Narodnoj skupštini, a ovde nije reč samo o pravima manjine, dakle, onih koji čine manjinu u odnosu na vladajuću koaliciju, nego je reč o poštovanju prava narodnih poslanika.
Prema tome, ovo što sam sada rekao odnosilo se i na sve ono što je bilo u prošlosti, na ono što se trenutno dešava i odnosi se na sve što može biti u budućnosti.
Dakle, ne možemo, naravno, poći od pretpostavke da će sve ono što izlažemo u ovom parlamentu biti učinjeno tako da ne dozvoli na neki način određenu emociju u izlaganju, bez toga ne bi skupštinska rasprava bila ni atraktivna, a ni lepa.
Naravno, nadam se da će ovaj nesporazum, a potpuno sam siguran da je u pitanju nesporazum, biti na ovaj način rešen i da nema razloga da se ne posvetimo poslu koji ovaj parlament inače radi, sa svim onim manirima i načinima na koje smo navikli do sada.
Ne možemo biti drugačiji i ugledati se na neke druge. Ono smo što jesmo – parlament Srbije sa svim svojim manama i prednostima, u odnosu na sve druge parlamente u svetu i da će, naravno, opozicija koristiti svaki argument da napada zakone vladajuće koalicije i njihove predloge i podnositi amandmane.
I da će predstavnici predlagača ovde, ako je to Vlada u pitanju ili narodni poslanici, ili predstavnici vladajuće većine, koristiti sve svoje argumente i koristiti žar diskusije da jedni drugima u tome oponiramo. Najlepše vam se zahvaljujem.
(Aplauz.)
Javio sam se po Poslovniku zato što je opet povređeno dostojanstvo ovog doma. To je član 104. na koji ukazujem, ali nemojte misliti da to ima ikakve veze sa prethodnim govornicima. Dostojanstvo ovog doma se ponovo vređa sa strane, bočnim udarcima van ovog doma, pokušajem da se putem novca utiče na politiku ove države i na politiku institucija ove države, kako onih koje je narod birao, tako i onih koji proističu iz ovog doma.
Dakle, ponovo Bogoljub Karić jaše. Ponovo imamo situaciju koju smo imali pre nekoliko meseci, to se valjda uvek dešava kada ta individua, njegova rodbina, prijatelji, čije prijateljstvo kupuje novcem, procene da postoji mogućnost da se napravi haos u ovoj državi, da se ugrozi rad institucija sistema i da posledično budu dovedene u pitanje najvažnije stvari za koje se ogromna većina u ovom parlamentu zalaže kao što je naša bitka za očuvanje Kosova i Metohije.
Prema tome, onaj koji pokušava da bočnim udarcima ugrozi rad parlamenta tako što misli da je ovo politička berza, a ne Narodna skupština i da se narodni poslanici mogu kupovati kao roba, a valjda je doba robovlasništva prošlo... Ako se na taj način može raditi, onda je svršeno sa parlamentarnom demokratijom u Srbiji. Ako završimo sa parlamentarnom demokratijom u Srbiji završili smo sa Srbijom kao državom, jer je parlamentarna demokratija jedina odbrana svega onoga što nam je sveto u ovom trenutku. Mi bolje oružje od toga nemamo. Ko pokuša da napadne i ugrozi ustavni poredak, institucije ove države na taj način, taj na sebe preuzima odgovornost rušenja svega što nam je sveto i ugrožavanja interesa našeg potomstva na ovom prostoru.
Pozivam vas, dame i gospodo narodni poslanici, da se oštro tome suprotstavimo. Kako mi znamo da je do ovoga došlo? Prosto tako što imamo informacije od narodnih poslanika koji su kontaktirani. Gospodin Karić, njegova braća, bliža rodbina i dragi im prijatelji, čije prijateljstvo zasnivaju na novcu, moraju da znaju da svaki kontakt koji ostvare ne može proći neprimećeno, da mi za njega znamo.
To su radili pre praznika i za vreme velike srpske slave Svetog Aranđela. Kako ih nije sramota da to čine? Zar oni ne znaju da će prvom prilikom kada se ti utisci saberu i kada podatke o tome dobijemo neko izaći za ovu govornicu i to reći? To je veoma važna stvar.
Dakle, mi ovo ne pričamo napamet. Kada bude dan za glasanje onda će se na glasanju videti ko su ti koji su poklekli, a ja se nadam da takvih nema, jer zajednička karakteristika svih tih ljudi od kojih smo dobili ovu informaciju jeste upravo da na to nisu pristali i to je ono što je njihova veličina, to je ono što je veličina ovog doma.
Molim i apelujem na sve narodne poslanike da štite ovu državu i da ne dozvole da bočni finansijski udarci raznoraznih političkih nikogovića u ovoj državi remete političku realnost koja može isključivo proisticati iz izbora i iz odluka ovog doma čiji je sastav određen izborima. Molim vas da se toga držimo i da na taj način štitimo državno jedinstvo po veoma važnim pitanjima.
Možemo biti i vlast i opozicija. Opozicija može da nastoji da ruši Vladu, to je njeno legitimno pravo. Vlada nastoji da objasni građanima šta radi, koliko god u tome uspeva i mi koji podržavamo Vladu koliko imamo prostora da to činimo, opozicija se trudi da dokaže da ne radimo dobro i to je ta demokratska kolotečina koja će ići svih narednih godina i decenija u ovoj državi, ako bude sreće, ali ako to neko pokuša da uradi tako što kupuje ljude u parlamentu, to moramo sprečiti svim silama. Mi ćemo na taj način, između ostalog, pokazati da smo odgovorni ljudi i da na pravi način zastupamo interese građana koji su nas birali, njihove i naše dece.