Prikaz govora poslanika

Prikaz govora poslanika Vladimir Marinković

Vladimir Marinković

Socijaldemokratska partija Srbije

Govori

Hvala, ministre Đorđeviću.
Reč ima potpredsednica Vlade, prof. dr Zorana Mihajlović. Izvolite.
Hvala, potpredsednice.
Reč ima narodni poslanik Đorđe Komlenski.
Hvala, kolega Komlenski.
Reč ima narodni poslanik Fatmir Hasani.
Hvala, kolega Hasani.
Premijerka Ana Brnabić. Izvolite.
Hvala, predsednice Vlade.
Da li gospodin Hasani želi još nešto? Izvolite.
Hvala, uvažena predsednice.

Poštovani ministre sa saradnicima, dame i gospodo narodni poslanici, ako mogu da kažem svoje lično mišljenje, koje nema veze sa stranačkim stavom, to je da bih voleo da moja deca sutra budu u sistemu dualnog obrazovanja, da stiču veštine, da stiču znanja, kako bi bila pripremljenija za pokretanje sopstvenog biznisa, kako bi razvijala preduzetnički duh i kako bi bila uspešna na tržištu.

Ovo što smo malo pre čuli je, po meni, jedan povratak u tamo negde 70-te, 80-te godine, kada je jeres bilo reći da neko ima preduzetnički duh, da hoće da otvori neku zanatsku radnju, neku auto-perionicu, neki svoj pogon, neku fabriku, da ne govorim o tome, i zato smo, zbog takvog stava, zbog takve politike, zbog takve planske privrede koja je tada postojala, i došli do toga da nam se, na kraju krajeva, i zajednička država raspadne, a i da naša ekonomija u periodu 90-ih godina da se izgubi i da nestane kao sapunica, i to u mnogim sektorima u kojima smo bili i te kako konkurentni.

To je upravo zato što nije bila podsticana privatna inicijativa, što nije bio podstican preduzetnički duh, što smo imali jedan egalitarizam, kolektivizam vezan za socijalističku plansku privredu i, naravno, nismo mogli da budemo i da postanemo konkurentni ni u odnosu na region, a da ne govorim u odnosu na globalni nivo.

Što se tiče radnih i socijalnih prava, što se tiče pominjanja nekog robovskog rada, ja moram da kažem da je Republika Srbija usvojila one najbitnije, najznačajnije konvencije Međunarodne organizacije rada, Konvencija 98, Konvencija 87, koje govore upravo o poštovanju naše zemlje i naših institucija, onoga što se u modernom svetu zove dostojanstven rad. Znači, naše radno zakonodavstvo je izuzetno kvalitetno, usaglašeno sa Evropskom socijalnom poveljom i sa najvišim standardima.

Smatram da ćemo, kada je u pitanju pregovaranje sa EU, kada je u pitanju Poglavlje 19, i te kako brzo zatvoriti to poglavlje, pošto je naše radno zakonodavstvo veoma dobro, veoma kvalitetno. Ono što je za Socijaldemokratsku partiju Srbije jako značajno – čuva radnička prava.

Ali, iako smo stranka socijaldemokratske provinijencije, ne bežimo od toga, čak šta više, želimo da u Srbiji ima mnogo više privrednika, želimo da se u Srbiji razvija preduzetnički duh i želimo da naši mladi ljudi ostaju u Srbiji, ali ne da im bude imperativ da se zaposle u nekoj državnoj instituciji, da se zaposle u nekom ministarstvu, nego da im imperativ bude da pokrenu svoj biznis, da se samozaposle, da rade u porodičnim preduzećima ili da rade u ozbiljnim domaćim i stranim korporacijama.

Dakle, ponoviću još jednom strateški cilj Vlade Republike Srbije koji je utvrđen još 2014. godine, koji ima kontinuitet i dan danas, a to je novo zapošljavanje, otvaranje novih radnih mesta i Zakon o dualnom obrazovanju i nadam se njegova implementacija upravo ima za cilj da mlade ljude osposobimo za tržište rada i mlade ljude osposobimo i pripremimo za sve veći broj kako domaćih, tako i stranih investicija koje svakodnevno imamo u Republici Srbiji.

Ja ću i moje kolege narodne poslanike, ali i celu javnost u Republici Srbiji podsetiti na to da smo mi tokom 2016. godine imali preko dve milijarde evra stranih direktnih investicija. Taj nivo investicija je veći nego nivo investicija u svim zemljama koje su susedi Republike Srbije. Konačno, ono što je najbitnije, to su investitori koji su najbolji u svojim branšama i u svojim granama. To je američki NCR, to je „Microsoft“, to su komponentaši iz automobilske industrije koji su najkvalitetniji na svetskom nivou, tu su turske kompanije koje gotovo na sedmičnom nivou dolaze ovde i investiraju kako u deo izrade komponenata kada je u pitanju automobilska industrija, tako i u tekstilnu industriju i u mnoge druge grane naše privrede. Naravno, puno investicija imamo iz zemalja EU, iz Nemačke, Italije, Francuske, ali odlični su odnosi i privlačimo investicije iz Narodne Republike Kine, Ujedinjenih Arapskih Emirata i svih drugih zemalja i mogu da kažem da je Srbija postala jedan svojevrstan ekonomski had, jedan jak regionalni ekonomski lider koji je sve više i više privlačan za najbolje i najkvalitetnije svetske kompanije.

Ono što je jako značajno jeste da mi pripremimo ono što jeste najveće bogatstvo, ono što jeste najveći resurs naše zemlje, a to su naši mladi ljudi. Moramo da ih pripremimo za posao, da im kažemo i da im pokažemo da nije sramota pokretati sopstveni biznis, da nije sramota raditi 10 ili 12 sati za sopstveno preduzeće, za zaposlene koji rade u tom preduzeću i da je to jedini put i jedini pristup koji može da učini Srbiju konkurentnom na ovom regionalnom, ali i na evropskom tržištu i to je ono što će pripremiti Srbiju da bude punopravna članica EU, ne samo deklarativno otvaranje i zatvaranje poglavlja, ne samo to da kažemo kako smo proevropski orijentisani, nego da prihvatimo ono što jeste najveća vrednost moderne Evrope, nordijskih zemalja, Nemačke i drugih zemalja koje imaju razvijenu industriju, koji stvaraju dodatnu vrednost i koji stvaraju dobar ambijent i uslove za kvalitetan, dobar i dostojanstven život njihovih ljudi.

Nismo protiv rada, čak šta više, mi smo za rad, za nova preduzeća, za domaća, za strana preduzeća, za sve one koji su sposobni da u ovoj Srbiji zaposle ljude. Za to smo. Nismo da socijalnu demagogiju iz jednog jedinog razloga, zato što će samo novi preduzetnici, samo nove privatne inicijative da iznedre one koji će plaćati porez ovoj državi i odatle će ta država moći da se brine o onim koji su socijalno ugroženi.

Dakle, tada ćemo imati mogućnost za jednu ravnomernu podelu kolača, za ravnomernu i pravednu redistribuciju. Sve što podrazumeva jedan drugačiji stav i mišljenje da će nam investicije pasti sa neba i da ako ne stvaramo dodatnu vrednost, ako ne izvozimo, da ćemo moći da napredujemo, je jedna potpuna farsa i socijalna demagogija.

Mi moramo da budemo odgovorni prema svojim građanima i prema svom narodu, ali ono što će biti i što jeste posao Vlade Republike Srbije i ovog parlamenta kao najvišeg zakonodavnog tela, je da stvorimo dobar ambijent za privređivanje, da stvorimo dobre uslove da naši mladi ljudi mogu da se zapošljavaju u dobrim i renomiranim kompanijama, kako domaćim, tako i stranim, ali i da ih podstaknemo da pokreću svoj posao, a ne mogu da pokreću svoj posao ako nemaju dovoljno preduzetničkog duha i ako nisu videli da se preduzetništvo, da se razvoj biznisa, da se privatna inicijativa ne isplati i da se zapošljavanje ljudi ne isplati u Republici Srbiji i da se to apriori kritikuje.

Ono što je malopre pomenuto, a meni je veoma interesantno, to je ova naknada za mlade ljude koji će izvoditi, dakle, biti na praksi u preduzećima, od 70% minimalne zarade. Pa, da li je ništa bolje od 70% od 25.000 dinara? Da li je bolje ništa? Da li je bolje da ništa nemamo, da nemamo uređeno zakonski ni na koji način studentsku praksu, da nama 95% kako dece u srednjim školama, tako i studenata na fakultetima, nemaju priliku, nemaju mogućnost da steknu veštine, da steknu neko osnovno znanje kako bi bili pripremljeni za tržište rada?

Pa, da li je moguće da se ništa poredi sa nekom nadoknadom koja će upravo motivisati? Ona ne služi tome da ti mladi ljudi žive od toga i da im to obezbedi egzistenciju. Ta naknada služi tome da ti mladi ljudi osete da za svoj deo rada, truda ustajanja ujutru, odlaska u kompaniju, dobiju naknadu i da shvate da ako budu stekli najbolje moguće veštine, da mogu da zarade tri, četiri, pet ili deset puta više i da ih to podstakne na doživotno učenje i da ih to podstakne da sutra, ako žele, upisuju, zato što je naša država obezbedila prohodnost visoke strukovne škole, da budu i masteri strukovnih studija, da budu dobre zanatlije, da imaju dobre poslove, ali da mogu i u tom smislu unapređivanja svog teorijskog znanja, da mogu da se upisuju, da mogu da završavaju najviše nivoe studija.

Ako je to loše i ako je ništa bolje od toga, ja stvarno ne znam i ne mogu da shvatim takve stavove i blanko kritiku ovog zakonskog rešenja u tom domenu i u tom smislu.

Ono što je jako interesantno je činjenica da se trenutno između 3% i 5% mladih ljudi odlučuje da pokrenu svoj biznis. Kada ovaj zakon zaživi, a nadam se da će zaživeti što pre, jer je to potrebno Srbiji, jer je to potrebno našim građanima, jer je to potrebno našim mladim ljudima, praksa u Austriji, praksa u Švajcarskoj, praksa u Nemačkoj pokazuju da će taj procenat moći da se podigne na između 15% i 20%. Šta to znači? To znači 10, 15 puta više mikro, malih, srednjih preduzeća koja će se otvarati u narednom periodu i gde će se zapošljavati upravo mladi ljudi, 10 puta više porodičnih preduzeća i 10 puta više mogućnosti da mladi ljudi ostanu u našoj zemlji.

Interesantna, ali porazna činjenica o kojoj moramo da razgovaramo je sledeća, da 150.000 mladih ljudi niti se školuje, niti radi. To je gotovo, kada se izračuna, negde oko 2% ukupnog stanovništva Republike Srbije. Srbija nema ni mogućnosti i Srbija nema pravo da to dozvoli, da 150.000 ljudi niti radi, niti završava neku školu. Kada na to dodamo činjenicu da oko par stotina hiljada ljudi u Srbiji nema srednju školu, da oko 130.000 neka čak ni osnovnu školu, postavlja se jedno veliko strateško pitanje – da li Srbija može dinamično da napreduje ako ima ovakvo stanje? Ovaj zakon o dualnom obrazovanju upravo će služiti tome da to stanje popravi.

Srbija je pokazala da se mi ne stidimo da učimo od onih najboljih. Dualno obrazovanje u Austriji, dualno obrazovanje u Nemačkoj, Švajcarskoj, tzv. „fah of šule“, podrazumevaju i definišu izvođenje praktične nastave i odlazak mladih ljudi sa 14, 15, 16 godina u fabrike kako bi učili posao, kako bi sticali veštine i kako bi sticali praksu. Zato Nemačka jeste jedan od najjačih i najindustrijalizovanih zemalja. Zato je Švajcarska, iako mala i mala po broju stanovnika, jedna od najbogatijih zemalja na svetu. Austrija, koja ima tek nešto više stanovnika od Republike Srbije, je značajno razvijena kada je u pitanju svetski nivo, da ne govorim o evropskom nivou, a koja je jako blizu nas.

Ne moramo da budemo i mislim da teško možemo da dostignemo nivo Austrije, ali možemo da se potrudimo da implementiramo ovde dobru praksu i da stvorimo dobre uslove za naše mlade ljude. E, to je socijaldemokratija. To je socijalna odgovornost. To je odgovornost prema mladim ljudima, a ne - pašće pare sa neba, ne valjaju investitori, ne valja zakon o dualnom obrazovanju, ne valja 70% naknada, valja ništa, valja nula, najbolje je da ne radimo ništa. To je bio princip koji je funkcionisao i koji nas je doveo do 74% javnog duga, do 8% fiskalnog deficita i u 2012. godini smo se zapitali u septembru mesecu da li ćemo moći da isplatimo plate za „Resavicu“ i da li ćemo moći uopšte da ispunimo naše obaveze kada su u pitanju rashodi budžeta Republike Srbije.

Moram da napomenem da je dobro što je ovaj predlog zakona upravo i donet i raspravljamo o njemu kroz socijalno partnerstvo, to je nama jako važno, što su bili uključeni predstavnici srednjih škola, što je bila uključena država. Znam da su mnogi vaši saradnici samopregorno radili na tome i da to traje već nekoliko godina. Privredna komora je važna za nas. Važan je socijalni partner, jer ja mislim prvi put imamo i tu priliku da stvarno čujemo taj glas privrede i privrednika.

Na kraju krajeva, ono što je najbitnije je da ovaj zakon, inicijativa za donošenje ovog zakona, pored vas, ministre, koji ste to jako brzo i dinamično doveli do finalizacije i do diskusije i rasprave u parlamentu, da je to glas privrede, da je to bila potreba privrede.

Konačno, u ovoj zemlji se sluša šta privreda ima da kaže, jer svi mi živimo od njih i živećemo od njih i treba da podstičemo još više te privatne inicijative. Mislim da će implementacija ovog zakona i brzo zaživljavanje ovog zakona doprineti da naša zemlja bude bogatija, da naši mladi ljudi ostaju ovde u našoj zemlji i hvala i Privrednoj komori i Ministrstvu, ali naravno, i vrednim nastavnicima iz srednjih škola na tom naporu, što smo jako brzo došli do ovog finalnog predloga koji ima strateški interes za našu zemlju i za naše građane, pogotovo za našu mladu populaciju. Hvala.
Hvala, prof. Obradoviću.
Reč ima ministar Mladen Šarčević. Izvolite.
Hvala, ministre Šarčeviću.
Reč ima narodna poslanica Branka Stamenković. Izvolite.
Hvala gospođo Stamenković.
Reč ima ministar Mladen Šarčevića.
Hvala ministre.
Reč ima Branka Stamenković.
Ministar Šarčević, izvolite.
Hvala ministre.
Poštovani narodni poslanici, u skladu sa članom 87. Poslovnika Narodne skupštine, sada određujem pauzu u trajanju od jednog sata.
Sa radom nastavljamo u 15,15 časova.
Hvala.
(Posle pauze)
Hvala gospodine Bojiću.
Reč ima ministar Mladen Šarčević. Izvolite.
Hvala ministre.
Reč ima narodni poslanik Muamer Zukorlić.
Izvolite kolega Zukorliću.
Hvala kolega Zukorliću.
Pravo na repliku, Boško Obradović. Izvolite.