Dame i gospodo narodni poslanici, mogu da se složim sa nekim stvarima kada je u pitanju sazivanje ove sednice i njena brzina, ali ne mogu da se složim sa tim zato što su pojedini politički predstavnici iskoristili jednu ovakvu temu za sticanje jeftinih političkih poena.
Nemojte da oni koji ne mogu kod svoje kuće, kod svojih komšija da preskoče cenzus od 5%, nas da uče šta treba da radimo i kako treba da vodimo državu.
Nije ovo ni akt dobre volje prema jednoj članici EU, ova deklaracija, već je jedan akt o osudi zločina nad nevinim građanima Srbije. Čini mi se da je tu neko malo pomešao lončiće i poklopce.
Isto tako, ne mogu da se složim ni sa tim da je ova deklaracija rehabilitacija za fašiste i zločince, zato što u tački 4. Deklaracije se kaže – Narodna skupština Republike Srbije zalaže se za punu rehabilitaciju svih nevino optuženih i nevino stradalih, ne dovodeći u pitanje individualno utvrđenu odgovornost onih lica čija krivica je dokazana ili se dokaže pred nezavisnim sudovima i u zakonito sprovedenom postupku.
Taj koji je rekao da je ovo rehabilitacija fašista i zločinaca treba da se stidi zato što je napravio greh prema nevino nastradalim građanima Srbije i to ne može da porekne.
Srbija, nažalost, valjda zbog svog geografskog položaja imala je tešku istoriju u prošlom veku, međutim, osim geografskog položaja, imamo i složenu strukturu među narodima. Svetski ratovi, koji su svakako najveće zlo koje je moglo da zadesi Srbiju, doneli su nam razna mešanja, mešanja između velikih sila, mešanja ideologija. Šta smo imali kao rezultat toga? Rezultat mešanja velikih sila i raznih ideologija okretao je narode koji su živeli u Srbiji jedni protiv drugih, pa valjda im je i to bilo malo, pa su okretali i pripadnike istih naroda jedni protiv drugih. To je naš neslavni deo istorije.
Nesumnjivo je da su se zločini dešavali na teritoriji AP Vojvodine i pre 1944. i 1945. godine, ali čini mi se da je neko 1944. i 1945. godine došao do pogrešnog zaključka da nepravdu treba ispravljati nepravdom. Ova deklaracija je ništa drugo nego odgovor na jedan takav čin.
Srpski narod koji je prethodnim ratovima, može se reći od svih naroda na ovim prostorima, najviše nastradao i imao najveći broj nevinih žrtava ima za pravo i zna kako se oseća kada je neka nevina žrtva, pa makar i da ne bude pripadnik srpskog naroda. Baš ta činjenica daje pravo i Srbima i narodnim poslanicima u srpskom parlamentu da prvi donesemo jednu ovakvu deklaraciju, baš zato što znamo šta znači biti nevina žrtva, baš zato što treba da osudimo sve nevine žrtve i baš zato što ovde nema reči o rehabilitaciji, zato što ovde nema o nekoj drugoj istoriji.
Istorija se ovom deklaracijom ne prekraja, ne prepravlja. To su samo bledi pokušaji da neko stekne jeftine političke poene stvarajući nacionalizam, ali ne onaj nacionalizam kakav treba da poštujemo, nego onaj koji prerasta u fašizam, jer ne priznavanje nevinih žrtava ako nisu pripadnici vašeg naroda, šta je drugo nego ideologija fašizma. Toga moramo da budemo svesni. I baš zato što prvi donosimo jednu ovakvu deklaraciju imamo pravo da pozovemo i sve parlamente, pa i mađarski parlament da i on donese jednu ovakvu sličnu deklaraciju zato što ta složena nacionalna struktura u Srbiji i dan danas postoji, a mi smo upućeni jedni na druge, komšija na komšiju, bez obzira kakve je vere, kom narodu pripada.
Danas se u Srbiji živi teško. Taj težak život ne odnosi se samo na Srbe, na Mađare ili na neke druge, odnosi se na sve. Zato je nama jedna ovakva deklaracija i potrebna, zato što naši građani ne treba da se osećaju razdvojeni po nacijama, nego treba međusobno da se pomažu.
Svakako da ova deklaracija daje jedan određen doprinos da ono što je loše ostavimo iza nas, da se okrenemo budućnosti i pomažemo jedni drugima.