Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Nemanja Šarović

Nemanja Šarović

Srpska radikalna stranka

Govori

Govorim o članu 107, o dostojanstvu Narodne skupštine i o tome da na sednici nije dozvoljeno direktno obraćanje.
Dakle, meni se gospođa direktno obratila, pričala o nekakvom šarmu. Da li sam ja trebao njen šarm da primetim, pa zbog toga sada kuka, ja zaista ne znam. Ali, pričala je o mnogo ozbiljnijim stvarima. Pričala je o tome kako neko nekoga nečim ucenjuje. Hajde da vidimo ko koga. Ja sam potpuno otvoren za to. Izvolite, vi ste silni, imate vlast, imate sve na svom raspolaganju, dajte da vidimo. Pa, jel moguće da vas neko iz opozicije može da ucenjuje, vas tako moćne, silne, pametne, stručne? Jel to moguće? Ja mislim da nije. Znate, treba čovek da ima dovoljno pameti, dovoljno mudrosti, pa i da zna kada je neku političku borbu izgubio, a nekada insistirate, nije dovoljno to što ste izgubili, nego hoćete još da nastavljate.
Nemate vi o čemu sa mnom da diskutujete. Ja ono što sam rekao, iza tih reči stojim. Uvredio nikoga nisam. Vaš kolega se žalio da je govorio otežano i da je bio dekoncentrisan, ja sam mu priznao da i meni tako deluje. Šta je tu sporno? Jel to uvreda? Naravno da nije. To je moje pravo kao poslanika da i ja imam takvo mišljenje i da ga ja tako doživim. Ja nijednu uvredu izgovorio nisam, a vi pokušajte, gospođo ili gospođice, da se držite zakona i ako imate neki argument da ga onda iznesete, a vezano za zakon.
Zahvaljujem, gospodine Marinkoviću.

Da se vratimo malo diskusiji, uprkos svim pokušajima poslanika vladajuće koalicije da usmere diskusiju na neku drugu stranu. Mislim da je ovo dobar trenutak da apelujemo konačno i na ministre, tu je gospodin Đorđević, tu je povremeno i gospodin Šarčević, u ugodnom razgovoru sa svojim saradnicima i obrnuto, kao što čujemo.

Dakle, ja bih ukazao na činjenicu da se ministri danas još ni jedan jedini put, evo, mi ovde raspravljamo već duže od dva sata, još ni na jednu primedbu poslanika nisu osvrnuli i odgovorili.

Mi jesmo malo čas čuli apel od predstavnika vladajuće koalicije da se ovde zabrani opoziciji da ima javne nastupe, jer, bože moj, kaže, obraćamo se javnosti, pa bi hteli neke političke poene, pa kaže – napadamo vlast, a to je zaista za parlamentarni život potpuno neshvatljivo. Evo, iz vašeg ugla, to je potpuno neshvatljivo, ali ste vi kao predsedavajući bili dužni da gospođu ili gospođicu upozorite i da joj kažete da je to zapravo ono čemu parlament izvorno služi.

E, sad, mi tražimo pre svega od ministara, jer je potpuno jasno da se ovi predstavnici vladajuće koalicije u poslaničkim klupama ne pitaju, da nam odgovore na pitanja koja smo postavili.

Prvo pitanje je šta ćete uraditi i na koji način ćete obeštetiti penzionere koji prethodnih godina primaju umanjene penzije? To su prava stečena. Penzija nije socijalno davanje, to nije milostinja i nemojte stalno da se postavljate kao da ste vi ti od kojih zavisi da li će neko dobiti ono što je za vreme svog radnog veka zaradio. Dakle, kako ćete ih obeštetiti? To što ćete sad delimično povećati penzije nije dovoljno i ne može izbrisati sve ovo što ste im oteli tokom prethodnih godina. Brojni su načini na koje se od penzionera uzima, a vi se tu dosta koristite raznim vrstama demagogije, pa kažete – biće veća nego što je bila. Pa, realno je da posle svakog povećanja bude.

Ali, dajte da vidimo šta je sa ključnim stvarima. Zašto se neće usklađivati sa rastom cena, zašto se to prepušta Vladi, da Vlada sama određuje kada će se povećavati penzije i da opet budete vi koji ste bogom dani i koji će nešto građanima davati. Ne daje to ni jedan ministar, ne daje to ni predsednik Vlade, ne daje to ni predsednik Republike. LJudi su to zaradili. Vaša je dužnost to da ispunite i dužnost svake Vlade je da obezbedi sredstva. Vama niko ne treba na tome da bude zahvalan, to je, valjda, ljudi, potpuno normalno!

Koja su to još osnovna ljudska i građanska prava za koja vi očekujete da vam ubuduće građani Srbije budu zahvalni? Jer treba da budemo zahvalni za slobodu kretanja? Evo, građani Srbije na Kosovu i Metohiji nemaju ni to. Imaju li pravo da žive u svojoj državi? Imaju. Da li će ga imati za mesec, dva ili tri? I to je pitanje. Za slobodu govora? Treba li i za to pravo da vam budemo zahvalni? Jel ste vi dali? Ma, ne dajete vi nama ništa. Niti smo vam zahvalni, niti od vas očekujemo da nam vi takvo pravo potvrdite. To su stečena prava, to su ustavna prava, to su osnovna ljudska prava.

Dakle, probudite se, ministre, ako hoćete ozbiljnu i argumentovanu diskusiju, dajte, konačno se uključite i vi. Ili, možda, gospodine Marinkoviću, da nabavimo one ometače signala za mobilni telefon? Mislim da bi to imalo velikog uticaja na diskusiju.
Dame i gospodo narodni poslanici, evo i ja sam hteo malo da postavim neko pitanje oko vladavine prava. Prethodnik je dao možda i dobar uvod. On pita zašto Vojislav Šešelj nije odgovarao zbog toga što je, kako kaže, najavljivao ubistvo Zorana Đinđića? A što bi i odgovarao? Ne može neko odgovarati zbog toga što vidi ono što je očigledno. Postoji poslovica koja kaže – Ko se mača lati, od mača i strada.

Zoran Đinđić je bio glava mafijaške hidre u Srbiji. To je vreme u kome je takođe rečeno da svaka država ima svoju mafiju, jedino u Srbiji mafija ima svoju državu. Vi kada pričate o nekim ljudima, govorim mom prethodniku, treba pre svega da se setite toga da su oni heroji Petooktobarske buldožer revolucije, da ste vi na krilima tih kriminalaca dolazili na vlast, da ste otimali puške, evo, nekoliko stotina metara odavde u policijskoj stanici Stari grad u Majke Jevrosime, da ste sa tim ljudima upadali naoružani u državne institucije, da ste tim ljudima omogućili da vrše razne poslove po Srbiji, da asfaltiraju, da kupuju, praktično da naprave najveću moguću ekspanziju svojih kriminalnih poslova i onda se pitate, kad je došlo do toga da je očigledno da postoji nesloga oko podele tog pljačkaškog tela, onda se vi pitate kako je Vojislav Šešelj mogao najaviti da će Zoran Đinđić biti ubijen?

Znate, kada se mafija obračunava, onda uvek neko strada i to nije ništa novo. I za svakoga ko ima malo političkog, malo životnog iskustva, to nije novo. Drugo je pitanje, zašto vi tu političku pozadinu ubistva Zorana Đinđića niste utvrđivali kada je ubijen? Zašto ste tada od toga bežali, a danas 15 godina kasnije o tome pričate? Vi ste bili vlast. Zašto niste utvrdili političku odgovornost jednog od glavnih ideologa i perjanica DS, Čedomira Jovanovića, koji je ubicama, kako vi kažete ubicama Zorana Đinđića, u zatvor dovodio žene, decu i sve ostalo?

Prema tome, dajte prvo da vidimo ko je sve od čelnika DOS sa njima duvao u istu tikvu, pa ćemo onda da utvrđujemo odgovornost opozicionih političara. Mi od toga nismo nikada bežali. Vojislav Šešelj je u Haškom tribunalu dao iskaz o tome da ste imali bilo kakve indicije, bilo kakve mogućnosti, odavno bi ga vi optužili, a ovo je samo kuknjava, plač, labudova pesma.

Drugu stvar sam ja hteo da pitam gospođu Brnabić, odnosno gospođu Nelu Kuburović, ministra pravde, vezano za načelo zakonitosti u krivičnom pravu, vezano za vladavinu prava, vezano za retroaktivnu primenu blažeg, koji je to izuzetak, odnosno pravilo je da se uvek u krivičnom pravu na učinioca primenjuje blaži zakon.

Međutim, DOS-ov režim je imao potrebu da kreira neku svoju stvarnost. Imao je potrebu da dokaže neke stvari koje su bile nedokazive. Vođeni su politički procesi za neke atentate, vođeni su procesi u kojima je zapravo glavna meta bio Slobodan Milošević.

U jednom od takvih procesa je i osuđen Milorad Ulemek Legija za navodne zločine i krivična dela koja su izvršeni pre nego što je ukinuta smrtna kazna. Ono što nalaže jedini izuzetak od zabrane retroaktivnog važenja krivičnih zakona je to da se primenjuje blaži zakon na učinioca, bilo onaj koji važi u vreme izricanja presude, bilo onaj koji je važio u vreme izvršenja krivičnog dela.

U ovom slučaju, u vreme izvršenja krivičnog dela, bilo je moguće izreći smrtnu kaznu, ali je stav 4. istog tog član zakona propisivao da sud, umesto smrtne kazne, može izreći kao najtežu kaznu i kaznu zatvora u trajanja od 20 godina. Kada je promenjen zakon, uvedena je kazna od 40 godina…
Završavam. (Isključen mikrofon.)
Dame i gospodo, već smo se po amandmanima na Zakon o ratnim memorijalima naslušali lepih priča predstavnika vladajuće koalicije. Slušali smo o tome kako ste odvojili po neki milion za te spomenike, što jeste dobro. Možemo raspravljati o tome da li može bolje, ali to po mom mišljenju nije suština.

Vi nama danas treba da odgovorite na neka malo teža pitanja. Jer, način na koji će se čuvati sećanje na sve one koji su davali svoje živote i sve one koji su prolivali krv i za Srbiju i da bi zaštitili srpski narod i da bi oslobodili teritorije na kojima živi srpski narod vekovima, to je nešto bitnije.

Dakle, dajte da vidimo kakav će odnos države biti prema srpskim teritorijama, da čujemo zašto ste zaboravili Republiku Srpsku Krajinu, da čujemo šta je sa onima koji su prolivali krv kako bi zaštitili srpski narod na toj teritoriji. I, kako je moguće da vi tvrdite da mi imamo divne i idilične odnose sa Hrvatskom, a da je ista ta Hrvatska proterala stotine hiljada Srba sa njihovih vekovnih ognjišta, da je pobila hiljade ljudi, a da vi te ljude ne samo da ne pominjete? Naravno, onda je izlišno govoriti i o bilo kakvim spomenicima za te stradalnike.

I, ono što je u ovom trenutku pitanje svih pitanja, a to je – šta će biti sa Kosovom i Metohijom? Ima li smisla slaviti heroje, slaviti one koji su u prethodnim vekovima dali svoj život kako bi oslobodili ili odbranili Kosovo i

Metohiju, ako ćemo mi kroz sramne briselske pregovore u nekoj formi predati našim vekovnim neprijateljima na tim prostorima, a to su šiptari, predati tu srpsku teritoriju? Hoćemo li onda rušiti spomenike? Imaju li spomenici smisla ako se odreknemo Kosova i Metohije?

Nije suština lep spomenik, suština je u odnosu prema tim ljudima. Suština je i u odnosu prema državi. Suština je u tome da je danas i dalje predsednik Vlade Republike Srbije osoba koja je rekla – Kosovo je bila Srbija. Činjenica da neko kaže – Kosovo, umesto Kosovo i Metohija, što je u skladu sa Ustavom i što je nešto što smeta našim neprijateljima, jer taj naziv Kosovo i Metohija podseća na ono što suštinski i istorijski Kosovo i Metohija jesu, dakle, može li se u takvoj situaciji pričati o spomenicima, dok se istovremeno odričemo suštine, a to je Kosovo i Metohija?

Niko nema pravo ni pod kojim izgovorom, da li je to bolji život ljudi, da li je to ulazak u EU, da se odrekne svega onoga za šta su generacije srpskog naroda krvarile. Nemojte nam pričati o spomenicima, da li je milion ili dva. To je podjednako važno, kao i fontane, ukoliko se usudite da se odreknete Kosova i Metohije. Za tako nešto niko nema mandat, nijedan predsednik, nijedan ministar, nijedan Srbin, slobodno tako nešto mogu reći.

Prema tome, vodite vi računa prvo o onome po čemu će vas zapamtiti pokoljenja koja dolaze, jer nije suština, još jedanput da ponovim, u tome koliko ćete odvojiti za neki spomenik, nego da li ćete zaista sačuvati ono za šta su se generacije srpskog naroda i borile i ginule i ostavljale u amanet generacijama koje dolaze.
Gospodine Arsiću, konačno i ja da dođem jedanput na red kada vi predsedavate. Obično date pauzu.
To je pozitivna promena. A vi morate, gospodine Arsiću, češće da se pridržavate Poslovnika.
Ja sam očekivao da ćete vi s vremenom ipak savladati ove odredbe Poslovnika, posebno odredbu člana 27, zatim, odredbu člana 106. i člana 107.
Hajmo od člana 107. Kaže da je govornik na sednici dužan da poštuje dostojanstvo Narodne skupštine. Član 106. kaže da govornik može da govori samo o tački dnevnog reda o kojoj se vodi pretres. A član 27. koji se odnosi na onoga ko predsedava sednicama Narodne skupštine kaže da se predsednik Narodne skupštine, odnosno predsedavajući stara o primeni ovog Poslovnika. I, to je, gospodine Arsiću, dok ste na tom mestu, vaš zadatak.
Postoje dani, sati, trenuci kada vašom voljom bude suspendovan Poslovnik, kada ništa ne važi, kada vi odlučite da svako može da priča o čemu god želi, da je nebitna tema, da je nebitno da li će nekoga uvrediti, jer eto, vama je tako došlo.
Vi nemate pravo da dajete sarkastične komentare. Možete da date komentar isključivo u skladu sa Poslovnikom, a ne da meni govorite koliko sam ja u sali. Koliko sam u sali, ja o tome odgovaram građanima Srbije, vama ne.
Prema tome, nebitno je koliko sam, a danas sam bio veoma dugo. To vama ne daje za pravo da komentarišete mimo Poslovnika.
Vi ste maločas i sami rekli kako jedan govornik koji se javio po povredi Poslovnika ništa o tome nije rekao, da je bila klasična replika, a niste ga prekinuli. Time ste priznali sami svoju grešku.
Gospodine Arsiću, evo vidite, hteli vi, ne hteli, ja dođoh do reči. Vi kažete, i hvala vam na tome, da majica u kojoj sam došao danas nije adekvatna, ali pretpostavljam da vi ne znate, pa to može biti za vas olakšavajuća okolnost, ovo je majica manastira Svetih Arhangela, zadužbine Cara Dušana Silnog. Mislim da vi možda ne znate, ali dobro je da ste rekli da to za vas nije prihvatljivo. Za mene jeste i ja se time ponosim.

(Predsedavajući: Kolega Šaroviću, o svom amandmanu, molim vas.)

Upravo je to o amandmanu. Ako pričamo o ratnim memorijalima, gospodine Arsiću, čitav dan su poslanici govorili o srpskoj istoriji, o srpskim vojskovođama, a svakako je jedan od najvećih, ako ne i najveći, Car Dušan Silni. Mislim da to ni jednom Srbinu ne bi trebalo da smeta. Razumeo bih da to smeta našim neprijateljima, ali nekome ko predsedava sednicama Narodne skupštine, smatram da je to sramota.

Što se tiče mog amandmana, danas smo čuli svašta u raspravi. Čuli smo mi i od jednog od govornika kako podržava granice velike Srbije, ali dovodi Ivana Pernara u Skupštinu. Čuli smo od jednog od govornika kako nema mira između srpskog i hrvatskog naroda i srpske i hrvatske države. Možda ćete prepoznati, gospodine Arsiću, ko je to rekao, ali je problem što je zvanična državna politika drugačija. Vi tražite da osude genocid nad Srbima, da priznaju svoje zločine, i to treba uraditi, ali ste promašili stranku.
Gospodine Arsiću, još jedanputa ste prekršili član 27. koji vam daje pravo, ali vam istovremeno nameće i obavezu da sednice vodite u skladu sa Poslovnikom. To podrazumeva da morate biti koncentrisani i da svoje lične afinitete ili animozitete prema drugim narodnim poslanicima ostavite po strani. Vi ste dozvolili sebi nešto što niste smeli, dajući reč gospođi Vesni Vukajlović Nikolić, dali ste sebi za pravo da kažete – evo dajem vam reč, iako kolega Šarović želi to pravo da vam otme.

Gospodine Arsiću, nisam neko ko otima, pogotovo uvaženim gospođama, kakva je gospođa Vesna Vukajlović Nikolić, ne otimam ništa, niti sam u poziciji, a što je još bitnije ne želim.

Znate, ja nikada u ovoj Skupštini nisam otimao ni mandate, nisam otimao nikome reč, nisam otimao vreme, to su činili drugi.

Prema tome, vi morate, gospodine Arsiću, da se suzdržite od takvih komentara. Vama može da bude drago da se neko javi, možda nekoga ne volite, teško vam je da ga slušate, ali ste dužni da se potrudite i da makar deluje, da makar ostvarite privid da na identičan način postupate prema svim narodnim poslanicima.

Ako to niste u stanju, onda vi treba da podnesete ostavku na mesto potpredsednika Narodne skupštine, pa da vidimo da li u vašoj poslaničkoj grupi ima osobe koja je u stanju da na adekvatan način obavlja tu ulogu.

Potpuno je jasno da vaš odnos prema svim narodnim poslanicima nije isti.
Gospodine Miličeviću, ja već sat vremena tražim reč, ali ne po spisku govornika, nego po Poslovniku. Vi ste, hteli to ili ne, bili dužni da mi je date. Ako je već vaš kolega Veroljub Arsić grubo kršio Poslovnik, kršio moja prava, kršio ako hoćete i Ustav i zakone Republike Srbije, i vi ako želite da se sednica vrati u normalan tok, to možete postići isključivo normalnim vođenjem Poslovnika, normalnim vođenjem sednice, u skladu sa Poslovnikom, za razliku od svega što smo gledali do malopre.

Ova čitava, reći ću slobodno, farsa, jer ovo je farsa, ovo je izrežiran sukob unapred pripremljen, gde su akteri dobili šta treba da govore. Neki su tu zahvaljujući političkom ne iskustvu uleteli u sve to, ali je potpuno očigledno svakome ko je politički pismen da je ovo farsa, da je ovo sve unapred izrežirano.

Ja zaista žalim što vi kao vladajuća većine nemate ni političke hrabrosti i nemate dovoljno osećaja za parlamentarnu demokratiju, da na ozbiljan način pristupate i rešavanju problema u Srbiji i zakazivanju sednica i vođenja sednica. Ovde je sve od početka, od samog sazivanja sednice pa nadalje, sve je nakaradno.

Ministar Ružić je evidentno potpuno relaksiran i žali Bože i što je dolazio od jutros, što je trošio vreme, kao i svi mi drugi koji smo se ponašali u skladu sa Poslovnikom, jer je potpuno jasno da ovde neke ozbiljne rasprave neće biti. Neće je biti, jer to vladajuća većina nije želela. Čime ste to pokazali? Time što ste po ko zna koji put sve tačke dnevnog reda objedinili u jedinstvenu raspravu. To je suprotno Poslovniku Narodne skupštine, jer Poslovnik propisuje uslove pod kojima se može objediniti rasprava za određene zakone, ponavljam zakone, ni u kom slučaju nije moguće objediniti raspravu o izboru guvernera i viceguvernera i još neke druge tačke dnevnog reda sa drugim zakonima.

Da bi bila jedinstvena rasprava moraju biti zakoni međusobno povezani i uslovljeni, pa bih ja voleo da mi objasni gospodin Ružić, šta je to međusobno povezano i uslovljeno u vezi izmena Zakona o lokalnoj samoupravi, izbora guvernera, izbora viceguvernera i izbora članova Odbora Agencije za borbu protiv korupcije.

Vi veoma dobro znate da nije ništa. Vaša pozicija je jasna. Vi ste juče, da kažem, sa lakoćom davali odgovore da ne koristim drugi izraz, ali videli ste i sami da ovde nemate ni dostojnog protivnika i da ovde nema ozbiljne rasprave. Zakoni o lokalnoj samoupravi i državnoj upravi koji se menjaju to zaslužuju i vi niste kao ministar smeli da dozvolite da se spajaju tačke dnevnog reda vezane za izbor guvernera.

Ovo što se radi i činjenica da Jorgovanka Tabaković nije danas ovde u sali, praktično pokazuje da je ona pobegla, pobegla od kritika, pobegla od kriminala koji joj se ovde stavlja na teret, pobegla od nestručnosti koja joj se ne samo stavlja na teret nego i dokazuje kroz diskusije poslanika. Vi ste onda našli rešenje. Vi ste rekli – evo, nećemo ozbiljnu raspravu, nego ćemo suspendovati Poslovnik, pa ćemo pričati o svemu i svačemu, pa će poslanici vladajuće koalicije pričati po tri minuta umesto dva, dobijati reč preko reda i onda sve može.

Nemoguće je govoriti o svim zakonima koji su na dnevnom redu. Mi smo prevashodno izabrali da govorimo o Jorgovanki Tabaković, da govorimo o njenoj nestručnosti, da govorimo o aferama u koju je umešana. U pravu postoji teorija plodova otrovnog drveta i ona se na ovu situaciju može primeniti. Ako je Jorgovanka Tabaković osoba koja nema legitimitet, koja nema moralni kredibilitet, da bude na čelu Narodne banke, onda se podrazumeva da i sve posledice i sve ono što dolazi od nje kao guvernera, svi njeni predlozi, sve odluke Narodne banke, da su one upravo po toj teoriji plodova otrovnog drveta, da su i one manjkave i moraju biti.

Mi smo postavili konkretna pitanja – na koji način je Jorgovanka Tabaković, dok je bila ministar, dok je bila narodni poslanik, uspela da se zaposli u javnom preduzeću? Na koji način je obezbedila sredstva da kupi stan u Rimu?

Vi pričate neprestano o borbi protiv korupcije. Vi ste građanima Srbije bezbroj puta, od izbora do izbora, da budem precizniji, kad prođu izbori onda to zaboravite, ali pred svake izbore, vi obećavate da ćete doneti zakon o utvrđivanju porekla imovine. Zašto taj zakon do sada nije donet? Obećavali su to i žuti, ali vi znate i onu narodnu – vrana vrani oči ne kopa. Vi ste svesni da bi ukoliko bi takav zakon bio donet, pa najviše bi potpali pod udar upravo vi koji ste godinama na vlasti. Vi koji ste vršili te javne funkcije, vi koji ste došli do enormne količine ili do enormnog broja nekretnina u svom posedu, a da ne možete da objasnite odakle vam taj novac. Ako vi niste spremni da ispitate prvo najviše državne funkcionere, a guverner Narodne banke svakako u takve spada, kako onda možete očekivati da građani Srbije veruju u tu vašu borbu protiv korupcije?

Drugo pitanje je – da li ste saglasni sa tim, a očigledno, čim ne menjate Jorgovanku Tabaković, da ona ostaje na funkciji nakon afera sa zapošljavanjem bliskih srodnika, nakon otkrivene afere da je člana njene bliske porodice službeni auto Narodne banke praktično svakodnevno vozio u Beograd na ispite, na predavanja, na polaganja o trošku države, trošku poreskih obveznika. Nemojte nam pričati o tome kako će biti konsultovani građani oko trošenja finansijskih sredstava. Naravno, neće odlučivati, ali će biti konsultovani. Ako vi probleme koji su evidentni, koji su dokazani, koji su nesporni, nećete da prepoznate ili prepoznajete i ćutite i pravite se da vas to ne zanima. Ako vas to ne zanima, onda vas ni ovi manji problemi nikako ne mogu zanimati.

Narodna banka Srbije je veoma bitna i zbog činjenice da se zbog načina održavanja deviznog kursa u velikoj meri kreira kakva će biti finansijska situacija u Srbiji. Nerealan kurs dinara je osnovni generator velikog deficita koji imamo u spoljnotrgovinskoj razmeni. Pazite, švajcarski franak pada, a dinar raste. Da li to znači da je naša privreda odjednom nadmašila njihovu, da je naša valuta jača? Jeste čuli nekoga da menja švajcarce u dinare? Naravno da ne.

I kad sam već kod švajcaraca, možda i jedna od najvećih zamerki Jorgovanki Tabaković – što uporno štiti strane banke, umesto da štiti građane Republike Srbije koji su potpisali kredite u švajcarskim francima, koji godinama grcaju, koji vraćaju rate, a veliki broj njih i dalje duguje više nego što je bila originalna isplata.

Mi postavljamo pitanje vama, jer ne možemo Jorgovanki Tabaković – da li je tačno da se prodaje „Komercijalna banka“, najveća domaća banka, odnosno banka u domaćem vlasništvu i da će nakon toga preko 90% bankarskog tržišta u Srbiji biti u rukama stranaca?
Evo, da kažemo i mi nekoliko reči.

Vi znate da je SRS još i u prethodnim godinama uvek zahtevala i predlagala da se formira stručna komisija sa ovakvim zadatkom. Ja zaista ne razumem one kojima je jedini argument sad da li protiv formiranja to što je to urađeno kasno. Bolja je i naknadna pamet nego nikakva pamet i bolje je što je formirana komisija i danas ili što će biti, nego da smo na tako nešto čekali još pet ili deset godina ili koliko god.

Potpuno je jasno da je zločinački NATO pakt, koji je bombardovao Republiku Srbiju i tadašnju SRJ na taj način počinio najstrašniji ratni zločin, zločin protiv mira, jer nema goreg zločina od vođenja agresivnog rata. Srpski narod je u tom bombardovanju, naravno, teško stradao. Neću govoriti samo o ljudskim žrtvama, odnosno o direktnim žrtvama i civilnim i vojnim i onima u policiji. I pored ogromnog materijalnog razaranja, potpuno je jasno da je NATO pakt korišćenjem ubojnih sredstava sa osiromašenim uranijumom svima nama ostavio nasleđe izuzetno loše. Mi smo uvereni da je to razlog za ekspanziju malignih bolesti u Srbiji i mi imamo jedan pravi bum što se tih bolesti tiče.

Srpska radikalna stranka je predložila gospodina Dubravka Bojića kao člana te Komisije. Mi smo sigurni da će on stručno i odgovorno obaviti taj posao, da će ga raditi, pre svega, u interesu građana Srbije i u interesu Srbije.

Za SRS je od najvećeg mogućeg značaja da se istina konačno sazna. Ne treba ta, da kažem, grupa ljudi da bude prevelika i taj argument da svako ko je napravio poslaničku grupu od pet poslanika treba da ima i predstavnika jednostavno ne stoji. Srpska radikalna stranka je oduvek zastupala stav da ne poslanička grupa skrpljena s koca i konopca treba da ima predstavnika, već da samo liste, izborne liste koje su se na izborima kvalifikovale voljom naroda, da uđu u Narodnu skupštinu, imaju pravo sutra da očekuju i učešće da li u anketnim odborima, da li da imaju potpredsednička mesta ili mesta u odborima. Oni koji izigraju volju naroda, oni koji pred izbore skupe po pet, šest, sedam stranaka, iako su do tad govorili najgore jedni o drugima, pa se posle izbora ponovo dele po poslaničkim grupama, ne mogu zahtevati prava koja imaju političke stranke koje samostalno izlaze na izbore i koje samostalno osvoje dovoljno poverenja građana Srbije da pređu taj izborni cenzus.

Dakle, još jednom, Srpska radikalna stranka će podržati formiranje ovog anketnog odbora. Kandidovali smo gospodina Dubravka Bojića i nadamo se da će i ostali ozbiljno, poput njega, pristupiti radu i utvrđivanju istine. Hvala.
Gospodine Marinkoviću, mene zaista čudi da vi dozvoljavate ovakvo urušavanje dostojanstva Narodne skupštine i povređen je član 107. koji kaže da tako nešto nije dozvoljeno.

Tokom čitavog obraćanja prethodnog govornika ovuda se šetao konobar, brojni saradnici koji su došli sa ministrom, nikad ih više ja mislim nije bilo, 16, ne znam da li je bilo ko ostao u Ministarstvu, očigledno da sada nema nijedna lokalna kampanja, nemaju tamo šta da rade, pa su se sjatili ovde. Međutim, ovo nije kafana, ovo nije bife, ovo nije kafić. Narodna skupština Republike Srbije ne služi da ministar i saradnici ispijaju kafe, pa neko će crnu, neko će sa mlekom, neko će espreso, pa to lepo popisuje konobar, pa onda zveckaju, dodaju šećer itd. Tako nešto se u sali Narodne skupštine ne radi. Ispred je bife, kome se pije kafa, neka izađe napolje pa neka je popije. Šta je sledeće? Hoćete li ako ogladne da naručite da bocnu i poneki ćevapčić?

Evo, pitaju neki kakav sam domaćin. Dobar sam domaćin kada mi neko dođe u kuću, a ovo je Dom Narodne skupštine i ljudi koji su došli ovde imaju status gostiju. Oni pre svega treba da poštuju domaćina, treba da poštuju građane Srbije, treba da poštuju narodne poslanike, ne da se smeju, ne da ispijaju kafe, ne da negoduju kada im se ovo kaže. Postoji nešto što se zove pravila lepog ponašanja i oblačenja u Narodnoj skupštini i vi ste, gospodine predsedavajući, na to dužni da ih upozorite kada ulaze u salu Narodne skupštine, a neke od njih ste trebali vratiti još sa ulaza.
Naravno da želim.
Dame i gospodo narodni poslanici, koliko god da je bila zanimljiva ova rasprava između predstavnika aktuelnog režima i predstavnika ovog bivšeg, u čije je vreme gora situacija bila, mislim da je podjednako loša i podjednako teška i za vreme jednih i za vreme drugih. Činjenica je da se u Srbiji Vojska ne ceni dovoljno. Činjenica je i to da mi u Srbiji imamo zaista puno neprijatelja i da praktično na svakoj granici vreba neko ko će nam oteti još neki deo teritorije i u normalnim državama to bi bio dovoljan razlog da se i nivo Vojske i obučenosti, finansiranje i sve drugo podigne na najviši mogući nivo. Pitanje je ko će sutra u ovoj aktuelnoj situaciji sa Vojskom, bez zakona o ratnim vojnim invalidima, bez beneficija, bez zahvalnosti, što je najbitnije, u društvu, ko će sledeći put braniti državu?

Samo idiot može da kaže da je neko iz Srbije izazvao ratove tokom 90-tih. Izazvao ih je zapad i izazvali su ih oni koji su želeli nasilnu secesiju. Šta je garancija da do toga neće doći ponovo, da nećemo imati sličan scenario ne u Preševskoj dolini, jer tako nešto ne postoji, nego u južnim opštinama dole, Preševo, Bujanovac i Medveđa? Šta je garancija da to nećemo imati u Vojvodini ili negde drugo?

Žao mi je što niste malo više ozbiljnosti pokazali i činjenica je da vlast nije želela ozbiljnu raspravu po ovom zakonu i to očigledno iz nekoliko razloga. Prvi razlog ponovo zakon po hitnom postupku.

Evo, tu je ministar, tu su njegovi saradnici, šta je to što je vas iznenadilo? Zbog čega zakon po hitnom postupku? Znači, mogli ste, da ste hteli, u redovnom.

Druga stvar, ponovo se podnose amandmani, ponovo se na taj način dovodi opozicija u situaciju da ukoliko želi da govori, podnosi amandmane na naslov zakona. Umesto da tražimo suštinu, mi se opet bavimo nekim ne toliko bitnim stvarima.

Prema tome, ovo je za početak. Biće još prilike kroz druge amandmane, ali da čujemo šta je to što vas je iznenadilo i koje bi to katastrofalne posledice koje niste mogli da predvidite nastale da je zakon išao u redovnom postupku, a ne po hitnom?
Dame i gospodo narodni poslanici, ovaj Zakon o planskom sistemu, ja bih rekao, još jedan je od zakona kojima vi samo pokušavate da ispunite formu, i to pokušavate da ispunite formu na jedna loš način.

Vi govorite o EU, govorite o tome da ste u obavezi da usklađujete svoje zakone, iako ste, mislim, svi potpuno svesni, ako biste želeli i mogli barem na trenutak da budete iskreni da od tog evropskog puta Srbije u EU nema ništa. Međutim, ima ovde mnogo važnijih stvari. Pošto maločas nisam dobio reč, moram prvo odgovoriti onima kojima je posao da mrze Srbiju, ovima koji se raduju kada neko od srpskih patriota bude osuđen, ovima kojima je jedina briga kako će svakoga dana govoriti ružno o svojoj zemlji, o svom narodu.

Vi, koliko god da se trudite, koliko god da nas mrzite, koliko god da mrzite zemlju i narod, zemlju u kojoj živite i narod sa kojim živite, ne možete poraziti logiku, ne možete poraziti zdrav razum.

U Srbiji nije bilo rata. Samim tim, ne može biti ni ratnih sukoba, ni zaraćenih strana, ni ratnih zločina. Presudu Haškog tribunala možete da okačite mačku o rep.

Ako vam se ne sedi u Narodnoj skupštini Republike Srbije, pa ne morate sedeti, i onako ništa pametno od vas nećemo čuti. Za razliku od vas, SRS i dr Vojislav Šešelj su samostalno izašli na izbore, kandidovali se. Znao je narod za Hag, znao je za lažnu optužnicu, zbog toga smo i dobili poverenje i budite sigurni da će to poverenje, baš zbog te sramne osude Haškog tribunala, biti još veća sledeći put, a sve ono što se pripisuje Vojislavu Šešelju i SRS kao zločin, nas čini ponosnim.

Eto, da čujete još jedanputa – niti tu ima zločina, niti je bilo ko proteran, niti je bilo ko ubijen. Sve lažete i sve smo dokazali čak i pred Haškim tribunalom.

(Aleksandra Jerkov: Sram te bilo!)

Sram tebe bilo.