Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Miloš Aligrudić

Miloš Aligrudić

Nova Demokratska stranka Srbije

Govori

Jeste. Dakle, poštovani gospodine Smiljaniću, nije trebalo nijednog trenutka da pomislite da je ono što sam govorio javljajući se povodom povrede Poslovnika bilo upućeno kao zamerka političkom stavu koji bilo ko od nas ovde može da ima i koji može zauzeti, prema svom nahođenju, u odnosu na temu o kojoj govori ili u odnosu na ono što može biti predmet rada ovog doma. Prema tome, nijednog trenutka na to nismo ni mislili.
Reagovao sam, kao što sam na samom početku rekao, u odnosu na informacije koje imamo i šta se dešava van ovog doma, dakle, kako neko pokušava van ovog doma da utiče na ljude. A da to nije tek tako i da to nisu paušalne ocene, kada sam već bio prozvan da govorim i o konkretnim stvarima, govori i ono što imamo za činjenicu, a kada god smo reagovali na ovaj način pokazalo se narednih dana da je to bilo tačno, čak i kada nije došlo do realizacije onoga čemu je pomenuti gospodin Karić i njegova družina težila. Onda su se i ti ljudi koji su kontaktirani oprezno, ali lagano, narednih dana javljali i otkrivali šta se dogodilo i to je javnosti poznato, bar kada je reč o onim ljudima o kojima smo ranije govorili.
Kada to nije bio slučaj i ti ljudi su se otkrili tako što se to pokazalo u samom radu Narodne skupštine na eksplicitan i jasan način.
Podsetiću vas da je SDP sa svoja dva poslanika u ovom parlamentu otvoreno prišao Bogoljubu Kariću u koaliciji i da je gospodin Bogoljub Karić otvoreno govorio u medijima, Dragomir, Bogoljub, cela ekipa, otvoreno su govorili u medijima da je prirodno i normalno da im ljudi prilaze i da to očekuju od članova poslaničkih grupa svih političkih stranaka u parlamentu.
Dakle, mi smo ovde govorili o argumentaciji koja počiva na činjenicama koje su nesporne, na priznanju onih koji to čine i na hvali da je to dobro za državu. Nismo mi govorili o tome da li neko na ovaj način utiče na političke stavove pojedinih ljudi u ovom parlamentu, to je potpuno van diskusije. Tu se razumemo.
Što se tiče imena, naravno da je dobro i da je logično postaviti pitanje ko je to bio u datom trenutku, ali podsetiću vas da se tu radi o krivičnom delu. Ako je to u pitanju, slažem se sa onima koji su pre toga govorili, slažem se s tim da time treba da se pozabave nadležni državni organi, a oni će se pozabaviti. A oni koji budu bili zabavljeni time, i rado će se zabaviti, prema tome, moguće je da će se naći iza rešetaka sutradan. Prema tome, to su te stvari.
Naravno, onaj koji je prozvan, on će reagovati na ova dva različita načina o kojima sam danas govorio. Logički jeste to na mestu takoreći, ali vi vrlo dobro znate i praksa je pokazala da su se sve stvari vrlo brzo otkrile i da nijednom nisam do sada uzalud i džaba izlazio za ovu govornicu. Hvala.
Gospodine Vučiću, vi vrlo dobro znate da je DSS protiv krađe mandata i milion puta do sada smo naglasili da DSS ne bi preuzela nijednog poslanika iz druge poslaničke grupe, niti bi se svesno koristili takvom metodom da bilo ko drugi glasa u ime poslaničke grupe za bilo koje glasanje u ovom parlamentu, ako ne pripada toj poslaničkoj grupi ili dogovorenoj koaliciji koja podržava Vladu Republike Srbije.

Prema tome, to što ste rekli je krajnje maliciozno i neutemeljeno. Pravi argument možete imati jedino ukoliko pokažete listing za glasanje, koji je bio u prethodna tri slučaja.

Pomenuću vam, naravno, ako se čak i desi da se na tom listingu pokaže da je za glasao neko ko je pripadao vašoj poslaničkoj grupi, pa više ne pripada, nemojte imputirati odgovornost onima koji za to nisu odgovorni.

Jer, vrlo dobro znate da oni koji kupuju poslanike u ovoj skupštini sede van nje, u pitanju je Bogoljub Karić i on može da podmeće i namešta bilo kome šta god hoće da bi od ove skupštine napravio nedoličan dom, a ona to nije.

Prema tome, na takve provokacije, gospodine Vučiću, ne treba nasedati u našem zajedničkom interesu.

Podsetiću vas na jednu stvar ili ću vam reći jednu stvar, ako to niste znali, mi koji smo odgovorni za utvrđivanje broja prisutnih u vladajućoj koaliciji, što naravno javnost zna, to svaki put radimo pred svaku sednicu.

Danas imamo 128 poslanika, odnosno 129, od kada je došao gospodin Đoković, koji je imao udes na putu. 129 prisutnih koji podržavaju vladajuću koaliciju, što je javnosti poznato i između kojih postoji ugovor o tome. 129 prisutnih u sali.

Da li je nekome iskočila kartica, da li je neko u datom momentu glasao ili nije glasao za nešto, to je druga stvar, ali 129 ovde prisutnih postoji.

Drugo, podsetiću na još jednu stvar. Druga tačka dnevnog reda koju danas pominjete je Predlog zakona o bezbednosti i zdravlju na radu. Da li je neko nekada čuo u javnosti da postoji bilo kakav problem sa izglasavanjem tog zakona u ovoj narodnoj skupštini, pa treba da kupujemo nekoga.

Treća tačka dnevnog reda – Predlog zakona o obeležavanju dana žalosti na teritoriji Republike Srbije. O čemu se radi? Četvrta tačka – Predlog zakona o odgovornosti proizvođača o stvarima sa nedostatkom. Mi sa kvorumom nemamo nikakav problem.

Izvolite, kao što to uvek radite, izvucite vaše kartice i dozvolite da se glasanje obavi. Odlično, postoji listing, ali ni sa tim listingom nećete ništa dokazati, jer ovim što ste sada uradili idete na ruku Bogoljubu Kariću, političkoj stranci koja pljačka ovu Srbiju kroz ovaj parlament.
Gospodine Nikoliću, ni vi ni ja nismo sudije, ni vi ni ja ne presuđujemo u pravosuđu, niti vodimo istragu protiv krivičnih dela koje pojedinci izvrše u ovom društvu. Nisam ovde govorio o krađi u privredi, niti sam govorio o krivičnim delima koja se možda nekome mogu staviti na teret. Govorio sam o krađi mandata u ovoj narodnoj skupštini. Govorio sam o tome da Bogoljub Karić otvoreno tvrdi i otvoreno se hvali time da može da kupuje narodne poslanike u Narodnoj skupštini.

Nemojte, da bi vešto političarili i politikantstvo vodili sa mnom za ovom govornicom, zamenjivati teze. Pustite tu priču. Ovde nisam govorio u odbranu SRS, ni DSS, nego u odbranu ove skupštine. Kada god neko napadne mandat SRS u ovoj skupštini, sa strane, pokušavajući da ga kupi, otvoreno ćemo biti protiv toga, kao što smo to bili i onda. Da nekoga koristimo ovde za glasanje, čak i da je glasao, a tvrdim da nije, a videćemo kasnije listinge za glasanje, čak i ako je to tako, gospodine Nikoliću, to nema nikakve veze sa nama, nego sa Bogoljubom Karićem i onim što nam on radi u ovoj skupštini. Prema tome, najlepše vas molim, u ime interesa ove skupštine, nemojte nasedati na provokacije koje dolaze van zidova ove skupštine.
Vezano za izveštaj Zakonodavnog odbora o ovoj pravno-tehničkoj redakciji, jer se u samom tekstu izveštaja kada je kucan potkrala greška, pa kaže u izveštaju, na osnovu člana 144. stav 4. Odbor je izvršio pravno-tehničku redakciju, prva alineja je u redu, ali je u drugoj alineji napravljena greška, pa piše u članu 67. stav 1. brišu se reči: „duvanske proizvode“, a umesto njih se stavljaju reči: „duvanskih proizvoda“.

Dakle, to je greškom izostavljeno, stoji i tačka i zarez, ali ne piše šta dalje treba da se uradi.

Znači, treba da se brišu reči: „duvanske proizvode“ a da se stave reči: „duvanskih proizvoda“, jer smo tako izglasali na Zakonodavnom odboru.
Naravno, rizično je govoriti posle predstavnika predlagača, jer postoji rizik da ćemo se ponoviti u nečemu što je do sada bilo rečeno.
Svoje izlaganje, koje se nadam da će biti kratko, koncipirao bih pre svega na tri grupe primedaba, pošto smo čuli šta se primećuje kroz javnu raspravu koja je na neki način bila obavljena, šta se primećivalo kroz rad resornih odbora i šta vidimo iz amandmana koji su do danas pristigli.
Rasprava o amandmanima će da usledi, o svakoj od ovih stvari ćemo pojedinačno govoriti u vreme održavanja rasprave u pojedinostima.
Za početak, uz sam rizik da ponešto i ponovimo, a to nije zgorega, treba reći da ovaj zakon predstavlja suštinski reformski zakon policije, u kojem se policija suštinski menja i dobija određenu novu ulogu. Ta nova uloga se vidi kroz one odredbe zakona koje definišu poslove policije i koje definišu njen odnos prema MUP-u.
Naime, ovde je primenjen, pod jedan, kao što je to sve ministar i rekao, probaću to da sažmem, novi koncept javne bezbednosti, pre svega, tako što se policija odnosi prema svim subjektima, svim građanima u ovom društvu, prema svim ljudima koji su u ovom društvu, koji se zateknu na teritoriji Srbije, na jednak način, poštujući osnovna međunarodna pravna dokumenta, konvencije i sporazume koje je ova zemlja ratifikovala i koje se trudi da poštuje.
Zatim, to je operativna nezavisnost policije. Kao što sam maločas rekao, razlikujemo policiju od MUP-a i prema tome ministar unutrašnjih poslova jeste na čelu ministarstva, ali nije neposredno na čelu policije, već je to direktor.
Imamo depolitizaciju. To pre svega proističe iz ovoga maločas što sam rekao. Dakle, razdvajanje profesionalne i političke odgovornosti.
Imamo demilitarizaciju kroz, pre svega, ukidanje, jedne ranije obaveze koja je postojala kada je reč o rezervnom sastavu policije, koja je praktično bila izjednačena sa vojnom obavezom.
Sada imamo nešto drugo, a to se zove pomoćna policija, po principu dobrovoljnosti. Imamo ukidanje činova, sem tamo gde je to neophodno. Imamo dekoncentraciju, ovaj put u mnogo većoj meri i onako kako bi rekli u potpunosti, za razliku od ranijeg Zakona o unutrašnjim poslovima.
Imamo profesionalizaciju. Reč je pre svega o tome da se funkcioneri policije biraju na način kako to predviđa Zakon o državnim službenicima, u rokovima i na način putem konkursa, kako je to i tamo predviđeno, što obezbeđuje konsekventno tome i profesionalni odnos.
Imamo i drugačiju organizacionu strukturu, potpunije i preciznije definisanje policijskih poslova. Ranije to nije bilo u toj meri razrađeno.
Imamo nekoliko zakona, oko 20, kojima se definišu policijski poslovi, ili se na te poslove ukazuje u ovim zakonima, samo što se ti poslovi detaljno ne razrađuju.
U ovom propisu, koji je sveobuhvatan, vidljivo je do kraja kako izgledaju policijski poslovi u sistemu ovih vrsta poslova.
Naravno, reč je o višem stepenu zaštite ljudskih prava, koji direktno proističe iz potrebe poštovanja sporazuma i konvencija koje sam na početku pomenuo.
Prvi put se sada zakonom uređuje kontrola policije, to se zove unutrašnja kontrola, ali bi bolje bilo reći da se to zove samo kontrola policije.
Dakle, to je kontrola samog organa na jedan način na koji se uređuje njegova unutrašnja kontrola.
Imamo princip javnosti, koji je ovde decidno i jasno naveden u zakonu, što se razlikuje od ranijeg zakona. Princip saradnje ne samo sa drugim državnim organima, već sa nevladinim organizacijama, sa svim drugim subjektima i pravnim licima, i naravno aspekt međunarodne pravne saradnje, što takođe valja pomenuti.
Zatim, to je transparentnost sredstava za rad policije i svakako deo koji se tiče promena u domenu radnih odnosa, gde znamo da je Zakon o državnim službenicima supsidijaran u odnosu na ovaj zakon, i ta supsidijarnost mora biti primenjena i imamo Zakon o radnim odnosima kao praktično treću instancu u primeni.
To su tri vrste primedaba, generalno rečeno, koje su se mogle čuti ovih dana kako kroz amandmane, tako i kroz rad na odborima i u javnosti? Uglavnom, to sam sveo na tri grupe, inače mnogo toga ima i o tome će se mnogo raspravljati.
Prvo, to je uloga ministra unutrašnjih poslova u radu policije. Čule su se primedbe da je to preregulisano i da ministar ima suviše ovlašćenja.
Naime, odgovarajući na tu grupu primedbi, tu se može vrlo prosto i jednostavno reći da je položaj ministra kao člana Vlade specifičan i postoje dva moguća oblika spoljašnje kontrole rada policije kao izuzetnog osetljivog resora unutar sistema državne uprave. Jedan oblik je svakako kroz parlament i drugi oblik je kroz Vladu Republike Srbije.
Oba elementa kontrole su civilna kontrola službe u punom smislu te reči i uloga ministra unutrašnjih poslova, osim po Zakonu o Vladi, kao šefa ministarskog resora, odnosno državne uprave, svodi se i na ovaj oblik kontrole.
U ovom trenutku pošto nemamo razrađene sisteme kontrole u parlamentarnom smislu, iako smo uspostavili kao parlament tesnu saradnju sa OEBS-om i naravno da nastojimo da kroz Poslovnik Narodne skupštine i kroz zakonska rešenja iznađemo najbolji mogući oblik spoljne kontrole, mi u ovom trenutku imamo samo ovaj metod koji obezbeđuje do kraja pouzdano potpunu civilnu kontrolu rada policije.
Kada se radi o ovlašćenjima ministra policije radi se pre svega o njegovoj političkoj odgovornosti, a ne profesionalnoj, za rad u policiji, i to političkoj odgovornosti u odnosu na celokupan rad Ministarstva unutrašnjih poslova, a samim tim se iz toga izvlači konsekventno i politička odgovornost Vlade u celini.
Prema tome, onaj ko može na taj način pred ovim parlamentom politički da odgovara za svoj posao, gde su podeljena profesionalna ovlašćenja i političke ingerencije, odnosno politički atributi, tu onda nema razloga za brigu u odnosu na određena ovlašćenja ministra unutrašnjih poslova.
Na kraju krajeva, ovaj zakon daje veoma jasnu sliku, daje položaj ministra unutrašnjih poslova u odnosu na krivično-pravni postupak, odnosno ZKP, od onog trenutka kada javni tužilac preuzima određene ingerencije.
Do tog momenta ministar ima određena ovlašćenja, jer je normalno, s obzirom na ovo maločas što sam izrekao, da i ministar u ovom trenutku u svojim atributima to ima.
Dakle, sve ostalo praktično ne zaslužuje naročit komentar, a odgovaraćemo naravno kada je reč o raspravi u pojedinostima.
Druga primedba proističe iz ove. Dakle, reč je o određenim procesnim karakteristikama ovog zakona, kada je reč o pretkrivičnom postupku i naravno ta grupa primedbi mogla se videti kroz određenu grupu amandmana koji su pristigli, mada će se o tim amandmanima raspravljati sutra na Odboru za odbranu i bezbednost, pa će se i tamo nešto reći o tome.
Pre svega, nemoguće je svesti policijsku proceduru kada je reč o pretkrivičnom postupku na ZKP ili izvoditi direktno iz Zakona o krivičnom postupku, iz prostog razloga što moramo znati da policija nema samo obavezu da hvata počinioce krivičnih dela i da reaguje post festum, nego policija u društvu ima jaku preventivnu ulogu.
Policija u društvu mora da sprečava izvršenje krivičnih dela i mi prosto zaboravimo taj momenat u zakonu i moramo znati ili pretpostaviti da ne mogu biti identična pravila, procesna pravila u jednom i u drugom slučaju.
U drugom slučaju, kada je reč o prevenciji, mi ne možemo primenjivati krivični postupak, niti u tom slučaju imamo izvršeno krivično delo.
Niti možemo postupati prema nekome ko bi možda mogao izvršiti krivično delo, na jednak način kao prema onima koji su krivično delo izvršili.
Potpuno drugi set odredaba se na takve stvari primenjuje.
Potpuno je prirodno da propis koji reguliše rad državnog organa uprave, pre svega na specifičan način kao lex specialis, čak i više od toga, reguliše ovu materiju i na specifičan način, uz poštovanje svih standarda zaštite ljudskih prava, koji su očigledno u ovom tekstu primenjeni, reguliše ovaj deo materije. Znači, te dve stvari moramo razdvojiti. Opet ponavljam, kada bude rasprava u pojedinostima ukazaćemo na određene specifičnosti.
Treća grupa pitanja koja je ovde izazvala problem to je pitanje unutrašnje kontrole. Mislim, prema onome što se do sada u javnosti čulo i što se moglo videti kroz podnete amandmane, da je očigledno ovde došlo, kao što sam na početku rekao, do nerazumevanja razlike između spoljne i unutrašnje kontrole.
Dakle, unutrašnja kontrola je samo kontrola policije i to je način kojim se zakonom reguliše kako će policija sama vršiti kontrolu sopstvenih poslova, naročito iz oblasti bezbednosti i zaštite ljudskih prava, da bi se videlo na koji način može da se dođe do različitih vrsta odgovornosti, ako uopšte postoje i ako imaju posebna ovlašćenja.
Ta odgovornost može biti profesionalna odgovornost izražena kroz radno-pravnu odgovornost, ta odgovornost može biti i prekršajna odgovornost i ta odgovornost može biti krivično-pravna odgovornost.
Dakle, mi unapred ne kvalifikujemo vrstu odgovornosti uređujući u zakonu pitanje unutrašnje kontrole, nego otvaramo mogućnost da policija s obzirom na svoju specifičnost sama vrši sopstvenu kontrolu.
U tom smislu smo dobili određene zahteve od onih kojima težimo, u čijem društvu jesmo, a to je pre svega Savet Evrope i onih u čije okrilje želimo da uđemo, a to je EU. Dakle, pre svega tu se misli i na OEBS kao deo Saveta Evrope.
Sve preporuke koje su danas došle išle su za tim da oni koji organizuju unutrašnju kontrolu moraju biti suvi profesionalci, ljudi sa velikim iskustvom rada u policiji i čak je bio zahtev da se unese u zakon da to bude neki staž od 10 ili 15 godina provedenog radnog iskustva u policiji. Naravno, ko ima kontrolu i ko je kapa nad onim koji vrše kontrolu u policiji?
Prema ovom sistemu, a s obzirom na ono što sam na početku rekao kada je reč o načinu spoljne kontrole, to je u ovom trenutku svakako ministar policije.
U ovom zakonu načelnik unutrašnje kontrole ima položaj pomoćnika ministra i na taj način se obezbeđuje njegova profesionalna odgovornost s jedne strane, a sa druge strane neposredna veza sa samim Ministarstvom unutrašnjih poslova, oličenom u liku ministra policije.
Prema tome, to nikakve veze nema sa mehanizmima spoljne kontrole, koji se mogu uspostaviti od Vlade Republike Srbije. S jedne strane to je uspostavljeno putem funkcije ministra unutrašnjih poslova, ali može i na druge načine, i svakako ono što nas najviše zanima to je spoljna kontrola ovog parlamenta, kroz resorni odbor i na način kako bi to moglo biti predviđeno Poslovnikom ili nekim drugim opštim aktom koji donosi Narodna skupština, a nadam se da će tako nešto biti uskoro urađeno, a sve u skladu sa dogovorima koje imamo sa Evropskom organizacijom za bezbednost.
Naravno, kada govorimo o tim organizacijama moram ponoviti da je ovaj zakon od strane te organizacije, kao i od strane Saveta Evrope dobro ocenjen i u tom smislu nismo čuli veće primedbe.
Kada sam ovo izneo, ukazaću na to da ćemo o svim ovim stvarima imati prilike da razgovaramo u toku rasprave u pojedinostima, ali sam osetio potrebu da u ovom trenutku, na samom početku, otklonimo ili bar nešto kažemo o tri grupe primedaba koje su mogle da se pročitaju u ovom parlamentu ili čuju u javnosti. Hvala vam na tome.
U svojstvu šefa poslaničke grupe nešto ću da kažem o samoj materiji, o zakonu i o izmeni koja je predložena.
Dakle, bilo je reči o tome da li je izmena u skladu sa Ustavom, da li je zakonita – zakonita je, čim je to zakon, naravno; da li je u skladu sa pravnim sistemom – svakako da jeste, jer ne postoji nijedan drugi zakonski propis u državi kojem bi se suprotstavila ova odredba.
Što se tiče Ustava, Ustav pre svega podrazumeva ravnopravnost građana u svim oblastima života, tamo gde je ona logična i normalna.
Podsetiću vas, pre svega, na sledeću stvar, da ravnopravnost u pogledu obavljanja profesije ili delatnosti ili u nekom drugom smislu znači da su ljudi jednaki, da su građani jednaki pod određenim uslovima.
Dakle, postoje uslovi za obavljanje određene delatnosti ili određene profesije i u okviru tih uslova svi su građani ravnopravni. To znači da kada postoje uslovi za obavljanje taksi delatnosti svi građani koji ispune uslove koji su propisani za obavljanje taksi delatnosti imaju pravo da obavljaju tu delatnost.
Ovde se, međutim, postavljalo sledeće pitanje, da li je mogućnost ograničenja broja, koju bi ova odredba zakona davala, jer ona ne ograničava broj taksista po opštinama i gradovima, nego daje mogućnost lokalnoj samoupravi da u vršenju svojih ustavnih i zakonskih ovlašćenja, uređujući saobraćaj u gradu i opštini, može da ograniči broj taksista, odnosno ljudi koji obavljaju delatnost taksi prevoza u gradu.
Tu se polazi od pretpostavke da će se to raditi na osnovu uslova saobraćaja u gradu, a ne na osnovu toga što postoje nečiji motivi da neko nema konkurenciju. To ne može biti motiv zakonodavca, ne može biti motiv nas ovde danas da mi kažemo – zbog toga što postoje esnafi, taksi udruženja mi hoćemo da ograničimo broj taksi prevoznika, da im neki drugi ne bi bili konkurencija ako se pojave. Ne. Osnov za to je nešto drugo.
Podsetiću vas da i u drugim oblastima postoje slična ograničenja, pa niko ne pravi nikakva pitanja, a radi se o logičnoj stvari. Uzmite, na primer, visokoškolsko obrazovanje ili srednjoškolsko obrazovanje. Vi vrlo dobro znate da je Ustavom i zakonom svakom omogućeno da se obrazuje pod jednakim uslovima. Vi znate da fakulteti u Beogradu, Novom Sadu, Kragujevcu primaju određeni broj studenata u toku godine.
Mnogi, i više od tog broja, bi želeli da studiraju na tim fakultetima, pa se zato organizuju i prijemni ispiti koji su eliminacioni. Prema tome, postoje određeni bodovi koji se obračunavaju i to samim tim znači da ne mogu svi oni koji hoće u tom trenutku da upišu određeni fakultet, jer postoji ograničenje u broju.
Dakle, tu su dati određeni uslovi koje ne mogu svi da ispune, iako potencijalno imaju svi svoja prava, pa onda znači ne mogu svi da studiraju na fakultetu.
Idemo bliže onome što je materija, idemo na organizaciju gradskog saobraćaja u javnom prevozu u gradovima i opštinama. Vi znate da treba da postoji linijski prevoz. Linijski prevoz se određuje tako što se utvrđuje određeni broj linija prema potrebama grada i o tome odluku donosi grad ili opština na svojoj teritoriji.
Prema tome, u gradu ili opštini određuje se broj linija i prema tim linijama se određuje i broj vozila koja mogu biti uključena u te linije. Broj vozila i broj linija, i jedno i drugo se određuje prema uslovima saobraćaja u gradu.
Zamislite da u Beogradu, na primer, možemo slobodno da angažujemo svakoga ko hoće da vozi, prema uslovima koju bi gradska odluka utvrdila, i da obavlja prevoz privatnim vozilom, a što nije ništa sporno, i da to bude, recimo, broj od 5.000 vozila. Garantujem vam da grad Beograd taj broj vozila ne može da izdrži. Nastao bi saobraćajni kolaps.
Prema tome, taksi prevoz, za razliku od privatnog prevoza koji imamo kada vozimo sopstveni automobil, jeste prevoz koji se obavlja tako što ljudi to rade za život. Oni obavljaju to da bi živeli, a kada imaju dozvolu i kada su se opredelili da voze taksi, oni moraju da uđu u svoj taksi da bi tog dana pokušali da zarade novac.
Istina je da bi tržište raščistilo situaciju, istina je da mnogi od njih vremenom odustaju od obavljanja tog prevoza ako uvide da je konkurencija velika i da ne mogu da zarade koliko su mislili.
Gospodo i dame, prošlo bi vreme dok se to ne ostvari, prošlo bi pet, šest, sedam meseci ili godinu dana, a za to vreme, pošto bi svi pokušali da obavljaju tu delatnost, jednostavno bi nastao kolaps u gradskom saobraćaju.
Prema tome, neko mora da vodi računa i to se mora zakonom dopustiti da se vodi računa o ukupnom opterećenju saobraćaja. Dakle, ne radi se ni o kakvoj diskriminaciji ili postavljanju uslova koji su diskriminatorski u odnosu na bilo koga, nego se radi o nečemu što spada u uslove obavljanja taksi prevoza.
Dakle, svakome je dato pravo da obavlja taksi prevoz, a ukoliko za to postoje uslovi i ukoliko jedan grad ili opština u Srbiji može da izdrži takvo opterećenje u datom trenutku i mislim da je sasvim korektno da se zakonom dozvoli gradu ili opštini da u skladu sa svojim ustavnim i zakonskim ovlašćenjima utvrdi šta je to što može ili ne mora da opterećuje jedan grad ili opštinu kada je reč o uslovima saobraćaja.
Prema tome, to je ključ i to je razlog donošenja ovakve odredbe, a sve ovo drugo nema previše veze sa ovim o čemu ja govorim. Dakle, ne postoji nikakav osnov za diskriminaciju bilo koga u pogledu prava na obavljanje delatnosti, nego se prosto radi o tome da mi moramo utvrditi da li postoje ili ne postoje u određenoj sredini uslovi da se pusti u promet određeni broj vozila za lica čija će to biti profesionalna delatnost i koja nemaju izbora od tog trenutka, već moraju sesti u svoj auto i moraju opteretiti ulice grada kretanjem svog sopstvenog vozila kojim obavljaju delatnost.
Znači, to je poenta priče, a ne da li će ili neće neko moći obavljati tu delatnost. Znači, svi moraju obavljati tu delatnost, koji ispune određene uslove, a ovaj uslov će takođe spadati u uslove za obavljanje taksi delatnosti, onako kako će biti dati u pojedinim gradskim ili opštinskim odlukama u Srbiji, a što ne mora da bude, jer odredba o kojoj je reč, a nadam se da će se promeniti kako smo predložili, omogućiće to gradovima ili opštinama.
Dakle, nikakva diskriminacija se ovom zakonskom odredbom ne sprovodi, niti se najavljuje na bilo koji način. Hvala vam što ste me saslušali.
Naravno da nisam pomenut, kao što ni ja nisam pomenuo gospodina Šarovića. Gospodin Šarović je, tražeći repliku, verovatno u skladu sa članom 101, upravo povredio Poslovnik, dovodeći u zabludu predsedavajućeg u pogledu sopstvenog prava na repliku. To se na kraju videlo iz izlaganja.
Kao što je gospodin Nemanja Šarović juče citirao Poslovnik, to ću učiniti i ja. Dakle, u članu 101. stoji : "Ukoliko se narodni poslanik u svom izlaganju na sednici Narodne skupštine uvredljivo izrazi o narodnom poslaniku iz druge poslaničke grupe, navodeći njegovo ime i prezime ili funkciju, odnosno pogrešno protumači njegovo izlaganje", što je verovatno ono na šta se vi pozivate, a o tome ću nešto reći, "narodni poslanik na koga se izlaganje odnosi ima pravo na repliku." Replika može trajati najduže tri minuta.
Dakle, pretpostavljam da se gospodin Nemanja Šarović pozvao na to da sam ja pogrešno protumačio ono što je on izgovorio. Prvo, nijednog trenutka Nemanju Šarovića pomenuo nisam. Drugo, on je u mom izlaganju prepoznao pogrešno tumačenje onoga o čemu je on govorio. Nema nikakve veze ono što je gospodin Nemanja Šarović govorio sa onim što ja govorim. Upravo u tome i jeste poenta priče.
Da bih vas pogrešno protumačio, morao bih da imam u vidu, da komentarišem ono što ste vi govorili, izvlačeći pogrešne zaključke iz onoga što ste vi govorili. Ne, izvlačim potpuno ispravne zaključke iz onoga što ste vi govorili, ili bilo ko iz vaše poslaničke grupe, i vrlo dobro stojim na stanovištu da to nije dobro, da nije ispravno. To da li je pogrešno ili nije, ne možete na osnovu toga ceniti. Ja sam ovde izneo neke druge argumente za istu stvar, iz čega ne proističe ni najmanje da sam ja vas pogrešno tumačio.
Prema tome, kada smo to raščistili, iz toga proističe da ste vi zloupotrebili svoje pravo na repliku, zloupotrebili poverenje predsedavajućeg i na taj način, gospodine Nemanja Šaroviću, povredili Poslovnik, zloupotrebili svoje ovlašćenje iz člana 101. ovog poslovnika.
Član 104. kaže – narodni poslanici dužni su da poštuju dostojanstvo Narodne skupštine i dužni su da se jedni drugima obraćaju sa uvažavanjem. Gospodine Šaroviću, ja se vama obraćam sa uvažavanjem. Nijednog trenutka nisam izrekao bilo kakvu diskvalifikaciju.
Međutim, vi niste mogli da se suzdržite da za ovom govornicom ne iznesete sada nešto što vi mislite da je mogao biti osnov za moju repliku, pa se sećate da sam tražio repliku juče. Od te replike sam bio odustao, jer da sam hteo, podsetio bih predsedavajućeg na početku sednice da mi da reč. Jednostavno, u tom trenutku sam pomislio da dam repliku zbog nečega, od toga sam odustao i to više neću komentarisati.
Pominjanje upravnih odbora, keša itd. verovatno ide za tim da pokušavate da izazovete određenu raspravu, da me uvredite lično ili moju poslaničku grupu. Zaista nemam razloga na to da reagujem i mislim da je to u redu.
Što se tiče tumačenja, verujte mi da nikakve veze ono što sam ja govorio nema sa onim o čemu ste vi pričali. To sve vreme pokušavam da dokažem i pokažem. Prema tome, nemojte se osećati prozvanim. Ako ste se ijednog trenutka osetili prozvanim, ja vam se odmah izvinjavam zbog toga.
Gospodine Šaroviću, vi ste izgleda potpuno pogrešno protumačili moje reči. Teško je vraćati se, a mislim da nije ni prilično vraćati se na nešto što je bilo juče u ovom domu.
Kada sam govorio nisam imao nameru nikoga da uvredim, da omalovažim, niti bilo kome da pretim.
Verujem da to tako ne bi trebalo ni da bude shvaćeno. A, moja jedina namera je bila da upozorim da ne mogu drugi narodni poslanici mene da vređaju. Način na koji sam to učinio možda je nekome delovao ovako kao što ste vi rekli. Ali, verujte mi, ako je to i bilo tako, ako je to tako bilo kome delovalo, bilo kom narodnom poslaniku, onda se u ovom trenutku izvinjavam zbog toga, ako sam na taj način, nekim tonom, koji možda nije bio primeren i adekvatan, bilo koga povredio.
Znači, spreman sam da to uradim i to i činim. S druge strane, moja namera nije bila ta. Nije dobro i nije korektno da izgovaram nešto što ne stoji. Dakle, niti mi je namera da omalovažavam bilo koga, niti da bilo koga uvredim, niti da bilo kome pretim, niti je bilo ikakvog razloga za to.
Jednostavno, moj govor je bio reakcija na drugog narodnog poslanika, koji je izgovorio nešto što mi se u tom trenutku učinilo kao posebna vrsta uvrede u odnosu na mene. Na to sam reagovao i to je bilo sve. Dakle, nemojmo preterivati u svemu ovome o čemu govorimo. Jer, na kraju krajeva, interesantni su ljudi koji imaju jako "tvrd i oštar jezik", a vrlo "meke uši". Znači da mu ne odgovara da čuje bilo šta protiv njega, ali zato vrlo lako i na bezbrižan način voli da kaže bilo kakvu kvalifikaciju o drugome.
Prema tome, odmah morate da znate da vas veoma uvažavam, veoma cenim ono što vi radite ovde u Skupštini. Cenim i vaš položaj narodnog poslanika i način na koji se zalažete za dobrobit i uspeh vaše SRS. Prema tome, s tim nemam nikakav problem, ali moram da reagujem kada je reč o nekoj argumentaciji i kvalifikaciji onoga što se ovde izgovori. Mislim da mi nemamo nikakav problem. Hvala.
Naravno, vređa se dostojanstvo narodnih poslanika, član 104. Konkretno, gospodin Marković je pomenuo moje ime, stavljanjem u kontekst sa nekakvim olovkama, valjda da uvredi mene.
Gospodine Markoviću, kada pronađete bilo koga u ovoj državi, koji će da potvrdi da sam ja od bilo koga, ikada, kao državni funkcioner, primio bilo kakav poklon ni manje ni veće vrednosti, onda ćete pominjati moje ime. U suprotnom, ako to ne znate i ne možete da dokažete, onda ćete da ćutite, kao što je red i nećete da pominjete moje ime za govornicom. To je prva stvar.
(Sa mesta, Momir Marković: To je pretnja.)
Naravno da imam pravo da ovo izgovorim, zato što imam pravo da stojim iza onoga što kažem, a ovo što govorim je istina.
Druga stvar, kada je reč o argumentima koje ste izneli, a imaju veze svakako sa ovim o čemu govorim, vi ste kao narodni poslanik imali da se bunite, kada smo donosili Zakon o sprečavanju sukoba interesa.
(Sa mesta Momir Marković: Bunio sam se.)
Niste. Trebalo je da se bunite u onom delu i onda kada je bilo reči o primanju poklona državnih funkcionera. Morate imati traga o tome. To morate ovde dokumentovati i pokazati.
To što ste vi ovde pro forme protiv svakog zakonskog predloga, ako zakon ima 100 članova, stavljate 100 amandmana na svaki član, tražite da se svaki član briše, da biste diskutovali. To je vaše pravo. Molim vas, vi ovde morate govoriti argumentovano o stvarima.
Dakle, vi ovde niste govorili argumentovano o stvarima, nego ste pokušali da nam kažete da državni funkcioner ima pravo da primi poklon manje vrednosti, a da državni službenik, koji radi za 25.000 dinara mesečno u najboljem slučaju, ako ima visoku stručnu spremu, ne može da primi ni gumicu, iako mu je, možda, potrebna za rad ili predstavlja znak pažnje. Dakle, budimo ovde vrlo korektni kada o ovim stvarima govorimo. Ne valja vam ni amandman, niti argumentacija, niti vam valja ovo što ste maločas rekli, spominjući moje ime. Hvala.
Na izlaganje mog prethodnika, implicitno je pomenuta poslanička grupa DSS kroz floskulu vladajuće koalicije i njene namere.
Dakle, rečeno je da vladajuća koalicija kroz ova dva zakona, naročito po zakonu o državnim službenicima ima nameru da obezbedi politički uticaj na državne službenike, što je notorna neistina. Naime, takva namera ne može postojati. Dat je jedan primer koji nije adekvatan. Iznet je primer gospodina Nebojše Čovića, koji je bio na čelu Koordinacionog centra, pa je posle iznet primer kako je neko drugi došao na čelo tog Koordinacionog centra, dalje da ne ulazim u priču, i da je namera šta da taj večito bude na čelu Koordinacionog centra.
Naravno da nije ta namera. Zaboravlja se jedna stvar u svemu ovome da se državni službenici postavljaju na određeno vreme. Čitava ideja je upravo u tome da se napravi jedan sistem u kome neće biti moguća automatski iz političkih razloga nekoga razrešiti, barem ne zbog promene vlasti, barem ne zbog promene skupštinske većine i ne odmah, ali to ne znači da su ti ljudi večito na tim funkcijama i zbog toga da se ne bi dezinformisala javnost oni se postavljaju na određeno vreme. Nakon tog vremena moguć je njihov reizbor, ali ne mora da do njega dođe.
Prema tome, čitav sistem je napravljen da sugeriše nama koji smo nosioci političkih funkcija da vodimo računa od sada pa nadalje, i neka nova skupštinska većina i neka nova vlada Republike Srbije sutradan, kako i na koji način postavlja državne funkcionere. Greške su moguće, ali Italijani imaju onu poslovicu "Roma non fu fatta in un giorno", da Rim nije sazidan za jedan dan.
Prema tome, sistem se pravi upravo zbog toga da bi i ova vlada i sledeća vlada i ona nakon nje ušla u jednu vrstu kolotečine i jednog pravilnog odnosa prema državnim službenicima. Ovaj zakon to omogućuje. Ako posmatramo stvar na taj način, onda mi nećemo moći nikada da izvršimo postavljenje nezavisnog državnog službenika ili relativno nezavisnog državnog službenika, jer ako se to pravo osporava ovoj vladi u odnosu na rokove koji su postavljeni, onda sa istim razlozima možemo nastupiti i osporiti to pravo sledećoj vladi i sledećoj i sledećoj, a rezultat toga je upravo ono o čemu vi pričate. To je politički kontrolisan državni službenik.
Drugim rečima iz ovog nema logičkog izlaza i zbog toga vam kažem da nije dobro optuživati političke stranke koje čine vladajuću koaliciju kod ovog zakona, pogotovo ne one koje čine DSS da pokušava na ovaj način da stavi šapu na poziciju državnih službenika i da ih politički kontroliše, jer jednom se mora krenuti.
Dakle, prosto moram da pitam koji je to momenat, koji je to vremenski momenat kada to može da se započne – da to nije momenat kada DS treba da bude na vlasti.
Ako je to taj momenat i ako su to izvinjavajuće okolnosti pa kažete – dobro mi ni u koga nemamo poverenje sem sami u sebe, pa kada mi to budemo radili, onda možete svi biti sigurni da će državni službenik biti nezavisan. Ako to čini bilo ko drugi onda to nije nikakva garancija. Ako je to argument on je čisto politički argument i nijedan drugi ovde ne pije vodu. Ako vas nisam razumeo onda mi verujte da problem nije u meni, niti je problem u predstavniku Vlade ovde koji obrazlaže zakon, nego je onda problem u vama koji ne umete da objasnite to što hoćete.
Državni službenici, gospodine Ristiću, treba da budu takvi da ih ne možemo označiti kao simpatizere vladajuće koalicije ili opozicije, kao političke istomišljenike ili političke neistomišljenike vlade. Kada se javlja neko na konkurs, javlja se prvi put na javni konkurs, a ne na interni konkurs. Čitajte malo šta je predloženo.
To znači da na taj konkurs može da se javi svako i kada se javlja sigurno u svojoj aplikaciji neće pisati, niti će se to od njega tražiti, niti bi iko od nas voleo da tako nešto piše, da li je simpatizer aktuelne vlade ili nije, tj. vladine politike.
To svakako ne može biti slučaj. Što se tiče DSS, ona je nastala 1992. godine, gospodine Ristiću, podsetiću vas novijoj istoriji, a ne 1945. godine.
Što se tiče DSS u odnosu na ono što vi zovete bivši režim, znači onaj bivši pre DOS, DSS je uvek bila čvrsto opoziciona, za razliku od DS koja je 1993. godine imala izlet o ulasku u vlast. Setimo se vrlo dobro reči predsednika DS iz 1993. koji je govorio veoma lepo o Slobodanu Miloševiću, koji je oličavao upravo taj režim.
Prema tome, spočitavati DSS učešće u bilo kakvoj vlasti do 2000. godine, to je potpuna besmislica i bilo kakvo učešće u bilo kakvim odlukama vlasti od 1945. do 2000. godine. Hvala.
Povređen je član 104. stav 1. Poslovnika Narodne skupštine, koji kaže: "Narodni poslanici dužni su da poštuju dostojanstvo Narodne skupštine" i to od strane govornika zbog koga sam i tražio da se javim po Poslovniku, a to je narodni poslanik Gordana Čomić.
Naime, rekli ste da vladajuća koalicija i poslanici vladajuće koalicije nemaju pravo da zameraju poslanicima opozicione poslaničke grupe u pogledu načina na koji će obrazlagati svoje oponiranje zakona.
Molim vas, nijednog trenutka niko od nas ne osporava vama pravo da argumentovano, sa stručnog aspekta, pa čak i sa političkog stanovišta, da osporavate bilo koji predlog koji dođe u ovu skupštinu. Ova govornica i služi da se otvori polemika između nas o tome. Vaša argumentacija koju smo imali prilike da čujemo danas ne služi da bi se objavila.
Naravno, dobro je objaviti je, dobro je da se čuju argumenti sa jedne i sa druge strane, ali ta argumentacija pre svega služi narodnim poslanicima, jer ko će odlučivati o predlogu zakona ako neće narodni poslanici u ovoj skupštini?
Prema tome, besmisleno je sve drugo pričati. Argumentacija može biti stručna, može biti politička. Mi trpimo i stručnu i političku argumentaciju sa strane političke opozicije u Parlamentu i sa njom se veoma dobro nosimo. Danas smo pokazali i osporili određene argumente koje ste istakli.
Ali, zar vi smatrate ili smo tako navikli ovih meseci da je moguće oponirati predlogu zakona, a da narodni poslanici vladajuće većine to prosto trpe tako što će da ćute i da puste da se izređaju govornici opozicione političke stranke, kako je to, nažalost, bio običaj ovih meseci u Narodnoj skupštini, da ćutke podnesemo sve što su primedbe i da se ne da nijedan kontra argument. Vi ste danas imali prilike da čujete kontra argumente.
Mi ne moramo danas da se složimo jedni sa drugima oko toga šta je dobar argument, a šta nije, možda ćemo ostati na svojim pozicijama. Molim vas, nemojte na taj način diskutovati.
Mislim da vaša diskusija u tom smislu vređa dostojanstvo Narodne skupštine. U tom smislu smo svi ravnopravni. Ja ću zaista istrpeti svu vašu argumentaciju i ako se javim da tome oponiram sa svoje strane, to je normalan politički dijalog u Narodnoj skupštini i molim vas nemojte to obezvređivati.
Pomenuto je da DSS treba da se stidi zbog događaja vezanih za ubistvo Zorana Đinđića. Treba svi građani ove države da se stide, kao što se mi stidimo, kao što i vi gospodo iz DS treba da se stidite zbog svih tih događaja, kao što treba da se stidite zbog DOS vlasti, kao što treba da se stidite zbog gaženja elementarnih ljudskih prava za vreme nečega što ste zvali akcijom "Sablja"!
Zato se i mi toga stidimo, jer smo, nažalost, živeli u takvom režimu, mada smo se mi trudili da tome stanemo na kraj, i to je naravno prestalo da postoji. Ali, svakog bi trebalo da bude stid zbog toga što ima vladine funkcionere za koje postoji osnovana sumnja da se druže sa onim kriminalcima koji su danas na optuženičkoj klupu za ubistvo tog istog premijera!
Prema tome, to je razlog za stid. Ako treba da se neko stidi za to onda treba da se stidimo svi zajedno što smo takvu vlast imali, a pogotovo vi koji ste u njoj učestvovali i držali aktivnu ulogu, naročito u vreme tih događaja.
Amandman na član 1. Predloga zakona glasi da se član 1. Predloga zakona briše; tako glasi i amandman na član 2. pa se po njemu neću ni javljati. Znači, javnosti radi, kao što sam do sada više puta naglašavao, kada je reč o ovakvom podnošenju amandmana, radi se o čisto parlamentarnoj opstrukciji, koja je legitimno pravo narodnih poslanika, što ne osporavamo.
Dakle, još jednom podvlačim, ne osporavamo, ali javnosti radi imam obavezu, kao pripadnik vladajuće koalicije i predsednik poslaničke grupe DSS, da građanima koji slušaju TV prenos skrenem pažnju na smisao podnošenja ovakvih amandmana.
Dakle, kada je reč o narodnim poslanicima koji podnose ovakve amandmane, oni to čine isključivo i samo zbog toga da bi produžili raspravu u načelu o predlogu zakona, a ne bi da bi se ozbiljno raspravljalo o članu čije se brisanje ovde traži.
Naime, brisanje i jednog i drugog člana zakona, koji se sastoji od samo dva člana, javlja se kao pravno nemoguće, pa je tako ove amandmane procenio i Zakonodavni odbor i predložio Narodnoj skupštini da se oni odbiju. Dakle, toliko o samim amandmanima.
Kao što se vidi, sam Predlog zakona ima dva člana i naravno ovaj predlog zakona isključivo i samo stavlja van snage Zakon o NIS-u. To je jedan od osnovnih preduslova da bi se uopšte stvari mogle otkočiti, da bi se moglo krenuti sa mrtve tačke, da bi mogli krenuti u restrukturiranje NIS-a i da bi se mogla sutradan odvijati privatizacija. Po kojem modelu? Mi danas ne raspravljamo o modelu po kome će se odvijati privatizacija. Nema nikakve konfuzije u tom smislu. Jedina konfuzija koja se ovde pravi, pravi se na osnovu žute štampe i onoga što iz nje pročitamo, na osnovu pogrešnih interpretacija pojedinih izjava pojedinih ministara, kada je reč o ovoj temi.
Mi danas, prema onima koji bi na ovaj način hteli da diskutuju, najbolje bi bilo da u skupštinskom materijalu imamo upravo tu žutu štampu, da imamo isečke iz žute štampe, da imamo fonografske materijale sa snimljenim izjavama, izvodima iz izjava pojedinih ministara i komentarima novinara, pa da to bude u skupštinskom materijalu, da bi na osnovu toga raspravljali o onome što je predmet rasprave, a to nije moguće.
Mi danas možemo raspravljati samo i isključivo na osnovu materijala koji smo dobili od Vlade Republike Srbije, a to su predlozi Vlade Republike Srbije, Predlog ovog zakona i možemo raspravljati o tome u kontekstu drugih odluka koje je Vlada Republike Srbije donela kroz svoje uredbe pre toga i kroz zakon koji je ova Narodna skupština donela pre toga, a to je Zakon o energetici.
Dakle, ovde se radi pre svega o usaglašavanju pravnih propisa i nižih pravnih akata sa Zakonom o energetici. Radi se o tri odluke, tri uredbe koje je Vlada Republike Srbije pre ovoga donela i jednoj odluci koja je veoma važna i relevantna za ovu raspravu, koju je Vlada Republike Srbije donela prošle nedelje, a reč je o odluci o raspisivanju tendera za izbor konsultanta, privatizacionog konsultanta.
Šta to praktično znači? To znači, radi javnosti i radi građana, da mi danas ne glasamo ni o kakvom modelu privatizacije NIS-a. Mi se danas uopšte ne opredeljujemo u pogledu toga kako će model privatizacije NIS-a izgledati. Mi danas isključivo činimo jedan tehnički akt da bismo sutradan mogli da se opredelimo za model privatizacije i način restrukturiranja javnog preduzeća, odnosno NIS-a.
Prema tome, ko je danas protiv izglasavanja ovog zakona, on, bez obzira na sve druge argumente koji su ovde izneti, svesno koči dalji postupak reorganizacije, restrukturiranja NIS-a i dalje postupke privatizacije. Tačno je sve što je bilo rečeno u pogledu određenih rokova i određenih obaveza koje imamo prema MMF-u, ali i to treba imati u vidu kada je reč o usporavanju ovog postupka.
Prema tome, mi danas isključivo raspravljamo o zakonu kojim se ukida Zakon o NIS-u, a ne o privatizaciji, načinu privatizacije, modelu privatizacije. O tome će se raspravljati kasnije, kada se utvrdi model na osnovu odluke Vlade Republike Srbije, na osnovu onoga što se predloži od strane privatizacionog konsultanta. Dakle, sve rasprave s tim u vezi i sve ono što smo danas čuli ili počiva na pretpostavkama, na čistim spekulacijama, ili smo čuli delove rasprava koje pre svega proističu iz novinskih napisa u žutoj štampi.
Dakle, nas interesuje samo ono što je u skupštinskoj proceduri i značenje akta koji se danas usvaja, te vas ja najlepše molim da ne glasate za ovaj amandman, kao ni za sledeći amandman na član 2. ovog predloga zakona, već, kada se bude glasalo u danu za glasanje, da se glasa tako što će se ovaj zakon usvojiti.