Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Nemanja Šarović

Nemanja Šarović

Srpska radikalna stranka

Govori

Dame i gospodo narodni poslanici, u ime poslaničke grupe SRS, podneo sam amandman na član 2. Predloga zakona o prekršajima. Mene zaista čudi da ni ministar Stojković, ni Odbor za pravosuđe i upravu nisu prihvatili ovaj amandman jer se radi o čisto stručnom amandmanu, radi se o pravnim stvarima.
Pokušao sam da na ovaj način bolje definišem pojam prekršaja, jer se član 2. Zakona o prekršajima odnosi na određivanje pojma prekršaja i u Predlogu zakona kaže: "Prekršaj je protivpravna skrivljeno izvršena radnja koja je propisom nadležnog organa određena kao prekršaj".
Po amandmanu koji je predložen, stav 1. član 2. se menja i glasi: "Prekršaj je krivicom izvršena protivpravna povreda javnog poretka, propisana zakonom ili drugim propisom kao prekršaj".
Dakle, ova definicija koja je data u amandmanu je definitivno, čisto pravno gledano bolja, preciznija, sveobuhvatnija i ukoliko se zanemare stranačke razlike, ne vidim razlog zbog koga ovaj amandman nije prihvaćen i nadam se da će vladajuća većina ispraviti grešku što ovaj amandman nije prihvatila još u raspravi u načelu, odnosno u raspravi na Odboru. Nadam se da ćete u danu za glasanje svi glasati za ovaj amandman. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, u ime poslaničke grupe SRS podneo sam amandman na član 76. Ovim amandmanom traženo je da se st. 5. i 6. ovoga člana brišu.
Naime, u članu 76. određuju se rokovi zastarelosti za pokretanje i vođenje prekršajnog postupka.
Na prva četiri stava nemamo nekih primedbi, ali onda se u stavu 5. kaže da se, izuzetno od odredbe iz stava 1. ovog člana, gde se određuje opšti rok zastarelosti pokretanja gonjenja, za prekršaje iz oblasti carinskog, spoljnotrgovinskog, deviznog poslovanja, javnih prihoda i finansija, prometa robe i usluga i usluga vazdušnog saobraćaja, može posebnim zakonom propisati duži rok zastarelosti gonjenja.
Onda stav 6. koji kaže: "Rok iz stava 5. ovog člana ne može biti duži od pet godina".
Stav SRS je da nije moguće posebnim zakonom propisati duži rok zastarelosti pokretanja i vođenja prekršajnog postupka, već se i za ove, kako vi kažete posebne postupke, odnosno postupke iz nekih posebnih oblasti moraju primenjivati ovi opšti rokovi.
Treba znati da je sam prekršajni postupak blaži nego što je krivični postupak, da on mora po svim svojim svojstvima takav i da ostane.
Jednostavno, ukoliko se prekršajnim postupkom sankcionišu neka protivpravna dela koja imaju, odnosno kojim se štite neka javna dobra koja imaju manji značaj od onih koja se štite kroz Krivični zakon i krivični postupak, onda je neophodno da rokovi i uslovi za vođenje ovog prekršajnog postupka budu i kraći, jer prekršajni postupak mora trajati kraće nego krivični.
Mislim da je neprimereno, to je ono što ste vi do sada isticali, i za krivični postupak da traje pet godina; krivični postupci moraju mnogo brže da se završavaju, pravosuđe mora da bude efikasnije, a vi na ovaj način upravo podstičete one koji će sutra sprovoditi ovaj zakon da to rade polako, da kažu, imamo pet godina, nema potrebe da se žuri, lagano, pa kada bude završeno – biće.
Ne znam, trebalo bi da bude poznato ministru Stojkoviću, verovatno jeste, pogotovo ako se uzmu u obzir prekršaji kod deviznog poslovanja, carinskog itd.
Dakle, kada vam oduzmu određenu količinu deviza prilikom ulaska ili izlaska iz zemlje, jer je oduzimanje na granici privremeno oduzimanje, neophodno je da vam kasnije u prekršajnom postupku i zvanično budu oduzeta sredstva, odnosno kada se utvrdi da ste izvršili određeni prekršaj da vam tek onda određena sredstva budu oduzeta.
Praktično, nebrojeno puta se dešavalo u prethodnom periodu, i to se ne odnosi samo na period pre 2000. godine, nego i na period nakon 2000. godine, da carinski organi oduzimaju određena sredstva privremeno, da o tome izdaju potvrdu vlasniku sredstava i da jednostavno, nikada ne pokrenu prekršajni postupak, odnosno da taj prekršajni postupak nikada ne bude završen.
U tom slučaju, bez obzira da li su zaista postojala obeležja nekog prekršaja ili nisu, vlasnik tih sredstava kome su oduzeta po proteku roka zastarelosti, lepo presavije tabak pa tuži državu pred Prvim opštinskim sudom u Beogradu i posle nekog vrmena, godinu ili dve dana, on dobije pravo da zahteva svoj novac nazad uz naknadu, odnosno kamatu od dana oduzimanja.
Ukoliko vi produžite ovaj rok na pet godina, znači, pet godina će morati država, plus koliko je potrebno da se sprovede postupak za naknadu štete, to je nekih šest ili sedam godina, da plaća zakonsku zateznu kamatu, odnosno ukoliko se radi o deviznim sredstvima, onda se plaća zatezna kamata koju određuje Evropska centralna banka za bilo koju valutu i to su neverovatne štete za državu.
Ne vidim uopšte koji je to razlog da se upravo u ovim oblastima i bilo kojim drugim, da li su to javni prihodi, finansije, promet robe, vazdušni saobraćaj, rok zastarelosti produžava na pet godina. Mnogo je bolje da prinudite one koji će sutra raditi u ovim organima, odnosno sudovima za prekršaje, opštinskim sudovima da budu ažurni, da rade svoj posao kako treba, predvideli ste velika sredstva i za materijalna sredstva i za sredstva za rad i za plate tim ljudima i dajte onda da se neka minimalna ažurnost zahteva.
Dalje, postoji još nešto što bih napomenuo, a to je u stavu 7. gde se određuje apsolutna zastarelost gonjenja i kaže: ''Prekršajno gonjenje zastareva u svakom slučaju kada protekne dva puta onoliko vremena koliko se po zakonu traži za zastarelost gonjenja''. Ako ste pažljivo slušali, ništa nije određeno. Znači, ovde je moralo iza zastarelosti da se kaže –pokretanje gonjenja i onda bi imalo smisla.
Dakle, prekršajno gonjenje zastareva u svakom slučaju kada protekne dva puta onoliko vremena koliko se po zakonu traži za zastarelost pokretanja gonjenja. To je rok od godinu dana i puta dva to ima smisla, a ovako ne možete zastarelost gonjenja preko zastarelosti gonjenja određivati, to vam je logički nonsens.
Slična je situacija u članu 77. stav 6. gde kaže: ''Izvršenje kazne, odnosno zaštitne mere zastareva u svakom slučaju kad protekne dva puta onoliko vremena koliko se po zakonu traži za izvršenje kazne''. Ovde treba da stoji – koliko se po zakonu traži za zastarelost izvršenja kazne i onda ima smisla. Znači, to je nešto što je moguće u skladu sa Poslovnikom i još uvek može bilo ko da podnese amandman ili da se kroz pravno-tehničku redakciju teksta ovo odradi, jer videćete da, logički, kada se ovo tumači, jezički ne znači ništa.
To su dve reči koje bi trebalo da ugradite i mislim da se na taj način dokazuje da smo mi ove amandmane kada smo pisali, pisali krajnje ozbiljno, pripremali se. Ovo nema veze ni sa ovim režimom, niti sa političkim strankama.
Kada donosite neki od ovih zakona kao što je Krivični zakon, Zakon o prekršajima, to su zakoni koji moraju da se primenjuju u dužem vremenskom periodu i mi zaista ne želimo da kroz mesec ili dva dana, kada dođemo na vlast, gubimo ponovo vreme da ispravljamo ove greške, jer mnogo je bolje da već sada putem amandmana prihvatite neke od ovih korekcija i da jednostavno unesete u zakon.
Dame i gospodo narodni poslanici, najpre moram primetiti da je očigledno da je za ovu temu jedino zainteresovana poslanička grupa SRS. Mislim da je nečuveno da jedino naša poslanička grupa preda listu govornika, vezano za izbor sudija. Neverovatno je da svi vi koji se toliko zalažete za javnost rada, za nezavisno pravosuđe, niste imali šta da kažete o ovolikom broju kandidata za predsednike sudova i za sudije opštinskih i okružnih sudova.
Dosta je bilo polemike i u javnosti i prethodni put povodom izbora, odnosno neizbora nekih predsednika sudova. Mi iz poslaničke grupe SRS smo zauzeli stav da ćemo od sada sve one koje želimo da osporimo osporavati upravo za skupštinskom govornicom, da se to više neće činiti na sednicama Odbora za pravosuđe, baš zbog toga da bi se što široj javnosti pojasnilo koji su to naši motivi i koji su razlozi pojedinačno za osporavanje svakoga od onih sudija koje osporavamo i da bismo javnost Srbije još jednom uverili da nas ne vode bilo kakvi lični interesi, već da nam je jedino u cilju da pravosuđe bude onakvo za kakvo se od početka zalažemo.
Međutim, ono što nije dobro, nije dobro što su veliki pritisci vršeni na Visoki savet pravosuđa. Veliki pritisci postoje i u sudovima prilikom odlučivanja i davanja mišljenja kolegijuma o nekim kandidatima, pogotovo kada se radi o onima koji su već predsednici nekih sudova ili vršioci dužnosti, pa se ponovo kandiduju za tu funkciju. Naravno, nikada nije bilo lako ustati i otvoreno reći nekome u lice kakav je, postoji dosta onih koji to ne žele da učine, brinu se da će možda sutradan biti izloženi nekim sankcijama, revanšizmu, misle možda da neće moći da napreduju u daljoj karijeri ili će eventualno moći da dođu pod udar određenog suda i određenog sudije. To je najizraženije u manjim mestima, u manjim sudovima. Ali, mi iz poslaničke grupe SRS ćemo dosledno, kao i do sada, sprovoditi naš stranački program.
Doneo sam ovde da pročitam za govornicom kako je to rađeno 2001. godine i kako su politbiroi DOS-ovog režima slali Ministarstvu pravde preporuke odluke ko treba da bude sudija, a ko ne treba i kako je u to vreme izgledala nezavisnost pravosuđa.
Ono što nije dobro, imamo svežije primere, za vreme ovog režima, posle ću vam pročitati jedno pismo koje je stiglo u skupštinski Odbor za pravosuđe pre nekih mesec dana, što nam je dovoljan dokaz da vidimo da se shvatanja određenih stranaka i poslaničkih grupa o tome kako treba da izgleda nezavisno pravosuđe, nažalost, nisu promenila.
Pravosuđe, po njima, treba da bude nezavisno samo od njihovih političkih protivnika, ali je i dalje u brojnim slučajevima politička podobnost upravo onaj prvi kriterijum koji neko mora da ispuni da bi bio izabran na bilo koju funkciju.
Evo, kaže se u dopisu DOS, lepo sa njihovim kompletnim sloganom, pa kaže: Ministarstvu pravde, na sastanku resornog odbora za pravosuđe DOS-a održanom dana 11.05.2001. i 16.05.2001. godine, dva sastanka politbiro DOS-a održao i kaže – posle održanih konsultacija u vezi nosilaca pravosudnih funkcija u Požarevcu za Opštinski, Okružni i Privredni sud, kao i za starešinu organa za prekršaje, gore pomenuti odbor, politbiro DOS-a, doneo je odluku i predlaže: za predsednika Okružnog suda u Požarevcu, predsednika Opštinskog suda, predsednika Privrednog suda, starešinu organa za prekršaje i javnog pravobranioca, dakle, kompletno pravosuđe vezano za Požarevac, politbiro DOS-a održao sastanak i rekao taj, taj i taj.
Onda na kraju u zaključku kažu – još napominjemo da je iza ovih predloga stao kompletan DOS u Požarevcu, osim predstavnika DSS-a u Požarevcu, koji podržavaju sve predloge, osim predloga za predsednika Okružnog suda u Požarevcu. Samo im je taj detalj zasmetao, sve ostalo može i onda lepo pečati redom: DS-a, Demokratskog centra i svih ostalih koji su činili taj kompletni DOS, koji je na sastanku resornog odbora za pravosuđe odlučio ko može da bude sudija, a ko ne.
Ovo vam je odličan primer, ali evo sada, na primer, pisma koje je dobio skupštinski Odbor za pravosuđe, primljeno u Skupštini 28. septembra 2005. godine, koje nam jasno pokazuje i dan-danas da neki drugi opštinski funkcioneri, moćnici misle da su upravo oni ti koji treba da odlučuju da li je neko podoban za određenu funkciju, da li je dostojan sudijskog zvanja. Jednostavno, mi kao predstavnici naroda, redovno, legalno i legitimno izabrani na izborima, izgleda nismo dovoljno dobri za to, ali neke druge strukture, takođe ponavljam, iz DSS-a, ovaj gospodin koji je ovo pismo pisao i on očigledno ovo shvata na neki drugi način.
On kaže – predmet: zahtev za odbijanje kandidature Milošević Nebojše za predsednika Opštinskog suda u Vladičinom Hanu. Ja moram da napomenem da zaista neću da ulazim uopšte u to da li je ovaj gospodin, ja ga zaista niti znam, niti me zanima, ne znam ni da li je on izabran, predložen ili bilo šta drugo, neću ulaziti u to, već želim da pokažem samo kakav je odnos vladajućeg režima prema pravosuđu.
To je ono što je suština. Da li je ovaj gospodin dobar, podoban, nije podoban, to u ovom trenutku nije toliko bitno, ali je bitno da se pokaže kako se i na koji način određene stvari završavaju i da se pokaže jednostavno da postoje i poslaničke grupe koje u tome neće da učestvuju.
Kaže dalje – poštovani predsedniče Odbora, ovim želim da izrazim ogromno nezadovoljstvo vešću da je Visoki savet pravosuđa prihvatio kandidaturu Milošević Nebojše, sudije iz Vladičinog Hana, za predsednika Opštinskog suda u Vladičinom Hanu. To je totalna greška i neprihvatljivo za građane opštine iz sledećih razloga, pa onda nabraja razne razloge ili kvazirazloge, pa kaže: Nebojša je bio i ostao prva perjanica zloglasnog SPS-ovog režima koji je harao ovom opštinom.
Izgleda da oni dole nisu obavešteni da upravo uz podršku ostataka tog zloglasnog, kako kaže, SPS-ovog režima i ta stranka kojoj on pripada danas vlada Srbijom. Dalje se kaže da su u sudskom postupku, u nekom, svih 13 pritvorenika apsolutno oslobođeni od optužbe; dalje u zagradi kaže - koja i nije imala nikakvog osnova, ali je prihvaćena od sudije Miloševića.
Ja sada neću čitati sve ove razloge, ali na kraju se kaže – u svakom slučaju, Nebojša Milošević niti ima zasluga (verovatno se misli na one revolucionarne), niti pak stručne performanse za preuzimanje funkcije predsednika Opštinskog suda u Vladičinom Hanu. On mora na optuženičku klupu, umesto u fotelju predsednika Opštinskog suda.
Iz navedenih razloga predlažemo da se kandidatura Nebojše Miloševića za predsednika Opštinskog suda u Vladičinom Hanu odbaci. Na kraju: sa poštovanjem, opštinski menadžer Avram Stanojević i pečat SO Vladičin Han.
Ja zaista mislim – da nije tragično, bilo bi smešno, neverovatno je da čovek sa takvim mentalnim sklopom postoji, koji će se odlučiti ne samo da piše Odboru za pravosuđe i zahteva ovakve gluposti od Odbora, nego je spreman da u svojstvu opštinskog menadžera, što nije malo, to je očigledno sila u Vladičinom Hanu, stavi i pečat SO.
Dakle, on je valjda ovlašćen od strane svih građana Vladičinog Hana da bude tumač njihovih mišljenja i da zvanične stavove pečatom opštine i overava.
Ovakvih pisama, ovo su samo dva koja su karakteristična, ima mnogo; mi smo zaista stotine i stotine stranica materijala dobijali o kandidatima koji su nam predloženi. Za neke se ispostavilo da su tačni, za neke da ti podaci koje smo dobijali nemaju apsolutno nikakve veze sa realnošću, ali je ovo dobar pokazatelj u kakvom se stanju trenutno nalazi pravosuđe u Srbiji.
Mi to moramo da gledamo na jedan potpuno realan i racionalan način, ne treba previše povike dizati ni na sudije, jer mora se znati i mora se reći ta činjenica da u mnogim sudovima najkvalitetnije sudije i oni koji bio možda najbolje obavljali funkciju predsednika nekog opštinskog ili okružnog suda uopšte ne žele ni da se prijave na konkurs.
Postoji problem, koji je konstatovalo i Ministarstvo pravde i neki časni ljudi u Visokom savetu pravosuđa, kako odabrati između kandidata koji se jave, jer imamo sudove gde se ne javi niko, a ima i sudova gde se jave sudije koje su se izuzetno loše pokazale, koje imaju veliki broj neurađenih predmeta, veliki broj ukinutih presuda i koje jednostavno nemaju nikakav autoritet da obavljaju funkciju predsednika suda. To su ljudi koji su možda pre za razrešenje, nego za izbor za predsednika ili za izbor u viši sud.
Zbog svega ovoga mislim da je potpuno častan i otvoren stav Srpske radikalne stranke da ovde pred svima kažemo šta imamo protiv ovoga ili onoga kandidata, odnosno protiv izbora ovog ili onog kandidata, jer protiv nijednog lično nemamo ništa, pa da onda ostavimo na savesti da i ovo malo poslanika iz vladajućeg režima, koji su ipak ostali u sali da saslušaju o čemu se radi, kada dođe dan za glasanje u skladu sa svojom savešću i glasa.
Dame i gospodo narodni poslanici, zaista moram priznati da sam iznenađen, blago je reći iznenađen, koliko je neprecizan ovaj tekst.
Zaista mi nije jasno ko je ovo pisao i ukoliko su već radili ti čuveni eksperti ove vlade i uopšte Dosovog režima, onda su mogli malo bolje da prouče i ozbiljnije da urade, jer ste vi sami ovo predstavili kao nešto što je od izuzetne važnosti uopšte i za medije i za državu, za celokupnu Srbiju.
Dosta je toga što je ovde nejasno. Pokušaću malo od člana do člana, koliko mi to ovo kratko vreme za raspravu dozvoljava, da ukažem na neke nelogičnosti.
Najpre, ovde se kaže već u članu 4. da Agencija može imati pečat na engleskom.
Postavlja se pitanje, čemu će služiti taj pečat na engleskom, kakve mogućnosti za korišćenje i u kakvim situacijama će se koristiti uopšte pečat na engleskom jeziku? Ne vidim da je to u skladu sa Ustavom, u skladu sa deklaracijom koju je donela Skupština o korišćenju ćirilice. Koje su to prilike u kojima će Agencija, koja nikakve nadležnosti u tom nekom pravcu nema, koristiti pečat na engleskom jeziku.
Ukoliko se već može napraviti pečat na nekom stranom jeziku, odnosno na drugom jeziku, osim onoga koji je u službenoj upotrebi u Srbiji, zašto onda baš engleski, zašto ne italijanski, zašto ne nemački, ruski, kineski, zašto niste izabrali neki jezik nacionalnih manjina, zašto ne mađarski jezik, jer ima mnogo više Mađara u Srbiji nego što ima Engleza. Zašto ne bugarski, rumunski, rusinski, bilo koji drugi.
Zatim, Agencija ima svoj logo, ali se ne kaže ko i na koji način određuje logo, kada ga određuje, kada ga menja ili bilo šta drugo. Zašto onda i logo nije određen ovde automatski u statutu, da nam date predlog, pa da izglasamo i to.
Zatim, kod nadležnosti Agencije ovde ima dosta, rekao bih, potpuno demagoški izbačenih nekih floskula, veći deo ovih prvih tačaka, čak 17 tačaka ima i dosta toga praktično ne znači ništa, ali je zanimljivo, jer se kaže da je u nadležnosti agencije zabrana svakog oblika cenzure ili uticaja na rad radio-dufiznih i javnih glasila. Kako će to sada oni proceniti ko utiče i zabraniti da neko utiče, kojim to sredstvima, jer ovde to apsolutno nije propisano.
Zatim se kaže - u nadležnosti je i primena principa objektivnosti, pa i zabrana diskriminacije. Znači, primena zabrane diskriminacije u nadležnosti je agencije. Ili, primena javnosti postupka prilikom izdavanja dozvola za emitovanje. Videćemo kasnije da od te javnosti, koja je proklamovana ovde i na još nekim mestima, u stvari nema ništa, ali zanimljivo je i to da je tek na 10. mestu izdavanje dozvola za emitovanje programa i propisivanje obrazaca za te dozvole.
Dakle, ono što bi trebalo da bude jedna od najvažnijih aktivnosti Radiodifuznog saveta, ono oko čega će se najviše lomiti koplja, znači, upravo izdavanje dozvola emiterima, to je ovde tek na 10. mestu. Zato je na 9. mestu nadzor nad primenom odredaba ovog zakona, a ovo nije zakon, nego je ovo statut.
Tačke 11) i 12) su praktično iste. Dalje se kaže - prava i obaveze članova Saveta. "Član Saveta ne može u odlučivanju da zastupa stavove i interese bilo kog državnog ili političkog organa ili bilo koje organizacije, interesne grupe, emitera, drugih pravnih i fizičkih lica, kao ni stavove ovlašćenog predlagača na čiji je predlog izabran."
Pitam vas, ko će ovde proceniti da li neki član saveta zastupa interese određene političke partije, grupacije ili interesne grupe, njegovog predlagača ili bilo koga drugog.
Ko je taj ko će proceniti čije interese zastupa član saveta i, ukoliko neko otvoreno kaže, evo, zastupam interese te i te političke grupe, koje su to sankcije koje vi njima možete da nametnete.
Dalje, mislim da je ovo jedna od najbesmislenijih odredbi, a to je član 16. stav 2. koji kaže: "Član Saveta je obavezan da se upozna sa materijalima i predlozima o kojima treba da odlučuje savet." Ko će to da odluči i da proveri da li se član Saveta upoznao sa materijalima, da li ste predvideli da ih stručne službe prethodno ispituju, da polažu neki test pre sednice, pa ko je prošao, ko se upoznao, taj može da odlučuje, a ko se nije dovoljno upoznao, njemu daju popravni, odlaže se sednica za dva dana, pa opet test. Ko je taj ko će proveravati da li se neko upoznao ili nije.
Da li je bilo ko od članova saveta obavezan da diskutuje o bilo kom predlogu na sednici saveta ili da glasa o bilo kom predlogu? Naravno da nije. Kako ćete vi onda na bilo koji način utvrditi da li je neko pročitao predloge za neku sednicu ili ne? Hoćete li ga slati na poligraf, šta ćete da radite?
Ono što ne može da se sprovede u praksi, što je potpuno besmisleno, najbolje da ne ulazi u zakone, najbolje da ne ulazi ni u ovaj statut. Ovaj statut, više ne znam, ima 65 članova, mislim da bi mogao na 15-ak da se svede. Ionako ono što je trebalo detaljno da regulišete u statutu niste, to ostavljate za neke naknadne akte, a to ćete već videti, i ovaj statut je samo privremeni, naknadno će se doneti novi statut, gde je pitanje kakve će ingerencije Skupština imati.
Zatim, član 19. kaže - Savet odluke donosi na sednicama, pa onda donosi odluke dvotrećinskom većinom, odnosno kada za odluku glasa najmanje šest članova. Pravno ovo je potpuno nepismeno. Ako ste hteli to, onda je trebalo reći dvotrećinskom većinom od ukupno prisutnog broja članova Saveta. Time biste rekli sve. Šta vi ovde regulišete?
Zašto prevodite? Samim tim ste sami rekli da nije dovoljno jasna ova definicija, čim ste imali potrebu da je dalje objašnjavate, pa onda kvalifikovanom većinom, odnosno kada za odluku glasa najmanje pet članova. I dvotrećinska većina je kvalifikovana većina. Odnosno dalje kaže - prostom većinom, kada za odluku glasa većina prisutnih članova.
Dalje, član 20. kaže - dvotrećinskom većinom Savet odlučuje prilikom: prvo, usvajanja teksta Statuta Agencije. Znači da će oni ponovo još neki statut donositi.
Pa dalje kaže - prilikom usvajanja poslovnika o radu Saveta, pa prilikom usvajanja pravilnika, pa onda prilikom usvajanja teksta strategije razvoja radio-difuzije. Kada vi ovde kažete da je statut tekst, pa da je strategija razvoja radio-difuzije tekst, a pri tom poslovnik o radu Saveta nije u tekstu, to nije tekst što će se usvajati, pravilnik o unutrašnjoj organizaciji nije tekst, pitam: šta je?
Da li će to biti slikovnica, da li će biti tonski zapis – šta će biti, u kom obliku – pošto ste jasno ovde odredili da neće biti tekst.
Član 21, i ovo je veoma zanimljivo, s obzirom na činjenicu da je jedan od najvažnijih poslova koje će obavljati Radiodifuzni savet upravo dodeljivanje frekvencija, postavlja se pitanje zašto će se onda u tom slučaju odlučivati ovom kvalifikovanom većinom, odnosno samo pet članova je dovoljno.
Zašto niste predvideli da se i ovo obavlja dvotrećinskom većinom? To je, od pitanja oko kojih treba konsenzus, najvažnije pitanje. Ali ne, vi ste odlučili da smanjite, a posle ćemo videti kakve ste sve pritiske omogućili ovde kasnije na članove Agencije, na emitere.
U članu 22. kažete da Savet prostom većinom može da donese odluku, pa na primer o davanju uputstava emiterima, tumačenju Zakona i propisa. Kao prvo, mislim da ne bi Savet trebalo da tumači zakone i propise. Kao drugo, da li je dobro da samo tri od devet članova Saveta budu u mogućnosti da donesu određena tumačenja zakona. Da li će toliko često biti tumačeni određeni propisi da ne možete da okupite tada dovoljan broj članova Saveta?
Zatim, pogledajte oko glasanja. Inače, sve ove odredbe koje se odnose na glasanje, na izbor predsednika, zamenika, potpuno su kriminalne, nejasne, besmislene i omogućiće raznorazna tumačenja. Kaže: "Glasanje se obavlja kada je diskusija o određenoj temi završena i kada predsedavajući formuliše predlog odluke, tako da se može nedvosmisleno glasati za ili ne glasati." Ko je to izmislio da se glasa za ili ne? Oduvek, koliko znam, glasalo se za ili protiv, i eventualno neko može još da bude uzdržan. Kako može da se glasa za ili ne? Hoće li da pita predsedavajući: ko je za i ko je ne? Naravno da neće.
Pogledajte, ovaj stav je suprotan jednom od narednih, gde se kaže: "Predsedavajući ne postavlja pitanja ko je "protiv", a ko je "uzdržan".
Znači da predsedavajući moće da pita samo ko je "za" i ko se izjasni "za" taj ulazi u broj onih gde treba da se određena većina prikupi, i onda je potpuno nejasno kako će se formulisati taj predlog da se glasa za "ne" i ko će biti za "ne".
Kaže naredni stav: "Prilikom glasanja se ne utvrđuje razlika između glasova "protiv" i "uzdržanih". Kako će se uopšte utvrditi ko je protiv, ko je uzdržan, ako predsedavajući nema ovlašćenje to da pita, zaista ne znam, ali bi bilo dobro da ovde predlagač pokuša da to odgovori.
Član 24. propisuje kada se tajno glasa, kada je obavezno, a onda jednom širokom odredbom praktično daje ovlašćenje Savetu da svako glasanje o bilo kojoj temi može da pretvori u tajno.
I kaže: "Savet može da donese odluku o izjašnjavanju tajnim glasanjem i o drugim pitanjima ukoliko prethodno javnim glasanjem, prostom većinom (dovoljno je tri člana Saveta od devet), donese takvu odluku." Znači, o bilo kojoj temi Savet može da donese odluke tajno. Mislim da je ovo zaista sramota i mislim da se na ovaj način omogućuju razne mahinacije, da se omogućuje pritisak na članove Saveta.
Pogledajte dalje, zanimljiv je i član 25. Kaže: "Tajno glasanje se ponavlja kada za predlog odluke glasa polovina prisutnih članova Saveta." Znači, ukoliko se odredi da je tajno glasanje, da se nešto sakrije od javnosti, ko je kako glasao, a određeni predlog ne dobije potrebnu većinu, onda ćete vi da napravite pauzu pola sata, sat, pa da nastavite sa pritiscima na članove Saveta, pa ćete onda opet da glasate, pa ako to ne urodi plodom, onda opet možete da odložiti za još jedno dva sata, pa da ponovite treći put glasanje i tako unedogled.
Nema nikakvih ograničenja, sto puta možete ponavljati glasanje dok na tajan način, demokratski, određena odluka ne dobije većinu, odnosno dok određeni emiter ne dobije dozvolu ili dok nekom emiteru dozvola ne bude ukinuta.
Takođe, član 27. kaže: "Tajno glasanje sprovodi komisija od tri člana, od kojih je jedan član Saveta, a dva iz stručnih službi Agencije, ili obratno." Pozivam bilo koga da mi odgovori ovde šta znači "ili obratno", ko još na ovakav način određuje bilo šta. Znači, biće ovako ili neće, i ko to određuje u kom će slučaju u komisiji biti dva člana Saveta, odnosno u kojim slučajevima će biti dva člana iz reda zaposlenih. Na osnovu koje procedure? To naravno nije propisano.
Dalje kaže: "Kandidat koji nije izabran za predsednika Saveta može biti kandidovan za zamenika predsednika Saveta." Pitam vas, da li može da se ponovo kandiduje za predsednika Saveta i koji su to razlozi što ne bi mogao? Nije propisano ovde. Prema tome, ne vidim nikakvu smetnju.
Sam način glasanja upućuje na to da će, kao što je dugo trebalo da izaberete ovde članove Radiodifuznog saveta, isto biti velika mogućnost i velika verovatnoća da se izbor predsednika Saveta obavlja narednih pola godine ili godinu, i da na taj način omogućite da se ovo stanje, kakvo imamo danas uopšte u radiodifuznoj sferi, zadrži unapred neodređen period vremena. Da ko emituje program emituje, da se dalje ne izdaju dozvole, da se ništa ne naplaćuje, da se zadrži ovaj potpuni haos, koji ste vi obećali da ćete razrešiti odavno.
Onda pogledajte kada kaže ovde, ovo se odnosi na javnost rada, sredstvima javnog informisanja Agencija će obezbediti zapisnike sa sednica Saveta, osim delova koji budu označeni kao službena tajna o čemu odlučuje Savet. Šta je to tajno i šta je to o čemu javnost ne sme da zna?
Dakle, nije ovo Odbor za bezbednost, ovo je Savet Radiodifuzne agencije. Šta je to što može da bude službena tajna? Kao drugo, nije propisano na osnovu kojih kriterijuma i u kojim slučajevima? Kako se to donosi odluka da se određeni deo zapisnika označi kao službena tajna?
Zatim se kaže da je dužna Agencija da obezbedi redovne i vanredne konferencije za štampu. Koliko često? Jednom godišnje? Da li je dovoljna jedna redovna i jedna vanredna da se ovaj uslov ispuni?
Zatim se kaže - Agencija će obezbediti usluge radnika Agencije zaduženog za javno informisanje. Koje to usluge obezbeđuje? Kakvim se vi to uslugama bavite? To nigde ni u statutu, ni u zakonu nema.
Kaže se da će Agencija i Savet obezbediti javnost rada i na sledeći način: sednice Saveta otvorene su za akreditovane predstavnike javnih glasila. Koji su uslovi za akreditaciju? Ko propisuje ko će biti akreditovan, a ko neće?
Vi ćete opet imati ovde da javnost rada postoji, ali samo za one koji su podobni, da li politički ili na ovaj ili onaj način, ali trebalo bi onda bar odrediti ko to može da odredi da li će se nekom dati akreditacija ili neće, ukoliko već postoji želja za javnošću rada.
Član 35. kaže: "O otvorenim sednicama Saveta i konferencijama za štampu, Agencija je dužna da obavesti akreditovane redakcije najkasnije dva dana pre njihovog održavanja."
Znači, biće redakcija za koje će ovo biti zatvoreno. Ko to uopšte određuje, jer nigde u Statutu nije određeno kada će postojati zatvorene sednice Saveta i kako može da postoji zatvorena konferencija za štampu.
Da li je to moguće u demokratskom društvu i da li je to uopšte logički moguće da imate zatvorenu konferenciju za štampu, pa će oni sami sa sobom da sede u zatvorenoj prostoriji i da drže jedni drugima konferenciju za štampu.
Potpuno je logički besmisleno imati zatvorenu konferenciju za štampu. Ovde pričate o otvorenim sednicama Saveta, ali nigde ne određujete koje će biti zatvorene.
I vi na posredan način kažete - o otvorenim ćemo vas obavestiti, one odabrane akreditovane dva dana ranije, ali o zatvorenim sednicama ćemo da ćutimo. I onda dođete do toga, kada se svi članovi uzmu u obzir, da jednostavno možete da održite sednicu Saveta bez ičijeg znanja, da bude zatvorena, pa da odredite po nekom nepoznatom postupku da će zapisnik sa te sednice biti označen kao službena tajna, pa ga ne morate dati nikome na uvid, pa ćete o toj zatvorenoj sednici održati zatvorenu konferenciju za štampu i onda se postavlja pitanje gde je tu uopšte bilo kakva javnost.
A još, da bi ta vaša transparentnost bila potpuna, verovatno ćete na nenajavljenoj sednici, koja bude zatvorena i čiji zapisnik bude tajan, isto tako da odlučujete tajno i onda se neće znati ništa, ni ko je za šta glasao, ni koja je odluka doneta, ni o čemu se raspravljalo, nego će se jednostavno pojaviti u etru neko ko će imati dozvolu da emituje ovo ili ono ili ćete jednostavno na ovaj način nekome oduzeti dozvolu za emitovanje.
Zaista mi je žao, ovakvih besmislica ima još dosta, zbog kolega koji čekaju sada ću završiti, ali mislim da je potpuno osnovano da se nešto što je ovako neodređeno, ovako besmisleno – pogotovo što je prošlo toliko dugo vremena otkako je ovo trebalo da bude doneto, imali ste vremena da kvalitetno pripremite statut –povučete iz procedure, pa da onda ovo odradimo ljudski.
Gospodine Markoviću, prekršili ste nekoliko članova Poslovnika, a najpre član 27. koji kaže da ste dužni da se starate o primeni Poslovnika Narodne skupštine. Ovde su neki poslanici vređali određene poslaničke grupe, govorili o nekom primitivizmu.
Morao bih ovom zbunjenom gospodinu da kažem, kao prvo, pošto kaže da teško polemiše sa diskusijama, naravno da je teško polemisati sa diskusijama. A pošto je već pominjao fakultet i kaže da je on valjda više vredan od nekog drugog u ovoj Narodnoj skupštini ko taj fakultet nije završio, ne znam gde je on fakultet završavao i koji je to fakultet bio, ali očigledno je da se u tom sistemu obrazovanja koji on završava padeži uče tek na magistarskim studijama. Preporučio bih tom gospodinu da nastavi dalje svoje obrazovanje. Kada onda određeni nivo dosegne, možda bi mogao i da se vrati.
Dakle, gospodine Markoviću, još jednu stvar želim da vam kažem. Doveli ste poslanike u neravnopravan položaj. Započeli ste nakon pauze raspravu. Ovde nije bilo predstavnika Ministarstva. Insistirali ste da se Branislav Rankić iz poslaničke grupe SRS obrati poslanicima koji su u tom trenutku bili u sali.
Zatim ste rekli, kada je to završeno, da ne postoje uslovi i ukoliko kada naredni govornik bude tu ne bude ministra, onda će se prekinuti.
Na ovaj način vi ste pokazali nekakav animozitet, za koji zaista ne vidim razlog, i prema gospodinu Rankiću i prema poslaničkoj grupi SRS. Mislim da bi osnovni red bio da se izvinite i da se u budućnosti prema svim poslanicima, bez obzira na to iz koje poslaničke grupe dolaze, odnosite na jednak način. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, pred nama je, kako kaže u svom obrazloženju predlagač, još jedan od osnovnih sistemskih zakona i to je upravo onaj zakon koji će, kako nam još jednom kaže Vlada Republike Srbije, omogućiti razvoj ekonomskih odnosa, a dosadašnji je smetnja pristupanju Svetskoj trgovinskoj organizaciji, EU.
Ne znam kako je Vlada uvidela tek sada, zašto onda ovaj zakon nije bio na dnevnom redu kada je ova vlada izabrana. I, trebalo bi konačno da dobijemo spisak tih osnovnih sistemskih zakona i tih zakona koji će nas približiti EU, jer zaista je krajnje neprimereno da u svakom vašem obrazloženju potpuno preslikano pišete iste stvari, a što više zakona donosimo, mi smo, nažalost, sve dalje od te Evropske unije. Nekada ste nam govorili da ćemo ući 2008. godine, sada je u opticaju 2016. godina, a ako ostanete na vlasti još godinu dana verovatno će to biti 2026. godina.
Što se tiče obrazloženja, ministar nam je dao to obrazloženje, apsolutno nisam zadovoljan. Mislim da je tu više bilo nekih jeftinih političkih parola, nego što je zaista suštinski objašnjeno koji su i kakvi efekti ovog zakona.
Ono što mene posebno zabrinjava je izjava ministra da je ovaj zakon pisan tako da bude razumljiv privrednicima, jer, kako kaže ministar, nisu svi oni završili pravni fakultet, pa bi im ti pravni izrazi bili nejasni, a uglavnom će ga primenjivati privrednici.
Ako bismo se ovakvom, svakako pogrešnom, logikom rukovodili, onda bi verovatno i Krivični zakonik trebalo pisati takvim rečnikom da ga razumeju kriminalci, jer će se, Bože moj, naravno, najviše na njih primenjivati, a ne bi ga trebalo pisati čistim pravničkim jezikom.
Ovo je još jedan zakon u kome vi vašu pogrešnu strategiju, koju ste odabrali od formiranja Vlade, koristite. Uvodite ovde neke besmislene izraze, ne vodi se uopšte računa da li se koriste termini koji su i do sada korišćeni u zakonima, koji su razjašnjeni u teoriji i u praksi šta znače, nego uvodite nove termine. Pokazaću vam na nekim primerima da iste stvari na nekoliko mesta u zakonu regulišete na potpuno različit način.
Takođe, ono što je odlika ovog zakona, pošto ste uveli praksu da svaki član zakona mora da ima neki naslov, ovde su, mislim, najbesmisleniji nazivi od svih zakona koje smo do sada imali u proceduri. Uopšte više ne vodite računa o tome da kada pročitate naziv iznad jednog člana treba da shvatite šta to znači, nego imate član kome je naziv: "Uslovi".
Kakvi uslovi? Za šta uslovi? O čemu se radi? Niko živ ne zna. Zna onaj ko je pisao zakon, njemu je jasno, ali zakoni se tako ne pišu. Zakoni treba da se pišu jezikom koji je razumljiv svima, bez obzira da li je privrednik ili nije, da li je pročitao ranije neki pravni dokument, da li je završio pravni fakultet ili ne.
Ovo što vi radite nema smisla. Posledice ovakvih nepreciznih formulacija mogu da budu dalekosežne. Mi vas na to na vreme upozoravamo. Isto tako, mislimo da to nije slučajno, namerno ste zamaglili neke delove zakona kako biste kasnije širokim tumačenjima, što u Vladi, što u ministarstvima, mogli da radite šta hoćete.
Dakle, ne treba vi da branite privrednike tako što ćete propisati nekim njima razumljivim jezikom određene odredbe, nego treba da ih branite tako što ćete zakon doneti tako da bude precizan i da nema mesta kasnije ovakvom ili onakvom tumačenju, da svako kada jednom pročita odredbu nekog člana može da bude siguran šta ona znači i da može da bude siguran da će sutra imati pravnu zaštitu na osnovu tog člana.
Takođe, čini mi se da ovaj zakon neće ispuniti jednu od svrha, koju bi svakako, pored slobode spoljnotrgovinskog poslovanja, trebalo da ispuni, a to je zaštita domaće proizvodnje, domaće privrede, domaće poljoprivrede. Nemojte zaboraviti da mi ne možemo da se merimo sa zemljama Evropske unije, seljak u Francuskoj, kada proizvede pšenicu, dobiće subvencije države; a isto tako nemojte zaboraviti da je cena koju ove godine plaćate u Srbiji 20% manja od one koju ste plaćali prethodne godine.
Lagali ste seljake, stalno govorili kako su oni ponos i dika ove zemlje, da izdrže još malo, zahvaljivali se, ali kada dođe do zakona, onda zaboravite sve to što ste pričali. Kada dođe do subvencija, Mlađan Dinkić, koji kaže – imamo milijarde suficita ove godine, nije se setio da kaže - opet ćemo dati dinar i po po kilogramu pšenice.
Izašao je ovde da se hvali suficitom, a to što nam selo i privreda propadaju, to je valjda nečiji tuđi problem, pa kada uđemo 2016. godine u Evropsku uniju, onda će oni sve to dovesti na nivo koji je potreban i onda će oni preuzeti brigu o našim seljacima, a dotle, valjda, sami neka se snalaze.
Što se tiče samog zakona, pokušaću, koliko to vreme dozvoljava, da pročitam. U članu 1. stav 2. kaže se: "Zakonom se može, u skladu sa pravilima Svetske trgovinske organizacije i propisima Evropske unije, urediti spoljna trgovina pojedinom vrstom robe ili usluga".
Kada stavite ovakvu formulaciju u zakon, onda bi neko mogao da pomisli da vi ovim zakonom praktično stavljate zakonodavstvo Evropske unije i pravila Svetske trgovinske organizacije u neki nadređen položaj u odnosu na naše zakonodavstvo. Praktično, propisujete direktnu primenu pravila Evropske unije.
Ukoliko je to slučaj, onda bi to trebalo javno i otvoreno da kažete, ali zašto onda uopšte donosimo zakon. Onda je trebalo da napišete zakon od dva člana, da u prvom članu kažete – ubuduće će se primenjivati u Srbiji zakonodavstvo Evropske unije; drugi član – ovaj zakon stupa na snagu tada i tada, i da završimo posao.
Ovako kažete da je pravo Evropske unije iznad nacionalnog prava, ali donosite i neka druga pravila, pa o nekim stvarima ćemo valjda moći, u drugima nećemo.
Ono što je sigurno jeste da na ovaj način dovodite do pravne nesigurnosti, do toga da se ne zna šta će se ovde, kao viši pravni akt, primenjivati. Da li će to biti uredbe Vlade, a ovim zakonom ste ostavili jako puno mesta da vladate uredbama, merama, privremenim merama i na druge razne načine, pa se postavlja pitanje da li je to takva praksa, a svakako da nije, u Evropskoj uniji. Kakvu važnost onda imaju ti propisi te Evropske unije?
Dalje, član 4. vezan je za ograničenje spoljne trgovine i kaže – ograničenja stupaju na snagu po isteku roka koji ne može biti kraći od 30 dana od dana objavljivanja u "Službenom glasniku Republike Srbije". Vi znate da je to izuzetno dugačak rok i mi smo predvideli da ta ograničenja stupaju na snagu danom objavljivanja u "Službenom glasniku Republike Srbije". Ukoliko se uvode bilo kakva ograničenja, treba znati da postoji određena praznina.
Dakle, prvo je potrebno određeno vreme da se uoči da je potrebno da se uvedu bilo kakve mere ograničenja, pa je potrebno određeno vreme da se sprovede bilo kakva akcija da se dođe do predloga bilo kakve regulative, pa je onda potrebno da se određeni akt donese. To je vreme koje je, samo po sebi, pogotovo u državi Srbiji i sa ovakvom vladom kakvu mi imamo, sigurno izuzetno dugo. Nakon toga, vi očekujete da se još čeka 30 dana.
Ovo je potpuno neprimereno. Ne znam zašto 30 dana. Da ste stavili osam, ono što je uobičajeno, ili da ste stavili - danom stupanja na snagu, što je isto veoma čest slučaj u ovoj skupštini, mi bismo to razumeli. Zašto baš ovde, kada treba zaštititi domaću proizvodnju, da kažete – 30 dana? Za 30 dana vi možete da uvezete toliku količinu određenog proizvoda da je to dovoljno za narednih godinu dana, da upropastite potpuno tržište u Srbiji. Znači, vi na ovaj način nikoga nećete zaštititi. Ako imate ovakva ograničenja, onda je bolje da ograničenja uopšte ni ne postoje.
Dalje, član 7 – kažete da se stranim licem, u smislu ovog zakona, smatra: 1) pravno lice sa sedištem u inostranstvu, 2) strano fizičko lice, i 3) domaći državljanin sa prebivalištem, odnosno boravištem u inostranstvu dužim od godinu dana. Vi na ovaj način u ovom zakonu, ovom odredbom, na perfidan način uvodite mogućnost ogromnih zloupotreba, uvodite mogućnost pranja velikih količina novca.
Smatranjem određenog lica stranim pravnim licem, odnosno fizičkim, kažete da to lice neće imati obavezu uplaćivanja bilo kakvog poreza ovoj državi. Svaka država teži da najpre svoje domaće državljane oporezuje.
Postoje određena pravila koja sprečavaju dvostruko oporezivanje kada se radi o inostranstvu, ali isto tako treba znati da vi za par stotina dolara možete dobiti prijavu unazad od godinu dana na onim egzotičnim ostrvima, sa kojima kvazidemokrate izuzetno vole da posluju, znači, na Sejšelskim, Kajmanskim, za 2.000 dolara možete da dobijete potvrdu da ste tamo prijavljeni.
Znači, ovde se radi o boravištu, ne čak ni o prebivalištu i možete da dobijete potvrdu vlade te države da vam nikada neće tražiti da im uplatite bilo kakav porez. Radi se o tzv. zemljama koje predstavljaju poreski raj. Ukoliko još, u skladu sa domaćim zakonodavstvom, to lice bude smatrano stranim licem, onda se jednostavno dolazi do zaključka da ono neće biti obavezano na plaćanje bilo kakvog poreza, ni ovde ni u inostranstvu.
Znači, domašaj ove odredbe, nekome se može učiniti da to nije preterano važno, ali budite uvereni da ovo nije slučajno. Ovakva regulativa ne postoji u Evropskoj zajednici.
Hajde donesite propis gde Engleska ili Nemačka kažu – ko ima prijavljeno boravište u Lihtenštajnu godinu dana ili na Kajmanskim ili Sejšelskim ostrvima, više ne mora da plaća porez ovoj državi. Naravno, toga nema.
Dalje, u članu 13. kažete da je uvoz robe unošenje, dopremanje odnosno isporuka robe sa teritorije druge države na teritoriju Republike, u skladu sa carinskim propisima Republike. Pitam vas – šta je sa Crnom Gorom? Da li se teritorija Republike Srbije podrazumeva, jer ovde kažete "na teritoriju Republike", a u smislu ovog zakona teritorija Republike je teritorija Republike Srbije i da li se ovaj zakon odnosi na onu robu koja se uvozi iz Crne Gore u Srbiju i koja se iz Srbije izvozi u Crnu Goru? Da li je ovo još jedan pokušaj da uvedete neka nova pravila u odnosu između Srbije i Crne Gore?
Prvo ste rasturili SRJ, pa ste napravili ovu kvazi državnu zajednicu, a sada kažete – evo, mi smo bili za to, bili smo veoma iskreni ali jednostavno, stvarnost nas demantuje, odnosi su drugačiji. Vi ste već uveli carinu između Republike Srbije i Republike Crne Gore. Da li je ovo pokušaj da se iz Srbije, bez referenduma u Crnoj Gori, razreše neki odnosi? Da li ćete nam za godinu dana reći – jeste, ali u stvarnosti to funkcioniše drugačije i naša je obaveza da otvorimo oči i da prihvatimo to što je stvarnost.
Da li u državnoj zajednici postoji jedinstveno tržište ili ne postoji? Da li je isti odnos robe koja iz Crne Gore dolazi u Srbiju i odnos robe koja dolazi u Ameriku? Da li će se primenjivati isti propisi ili neće?
(Milan Parivodić, sa mesta: Neće.)
Gospodine ministre, nemojte da dobacujete, izađite za govornicu i recite - ne. Ali, to što ćete vi reći ne za ovom govornicom, meni ne znači ništa. Ukoliko neće, to je trebalo da napišete u zakonu, i to bi nešto značilo. Treba da shvatite da ste danas tu, a sutra niste. Ministar je izuzetno promenljiva kategorija.
Dakle, od vašeg obećanja, bilo ono iskreno ili ne, neću u to da ulazim... Vi možda jeste iskreni kada kažete da neće, ali bićete smenjeni za mesec dana, pa će neko reći – šta je mene briga šta je on rekao, evo šta piše u zakonu. Ne primenjuje se govor ministra iz Republičke skupštine, nego se primenjuje ono što Narodna skupština usvoji kao zakon.
Član 18, naziv kaže: "Isključivo pravo". Voleo bih da mi ministar objasni šta to znači. To je još jedan od onih besmislenih naziva na koje sam hteo da upozorim.
Zatim, član 34. kaže da je damping, u smislu ovog zakona, uvoz robe u Republiku po ceni nižoj od normalne vrednosti te robe. Šta znači normalne vrednosti?
Ovo je jedan od onih izraza koji svakako ne pripada ne samo ovom nego bilo kom zakonu. Ukoliko cena nije normalna znači da je nenormalna. Ne znam da li je ova vlada počela i nenormalne cene da propisuje.
Ja sam za kratko vreme, koliko sam imao vremena da pogledam ovaj zakon, našao bar četiri izraza koja bi bolje pristajala ovom članu. Bolje bi bilo da ste rekli da je damping, u smislu ovog zakona, uvoz robe u Republiku po ceni nižoj od uobičajene vrednosti te robe, po ceni nižoj od prosečne vrednosti te robe, po ceni nižoj od tržišne vrednosti te robe, po ceni nižoj od realne vrednosti te robe. Dakle, bilo koji od ovih izraza bolje bi bilo da ste uzeli.
Kada bih seo, garantujem da bih smislio bar još četiri, ali evo vam četiri izraza koja su bolja od "normalne vrednosti te robe". Nema normalne i nenormalne vrednosti. Vrednost može da bude tržišna, realna, ali ne može da bude nenormalna. Ovakva nepreciznost je ogromna. Ko je u Vladi Srbije dovoljno normalan da odlučuje šta je normalno, a šta nije normalno? Na šta ovo liči? Ovo je potpuno besmisleno.
To isto imate i u stavu 3, a to nikako ne može da stoji u zakonu.
Pogledajte član 34. stav 3. tačka 2); to je poput onoga "kraljevstvo za konja," jer ko uspe da shvati značenje ove odredbe, izražavam mu svoje lično divljenje. Kaže: "Domaća proizvodnja je ukupna zajednička proizvodnja domaćih proizvođača iste ili slične robe koja predstavlja pretežni deo ukupne domaće proizvodnje te robe".
Pročitaću vam još jednom: "Domaća proizvodnja je ukupna zajednička proizvodnja domaćih proizvođača iste ili slične robe koja predstavlja pretežni deo ukupne domaće proizvodnje te robe." Znači, ne može niko u ovoj sali, pa ni ministar... Ministre, možete još troje saradnika da dovedete da vam dodaju papire, ali ko objasni šta ovo znači, ja mu stvarno skidam kapu.
Ovo je bila definicija domaće proizvodnje. Ali, ko nije bio lenj, pa rekao - besmislen je zakon, neću dalje da ga čitam, nego je stigao i do člana 55. može tu da nađe novu definiciju domaće proizvodnje. Ovde se kaže: "Domaća proizvodnja je zajednička proizvodnja svih domaćih proizvođača iste, slične ili neposredno konkurentske robe, odnosno domaćih proizvođača čija zajednička proizvodnja takve robe predstavlja više od 50% ukupne domaće proizvodnje te robe".
Znači, podjednako besmislena kao i definicija iz člana 34, ali ovde nas dovodite u sumnju da se pitamo da li je validna definicija iz člana 34. ili člana 55. Dakle, ne možete jednim istim zakonom definisati određene pojmove na dva različita načina. Morali ste da se odlučite, da kažete – ovo ćemo ili ono ćemo, šta god, mi bismo kritikovali, ali ne možete na različite načine da definišete.
Zatim, kod člana 37. može se videti kakav je stav Srpske radikalne stranke, šta bi trebalo raditi sa tim novcem koji se dobije od naplaćivanja kompenzatornih dažbina. Naš predlog je da se u članu 37. doda stav 2. koji glasi: "Sredstava naplaćena u skladu sa odredbama ovog člana prihod su budžeta Republike i mogu se upotrebiti isključivo za otklanjanje posledica nastalih uvozom predmetne robe."
Dakle, ukoliko zbog damping cena nastane šteta u nekoj oblasti i ukoliko država reaguje i naplati kompenzatorne dažbine i ostvari određeni prihod, jedini smisao i svrha toga može da bude da se taj novac preusmeri onima koji su tim dampinškim cenama oštećeni i da se na taj način domaća proizvodnja dovede u ravnopravan položaj.
Dakle, ne sme biti smisao, ukoliko je već neko oštećen u Srbiji, država uzme određene prihode, da to Mlađan Dinkić stavi u džep i da kaže - imam suficit. Dakle, ako već naplaćujete nešto i štitite nekog proizvođača, onda bar taj novac koji naplatite usmerite ka tom proizvođaču pa mu malo pomozite.
Dalje, u članu 42. se kaže da zainteresovana lica, uključujući naročito lica koja predmetnu robu koriste u proizvodnji, kao i reprezentativne organizacije potrošača, mogu da učestvuju u postupku ispitivanja u cilju zaštite svojih interesa. Rekao je ministar da on pokušava da se neke stare, zastarele komunističke odredbe izbace iz ovoga, ali mene ovo "reprezentativne organizacije potrošača" podseća na ono "reprezentativne sindikalne organizacije".
I, na ovaj način želite ponovo da prevarite građane Srbije, da odredite ko je, po vama, reprezentativan predstavnik potrošača, ko će biti dovoljno dobar da pregovara sa Vladom Republike Srbije, a to će biti iste onakve ličnosti koje povodom sindikalnih prava pregovaraju sa Vladom i uvek se to završi ispunjavanjem raznih političkih zahteva kakvim sindikati nikada ne bi trebalo da se bave.
Povodom privremenih mera kaže se u članu 48. stav 2. da Vlada može da uvede privremene mere po isteku roka od 60 dana od dana pokretanja postupka. Naš je predlog bio ovde da se taj rok skrati, kao što je to bilo u članu 44, gde se kaže da Ministarstvo, pre donošenja odluke o postojanju dampinga, obaveštava strane u postupku i zainteresovana lica o bitnim činjenicama i poziva ih da se izjasne u roku od 30 dana.
Naš je predlog da se rok skrati na osam dana. Ne možete vi nekome ko pokušava da preuzme određeno tržište davati rok od 30 dana da se izjasni.
Dakle, treba da primetite da se to radi i da neko pokrene inicijativu i da se pokrene Vlada, pa da ih pozovete, pa 30 dana, pa da donesete rešenje, pa da ga objavite u "Službenom glasniku", pa još 30 dana.
Vama će, ako bude ovo rešenje prihvaćeno, verovatno jedno godinu i po dana trebati da za bilo šta doneste bilo kakvu odluku.
Za to vreme domaća proizvodnja, bilo koji proizvod da odaberete može da bude uništen. Ne može, retka su domaća preduzeća koja mogu da izdrže, bez podrške države, stranu konkurenciju u nekom dužem periodu; mogu 10, 15, 20 dana, pola godine ili godinu ne može nijedno. Koliko je takvih? Ne može. Recite koliko je takvih preduzeća u Srbiji.
Kaže se ovde u uslovima da Vlada, na predlog Ministarstva, može da uvede mere zaštite od prekomernog uvoza. I onda je ovde još jedna potpuno pogrešna definicija, kaže: "Opasnost od ozbiljne štete je ozbiljna šteta koja je na osnovu utvrđenih činjenica nesumnjivo neizbežna." Ako je ta šteta neizbežna, onda ne postoji opasnost od štete, onda je to buduća šteta.
Dakle, nemojte, ovi pojmovi su već odavno u pravu i teoretski i praktično dovoljno su rasvetljeni. Preuzmite neke stvari iz onoga što je pravna nauka već dala. Nemojte ono što je bilo nesporno sada propisivati tako da u nekom narednom periodu bude sporno.
Na kraju, kaže se u članu 74. (inače, Srpska radikalna stranka je predvidela brisanje ovog člana) da Vlada, u cilju unapređenja spoljnotrgovinskog poslovanja, može da propiše uslove za povraćaj carinskih dažbina, poreza, dela vozarine, kao i druge podsticaje.
Ovakvo ovlašćenje ovoj vladi, a i bilo kojoj drugoj, ne bi trebalo dati u ruke. Na ovaj način vi možete da privilegujete ovoga i onoga pod okriljem, a bez javnosti, bez Skupštine, bez znanja bilo kog relevantnog. Vi na ovaj način možete da dovedete uvoznike i izvoznike u neravnopravan položaj i ne znam zašto bi vi sada nekome dali, a nekome da ne date. Zašto bi se nekome vratio deo carinskih dažbina, deo poreza ili bilo čega drugog, a nekome drugom ne bi? Znači, ovo definitivno ne bi trebalo da radite.
Ono što je još veoma zanimljivo, to su kaznene odredbe. Mi smo navikli zaista u ovim zakonima koji se donose u Narodnoj skupštini, kada se radi o građanima Srbije, kada se radi o zakonima koji se odnose na vaše profitere, na tajkune i ne znam ni ja koga, Vuka Hamovića, Vojina Lazarevića, Ceptera, Drakulića i sve ostale biznismene koji su bliski Vladi i koji su vaše stranke i strančice finansirali prilikom dolaska na vlast... Kada se radi o građanima Srbije i kada njima treba skinuti kožu sa leđa, onda su u kaznenim odredbama kazne koje propisujete drakonske. Onda se tu radi o stotinama hiljada dinara za minimalne prekršaje, o 50, 100, o milion dinara, dva miliona, ne zna se više koliko.
Kada je reč o zakonu o spoljnotrgovinskom poslovanju, vi imate samo dva člana koja se odnose na kaznene odredbe. Iznosi koji su predviđeni su: najveći iznos je 250.000 dinara, od 25.000 do 250.000 dinara; evo, na primer, za odgovorno lice od 2.500 do 25.000 dinara itd.
Ili, od 12.500 do 125.000. Dakle, u ovoj kazni koja je predviđena kao najveća, od 25.000 do 250.000, taj predviđeni minimum izuzetno je mali. Šta znači nekome ko se bavi ozbiljno spoljnotrgovinskim poslovanjem i gde se obrću milioni i milijarde kazna od 25.000 dinara? Naravno da ne znači ništa. Ili, 2.500 dinara za odgovorno lice.
Hoćete li vi sutra Vojina Lazarevića i Vuka Hamovića, koji su milione i milijarde zaradili na uvozu struje, kazniti sa 2.500 dinara? Sramota je da imate ovakve kazne propisane i bolje onda recite – radite šta hoćete, nećemo vas kažnjavati, vi ste beli medvedi, nego da propišete kaznu od 2.500 dinara. Zato ćete pekaru koji proda kilo hleba i ne otkuca fiskalni račun da zatvorite pekaru na 30 dana i da mu naplatite 200.000 dinara i onda nije mnogo.
Pozivam vas da probate na sednicama Vlade da napravite neku zajedničku koncepciju, da malo više računa povedete o građanima Srbije, a malo manje o vašim poslovnim partnerima. Za ovaj zakon ovakav kakav je Srpska radikalna stranka i njeni poslanici svakako neće glasati, a nadam se da ćete i vi prihvatiti bar neke od naših amandmana i koliko-toliko ovaj nakazni zakon popraviti. Hvala.
Gospodine Anđelkoviću, mene to ne zanima, kao što me ne zanima koje su obaveze ministra. Vi ste prekršili Poslovnik, zato što ste bili dužni da u svojstvu predsedavajućeg opomenete ministra, koji očigledno nije shvatio gde mu je mesto i koji misli da ovde može da dođe i da vređa poslanike.
(Predsedavajući: Gospodine Šaroviću, ni vas nisam upozoravao kad ste njega prozivali, samo je pitanje istog aršina.)
Gospodine ministre, mi smo ovde izabrani predstavnici naroda. To je možda nešto što ćete vi nekada biti ili nećete biti, ali tek kada budete došli u tu situaciju, onda ćete moći ovde ravnopravno da se obratite ostalim poslanicima. Dotle vi treba da budete svesni da ste vi državni činovnik, činovnik koji je tu od danas do sutra. Pitanje je da li ćete biti za mesec ili dva dana, ali ono što je jasno to je da ni danas, ni za mesec dana, ukoliko budete bili na tom mestu, nećete i ne možete da budete ravnopravni sa nama.
Dakle, ukoliko već neko nekoga treba bilo šta da nauči, onda je onaj koji je vas ovde poslao pre toga trebalo da nauči osnove pristojnosti i da vas nauči tome da vi ne možete ovde bilo kome da delite lekcije ili da vi podučavate bilo koga. Vi ste tu da kažete da li se sa nečim slažete, ne slažete. Vaše je isključivo stručno da se bavite onim čime treba.
Kažete da zakon pišete za pristojan svet, a ne za dva posto kriminalaca. Tih dva posto kriminalaca uzima 98% profita. Pristojnom svetu, ako već pišete zakon za njih, a ukoliko su toliko pristojni, onda zakon ni ne treba. Zakoni se upravo i pišu da bi se ograničili oni koji nisu toliko pristojni, dakle, tih dva posto vaših pravih koalicionih partnera.
Pošto kažete da morate da idete da branite budžet svog ministarstva i da više nećete ovde slušati šta govore poslanici, tražim da se napravi pauza, kao što je to gospodin Marković i obećao, dok se ne obezbedi ovde prisustvo ministra. Da li će, kako kaže gospodin Parivodić, njegovo ministarstvo biti gladno, ja ne znam, ali je jedno sigurno - da je on već svoj stomak namirio malopre, dok smo mi ovde već vodili pauzu. Gospodine Parivodiću, ono što niste uspeli da shvatite šta sam rekao možda je zbog toga što vam se slila krv u stomak, pa onda niste imali dovoljno kapaciteta gore da obradite ovo što sam govorio.
Dame i gospodo narodni poslanici, evo, pobeže ministar, a to nas, naravno, ne iznenađuje od njega. Zaista neću menjati bilo šta što sam isplanirao za svoje izlaganje, obratiću se kao da je ministar tu. To je ono što je njegova dužnost.
Očigledno je da gospodin Ilić u svom starom dobro poznatom maniru, a s obzirom na činjenicu, a jasno je da se nije dovoljno spremio za obrazlaganje zakona, pokušava da ovu raspravu navede na potpuno drugi tok.
Umesto da nam ovde stručno objasni zašto bi trebalo da glasamo za ovaj zakon, da pojasni određena predložena zakonska rešenja, on je ovde došao da po svom starom običaju drži nekome predavanja, da još jednom izvređa poslanike u Narodnoj skupštini Republike Srbije, i na to je trebalo da reaguje ne samo predsedavajući, već su to morali da učine svi ostali poslanici iz onih poslaničkih grupa koje podržavaju Vladu Republike Srbije.
Ne treba zaboraviti da su narodni poslanici neposredno izabrani predstavnici građana, da ovde predstavljamo građane Republike Srbije, a da su i ministar Velimir Ilić i svi drugi ministri Vlade Republike Srbije samo obični državni činovnici. Oni zavise ovde od naše volje i od nas zavisi da li će sutra Velimir Ilić biti ministar ili neće biti ministar.
Ovde smo čuli koješta od strane ministra, čuli smo da poslanici govore gluposti, ali nismo čuli odgovor na one principijelne primedbe koje smo imali. Najpre, što se tiče same konstatacije da amandmani određenih poslaničkih grupa, a mislio je ministar na poslaničku grupu SRS, nisu razmatrani. Mislim da do sada nešto tako niko nije izgovorio u ovom parlamentu.
Obaveza je Vlade Republike Srbije da razmotri sve amandmane, kao što je obaveza Odbora za saobraćaj bila da te amandmane razmotri i obrazloži, zašto neke prihvata, odnosno predlaže Narodnoj skupštini da druge amandmane odbije. Nije jasno ni na osnovu čega su odbijeni svi amandmani SRS, a mi smo podneli ukupno 23 amandmana. Svih 23 amandmana je odbijeno, nije nam jasno zašto, ukoliko ministar sam kaže da oni te amandmane nisu ni razmatrali.
Dakle, trebalo bi ministar da zna da ne postoji nikakva obaveza bilo kog poslanika, ne samo poslanika opozicije, nego bilo kog poslanika, da prisustvuje sednici odbora. To je zahvaljujući vašoj vladajućoj većini. Vi ste doneli takav poslovnik. Unapred smo upozoravali na pogubne posledice koje takve odluke mogu da proizvedu. Tada ste rekli da su to evropske tendencije, da je to moderno, da je tako u većini evropskih parlamenata. Ne znam zašto se onda na ovakve stvari pozivate.
Posebno je nemoralno to što je Velimir Ilić rekao da predsedavajući skupštinskog Odbora za saobraćaj i veze nije došao. To je Dragoljub Stamenković iz SRS. Dobro je poznato ministru da on nije došao iz zdravstvenih razloga. Znaju to kolege iz drugih poslaničkih grupa. To je potpuno nemoralno i neljudski od strane ministra.
A da nije takva situacija treba znati da umesto predsednika odbora može sednicom predsedavati zamenik, a zamenik je iz poslaničke većine.
Vi, bez obzira na to što SRS ima predsednika tog odbora, imate većinu u Odboru za saobraćaj i veze i da su vaši poslanici bili dovoljno vredni i ažurni i da ih je zanimalo uopšte ono što piše u amandmanima SRS, mogli ste da se skupite i da sami održite taj Odbor za saobraćaj i veze.
Takođe, održavanje odbora, odnosno sednice Odbora za saobraćaj i veze nije uslov niti predstavlja bilo kakav preduslov za razmatranje amandmana na sednici Vlade, niti za usvajanje amandmana na sednici Vlade.
To je ono što je osnovna greška ministra i što on misli da ove amandmane razmatra zbog nas ili zbog naše poslaničke grupe. Mi amandmane nismo podnosili zbog Velimira Ilića. Uradili smo to zbog građana Srbije i zbog toga što smo želeli da, koliko je to moguće, poboljšamo ovaj zakon.
Dosta je nepreciznosti u ovom zakonu i dosta je toga što bi mi iz SRS mogli da zamerimo predlagaču ovog zakona. U članu 2. se objašnjava značenje pojedinih izraza koji se koriste u ovom zakonu i gde se definišu. Na primer – državni put.
Kaže, državni put jeste javni put koji saobraćajno povezuje, pa onda kaže, teritoriju države sa mrežom evropskih puteva, odnosno deo je mreže evropskih puteva; teritoriju države sa teritorijom susednih država; celokupnu teritoriju države.
Kako je moguće da javni put povezuje celokupnu teritoriju države? Koji je to deo puta koji povezuje teritoriju sa mrežom evropskih puteva? Da li postoji neki vakuum između države Srbije i Republike Srbije i nekih evropskih puteva? Naravno da ne postoji.
Kaže, državni put je i put, koji saobraćajno povezuje područje dva ili više okruga ili područje okruga kao i njegov deo koji prolazi kroz naselje u slučaju da nije izgrađen obilazni put pored naselja.
Dakle, svaki naredni stav je još besmisleniji od prethodnog i šta to znači uopšte da može da povezuje dva okruga, može da povezuje jedan okrug. Kako put može da povezuje jedan okrug ili deo okruga ili bilo šta drugo? Ovako definisano kako ste dali, znači da državni put može da bude bilo šta, a što istovremeno znači da vam ova definicija onda nije ni bila potrebna, odnosno da je potpuno besmislena.
U tački 4) člana 2. kaže se da autoput jeste državni put koji je namenjen isključivo za saobraćaj motornih vozila sa fizički razdvojenim kolovozima po smerovima, denivelisanim raskrsnicama, potpunom kontrolom pristupa, koji ima najmanje dve saobraćajne i jednu zaustavnu traku za svaki smer i kao takav obeležen saobraćajnim znakom.
Ono što bih želeo da vas pitam jeste da li tu postoji nekakva razlika u odnosu na ono kako je autoput regulisan Zakonom o putevima koji je donet 1995. godine i koji je do dana današnjeg na snazi. Naravno da ne postoji nikakva razlika i hteo bih da ukažem na jednu pljačku građana Republike Srbije, koju sprovodite već godinama.
Radi se o tome da npr. deonicu puta od Novog Sada do Subotice svakodnevno hiljadama i hiljadama korisnika naplaćujete kao da se radi o korišćenju autoputa, a svima koji su ikada tuda prošli jasno je da u skladu sa Zakonom o putevima, koji je sada na snazi i Zakonu o javnim putevima, ukoliko bude izglasan, to ne može predstavljati autoput.
Na ovaj način potpuno besprizorno i neprimereno pljačkate građane Republike Srbije. Niste obezbedili odgovarajuće uslove koji bi trebalo da budu da bi se radilo o autoputu i da biste imali pravo da postavite naplatne rampe i naplaćujete, ali vi to radite. Nije vam palo na pamet da te puteve presvučete, da ih zakrpite, pa da imamo evropske uslove na kakve se pozivate, ali zato kada dođe do naplate onda se pozivate na Evropu, pa kažete – moramo, Evropska zajednica nas pritiska i da budu iste cene putarine za domaća i strana vozila.
Trebalo je ministar Ilić malo više pažnje da posveti tome i da kaže kada će doći do daljeg poskupljenja putarine, jer su putarine već poskupele pre nekoliko meseci i da li će se taj nivo cena za vozila sa stranim tablicama i sa domaćim tablicama izjednačiti na taj način što će se naći neka srednja cena, da li će se povećati cena za domaća vozila do nivoa cene za strana vozila, ili šta će se uopšte raditi.
Dalje, ovde nema jasne koncepcije. S jedne strane kažete da državni put jeste javni put. Kada obrazlažete autoput, jer javni put vam je osnovna kategorija, onda bi trebalo da kažete da autoput jeste javni put, a ne da kažete da je autoput državni put. U tački 5) kažete da je opštinski put javni put koji povezuje to i to. Onda nekategorisani put, kažete da je nekategorisani put saobraćajna površina koja je dostupna većem broju raznih korisnika, koji nadležni organ proglasi nekategorisanim putem i koji je upisan u katastar nepokretnosti kao nekategorisani put.
Ovde je nejasno da li je nekategorisani put javni put, ako se ima u vidu tačka 2) koja kaže da je javni put – put koji ispunjava propisane kriterijume za kategorizaciju od strane nadležnog organa i kada kažete da je nekategorisani put kategorisan kao takav od strane nadležnog organa i upisan u katastar nepokretnosti kao nekategorisan, onda iz toga proizilazi da to jeste javni put.
Evo, na primer, u članu 10. kažete da je javno preduzeće dužno da organizuje naplatu putarine, a to je ono što vas najviše zanima, tako da se obezbedi protok vozila bez neophodnog zastoja. Znači da postoji određeni neophodni zastoj prilikom naplate putarine, ali da je javno preduzeće dužno da organizuje naplatu bez tog zastoja koji je neophodan. Ovo je logički potpuno promašeno. Ne znam ko vam je pisao ovaj zakon, ko je prevodio. Da ste malo slušali nas iz SRS ovde biste, umesto "neophodnog zastoja" stavili "nepotrebnog zastoja" i onda bi to imalo smisla.
U članu 17. kažete da se za upotrebu javnog puta plaćaju naknade i to godišnja naknada za motorna vozila, traktore i priključna vozila, godišnja naknada za vozila na motorni pogon koja nisu obuhvaćena tačkom 1) ovog člana. Da je ministar tu on bi možda pokušao da nam odgovori, ali siguran sam da ne bi uspeo, koja su to vozila koja nisu obuhvaćena tačkom 1) ovog člana, jer jednostavno ne postoje motorna vozila, odnosno vozila na motorni pogon koja tačkom 1) koja je opšteg karaktera nisu obuhvaćena. To pokazuje, na još jedan očigledan način, potpuno nerazumevanje ovoga i diletantski pristup ovom zakonu, kao i mnogim drugim zakonima od strane predstavnika vladajuće koalicije.
Ono što je još veoma specifično, to je član 103. ovog zakona, koji kaže da ovaj zakon stupa na snagu 1. aprila 2005. godine. Ukoliko je ministar Ilić negde izgubio pojam o vremenu, mestu na kome se nalazi, a očigledno je po njegovom ponašanju prema predstavnicima Skupštine da jeste, treba da zna da je danas 25. oktobar, pa da je hteo da mu ovaj zakon stupi na snagu 1. aprila, onda je u skladu sa Poslovnikom trebalo da bude utvrđena određena procedura, da se kaže da će ovaj zakon imati retroaktivno dejstvo, a za to postoje ti i ti razlozi.
Dakle, nije primereno da se po hitnom postupku sada donosi zakon koji je u proceduru predat u februaru ove godine. Od tada je prošlo više od osam meseci, zakon je i dalje po hitnom postupku i da je bilo kakva hitnost postupka postojala ovaj zakon bi na dnevni red došao odavno. Mogli ste u redovnom prolećnom zasedanju da stavite ovaj zakon na dnevni red, mogli ste u vanrednom zasedanju, celo leto je zasedala Skupština vanredno, sada je došlo Drugo redovno zasedanje od trenutka kada ste predali ovaj zakon u proceduru i vi nama i dalje nudite zakon po hitnom postupku, ali istovremeno tražite od Narodne skupštine da ovaj zakon stupi na snagu šest meseci ranije.
Ovo je potpuno neprimereno i mislim da bi bolje bilo da je ministar Ilić umesto osionosti koju je pokazao malo bolje pročitao ovaj zakon, da se malo više potrudio da ovaj zakon bude dobar, da nam je ovde odgovorio na ono što interesuje građane Srbije, a to je možda i više od ovog zakona, zašto su bez tendera uvezene, odnosno kupljenje slovenačke lokomotive.
Takođe je i tada kao razlog za neraspisivanje tendera bila navedena neverovatna hitnost, jer su nam te lokomotive bile neophodne za letnji period. Prošli su meseci i meseci od postavljanja ovog zakona u skupštinsku proceduru, naravno lokomotive još nismo videli, bitno je da su pod neuporedivo nepovoljnijim uslovima naručene, ali ministar umesto da odgovara na pitanja poslanika pije lepo kaficu ispred, a onda će verovatno opet na kraju rasprave doći da kaže kako je veoma zadovoljan diskusijom i kako je imao sve u vidu, ali predloženo rešenje je najbolje, pa glasajte za ovo.
Mi iz SRS držimo do sebe, držimo do ovog parlamenta i pozivamo kolege iz vladajuće koalicije da se na sličan način ponašaju, a predsedavajućeg pozivam da, u skladu sa Poslovnikom, napravi pauzu dok se ministar Ilić ne vrati u salu.
Dame i gospodo narodni poslanici, gospodine ministre, najpre moram da ukažem na jednu činjenicu, a to je da je, ponovo, čak pet zakona, odnosno načelna rasprava o pet zakona spojena u jednu i na taj način se najbolje pokazuje i kolika je i kakva je briga vladajuće koalicije o ovim oblastima o kojima se zakoni donose.
Zaista je neverovatno i svi smo mi očekivali da, barem, zakon o prekršajima koji je izuzetno veliki i ima preko trista članova, a predstavnici vladajuće koalicije ga najavljuju kao nešto epohalno, veoma važno, kao nešto što će nas dalje približiti Evropi, svi smo mi očekivali da će taj zakon da kažem, uslovno, zaslužiti da se o njemu vodi rasprava u tom punom trajanju od pet časova.
Ali, hajde što su ova četiri zakona koja imaju nekakve veze sa pravosuđem spojena u jedinstvenu raspravu, (Predlog zakona o prekršajima, Predlog zakona o izmenama Zakona kojima su određene novčane kazne za privredne prestupe i prekršaje, Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o sudijama i Predlog zakona o izmenama i dopunama Zakona o uređenju sudova,) ali zakon o odgovornosti proizvođača stvari sa nedostatkom po meni zaista nema šta da traži u ovoj grupi zakona.
Potpuno je nejasno šta je tu rukovodilo predlagača, odnosno šefa odborničke grupe DSS-a da predloži da se i ovaj zakon nađe u tom setu i da i on bude uvršćen u ovu načelnu raspravu.
Jedini razlog kojim se on mogao rukovoditi je upravo izigravanje ove Narodne skupštine, obesmišljavanje njenog rada, jer ovaj zakon apsolutno nikakve veze sa ovim ostalim zakonima nema.
Pročitati ću vam i član 140. Poslovnika Narodne skupštine Republike Srbije koji kaže: "O predlogu zakona najpre se vodi načelni pretres".
Stav 2. kaže: "Narodna skupština može odlučiti da obavi zajednički načelni pretres o više predloga zakona koji su na dnevnom redu iste sednice, a međusobno su uslovljeni ili su rešenja o njima međusobno povezana, s tim što se odlučivanje o svakom predlogu obavlja posebno".
Dakle, da bi Narodna skupština mogla, čak i sa tom poslaničkom većinom, da izglasa ovako nešto nije potrebno da se vama žuri, odnosno to nije dovoljno, već je potrebno da i neki drugi formalni uslovi budu ispunjeni. Ja bih želeo, pošto već nije tu šef poslaničke grupe DSS-a, da mi, barem, onda, ministar Stojković, koji zastupa ove zakone, objasni na koji su način međusobno uslovljeni, na primer, zakon o odgovornosti proizvođača stvari sa nedostatkom sa zakonom o izmenama Zakona kojima su određene novčane kazne za privredne prestupe i prekršaje ili sa bilo kojim od ova četiri zakona.
Dakle, pronađite tu nit koja spaja ove zakone i zbog kojih su rešenja u ovim zakonima međusobno povezana, zbog čega je neophodno da mi u jedinstvenom pretresu odlučujemo o svim zakonima. Jednostavno, nema te niti, već, ono što njih povezuje, što povezuje ove zakone, isključivo je želja vladajuće koalicije da obesmisli rad Narodne skupštine i da se rasprava o ovim izuzetno važnim zakonskim rešenjima svede na minimum. Ja ću onoliko koliko sam u mogućnosti, zbog kratkog vremena koje imamo na raspolaganju, pokušati da po nekoliko reči, odnosno rečenica kažem o svakom od ovih zakona.
Najpre, naravno, o Predlogu zakona o odgovornosti proizvođača za stvari sa nedostatkom i moram reći da je nejasno uopšte zašto se ovaj zakon donosi.
Mislim da ko god je završio pravni fakultet i pročitao Zakon o obligacionim odnosima, a zatim pročitao ovaj zakon od desetak članova o odgovornosti proizvođača stvari sa nedostatkom, da se našao u čudu zašto je uopšte potrebno donositi ovaj zakon. Ništa novo se u pravni sistem ne uvodi donošenjem ovog zakona. Obrazloženje je onakvo kakvo dobijamo za svaki drugi zakon: da su to zahtevi Evropske unije, da će nas to dalje približiti Evropi, da se usklađuje domaće zakonodavstvo sa evropskim i slično.
Čuli smo ovde od predstavnika vladajuće koalicije i od ministra da se ovim zakonom povećava nivo zaštite koji će naši građani imati.
Nakon njegove izjave još jedanput sam pročitao ovaj zakon. Nisam uspeo da nađem koji je to član zakona predložen, da se slično rešenje, odnosno istovetno rešenje ne sadrži u Zakonu o obligacionim odnosima, pa bih molio ministra da mi kaže konkretno, kojim članom ovog zakona su data bilo kakva veća prava građanima Republike Srbije i šta je to što povećava nivo zaštite, koji je konkretno član, koje će oni pravo imati koje do sada nisu imali i, eventualno, šta to upućuje nas na to da će sudovi na osnovu ovog zakona, eventualno, dosuđivati veće odštete ljudima koji pretrpe određenu štetu zbog neke stvari sa nedostatkom ili da će se povećati, na primer, broj slučajeva u kojima će se moći primeniti ove odredbe. Ja mislim da tih odredbi nema.
Da je to tačno, mislim da nam najbolje govori analiza efekata zakona. To nam je stiglo u ovom obrazloženju Vlade, gde kaže da primena predloženih rešenja neće izazvati, po našoj proceni, dodatne troškove građanima i privredi, a time ni malim i srednjim preduzećima.
Prevedeno na običan jezik, ono što je svima razumljivo, nama ovim Vlada kaže na jednostavan način da se neće povećati obim, jer ako kaže da se neće povećati troškovi u privredi, odnosno proizvođačima stvari sa nedostatkom, ni malim, ni srednjim preduzećima, da na osnovu ovog zakona neće biti naplate veće štete, da veći broj lica neće imati pravo na nadoknadu određene štete. Dakle, sve ostaje kao i ranije. Onda je pitanje zašto mi ovaj zakon donosimo? Da li da bi se hvalili da smo doneli toliko i toliko zakona, jer ako već imamo regulisanu ovu oblast u Zakonu o obligacionim odnosima, a ovde se ništa suštinski ne menja, već se samo deklarativno ponavljaju određene odredbe, mislim da je, čisto pravnički gledano, potpuno besmisleno uopšte ulaziti u ovakvu avanturu kao što je donošenje ovakvog zakona.
Ono što bi trebalo da bude cilj ove vlade, a što svakako jeste cilj SRS, to je smanjenje zakonske regulative, smanjenje, da bi se na jedan konkretan i precizan način regulisale sve oblasti, a ne da bismo donosili zakone radi zakona i da bismo povećavali broj propisa koje neko mora da prati.
Što se tiče Predloga zakona o izmenama zakona kojima su određene novčane kazne za privredne prestupe i prekršaje, ovo je definitivno zakon koji bi bilo jako teško obrazložiti. Pretpostavljam da se zbog toga niko iz vladajuće koalicije nije ni usudio da ovde detaljno priča ili da pokuša da obrazloži koji su to principi kojima su se oni rukovodili prilikom predlaganja izmena ovog zakona. Ako pogledate, to je izuzetno veliki broj zakona koji je obuhvaćen. To je prva karakteristika ovog zakona. Mislim da je izuzetno teško prebrojati. Radi se o 50 strana, na kojima su gusto napisane odredbe zakona koje se menjaju. Radi se isključivo o promeni iznosa novčanih kazni, koje su propisane u raznim zakonima, ali ono što nedostaje, to je jedinstvena koncepcija pri promeni.
Dakle, ovde je trebalo da čujemo da li se radi o inflaciji. Ukoliko je to razlog za promenu propisanih iznosa, onda bi kroz sve te zakone trebalo da se provlači isti nivo povećanja, odnosno isti procenat povećanja. Upravo, ovde se takva koncepcija ne može naći. Negde se menja novčani iznos zaprećene kazne za 10 ili 15 procenata, negde se menja 50 ili 60 puta, odnosno pet ili 6.000 procenata.
Daću par konkretnih primera: u Zakonu o bankama i drugim finansijskim organizacijama u članu 79. stav 2. reči "od 30.000 do 300.000 dinara", zamenjuju se rečima "od 30.000 dinara do 200.000 dinara".
Dakle, opšti maksimum zaprećene kazne se smanjuje. Ovo nije opšta tendencija koja je u zakonu da se povećavaju svi iznosi, već se povećava samo zaprećeni maksimum, ali je onda pitanje zašto taj raspon ne ostaje isti kakav je bio?
Znači, ukoliko je 300.000 dinara, sada smanjeno na 200.000, zašto onda i minimum od 30.000 dinara nije smanjen na 20.000?
Na ovaj način se smanjuje raspon između minimalne i maksimalne zaprećene kazne. Generalno, mi iz SRS nemamo ništa protiv toga. Smatramo da zbog pravne sigurnosti treba da se smanjuje taj raspon, jer činjenica da je u nekim zakonima, u nekim članovima taj raspon i po 50 puta, razlika od minimuma do maksimuma, daje izuzetno velika ovlašćenja pojedincima i u konkretnim slučajevima dolazi do zloupotrebe, do pravne nesigurnosti, jer građani za isti prekršaj, neko će platiti 20.000 dinara, a neko će platiti kaznu od 1.000.000 dinara. To svakako ne treba da se dešava.
U Zakonu o javnim nabavkama, član 147. stav 1. reči "od 100.000 do 200.000 dinara", zamenjuju se rečima "od 100.000 do 1.000.000 dinara".
Dakle, ovde je potpuno drugačija situacija u odnosu na prethodni član. Minimum zaprećene kazne ostaje isti – 100.000 dinara, ali se maksimum povećava sa 200.000 dinara na čak 1.000.000. Dakle, pet puta je sada veći maksimum, dozvoljeni po zakonu, te kazne, a raspon koji je bio u zaprećenoj kazni od 100.000 do 200.000 hiljada, sada je od 100.000 do 1.000.000. Raspon je čak pet puta veći nego što je bio.
Zašto je to rađeno, zaista ne znam koji su razlozi rukovodili predlagača ovog zakona, dobro bi bilo da nam se objasni, jer se ni na jedan racionalan način ne može objasniti ovako različit pristup od zakona do zakona i od člana do člana.
Objašnjenje koje je dato na kraju zakona u analizi efekata zakona kaže: "Efekti će se videti i kroz ostvarivanje pravne sigurnosti građana i jednakosti pred zakonom".
Nadam se da je ministar Stojković pročitao ovakvo objašnjenje pre nego što je došao i pre nego što je prihvatio da bude ovlašćeni predstavnik Vlade za ovaj zakon, ali ipak mislim da to nije tačno. Njega cenim kao pravnika i mislim on ne bi, da je video ovo, dopustio da iza takve izuzetno smele tvrdnje stavi svoj potpis i svoj autoritet.
Šta znači da će se povećanjem opšteg maksimuma neke kazne ili povećanjem od 50 puta određene kazne, ili smanjenjem od tri puta, ostvariti pravna jednakost građana. Kakve veze ima propisana visina kazni sa jednakošću građana? Kakve veze ima visina propisane kazne sa pravnom sigurnošću građana? Nema apsolutno nikakve.
Pravna sigurnost se ogleda kroz to, da li će prema svim građanima biti primenjen određeni zakon i da li je izvesno da će to biti urađeno. Jednakost građana se ogleda kroz to da svi građani, ukoliko su učinili isti prekršaj, pod istim okolnostima, treba da budu kažnjeni istim novčanim iznosima.
Vi na ovaj način, propisujući mogućnost određivanja 50 puta veće kazne za jedno lice u odnosu na drugo za isti prekršaj, urušavate pravnu sigurnost i urušavate jednakost građana pred zakonom.
Bolje bi bilo da ste malo razmislili pa zadržali neki normalan nivo tih kazni i normalan raspon na osnovu koga bi mogla kakva-takva pravna sigurnost i jednakost građana da se uspostavi.
Evo na kraju o razlozima za donošenje zakona po hitnom postupku. Mi vidimo i šta je suštinski razlog za ovakvo povećanje. Predlagač nam kaže, donošenjem zakona, izmenama zakona kojima su određene novčane kazne za privredne prestupe i prekršaje, značajno će se povećati priliv sredstava u budžet Republike Srbije.
Dakle, nije cilj Vlade Republike Srbije pravna sigurnost građana, jednakost ili bilo šta drugo, već je cilj da se napuni budžet. Video je Mlađan Dinkić da od onog suficita, koji je on unapred povećao, nema ništa, video je da je naplata izuzetno slaba, da sve manji broj preduzeća radi, da je sve manji broj zaposlenih. Jedini način na koji on može da napuni budžet, to je, da ponovo posegne za povećanjem kazne. Ali, vi treba da znate da ne možete klati bilo šta za kilo mesa, već da vam je mnogo bolje da obezbedite povoljnu privrednu klimu, da obezbedite da preduzeća rade i da onda na taj način ubirate porez, a ne da pokušavate da, povećanjem kazni ono malo privrede što radi u Srbiji, dovedete do prosjačkog štapa.
Što se tiče sledećeg zakona u ovom setu, to je Zakon o sudijama i uključivanju ovih odredaba koje se odnose na Zakon o prekršajima i pretvaranje sudija koji su do sada bili, praktično se i ne zna kakvi organi, to su sui generis organi, dakle, oni nisu prave sudije, nisu pravi organi državne uprave. Imali su neka sudijska ovlašćenja, direktno su postavljani od Vlade, birani na period od osam godina, sa mogućnošću reizbora. Sada se oni praktično prevode u redovne sudije.
Ali, ono što nas zanima više, što je pre trebalo da nam kaže ministar Stojković, jeste – šta je sa obećanim poboljšanjima koja se odnose na materijalni položaj zaposlenih u sudstvu: koliko su povećane plate sudijama, stručnim saradnicima, pripravnicima, daktilografima i svim onim ljudima kojima ste, u prethodim setovima pravosudnih zakona kada ste povećavali takse, kada ste povećavali procenat koji će direktno ostajati sudovima od tih taksi, govorili da će ovo drastično uticati na povećanje plata, na zainteresovanost zaposlenih za rad i na sve ostalo?
Prošli su meseci, mi smo i tada rekli da konkretnih efekata u tom pravcu neće biti, da će zaposleni biti u istom onom, maltene jadnom, stanju u kome su bili do sada. Mislim da bi bilo bolje da nam ministar sada odgovori zašto nisu ispunjena ta obećanja, koja smo od njega čuli ranije.
Sam zakon je nešto što se može donekle osporiti. Najpre bih krenuo od člana 79v koji kaže da će odluka o broju sudija u prekršajnim sudovima i Višem prekršajnom sudu biti doneta do 1. jula 2006. godine, da će predsednik i sudije prekršajnih sudova i Višeg prekršajnog suda biti izabrani do 31. decembra 2006. godine u skladu sa odredbama ovog zakona.
Već su, neki to znaju koji se bave oblašću pravosuđa, počela pregrupisavanja kod prekršajnih sudija. Naravno, oni su duboko svesni da će ova skupština, odnosno parlamentarna većina u bliskoj budućnosti odlučivati o njihovoj goloj egzistenciji, svesni su da njihov posao zavisi, budućnost njih i njihove porodice, od toga da li će skupštinska većina biti blagonaklona prema njima. Svima njima predstoji reizbor. Oni su u velikoj panici. Nama je jasno da će, poput situacije koju imamo kada se radi o izboru predsednika redovnih sudova i sudija redovnih sudova, sada doći do potezanja veza, da će opet proraditi stranačke podele, pa će svaka stranka, srazmerno učešću u Vladi, dobiti određeni broj sudija za prekršaje koje može da imenuje. Kako će se to raditi i na šta će to izaći, možemo samo da pretpostavimo.
Član 3. je, takođe, veoma zanimljiv. Kaže da će viši prekršajni sud preuzeti iz veća za prekršaje, a prekršajni sudovi iz opštinskih organa za prekršaje potreban broj zaposlenih koji su obavljali poslove iz delokruga navedenih organa, što znači da su svi zaposleni u prekršajnim organima, takođe, već jednom nogom na ulici. Ostaje da se vidi ko će od njih biti partijski, politički podoban da ostane da radi i u narednom periodu.
Ono što bi bilo normalno, znajući da ne postoji preveliki broj zaposlenih u tim organima, da se ovde u zakonu kaže da će automatski, po sili zakona, svi koji rade u tim organima za prekršaje nastaviti normalno da obavljaju to što su do sada radili i u sudovima za prekršaje. Ili, bar da nam ministar kaže – sada imamo toliko zaposlenih, a toga, naravno, nema ni u obrazloženju, procenjeno je da će biti toliko sudija, procenjeno je da je potreban toliki broj zaposlenih u stručnim službama koji će njih opsluživati i od toliko zaposlenih, toliko će ostati bez posla i ti ljudi će imati prioritete. Ovako, daleko od očiju javnosti, vi danas donosite zakon koji ne govori praktično ni o čemu, nego samo daje mogućnost vladajućoj koaliciji da sutra, daleko od očiju javnosti, na miru odlučuje – ovaj može, ovaj ne može. Jednostavno, da još jedan broj ljudi ostane bez posla.
Mislim da je trebalo, mislim da je to bio osnovni red, da kažete – toliko i toliko građana Republike Srbije će dodatno ostati bez posla, pa da vam to dođe na biro-rada, a čuli smo kako ste i koliko ste ljudi, oko 200.000, izbrisali iz evidencije onih koji su bez posla u Srbiji i na taj način pokušavate da naštimujete one brojke koje se odnose na nezaposlenost. Pored toga što iz dana u dan veliki broj ljudi ostaje bez posla, a jako mali broj ljudi se zapošljava, vama zaposlenost opada. Ali, broj zaposlenih u Republici Srbiji, koji bi trebalo da bude glavni pokazatelj broja zaposlenih, ne raste, nego, takođe, opada.
Sledeći zakon o kome bih rekao par reči je Zakon o uređenju sudova. Mi smo imali nekoliko puta na dnevnom redu zakon o uređenju sudova. Praktično, ovde se preslikavaju ove promene koje ste predvideli Zakonom o prekršajima i uvode se prekršajni sudovi, kao jedan vid organa, odnosno kao jedan tip sudova, inače, reguliše se njihovo osnivanje i sve ostalo kako će funkcionisati.
S obzirom na to da mi vreme, koje imam, ističe, praktično se nisam Zakona o prekršajima ni dotakao, to ćemo do detalja uraditi u raspravi po amandmanima. Pitao bih ove koji kažu da se u Republici Srbiji, odnosno državnoj zajednici Srbija i Crna Gora direktno primenjuju sve međunarodne deklaracije, jer međunarodno pravo ima primat, pa je neophodno da se donese i ovakav zakon o prekršaju. Logično, onda se postavlja pitanje, ukoliko je to tako, ukoliko baš ništa ne zavisi od ove skupštine, nego je dovoljno da se donese negde u svetu sličan zakon, opravdano se postavlja pitanje zašto mi danas uopšte o ovome raspravljamo?
Ukoliko je ovo nešto što mora, ukoliko je ovaj zakon takav zakon da mi ne možemo ovde ništa da promenimo, onda je bilo potpuno besmisleno da podnosimo amandmane, da raspravljamo, ili bilo šta drugo. Onda je ovo možda trebalo doneti u vidu neke deklaracije, a mi po Poslovniku ne bismo imali pravo da podnosimo amandmane i da uopšte pokušavamo da ova zakonska rešenja, predviđena u njemu, poboljšavamo.
Poslanička grupa SRS neće glasati za ove predložene zakone. Mi smo podneli amandmane, pokušali da koliko-toliko poboljšamo predložene tekstove. Nadamo se da će poslanička većina imati sluha to što smo uradili, ali ostaje nam dan za glasanje, da se svi u to uverimo. Hvala.
Tačno je gospodine ministre da ste vi na neki način onemogućavali te stranačke dogovore time što ste uveli Visoki savet pravosuđa, ali nije dobro to što sada to nije potpuno ukinuto, nego je samo umesto Skupštine preneto u Visoki savet pravosuđa. Sada je on u situaciji koju smo mi imali ranije ovde, da se stranke ovde dogovaraju oko toga koji će čiji predstavnik biti izabran, sada imamo situaciju da se u Viskom savetu pravosuđa predstavnici raznih stranaka i interesnih grupa dogovaraju oko toga ko će nama biti predložen, a mi kao legitimno i direktno izabrani predstavnici, neposredno izabrani predstavnici naroda, nemamo mogućnosti da utičemo na to da li će neko od prijavljenih kandidata, bez obzira na lične i profesionalne kvalitete, biti predložen za izbor.
Što se tiče ovog vašeg primera vezanog za Bugarsku, za plate sudija – mislim da niste izabrali baš najbolje poređenje. Mislim da ima svetlijih primera i boljih sa kojima bi trebalo da se upoređujemo. Ta činjenica da je možda u Bugarskoj penzija sudija 160 evra vama možda nešto govori, ali znajući kolike su plate imale sudije u Republici Srbiji do pre par godina i imajući u vidu da se plata izračunava na osnovu proseka od svih 30, 35 ili 40 godina radnog staža, koliko ih je ko već ostvario, jasno nam govori da ni njihove penzije neće biti mnogo veće.
Sudstvo je u jako lošem položaju već duže vreme. Mislim da ni kod nas penzionisane sudije nemaju mnogo veće plate. To je između ostalog i bio razlog što je veliki broj njih odlazio u advokate, što je veliki broj njih naknadno, iz penzije, dolazilo u sudove da rade, navodno da vrše onu čuvenu medijaciju od koje nije bilo ništa, a pravi razlog je bio samo da bi uzeli još neki dinar i da bi mogli da žive na način dostojan čoveka.
Vaše je pravo, kao predstavnika vlasti i vladajuće koalicije, da hvalite to što ste uradili, naše je da osporavamo, ali vi ste propustili da mi odgovorite na jedno od pitanja, a to je: na koji način će ovaj predlog zakona o odgovornosti proizvođača za stvari sa nedostatkom poboljšati, odnosno povećati i dati neko novo pravo bilo kom građaninu Srbije, a i ono što je možda još važnije – na koji način je ovaj zakon u toj suštinskoj vezi sa bilo kojim drugim od ova druga četiri zakona, seta od pet, o kojima mi danas raspravljamo zajedno.
Gospodine Markoviću, već treći put govorite - izvolite, ali nikako mikrofon da uključite.
Gospodine Markoviću, moram najpre da kažem da ste ponovo povredili Poslovnik, i to član 85. stav 1, koji reguliše vreme u kome radi Skupština. Ne znam zašto se trudite da budete navodno fini, pa da objašnjavate poslanicima kada će raditi i kako će raditi, da mogu da planiraju navodno svoje vreme, a vi na najgori mogući način uzurpirate naše vreme, tako nas jedan dan terate da radimo produženo do 20-21 čas, do ponoći ili kako kada, a sledeći dan sednicu završite posle svega sat vremena ili 15 minuta rada.
U utorak smo imali situaciju da ste nas praktično prevarili. Došli smo svi ovde, pozvali ste nas da raspravljamo o poverenju ministru pravde gospodinu Stojkoviću, a onda ste vašom skupštinskom većinom jednostavno odlučili da to ne dođe na dnevni red i poslali nas sve kući. Ali, da se vratimo na zakon i molio bih da se obezbede uslovi za rad.
Gospodine Mihailoviću, pošto vidim da se sada promenio predsedavajući, a ja sam pitanje koje se odnosi na povredu Poslovnika prevashodno uputio gospodinu Markoviću, vi ne morate da odgovarate, ali se nadam da će on to učiniti kada se vrati u ovu salu.
Što se tiče izmene Zakona o prevozu u drumskom saobraćaju, ponoviću nekoliko stvari koje sam već juče rekao i nastojati da postavim još nekoliko pitanja ministru. Nadam se da se on u toku jučerašnjeg dana i danas pre podne konsultovao malo sa zakonodavnom službom u Vladi Republike Srbije, da su mu oni objasnili kako ovaj zakon može da izgleda, šta je ustavno a šta nije ustavno, pogotovo što već imamo neke odluke Ustavnog suda koje su jasno opredelile stav da ovo što je napisano u ovom predlogu o izmenama i dopunama jednostavno nije dozvoljeno u skladu sa našim Ustavom.
Podsetiću vas, član 35. Ustava Republike Srbije kaže: "Svako ima pravo na rad. Jamči se sloboda rada, slobodan izbor zanimanja i zaposlenja i učešće u upravljanju. Svakome je, pod jednakim uslovima, dostupno radno mesto i funkcija".
Dakle, ne možete jednim niti zakonskim niti podzakonskim aktom menjati nešto što je određeno Ustavom kao najvišim pravnim aktom u zemlji.
Ukoliko bi izglasali ovo što ste vi tražili, ukoliko bi iz Zakona o prevozu u drumskom saobraćaju, odnosno iz člana 36. tog zakona izbrisali stav 4. koji kaže da prilikom donošenja programa iz stava 2. ovog člana opštine, odnosno grad, nemaju pravo da ograniče broj lica koja mogu obavljati auto-taksi prevoz na teritoriji opštine, odnosno grada, praktično sa tim ne bi ništa dobili. Zašto?
Dva su razloga. Najpre zato što već na osnovu samog Ustava postoji zabrana ograničenja nekoga, bilo kog u izboru zanimanja, ne samo što se tiče taksi prevoza, već bilo kog drugog zanimanja, tako da vama brisanje ove odredbe, koja je bila, može se slobodno reći, i nepotrebna potpuno, jer reguliše i ponavlja nešto što je već regulisano višim pravnim aktom, neće doneti ništa.
Drugo, neće se ukloniti anarhija, kako kaže ministar, koja bi mogla da nastane u drumskom saobraćaju, jer svi oni koji su od dana stupanja na snagu ovog zakona, pa do dana kada eventualno ove izmene budu stupile na snagu, podneli zahtev za dobijanje dozvole za obavljanje taksi delatnosti, moraju apsolutno tu dozvolu i da dobiju. Sve drugo značilo bi pravno nasilje, potpunu pravnu nesigurnost i značilo bi da ova država i ova vlada ne stoje iza onoga što parlament izglasa, da vi, kao i neke prethodne vlade, nastavljate da na brutalan način gazite i Ustav i zakone ove zemlje, da vam ne valjaju ni oni predlozi koje sami donesete.
Što se tiče ove vaše opaske, da kažem, da ono što nije bio predlog Vlade, kako vi ovde kažete, usvojen je amandman implementiran u stav 4, ja ne znam šta znači da je usvojeni amandman implementiran u stav 4, jer da je nešto implementirano u stav 4, onda apsolutno ne bi ni bilo potrebno da se to ponovo implementira amandmanom. Ali, to što je usvojen amandman koji nije predlog Vlade, apsolutno ne možete da kažete da zbog toga smatrate da je neophodno brisanje ovog stava.
To bi značilo da je Narodna skupština ovde samo nemi posmatrač, da možemo samo da aminujemo kada nam podnesete tekstove, da su amandmani apsolutno nepotrebna kategorija i onda ne samo da ne treba da postoji kvorum u danima kada se raspravlja o nekom zakonu, već je bespredmetno da imamo kvorum i u danima kada se odlučuje. Dovoljno je da se kaže da je nešto predložila Vlada, da se to obnaroduje i da to u budućnosti bude tako. Nadam se da ću danas dobiti, pošto ih juče nisam dobio, odgovore na ova konkretna pitanja od strane gospodina ministra.
Pitao bih još nešto, kaže se da se postavlja pitanje usaglašenosti stavova 2, 3. i 4. člana 36. Zakona o prevozu u drumskom saobraćaju.
Dakle, ukoliko je već nastala neka neusaglašenost, to je bio isključivi posao Skupštine, u skladu sa Poslovnikom, da preko Zakonodavnog odbora predloži izmenu određene odredbe kroz pravno-tehničku redakciju. Postoje mogućnosti da Skupština nakon usvajanja tog amandmana zastane sa daljim odlučivanjem. Imali smo tu situaciju već nekoliko puta. Ne može ni na koji način da obrazloženje za menjanje nečega što je Skupština usvojila bude to da nisu usaglašeni stavovi 2, 3. i 4. istog člana zakona.
Zbog svega toga, naravno, SRS neće glasati za ovaj zakon, a ja pozivam i sve one koji su prvi put kada je ovaj zakon bio na dnevnom redu glasali za ovaj amandman da ponovo potvrde to svoje mišljenje, jer ne znam koje su to sile koje vas teraju da u roku od nekoliko dana ili nekoliko nedelja potpuno promenite određene stavove, da li su to neke nebeske sile, da li su podzemne vode, o čemu se tu radi, ja ne znam, ali budite sigurni da ćete jednog dana morati da objasnite svojim biračima zašto se jedan dan zalažete za jedno, a već sutradan za potpuno suprotno rešenje. Hvala.
Dame i gospodo narodni poslanici, apsolutno ne vidim kakve veze ima ovo poređenje koje nam je dao gospodin Aligrudić i kakve veze ima upisivanje na fakultete sa obavljanjem taksi prevoza.
Dakle, kada biste rekli, a vi kažete da ne želite da diskriminišete bilo koga, nego da propisujete uslove... Mi se, naravno, apsolutno ne protivimo propisivanju uslova.
Dakle, možete da kažete – onaj ko želi da obavlja taksi prevoz mora da ima takvo vozilo, koje mora da ima petoro vrata, mora da bude određene starosti i određenog kvaliteta i da ispunjava određene uslove. Svakome ko ispuni te uslove vi morate apsolutno da date dozvolu za rad.
Sve ostalo, ukoliko vi kažete - ograničićemo broj taksista u Beogradu, to onda jedino može da znači da vi želite da zaštitite one u Beogradu, a vrlo se dobro zna koji su to ljudi, od Bogdanovića pa nadalje, koji uzimaju izuzetno velike sume novca da bi izdavali dozvole.
Dakle, javna je tajna da postoji nekoliko hiljada lica koja su ispunila sve zakonom i propisima i odlukama grada Beograda propisane uslove za obavljanje taksi prevoza, i da čekaju po nekoliko godina za dobijanje dozvole, a da se opet neki drugi koji se prijave posle mesec ili dva dana već nađu na ulici sa uredno izdatim dozvolama.
Dakle, nije ovde cilj nikome, bar nije Srpskoj radikalnoj stranci, da na bilo koji način zabranjuje nekome da se bavi određenom delatnošću i da unosi haos ili bilo šta drugo, već se radi o onome što garantuje član 35. Ustava Republike Srbije, a to je pravo, i kaže se da svako ima pravo na rad i jamči se sloboda rada, slobodan izbor zanimanja i zaposlenja. Svakome je, pod jednakim uslovima, dostupno radno mesto i funkcija.
Znači, možete vi propisivati uslove kakve god hoćete, strože ukoliko želite manji broj taksista ili manje stroge ukoliko želite veći broj, ali ne možete reći da ćete zakonom ili odlukom grada nekome zabraniti da se bavi bilo advokaturom, taksi prevozom, da bude pekar ili bilo šta drugo.
Vaš drugi argument, da je to navodno zbog uslova saobraćaja u gradu, takođe ne može da se prihvati, jer je jasno, i to su evropske tendencije, tako se radi u svim evropskim gradovima, upravo se stimuliše da se što veći deo prevoza po gradu obavlja preko taksija i preko autobusa.
Dakle, to je ono što treba stimulisati – što veći broj ljudi koji se profesionalno bave tom delatnošću. To je jedini način na koji može da se rastereti saobraćaj u gradu.
Ali, ovo nije uređeno ni u nekoj studiji, niti na bilo koji drugi ozbiljan način, već se želi, pod nekim izgovorom koji apsolutno ne pije vodu, zaštititi neko u gradu Beogradu, ko, ponavljam, velike prihode uzima od ovih ljudi, a oni će tek morati dosta toga da plate kada na dnevni red dođu licence koje je ministar najavio.
Gospodine Aligrudiću, pošto je sada nesporno da ste me spomenuli, u okviru replike ću vam pročitati još nekoliko članova Poslovnika, pa ću vam reći sledeće. U skladu sa članom 27. predsednik Narodne skupštine vrši poslove predviđene Ustavom, predsedava sednicama Narodne skupštine, stara se o primeni Poslovnika Narodne skupštine. U njegovom odsustvu, gospodine Aligrudiću, to radi predsedavajući.
Onda ja vama da objasnim. Vi ste šef određene poslaničke grupe i možete da se osećate silno zato što je ta poslanička grupa još uvek na vlasti, ali, gospodine Aligrudiću, nije vaše da tumačite Poslovnik. Dakle, predsedavajući gospodin Mihailović je apsolutno bio u pravu i odlično je procenio kada mi je dao pravo na repliku, zato što je nesumnjivo da ste vi govorili o onome što sam ja govorio najpre sinoć, pre kraja jučerašnje sednice, a onda nastavio jutros. Gospodine Aligrudiću, vi ste još i sinoć rekli da ćete mi replicirati, pogotovo jer vas je pogodilo ono oko upravnih odbora, oko keša itd. Još ste tada najavili da ćete mi replicirati.
Prema tome, nemojte sada govoriti da to nema nikakve veze sa mojim izlaganjem. Možemo i stenograme da proverimo, ukoliko želite. Vi ste upravo govorili o onome što sam ja govorio i potpuno pogrešno protumačili ciljeve zbog kojih se ovaj zakon donosi i potpuno pogrešno protumačili moje izlaganje.
Gospodine Markoviću, povredili ste nekoliko članova Poslovnika. Najpre član 104. stav 1. koji kaže da su narodni poslanici dužni da poštuju dostojanstvo Narodne skupštine. Zatim, povredili ste član 100, koji kaže u stavu 1: "Narodnom poslaniku koji želi da govori o povredi ovog poslovnika predsednik Narodne skupštine daje reč odmah po završenom izlaganju prethodnog govornika". U stavu 2. se kaže: "Narodni poslanik je dužan da navede koja je odredba Poslovnika po njegovom mišljenju povređena, da je citira i obrazloži u čemu se sastoji povreda, s tim što može govoriti najduže tri minuta, pri čemu se ne računa vreme potrebno za citat."
Posebno obratite pažnju na ovu odredbu, jer ću ja nekoliko članova Poslovnika citirati, a tek kad završim sa citatima možete da počnete da odbrojavate ova tri minuta koja imam da obrazložim na koji način je došlo do povrede Poslovnika.
Stav 3. kaže da je predsednik Skupštine dužan da nakon toga da objašnjenje. "Ako i posle objašnjenja predsednika Narodne skupštine narodni poslanik ostane pri tvrdnji da je Poslovnik povređen, Narodna skupština će, bez pretresa, odlučiti o tom pitanju u danu za glasanje."
Kada je naša koleginica gospođa Nataša Jovanović rekla kako je po njenom mišljenju povređen Poslovnik, vi ste, bez obzira na odredbu iz stava 3. ovog člana, unapred rekli da će se o tome izjasniti Skupština. Vi ste bili dužni da date objašnjenje, a da zatim date priliku gospođici Nataši Jovanović da se izjasni da li je zadovoljna ili nije vašim objašnjenjem, pa da se tek onda, ukoliko ona nije zadovoljna, ovo stavlja na glasanje.
Što se tiče člana 86. stav 5, on jasno kaže kada postoji kvorum za rad Narodne skupštine. Dakle, pročitaću ga još jednom – kvorum za rad Narodne skupštine u danima za glasanje, prilikom usvajanja zapisnika sa prethodne sednice i utvrđivanja dnevnog reda – što je u ovom slučaju najbitnije – postoji ukoliko je na sednici prisutno najmanje 126 narodnih poslanika.
Dakle, jutros u 10,00 časova, ne deset časova i deset minuta, nego u deset časova je trebalo da bude prisutno 126 narodnih poslanika.
To je bio jedini uslov, conditio sine qua non, uslov bez koga se ne može i bez koga vi niste mogli da započnete sednicu Narodne skupštine. Sednica Narodne skupštine započinje utvrđivanjem kvoruma. Vi ne možete da kažete - započeli smo sednicu, a utvrdićemo kvorum kasnije u toku dana, pa će to biti u 11, a ako nema u 11,00, onda u 12,00, a ako nema u 12,00, onda u 12,45. Onda vam apsolutno ne treba ni 84 poslanika da bi u deset ujutru započeli sednicu. Ukoliko primenite takvo tumačenje ove odredbe, onda možete i sa pet poslanika da započnete sednicu, pa da čekate deset, jedanaest, dvanaest, pa ako se nekada u toku dana pojavi dovoljan broj poslanika, onda ćete utvrditi kvorum. Ukoliko se ne pojavi, onda nećete.
Gospodine Markoviću, vi imate izuzetnu odgovornost, kao predsednik Narodne skupštine, i dužni ste i u skladu sa članom 27. da poštujete i Ustav i Poslovnik Narodne skupštine i da se starate o njegovoj primeni. Ovo je Poslovnik koji ste vi sami predložili. Ovo je vaše čedo. Mi smo bili protiv ovog poslovnika, glasali smo protiv, ali sada, nažalost, moramo da ga primenjujemo. Vaša obaveza je još veća.
Dakle, niste ispoštovali, kao prvo, obavezu da počnete sa radom u 10,00 časova. Znači, ne u 10,10, nego tačno u 10,00 ste bili u obavezi. Ukoliko tada niste imali kvorum, onda ste morali da odložite za 11,00. Član 86. stav 3. kaže – ukoliko ni posle pomeranja početka sednice od jednog sata ne postoje uslovi za početak rada, sednica se odlaže za naredni radni dan.
Dakle, u 11,00 časova, kada niste imali 126 poslanika, što je jasno, vi ste bili dužni na osnovu Poslovnika, koji ste sami predložili i koji je vaša skupštinska većina izglasala, da odložite ovu sednicu za naredni dan.
Ja ne znam, gospodine Markoviću, da li vi želite da ja dobacujem iz klupe, pa da mi na osnovu toga izreknete opomenu. Ja sam vas i ranije upozoravao da ja ne želim uopšte na taj način da komuniciram, niti nezvanično i neslužbeno, kao što ste to pokušali malopre kada ste dali pauzu. Ja sa vama mogu da komuniciram jedino sa ove govornice.
Dakle, naravno da nisam zadovoljan objašnjenjem koje ste mi dali. Mislim da je to objašnjenje skandalozno i s obzirom na to da vi niste pravnik ja ću imati i strpljenja i volje da vas podučim malo. Krenuću od stava 1. člana 86. Pazite, gospodine Markoviću, taj stav kaže sledeće: "Predsednik Narodne skupštine otvara sednicu Narodne skupštine i, na osnovu službene evidencije o prisutnosti narodnih poslanika, konstatuje broj narodnih poslanika koji prisustvuju sednici."
Znači, vi na osnovu službene evidencije, koja se prikuplja pre ulaza u salu, pročitate koliko je ljudi danas došlo u ovu salu. Tu spadaju i poslanici DS-a koji učestvuju tu, koji učestvuju u šanku, dole u restoranu i drugim stvarima, ali ne učestvuju u kvorumu. Nikada se kvorum nije utvrđivao na osnovu broja ljudi koji su prošli ispred sale. Kvorum se, kako vam kaže dalje, to je stav 6. člana 86, kaže: "Kvorum se utvrđuje primenom elektronskog sistema za glasanje na taj način što je svaki poslanik dužan da se identifikuje prilikom ulaska u salu ubacivanjem identifikacione kartice u poslaničku jedinicu." Znači, prilikom ulaska u salu.
Dakle, da biste otvorili sednicu morate da imate ispunjene preduslove. Mi ćemo se složiti oko jednog – da ne možete da otvorite sa pet poslanika sednicu Narodne skupštine. Dakle, vama kaže stav 2. koliko je potrebno na početku običnog radnog dana: "Ukoliko predsednik konstatuje da na početku radnog dana u sali za sednice nije prisutna najmanje jedna trećina narodnih poslanika, sednica se odlaže za jedan sat." To je situacija koja se odnosi na one dane kada imamo utvrđen dnevni red, kada radimo po tačkama dnevnog reda bilo u načelu, bilo u raspravi u pojedinostima.
Dakle, kada se utvrđuje, vi imate posebnu odredbu, imperativnu odredbu koja reguliše stanje kada se utvrđuje dnevni red i to je član 86. stav 5. Tu vi ne možete da tumačite ovako ili onako. Dužni ste jedino da ispoštujete tu odredbu.
Znači, kvorum za rad Narodne skupštine kada se utvrđuje dnevni red postoji kada je na sednici Narodne skupštine prisutno najmanje 126 poslanika. To vam je prvi uslov koji morate da ispunite da biste započeli sednicu.
Dakle, gospodine Markoviću, vi možete da se ponašate kako hoćete, ali apsolutno morate da poštujete ovaj poslovnik. Ukoliko to ne budete činili, onda je naša obaveza da vas upozorimo da to ne radite, da ne kršite.
Još jedna stvar, ja vas pozivam da malo upotrebite svoj uticaj i autoritet, ukoliko vam je uopšte posle ovakvih stvari i malo preostalo, da umirite ove koji su prisutni u sali, jer ja zaista ne mogu na ovaj način da čujem sam sebe, a ne mogu ni da čujem ta objašnjenja koja mi vi dajete.